Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) izražava razočaranje zbog nespremnosti Ministarstva pravde da, i nakon sedam godina od ratifikacije Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom od strane Crne Gore, započne preduzimanje ključnih koraka i reformu krivično-pravnog zakonodavstva radi usklađivanja s Ustavom Crne Gore i međunarodnim standardima u oblasti ljudskih prava i sloboda osoba s invaliditetom.

Naime, UMHCG je, u okviru javnih konsultacija u februaru 2016. godine i tokom javne rasprave prošlog mjeseca, Ministarstvu pravde uputilo Predloge i Komentare za unapređenje teksta Krivičnog zakonika Crne Gore radi ispunjenja obaveza Crne Gore, preuzetim ratifikacijom Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom. Samo mali broj njih je usvojen, dok oni, koji zaista podrazumijevaju prve korake na usklađivanju ovog Zakonika s međunarodnim standardima, nijesu prihvaćeni.

Podsjećamo da po Članu 9 Ustava Crne Gore odredbe Konvencije imaju primat nad domaćim zakonodavstvom, uključujući i Krivični zakonik, te bi se morale neposredno primjenjivati dok se domaći propisi ne usklade s ovim aktom. Kako bi se obaveze propisane Konvencijom konačno inkorporirale u Krivični zakonik, UMHCG je Ministarstvu pravde uputilo Predloge i Komentare, od kojih su prihvaćeni samo oni koji su se ticali uvršćivanja invaliditeta u osnove po kojima se vrše: krivična djela iz mržnje (Član 42a Krivičnog zakonika), povreda ravnopravnosti (Član 159 Krivičnog zakonika), i rasna i druga diskriminacija (Član 443 Krivičnog zakonika), i krivičnog gonjenja od strane tužilaštva po službenoj dužnosti za sva krivična djela protiv sloboda i prava čovjeka i građanina, kada je njihova žrtva lice koje pripada posebno ranjivoj kategoriji lica (Član 183 Krivičnog zakonika). Najveći broj Predloga i Komentara, koji je predlagao konkretne norme za unapređenje i usklađivanje ovog Zakonika s Konvencijom UN-a o pravima osoba sa invaliditetom, nije prihvaćen.

UMHCG je u svojim Komentarima predložilo Ministarstvu pravde da se u definisanju pojma i različitih stepena neuračunljivosti zastarjeli, diskriminatorni i omalovažavajući termini „duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, zaostalog duševnog razvoja ili druge teže duševne poremećenosti” zamijene adekvatnom terminologijom, koja ne vrijeđa ljudsko dostojanstvo, a koja istovremeno precizira i jasnije definiše uzroke koji mogu dovesti do ovakvih stanja ("privremenog, povremenog ili trajnog mentalnog oboljenja, afektivnog stanja, intelektualnog invaliditeta ili drugog teškog mentalnog ili intelektualnog oštećenja˝). Ministarstvo nije prihvatilo ovo unapređenje iz razloga što: „svaka, pa i najmanja izmjena dovela bi do konfuzije i problema u primjeni˝, kako se navodi u Izvještaju s javne rasprave.

Trajanje mjera bezbjednosti zabrana vršenja poziva, djelatnosti i dužnosti, zabrana približavanja i udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje žrtvama s invaliditetom ne osigurava punu i efektivnu zaštitu njihove bezbjednosti i sigurnosti. Pri tom, nepostojanje nikakvih servisa podrške ovim osobama onemogućava prijavu izvršioca/teljke krivičnih djela, s obzirom da najčešće zavise od pomoći koju im oni pružaju. Predlozi UMHCG-a da se ove mjere bezbjednosti mogu izreći u dužem trajanju od onog koje je trenutno propisano Krivičnim zakonikom, kada je krivično djelo učinjeno iz mrženje ili prema pripadniku/ci posebno ranjive kategorije lica (djeca, lica sa invaliditetom, trudne žene, starija lica, izbjeglice) nijesu prihvaćeni, zbog toga „što bi produženje roka trajanja navedenih mjera bezbjednosti vodilo neodređenosti krivičnih sankcija, što je u krivičnom pravu neprihvatljivo˝, kako se ističe u Izvještaju s javne rasprave. Dodatno, nije prihvaćen ni predlog da se državni organi obavežu na preduzimanje svih neophodnih mjera, uključujući i pružanje usluga podrške za život u zajednici, kako bi se ovim žrtvama osigurala bezbjednost. Neprihvatanje ovog Predloga nije obrazloženo.

Pripadnici/e posebno ranjivih kategorija lica, a posebno osobe s invaliditetom se, zbog dominantnog odnosa društva prema njima baziranom na konstantnoj diskriminaciji i protivpravnom uskraćivanju ili ograničavanju njihovih prava i sloboda, neprestano nalaze u ulozi žrtve različitih krivičnih djela. Tu su prije svega: krivična djela protiv sloboda i prava čovjeka i građanina (povreda prava upotrebe jezika i pisma, protivpravno lišenje slobode, povreda slobode kretanja i nastanjivanja, zlostavljanje, mučenje, povreda tajnosti pisma i drugih pošiljki, povreda prava na podnošenje pravnog sredstva), krivična djela protiv izbornih prava (povreda prava glasanja, povreda slobode opredeljenja pri glasanju, zloupotreba prava glasanja, povreda tajnosti glasanja), krivična djela protiv braka i porodice (zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica, nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici, kršenje porodičnih obaveza), krivična djela protiv zdravlja ljudi (nesavjesno pružanje ljekarske pomoći, nadriljekarstvo), i druga. Do sada pravosudne institucije nijesu preduzimale skoro nikakve aktivnosti da se izvršioci/teljke krivičnih djela nad osobama s invaliditetom kazne, a osobe s invaliditetom zbog nepristupačnosti, straha i zavisnosti od izvršioca/teljke, malih propisanih kazni,  imaju prepreke da prijave učinioce. Dodatno, ove osobe mnoga krivična djela doživljavaju kao logičnu kaznu za njihov invaliditet. Sve ovo rezultira potpunoj toleranciji prema vršenju krivičnih djela nad ovim osobama, prihvatanju kao potpuno normalne situacije da se ne preduzimaju nikakve mjere procesuiranja izvršilaca/teljki i doživljavanju ovog strahovitog kršenja Krivičnog zakonika kao redovnog slijeda stvari. Kako bi se obezbjedila veća zaštita osoba s invaliditetom i drugih posebno ranjivih kategorija lica UMHCG je predložilo propisivanje kvalifikovanih oblika krivičnih djela kada su žrtve ove osobe. Međutim, Ministarstvo pravde nije prihvatilo ni ovaj Predlog, jer kako navode: „kada se radi o licima sa invaliditetom, sud tu okolnost može cijeniti kao otežavajuću u svakom konkretnom slučaju, a imajući u vidu stepen invaliditeta tog lica˝.

Još jedan Predlog UMHCG-a, koji Ministarstvo pravde nije prihvatilo, se odnosio na brisanje krivičnog djela obljube nad nemoćnim licem, koje podrazumijeva obljubu ili sa njom izjednačen čin iskorišćavanjem invaliditeta ili kakvog drugog stanja žrtve usljed kojeg ona nije sposobna za otpor, s obzirom da se pojam (biće) krivičnog djela silovanja Nacrtom zakona o izmjenama i dopunama  Krivičnog zakonika proširuje i na slučajeve kada osoba nije pružila otpor ali je polni čin učinjen bez njenog pristanka. Naime, ovom izmjenom silovanje obuhvata i  slučajeve kada osoba nije u mogućnosti da pruži otpor i/ili da da saglasnost za polno opštenje, tako da krivično djelo obljuba nad nemoćnim licem može jedino da služi nezakonitom miješanju u privatni život osobe s invaliditetom.

Neprihvatanje navedenih Predloga i Komentara UMHCG-a od strane Ministarstva pravde jasno i nedvosmisleno pokazuje nerazumijevanje obaveza i/li nedostatak volje i spremnosti nadležnih organa da primijene potvrđene međunarodne standarde i kvalitetno se posvete zaštiti ljudskih prava i sloboda osoba s invaliditetom.