U aktuelnim pregovorima za formiranje i sastav nove Vlade, političke partije se, ponovo, ali samo naizgled, bave osobama s invaliditetom jer ih vide kao potencijal za pozicioniranje u pregovorima za formiranje vlasti, odnosno, vide ih kao sredstvo za postizanje svojih ciljeva, uskopartijskih i ličnih, dakako. I to upravo, trenutno, radi partija i/li partije koje su već duže vremena - ko god da je činio većinu - činile sastave dosadašnjih Vlada, pa su (bile ili jesu) i na čelu onih resora čija je značajna odgovornost za trenutni položaj osoba s invaliditetom, i njihovih prava, kako s aspekta garancija, tako i kada je u pitanju primjena zakona i poštovanje prava u praksi. 

Ipak, iako je ovo višegodišnja praksa - da osobe s invaliditetom budu interesantne uoči i neposredno nakon izbora, a tokom mandata, odnosno vršenja vlasti, redovno zapostavljene, zanemarene i isključene iz procesa donošenja odluka - i dalje nas uspijevaju iznenaditi svojom kreativnošću jer su se, eto, nakon četrnaest godina neki od njih sjetili da treba primjenjivati Konvenciju UN o pravima osoba s invaliditetom, i kako reče predstavnik jedne partije - tražili su da se u osnovne principe za formiranje 44. Vlade doda obaveza pune implementacije UN Konvencije o pravima lica sa invaliditetom i reforma sistema vještačenja invaliditeta, unapređenje političke participacije žena u zakonodavnoj vlasti i uvođenje kvota za žene u izvršnoj vlasti, ispunjavanje preporuka Savjeta Evrope oko suzbijanja govora mržnje u oflajn i onlajn prostoru, kao i suzbijanja seksizma. 

Da zanemarimo da je 14 godina malo da se nauči značaj dokumenata - koji je crnogorska Skupština ratifikovala, čime je postao sastavni dio domaćeg zakonodavstva - i značaj drugih značajnih procesa jer je, ako se nastavi dosadašnjim tempom, za primjenu potrebno i 144 godine, ipak smo iznenađeni da se (političkim) principom predstavlja ono što je davna obaveza, čija implementacija predstavlja primat nad domaćim zakonodavstvom. Preostaje još da se nabroje i ostali zakoni koje je Skupština donijela, pa koliko zakona, toliko i resora koji će se baviti njihovom primjenom, a to u praksi znači - toliko pozicija za određene partije i njihove kadrove jer, zar trebamo očekivati stručne, kompetentne, profesionalne kadrove, neutralne od političkih i uskostranačkih interesa? Ili mi, građanke i građani, umjesto meritokratije, i zasluga, tražimo nepozitam, korupciju, lični interes, političke i rodbinske veze i dobijanje značajnih pozicija samo po osnovu jedne karakteristike i identiteta - političkog, nacionalnog - a ne na račun znanja, kompetencija i kapaciteta?! 

Iako bismo, mi, i mogli i trebali prozivati direktno po imenu sve one koji osobe s invaliditetom pomenu u političkom i uskostranačkom interesu, ne činimo to jer trenutna situacija nije izuzetak. Ona je pravilo. 

Prisjetimo se: Vlada koju su činili ranije DPS, SD, BS i ostale manjinske partije je ukinula Savjet (tada za brigu o osobama s invaliditetom) kao vladino tijelo, spuštajući ga na nivo savjetodavnog tijela jednog ministra, a namjeravala je u da u sastav tijela koje je formirala 2020, neposredno prije gubitka vlasti, imenuje predstavnika NVO koji ne predstavlja reprezentativnog predstavnika osoba s invaliditetom - upravo suprotno obavezama ratifikovane Konvencije. Ista Vlada je Informaciju o mogućnostima izdvajanja Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, kao posebnog pravnog lica, proglasila tajnom, a usmeno je dala netačlne informacije razloga sakrivanja informacije, što je uradio ministar iz partije koja nas sada vidi kao princip. Na koncu, ta Vlada je prilikom zapošljavanja osobe s invaliditetom, to predstavila kao dobročinstvo, a posao kao nagradu za osobe s invaliditetom. 

Naredna Vlada je formirala Direktorat za zaštitu lica sa invaliditetom od diskriminacije, ali je propuštila osnovati Savjet za prava osoba s invaliditetom i nije, kao ni prethodna, ozbiljno i temeljno pristupila primjeni preporuka Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom, iz septembra 2017, upućenim Crnoj Gori, kroz Zaključna razmatranja, niti je usvojila Akcioni plan za primjenu preporuka Komiteta, već je, kao i prethodna, odustala od tog dokumenta. I ova i Vlada nakon nje (trenutna u tehničkom mandatu) su propuštile nominovati nekoga za Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom (u aprilu 2022), a trenutna nije usvojila nijedan zakon koji reguliše prava osoba s invaliditetom, niti je formirala Savjet za prava osoba s invaliditetom, ukinula je Direktorat za zaštitu odoba s invaliditetom od diskriminacije, niti je čak s reprezentativnim organizacijama osoba s invaliditetom održala sastanak. Nijedan, jedini, sastanak, a kamoli temeljne konsultacije, uključivanje u procesima donošenja odluka i slično. I gle čuda, sad se jedan ministar, s pozicije predsjednika partije, sjetio da bi nas trebalo uvrstiti u principe i baš čudno kroz nadležnosti koje naginju jednom resoru - Ministarstvu rada i socijalnog staranja. 

Kad već pomenuh jedno konkretno ministarstvo, interesuje me, šta je baš ono i Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava, do sada, uradilo u cilju podnošenje Drugog i trećeg periodičnog izvještaja Komitetu UN o pravima osoba s invaliditetom? I šta su, ova dva ministarstva i partije koje vrše vlast, uradili da prekinu i zaustave negativnu kampanju o zapošljavanju osoba s invaliditetom? Ili da, makar, ne naručuju tekstove u pojedinim medijima? 

A da neko nas, osobe s invaliditetom, pita o principima. Pa, iako ne pita, evo ih nekoliko: 

• Obavezne edukacije za sve državne službenike i namještenike, kao i za ostale zaposlene u organima državne uprave o pravima osoba s invaliditetom i modelima pristupa invaliditetu; 
• Formiranje Savjeta za prava osoba s invaliditetom, kao vladinog tijela, sastavljenog od ministara/ministarki i reprezentativnih organizacija osoba s invaliditetom i udruženja roditelja djece s invaliditetom; 
• Formiranje Direktorata za zaštitu osoba s invaliditetom od diskriminacije u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava; 
• U najkraćem roku, pristupanje pripremi drugog i trećeg periodičnog izvještaja o sprovođenju Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom; 
• Jačanje inspekcijskog nadzora nad poštovanjem zakona, posebno u dijelu nadležnosti građevinske inspekcije i inspekcije rada; 
• Prekid negativne kampanje u oblasti zapošljavanja osoba s invaliditetom; 
• Usklađivanje nacionalnog zakonodavstva s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, a prioritetno propisa u oblasti jednakog priznanja pred zaknom, pristupa pravdi, samostalnog života, zdravlja, adekvatnog životnog standarda, braka i porodice i dr.
• Prikupljanje sveobuhvatnih i temeljnih podataka o osobama s invaliditetom i njihovo razvrstavanje po definisanim kriterijumima u cilju adekvatnijih garancija i primjene zakona, te usvajanje sveobuhvatne strategije pristupačnosti i strategije deinstitucinalizacije; 
• Sprovođenje kontinuirane kampanje podizanja svijesti i promocije antidiskriminacije prema osobama s invaliditetom, s posebnim naglaskom na djecu i žene i višestruko i intersekcijski diskriminisane grupe među osobama s invaliditetom. 

Eto, neka ih bude neparan broj, a moglo bi i hiljadu. I to što tražim nije hir, i to što kritikujem nije zato što sam za nekoga (drugoga) niti protiv nekoga. To ne znači da sam za opoziciju, ako kritikujem vlast, ne znači da sam protiv države, ako kritikujem državnu politiku, ne znači da sam protiv jednog naroda, ako kritikujem djelovanje pripadnika tog naroda i ne znači da politički djelujem, ako kritikujem neku partiju, zbog načina njenog djelovanja. 

Kao što sam 2020. poželjela da umjesto što smo narod, budemo građanke i građani, tako sada želim da nam ne lijepe etikete, da nas ne prebrajaju zarad sebe, da nas ne koriste kao plijen, i da nas, na kraju, ako ne umiju bolje od ovoga, ostave na miru. Ionako svi pokazuju kako može i gore od prethodnog, a još ne znamo za bolje i dobro od njih i njihovog djelovanja ili od propuštanja da djeluju. 

Autorski tekst Marine Vujačić
Photo credits: Miloš Vujović