Za Portal Grad kulture, Marina Vujačić je dala intervju o odnosu društva prema ženama s invaliditetom, uticaju predrasuda i stereotipa na njihov položaj i važnosti edukacija u postizanju ravnopravnosti. Intervju prenosimo u nastavku. 

- Koji su najčešće stereotipi i predrasude sa kojima se žene sa invaliditetom suočavaju u društvu? 

Marina Vujačić (M.V) Najčešći uvriježnjeni stavovi o ženama s invaliditetom, koji ujedno predstavljaju i stereotipne stavove o njima, su da su one nesposobne za sve uloge, posebno za onu koja se u crnogorskom društvu još uvijek dominantno očekuje od žena, a to je uloga partnerke/supruge i majke. Štaviše, smatra se da se žene s invaliditetom ne mogu, a ako mogu onda ne trebaju ostvariti u tim ulogama jer ih, kako vjeruje društvo, ne mogu ostvarivati na adekvatan način i zbog toga što se smatra da će roditi dijete s invaliditetom. Sve ovo ukazuje na to da se invaliditet i dalje ne shvata kao društveni fenomen, što on jeste, već kao problem pojedinca i porodice. Takođe, potvrđuje da društvo u dovoljnoj mjeri nije upoznato s tim kako sve nastaju oštećenja, kao lična svojstva, te da ne mora i ne nastaje samo na osnovu genetskih i bioloških faktora. Uz to, smatra se da neko ko živi s iskustvom invaliditeta - što je koncept sadejstva oštećenja s preprekama u društvu - ne može imati ispunjen, kvalitetan i srećan život. Sve navedeno dovodi do zanemarivanja i zapostavljanja (kao pasivnih oblika nasilja) žena s invaliditetom, a onda i do „grubih” kršenja njihovih prava i svih oblika nasilja, koji, kada su žene s invaliditetom u pitanju, dobijaju i specifične manifestacije nasilja, poput prisilne medikalizacije, sterilizacije, ograničavanja kretanja i slično. 

Pored ovih uloga koje se, na jednoj strani, i dalje dominantno pripisuju drugim ženama, uz stav da one nijesu dovoljno vrijedne i uspješne – šta god uradile - ako se ne ostvare kao majke, na drugoj strani, žene s invaliditetom nijesu prihvaćene, podržane i ohrabrene ni u društveno vidljivim ulogama – kao poslovno uspješne žene jer se smatraju nesposobnim i za to. Inače, danas sve žene trpe mnogo više pritisaka, nego ranije, da budu jednako uspješne u različitim ulogama, ali uz sve to i „poslušne i pokorne” muškarcu, porodici i društvu, a nikako samosvjesne, smjele i samostalne, pa su izložene različitim vrstama neprihvatljivih ponašanja i djelovanja, a žene s invaliditetom su onda u posebno nepovoljnom položaju. 

- Koji su izazovi sa kojima se žene sa invaliditetom često suočavaju prilikom traženja posla? 

M.V. Žene s invaliditetom će teže doći do posla, nego muškarci s invaliditetom i svakako teže nego druge žene, tako da se i u oblasti zaposlenja i rada vrši višestruka i intersekcijska diskriminacija, kao posebno težan oblik diskriminacije nad njima po dva ili više osnova: pola/roda i invalidnosti/oštećenja. Teže će i zadržati posao i napredovati u njemu i više će biti izložene pritiscima napuštanja posla, prijevremenog odlaska u penziju i slično. Sve ovo navodim iz iskustava u radu i pružanju besplatne pravne pomoći, nikako samo zbog uvjerenja i stavova, već prakse koja je takva. Kao i sve žene, imaće nerijetko i manje plaćen posao a nekada biti izložene i ekonomskom nasilju, odnosno oduzimanju prihoda. 

- Kako povećati svijest o pravima žena sa invaliditetom u društvu? 

M.V. Svi trebaju imati aktivniju ulogu: od porodice koja sam treba da dobije podršku da bi na adekvatan način mogla prihvatiti i podržati osobe s invaliditetom, pa svakako i žene s invaliditetom, potom od sistema zdravstva, obrazovanja, socijalne politike, do svih oblasti života uključujući i porodični život, ali i vidljivost u društvu, uključujući i kroz medijsko izvještavanje ili oblasti kojima se bave i kojima pripadaju žene s invaliditetom, npr. sport, kultura, javni život, uključujući građanski aktivizam i slično. Pritom, u tim aktivnostima i kampanjama žene s invaliditetom treba prikazati kao aktivne, one koje donose odluke o svom životu i dobijaju podršku da ih realizuju, a ne samo kao korisnice nekih prava i usluga. Naravno, kao i kod osoba bez invaliditeta, nekim osobama s invaliditetom, pa i ženama s invaliditetom će trebati dodatna podrška i uključenost više pojedinaca i institucija, ali ako se ona ne pruži svima u skladu sa procijenjenim potrebama, onda će ostati zanemarene i zapostavljene, nedovoljno aktivne i vidljive u sopstvenoj porodici, pa onda i u društvu. 

- Kako stereotipi mogu uticati na samopouzdanje i mentalno zdravlje žena sa invaliditetom? 

M.V. Sve prethodno navedeno, kao i svi drugi stereotipi o ženama s invaliditetom, kao manje sposobnim, manje vrijednim kao ljudskim bićima, pa i stereotip da će pristati na sve i svakoga u partnerskim odnosima, jer su ih navodno željne, dovodi svakako do težeg procesa samoprihvatanja i samopotvrđivanja, te adekvatne svijesti i stava o sebi samima, a onda zbog odnosa porodice, okoline, društva, vršnjačkih sredina, praćeno i nedostatkom adekvatne podrške, dovodi i do izazova mentalnog zdravlja, od kojih neki prerastu u ozbiljne prijetnje za zdravlje i opšte blagostanje: kao spokoj, zadovoljstvo životom, ispunjenost i slično. 

- Koje su najvažnije promjene koje društvo treba da napravi kako bi se osigurala inkluzivnost za žene sa invaliditetom? 

M.V. Osnovne i prve promjene moraju nastati u stavovima i odnosu prema ženama s invaliditetom i to od najranije dobi ili sticanja oštećenja, odnosno iskustva invaliditeta. Od stavova sve zavisi i sve počiva na njima. Ako su stavovi adekvatni, podržavajući, onda će biti adekvatan i odnos cijelog društva i sistema. Biće adekvatniji zakoni i garancije, dakle adekvatnije javne politike, uklanjaće se sve prepreke koje postoje, od arhitektonski, u informacijama, komunikacijama, uslugama i saobraćaju, do drugih društvenih prepreka koje su upravo karakteristične posebno za žene s invaliditetom, a one se odnose na to da se ne ulaže u njihovo obrazovanje, zapošljivost i zapošljavanje, da imaju neadekvatam standard života, i da su izložene eksploataciji i nasilju. 

Te promjene ne treba samo da se temelje na javnim politikama i praksama, već i na uklanjanju i iskorjenjivanju negativnih običaja koji postoje, a često se pravdaju najboljim namjerama, iza kojih su gruba kršenja njihovih prava. Često kažem da ni Frida Kalo, kao simbol umjetnice, borkinje za prava žena, revolucionarke i svega avangardnog što je predstavljala, ne bi bila ono što jeste u oblasti culture i uopšte u pravima žena, da je rođena i živjela u Crnoj Gori, jer ne samo da ne bi bila podržana, već bi bila i osporavana da bude ono što jeste, a možda i smještena u nekoj instituciji zatvorenog tipa u kojoj bi provela život, posebno nakon što je doživjela prelom kičme. A to da budu osporene, ograničavane i nepodržane se često i uradi sa samostalnim , samosvjesnim ženama, pa posebno ženama s invaliditetom koje se onda okarakterišu negativnim pojmovima i konotacijama. 

Autor fotografije: PR Centar
Izvor: Grad kulture