Osobe s invaliditetom u Crnoj Gori se svakodnevno suočavaju sa diskriminacijom, a prisutan je i izostanak napretka u oblasti ostvarivanja njihovih prava, kazala je za Gradski portal izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić. Pristup Vlade prema osobama s invaliditetom sveden je na pitanje socijalne politike, dok postojanje institucionalnog okvira predstavlja samo formalno ispunjavanje obaveze, bez konkretnih rezultata.

Jasno je, kaže Vujačić. da je država najveći diskriminator osoba s invaliditetom

Osobe s invaliditetom često trpe diskriminaciju zbog diskriminatornih odredbi nekih zakona. Položaj osoba s invaliditetom u Crnoj Gori nikada nije bio na zadovoljavajućem nivou, pa nije ni danas. Naprotiv, osobe s invaliditetom su i dalje jedna od najdiskriminisanijih grupa u društvu, a pored diskriminacije u praksi trpe i nasilje, kako kroz aktivne oblike, tako i kroz zanemarivanje i zapostavljanje kao pasivne oblike nasilja, kazala je Vujačić.

Na navedeno, ističe, ukazuju sva relevantna istraživanja kao i njihov svakodnevni rad i djelovanje u praksi.

Posljednjih godina ukazujemo da je u nekim oblastima položaj osoba s invaliditetom i lošiji nego ranije ili se dešava dugoročna stagnacija i izostanak napretka u oblasti prava osoba s invaliditetom. Ovo su i u svojim izvještajima konstatovala sva relevantna međunarodna tijela i institucije, pa nije samo stav UMHCG ili par drugih organizacija, koji se od strane države posmatra kao manje relevantan, nego je gledište i onih koji nezavisno posmatraju procese u Crnoj Gori, ističe Vujačić.

Dokaz za to je, prema njenim riječima, činjenica da u proteklih nekoliko godina nije usvojen nijedan zakon kojim se garantuju prava osoba s invaliditetom, dok su, ističe, neka prethodna zakonska rješenja izmijenjena na način da su do tada garantovana prava ukinuta ili je smanjen njihov obim.

Vujačić naglašava i da je evidentno da su osobe s invaliditetom manje nego ranije zastupljene u procesima donošenja odluka i da ih ima manje u javnoj sferi nego prije pet ili deset godina.

Kada je riječ o poboljšanju položaja osoba s invaliditetom, Vujačić kaže da, iako bi iz državnih struktura vjerovatno tvrdili da su pomaci konstantni i evidentni, to u praksi nije naročito vidljivo.

Međutim, naša i njihova gledišta su suprotna jer su nam različite i pozicije iz kojih dajemo ocjene, ali i kriterijumi kojima ocjenjujemo napredak i nazadovanje. Naime, postojanje zakonodavnog, institucionalnog okvira i drugih mehanizama nije samo po sebi pozitivan pomak, već može biti samo formalno ispunjavanje obaveze. Konkretno, Vlada je donijela Odluku o obrazovanju Savjeta za prava lica sa invaliditetom, bez prethodnih konsultacija i učešća reprezentativnih organizacija osoba s invaliditetom u procesu planiranja i donošenja odluke. Na taj način onemogućen je naš uticaj na sastav i nadležnosti tijela, što je za posljedicu imalo izostanak nekoliko ključnih resora iz članstva u Savjetu, poput Ministarstva finansija, Ministarstva sporta i mladih i Ministarstva saobraćaja i pomorstva. Nadalje, predsjedavanje je predviđeno za potpredsjednika nadležnog za oblast rada, obrazovanja, zdravstva i socijalnog staranja, umjesto potpredsjednika za politički sistem, pravosuđe i antikorupciju, ističe Vujačić.

Jasno je, kako kaže, da je pristup Vlade prema osobama s invaliditetom sveden na pitanja socijalne politike, umjesto ljudskih prava. Dodatno nijedna inicijativa za usvajanje posebnih zakona, poput zakona o reprezentativnom statusu organizacija osoba s invaliditetom, zakona o znakovnom jeziku kao jeziku u službenoj upotrebi, zakona o faksimilu kao ličnom potpisu osoba s oštećenjem vida i drugih kategorija koje se ne mogu samostalno potpisati nije prihvaćena.

Osobe s invaliditetom su skoro jedina kategorija građanki i građana povodom čijeg statusa nikad nije organizovana posebna plenarna sjednica Skupštine, povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, 3. decembra, kao što je to slučaj sa tzv. Dječjim parlamentom, Ženskim parlamentom i Romskim parlamentom, navodi ona.

Zaključuje da se zakoni ne poštuju u dovoljnoj mjeri, dok se neki konstantno krše bez adekvatne odgovornosti i sankcije za prekršioce.

U tom smislu, dodaje, moglo bi se reći da ima pomaka u oblasti pristupačnosti javnog prostora, informacija i komunikacija za osobe s invaliditetom, ali na drugoj strani, ne treba zaboraviti da je relevantna zakonska odredba na snazi od 2008. To znači da ukoliko država nastavi ovim tempom da primjenjuje zakon trebaće joj još par hiljada godina da se on potpuno ispoštuje u praksi, navodi Vujačić.

Najavljeno je, kako je kazala, da će zbog diskriminacije na biračkom mjestu usljed nepristupačnosti, jedna osoba s invaditetom koja pravo glasa ostvaruje u Budvi pokrenuti postupak za zaštitu od diskriminacije posredstvom advokatskog tima s kojim sarađuje UMHCH. Pritom, dodaje, važno je naglasiti da je riječ o osobi s invaliditetom koja u kontinuitetu trpi diskriminaciju povodom ostvarivanja prava glasa, a zbog nepristupačnosti biračkog mjesta.

Angažujući samo jednog tumača, koji je inače zaposlen u Javnom servisu, RTCG nije u potpunosti ispoštovala zakonsku obavezu da obezbijedi prevod na znakovni jezik prilikom sučeljavanja kandidata na izbornim listama, ističe ona.

Navedeno znači da je tumač tokom emisija iz objektivnih razloga pravio pauze, a koje su, usljed nedostatka drugog tumača, uzrokovale činjenicu da prevod nije bio obezbijeđen tokom trajanja cijele emisije i to tokom trajanja replika, pa je to uticalo i na neravnomjernu zastupljenost prevoda u odnosu na kandidate/kinje na listi, ističe Vujačić.

Najavljuje da će navedeno biti detaljno analizirano, uz preporuke za unaprjeđenje, u okviru Publikacije: Kako omogućiti jednako učešće osoba s invaliditetom u izbornom procesu, koja se finalizuje, a dio je projekta Izborna reforma u fokusu: Vrijeme je! koji realizuju u partnerstvu sa Centrom za demokratsku tranziciju (CDT) i Udruženjem za odgovorni i održivi razvoj (UZOR).

Diskriminacija, kad je riječ o osobama s invaliditetom, predstavlja i činjenje i postupanje i propuštanje postupanja onih koji su dužni preduzeti radnje i aktivnosti da do diskriminacije ne dođe. Pored diskriminacije u praksi, kaže Vujačić, godinama ukazuju da osobe s invaliditetom trpe diskriminaciju i pred zakonom, odnosno zbog diskriminatornih odredbi nekih zakona.

U tom smislu, nediskriminacija je neposredna obaveza da se: prizna jednakost pred zakonom i u primjeni zakona, da se pruži jednaka zaštita i korist od zakona, zabrani diskriminacija i osiguraju razumne adaptacije. Osim posredne diskriminacije osobe s invaliditetom se dakle suočavaju i sa neposrednom diskriminacijom, odnosno uskraćivanjem razumnih adaptacija od strane organa vlasti ili nosilaca ovlašćenja.

Diskriminaciju trpe i porodice osoba s invaliditetom, odnosno članovi porodica po osnovu pripadnosti s osobom s invaliditetom.

Na primjer, roditelji djece s invaliditetom mogu trpjeti diskriminaciju na radnom mjestu ili prilikom zapošljavanja zbog nemogućnosti da ostvare pravo na fleksibilno radno vrijeme ili skraćeno radno vrijeme, odnosno polovinu punog radnog vremena. Majka djeteta s invaliditetom može trpjeti diskriminaciju povodomj toga što je otac napuštio nakon rođenja djeteta s invaliditetom i ne izvršava obavezu izdržavanja (alimentacije). Oba navedena primjera i brojne druge imamo u praksi i suočavamo se s njima u radu, navodi Vujačić.

Dodaje da djevojčice i žene s invaliditetom trpe višestruku i intersekcijsku diskriminaciju kao specifičan oblik, a po osnovu oba lična svojstva pola/roda i invalidnosti. U tom smislu, kaže, djevojčice i žene s invaliditetom se susrijeću sa specifičnim vidovima diskriminacije koje ne trpe muškarci s invaliditetom i koje ne trpe druge kategorije žena, odnosno žene bez invaliditeta.

Navedeno, a imajući u vidu crnogorski kontekst, ukazuje i na to da osobe s invaliditetom u nekim oblastima trpe i sistemsku diskriminaciju jer je ona konstatna i sa nekim oblicima se suočavaju sve osobe s invaliditetom. Primjer za to može upravo biti prethodno navedeni primjer nepristupačnosti, pa navešću primjer u obrazovanju i zapošljavanju zbog nepristupačnosti obrazovnih institucija i radnih mjesta i nemogućnosti izbora obrazovanja i radnog mjesta na jednakoj osnovi s drugima. Sve ovo u praksi predstavlja i specifičan vid diskriminacije koji se ogleda u segregaciji i grupisanju osoba s invaliditetom, zaključuje Vujačić.

Izvor: Gradski.me