O seksualnom nasilju koje preživljavaju žene s invaliditetom u Srbiji ne govori se dovoljno. Patrijarhalno društvo i predrasude dovode do toga da većina žena s invaliditetom seksualno uznemiravanje i nasilje uopšte ne prijavljuje.

Na globalnom nivou, statistički podaci u velikom broju istraživanja, pokazuju da je 40 odsto žena s invaliditetom doživjelo seksualno nasilje.

Kako kaže Milesa Milinković, aktivistkinja, predsednica Kreativno afirmativne organizacije Parnas, teoretičarka feminističke teorije invalidnosti i predsednica UO Iz kruga Vojvodina, do prie nekoliko godina, u Srbiji nije bilo istraživanja o nasilju nad ženama s invaliditetom, pa samim tim ni o seksualnom nasilju.

Tek je tokom 2018. i 2019. organizacija Iz kruga Vojvodina sprovela istraživanje o rodno zasnovanom nasilju nad ženama s invaliditetom koje je na uzorku od 136 žena iz Vojvodine, uzrasta od 18 do 70 godina, pokazalo da one doživljavaju razne oblike nasilja, a da je oko 20 odsto ispitanih žena izjavilo da su povremeno do često, preživljavale i seksualno nasilje.

U jednom sličnom istraživanju pod nazivom Nasilje nad ženama sa invaliditetom u rezidencijalnim institucijama iz 2017. stoji da statistički podaci zasnovani na velikom broju istraživanja pokazuju da od 40 odsto žena s invaliditetom koje je doživjelo seksualno nasilje, u 33 odsto slučajeva nasilnici su bili njihovi prijatelji ili poznanici, u 33 odsto članovi porodice, a u 25 odsto slučajeva personalni asistenti ili pružaoci personalnih usluga.

Kako ističe Milinković, manje od 20 odsto žena prijavi nasilje (bilo koje vrste).

U Centru za žrtve seksualnog nasilja koji je osnovan 2017. do kraja 2022. javilo se 10 žena s invaliditetom, mahom žena s intelektualnim invaliditetom.

Kad kažemo 10 žena, to je velik broj ali postoje podaci da samo tri odsto slučajeva seksualnog nasilja nad ženama s intelektualnim invaliditetom bude ikada prijavljeno. Žene sa invaliditetom se suočavaju sa višestrukim preprekama – od načina kako da prijave nasilje (da li može da ode do policijske stanice, da li može da komunicira telefonom, da li može jasno da objasni šta se dogodilo) do toga da li im se veruje. Postoje stereotipi poput; silovanje u braku nije silovanje,
žene sa intelektualnim invaliditetom su preseksualne (a.k.a. tražila je, nije silovana ili preuveličava), nije se to dogodilo, do – ko bi hteo da siluje ženu sa invaliditetom (u smislu ko može da ima seksualnu želju prema takvoj ženi – kao da je silovanje pitanje seksualne želje a ne odnosa moći) rekla je Milinković.

U prvoj polovini 2023. od ukupnog broja žena s invaliditetom koje su prijavile nasilje organizaciji Iz kruga Vojvodina, skoro devet odsto žena je prijavilo upravo seksualno nasilje. Ova organizacija dalje upućuje žene na institucije, koje i pružaju usluge osnaživanja.

Do 2016. u Srbiji silovanje žene s invaliditetom bilo je kažnjavano manjom kaznom zatvora, umjesto da je suprotno, da nasilnici dobiju veće kazne. Pravničkim terminima, Krivični zakonik prepoznaje silovanje i obljubu nad nemoćnim licem, i tek je 2016. kazna za ova dva djela izjednačena, ali i dalje postoji problematično terminološko određenje koje šalje poruku da se silovanje žena s invaliditetom drugačije tretira. Organizacije koje se bave ovim temama zahtijevaju da se promijeni dio zakona u kojem piše obljuba u silovanje kao i dio nad nemoćnim licem, jer osobe s invaliditetom nisu nemoćne.

Meni se čini da položaj osoba sa invaliditetom jeste prisutniji u javnom dijalogu. Ako verujete resornim ministarstvima, sekretarijatima i lokalnim upravama, pomislili biste da se za osobe sa invaliditetom baš izdvaja dosta novca. Nažalost, suštinski se sve svede na priču i na finansiranje gomile projekata, o čijoj realizaciji nigde nema traga. Takođe su nam puna usta (programi, strategije) inkluzije i raznolikosti ali sve to iz nepristupačnih prostora na načine koji ne komuniciraju (nikako ili adekvatno) s osobama s invaliditetom, nastavila je Milinković.

Centar za podršku ženama, učestvovao je u osnivanju Centra za žrtve seksualnog nasilja u okviru zdravstvenih ustanova koje postoje nažalost samo u Vojvodini i to u četiri grada; Kikindi, Zrenjaninu, Novom Sadu, Sremskoj Mitrovici, a uskoro će biti otvoren i peti u Vršcu. U drugim djelovima Srbije, pa čak i u Beogradu, nema ih. Ovi centri pružaju, između ostalog, pravnu podršku i psihološke terapije za sve žrtve seksualnog nasilja.

Biljana Stepanov, predsednica Centra za podršku ženama na pitanje zašto centara za žrtve seksualnog nasilja nema i u drugim djelovima zemlje odgovara kratko: Niko za to nije zainteresovan.

Žene sa invaliditetom teško prijavljuju seksualno nasilje jer se boje i da će njihov invaliditet predstavljati prepreku za pružanje usluga. Sa druge strane, vrlo često njima najbliže osobe, koje brinu o njima, su i zlostavljači, zbog čega se boje da će ostati bez i te jedine podrške koje imaju. Kod nas u Centru, imamo maksimalno na godišnjem novou, dve do pet žena sa invaliditetom koje su prijavile seksualno nasilje. Ako imamo ukupno 40 žena na godinu dana, to je 10 odsto, što nije ni malo, rekla je Stepanov.

Pristup u centrima je obezbijeđen svim osobama, ali još treba da se radi na međuzavisnosti u pružanju usluga. Primjera, stručnjaci koji pružaju usluge, možda ne znaju znakovni jezik, a potrebno je u nekom konkretnom slučaju. Tako je zadatak za profesionalce dalje obučavanje, jer ako je tu posrednik, postavlja se pitanje da li je ta usluga bila adekvatna.

Žrtva nasilje može da prijavi u policiji, tužilaštvu, centrima za socijalni rad, zdravstvenim ustanovama i nevladinim organizacijama koje se bave ovim problemom. Sistem je takav da su kada se prijavi na jednom mjestu, svi ostali budu obaviješteni. Žene s invaliditetom seksualno nasilje najčešće prijavljuju u centrima za socijalni rad ili ljekarima. Kako ih nema u većini gradova u Srbiji Centar organizuje prevoz za žrtve nasilja do mjesta gdje postoje.

Nažalost, kako ističe Stepanov, bez obzira koliko je zakonodavni okvir unapređen, postupanje insitutitucija zavisi od dobro obučenih, stručnih i motivisanih profesionalaca, odnosno sistem i dalje zavisi od pojedinca, zbog čega ne postoji ujednačeno postupanje.

Profesionalci koji rade sa žrtvama su često pod uticajem stereotipa i predrasuda, dominantan je patrijarhalni način razmišljanja, zbog čega imamo često osuđivanje žrtve, a ne racionalno sagledavanje situacije. Nije pitanje zašto se desilo silovanje (time se bave policija i tužilaštvo), nego je pitanje kako sada da se pomogne. Priče sa ženama sa invaliditetom koje su preživele seksualno nasilje strašnije su, zato što se vi suočite ne samo sa onime šta je ta žena preživela, nego sve to gledate drugim očima, sagledavate celokupnu životnu situaciju te osobe, koliko imaju manje mogućnosti u odnosu na ostale. Zato sve bude mnogo emotivnije i stresnije, izjavila je Stepanov.

Centar za žrtve nasilja razvio je i mobilnu aplikaciju SOS za prijavu nasilja, koja je zapravo skrivena u telefonu, ali je i prilagođena za žene sa invaliditetom, kao i za osobe koje ne čuju ili ne vide.

Život žena sa invaliditetom u državnim ustanovama

Udruženje građanki FemPlatz i Inicijativa za prava osoba sa mentalnim invaliditetom MDRI-S kroz svoje izveštaje, publikacije, ali i prijave Delgaciji EU u Srbiji, bave se položajem žena sa invaliditetom u rezidencijalnim ustanovama, u kojima kako ukazuju, one su posebno izložene specifičnim oblicima rodno zasnovanog nasilja.

To su, prije svega, prisilni abortusi i sterilizacije, davanje kontraceptivnih sredstava bez informisanog pristanka, seksualno uznemiravanje i seksualno nasilje, dok mehanizmi prijavljivanja nasilja i zaštite od nasilja nisu adekvatni.

U istaživanju MDRI-S pod nazivom Žene i devojčice sa invaliditetom u rezidencijalnim i psihijatrijskim ustanovama piše i da iako žene najčešće
zlostavljaju njihovi bivši i sadašnji partneri, treba ukazati i na nasilje koje
nad ženama sprovodi i država.

Nasilnici u institucijama su skloni da biraju žrtve za koje smatraju da neće biti u stanju da bilo kome kažu za seksualno nasilje kojem su bili izložene ili da im niko neće vjerovati ako nasilje prijave.

Istraživanje rađeno u Brazilu sa 2475 korisnika starijih od 18 godina koji su smješteni u ustanovama ilustruje ranjiv položaj ovih korisnika – jedan od pet je bio žrtva seksualnog nasilja, od čega su većina žene.

U Srbiji 18.250 osoba živi u nekom obliku kolektivnog smještaja, a preko 11.000 osoba ima neki oblik invaliditeta. Iako polovinu ovih osoba čine djevojčice i žene, ne postoji sveobuhvatno istraživanje o položaju žena i djevojčica sa invaliditetom u rezidencijalnim i psihijatrijskim ustanovama.

Žene sa intelektualnim invaliditetom najgorem položaju

U slučajevima seksualnog nasilja nad ženama sa intelektualnim invaliditetom nasilnici su u 98 odsto slučajeva osobe koje žrtva dobro poznaje i kojima vjeruje, kao što su članovi porodice, poznanici, pružaoci usluga i personalni asistenti.

Na svetskom nivou postoji podatak da je čak 80 odsto žena sa intelektualnim teškoćama bilo seksualno zlostavljano, od čega je polovina njih bila zlostavljana više od 10 puta. Žene sa intelektualnim invaliditetom žive u okruženju u kojima nemaju moć i kontrolu nad sopstvenim životom. Okruženje ih ne podržava da razviju komunikacijske veštine, veštine samozaštite i ne uči ih da postoje institucije koje bi mogle da im pomognu. One se smatraju lakim metama, rekla je Milinković.

Njima se prijeti da ne prijave silovanje, a iako prijave, njima se ne vjeruje. Čak i u novije vrijeme, kako ističe Milesa, kada se dosta radi na osvješćivanju žena o rodno zasnovanom nasilju i načinima podrške, informacije ženama sa intelektualnim invaliditetom gotovo da nisu dostupne. Tu prije svega misli na materijale u formatima lakima za razumevanje.

Svjetska istraživanja pokazuju da je oko 68 odsto djevojčica s mentalnim invaliditetom bilo seksualno zlostavljano prije 18 godine, a treba imati na umu i podatak da žene sa mentalnim invaliditetom imaju 11 puta veću šansu da dožive seksualno nasilje u poređenju sa ostalim ženama.

Predrasude o seksualnosti osoba s invaliditetom

Osobe s invaliditetom, kako kaže Milinković, naročito sa intelektualnim invaliditetom, se percipiraju kao anđeli, samim tim su bespolni, neseksualni ili kao što je već pomenula, nekontrolisano seksualni.

Pokušaću plastično da objasnim: Kada sam 2013. godine tadašnjim studentima i studentkinjama doktorskih rodnih studija prezentovala svoj kratak film koji se bavi seksualnošću žena sa invaliditetom, jedan od komentara je bio kako se osobe sa invaliditetom suočavaju sa mnogo važnijim problemima, poput nepristupačnosti i zapošljavanja i kako je taj film prenaduvan, kazala je ona.

Kako dodaje, film je inače rađen na osnovu iskustava žena s invaliditetom. Dakle, pravo na seksualnost, potrebe za seksom, za povezivanjem sa drugim bićima se negira i oduzima.

U novije vreme, čini mi se da viđam više mladih osoba sa invaliditetom u partnerskim vezama (hetero i homoseksualnim) što raduje ali ne smijemo zaboraviti to su mladi ljudi koji (možda potiču iz malih sredina ali) žive u velikim gradovima, visoko su obrazovani, osnaženi kroz razne programe i obrazovanje. I oni takvi suočavaju se sa čuđenjem okoline koja ima određene pretpostavke o odnosima i motivima partnera koji nije osoba sa invaliditetom, zaključila je Milinković.

Izvor: Danas

Pripremila: Dajana Vuković