Zahvaljujem predsjedavajući.

Uvaženi gospodine Mandiću, predsjedniče Skupštine, uvaženi ministre Đeka, uvaženi zaštitniče ljudskih prava i sloboda, gospodine Bjekoviću, uvaženi svi prisutni i prisutne, drage osobe s invaliditetom, vi koji ste u sali, predstavnici organizacija osoba s invaliditetom i udruženja roditelja, ali i svi oni koji nas prate usljed prenosa sjednice,

Zaista mi je drago da danas imam priliku da govorim, ali i da prisustvujem Prvom zasijedanju parlamenta za osobe s invaliditetom i nadam se da će tako i biti. Da će upravo biti prvo u nizu zasijedanja, da će postati tradicionalna, odnosno praksa, ako ne češće, onda jednako kao što se zasijeda povodom drugih važnih međunarodnih datuma i pitanja, a to je - kad su u pitanju osobe s invaliditetom - je li, 3. decembar!

Malo neformalno moram konstatovati da Nikšić danas prednjači i vodi, tako da mi je drago i zbog toga. J

I drago mi je da vidim tu osobe s invaliditetom iz različitih gradova, i najznačajniji dio današnje sjednice će upravo biti postavljanje pitanja i odgovori koje ćemo dobiti od predstavnika vlasti i jednog poslaničkog kluba, jer nijesu baš mogli ni poslanički klubovi ili partije biti izostavljeni danas.

Pošto se ja moram malo držati napisanog u svom obraćanju, zbog onoga što treba biti saopštenje i zaključci sa današnje sjednice, a svi koji me poznaju znaju da mene papir ograničava, ali pošto je tema ovogodišnjeg obilježavanja Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, nešto o čemu govorim godinama, onda će mi biti zadovoljstvo da i s tog aspekta govorim.

Dakle, ovogodišnja tema je Jačanje liderstva osoba s invaliditetom za inkluzivnu i održivu budućnost.

Tako definisana tema prepoznaje važnost uloge koju treba da imaju i koju imaju osobe s invaliditetom u stvaranju inkluzivnijeg i održivog društva za svakog od nas. To podrazumjeva i učešće osoba s invaliditetom u procesima donošenja odluka, koje se tiču nas i naših života.

Tvrdim da danas liderstvo osoba s invaliditetom u crnogorskom društvu nije još uvijek adekvatno prihvaćeno. Samim tim nije ni promovisano, podržano, ohrabreno i omogućeno. Još uvijek se osobe s invaliditetom ne smatraju dovoljno sposobnim da upravljaju sopstvenim životima, a predaleko, iz ove perspektive, izgleda situacija u kojoj nas, osobe s invaliditetom, društvo posmatra kao donositeljke i donosioce odluka koje se tiču svih građanki i građana.

Da bismo adekvatno učestvovali u procesima donošenja odluka neophodno je da naša država reguliše reprezentativnost osoba s invaliditetom. Ovo naravno u skladu s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, kojom je i propisana ta obaveza, što podrazumijeva i naše suštinsko i smisleno učešće u svim fazama tog procesa.

Dok god u naše ime može da govori bilo ko, da naše interese i prava zastupa ko god hoće, a dok s druge strane mi ne možemo govoriti i misliti ni u svoje ime, a posebno ne u ime drugih građanki i građana ovog društva, neću, ne mogu i ne prihvatam biti zadovoljna.

Mi, osobe s invaliditetom - a među nama se opet, kao posebno ugrožene, izdvajaju neke kategorije - već trpimo nesrazmjerno veliki teret siromaštva, nejednakosti, isključenosti iz života zajednice, raznih kriza: institrucionalnih, političkih, društvenih, diskriminacije i nemogućnosti samostalnog i produktivnog života.

Uz to, često se ne vidimo kao dio rješenja, već problem ili problem po sebi.

A tvrdim da bez napretka osoba s invaliditetom nema ni napretka društva.

Zato nam treba liderstvo, treba nam „glas” svih osoba s invaliditetom.

Treba nam istinska posvećenost pravima osoba s invaliditetom, pravičnim zakonima, izjednačavanju mogućnosti, ravnopravnosti i pravdi u praksi. Zato s ovog mjesta pozivam osobe s invaliditetom na odvažnost i odlučnost, a društvo - posebno one na pozicijama moći, odlučivanja, i upravljanja - na obezbjeđivanje uslova i mogućnosti. Jer, tražimo samo ono što nam pripada, a pripada nam - dostojanstven život; ni milostinja, ni sažaljenje, ni zbrinjavanje, ni odlučivanje u naše ime bez našeg učešća.

Ja sam danas zahvalna što govorim sa ovog predsjedavajućeg mjesta, ali ne bih ni govorila za govornicom koja je nepristupačna, i ne bih se ni podsjećala jedne situacije, kada je bilo zasijedanje Dječjeg parlamenta, kada su se postavljali paketi da bi djete govorilo s ove govornice.

I danas je Plenarna sala Skupštine Crne Gore u velikoj mjeri nepristupačna osobama s invaliditetom i velikoj kategoriji osoba s invaliditetom.

Zašto ovo govorim, ako govorim o temi liderstva, možemo li da zamislimo da neka osoba s invaliditetom koja se tako deklariše, javno izjašnjava, radi u parlamentu, da bude poslanica ili poslanik? Ako se, na primjer, za par godina kandidujem na nekim izborima, usudim se da to uradim, ili neka druga osoba s invaliditetom, ali sebe uzimam kao primjer, jer hoću nešto simbolično da vam predstavim. Ja mislim da biste u slučaju da dođem nekad da predsjedavam sjednicom morali ovu stolicu za kojoj sam ja mijenjati, jer ja ne planiram da se promijenim i mene niko neće mijenjati i prepravljati, pa ili će se ova stolica prepravljati ili će se kupovati nova.

Elem, govorim o tome zbog zoga što smo čekali više od deceniju da je parlament djelimično bude pristupačan, i nije ovo daleko od toga kritika ni trenutnom sastavu, nego institucijama i crnogorskom društvu - svima nama pojedinačno; da se zapitamo koliko smo iz svojih pozicija i svoje odgovornosti ili svojih mogućnosti uradili da ispoštujemo prava osobama s invaliditetom. Koliko smo uradili da zakoni zaista budu pravedni i pravični da nemaju diskriminatorne odredbe ili da nemamo nedostatno zakonodavstvo, odnosno da ne postoje uopšte odredbe u nekim zakonima kada je riječ o osobama s invaliditetom. I zašto mi, neke osobe s invaliditetom, toliko volimo da pominjemo Konvenciju. Jer nam je azbuka. Zbog toga što nam je ona osnov zagovaranja, a bez liderki i lidera među samim osobama s invaliditetom tvrdim da ovo društvo neće napredovati.

Jer, ako ne koristite ni naše resurse, ako nam ne daje društvo mogućnosti - da na adekvatan način ispoljimo svoje potencijale - onda nikad to društvo ne zna da li je u nekoj kući, zatvorena neka osoba s invaliditetom ili u instituciji sistema zatvorenog tipa, sjedi ili leži neki potencijal koji je mnogo bolji od svih nas koji smo uslovno na slobodi.

Ovdje ću se sada zaustaviti, uz još jedno ponavljanje da mi je zaista zadovoljstvo što je danas organizovana ova sjednica, i hvala svima koji su tome doprinjeli i lično i personalno i koji su to omogućili. Zahvalila bih se i gospođi Burić, koja je uradila ogroman posao u prethodnom periodu da bi tehnički i organizaciono ova sjednica bila i pripremljena i održana i biće mi zadovoljstvo uvijek da sarađujem sa Odborom za ljudska prava i slobode, kojim predsjedava gospodin Vučurović, što ne znači da ni Odbor, odnosno svi prisutni na Odboru iskritikovani kad god za to budem imala osnov, argumente i činjenice.

...

Zahvaljujem.

Drago mi je da je poslanik Čarapić tu. Nadam se da ću od njega dobiti odogovor. U suprotnom, moja ženska solidarnost bi proradila, pa bih drugačije pričala, u slučaju da poslanica Andrić odgovara na pitanje.

Prije postavljenog pitanja ću dati obrazloženje koja vam, možda, u početku neće ličiti na to, ali jeste.

Danas smo na ovoj sjednici čuli kako su brojna pitanja koje su pokrenule osobe s invaliditetom i predstavnici organizacija osoba s invaliditetom u nekakvom procesu. Između Vlade i Sekreterijata za zakonodavstvo, pa se čeka nekakvo mišljenje, pa je formirana neka radna grupa, pa se čeka neki sastanak radne grupe, pa se čekaju sjednice Savjeta za prava lica s invaliditetom i tako dalje.

Dakle, mi smo na čekanju.

Pošto smo na čekanju, izuzev dva, ja bih rekla jaka obećanja. Ja sam ih tako razumjela i želim ih tako razumjeti, koje je izgovorio ministar Gutić, a u ime Vlade, za koju rekoste da nam je naklonjena, pa se ja malo pomjerih na mjesto sa stolice. Ne bi mi baš prijatno, kad to čuh, jer nekako ne osjećam tu naklonost, ali ste Vi vrlo pozitivno i pohvalno odgovorili i na pitanje koje se tiče reprezentativnosti organizacija osoba s invaliditetom i pitanje koje se tiče znakovnog jezika. Ako se ta dva zakona usvoje u narednoj godini ja ću smatrati da je ovo parlamentalno zasjedanje jedno od najuspješnijih i to sada javno izgovaram.

Zašto je moje pitanje poslaničkom klubu Pokreta Evropa sad? Iz dva razloga. Prvi je zato što sam ja otprilike imala predviđanje - koje se potvrdilo - ko će se pojaviti od predstavnika Vlade danas u parlamentu. I s druge strane sam znala, ako postavim pitanje nekom od ministarstava kakav ću odgovor dobiti, uz dužno uvažavanje.

Osobe s invaliditetom bez obzira na sve formalne mehanizme saradnje sa Vladom, nijesu adekvatno uključene u procesu donošenja odluka kojih se tiču.

To znači da se naše mišljenje ne uvažava i kada su u pitanju brojni zakoni koji se usvajaju, pa su brojni od njih usvojeni u proteklom periodu odnosno utvrdila ih je Vlada, usvojila, odnosno donijela Skupština, i propuštena je prilika da se na adekvatan način regulišu prava osoba s invaliditetom.

U Parlamentu - iako ima osoba s invaliditetom za koje mi znamo da to jesu, a moguće da ima i drugih za koje ne znamo jer postoje i nevidljiva oštećenja - se ne čuje glas iz pozicije osoba s invaliditetom, što znači da i u parlamentalnim raspravama često se izostavi taj dio da se čuje naš glas i da u stvari uspijemo ono što smo uspjeli 2015. kad je jedan zakon vraćen iz skupštinske procedure zbog našeg zagovaranja tadašnjeg.

Zbog toga je moje pitanje poslaničkom klubu PES-a, kao najbrojnijem, a ujedno kao mladoj partiji - za koju ja vjerujem da želite i da učite, da želite da prihvatate drugačija razmišljanja, da želite da prihvatate iskustvo, da želite - na neki način - da koristite znanje i ono što su dobre prakse; Da li ste razmišljali ili da li ćete u nekoj skorijoj budućnosti pokrenuti, odnosno uspostaviti saradnju sa reprezentativnim organizacijama osoba s invaliditetom, na način što ćete ih tako uključiti i u proces donošenja odluka? Jer, u brojnim zemljama, uključujuću, na primjer, Evropsku uniju postoje takozvane lobi grupe za invaliditet, koje proizvode, da kažem, one efekte koji nas interesuju, a to je da određena zakonska rješenja koja se usvajaju - ponavljam u Evropskom parlamentu u ovom slučaju - ne mogu baš tako jednostavno da prođu ukoliko nijesu uvaženi argumenti osoba s invaliditetom.

Snimak zasijedanja u dijelu Marininog izlaganja i odgovora je na linku.