Oni su tim povodom pozvali na snažniji i proaktivniji fokus donosioca odluka na ovu oblast, na unaprjeđenje i širenje servisa podrške u sistemu i u zajednici, na hitno donošenje nove Strategije za mentalno zdravlje kao i na opredjeljenje budžeta i kapaciteta unutar sistema za ovu oblast koji može odgovoriti na potrebe.

Očuvanje i unaprjeđenje mentalnog zdravlja je važan preduslov za razvoj i produktivnost pojedinca i društva. U Crnoj Gori, mentalno zdravlje je i dalje tabu tema naročito kad su u pitanju osobe koje žive sa hroničnim mentalnim izazovima dok su mentalni izazovi i oboljenja visoko stigmatizovana, saopšteno je iz CAZAS-a povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja.

Oni su tim povodom pozvali na snažniji i proaktivniji fokus donosioca odluka na ovu oblast, na unaprjeđenje i širenje servisa podrške u sistemu i u zajednici, na hitno donošenje nove Strategije za mentalno zdravlje kao i na opredjeljenje budžeta i kapaciteta unutar sistema za ovu oblast koji može odgovoriti na potrebe.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije svaka četvrta osoba će se jednom tokom života suočiti sa izazovima iz oblasti mentalnog zdravlja dok u zemljama u razvoju oko 80% bolesti i stanja i oblasti mentalnog zdravlja nikada ne bude tretirano, navodi se u saopštenju.

Kako su podsjetili, građani i građanke, usljed neinformisanosti i straha od osude odlažu posjetu psihijatru i psihologu dok je često upravo stigma i prepreka u istrajnosti u tretiranju poremećaja iz oblasti mentalnog zdravlja i dobijanju podrške zajednice.

Neophodno je da konačno razbijemo stigmu i predrasude ka mentalnim bolestima i da krenemo da pružamo istinsku podršku i razumijevanje. Ono je potrebno svima, na svakom koraku i sistem mora da nadje način da na te potrebe odgovori. Ogromna sredstva se izdvajaju za tretman djece i mladih u oblasti mentalnog zdravlja u inostranstvu dok se zbog stigme određeni broj pacijenata liječi u privatnoj praksi o svom trošku. Moramo slati poruku da je mentalno zdravlje podjednako važno kao fizičko i to se mora preslikati kroz zdravstveni sistem, javne politike, servise koji su dostupni i na kraju državni budžet, poručila je programska direktorica NVO CAZAS Sanja Šišović.

Ovogodišnja globalna kampanja, kako su kazali, ističe vitalnu vezu između mentalnog zdravlja i posla i obilježava se pod sloganom Mentalno zdravlje u radnom okruženju.

Ključni fokus kampanje je usmjeren na ulogu koju rad, radno okruženje i obavljanje posla ima u očuvanju ili narušavanju mentalnog zdravlja. Bezbjedno, zdravo radno okruženje može djelovati kao zaštitni faktor za mentalno zdravlje dok nezdravi uslovi, uključujući stigmu, diskriminaciju i izloženost rizicima kao što su uznemiravanje i drugi loši uslovi rada, mogu predstavljati značajne rizike i izazove koji utiču na mentalno zdravlje, ukupan kvalitet života i posledično na učešće ili produktivnost na poslu, poručuje Šišović.

Imajući u vidu da je, kako kaže, 60 odsto globalne populacije radno aktivno, potrebna je hitna akcija kako bi se osiguralo da radno okruženje bude bezbjedno i sigurno u kontekstu mentalnog zdravlja i blagostanja.

Kada govorimo o radnom okruženju i zaštiti na radu naši zakoni i uopšte radna kultura prepoznaje fizičku bezbjednost i sigurnost na radu ali izostaje fokus, formalni i sustinski, na uspostavljanje sistema psihološke bezbjednosti na radnom mjestu. Podaci sa terena ukazuju da imamo veliki broj zaposlenih koji su na bolovanju usljed izazova iz oblasti mentalnog zdravlja i to nam je dovoljan alarm da postavimo pitanje da li prosječan građanin ili građanka u Crnoj Gori radi na psihološki bezbjednom radnom mjestu, istakla je programska direktorica NVO CAZAS.

Dan mentalnog zdravlja, navodi se u saopštenju, CAZAS će obilježiti kroz informativno - edukativni događaj na otvorenom Mentalne priče u zajednici koji će omogućiti građanima i građankama da sa stručnjacima iz oblasti relevantnih mentalnom zdravlju, razgovaraju o načinima brige i unapređenja mentalnog zdravlja, kao i o dostupnim servisima podrške u zajednici.

Aktivnost se realizuje u Podgorici na Trgu nezavisnosti sa početkom u 12h u sklopu II Festivala mentalnog zdravlja. Ovim će ujedno početi i tradicionalna oktobarska kampanja CAZAS-a posvećena mentalnom zdravlju, zaključuje se u saopštenju.

Izvor: Aktuelno

Pripremila: Dajana Vuković

Da li nedjeljni strahovi zvuči previše poznato?

Da li se budite pripremajući se za još jedno prebijanje mikroagresije, mikromenadžmenta, diskriminacije ili maltretiranja od strane vaših saradnika ili menadžera?

S obzirom na to da se Svjetski dan mentalnog zdravlja približava, 10. oktobra, u kompanijama širom svijeta se pripremaju da proslave ovu priliku. Od dovođenja gostujućih govornika, do tematskih treninga za učenje i razvoj ili sesija svijesti, mentalno zdravlje je u središtu tih razgovora.

Sa svim pričama koje se vrte oko mentalnog zdravlja, morate napraviti korak unazad i ponovo procijeniti gdje se nalazite u svojoj karijeri. Budite iskreni prema sebi i razmislite o tome da li vaš posao negativno utiče na vaše mentalno zdravlje i dobrobit. I ako jeste, na koje načine?

Važnost spoznaje

Vaš posao može štetiti vašem blagostanju, a da toga nijeste ni svjesni.

Signali lošeg mentalnog zdravlja na poslu manifestuju se na različite načine za različite ljude. Neki ljudi to prihvataju sa osmjehom i nikada ne biste shvatili da ih duboko pogađa, dok su drugi glasniji.

Osim toga, ne prepoznaju svi znakove toksičnog radnog mjesta koje uzrokuje loše mentalno zdravlje jer često nije lako posumnjati na određena ponašanja, kao što je pasivna agresivnost; svi su se navikli na njih, pa su klasifikovani kao normalni ili opravdani, čime se dodatno održava toksično radno okruženje.

Ako se pitate da li vaš posao uništava vašu dobrobit i utiče na vaše mentalno zdravlje, evo nekoliko jasnih znakova na koje treba obratiti pažnju:

Ogromna količina posla

Vaše radno opterećenje bi trebalo da vas izazove i istegne da izađete izvan svoje zone udobnosti. Međutim, nikada ne bi trebalo da bude takve prirode da se uvuče u vaš lični prostor i promijeni vaš odnos između posla i života.

Opterećenje poslom koje se preliva preko vašeg dogovorenog radnog vremena može dovesti do umora i izgaranja. Ričard Metinglej (Richard Mattingleyklinički psiholog koji je radio s organizacijama i vodećim timovima, iz prve je ruke vidio štetne efekte koje neki faktori na poslu, kao što je ogromno opterećenje, mogu donijeti. Jedan od njegovih klijenata je, prisjeća se, radio 70-satnu sedmicu i bio je iscrpljen. To je rezultiralo hroničnim stresom i fizičkim zdravstvenim problemima.

Psihično opterećenje

Možda je podjednako štetan i osjećaj da vam nedostaje svrha na radnom mjestu, jasni ciljevi i zadovoljstvo poslom jer vam posao ne daje ništa smisleno ili vrijedno rada. Ako je vaš posao psihički težak i nijeste u mogućnosti da maksimalno iskoristite svoje slobodno vrijeme za rad na ličnom rastu i razvoju karijere, velike su šanse da ćete biti depresivni ili doživjeti smanjen kvalitet života.

Osjećaj potcijenjenosti

Osjećaj potcijenjenosti takođe šteti motivaciji i samopouzdanju, nastavlja Metinglej. Na primjer, pretpostavimo da vaš poslodavac godinama ne daje povišice ili unapređenja, a ipak predaje unapređenje ili povišicu nekom drugom (naročito ako ste potpuno svjesni da je ova radnja diskriminatorna). U tom slučaju, to će rezultirati naglim padom vaše motivacije i produktivnosti.

Poremećeni odnosi s prijateljima i porodicom

Ako vaše mentalno zdravlje raste zbog okolnosti ili okruženja na poslu, to vam može otežati negovanje zdravih odnosa s prijateljima i porodicom. Toksični poslovni odnosi mogu uticati na to kako gledate i komunicirate sa svojim voljenima.

Ako počnete da primjećujete da se stres na poslu preliva u vaše privatne veze kao što je nagrizanje odnosa sa voljenim osobama ili povlačenje iz društvenih aktivnosti to je jasan znak, kaže Sarah Jefferies, trenerica prve pomoći za mentalno zdravlje. Možda ćete se osjećati izolovanije, a ovo isključenje može zamahnuti ako se ne riješi.

Fizički simptomi

Ako osjetite nesanicu, glavobolje, bolove u živcima, umor, potpunu iscrpljenost, migrene, pa čak i mučninu, trebalo b da posjetite svog ljekara i porazgovarate o tome šta biste mogli promijeniti na poslu, bilo da je izričito povezano s vašim poslom ili direktno s vašim poslodavcem i radno okruženje. Ovi simptomi ponekad mogu ukazivati ​​na to da je anksioznost vezana za posao uzela danak na vaše dobrobit.

Kako zaštititi mentalno zdravlje na poslu

Zadovoljstvo poslom i osjećaj vrijednosti na poslu mogu poboljšati vaše mentalno blagostanje. Koju god odluku o karijeri donesete, uvijek se pobrinite da prioritet dajete svom fizičkom i emocionalnom blagostanju.

Izvor: Investitor

Pripremila: Dajana Vuković

U nacrtu Lokalnog akcionog plana u oblasti invalidnosti, koji se nalazi na javnoj raspravi, konstatovano da je nezaposlenost najveći problem osoba s invaliditetom (OSI) u opštini Mojkovac.

Kako je naglašeno, teškoće s kojima se suočavaju OSI su diskriminacija, nepristupačnosti objekata i površinama u javnoj upotrebi, nedovoljne servisne usluge, nepostojanje prilagođenog prevoza, nedovoljna informisanost na Brajevom pismu.

Na evidenciji Biroa rada u Mojkovcu nalazi se 227 osoba s invaliditetom, dok su samo 32 OSI radno angažovane. U Mojkovcu ne postoji dugoročno rješenje za zapošljavanje osoba sa invaliditetom već se one zapošljavaju preko projekata i javnih radova na kraći vremenski period. Jedan od problema je i što lokalna uprava i druge institucije ne zapošljavaju OSI, kako bi dali primjer poslodavcima iz privrednog sektora, čiji je odziv za zapošljavanje osoba sa inavaliditetom takođe slab. Sa druge strane, OSI koje nijesu radno sposobne, nemaju dovoljnu podršku od institucija i servisa tako da su prepuštene porodicama i zatvorene u kućama navedno je, između ostalo, u nacrtu Lokalnog akcionog plana u oblasti invalidnosti, koji je radilo Udruženje hendikepiranih Srce, čiji je predsjednik Dušan Rakočević bio koordinator radne grupe, a pored njega bile su i Mara Janketić, Branka Vukomanović i Rada Bogavac.

Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji definisan je kvotni sistem zapošljavanja, odnosno obaveza poslodavca da zaposli određeni broj OSI u skladu sa ukupnim brojem zaposlenih. Ukoliko to ne učine, prema zakonu, poslodavci su dužni da uplate poseban doprinos za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI.

I pored toga efekat u praksi još je manji od očekivanog. Saradnja lokalne uprave s poslodavcima nije na zavidnom nivou, a NVO i organizacijama OSI koje zapošljavaju lica s invaliditetom, lokalna uprava ne pruža pomoć istaknuto je u dokumentu i naglašeno da OSI u Mojkovcu ne mogu doći do apoteke, Fonda zdravstva, jednog dijela osnovne škole, policije, vrtića, biroa rada, Komunalnog preduzeća, lokalne Turističke organizacije. Nepristupačni za OSI su gotovo svi mojkovački hoteli, Hram Hristovog rođenja, pijaca, dva marketa, restorani.

Neobezbjeđivanje uslova za nesmetan pristup, kretanje, boravak i rad u objektima u javnoj upotrebi i u prostorima i površinama javne namjene smatra se diskriminacijom OSI po osnovu invaliditeta navodi se u nacrtu i dodaje da je jedan od zaključaka da je neophodno podizanje nivoa svijesti u odnosu na OSI, koji je sada na vrlo niskom nivou kod građanki i građana Mojkovca.

Centralna Javna rasprava biće održana 11. oktobra u Multimedijalnoj sali Opštine Mojkovac.

Osjećaj izolovanosti i neintegrisanja u društvenu zajednicu

Ivaliditet predstavlja prepreku za uspješno radno angažovanje. Poseban problem predstavlja diskriminacija osoba sa invaliditetom tokom zapošljavanja. OSI teško nalaze posao, jer su poslodavci obično sumnjičavi prema njihovim vještinama i sposobnostima, pa je vrlo mali broj njih zaposlen. To dovodi do toga da su OSI, i njihove porodice obično u teškoj finansijskoj situaciji. Dakle smanjene šanse na tržištu rada osobe sa invaliditetom dovode do gubitka samopouzdanja, a raste i sumnja u sopostvene sposobnosti, te se izoluju i bivaju na neki način izopšteni iz društva. U Mojkovcu je vrlo je teško naći posao, a marginalizovanim osobama u koje spada populacija osoba sa invaliditetom to je gotovo nemoguće. Ova populacija se osjeća izolovano, neintegrisano u društvenu zajednicu i ne vide nikakvu perspektivu navedeno je u nacrtu Lokalnog akcionog plana u oblasti invalidnosti.

Izvor: RTVNK

Pripremila: Dajana Vuković

Evropska svemirska agencija (ESA) provjerava kako bi uslovi u svemiru uticali na protezu paraolimpijskog sprintera.

Kad je Džon Mekfol vidio oglas za posao astronauta, odmah se prijavio. Tri godine kasnije, Mekfol je na putu da postane prvi astronaut s invaliditetom posle više od 60 godina svemirskog istraživanja.

Nakon što je izgubio desnu nogu posle nesreće sa motociklom kad je imao 19 godina, postao je paraolimpijski sprinter i osvojio bronzanu medalju u Pekingu. Kasnije je postao hirurg.

Prošao je šest faza napornog procesa selekcije u ESA – od višečasovnih psihomotornih testova do razgovora sa komisijama. Godine 2022, ESA je saoštila da će im se pridružiti u nastojanju na pomeranju granica svemirskog istraživanja učestvujući u višegodišnjem ispitivanju da li osoba sa fizičkim invaliditetom može da živi i radi u svemiru.

Nema garancije da će 43-godišnji Mekfol ići u svemir. ESA sistematski provjerava da li on zadovoljava uslove za šestomesečnu misiju na Mađunarodnoj svemirskoj stanici (MSS).

Pošto su svemirske operacije predviđene za fizički sposobne ljude, testovi ispituju kako bi se Mekfol kretao i održavao stabilnost u uslovima mikrogravitacije i kako bi uslovi u svemiru uticali na njegovu protezu.

Zasad svi znaci ukazuju da je svemirsko putovanje izvodljivo za Mekfola, dajući nadu da bi on ili neko sa sličnim invaliditetom mogao biti obučavan za buduću misiju. Iako su nalazi ESA specifični za Mekfola, deo projekta je omogućavanje da drugi ljudi sa sličnim ili drugačijim invaliditetima mogu krenuti njegovim putem.

Menjamo narativ u pogledu fizičkog invaliditeta i to pokreće diskusiju i ruši stigmu, kaže Mekfol.

Ta diskusija uključuje pitanje kako nazivati Mekfola. On ne prihvata naširoko korišćen naziv paraastronaut.

Nisam parahirurg, ja sam hirurg. Nisam paratata, ja sam tata, kaže on, dodajući da nije dobro dodavati para ispred onoga što radi neko sa invaliditetom. To stvara jaz, koji nije potreban.

Njegov stav ukazuje na širu situaciju u kojoj se mnoge osobe sa invaliditetom širom sveta suočavaju sa velikom diskriminacijom. Podaci iz svih djelova Evropske unije pokazuju da je veća vjerovatnoća da će osobe s invaliditetom biti nezaposlene i živjeti ispod granice siromaštva.

Dovodeći u pitanje percepciju ljudi kako astronaut izgleda, Mekfol se nada da će malo popraviti stvari: Ovo je prilika da se stvori više šansi za ljude sa invaliditetom na raznim profesionalnim poljima.

Moj zadatak je da osiguram da ljudi imaju obuhvatnu i informisanu definiciju invaliditeta. Ne radi se o invaliditetu iz 1950-ih, 1920-ih, dodao je on.

Izvor: Nauka/Telegraf.rs

Pripremila: Dajana Vuković

U prostorijama Centra za samostalni život osoba sa invaliditetom danas je održana edukativna radionica za devojke i žene sa invaliditetom pod nazivom Naša tela, naša prava. Glavni cilj radionice bio je da se devojke i žene sa invaliditetom informišu o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima iz iste oblasti, kao i rodno zasnovanom nasilju.

Osnaživanje žena sa invaliditetom da zagovaraju za unapređenje seksualnih i reproduktivnih prava i život bez nasilja je važno, jer iako je zakonodavni i strateški okvir Republike Srbije u vezi sa seksualnim i reproduktivnim pravima i rodno zasnovanom nasilju zadovoljavajući, situacija na terenu je puna izazova, navode organizatori.

Informacije o rodno zasnovanom nasilju i seksualnim i reproduktivnim pravima žena sa invaliditetom su oskudne i nedostupne u pristupačnim formatima, pa se žene sa invaliditetom redovno suočavaju sa diskriminacijom u sistemima zaštite. Mnoge institucije i usluge zaštite su nepristupačne, postoje široko rasprostranjene predrasude o partnerstvu, trudnoći, porođaju, majčinstvu žena sa invaliditetom, baš kao i o tome da žene sa invaliditetom nisu izložene rodno zasnovanom nasilju.

Veronika Mitro iz Organizacije za podršku ženama sa invaliditetom navodi da ne postoji zvanična statistika o učestalosti nasilja nad ženama koje imaju neki stepen invalidnosti, te da je to stalna preporuka Komiteta.

Po izveštajima Svetske zdravstvene organizacije i međunarodnih tela, žene sa invaliditetom su u mnogo većem riziku nego žene iz opšte populacije da budu izložene nasilju. Sa druge strane, rasprostranjene su predrasude u smislu ko bi digao ruku na ženu sa invaliditetom i da muškarci sa invaliditetom u partnerskim odnosima nisu nasilni, to su predrasude na štetu žena koje ih dodatno stavljaju u rizik, a institucije zaštite i usluge zaštite su nepristupačne, ističe Veronika Mitro.

Doktorka Milena Stojanović navodi da je značaj ovakvih radionica za lokalnu zajednicu veliki, pogotovu zato što devojke i žene sa invaliditetom nisu dovoljno informisane o pravima kada je seksualno i reproduktivno zdravlje u pitanju, kao i o oblastima nasilja i sprečavanja istog.

To je jedna od najranjivijih grupa što se tiče diskriminacije na ove teme, brojna su pitanja koja nam postavljaju u vezi sa reproduktivnim zdravljem, potrebne su im informacije, potrebna im je edukacija o preventivi, oboljevanjima, vakcinaciji. Značajno nam je da ovakve teme obrađujemo, kaže dr Stojanović.

Edukativna radionica je deo aktivnosti programa koji Organizacija za podršku ženama sa invaliditetom IZ KRUGA VOJVODINA iz Novog Sada i Kancelarija Populacionog fonda Ujedinjenih nacija u Srbiji sprovode širom Srbije u saradnji sa lokalnim relevantnim telima, organizacijama osoba sa invaliditetom i njihovim aktivistkinjama. Organizator aktivnosti u Kragujevcu je Centar za samostalni život osoba sa invaliditetom.

U predstojećem periodu lokalna organizatorka i učesnice edukativne radionice, uz mentorsku podršku IZ KRUGA VOJVODINA, u svojoj lokalnoj zajednici mapiraće prepreke koje žene sa različitim vrstama invaliditeta onemogućuju da ostvaruju seksualna i reproduktivna prava i pristupaju uslugama zaštite od rodno zasnovanog nasilja. Rezultate mapiranja će staviti na raspolaganje ključnim akterima za kreiranje lokalnih politika i zdravstvenim radnicima na odeljenjima za ginekologiju i akušerstvo i predstaviti im rezultate Smernica za postupanje sa ženama sa invaliditetom ključne poruke za put ka ravnopravnosti žena sa invaliditetom.

Izvor: Glas Šumadije

Pripremila: Dajana Vuković

U septembru je potpisan Memorandumo razumijevanju o Pravilniku dostojanstvenog rada za period 2024 - 2027. godine, koji će se povoljno odnositi i na osobe sa invaliditetom u radnom odnosu, jer je podcrtano da će se odnositi na poboljšanje svih zaposlenih kategorija u društvu, kazao je za Budilnik, direktor NVO Mozaik Blagoje Šturanović.

Drugi prioritet je poboljšanje inkluzivnosti, odnosno, zapošljavanje osoba sa invaliditetom i drugih marginalizovanih grupa. Zaista se ovaj program može veoma povoljno na OSI, upravo zbog toga što se on kroz svoje ishode, kao što su poboljšanje rada Zavoda za zapošljavanje, unaprjeđenje cjeloživotnog učenja i rada na sebi, odnosno usavršavanje tih nekih vještina, zaista može pomoći osobama sa invaliditetom da budu konkurentni na tržištu rada, rekao je Šturanović.

Veliki problem je što dosta osoba sa invaliditetom svojim poslodavcima i ne govori o svojim pravima, objašnjava Šturanović, zbog stereotipai straha da će ostati bez posla, i, poručuje on, moraju prihvatiti svoj invaliditet i saopštiti ga poslodavcu, kako bi poslodavac dobio povlastice, kako kaže Šturanović, i subvencije koje može ostvariti.

Većina poslodavaca i dalje ne zna koja su to prava kada zaposle osobu sa invaliditetom, da su to velike povlastice, da postoje subvencije na zapošljavanje, odnosno to su podsticajne mjere. Bukvalno, poslodavac dobija radnika za džabe, a radnik obavlja svoj posao, što ja volim da kažem, bolje nego neke osobe bez invaliditeta, jer se, naravno, više trude i zaista cijene svoj posao, naglasio je Šturanović.

Izvor: Portal Analitika

Pripremila: Dajana Vuković

Svi fakulteti moraju da imaju arhitektonske rampe za osobe sa kolicima i specijalno opremljene kabinete za akademce sa oštećenjem sluha i vida, a studenti sa disleksijom ili disgrafijom imaju pravo na pedagoškog asistenta.

Iako u Švedskoj ne postoji jedinstven registar osoba sa invaliditetom, pa različite državne statistike svedoče da ova skandinavska zemlja ima između deset i trideset procenata osoba sa nekim oblikom fizičkog i mentalnog invaliditeta, podaci Nacionalnog fonda za podršku studentima sa invaliditetom, koji se nalazi pri Univerzitetu u Stokholmu, svjedoče da od 300.000 studenata u cijeloj Švedskoj, više od 33.000 njih dobija neku vrstu pomoći zbog invalidideta. Kako u razgovoru za Politiku ističe Kristin Lofren iz Nacionalnog fonda za podršku studentima sa hendikepom, sa kojom smo razgovarali u okviru projekta Puls Evrope – medijske posete EU, položaj ovih akademaca uređuje Akt protiv diskriminacije, koji svjedoči da je invaliditet jedan od sedam oblasti života i ličnih svojstava koje ne smiju biti predmet diskriminacije, Akt o obrazovanju, po kome sva djeca i mladi imaju pravo na edukaciju, kao i Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osobama sa invaliditetom, koja propisuje da su države potpisnice dužne da svim građanima obezbijede život bez diskriminacije.

Po slovu Akta o diskriminaciji, nijedna osoba ne smije biti diskriminisana na osnovu svog invaliditeta i mora imati pristup visokom obrazovanju, a svi fakulteti u Švedskoj moraju obezbijediti iste uslove za studiranje svim akademcima. Studenti sa hendikepom nemaju prednost prilikom upisa na fakultet, pa prilikom prijave ne navode da li imaju neki invaliditet, a to je osnovni razlog zbog kojeg mi ne znamo koliko akademaca sa hendikepom ima indeks nekog od 43 univerziteta u Švedskoj. Ali, znamo da je nešto više od 33.000 njih tražilo pomoć na osnovu invaliditeta, što znači da gotovo svaki deseti student u Švedskoj ima neku vrstu hendikepa, ukazuje naša sagovornica. Kako je napomenula, ovi akademci dobijaju najrazličitije vidove individualne pomoći od visokoškolskih ustanova, a svaki fakultet odlučuje na koji način će pomoći akademcima koji imaju  oštećenje sluha, vida, otežano kretanje ili neku vrstu mentalnog hendikepa.

Ukoliko ispune određene uslove, neki akademci dobijaju i finansijsku pomoć Nacionalnog fonda za podršku studentima sa hendikepom. Podrazumijeva se da svi fakulteti moraju biti dostupni studentima sa hendikepom, odnosno da imaju arhitektonske rampe za studente sa kolicima i specijalno opremljene kabinete za akademce koji imaju oštećenje sluha i vida. Međutim, postoje i posebne vrste pomoći, pa studenti koji imaju djelimično ili potpuno oštećenje sluha dobijaju pomoć prevodioca za znakovni jezik, studenti sa disleksijom ili disgrafijom imaju pravo na pedagoškog asistenta, ukoliko osoba slabije vidi omogućava joj se literatura na Brajevom pismu, a studenti koji imaju uzazova sa mentalnim zdravljem ili neuropsihološke izazove takođe dobijaju specifičnu pomoć, kaže Lefrenova.

Brojke govore da iz godine u godinu raste broj studenata sa hendikepom – 2011. godine bilo ih je oko 7.000, tri godine kasnije njihov broj prešao je 10.000, 2017. godine evidentirano je 15.000 akademaca sa hendikepom, svega dve godine kasnije taj broj se popeo na 20.000, da bi u akademskoj 2023/2024. godini registrovano više od 33.000 studenata sa invaliditetom u celoj Švedskoj. Zanimljivo je da je 2011. godine najviše bilo akademaca sa disleksijom, dok su u protekloj akademskoj godini dominirali studenti s autizmom i dijagnozom ADHD, koja označava poremećaj pažnje i hiperaktivnost. Neki od njih postižu sjajne akademske rezultate bez bilo kakve pomoći, dok je drugima potrebna asistencija prilikom studiranja. Sam univerzitet ne obezbjeđuje slušne aparate ili invalidska kolica, ali je u obavezi da izgradi arhitektonske rampe i kabinete koji imaju opremu za studente koji imaju oštećenje sluha i vida.

Astrid Toernerg, ombudsman grada Stokholma za osobe za invaliditetom, kaže da su prošle godine 8.132 osobe u glavnom gradu Švedske dobile neku vrstu pomoći iz gradskog budžeta zbog invaliditeta, a ta pomoć nije bila finansijske prirode. Statistika takođe govori da je tokom prošle godine u dnevnim centrima za osobe sa invaliditetom boravilo 3.144 korisnika, 704 osobe stekle su pravo na ličnog pratioca, 258 osoba dobilo je personalnog asistenta koji im pomaže u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, a 487 porodica dobilo je ličnog asistenta za dijete.

Naša politika je da svako dijete sa hendikepom što duže ostane u porodici i da država pomogne tim roditeljima, pa samo 78 djece sa invaliditetom u celom Stokholmu ne živi u porodici. Postoje dva propisa na osnovu kojih možete dobiti pomoć – prvi je zakon o socijalnoj službi, a drugi je zakon o pomoći i podršci za određenu kategoriju osoba sa invaliditetom, a na osnovu ova dva zakona 4.119 osoba u Stokholmu prošle godine dobijalo je neku vrstu pomoći u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Međutim, mi znamo da postoje mnogi kojima hendikep nije prepreka u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, koji uopšte ne apliciraju za bilo kakvu vrstu pomoći od grada ili države. Ja imam prijatelja sa invaliditetom koji iskreno kaže Imam invalidska kolica, posao i sopstvena kola i nije mi potrebna pomoć države i njega nema ni u jednoj statistici, niti registru osoba sa invaliditetom. U Švedskoj postoje tzv. specijalne škole za djecu sa invaliditetom, ali veliki broj ovih đaka pohađa redovne škole, jer je naše obrazovanje inkluzivno. Znamo da neka deca pre polaska u školu ili u ranom detinjstvu dobijaju dijagnozu od strane lekara, ali ponekad se to ne dešava, pa ne znamo tačan broj đaka sa hendikepom u osnovnim i srednjim školama. Međutim, obrazovanje je jedina viza za njihovu bolju budućnost, pa se trudimo da djeca sa invaliditetom imaju pomoć psihologa, defektologa, logopeda i specijalnih pedagoga, kako bi uspešnije savladavala školsko gradivo. Sledeće godine donosimo novi zakon čiji je cilj rano otkrivanje i bolja prevencija osoba sa invaliditetom, koji će omogućiti da što ranije pružimo pomoć deci sa fizičkim ili mentalnim hendikepom, zaključuje naša sagovornica, koja podseća da je 19. februara ove godine gradska vlada Stokholma donela novi program pristupačnosti i participacije osoba sa invaliditetom za period od 2024. do 2029. godine.

Brojke u porastu

Brojke govore da iz godine u godinu raste broj studenata sa hendikepom – 2011. bilo ih je oko 7.000, tri godine kasnije njihov broj prešao je 10.000, 2017.  evidentirano je 15.000 akademaca sa hendikepom, svega dvije godine kasnije taj broj se popeo na 20.000, da bi u akademskoj 2023/2024. godini registrovano više od 33.000 studenata sa invaliditetom u celoj Švedskoj. Zanimljivo je da je 2011. godine najviše bilo akademaca sa disleksijom, dok su u protekloj akademskoj godini dominirali studenti sa autizmom i dijagnozom ADHD, koja označava poremećaj pažnje i hiperaktivnost. Neki od njih postižu sjajne akademske rezultate bez bilo kakve pomoći, dok je drugima potrebna asistencija prilikom studiranja. Sam univerzitet ne obezbeđuje slušne aparate ili invalidska kolica, ali je u obavezi da izgradi arhitektonske rampe i kabinete koji imaju opremu za studente koji imaju izazove sa vidom i sluhom.

Izvor: Politika

Pripremila: Dajana Vuković

Odbor za sveobuhvatnu izbornu reformu trenutno se isključivo bavi radom na Zakonu o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja (ZPSIK), saopšteno je Portalu RTCG iz crnogorskog parlamenta.

Ovaj Zakon značajan je ne samo sa stanovišta unaprjeđenja zakonodavnog okvira u pogledu finansiranja političkih subjekata, već i zbog toga što materija koju tretira spada u oblast pregovaračkog poglavlja 23 sa Evropskom unijom, koje je jedno od najzahtjevnijih. Za potrebe rada na Zakonu, u junu 2024. godine kreirana je radna grupa koju čini po jedan predstavnik/ca iz svakog poslaničkog kluba (ukupno njih 12), dok radom Radne grupe rukovodi poslanik Vasilije Čarapić, ujedno i kopredsjedavajući Odboru za sveobuhvatnu izbornu reformu, kazali su tom portalu iz parlamenta.

Pored poslanika, sastancima Radne grupe kao pridruženi članovi prisustvuju predstavnici državnih institucija (ASK, DRI), akademije i NVO sektora (CDT, UMHCG, CeMI, Savez slijepih).

Kako su objasnili, osim ovih pojedinaca i organizacija, preporuke za unaprjeđenje zakona su Radnoj grupi upućene i od strane organizacija kao što su MANS i NVO Uzor.

Radna grupa je do sada, u toku šest sastanaka, uspjela da pređe cjelokupni tekst sadašnjeg Zakona, te prikupi i sistematizuje dobijene preporuke. Takođe, u cilju primjene najsavremenijih zakonskih rješenja, kopredsjedavajući Čarapić i potpredsjednik Skupštine Boris Pejović, u svojstvu članova Odbora, tražili su od ODIHR-a da izradi mišljenje o trenutnom tekstu Zakona sa smjernicama i preporukama za njegovo dalje unaprjeđenje, pojašnjeno je.

Ekspertsko mišljenje ODIHR-a prezentovano je 6. septembra u Podgorici.

Radna grupa nastavlja rad na novom zakonskom rješenju, a pomoć u tom procesu joj pruža Međunarodna fondacija za izborne sisteme (IFES), saopštili su iz parlamenta. 

Kako je ranije objašnjeno, Odbor za sveobuhvatnu izbornu reformu trebalo bi da definiše predloge zakona o izboru odbornika i poslanika, o biračkom spisku, o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja i zakona o registrima prebivališta i boravišta.

Među zadacima tog skupštinskog tijela je i analiza primjene zakona o ličnoj karti, o crnogorskom državljanstvu i o političkim partijama, uz eventuainu pripremu predloga izmjena i dopuna zakona ukoliko se ispostave korisnim i neophodnim za realizaciju postavijenih ciljeva.

Tu je i jačanje svesveukupnih kapaciteta, profesionalizma i transparentnosti organa značajnih za izborne procese, ukijučujući Državnu izbornu komisiju i Agenciju za sprečavanje korupcije, a cilj je, između ostalog, i jačanje povjerenja javnosti u njihov rad. 

Zatadatak Odbora je i dalje dogradnja i izmjena opštih ambijentalnih uslova za sprovođenje izbora, koja podrazumijeva definisanje predloga Kodeksa etičkog ponašanja u izbornim kampanjama, definisanje rješenja o načinu održavanja lokalnih izbora u svim jedinicama lokalne samouprave u jednom danu.

Izvor: RTVNK

Pripremila: Dajana Vuković

Deceniju nakon što je istekao zakonski rok da svi objekti sagrađeni prije 2008. budu pristupačni osobama s invaliditetom, to nije slučaj. Osim što ni pojedini novosagrađeni objekti ne ispunjavaju tu obavezu, Podgorica je prepuna prepreka za osobe s invaliditetom. Rješenja koja su u međuvremenu urađena kako bi im olakšala kretanje nerijetko su polovična i problematična u praksi.

Glavni ulaz u Klinički centar Crne Gore (KCCG) nema obezbijeđen pristup za osobe u kolicima, iako postoje sporedni ulazi. Biblioteka Radosav Ljumović uopšte nema obezbijeđen ulaz, a Crnogorsko narodno pozorište (CNP) ima, ali samo u glavnu salu. Ako je predstava u drugoj sali, moramo stepenicama i mi tu ne možemo ući, objašnjavaju za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) sestre Iva i Jana Vujisić. Obje koriste kolica za kretanje.

Deceniju nakon što je istekao rok da svi objekti sagrađeni prije 2008. budu pristupačni osobama s invaliditetom, to i dalje nije slučaj. Kako u Podgorici, tako i u drugim opštinama.

Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata, koji je tu obavezu propisao, donešen je 2008, a rok za prilagođavanje objekata istekao je 1. septembra 2013.

Država nije ispunila obavezu koju je sama propisala – da sve objekte sagrađene prije stupanja na snagu zakona – 2008. učini pristupačnim u roku od pet godina. Dakle, prošlo je više od deceniju od kada je istekao rok da se svi objekti sagrađeni prije 2008. rekonstruišu i da se u njima ispoštuju obavezni elementi pristupačnosti, kaže za CIN-CG izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG) Marina Vujačić. Ona ukazuje da ni neki novosagrađeni objekti ne ispunjavaju standarde u ovoj oblasti.

NEPRISTUPAČNOST INSTITUCIJA

Ministarstvo pravde nije pristupačno za osobe s invaliditetom, kao ni većina tužilaštava i sudova. Viši sud u Podgorici, kao ni Apelacioni i Ustavni sud na ulazu nemaju obezbijeđenu rampu, dok je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) u potpunosti nepristupačno za OSI.

Prilagođavanje Osnovnog suda u Podgorici je rađeno nekoliko godina i nakon prve rampe koja nije bila adekvatna, rađena je potpuno nova, a projekat je osim sredstvima iz budžeta finansiran i od međunarodnih donatora, rekla je Vujačić.

Zgrada Skupštine Glavnog grada takođe, na glavnom ulazu, nema obezbijeđenu pristupnu rampu, dok starija zgrada Opštine Podgorice ima rampu, ali nakon toga nailazimo na stepenice, a nema ni prilagođenog toaleta.

Biblioteka Radosav Ljumović nema obezbijeđenu rampu, dok je Crnogorsko narodno pozorište (CNP) obezbijedilo prolaz osobama koje koriste kolica na sporednom ulazu u glavnu salu. Ukoliko je predstava u drugoj sali, korisnici kolica je ne mogu gledati. Muzej savremene umjetnosti, takođe smješten u centru grada, na svom glavnom ulazu nema pristupnu rampu.

U Podgorici nijedan fakultet nije u potpunosti pristupačan OSI po standardima iz Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata, iako su mnogi obezbijedili rampu.

Generalni sekretar Udruženja paraplegičara Podgorice Dejan Bašanović za CIN-CG kaže da postoji napredak u odnosu na raniji period, ali da je Podgorica i dalje u dobrom dijelu nepristupačna osobama s invalidtetom.

Veliki broj škola, recimo, ne zadovoljava uslove da može da uključi OSI, kaže Bašanović. Zbog toga, objašnjava, oni upisuju one škole koje su pristupačne. On ističe da se tako ulazi u proces segregacije.

Posebno je to izraženo kod fakulteta. Dešava se da OSI završe fakultet koji ima obezbijeđen pristup, iako nisu namjeravali, kaže Bašanović.

UMHCG je 2019. sproveo monitoring pristupačnosti srednjih škola u Podgorici. Prema njihovom nalazu sve se završava samo postavljanjem najčešće improvizovane rampe, ili rampe koja nije izrađena prema standardima.

Takođe, čak i u onim školama koje su renovirane i dalje ne postoje svi elementi pristupačnosti i/ili postoje, ali najčešće nijesu u upotrebi (toaleti, lift). Pored navedenog neki od elementa pristupačnosti uopšte nijesu prisutni ni u jednoj srednjoj školi, što se održava i na broj učenika s invaliditetom koji su uključeni u srednje obrazovanje i njihov izbor srednje škole a kasnije i izbor visokog obrazovanja, konstatuje se u dokumentu.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore (SSCG) Goran Macanović kaže za CIN-CG da treba raditi i na unapređenju znanja izvođača radova koji se bave obezbjeđivanjem arhitektonske i bilo koje druge pristupačnosti OSI.

Nijesu samo mnogi važni objekti u Podgorici nepristupačni osobama sa invaliditetom. Prepreke su brojne. Pa i u onda kada se nešto uradi na planu pristupačnosti OSI, u praksi se dešava da to nije dovoljno, jer je polovično i ne zadvoljava sve potrebe osoba s invaliitetom.

KOLICIMA PREKO PREPREKA

Ako ideš trotoarom po Podgorici, moli Boga da je izjedna i da nema spusta, kažu sestre Iva i Jana Vujisić. Pored toga što su trotoari, kako kažu, u tom smislu nepouzani, previše je slivnika i pukotina na putu, pa je prelazak kolicima preko njih otežan.

Na dosta mjesta je, objašnjavaju, urađena pristupna rampa, ali se ne bi usudile da ih koriste zbog prevelikog nagiba.

Pravilnik o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekta za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom, u članu 41, propisuje da javna pješačka površina mora da bude povezana bez prepreka sa ostalim pješačkim površinama. U Podgorici se, međutim, može vidjeti mnoštvo prepreka i na samim površinama, kao i na mjestima gdje se one spajaju sa drugim.

I dalje u Glavnom gradu, ali i u drugim opštinama postoje trotoari koji na jednom dijelu ulice imaju spušten ivičnjak, a onda na drugom dijelu ili na raskrsnici on ne postoji. Konstantno ukazujemo na takve prakse, jednako kao i na postavljanje fizičkih prepreka na linijama kretanja, poput stubića ili saobraćajnih znakova, kažu za CIN-CG iz UMHCG.

Osim što neophodnih zakošenja na trotoarima nema svuda, tamo gdje postoje dešava se da nijesu upotrebljivi za osobe s invaliitetom, jer ih građani, bez kontrole i sankcije, blokiraju svojim automobilima.

Parkiraju se vozila i korisnik kolica ne može iskoristiti rampu. Svjesni toga da nema puno ljudi u komunalnoj inspekciji i službi koja kontroliše parking, predlagali smo da slikamo ta vozila, ali to ne bi mogao biti osnov za njihovo uklanjanje. Neophodno je da izađe lice zaduženo za taj dio posla, da konstatuje propisnost parkiranja i reaguje u skladu sa tim, objašnjava generalni sekretar Udruženja paraplegičara Podgorice Dejan Bašanović.

Problem nijesu samo trotoari. Rješenje koje je trebalo da olakša kretanje osobama sa oštećenjem vida u Glavnom gradu, a koje je u praksi pokazalo svoje brojne manjkavosti su i taktilne trake. Osim što Podgorica nije u cjelosti prekrivena taktilnim trakama, oni koji ih koriste ukazuju na brojne probleme.

NEPOUZDANE VODILJE

Trake su postavljene samo u određenim djelovima grada. Da li to znači da osobe sa oštećenjem vida ne treba da idu u druge djelove grada, pita se Miloš Spaić, koji je i sam korisnik bijelog štapa.

Spaić, inače član Demokratske narodne partije (DNP) tvrdi da se jedini politički bavi pitanjem prava OSI. On ukazuje na to da su trake vodilje previše uzdignute, te da se za njih zapinje. Pristupačnost može biti potpuna ili je nema, kaže.

Macanović ističe da su postojeće trake, konkretno one žute, namijenjene više za unutrašnji prostor, jer su, kako kaže, kad pade kiša jako klizave i ometaju građane.

Njihova boja, doduše, pomaže onima sa djelimičnim ošećenjem vida i takav kontrast taktilnih traka u odnosu na površinu na kojoj su postavljene je poželjan, jer olakšava njihovo prepoznavanje i samim tim kretanje, dodaje.

Macanović napominje da i Pravilnik o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekta za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom predviđa da taktilne trake moraju biti antikliznog sastava.

Pristupačna taktilna površina izvodi se na način da ne zadržava vodu, snijeg i nečistoću, i da se lako održava, stoji u Pravilniku. U tenderu za nabavku i izgradnju taktilnih traka u Podgorici je navedeno da su trake otporne na habanje, kidanje, istezanje i atmosferske uticaje.

Međutim, postavljene, žute trake su prilično klizave i zadržavaju vodu tokom kišnih dana, a na mnogim mjestima su i pohabane i iskidane.

Postavlja se pitanje postoji osoba u Crnoj Gori koja bi mogla da iskontroliše njihov kvalitet, kaže Macanović.

Iz Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine (MPPU) za CIN–CG tvrde da u skladu sa Zakonom o planiranju prostora i izgradnji objekata, sprovode inspekcijski nadzor nad izgradnjom objekata putem urbanističko-građevinskih i komunalnih inspektora.

Macanović, međutim, ističe da je glavni nedostatak Pravilnika to što nije usklađen sa domaćim uslovima. Ukoliko je prepisan iz neke uređenije zemlje ne mora da znači da odgovara našem prostoru, kaže.

STRANA RJEŠENJA ZA DOMAĆE USLOVE

Iz MPPU-a su za CIN-CG kazali da su pri izradi važećeg Pravilnika korišćena iskustva Hrvatske, koja su bila od velike pomoći u postavljanju temelja za prilagođavanje objekata OSI u Crnoj Gori.

CIN-CG je pitao i Institut za standardizaciju Crne Gore da li se bavio upoređivanjem domaćih standarda u pogledu rješenja za pristupačnost OSI, na šta su nam odgovorili da se ta institucija ne bavi posebnim analizama sadržaja evropskih standarda, već ih usvaja u integralnom obliku - kao identični standard. Crnogorski standardi su ekvivalentni sa evropskim standardima i apsolutno nisu u suprotnosti sa njima, rekli su iz Instituta.

Macanović, ipak, smatra da je taktilna traka trebalo da bude uža.

Standard za taktilne trake koje propisuje i naš Pravilnik je 40 centimetara. Još uvijek nisam, a pokušavao sam, da dođem do odgovora ko je taj koji je odredio takav standard. Pretpostavljam da se iza toga krije logika da se objema nogama šeta po traci i da je taj neki prosječni raskorak 40 centimetara. Sa aspekta osobe sa oštećenjem vida moram reći da meni nije udobno da šetam po neravnoj površini, kakve i jesu trake vodilje. Taj neko nije razmišljao da i one žene sa oštećenjem vida, koje žele da nose obuću sa potpeticama i štiklama trebaju da hodaju po tome, kaže Macanović.

Njegov prijedlog bio je da traka bude uža, jer njena funkcija treba da bude takva da može da se detektuje štapom i koristi na taj način što će se pratiti i hodati pored nje.

Trebalo bi da su javne površine dovoljno široke, pa da ostane 40 centimetara širine da mogu ljudi da se kreću i sa jedne i sa druge strane i da niko nikoga ne ometa. Međutim, to se ne dešava. Tako su recimo u dijelu Njegoševe ulice, od Hercegovačke ulice ka Bulevaru, postavljene terase od kafića na taktilnim trakama ili tik uz kafić, pa je velika vjerovatnća da ćete udariti u neki od stolova ili stolica, upozorava Macanović.

U dijelu Njegoševe ulice često se može vidjeti da ljudi sjede na stolicama koje prelaze preko betonskih taktilnih traka, koje su gotovo neprimjetne.

Ugostitelji su, navodi Macanović, Savezu objasnili da su dozvolu za terasu dobili prije nego što su postavljene trake.

Da nije u dovoljnoj mjeri izgrađena svijest o potrebama osoba sa oštećenjem vida govori i klupa postavljena početkom avgusta u Balšićevoj ulici preko taktilne trake.

Nakon što su građani reagovali i podijelili fotografiju na društvenim mrežama klupa je uklonjena sa trake. Ipak, zabrinjavajuće je kako uopšte do toga dođe, što vraća na pitanje - ko kontroliše radove.

 Taktilne trake takođe moraju biti takve da ne ometaju korisnike kolica. To zahtijeva šire trotoare, ali i hodnike u zatvorenim prostorima, napominje Macanović te ukazuje na to da je potrebno mijenjati Pravilnik.

ČEKAJUĆI NOVI PRAVILNIK

Iz MPPU-a su u junu 2022. godine saopštili da je dogovoreno formiranje Radne grupe u čiji bi sastav ušli predstavnici Ministarstva i NVO sektora iz oblasti zaštite OSI, kako bi se što temeljnije pristupilo unapređenju pomenutog Pravilnika. Nakon toga, kaže Macanović, ta grupa nikad nije održala sastanak.

Ministarstvo aktivno radi na izradi novog Zakona o izgradnji objekata, koji će uključivati i podzakonske akte usmjerene na prilagođavanje objekata licima sa smanjenom pokretljivošću i licima sa invaliditetom. Iako je bilo inicijativa za izradu Predloga pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekta za pristup i kretanje osoba sa invaliditetom, Ministarstvo je 2022. godine razmatralo mogućnost izrade tih izmjena. Međutim, s obzirom na to da su u međuvremenu započete aktivnosti na izradi novog Zakona o izgradnji objekata, izrada izmjena pomenutog pravilnika je odložena do usvajanja zakona, objasnili su iz MPPU-a za CIN-CG.

Dodaju da Ministarstvo prepoznaje potrebu za izmjenom Pravilnika nakon donošenja novog Zakona o izgradnji objekata, koji će, prema njihovim najavama, pružiti sveobuhvatni okvir za dalje unapređenje ove oblasti.

ZVUČNA SIGNALIZACIJA POSTOJI, ALI NIJE U FUNKCIJI

Jedan od standarda pristupačnosti za osobe sa oštećenjem vida u autobusima predstavlja zvučna signalizacija koja često nije u funkciji.

Još uvijek nemamo pristup zvučnoj signalizaciji u autobusima, jer je to u nadležnosti firme Ben-kov koja je ovlašćeni serviser i ima dozvolu i pristup programu koji kontroliše, između ostalog, i zvučnu signalizaciju, kaže za CIN-CG šef saobraćaja u gradskom preduzeću Putevi d.o.o. Ljubomir Radinović.

Na preuzimanju nadležnosti se, kako je kazao, radi jer i pored zvučne signalizacije nemaju kontrolu nad mnogim servisima kojima trenutno upravlja pomenuta firma iz Danilovgrada.

Dok sve to traje, govorna podrška u autobusima izostaje pa su OSI prinuđene da se za pomoć obraćaju nepoznatim ljudima u blizini.

Velika većina želi da pomogne, ali nije to poenta već da mogu sam da obavim svakodnevne obaveze, a da ne moram da pitam, niti da se na nas gleda kao na nekoga kome treba pomoć, naglasio je Spaić.

Svaki objekat i javna površina trebaju biti pristupačni, saglasna je i Marina Vujačić. To je zakonska obaveza, a ne nečija humanost, dobročinstvo ili lijep gest.

Brojni su razlozi da OSI podnesu nadležnim institucijama prijave, što su u prethodnom periodu i činile. Bašanović kaže da je na te prijave uvijek pozitivno odgovoreno.

Međutim, kao što se navodi i u Sektorskoj analizi, čiji je autor Direktorat za građevinarstvo Ministarstva za prostorno planiranje, urbanizma i državne imovine (MPPU), vlasti su dužne da obezbijede pristupačnost kao ex ante dužnost (dužnost koja prethodi), što znači i prije dobijanja pojedinačnog zahtjeva od strane OSI da pristupi i koristi neki prostor ili uslugu.

Iz UMHCG-a navode da nijesu primjenjivane ni propisane sankcije za nepoštovanje definisanih standarda.

Jedini primjeri za koje mi znamo jesu oni kada smo sami prijavljivali inspekciji nepravilnosti prilikom projektovanja ili gradnje, nakon čega bi inspekcija konstatovala te nepravilnosti i tražila njihovo otklanjanje. Nemamo informaciju o postupanju državnih i drugih institucija i službi, niti je prihvaćena inicijativa koju smo nekada predlagali da se napravi lista tzv. pozitivnih i negativnih objekata, kazali su iz te organizacije.

Prema njihovim riječima, u praksi se pristupačnost često svodi samo na par elemenata pristupačnosti, a ne na sve elemente propisane zakonom, pa u tom smislu prepreke su brojne.

„NIČIJA“ RAMPA NA ŠETALIŠTU

Stepenišni lift postavljen je na šetalištu uz Moraču 2022. godine. No, pošto nije bio u funkciji, Udruženje mladih sa hendikepom pokrenulo je tužbu protiv Glavnog grada za zaštitu od diskriminacije.

Iz UMHCG-a su, objašnjava Vujačić, ukazivali da su koso-podizne platforme neadekvatna rješenja, da su nefunkcionalne, teške za održavanje i da se brzo kvare. U toku je parnični postupak protiv Glavnog grada Podgorice zbog nefunkcionisanja rampe. Postupak je pokrenut u junu 2023. objašnjava.

Iz Glavnog grada za CIN-CG nijesu odgovarili na pitanje u vezi pomenute rampe.

Kada je u pitanju stepenišni lift na šetalištu uz Moraču, ukazivali smo da je to loše rješenje i da je to bacanje novca, ali iz nekog razloga iz Glavnog grada su zaključili da ga ipak treba postaviti, kaže i Goran Macanović.

Bojim se da ovo što je do sada urađeno nije iz istinske svijesti da je to korisno za društvo, već ispunjavanje nekog uslova iz regulative i da se nešto uradi za OSI, zaključuje on.

Izvor: CIN CG

Lica sa invaliditetom i predstavnici institucija na lokalnom nivou i građani nemaju dovoljno informacija o uslugama socijalne i dječije zaštite koje su definisane Zakonom o socijalnoj i dječijoj zaštiti, pa ni o onim uslugama koje su dostupne na lokalnom nivou.

Ovo je zaključeno na konferenciji za novinare povodom završetka projekta Uspostavljanje i razvoj usluga za samostalnost i produktivan život lica sa invaliditetom koji realizuje Udruženje paraplegičara Bijelo Polje i Mojkovac.

Predstavljajući analizu istraživanja, stručni konsultant projekta i predstavnica Centra za socijalni rad Vanja Mašković navela je da je sprovedeno istraživanje na uzorku od 151 ispitanika, od kojih je 60 lica sa invaliditetom (LSI), 60 građana i 31 predstavnik institucija na lokalnom nivou.

Na osnovu urađenog i distribuiranog upitnika i nakon urađene analize nameće se zaključak da se mora raditi na informisanju kako lica sa invaliditetom, tako i ostalih u lokalnoj zajednici za prepoznavanje postojećih usluga i načinom ostvarivanja prava na pojedine usluge, kazala je Mašković.

Miloš Španjević iz opštinske Kancelarije za osobe sa invaliditetom istakao je da će se realizacijom projekta postići samostalniji i produktivniji život LSI, ali i pospješiti veći stepen inkluzije, odnosno uključivanje i prihvatanje svakog pojedinca, bez obzira na vrsu invaliditeta.

Lokalna uprava sarađuje sa svim organizacijama koje se bave pitanjima inkluzije i poboljšanja uslova života LSI, a nastaviće i ubuduće da pruža podršku na ovakvim projektima koji su veoma značajni ne samo za ranjive kategorije lica već i za kompletnu društvenu zajednicu. Smatram da bi svi trebalo da doprinesemo jačanju kapaciteta i da radimo na podizanju svijesti građana, istakao je Španjević.

Predsjednica Udruženja paraplegičara Milka Stojanović Šćepanović podsjetila je da je cilj projekta unapređenje života LSI kroz njihovu osnaženost za samostalan i produktivan život.

Među najznačajnijim rezultatima projekta su: obezbijeđena usluga personalne asistencije za četiri korisnika u trajanju od četiri mjeseca, urađena analiza istraživanja uspostavljanja socijalnih usluga na lokalnom nivou, urađena pulikacija dvadesetogodišnjeg rada udruženja Raskršće i putevi LSI, pa se može zaključiti da su sve aktivnosti uspješno sprovedene, zaključila je Stojanović.

Izvor: Dan

Pripremila: Dajana Vuković