...Nekada mi nije bilo jasno čemu služe svi savjeti moje majke, oni pogledi puni značenja koji kriju ponekad prekor, ponekad odobrenje, ali koji nikada nisu bili upućeni bez razloga i bez šifrovane poruke. Trebali ste biti njeno dijete pa da imate sve šifre i znate sva značenja naizgled običnog pogleda, ili upućene neke kratke, sasvim obične riječi. Ti kodovi upisani su svima nama u preklopu čudesnih spirala i njihovih neplaniranih veza u čuvenim genima koje nismo ni tražili ni željeli ni sanjali ili možda ipak jesmo...

Čudesna je i ta želja koja se javi u jednom trenutku života, neizmjerna i veličanstvena kao i sama riječ materinstvo. Ta želja učini da postanemo herojine da zaboravimo na prepreke i ograničenja, da često rizikujemo i sam život ne bi li je ostvarile. Učini nam da sve izgleda lako, a majčinstvo bude zadatak da prevaziđemo sve ono na čemu smo zamjerale svojim majkama, da prevaziđemo njihove prekorne poglede, gunđave prigovore, utopljavanje kad nam gore tabani i druge sitne i krupne brižne geste od kojih boluju te „staromodne“ majke. Na moju najveću radost postala sam majka. Biću dobra, najbolja, prava drugarica svojim ćerkama, topla, pažljiva, sjajna. Nije to ništa teško. Nije. Činilo se tako. A onda sam uhvatila sebe kako ušuškavam i pretjerujem, kako prigovaram, savjetujem, pa sve češčće kritikujem. Čujem sebe kako ponavljam tirade moje majke, a često pokušavam pred drugima da pogledom utičem na ispravno ponašanje svoje djece, svojih darova, malih čuda koja sam toliko željela da ostvarim i lako podignem da ti mali svici postanu sjajne zvijezde. Čudo kako se stvari preokrenu i kako lako možemo zanemariti važnost svih darova života. Kako mogu s uma skliznuti i zahvalnost i sreća koju osjećam što ih imam i što one imaju mene. Posebna su djeca iz porodica u kojima jedan ili oba roditelja imaju neki invaliditet. Ona su ko mala sunca koja nam daju snagu. Imaju velika srca i oči koje prate sve tragove koje često pokušamo da sakrijemo od njih. Ponekad su oni veliki i odgovorni, a mi mali, razigrani, nestašni... Ponekad se pomoć učini neophodna, a ona često izostaje posebno od države i institucija, pa porodice nauče da plove po talasima samostalno ne zaviseći ni od koga do jedni od drugih, članova jedinstvene posade čija su glavna jedra dječje malene ruke, njihova velika srca i još veće duše.

Sve nas oblikuje i snaži, a najviše porodica iz koje potičemo. Učimo jedni od drugih. Neke slabosti sa jedne strane mogu roditi snagu na drugoj, ali ne smijemo prestati sanjati i voditi jedni druge ka snovima, ne zaboraviti da smo svi nečije zvijezde sjajne i da uvijek ima neko ko želi da nas vidi kako blistamo. 

Čudan je taj genetski kod i kodeks koji svjesno i nesvjesno pratimo, poput koraka tanga plešemo, ponekad i padnemo sapleteni o sopstvene odluke ili nekim neočekivanim udesom na koji nemamo nikakvog uticaja. Ipak, ustajemo i nerijetko učimo sve iz početka, samo tada cijenimo sve malo više, volimo sve malo jače i želimo svima malo bolje. 

Autorka: Mirjana Spasojević

*Tekst je napisan u okviru Konkursa za pisanje tekstova o roditeljstvu i invaliditetu raspisanog u okviru projekta Roditeljstvo = za sve koji sprovodi UMHCG u partnerstvu sa Savezom slijepih Crne Gore uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja u okviru konkursa za NVO raspisanog u oblasti društvene brige o djeci i mladima za 2021.

Prvenstveno kao majka, a onda i kao samohrani roditelj i staratelj djeteta s invaliditetom, mislim da je moja uloga izazovna. Smatram da nas je njen zdravstveni problem mnogo čemu naučio, status koji mi se nametnuo pomogao mi je pomogao da shvatim istinsku vrijednost mog djeteta.

Od njene 14 godine, potreba da budem uz nju me je promijenila na otvoreniju i strpljiviju osobu, vidjela sam stvari, na koje često nisam ni obraćala pažnju. Shvatila sam da se njena vrijednost kao čovjeka upotpunila, postala je neko ko je otvoren za sve različitosti. Mislim da je naša porodica postala mnogo svjesnija, a mogu reći i bogatija za jedno iskustvo.

Ovdje ima dosta pozitivne energije, ali i borbe, kada je to potrebno. Moja ćerka je zavoljela izazove koje ponekad ja kao majka želim da izbjegne, ali u tom momentu sam i zadivljena njenom hrabrošću, a porodica i prijatelji su uvijek tu. Smatram da je ona dobar primjer kako i uz pomoć možete sve što želite da ostvarite, a osobe koje su tu da uvijek pomognu i razumiju mnogo znače i meni njoj, a isto tako, svi se mi dobro osjećamo kada nekome pomognemo, pa bila to i najmanja sitnica.

Da, potrebno je da napomenem da je svijest većine na nezavidnom nivou, ali mi smo se suočili sa stvarnim problemom, a kroz prepreke prolazimo zajedno. Što se tiče pristupa na neke lokacije želimo da reagujemo kako bi prilaz bio adekvatan za sve. Sve u svemu, uz dobre pozitivne vibracije prelazimo kroz najveće prepreke.

Autorka: Žana Prelević

*Tekst je napisan u okviru Konkursa za pisanje tekstova o roditeljstvu i invaliditetu raspisanog u okviru projekta Roditeljstvo = za sve koji sprovodi UMHCG u partnerstvu sa Savezom slijepih Crne Gore uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja u okviru konkursa za NVO raspisanog u oblasti društvene brige o djeci i mladima za 2021.

Kao majka ostvarila sam se mlada i složiće te se svi da je period trudnoće za svaku buduću majku jedinstven, nešto sasvim posebno, zaista jedno „drugo stanje“ u pozitivnom smislu te riječi.

Ostvariti se kao roditelj, majka svakako jeste  i jedna od najvažnih i najljepših uloga. Međutim, smatram da mnogi roditelji koji dobiju dijete s invaliditetom ili prilikom saznanja da će roditi dijete s invaliditetom nemaju adekvatnu psihološku podršku ili bilo koji drugi vid podrške/pripreme za ulogu koja im predstoji.

Osim toga, ni medicinsko osoblje uzimajući u obzir svakodnevni način rada i njihovu „rutinu“ nije baš blagonaklonjeno i ljubazno prilikom saopštavanja dijagnoze odnosno vrste invaliditeta, a tek da vam da neko opširnije informacije, da vas ohrabri, pa i ne baš... 

Dakle ostajete svoj na svome i shvatate da nemate za podršku nikog drugog osim svojih najbližih članova porodice i partnera i onda krećete u dalje pretrage, preispitivanja, saznanja kako i šta dalje...

S druge strane poznanici, prijatelji  ili društvo generalno od nekoga ko se ostvario u toj ulozi, jednostavno očekuje sve: da već unaprijed znaš da se snađeš oko obaveza sa bebom, da savjete kako treba „ovo ili ono“ da je dijete najbolje hraniti ili presvlačiti na svakih tri do četiri sata ili slično....  

Da razumiju, prihvate različitosti i manje budu oprečni u komentarisanju zašto se nešto desilo i šta je to (misleći na vrstu invaliditeta) i ne baš... Generalno živimo u društvu u kojem različitost nije nešto što je prihvatljivo i bilo šta što odstupa od tih nekih „društvenih pravila“ ne nailazite na razumijevanje, ili podršku samo na jedan vid komentarisanja, to svakako...  

Kao neko ko je odrastao u porodici u kojoj se invaliditet nije doživljavao kao nešto što je loše, shvatila sam da moje dijete, treba da odrasta na način kao i sva druga djeca, da ne treba da bude neko koga roditelji treba da sklanjaju, iako sam znala da i dan – danas to rade, a da je moja obaveza kao majke da ga redovno upišem u vrtić, kasnije školu... 

Danas nakon 10 godina.. od Veljka sam naučila mnogo toga... i vjerujem da imam još mnogo toga, dani su pred nama. Različitost je ono što nas same čini da budemo ono što zaista mi jesmo i da na taj način sjutra treba da usmjeravamo i vaspitavamo našu djecu. Ne definiše nas to da li smo mi niski ili visoki, plavi ili crni da li koristimo slušni aparat ili kolica, već ono što smo mi i u šta sjutra izrastemo kao ljudi.

Autorka: Andrea Milatović 

*Tekst je napisan u okviru Konkursa za pisanje tekstova o roditeljstvu i invaliditetu raspisanog u okviru projekta Roditeljstvo = za sve koji sprovodi UMHCG u partnerstvu sa Savezom slijepih Crne Gore uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja u okviru konkursa za NVO raspisanog u oblasti društvene brige o djeci i mladima za 2021.

Kada jednom porasteš tata će te učiti da je borba sastavni dio života, a kada jednom odrasteš shvatićeš da neke bitke moraš da biješ sama, ne zato što si tako željela, već zato što drugog izbora nema. 

Kad jednom odrasteš shvatićeš tatinu borbu. Borbu da stane na noge, borbu da ga ne dotiču tuđi pogledi upućeni od neznanaca, borbu da volim novog sebe, jer drugog sebe nemam, borbu da zadržim sjećanje na sebe onakvog kakav sam bio do onog trenutka kada su sve moje borbe stale u "osoba s invaliditetom". 

Dušo moja, kad jednom odrasteš shvatićeš da ta titula nije okarakterisala tvog tatu, shvatićeš da sam se samo borio još tri puta više da tebi duže trajem, da te gledam kako mi odrastaš zdrava i ponosna. Da gledam tvoje prve korake, prve riječi, da plačem dok te gledam kako spavaš onako isto kao ja. Da, plaču i tate, samo to niko ne zna. 

Jedina moja, kad jednom odrasteš naučiću te da u životu nikoga ne etiketiraš, jer ne znaš kakvu borbu taj neko bije između svoja četiri zida. Naučiću te da ako nekad sretneš još neku osobu s invaliditetom ne pomisliš da je taj neko nesposoban, da je manje vrijedan. Taj neko je Osoba i to je sve čime trebaš da se vodiš. 

Kad jednom odrasteš naučićeš da nijesu sve osobe dobre, da nijesu sve ni loše, naučićeš da to nema veze sa "invaliditetom", naučićeš, kroz živ primjer. 

Okana moja, kad jednom odrasteš shvatićeš da na ovom svijetu ili vrtiš ili te vrte, a ti, mila moja, samo diši. Dozvoli sebi da uživaš u svakom novom danu, zalasku sunca, vjetru u kosi. Nadam se da nikada nećeš znati kako je teško boriti se za život, kako je teško svakoga dana puniti kutiju sa lijekovima, kako je teško tražiti novi posao i kako je teško na svojoj koži osjetiti ispitivački pogled "Šta ti fali?" Nadam se da nikad nećeš shvatiti težinu riječi "Ti to ne možeš", a ta težina je još teža kada se svakodnevno više puta čuje, čak i od najbližih. 

Kad još malo porasteš čućeš priču kako je tata sa 23 godine ponovo učio da hoda, ponovo učio da priča, učio da sluša svoj novi glas, učio kako se drži kašika i zašto je to tako teško, učio da je upotreba escajga težak posao, kao upotreba oružja. Čućeš priču i o ljubavi koja je sve to izdržala i postala jača, o ljubavi čija kruna si ti. Tako savršena od mene tako nesavršenog. 

Mala moja, kad jednom odrasteš shvatićeš da neke riječi bole i kad se ne izgovore. Ljubavi moja, tata se izborio. Za tebe, za mamu, za sebe. Tata je dobio posao koji je želio, koji će čuvati, gdje će se truditi. Tata svoju bolest nosi ponosno, jer ona je dio mene, ona je oblikovala moj život i učinila da zavolim sebe bas ovakvog, ona me je naučila da ljude ne dijelim ni po kakvom osnovu osim po onom starom čovjek ili nečovjek. Ja uvijek biram da budem čovjek, da u mene ne upere prstom kao prema ljigavcu jer to je najveći invaliditet za koji znam. 

Kad jednom odrasteš shvatićeš da je na kraju svakog dana jedino  važno ono što iza sebe ostavljaš. Ne vreću para, ne hektara zemlje već lijepih riječi, dobrih djela, pjesme i zagljaja. Shvatićeš, da je u redu ako je neko drugi uspio ono što ti nijesi, da je u redu da je nekome lakše nego tebi, da je ovo život, a ne Olimpijada. 

Kad jednom odrasteš shvatićeš da nije naše koliko trajemo pod ovim nebom, ali jeste na koji način.

Kad još malo odrasteš, shvatićeš.

Autor: Adnan Lisica

*Tekst je napisan u okviru Konkursa za pisanje tekstova o roditeljstvu i invaliditetu raspisanog u okviru projekta Roditeljstvo = za sve koji sprovodi UMHCG u partnerstvu sa Savezom slijepih Crne Gore uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja u okviru konkursa za NVO raspisanog u oblasti društvene brige o djeci i mladima za 2021.

Jedne januarske noći rođena je moja srodna duša, moj vječiti dječak.

Započeli smo jedno teško životno putovanje puno borbi, padova ali i uspjeha i osmjeha. Kao što klinka drži lutku u naručju, ja sam držala njega sićušnog i obećala mu da ću se boriti da svaki njegov dan ima osmjeh na licu. Moj Forest Gamp je padao i ustajao i svaki dan borio se za novi početak i novi udah života. Ovog proljeća nam je posebno teško i dok se sunce smije njegove oči ne vide tu ljepotu od suza koje kapaju na lice, ali uspjećemo znam, jer on nikada ne odustaje od sreće. Moj vječni dječak je poseban jer voli čistim srcem bez interesa, plače iskreno sa bisernim suzama, pjeva iz srca sa svim svojim čarobnim nedostacima, a bori se kao lav.

Da li je teško pitaju me, da jeste ali nikada ne bih znala za ovu posebnu i beskrajnu ljubav koju mi svakog dana pruža on - moj Forest Gamp.

Autorka: Kadović Mila

*Tekst je napisan u okviru Konkursa za pisanje tekstova o roditeljstvu i invaliditetu raspisanog u okviru projekta Roditeljstvo = za sve koji sprovodi UMHCG u partnerstvu sa Savezom slijepih Crne Gore uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja u okviru konkursa za NVO raspisanog u oblasti društvene brige o djeci i mladima za 2021.

Nikšić će od 22. do 24. jula biti domaćin drugog turnira golbal Lige šampiona, Grupa jug, saopšteno je iz Paraolimpijskog komiteta.

Navodi se da će se u velikoj sali Sportskog centra, pored domaćina i organizatora Golbal kluba Nikšić, učestvovati i prvaci Francuske (Lion), Nemačke (Čermnicer), Češke (Perun), Portugalije (Andovis) i Italije (Omero).

Kapiten Marko Nikolić rekao je da je nikšićkom klubu velika čast što će imati priliku da ugosti elitu evropskog golbala.

“To je svojevrsna nagrada za meteorski uspon našeg kluba i reprezentacije u tipičnom paraolimpijskom sportu. Daćemo sve od sebe da organizacija bude na najvišem nivou, a garant za to su nam i partnersko pokroviteljstvo Ministaratva sporta i mladih, Paraolimpijskog komiteta, Saveza slepih Crne Gore i podrška Opštine Nikšić, Turističke organizacije tog grada i Sportskog centra, kao i sponzora turnira”, kazao je Nikolić.

Golbal klub Nikšić, nakon prvog turnira, zauzima drugo mesto sa četiri pobede i porazom.Najbolje tri ekipe iz Grupe jug, nakon turnira u Nikšiću, kvalifikovaće se za finalni turnir Lige.

Priredila: Anđela Miličić

Izvor: portal Sport klub

Da ne postoji prepreka koja vas možete spriječiti da ostvarite svoje ciljeve, kada nešto jako želite, potvrđuje primjer odlične studentkinje Nikšićanke Nevene Kovačević, koja je uz dovoljno ambicije i upornosti uspjela da ostvari ono o čemu je oduvijek sanjala, a to je da se bavi društvenim problemima i izvještava o istim. Kao osobi potpuno oštećenog vida, put do uspjeha je bio teži i postojale su brojne prepreke, a jedna od njih je bila nepristupačna literatura za osobe s oštećenim vidom. Nametnute barijere Nevenu nijesu spriječile da niže desetke u indeksu i ostvari svoje snove. Ona je sada urednica internet Radija Feniks i završava master studije, ali tu nije kraj njenog usavršavanja, planira da upiše doktorske studije i nastavi put u svom poslovnom angažmanu.

Tokom razgovora sa Nevenom odmah ćete primijetiti jednu njenu vrlinu, a to je skromnost. Ona svoje uspjehe ne ističe sa ciljem da se pohvali i dokaže, već da bi svojom pričom i iskustvom pokušala da motiviše i druge mlade ljude s invaliditetom koji zbog brojnih barijera često odustaju od upisa željenog fakulteta.

“Ne smatram da su rezultati koje sam postigla nešto vanserijsko i ne prija mi to što ljudi uspjesima koje postižu osobe sa bilo kojom vrstom invaliditeta pristupaju herojski, bilo da se radi o medijima ili običnim građanima. Rezultate koje sam ja postigla može postići svaki student ili studentkinja sa ili bez invaliditeta”, kazala je ona.

Nevena za Portal RTCG objašnjava da je njen put zbog velikog broja nametnutih prepreka bio teži, ali da, suštinski, svi imamo iste ciljeve.

“Na početku studija sebi nijesam postavljala visoke ciljeve. Znala sam da je novinarstvo smjer sa dosta praktičnih zadataka i da mi veći dio njih neće biti prilagođen. Međutim, dobri rezultati su došli sasvim spontano i neočekivano, što je, naravno uticalo i na moju snažniju motivaciju da nastavim da se borim još jačim tempom. Na kraju studija sam bila studentkinja sa najvećom prosječnom ocjenom na smjeru, o čemu, na prvoj godini studija nijesam ni sanjala”, kazala je Nevena.

Ističe ogromnu podršku koju je imala od strane profesora, saradnika i cjelokupnog osoblja fakulteta, oni su pokazali beskrajno razumijevanje i bili spremni da joj pomognu u svemu što je bilo potrebno.

Sve kolokvijume i ispite polagala je usmeno uz pomoć personalne asistentkinje koja je na diktafonu snimala gradivo neophodno za spremanje kolokvijuma i ispita i izradu seminarskih radova.

"Često se dešavalo da mi profesori i asistenti kažu da svojim pristupom tokom studiranja sama razbijam predrasude i mislim da je ključ naše odlične saradnje bio u činjenici da nikada nijesam dozvoljavala da se po bilo čemu razlikujem od ostalih kolega i insistirala sam na tome da svaki zadatak izvršavam ravnopravno sa njima, kako bih svaki bod na kolokvijumima i krajnju ocjenu na ispitu dobila isključivo zahvaljujuci svom trudu i znanju", priča Nevena za Portal RTCG.

Posebnu snagu dalo joj je to što se ni u jednom trenutku nije osjetila diskriminisano od strane profesora i saradnika, naprotiv pružali su joj maksimalnu podršku, što rade i danas, nakon završenih studija.

Kao i ostatku osoba oštećenog vida najveća prepreka za nesmetano studiranje bila joj je nepristupačna literatura.

"Kad sam bila na prvoj godini studija, dio profesora je pokrenuo inicijativu čiji je cilj bio da studenti Fakulteta političkih nauka (FPN-a) za kolege oštećenog vida snime literaturu u audio formatu, ali inicijativa nažalost nije zaživjela", kazala je ona.

Prakse takođe nijesu bile u potpunosti prilagođene, kako ističe, jer u redakcijama nijesu postojali kompjuteri sa čitačima ekrana.

"Morala sam da pišem tekstove sa svog kompjutera ili telefona, jer sam, bez obzira na prepreke željela da osjetim kako izgleda rad u redakciji", objašnjava Nevena.

Novinarstvo je najljepši posao na svijetu

Razlog zbog čega je odlučila da se bavi novinarstvom je taj što je znala da je to profesija sa puno izazova i ne svodi se na svakodnevno rutinsko ispunjavanje istih obaveza.

Novinarstvo je, kaže, posao koji joj daje satisfakciju, koji je ispunjava i čini srećnom, i zbog koga svaki njen dan počinje sa osmijehom.

"Iako se radi o poslu koji nekad zna biti vrlo stresan, smatram da nam novinarstvo pruža mogućnost da svakodnevno preispitujemo sebe, svoje mogućnosti, nekad čak i granice izdržljivosti. Mnogo volim da istražujem i svakodnevno saznajem nešto novo, stičem nova poznanstva i iskustva, izvještavam o različitim temama, iskazujem svoju kreativnost, a novinarstvo mi upravo omogućava sve navedeno", kaže Nevena.

Kad pogleda iza sebe, čini joj se da je oduvijek znala da će se baviti novinarstvom, najprije kroz ljubav prema radijskom novinarstvu koja se javila u ranom djetinjstvu. Tokom školovanja vodila je programe na školskim priredbama i događajima povodom kampanja brojnih organizacija.

"Posebno značajna stvar koja me je privukla kod ovog posla jeste jedan od najvažnijih zadataka medija, koji je, čini mi se, danas pomalo zaboravljen, a odnosi se na izvještavanje o temama koje su izuzetno značajne, a često ih zanemarujemo ili smatramo kao tabu teme, i uloga medija u rješavanju važnih društvenih problema, na način što će adekvatnim izvještavanjem mijenjati percepciju javnosti i kod iste razvijati sposobnost kritičkog promišljanja", istakla je ona.

Najveću podršku imala je od porodice i prijatelja.

"Tu su naravno i kolege sa studija, među kojima sam stekla i neke od najboljih prijatelja. Svakako, moram pomenuti i Savez slijepih i Udruženje mladih sa hendikepom, kojim su mi kroz obezbjeđivanje različitih servisa podrške mnogo pomogli tokom studija. Ponovo naglašavam ogromnu podršku profesora i saradnika na fakultetu, a veoma sam ponosna zbog činjenice da sa mnogima od njih danas imam priliku da se družim i sarađujem u nekim drugačijim segmentima", objašnjava Nevena.

Poslije novinarstva njena druga ljubav je muzika

"Hobi mi je muzika. U slobodno vrijeme se bavim pjevanjem i to je moja druga ljubav, ali je ipak novinarstvo prevladalo", kaže Nevena.

Na pitanje koliko u našoj zemlji ima mogućnosti i uslova za neki vid rekreacije za osobe s invaliditetom, Nevena kaže da prostor za rekreaciju postoji, ali da je i u ovom segmentu prisutan veliki broj barijera, počev od fizičke nepristupačnosti, do nepristupačnosti različitih vidova informacija.

"Ove prepreke se najčešće odnose na prisustvo ili učešće na kulturnim i sportskim događajima koje ne organizuju organizacije koje se bave pravima osoba sa invaliditetom. Ipak, mnoge osobe sa invaliditetom su i u ovim segmentima veoma uspješne, o čemu govore sjajni rezultati naših Paraolimpijaca i umjetnika, gdje bih kada je riječ o osobama oštećenog vida poseebno izdvojila orkestar Saveza slijepih, čija sam i ja nekada bila članica", ističe ona.

Kaže da su se njena interesovanja tokom studija mijenjala, pa je tako nekad imala osjećaj da svoje stavove bolje može izraziti kroz pisanu riječ.

"Shodno tome, dobra strana posla koji trenutno obavljam je i činjenica da imam priliku da se osim radijskog novinarstva bavim i pisanjem različitih tekstova za sajt Saveza slijepih", poručuje Nevena.

Nedavno je imala priliku da se oproba u jednoj drugačijoj formi novinarstva a to je podcast, na šta je, kako kaže, veoma ponosna.

"Nadam se da smo upravo kroz četiri podcasta koja smo radili uz podršku UNDP-a i Evropske unije uticali na rušenje stereotipa i jačanje svijesti javnosti o problemima sa kojima se suočavaju o osobe sa invaliditetom i važnosti njihovog rješavanja u cilju usposttavljanja društva koje se temelji na ravnopravnosti i jednakosti", istakla je.

Tokom prethodnog radnog angažmana, u Centru za monitoring i istraživanje, shvatila je da se dobro snalazi i u politikološkom dijelu svoje profesije.

"Spektar mojih interesovanja je veoma širok, uživam kad god dobijem priliku da se oprobam u nečem novom i svakodnevno težim nekim novim, višim ciljevima, koji me vode ka dodatnom usavršavanju i koji će se, nadam se, vremenom ostvariti", zaključuje Nevena u razgovoru za Portal RTCG.

Izvor: Portal RTCG

Priredila: Anđela Miličić

U okviru kampanje za upis na fakultet koju smo nedavno pokrenuli Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) organizuje info štand na Univerzitetu Donja Gorica  (Oktoih 1) u četvrtak, 6. jula 2022. u terminu od 10.00h do 14.00h u cilju motivisanja mladih s invaliditetom da nastave svoje školovanje nakon srednje škole.

Ovo je ujedno i poslednji info štand za buduće studente s invaliditetom kako bismo uticali na povećanje broja studenata s invaliditetom i motivisali ih da upišu fakultet.

Pored toga, ova aktivnost ima za cilj informisanje budućih studenata s invaliditetom o pravima i servisima podrške za vrijeme visokog obrazovanja. Prije svega mislimo na podršku pri odabiru željenog fakulteta i prilikom upisa na fakultet, redovno ili po principu afirmativne akcije (ovo uključuje i pomoć prilikom prikupljanja i predaje dokumentacije), pružanje informacija u cilju ostvarivanja prava na studentsku stipendiju i smještaj u studentskom domu. 

Kroz ovu aktivnost učenici će biti informisani i o pravima i mogućnostima koje mogu ostvariti kao brucoši u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju. Prije svega ističemo: 

- upućivanje inicijative za primjenu principa afirmativne akcije prilikom upisa, i u situaciji kada se kandidat za upis na studijski program na osnovnim i specijalističkim studijama nalazi ispod crte odnosno ispod propisanog broja kandidata za upis. 

- upućivanje inicijative fakultetskoj jedinici/konkretnom profesoru da omogući polaganje predispitnih i ispitnih obaveza na način, u vrijeme i u formi koja studentu najbolje odgovara, uključujući i pomjeranje kolokvijuma/ispita ukoliko je student s invaliditetom bio spriječen da izađe u prvobitno zakazanom terminu;

- upućivanje Zahtjeva za povraćaj novca uplaćenog po osnovu naknade za školovanje ili drugih administrativnih troškova fakultetskoj jedinici/univerzitetu, i dr.

Ovom prilikom pozivamo sve zainteresovane da posjete info štand na Univerzitetu Donja Gorica i iskoriste priliku da se informišu o pravima koje mogu ostvariti u oblasti obrazovanja, konkretno na nivou visokog obrazovanja ili da nam se obrate za informacije i savjete pozivom na brojeve telefona UMHCG: 020 265 650; 067 801 761; 069 385 981. 

Ova aktivnost je finansijski podržana od stane Sekretarijata za lokalnu samoupravu - Kancelarije za mlade u okviru Glavnog grada Podgorica.

Pripremila: Anđela Miličić, koordinatorka Studentske savjetodavne kancelarije

U crnogorskim medijima fale priče o marginalizovanim grupama u kojima bi se ukazivalo na svakodnevne izazove sa kojima se suočavaju obični građani, pokazalo je istraživanje koje je lani uradilo pet različitih nevladinih organizacija.

U tom projektu učestvovali su 35 mm, LGBT forum Progres, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, Romska organizacija mladih Koračajte sa nama phiren amenca, CAZAS, Fakultet političkih nauka. Došli su do nalaza da se, recimo, mladi uglavnom pominju u političkim saopštenjima, a Romi i osobe s invaliditetom mahom onda kada ova grupacija obilježava određene međunarodne dane...

Izvršni direktor organizacije Koračajte sa nama Elvis Beriša kazao je novinarima daje metodologiju istraživanja radila profesorica Natasa Ružić sa Fakulteta političkih nauka. Ukazano je, rekao je on, na ono o čemu godinama govore nedostaju u medijima tople ljudske priče. Kazao je i da fale autorski, istraživački tekstovi novinara, da se u velikoj mjeri prenose saopštenja ili izjave predstavnika civilnog sektora.

„Važno je da mediji budu još više edukovani o ljudskim pravima. Možemo da držimo razne radionice kazao je on. Prema njegovim riječima, radionice su nužne, jer se u nekim medijima i dalje koriste pežorativni termini za određenu grupaciju. Tako se korisnici psihoaktivnih supstanci nazivaju narkomanima ili Romi Ciganima.

„Mediji su skloni senzacionalističkim naslovima“, rekao je Beriša i najavio da će medijima dostaviti priručnik o adekvatnom izvještavanju.

Govoreći o izazovima sa kojima se susrijeće romska zajednica, Beriša je prokomentarisao narode što se dešava daje u obrazovnom sistemu zabilježeno više djece, ali daje sporan kvalitet njihovog znanja. Tačnije, oni dolaze do sedmog, osmog ili devetog razreda nepismeni. Beriša upozorava daje to veliki problem, jer zbog svega toga, kada upišu srednju školu, djeca su nespremna i razmišljaju o odustajanju školovanja. Ukazao je na podatak da je ove godine svega 12 studenata na fakultetima, a da ih je ranije, u prethodnih pet godina bilo više, odnosno taj broj je smanjen za skoro duplo. To je neohrabrujuća poruka, poručio je on. Najavio je da planira o svemu tome da razgovara sa novim ministrom prosvjete Miomirom Vojinovićem. Ranije su, kako je podsjetio, inicirali da se kroz izmjene Zakona o visokom obrazovanju uvede afirmativna kvota za ovu populaciju, prilikom upisa na fakultete. Taj zahtjev je uvažen. Beriša je objasnio da se oni ne nalaze u istoj startnoj poziciji kao i ostali studenti, zbog svih poteškoća sa kojima se suočavaju.

„Ja sam jedan od tih učenika koji je po principu afirmativne akcije upisan. Tada to nije bilo definisano zakonom, nego je bila dobra volja dekana. Data mi je šansa. Bilo je teško, uz napor i trostruko veći trud sigurno se to isplati. I država nije imala dodatne troškove zbog mene“,  kazao je on.

Kristina Cetković iz NVO 35 mm rekla je da su kroz istraživanje primijetili da se periodično izvještava o marginalizovanim grupama. Radili su sa grupama žena, mladih, bivšim korisnicima psihoaktivnih supstanci, Romima, LGBT i osobama s invaliditetom.

„Razumijem kolege novinare i novinarke da su ubačeni u dnevnu traku i da prate događaje. Sami novinari gube ono što novinarstvo donosi, a to su ove životne priče. To fali i publici“, rekla je ona. Negodovala je, međutim, što nije bilo odziva medij a kada su nedavno organizovali medijski festival.

Izvor: Pobjeda 

Pripremila: Anđela Miličić

Novi konkurs za prijavu Mladih evropskih ambasadora otvoren je 20. maja, na webalkans.eu Platforma. Mladi evropski ambasadori (YEA) je kreativna mreža mladih aktivista sa cijelog Zapadnog Balkana (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija). YEA dolaze iz različitih sredina, ali svi dijele zajedničku viziju: Zapadni Balkan ujedinjen u svojoj različitosti, mjesto gde svi uče jedni o drugima, a zajedno o Evropskoj Uniji, kroz kreativne projekte, sticanje novih vještina, povezujući se putem društvenih mreža, kao i kroz organizaciju inspirativnih događaja – uvijek vođeni idejom da je aktivizam mladih najmoćnija snaga za postizanje društvenih promjena.

Cilj mreže je širenje vrijednosti na kojima počiva Evropska unija i podizanje svijesti o saradnji EU sa svojim partnerima sa Zapadnog Balkana, kao i predstavljanje opipljivih rezultata ove saradnje. Mreža mladih ambasadora takođe želi da pruži doprinos dijalogu o različitim temama, kao i podršku jačanju građanskog aktivizma i kroz zajednički rad za bolju budućnost.

Mladi evropski ambasador ili ambasadorka je mlada osoba koji sebe vidi kao komunikativnu, željnu da dijeli vrijednosti na kojima počiva EU, učestvuje u projektima i događajima vezanim za EU integracije, zaštitu životne sredine, ljudska prava, umjetnost i kulturu, kao i nove tehnologije. Svi mladi između 18 i 29 godina sa Zapadnog Balkana pozvani su da se prijave.

Konkurs je otvoren od 20. maja do 30. juna. Pozivamo vas da posjetite web stranicu webalkans.eu/yea/become-a-yea/za više informacija o procesu odabira, uključujući pravila I uslove učešća.

Kako bi pomogli potencijalnim ambasadorima i ambasadorkama da se prijave, WeBalkans organizuje YEA Open Days (dane otvorenih vrata) širom regiona, gde će njihovi vršnjaci i vršnjakinje, koji su već dio naše mreže, podijeliti sve relevantne informacije i pomoći im u procesu prijave.

YEA Open Days će biti organizovani u Europe Houses / Info centrima i EU Kancelarijama u regionu Zapadnog Balkana i svi su dobrodošli da se pridruže bilo kom od Otvorenih dana.

Ambasadori će takođe organizovati onlajn (online) sesiju YEA Open Day u okviru koje mladi mogu slobodno da se pridruže i pitaju sve što ih zanima.

Za više informacija o rasporedu Dana otvorenih vrata kliknite ovde:

https://webalkans.eu/en/yea/events/yea-open-days-2022-in-the-western-balkans/

Izvor: Saopštenje za javnost Mladi evropski ambasadori (YEA)

Pripremila: Anđela Miličić