ponedeljak, 13 maj 2024 06:56

Žene s invaliditetom čije živote i djela slavimo i čijim se postignućima ponosimo

Written by

Na Regionalnoj konferenciji o samostalnom životu, pod nazivom Žene sa invaliditetom – pokretačice promjena, prisjetili smo se, sa zahvalnošću i ponosom, važnih žena s invaliditetom iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, koje su ostavile neizbrisiv trag, zaostavštinu koju moramo čuvati i dalje njegovati kroz svoj rad i život. 

Marina Vujačić, iz UMHCG-a, govorila je o vaznosti samoprihvatanja, samoodređenja i samopotvrđivanja, i kroz svoje iskustvo ukazala na to koliko je važno da žene s invaliditetom vole sebe same. Govorila je o preprekama s kojima se suočavaju djevojčice i žene s invaliditetom, kako onim vidljivim, tako i onim skrivenim i prikrivenim, odnosno teškim za prepoznavanje u trenutku u kojem se suočavamo s njima, tim „podmuklim” oblicima diskriminacije s kojima se suočavaju samo žene s invaliditetom zbog svojih višestrukih identiteta: pola/roda i invalidnosti. 

Kako je Regionalna konferencija organizovana 10. maja, i ukazivanjem na potrebu da slavimo Dan pobjede, Marina je naglasila da Dan pobjede nad fašiznom treba da bude prilika i da ukažemo na nedopustivo negativne prakse prisilne sterilizacije djevojčica i žena s invaliditetom u brojnim zemljama, pa i našim zemljama regiona, kao i prisilnih i selektivnih abortusa nad ženama s invaliditetom. Takođe, treba da bude prilika da se prisjetimo svih onih djevojčica i žena s invaliditetom koje su prikrivene i izopštene, zanemarene i zapostavljene u svojih životnim ulogama, koje su obeshrabrene i nepodržane da žive dostojanstveno svoje živote. Marina je, predstavljajući sebe, navela da je žena s iskustvom invaliditeta i da joj je dugo vremena i samoj trebalo da se počne predstavljati ne samo kao osoba s invaliditetom, nego upravo kao žena jer je u toj svojoj ulozi osporavana, a kako je navela zbog kombinacije pola i invalidnosti i susretala se i susrijeće se i dalje sa brojnim prikrivenim vidovima diskriminacije koji proizilaze iz stavova drugih ljudi prema njoj. Zbog toga, kako je dodale, žene s invaliditetom moraju višestruko da se bore da budu vrednovane, cijenjene, i da budu podržane, ne samo zbog toga što im je podrška potrebna, već i zbog toga što je to dužnost sistema, zajednice i društva. Mi moramo sebi da budemo dovoljne, baš onakve kakve jesmo. 

Takođe, nadovezujući se na obraćanje povjerenice za ravnopravnost Brankice Janković, i rezultate istraživanja koje je navela, te podatka da 40% ispitanika smatra da osobe s invaliditetom treba da žive u rezidencijalnim ustanovama, Marina je naglasila da bi bilo važno postaviti i pitanje o tome da li su osobe s invaliditetom, posebno žene s invaliditetom prihvatljive u ulozi partnerke, supruge, majke i kako društvo percipira naše pravo na seksualni i reproduktivni život, odnosno porodični život

Govoreći o rodnoj ravnopravnosti i važnosti borbe za rodnu ravnopravnost, Marina je naglasila da je važna i neophodna i borba muškaraca za rodnu ravnopravnost i da muškarci treba da budu saveznici u borbi za ženska ljudska prava

Ona se prisjetila tri žene s invaliditetom iz Crne Gore, koje su pomenute u Brošuri Žene s invaliditetom pokretačice promena, i istakla kako je svaka od njih na svoj način doprinijela borbi za samostalni život. 

U nastavku njihove kratke biografije. 

Danijela Vušurović – rođena 1983. u Herceg Novom. Prva je žena s invaliditetom, a ujedno prva osoba s invaliditetom, koja je pokrenula postupak za zaštitu od diskriminacije zbog nepristupačnosti nekog javnog objekta - u konkretnom slučaju: Opštine Nikšić, kao javne institucije, koja je tada bila potpuno nepristupačna osobama s invaliditetom iako je zakonski bila u obavezi da ima obezbijeđen nesmetan pristup za ulazak, kretanje, boravak i rad osoba smanjene pokretljivosti i osoba s invaliditetom. Nakon toga, osnažene njenim primjerom, i druge osobe s invaliditetom su počele pokretati postupke za zaštitu od diskriminacije. Bila je studentkinja psihologije. Preminula je 2014. godine u Nikšiću, u 32. godini života od komplikacija izazvanih posljedicama mišične distrofije.

Slobodanka (Boba) Gurešić – rođena 1992. u Bijelom Polju. Bila je crnogorska parastonoteniserka, osvajačica dvije medalje na univerzitetskim prvenstvima Evrope. Više puta je osvajala titulu šampionke Crne Gore. Živjela je i studirala u Podgorici, gdje se i počela baviti stonim tenisom, i to nakon što je izmještena iz Doma za stare u Bijelom Polju, u kojem je bila smještena, sa samo 20 godina života, rješenjem Centra za socijalni rad. Nakon što je završila srednju školu u Resursnom centru za djecu i mlade u Podgorici, obratila se Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore, zbog pružanja pravne pomoći za napuštanje Doma i upis na fakultet. Boba je preminula 2024, u Podgorici od posljedica tumora koji joj je kasno ustanovljen. Napustila nas je rano, u 32. godini života.

Mira Topović – rođena 1972. u Pljevljima. Diplomirala je pravo i bila dugogodišnja aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom. Osnivačica Udruženja paraplegičara Pljevlja. Bila je radno angažovana u Opštini Pljevlja, pokrivajući poziciju samostalne savjetnice iz oblasti boračko – invalidske zaštite, rodne ravnopravnosti i ljudskih i manjinskih prava. Učestvovala je u brojnim značajnim procesima na nivou Opštine Pljevlja i cijele države, posebno u dijelu kreiranja i sprovođenja javnih politika i zagovaranja prava osoba s invaliditetom i rodne ravnopravnosti. Bila je osnivačica kluba sjedeće odbojke Set. Preminula je 2020, u 43. godini života, od posljedica tromba. 

Konferenciju su, u čast Gordani Rajkov, organizovali Centar za samostalni život osoba sa invaliditetom Srbije i IZ KRUGA VOJVODINE, zajedno s Informativnim centrum Lotos iz Tuzle i Udruženjem mladih sa hendikepom Crne Gore

Pročitano 173 put(a)

Back to top