Kada izgovorimo riječ pristupačnost onda sigurno većina od nas ima u vidu, na prvom mjestu, fizičku pristupačnost nekog objekta odnosno mogućnost da osoba s invaliditetom (OSI) može da uđe u neki prostor koristeći rampu, lift, rukohvate. Samo mali dio nas o pristupačnosti razmišlja u širem kontakstu, kao o nemogućnosti osobe s invaliditetom da pristupi adekvatnim kanalima komunikacije ili da dođe do relevantnih informacija na temu koja je u centru njenih interesovanja. Pored navedenih prepreka postoje i one o kojima se ne govori implicitno, koje se odnose na psihosocijalne prepreke koje su bazirane na negativnim stavovima, predrasudama i stereotipima. Prihvatajući ih, osobe s invaliditetom posmatramo kao: nemoćne, bolesne, nesposobne da samostalno odlučuju, imaju porodicu, budu roditelji, obrazuju se, rade... To su prepreke koje su duboko ukorijenjene u elementima patrijarhalizma i tradicionalizma. Ti elementi još uvijek čvrsto armiraju naše društvene procese ne dopuštajući demokratski preporod sistema u punom kapacitetu.
Ipak, one barijere koje smo tek počeli da kao društvo „razlažemo” jesu one institucionalne, u sferi obrazovanja, zaštite ljudskih prava, zapošljavanja, učestvovanja u političkom životu. Rušenje tih barijera je proces u koji smo tek zakoračili kao društvo. Često kada govorimo o osobama s invaliditetom kao pozitivan primjer navodimo proces obrazovanja, inkluzivni princip. Iako su u posljednjoj deceniji napravljeni značajni pomaci u procesu obrazovanja čeka nas još puno posla: u nekim školama još uvjek nije ostvaren čak ni princip arhitektonske pristupačnosti, udžbenici još uvijek nijesu prilagođeni u asistivnom formatu, formalizam u procesu prilagođavanja je još uvijek prisutan, individualna nastava krojena po mjeri svakog pojedinačnog učenika je, nažalost, još uvijek rijetkost.
Da li razmišljamo o pristupačnosti informacijama ili resursima OSI ili ženama s invaliditetom u nekim specifičnim situacijama, kao što je, na primjer, porodično ili partnersko nasilje? Da li znamo koliko je teško ženi s oštećenim sluhom da objasni policijskom službeniku situaciju nasilja u kojoj se našla, da li imamo predstavu o tome kako se osjeća djevojka koja nije ni upisana u knjigu rođenih jer je, po mišljenju njenih roditelja, bolje tako, „bolje” je da zbog svog oštećenja/invalidnosti, kao ličnog svojstva, ostane pravno i u svakom drugom smislu društveno nevidljiva?
Trebamo znati i ponavljati da barijere za osobe s invaliditetom nijesu samo one arhitektonske. One se ukolko postoji volja i najlakše rješavaju. Trebamo se zapitati šta ćemo kao društvo da radimo i kako ćemo da se nosimo sa nevidljivim, a tako čvrstim i upornim barijerama koje čine da se osobe s invaliditetom i njihove porodice kada se sa njima „sudare” osjećaju poraženo i nemoćno? Da li o tome kao društvo uopšte i razmišljamo?
Autorski tekst
Mirjana Popović