Površine popločane oblucima ili kaldrmom stvaraju poprilične probleme, u prvom redu, osobama s invaliditetom, osobama smanjene pokretljivosti, roditeljima sa djecom u kolicima, djeci na trotinetima ili biciklima, starijim osobama.
Prilikom rekonstrukcije postojećih i izgradnje novih parkova, trotoara i drugih javnih površina u glavnom gradu sve više ima djelova popločanih oblucima ili kaldrmom, koji nijesu praktični za kretanje pojedinih grupa stanovništva.
Takve i druge neravne podloge stvaraju poprilične probleme, u prvom redu, osobama s invaliditetom, osobama smanjene pokretljivosti, roditeljima sa djecom u kolicima, djeci na trotinetima ili biciklima, starijim osobama.
PREVAZIĐENO
Programski direktor Nevladinog udruženja Biciklo.me Stefan Bulatović kazao je za Pobjedu da Podgorica nije dovoljno pristupačan grad za sve njegove stanovnike.
Pored problema sa nepropisnim parkiranjem po pješačkim površinama i barijera poput saobraćajnih znakova i stubova javne rasvjete na trotoarima, veliki problem predstavlja i podloga koja se postavlja na površine namijenjene pješačkom saobraćaju, uključujući parkove, poručuju Bulatović.
Kako pojašnjava, jedan broj saobraćajnica i trotoara je tokom rekonstrukcije popločan neravnim materijalom poput kaldrme ili oblutaka.
S jedne strane, možda je to onima koji su projektovali takva rješenja izgledalo estetski zanimljivo, dok s druge, takve podloge stvaraju ogromne probleme korisnicima, a pogotovo osobama sa invaliditetom, osobama smanjene pokretljivosti, roditeljima sa djecom u kolicima, starima. Vjerujem da osobama u invalidskim kolicima ili bebama nije nimalo prijatno dok se truckaju prilikom prolaska takvim saobraćajnicama ili trotoarima, ocijenio je Bulatović.
Ističe da su rješenja poput kaldrme, iako estetski privlačna, prevaziđena i ne rade se više gotovo nigdje u Evropi.
Takva rješenja su bila na snazi u prošlosti, kada nije postojala svijest o praktičnim problemima osoba sa invaliditetom i osoba smanjene pokretljivosti. Štaviše, pojedini gradovi sada rade na sanaciji takvih rješenja iz prošlosti, kako bi javne površine bile pristupačne za sve. Tako, na primjer, holandski grad Breda već godinama radi na ravnanju kaldrme, čime će zadržati estetiku, a istovremeno svoj grad učiniti pristupačnim za sve stanovnike i posjetioce. Takav pristup, Bredi je donio ne samo titulu najpristupačnijeg evropskog grada već i omogućio da grad ubira značajne prihode od turizma, upravo zbog svog inkluzivnog karaktera, ukazao je Bulatović.
On je naglasio da, pored ravnih površina i pristupnih rampi, treba razmotriti i rješenja koja se odnose na digitalnu navigaciju kroz grad, pristupačniji javni prevoz i brojna druga rješenja koja čine da osobe sa invaliditetom budu u potpunosti ravnopravni članovi društva.
NEBEZBJEDNO
Izvršna direktorica Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore Marina Vujačić kazala je za Pobjedu da je stvaranje uslova za pristup, kretanje i boravak lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom jedan je od ciljeva planiranja i izgradnje, definisan važećim Zakonom o planiranju prostora i izgradnji objekata.
Jasno je da sve neravne površine, kaldrme, neuređeni prostori ili isprekidane staze za kretanje predstavljaju prepreku za osobe s invaliditetom i osobe smanjene pokretljivosti. Uz to, nepristupačni objekti i javne površine, pored osoba s invaliditetom koje su tako u potpunosti onemogućene da ih koriste, predstavljaju prepreku i za druge kategorije građanki i građana. Među njima spadaju mala đeca, trudnice, stariji ljudi, osobe koje trenutno imaju povrede i ozlede, one koji za kretanje koriste bicikla, trotinete i druga sredstva. Zato uvijek ponavljamo da je pristupačnost pravo osoba s invaliditetom, ali je važna i svim drugim građanima, poručuje Vujačić.
Zbog toga je, dodaje ona, odgovornost donosilaca odluka, ali i brojnih u lancu odgovornosti za planiranje i izgradnju da svima bez izuzetka obezbijede nesmetan prilaz, kretanje i boravak na svim javnim površinama i prostorima.
Na taj način se, osim jednakog uživanja prostora, omogućava i bezbjednost za svakoga. Ovo ne znači da pristupačnost staza i trotoara znači odsustvo estetike. Naprotiv, postoje brojni primjeri u zemljama čiji gradovi dobijaju i nagradu za pristupačnost, koje i te kako krasi estetika. U svakom slučaju, treba procijeniti da li uz obezbjeđivanje pristupačnosti, odnosno, poštovanja standarda koje propisuje Pravilnik o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom, postoji prostor i za kaldrmisane površine u jednom dijelu pješačke staze ili u nekom drugom dijelu tog prostora, navodi Vujačić.
Neke od navedenih grupacija, ističe ona, potpuno su onemogućene da koriste ovakve staze, dok su za druge nebezbjedne i nepraktične.
Oni koji ih planiraju i grade, mogli bi i sami da sjednu u kolica za kretanje pa tako isprobaju situaciju u kojoj se nalaze sve pomenute grupacije. Možete zamisliti koliko je za organizam i tijelo prijatno jednom malom đetetu ili osobi s invaliditetom koja koristi kolica kada točkovi zapinju i kada se kolica treskaju. A u takvim situacijama, osobe s invaliditetom mogu i da ispadnu iz pomagala koje koriste i da se ozbiljno povrijede. Upozoravali smo i da osobe s invaliditetom nerijetko moraju da koriste kolovoz, koji je namijenjen kretanju automobila, jer ne mogu da koriste trotoare, objašnjava Vujačić.
Više puta kada su bili u saznanju da se ti standardi ne poštuju, ističe Vujačić, ukazivali su na to i insistirali na njihovo poštovanje.
Postoje detaljni standardi pristupačnosti koji obuhvataju i javne površine. Ako neko rekonstruiše ili gradi ispočetka površine i prostore suprotno propisanim standardima ili poštujući samo neke od njih, jasno je da se ti standardi ne poštuju. Imajući u vidu da je riječ o javnim površinama one ne bi trebalo da budu zaštićena kulturna dobra čiji se izgled ne smije remetiti. Dakle, jasno je da je ovdje riječ o nepoštovanju pozitivnih propisa, i to onih koji su na snazi već duže od 15 godina, zaključila je Vujačić.
NEPRAKTIČNO
Slično mišljenje dijele i građani sa kojima smo razgovarali. U novom parku na Zabjelu, čija se izgradnja privodi kraju, Marija Remiković morala je preko neravne staze da prenosi dječija kolica, a onda i trotinet ćerki Vani, koja zbog dubokih kružnih udubljenja nije mogla preći preko novoizgrađene betonske staze.
Mislim da prilikom izgradnje treba voditi računa da staze prije svega budu praktične, da su ravne da nam je lako po njima da hodamo, guramo kolica, ili da djeca voze rolere, trotinet ili bicikl. To sam zapravo shvatila tek kada sam dobila dijete i počela da koristim kolica kazala je Remiković.
I dvanaestogodišnji Spasoje Gajević, koji je u ovaj park došao biciklom, smatra da staze u parkovima treba da budu ravne.
Ravne staze su i za šetnju bolje, a kamoli za nas koji dođemo biciklom, trotinetom, na rolerima. Teško je voziti preko ovih rupa, možda lijepo izgledaju ali nije baš udobno voziti preko njih, poručuje Gajević.
Na zahtjev građana izgradili ravne trotoare
U Ulici Vlada Martinovića na Draču, koja je rekonstruisana prije nekoliko godina, na kolovozu je ugrađen kaldrma i u prvoj fazi ulice trotoar je izgrađen od oblutaka u cementnom asfaltu.
Međutim, u drugom dijelu ove ulice nije ugrađen oblutak, nego je izgrađen ravan betonski trotoar sa ivičnjacima.
Prilikom izvođenja radova iz Agencije za izgradnju i razvoj Podgorice, koji su bili investitori ovoga posla, pojašnjeno je da je to urađeno na zahtjev stanara koji su insistirali da trotoari budu ravni, jer su vidjeli da oni od oblutka, koji su prethodno izgrađeni u prvom dijelu ulice, nijesu praktični za šetnju.
Diskriminacija osoba sa smetnjama u kretanju
Programski direktor NVO Biciklo.me Stefan Bulatović ističe da prema podacima sa Popisa stanovništva iz 2023. godine blizu šest odsto osoba u Crnoj Gori ima smetnje u kretanju.
Projektovanjem neravnih saobraćajnica i pješačkih površina, vi automatski diskriminišete šest odsto stanovnika, jer im kretanje činite otežanim, neprijatnim, a ponekad i opasnim. To jednostavno nije pravedno, pogotovo u 21. vijeku. Ključni aspekat za izradu pravednih i pristupačnih saobraćajnica je uključivanje građana u planiranje i projektovanje takvih rješenja. Oni koji imaju neki vid invaliditeta najbolje mogu znati šta su problemi i potrebe OSI, i zato ih je važno uključiti još u fazi izrade idejnih rješenja, kako infrastruktura ne bi bila diskriminatorna, već inkluzivna, poručuje Bulatović.
Jedno od loših rješenja u Podgorici, smatra on, su i žute taktilne trake sa kretanje osoba sa oštećenjem vida.
Te trake su izrađene od gume, pa pri svakoj kiši postaju veoma klizave. To dovodi do opasnosti za pješake, a kamo li za osobe koje imaju oštećenje vida. Zato je izuzetno važno naći bolje rješenje i zamijeniti ove trake npr. betonski izvedenim taktilnim trakamam, navodi Bulatović.
Tužbama protiv diskriminatornih arhitektonskih rješenja
Izvršna direktorica Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore Marina Vujačić podsjeća da su u toku rekonstrukcije šetališta uz Moraču upozoravali da ono mora biti jednako pristupačno za sve i da stepenišni lift nije rješenje.
Iz Glavnog grada su tada zanemarili sve argumente, pa se vodi postupak za zaštitu od diskriminacije odnosno grupna tužba protiv Glavnog grada od strane dvije osobe s invaliditetom. Ako nastave prostor da planiraju i uređuju na način kojim se ne poštuju standardi pristupačnosti ne sumnjam da ćemo se i dalje za svoja prava boriti tužbama, poručuje Vujačić.
Izvor: Pobjeda
Pripremila: Dajana Vuković