Kristian

Kristian

sreda, 15 decembar 2021 13:14

PRVI NJUZLETER UMHCG

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) je izradilo prvi njuzleter s ciljem podsticanja mladih s invaliditetom da otkriju, ostvare i razvijaju potencijale, kao i da se uključe u rješavanje društvenih problema koji se njih tiču. U ovom broju donosimo vam kratke informacije o važnosti volonterizma i aktivizma. 

Ovaj Njuzleter (Newsletter) je izrađen u okviru projekta ZA JEDNakO učešće OSI! koji je podržan od strane Glavnog grada Podgorica kroz Konkurs za raspodjelu sredstava za projekte nevladinim organizacijama za 2021. Sadržaj ovog dokumenta isključiva je odgovornost UMHCG i nužno ne odražava stavove donatora.

Ukoliko želite da preuzmete Njuzleter, to možete učiniti klikom ovdje.

Usklađivanje crnogorskih propisa s Konvencijom UN o pravima s invaliditetom mora se raditi dosljedniije i temeljitije posebno u nekim oblastima u kojima Crna Gora izbjegava reformske mjere već više od deceniju”, navela je Marina Vujačić prilikom osvrta na Nacrt strategije za zaštitu od diskriminacije lica sa invaliditetom i promociju njihove jednakosti 2022 – 2027. koja je 3. decembra, na Međunarodni dan osoba s invaliditetom, prezentovana javnosti i objavljena u cilju sprovođenja javne rasprave. 

Vujačić je na samom početku rekla da nije dovoljno pozivanje na model pristupa invaliditetu zasnovan na ljudskim pravima, već je mnogo važnije njegovo suštinsko razumijevanje. Kako je rekla, model zasnovan na ljudskim pravima ne znači garantovati prava osobama s invaliditetom, već znači mnogo više od toga; prilikom tih garancija poštovati principe ljudskih prava, kao što su: dostojanstvo i integritet ličnosti, autonomija i samostalnost, poštovanje i razumijevanje različitosti i dr, dodajući da mi već imamo garancije ljudskih prava OSI u brojnim oblastima, ali nerijetko na način koji omalovažava osobe s invaliditetom i njihovo dostojanstvo, te ne garantuje njihovu samostalnost. U tom kontektu, dodala je, da očekuje “mnogo manje lijepih riječi koje dobro zvuče, a mnogo više dobrih djela koja lijepo odzvanjaju”. 

Kako je navela, neprihvatljivo je da još uvijek nije formiran Savjeta za prava osoba s inviditetom, ni posle godinu dana rada ove Vlade. 

Ona je istakla da država ni do sada nije bila spriječena da, uprkos tome što ima neusklađeno zakonodavstvo s Konvencijom, neposredno primjenjuje Konveniju, čak je to obavezna imajući u vidu da joj je Ustavom dala primat nad domaćim zakonoavstvom, međutim, da je bez obzira na to važno usklađivanje propisa s Konvencijom i da su takve mjere posebno izostale u oblasti jednakog priznanja pred zakonom i pristupa pravdi. Kako je navela, neprihvatljivo je ovo pitanje posmatrati samo u domenu porodičnih odnosa i privatnosti, i to kroz definisani indikator učinka: „Smanjenje broja lica s invaliditetom kojima je oduzeta poslovna sposobnost u skladu sa preporukama Komiteta UN”. 

Zaključila je da nije dovoljno smanjiti broj OSI koje se lišavaju poslovne sposobnosti, već potpuno prekinuti s takvom praksom samo po osnovu invalidnosti kao ličnog svojstva. 

“Radi pojašnjenja zašto nije adekvatna mjera u navedenoj oblasti, već iste treba planirati u okviru oblasti “jednako priznanje pred zakonom”, koja mora biti dodata u konačnoj verziji Strategije kao posebna oblast, navela je da treba imati u vidu posljedice primjene instituta lišenja poslovne sposobnosti, koje se, između ostalog, odnose na uskraćivanje prava na rad i zapošljavanje, samostalni život, brak i porodicu, odgoj djece, imovinu i naslljeđe, te mogućnost prisilnog medicinskog tretmana i nezakonitog lišenja slobode. 

Vujačić je dodala da Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava mora planirati izmjene Porodičnog zakona i Zakona o vanparničnom postupku koji propisuju institut oduzimanja poslovne sposobnosti samo po osnovu invalidnosti, dok invalidnost ne razlikuju od stanja zdravlja. 

Ona je navela da u dovoljnoj mjeri, prilikom izrade Nacrta, nije razmatrana Konvencija, Zaključna razmatranja Komiteta, Nacrt Akcionog plana za realizaciju preporuka Komiteta (od čijeg se usvajanja sada s razlogom odustalo imajući u vidu da je prethodna vlast propuštila tri godine za njegovo usvajanje), zatim Alternativnog izvještaja Koalicije organizacija OSI o sprovođenju prvog dvogodišnjeg plana prethodne Strategije. Takođe, istakla je, da nedostaje i kvalitetan osvrt na primjenu prethodne Strategije, koja, kako je dodala, nije imala adekvatne ishode i efekte. Navedeno je jasno i zbog toga što je u okviru aktuelnog stanja dat osvrt uglavnom na istraživanja NVO. Međutim, nedostaju dubinska istraživanja s osobama s invaliditetom, a postojeća se odnose ili na ograničen broj oblasti ili ne uzimaju u obzir iskustva OSI, već percepciju diskriminacije. “Činjenica je da OSI nijesu upoznate s pravima u brojnim oblastima i da ne prepoznaju diskriminaciju za šta je odgovorna država jer nije dovoljno sprovodila edukacije, niti promovisala Konvenciju među samim OSI”, dodala je Vujačić. 

Vujačić je dodala da je država konačno 2021. prepoznala značaj posebne oblasti koja se odnosi na žene i djevojčice s invaliditetom, međutim, kako je istakla, u dokumentu se ne može konstatovati kako je potreban njihov Jednak tretman jer upravo jednak tretman može dovesti do diskriminacije imajući u vidu da početne pozicije žena s invaliditetom i žena bez invaliditetom nijesu izjednačene, zbog čega su važne specifične mjere i postizanje ravnopravnosti, odnosno iskorjenjivanja nejednakosti.  

Kada su u pitanju konkretne oblasti Strategije, ona je navela da u oblasti pristupa pravdi i diskriminacije u postupvima pred organima se operativni cilj i indikatori učinka ne podudaraju s opisom trenutnog stanja, te da je potrebno planirati izmjene ključnih zakona u ovim oblastima. 

Takođe je navela da se mora dodati oblast nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja osoba s invaliditetom jer ista nije prepoznata ni kao posebna oblast, niti se, na primjer, u oblasti žena i djevojčica s invaliditetom definišu mjere koje se odnose na nasilje, već samo na diskriminaciju. 

Kako je dodala, u oblasti samostalnog života i socijalne zaštite nije definisana ključna mjera koja se odnosi na strategiju desinstitucionalizacije, niti druge važne mjere, već su dominantno unesene aktivnosti aktuelnog projekta koji sprovodi UNDP za potrebe Ministarstva finansija i socijalnog staranja, što je nedovoljno. Kada je riječ o adekvatnom životnom standaru, navela je da, je iz mjera jasno, da država ni dalje ne razumije šta podrazumijevaju troškovi života nastali usljed invaliditeta, niti direktni, a kamoli indirektni. 

Vujaćić je dalje navela da nijesu razmatrane opšte i specifične obaveze Konvencije, pa tako nijesu definisane ni mjere koje se odnose na priznavanje reprezentativnosti organizacija i podrška organizacijama osoba s invaliditetom u cilju sprovođenja i monitoringa nad Konvencijom. Ona je istakla da navedeno mora biti tretirano ovim strateškim dokumentom, imajući u vidu da je ovo jedini strateški dokment koji tretira prava osoba s invaliditetom. 

Nadalje, iako se napominju specifični oblici diskriminacije kao što su govor mržnje i omalovažavanje i segregacija i grupisanje, nijesu definisane mjere koje bi se odnosile na sprečavanje navedenih oblika diskriminacije, pa tako, na primjer, ni u oblasti obrazovanja, koje se ne može nazivati inkluzivnim imajući u vidu da se aktuelnim propisima i procedurama diskriminišu djeca s invaliditetom jer ona jedina, prilikom upisa u školu, prolaze proces usmjeravanja jer se polazi od njihovih manjih sposobnosti i mogućnosti. 

Nadalje, kakvo je stanje u praksi kada je u pitanju primjena zakona, dodala je da je jasno iz oblasti pristupačnosti jer se u istoj definišu mjere mapiranja pristupačnih i nepristupačnih objekata u 2022. iako je to bila zakonska obaveza od 2008. Takođe, kako je dodala, neprihvatljivo je Akcionim planom ove Strategije, kao mjeru, planirati sprovođenje Akcionog plana za prilagođavanje objekata iz 2019. koji je, pritom, već trebao biti realizovan, uz to da je izostavljena sveobuhvatna Strategija pristupačnosti što je bila i preporuka Komiteta.

Ona je istakla da se ne tretira oblast pristupačnosti javnih usluga iako je na to UMHCG ukazivalo kroz rad u Radnoj grupi, te da se ovo mora ispraviti do finalne verzije dokumenta.  

U nekim oblastima samo je definisan po jedan indikator učinka, iako je na primjer, navedeno značajno više „koraka“ djelovanja u budućem periodu, što znači da nije definisan ni dovoljna broj mjera za rješavanje prioriteta.  “Takođe, u nekim oblastima su indikatori učinka teško mjerljivi jer su neprecizni i nejasni”, dodala je Vujačić. 

Zaključila je da su oblast zapošljavanja i zdravlja primjeri prihvatanja predloga UMHCG za aktivnosti, što ne znači da i u navedenim oblastima ne treba definisati dodatne mjere i aktivnosti.

Crna Gora u brojnim zakonima nema garantovana prava osoba s invaliditetom (OSI). Pomaci u unapređenju prava OSI su toliko mali da ih oni u dnevnom životu ne osjećaju, kazali su izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić i izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore (SSCG) Goran Macanović.

Macanović je gostujući u emisiji Link na Radiju Crne Gore povodom Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom kazao da su pomaci u unapređenju prava OSI su toliko mali da ih oni u dnevnom životu ne osjećaju i dodao da u prethodne četiri godine ništa od preporuka Komiteta za prava OSI UN-a nije realizovano.

„Ne očekujem da će i naredne dvije išta značajnije biti realizovano tako da očekujem da ćemo 2023. uz malo nekog rada morati da Komitetu o pravima osoba sa invaliditetom pošaljemo alternativni izvještaj jer se u međuvremenu ništa nije promijenilo", kazao je Macanović.

On napominje da novim Nacrtom strategije za sprečavanje diskriminacije i promociju jednakosti znakovni jezik nije predviđen i dodaje da država treba da donese Zakon o reprezentativnosti organizacija OSI.

„U toj oblasti ima dosta nesređenih stvari. Ne radi se samo o finansiranju već se radi o reprezentativosti", kazao je Macanović.

Vujačić dodaje da institucije sistema i donosioci odluka ne ohrabruju OSI da govore o nepravdi i diskriminaciji, naprotiv. Ističe da Crna Gora u brojnim zakonima nema garantovana prava OSI.

„U brojnim zakonima nemamo garantovana prava OSI na takav nači da se poštuje njihovo dostojanstvo, integritet, samostalnost, ne pristupa se invaliditetu tako da je on društveni fenomen i tako da on nije u nama nego nastaje iz sadejstva sa okolinom. Naš sistem više rješava pitanje invalidnosti lično a ne uklanja prepreke tako što će garantovati izjednačene mogućnosti", kazala je Vujačić.

Kao dobru stvar koja je učinjena Vujačić navodi to što je za oko 1000 OSI vraćeno biračko pravo koje će moći da koriste već na narednim izborima.

„To je konačno jedna od stvari gdje je konačno zadovoljen zahtjev za pravdu jer je Zakon o izboru odbornika i poslanika bio neusklađen sa ustavom u tom dijelu. To je samo jedan od segmenata gdje su prava OSI bila uskraćena jer se osim u dijelu biračkih prava nijesu desili drugi pomaci", kazala je Vujačić.

Ona poručuje da je najozbiljniji zadatak kojem Ministarstvo za ljudska i maninska prava mora najhitnije da pristupi institut poslovne sposobnosti.

„Nemojte biti empatični samo poštujte naša prava", poručili su Vujačić i Macanović.

Podsjećamo, Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava predstaviće danas Nacrt Strategije za zaštitu lica sa invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti 2022-2027.

Cijelo gostovanje možete pogledati na sljedećem linku: https://www.youtube.com/watch?v=_56s7fy5d48 

Izvor: portal Radio Televizije Crne Gore

Priredio: Ivan Čović

Univerzitet Donja Gorica (UDG) u saradnji s Udruženjem mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), u petak 3. decembra 2021. s početkom u 10.00 časova u Galeriji pomenutog Univerziteta, organizuje događaj povodom obilježavanja Međunarodnog dana osoba s invaliditetom (OSI).

U uvodnom dijelu događaja obratiće se koordinatorka Kancelarije za međunarodnu saradnju UDG Bojana Mališić i koordintorka Studentske savjetodavne kancelarije UMHCG Anđela Miličić. Osim toga planirano je obraćanje studenata Fakulteta za dizajn i multimediju, Fakulteta za umjetnost i komunikacije i Fakulteta primijenjenih nauka i predstavljanje njihovih radova.

U završnom dijelu obratiće se dekanica Fakulteta za dizajn i multimediju, na UDG doc. dr Tatjana Burzanović.

Ova aktivnost se organizuje u namjeri da se u što većoj mjeri podstakne uključivanje osoba s invaliditetom u proces obrazovnog sistema, ali i da se široj društvenoj javnosti ukaže koliko je važno uključivanje OSI u zajednicu. 

Aktivnost se organizuje u okviru projekta Inkluzivno visoko obrazovanje na Zapadnom Balkanu – IDEA (Inclusive tertiary EDucation in the West BalkanS – IDEA), koji sprovodi Univerzitet POLIS iz Tirane (POLIS University) kao nosilac projekta, s partnerima koje čine univerziteti i nevladine organizacije iz Grčke, Češke, Irske, Kosova Crne Gore, u okviru Erasmus+ programa Evropske komisije.

Pripremila: Anđela Miličić

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama poziva nadležne institucije da pristupe izmjenama zakonodavstva, kako bi se na adekvatan način garantovala žaštita žena i djevojčica s invaliditetom koje su žrtve nasilja, ali i primjeni drugih sistemskih politika, kako se ove kategorije žrtvi nasilja ne bi suočavale s fizičkim, administrativnim i proceduralnim preprekama prilikom prijave nasilja. Iako se često u javnom diskursu čuju ocjene da je zakonodavstvo u oblasti zaštite žena od nasilja dobro, ali je praksa neadekvatna, odnosno sistem nedjelotvoran, to nije slučaj kada su u pitanju žene s invaliditetom koje su žrtve nasilja jer je praksa dodatno pogoršana upravo neadekvatnim zakonskim rješenjima i odsustvom specijalizovanih obuka za nadležne institucije i pružaoce usluga. Pritom, ovdje mislimo i na Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, na Krivični zakonik, Porodični zakon, i u krajnjem na Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti, dok politike u oblasti invaliditeta uopšte i ne tretiraju nasilje nad osobama s invaliditetom kao fenomen i neusklađene su s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, koju je još 2009. ratifikovala Crna Gora. 

Naime, institucije moraju uspostaviti adekvatniji sistem za prepoznavanje, procesuiranje i zaštitu žrtava s invaliditetom, kao i evidencije i statistiku o nasilju nad njima u okviru jedinstvene statistike o nasilju nad djevojčicama i ženama. Institucije ne shvataju ozbiljno, ne prihvataju i često i negiraju nasilje koje se dešava nad ženama s invaliditetom, pa ga dovoljno i ne istražuju, niti pružaju adekvatnu pomoć ženama s iskustvom nasilja ili njihovoj djeci koja su svjedočila nasilju, ili često i sama bila žrtve, zbog čega oni nerijetko dugotrajno trpe nasilje i bivaju i viktimizovani.  

Istraživanja sugerišu da su žene s invaliditetom vjerovatnije izložene nasilju u porodici, emocionalnom zlostavljanju i seksualnom nasilju od žena bez invaliditeta. Takođe, neke studije pokazuju da žene s invaliditetom mogu vjerovatnije doživjeti nasilje ili zlostavljanje od strane sadašnjeg ili bivšeg partnera u poređenju sa ženama bez invaliditeta. Žene s invaliditetom, takođe, se mogu osjećati izolovanije i osjećati se kao da nijesu u mogućnosti da prijave zlostavljanje ili mogu živjeti u uvjerenju, ili zaista biti zavisne od nasilnika zbog njege koju od njih dobijaju. 

Međutim, i žene s invaliditetom, ali i sve druge kategorije OSI, posebno one s fizički uočljivim oštećenjima, ili psihosocijalnim i intelektualnim invaliditetom mogu, i od šire sredine i društva, trpjeti neke oblike nasilja, posebno psihičkog i emotivnog, odnosno vrijeđanja, omalovažavanja, degradiranja i osporavanja različitih uloga, kako zbog rasprostranjenosti negativnog jezika i terminologije, a koji asocira ili se direktno odnosi na invalidnost, kao lično svojstvo, često ga poistovjećujući s umanjenom sposobnošću ilii nesposobnošću, tako i drugih vidova degradirajućeg postupanja, omalovažavanja i kazne. Dakle, može se zaključiti da djevojčice i žene s invaliditetom nijesu “pošteđene” nijednog oblika nasilja, već neki od “standardnih” oblika kada su ove kategorije u pitanju poprimaju specifične manifestacije i načine ispoljavanja (omalovažavanje i vrijeđanje zasnovano na negativnom jeziku invalidnosti, zanemarivanje ili zadržavanje pružanja pomoći/podrške, manipulacija medikamentima, ekonomska eksploatacija i uskraćivanje prihoda i imovine, ograničavanje kretanja između ostalog i kroz uništavanje ili ograničavanje pristupa opremi i pomagalima, ali i sredstvima komunikacije, i ličnim dokumentima i dr), te samim tim zahtijevaju specifična znanja u cilju prepoznavanja i pružanja podrške žrtvi i svjedocima nasilja od strane nadležnih službi i institucija. 

Dodatno, one često i u primarnoj porodici budu maltretirane, zapostavljene i zanemarene. Pored navedenih, posebno specifična vrsta nasilja prema ženama s invaliditetom je prisilna medikalizacija, sterilizacija i prisilni abortusi, dok neke žene i steknu invalidnost kao posljedicu nasilja. Međutim, sistem ukoliko i sam ne podržava ovakve radnje prećutno ih odobrava usljed jako negativnog odnosa prema ženama s invaliditetom, i brojnih predrasuda zasnovanih na njihovom polu, rodu i invaliditetu, odnosno kombinaciji ovih ličnih karakteristika

Dakle, dodatno otežavajuća okolnost prepoznavanja i svjesnosti o nasilju, pa i prijave nasilja, leži u činjenici pogrešnog odnosa prema invaliditetu, kako od strane same žrtve nasilja, tako i od strane počinioca nasilja, ali i što je dodatno opasno pružalaca usluga u oblasti zaštite od nasilja, nadležnih institucija, i cijele javnosti. Takođe, žene s invaliditetom su posebno ugrožene i zbog činjenice da su često zavisne od pomoći i podrške nasilnika, i da se plaše ostati na ulici ukoliko ga napušte, dok država ostaje pasivna i bez adekvatnih sistema podrške: skloništa, kriznih centara, specijalizovanih usluga i dr. One ga ne prijavljuju i zbog straha od gubitka povjerenja, osude okoline i česte viktimizacije i marginalizacije, ali i usljed ekonomske zavisnosti od nasilnika i nedostatka usluga podrške za život u zajednici u oblasti socijalne zaštite. 

Procedura prijave nasilja od strane osoba s invaliditetom, pa svakako i djevojčica i žena s invaliditetom često je otežana zbog nepristupačnosti fizičkog okruženja i institucija: centara za socijalni rad, policije, tužilaštva i sudova, zatim nepristupačnih procedura i mehanizama prijave, a onda i neprimjenjivanja proceduralnih adaptacija u postupku od strane nadležnih službi. S jedne strane se u postupcima invalidnost često ne razmatra kao otežavajuća okolnost, i ne kvalifikuje počinjeno djelo na adekvatan način, dok se s druge strane prema žrtvi s invaliditetom predstavnici nekih institucija ponašaju na način što omalovažavaju žrtvu, njen iskaz i vjerodostojnost iskaza, često vrijeđaju žrtvu načinom obraćanja i diskriminišu je i na druge načine čak i do nivoa zastrašivanja žrtve. 

U tom smislu, želimo ohrabriti žrtve i osobe koje svjedoče nasilju, posebno djevojčice i žene s invaliditetom da nam se obrate za psihološku i pravnu pomoć koju UMHCG pruža, dok ćemo u narednih 16 dana sprovoditi i kampanju na društvenim mrežama i u direktnoj komunikaciji s korisnicama usluga. 

S druge strane, pozivamo državu da umjesto pasivne uloge, preuzme aktivnu, a sve nadležne intitucije i pojedince na jačanje svijesti i kapaciteta, ali i promjenu pristupa i jačanje mehanizama zaštite, i podrške žrtvama nasilja.  

Dakle, zaštita od nasilja nad ženama i zaštita od nasilja u porodici je višestruk i jako složen proces kojem mora adekvatno odgovoriti cijelo društvo i sistem: adekvatnim politikama i sankcijama, snažnim zagovaračkim aktivnostima i podizanjem i promjenom svijesti, osudom nasilja i osnaživanjem žrtava da isto prepoznaju, da ga ne prihvataju kao logičan i jedini slijed stvari, da ga ne trpe zbog straha od posljedica, i potencijalno oštećenih strana (djece), i da isto prijave, kao i rehabilitacijom i reintegracijom žrtava nasilja, i svjedoka nasilja, odnosno onih s iskustvom nasilja, ali i počinilaca nasilja.

Izvor fotografije: UN Women

Oko 15% svjetske populacije čine osobe s nekim oblikom invaliditeta. Da li im arhitektura pomaže ili odmaže u njihovoj svakodnevici?

Iako praktična i teorijska utemeljenja arhitekture, još od antičkih klasičnih stilova pa do modernističkih projektantskih principa potkrepljenih mogućnostima standardizacije koju su zagovarali predvodnici modernog pokreta, prvenstveno Le Korbizje kroz predloženi sistem mjera kojim je uspostavio osnovni model za univerzalnu primjenu u arhitekturi Modulor, počivaju suštinski na antropometriji, to jest prilagođenosti projektovanog i izgrađenog prostora čovjekovim mjerama i morfološkim karakteristikama, svjedoci smo da savremenu arhitektonsku produkciju često prate nedostaci funkcionalnog kvaliteta i pristupačnosti objekta za korisnike s otežanom mogućnošću kretanja. Prilagođenost okruženja i arhitekture potrebama ljudi proizilazi iz civilizacijskog napretka i humanističkih vrijednosti.

Stoga je staranje o pristupačnom okruženju svojevrsni izazov za razvoj i obnovu gradova kojima su u nadležnosti donošenje prostornih i urbanističkih planova, izdavanje građevinskih dozvola i sprovođenje inspekcijskog nadzora nad izgradnjom objekata, ali i vrlo značajna stambena i komunalna politika. Kvalitet građene sredine mjeri se prvenstveno njenim pozitivnim uticajem na život korisnika.

Imajući u vidu da oko 15% svjetske populacije čine osobe s nekim oblikom invaliditeta, da je starih osoba u Evropi u prosjeku oko 20%, kao i da se mnogi ljudi iz različitih razloga u nekom periodu života suoče s otežanom ili ograničenom sposobnošću kretanja i korišćenja prostora, obezbijeđivanje pristupačnosti prostora i objekata u planskom i projektantskom procesu (naročito onih javne namjene), smatra se važnim zahtjevom koji ima znatno širu društvenu važnost i u kome se ogleda odgovornost svih aktera u procesu izgradnje (od investitora do lokalne samouprave).

Pristupačnost prema definiciji predstavlja rezultat primjene tehničkih standarda u planiranju, projektovanju, građenju, rekonstrukciji, dogradnji i adaptaciji objekata i javnih površina, pomoću kojih se svim ljudima, bez obzira na njihove fizičke, senzorne i intelektualne karakteristike ili godine starosti, osigurava nesmetan pristup, kretanje, korišćenje usluga, rad i boravak.

Uz pristupačnost prostorima i objektima koja se obezbeđuje kroz različita arhitektonska rješenja, za nesmetano kretanje i korišćenje javnih prostora i objekata neophodna je i primjena univerzalnog dizajna (u Evropskoj uniji pod nazivom Dizajn za sve), koji podrazumeva intervenciju na površinama i objektima, uključujući i prateće uređaje i opremu, s osnovnim ciljem da se stvore jednake mogućnosti pristupa, učešća i upotrebe za sve potencijalne korisnike (različite vrste vizuelnih oznaka i simbola, signalizacije i zvučnih upozorenja, taktilnih površina i dr).

Zakon o zabrani diskriminacije propisuje da svako ima pravo na jednak pristup objektima u javnoj upotrebi.

Osim što pristupačnost objektima pripada jedom od sedam osnovnih zahtjeva koje objekat treba da ispuni u ekonomski prihvatljivom vremenu upotrebe, pored mehaničke otpornosti i stabilnosti, bezbijednosti u slučaju požara, higijene, zdravlja i životne sredine, zaštite od buke, uštede energije i zadržavanja toplote, te održivog korišćenja prirodnih resursa, što je potrebno osigurati prilikom planiranja prostora i projektovanja objekata, primjena mjera pristupačnosti i Dizajna za sve, integrisanih u domaće zakonodavstvo kroz više propisa, čini jednu od ključnih vrijednosti razvijenog društva i ima uporište u međunarodnim aktima o ljudskim pravima, poput Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom.

Tako Zakon o zabrani diskriminacije propisuje da svako ima pravo na jednak pristup objektima u javnoj upotrebi (objekti u kojima se nalaze sjedišta organa javne vlasti, objekti u oblasti obrazovanja, zdravstva, socijalne zaštite, kulture, sporta, turizma, objekti koji se koriste za zaštitu životne sredine, za zaštitu od elementarnih nepogoda i sl) i javnim površinama (parkovi, trgovi, ulice, pješački prelazi i druge javne saobraćajnice i sl).

Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom nalaže vlasnicima privatnih i javnih objekata da izvrše neophodne adaptacije kako bi pristup objektima i uslugama bio omogućen za osobe s invaliditetom, zabranjujući njihovu diskriminaciju u pristupu javnim objektima, površinama, uslugama i javnom saobraćaju.

Zakon o planiranju i izgradnji definiše pojam i aspekte fizičke pristupačnosti i utvrđuje da se zgrade javne i poslovne namjene, druge zgrade za javnu upotrebu, te stambene i stambeno-poslovne zgrade s deset i više stanova moraju projektovati, graditi i održavati tako da svim korisnicima, a naročito osobama s invaliditetom, djeci i starim osobama, omogućavaju nesmetan pristup, kretanje i boravak, odnosno korišćenje u skladu s odgovarajućim tehničkim propisima, to jeste standardima.

U praksi je rasprostranjeno nepoštovanje zakonske obaveze, što rezultira objektima koji ne ispunjavaju standarde pristupačnosti.

Elemente pristupačnosti je neophodno predvideti još u fazi planiranja i izrade regulacionih planova, pa stoga „pravila uređenja“ treba, između ostalog, da sadrže i uslove kojima se površine i objekti javne namjene čine pristupačnim osobama s invaliditetom. Prema Pravilniku o sadržini, načinu i postupku izrade i načinu vršenja kontrole tehničke dokumentacije prema klasi i namjeni objekata (2019) tehničkom dokumentacijom je neophodno obezbijediti da objekat u cjelini, odnosno u svakom posebnom dijelu, bude pogodan za predviđenu upotrebu, ispunjavajući osnovne zahtjeve bezbjednosti i pristupačnosti.

Standardi koji definišu obavezne tehničke mjere i uslove za planiranje, projektovanje i izgradnju objekata kojima se osigurava nesmetano kretanje i pristup osobama s invaliditetom, djeci i starim osobama, propisani su Pravilnikom o tehničkim standardima planiranja, projektovanja i izgradnje objekata, kojima se osigurava nesmetano kretanje i pristup osobama s invaliditetom, djeci i starim osobama (2015). Primjena standarda koje propisuje ovaj pravilnik odnosi se na planiranje novih objekata i prostora, projektovanje i izgradnju i dogradnju novih objekata (zgrade javne, poslovne i stambene namene), kao i na rekonstrukciju i adaptaciju postojećih objekata, kada je to moguće u tehničkom smislu.

I pored toga što stručni nadzor u toku građenja podrazumjeva kontrolu i provjeru kvaliteta izvođenja svih vrsta radova i primjenu propisa, standarda i tehničkih normativa, uključujući i standarde pristupačnosti, uz nadležnost i ovlašćenje građevinskog inspektora da kontroliše investitora da li je obezbijedio pristup objektu osobama s invaliditetom prema standardima pristupačnosti i da izriče novčane kazne u slučaju nepoštovanja te obaveze, u praksi je rasprostranjeno nepoštovanje ove zakonske obaveze, što rezultira mnogobrojnim novoizgrađenim i rekonstruisanim objektima koji ne ispunjavaju standarde pristupačnosti.

Često nailazimo na javne površine i objekte koji u pristupnom djelu imaju rampe koje nisu funkcionalne i adekvatno izvedene.

Grad Novi Sad primjer je dobre prakse u strateškom pristupu rješavanja problematike pristupačnosti koji je podrazumjevao uključivanje većeg broja aktera, iznalaženje odgovarajućih rješenja, edukaciju zajednice i stručnih službi (Skupština grada je 2012. usvojila Strategiju pristupačnost Grada Novog Sada 2012-2018. godine). Kroz Program obnove i unapređenja objekata javne namjene u javnoj svojini u sektoru obrazovanja, zdravstva, socijalne zaštite i sporta, koji je 2016. pokrenula Vlada a koji zajedno s lokalnim samoupravama sprovodi Kancelarija za upravljanje javnim ulaganjima, sprovedena je rekonstrukcija više od 500 objekata uz poštovanje standarda pristupačnosti na osnovu standardizovane procedure pripreme i realizacije projekata.

U svom okruženju često nailazimo na javne površine i objekte koji u pristupnom dijelu imaju rampe koje nisu funkcionalne i adekvatno izvedene. Novija stambena izgradnja obiluje problematično dimenzionisanim i projektovanim prostorima, naročito ulaznim partijama i komunikacijama, utičući time na kvalitet života i zadovoljstvo korisnika. U praksi se često zanemaruje primjena Pravilnika o uslovima i normativima za projektovanje stambenih zgrada i stanova (2015) koji se upravo u pogledu rješavanja pristupa zgradi (pristupna površina, stepenište, rampa i dr) i ulaznog prostora u slučaju denivelacije pristupne površine i pristupne stanice lifta poziva na usklađivanje s propisima o pristupačnosti.

Podizanje svijesti šire i stručne javnosti

Uz buduće unapređenje zakonskog okvira i tehničkog propisa o pristupačnosti, preuzimanjem novih standarda i obezbeđivanjem njihove adekvatne primjene u praksi kroz preciziranje na koje klase i namene objekata se primjenjuju koji standardi pristupačnosti i Dizajna za sve, potrebno je stalno uticati na podizanje svijesti šire i stručne javnosti o važnosti i neophodnosti primjene pristupačnosti u planiranju i projektovanju kako bi prostori i objekti koje svakodnevno koristimo bili prilagođeni i podjednako dostupni svim korisnicima.

Izvor: portal Gradnja odgovor kuću gradi

Pripremio: Ivan Čović

Osam NVO podržalo je Inicijativu za sistemsko rješavanje asistencije u nastavi, u cilju adekvatnijeg statusa i uslova za obrazovanje djece s invaliditetom i drugih kategorija djece koja se usmjeravaju u obrazovni proces, i u skladu sa zakonom imaju pravo na ovu uslugu, pa samim tim i za rješavanje statusa samih asistenata u nastavi koju je Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) prethodno uputilo Vladi Crne Gore

Kako navode iz ovih NVO, Udruženje asistenata, koje broji oko 300 članova, se više puta obraćalo Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta u cilju rješavanja pitanja, odnosno položaja asistenata u nastavi, kroz nekoliko otvorenih pitanja koja se ne rješavaju već godinama, a čini se da su u godinama koje je obilježila epidemija COVID-19 dodatno izražena. Pored ove organizacije, kako navode, udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju, ali i UMHCG su se godinama zalagali za sistemsko rješavanje asistencije u nastavi, dok je Akcija za ljudska prava, već pisala Vladi Crne Gore u junu ove godine a na šta su podsjetili predjednika Vlade Zdravka Krivokapića.  

U Inicijativi se navodi da je UMHCG više puta dobijalo informacije iz uprava škola, pa i samih asistenata, i roditelja, da jedan asistent asistira većem broju učenika ili da se ne obezbjeđuje ova vrsta usluge u onoj mjeri koliko je to potrebno svakom učeniku pojedinačno, što je neadekvatno i neprihvatljivo jer se time krše osnovne obaveze države propisane Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, a koje se odnosi na individualizovane mjere podrške, propisane članom 24 koji se odnosi na obrazovanje. 

Jedno od pitanja navedeno u obraćanju je svakako i radni staž asistenata u nastavi, pa i motivacija za angažman ove vrste. Naime, prekidanjem radnog angažmana na par mjeseci, potpisivanjem ugovora na period trajanja školske godine, se uskraćuje mogućnost i pravo asistenata da potpišu ugovor na neodređeno vrijeme i time imaju stalni radni angažman. Kako navode, ovo je posebno problematično i nepravedno prema asistentima koji su angažovani duži vremenski period i koji asistiraju istim učenicima/ama duži niz godina. Prekidanjem njihovog ugovora na dva mjeseca i neplaćenim godišnjim odmorom oni se stavljaju u zaista nepravednu poziciju u odnosu na druge kategorije zaposlenih, ne samo u prosvjeti, nego i u drugim oblastima. Posebno ističemo i problem, s kojim nas je upoznalo više asistenata, da se izbjegava zaključivanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme s onima koji bi to pravo morali da imaju posle tri godine angažmana na osnovu člana 37 Zakona o radu. Naime, asistentima se ugovor “prekidao” samo u julu i avgustu, što iznosi manje od 70 dana, a to se ne smatra prekidom ugovora o radu na određeno vrijeme u skladu s pomenutim članom Zakona.

U tom kontekstu, NVO podsjećaju da je Savjet Evrope u nedavnoj rezoluciji Crnoj Gori preporučio da “asistenti u nastavi budu zaposleni na osnovu sigurnih, dugoročnih ugovora” (vidjeti Rezoluciju o primjeni Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina za Crnu Goru (CM/ResCMN(2921)14).

Takođe, ove godine su se i javnosti obratili asistenti u nastavi iz nekoliko obrazovnih ustanova koji duži niz godina rade s djecom, a koji, kako navode, ove godine nijesu dobili priliku da nastave angažman već su te obrazovne ustanove angažovale nove asistente, koji, kako se navodi, nemaju prethodnog iskustva u radu ove vrste. 

Čestim promjenama asistenata utiče se i na osjećaj i status učenika kojima svako novo prilagođavanje i promjena, u ionako izazovnim uslovima obrazovanja, može predstavljati dodatnu prepreku. 

Ovakvo funkcionisanje asistencije za krajnju posljedicu ima neadekvatno obrazovanje, i činjenicu da većina ove djece izađe iz procesa osnovnog i srednjeg obrazovanja s manjim nivoom usvojenog znanja, a nekada i zanemarena i demotivisana i/li faktički onemogućena za nastavak daljeg školovanja, što je samo jedan od razloga zbog kojeg u sistemu ima mnogo veči broj učenika koji ostaju na nivou srednjeg obrazovanja, u odnosu na broj onih koji se odlučuju i koji imaju adekvatne preduslove za nastavak visokog obrazovanja. 

Inicijativa je upućena Vladi Crne Gore, a ne resornom Ministarstvu iz više razloga, a ključni je najavljena rekonstrukcija Vlade. Ako se ista desi, iz ovih NVO navode očekivanje da u programu nadležnog ministarstva za narednu godinu, bez odlaganja i bez obzira na njegovu organizaciju i strukturu, bude ovaj prioritet visoko na listi prioriteta i zadataka koje je potrebno riješiti. U Inicijativi se dalje navodi da nijedno dijete ne smije biti žrtva strukturnih, organizacionih, političkih ili bilo kakvih promjena, već sve promjene u oblasti obrazovanja moraju biti u interesu djece. U tom smislu, „neophodne su izmjene i dopune Zakona o obrazovanju djece sa posebnim obrazovnim potrebama, i to ne samo u kontekstu asistencije u nastavi već i brojnih drugih pitanja, čemu se treba pristupiti nakon detaljne i sveobuhvatne analize efikasnosti tzv. inkluzivnog obrazovanja“, zaključuje se u Inicijativi.

 

Inicijativu su podržale:

  • Akcija za ljudska prava (HRA);
  • Centar za građansko obrazovanje (CGO); 
  • Juventas; 
  • Nacionalna asocijacija roditelja djece i omladine sa smetnjama u razvoju Crne Gore „NARDOS“; 
  • NVU „Djeca Crne Gore“; 
  • Prosvjetna zajednica; 
  • Savez slijepih Crne Gore, i 
  • Udruženje Roditelji. 

Crnogorsko društvo u poslednje dvije decenije značajno je promijenilo svoju percepciju i odnos prema osobama s invaliditetom, ali nedovoljno da bi one uživale svoja ljudska prava i imale izjednačene mogućnosti s drugim građanima, pa borba za njihov ravnopravniji položaj i dalje predstavlja značajnu misiju. Stiče se, u stvari, utisak da je smanjena socijalna distanca prema osobama s invaliditetom, i da društvo načelno prihvata njihovu jednakost, međutim, i dalje je karakterističan nedovoljan nivo znanja o principima ljudskih prava i važnosti načela kao što su: dostojanstvo i lična autonomija osoba s invaliditetom, uključujući i pravo da donose odluke o sopstvenom životu, jednakost i nediskriminacija, pristupačnost, jednakost mogućnosti i dr.

Osnivanjem Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), kao prve organizacije čiji je pristup invaliditetu zasnovan na modelu ljudskih prava, započete su značajne promjene ne samo u domenu podizanja svijesti javnosti o pitanjima invalidnosti, kao pitanjima ljudskih prava, već i u oblasti javnih politika, ličnog osnaživanja, obrazovanja i profesionalnog razvoja osoba s invaliditetom.

Kroz djelovanje u brojnim oblastima, i to kroz šest programa: Program za obrazovanje i edukaciju, Program za samostalni  život, Program za zapošljavanje i razvoj ljudskih resursa, Program za pristupačnost, Pravni program i antidiskriminacija i Program za međunarodnu saradnju, sprovodimo različite aktivnosti u vezi s odgovorajućim legislativnim rješenjima, uključujući učešće u procesu pripreme javnih politika, monitoring usklađenosti nacionalnog zakonodavstva s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, sprovodimo razne edukacije i programe obuka za raznovrsne ciljne grupe, kampanje podizanja svijesti, pružamo podršku osobama s invaliditetom u procesu obrazovanja, s posebnim fokusom na visoko obrazovanje, sprovodimo pripremu za zapošljavanje i zapošljavamo osobe s invaliditetom, pružamo najveći broj servisa podrške, kao što su: pravno savjetovanje i zastupanje osoba s invaliditetom u postupcima pred organima i institucijama, personalna asistencija, psihološko savjetovanje, pristupačan prevoz, obezbjeđivanje pasa vodiča i pomagača, grupe samopodrške i dr. Samo u prošloj godini UMHCG je kroz različite aktivnosti direktno obuhvatilo oko 7500 hiljada građanki i građana, a zahvaljujući podršci medija taj broj je i desetostruko veći.

UMHCG je uvijek imalo jasan stav i principe, zalagalo se za moderan i savremen način zastupanja stavova i ostvarivanja prava osoba s invaliditetomprihvatalo i brzo zagovaralo sva najnovija dostignuća u oblasti prava OSI i bilo pokretač ili realizator brojnih aktivnosti koje su se po prvi put sprovodile u Crnoj Gori. Prepoznatljivi smo po jedinstvenim projektima i inicijativama. Naš rad je uvažen i cijenjen i kada ne dobijemo podršku za isti od strane državnih i lokalnih institucija jer je naš kritički odnos često bio neshvaćen i neprihvaćen na adekvatan način. Put koji smo mi izabrali, kao način borbe za ljudska prava osoba s invaliditetom, je značajno teži od nekih drugih modela zastupljenih u našoj javnoj sferi. Međutim, dugoročni efekti našeg rada su neprocjenjivi za generacije koje dolaze, zbog čega je naš dalji zadatak, i još veća odgovornost trenutnog tima UMHCG, da nastavi putem kojim su prije 20 godina iz studentske sobe krenuli osnivači.

Naša najveća snaga su naši ljudi, i njihova dosljednost pa je naša neupitna obaveza da i dalje slijedimo principe borbe koje su nas upravo i izdvojili od mnogih drugih pojedinaca i organizacija; da budemo principijelni, prodorni, da argumentovano kritikujemo, da predlažemo promjene i dajemo ideje, da svojim primjerima pokazujemo kako može bolje i drugačije, i da uvijek težimo i unutrašnjim promjenama i daljem rastu. Nema veće vrijednosti od dostojanstvenog života, pa ćemo i dalje nastaviti da svojim primjerom ohrabrujemo sve osobe s invaliditetom, ali i druge građanke i građane na vrijednosti koje promovišemo.

UMHCG je prevazišlo svoju početnu ideju i misiju, proširilo ciljne grupe i oblasti djelovanja, zbog čega su logične i organizacione i strukturne promjene koje nas očekuju u bliskoj budućnosti, pa i one u nazivu organizacije, kako bismo i dalje bili putokaz i odražavali u svemu upravo ono što i zastupamo. 

Zahvaljujemo se svim korisnicima usluga, ciljnim grupama, medijima i donatorima, kao i saradnicima iz raznih sektora i struktura društva koji su omogućili, podstakli i podržali naš rad, kao i onima zbog čijeg smo nerazumijevanja i odsustva podrške odlučili biti jači i dosljedniji.

Projekat (Samo)stalnost je pravo! sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz podršku Opštine u okviru Glavnog grada - Golubovci.

Projektom se želi doprinijeti unapređenju položaja OSI i djece s invaliditetom na teritoriji Golubovaca kroz razvoj usluga podrške za samostalni život u zajednici u naredna tri mjeseca, a namjerava se postići kroz realizaciju specifičnih ciljeva:

  1. Doprinijeti kvalitetu života OSI i djece s invaliditetom pružanjem usluga podrške za život u zajednici u naredna tri mjeseca na teritoriji gradske Opštine Golubovci.
  2. Povećati nivo svijesti društvene zajednice o samostalnom životu OSI u naredna tri mjeseca na teritoriji Gradske opštine Golubovci, i to sprovođenjem usluga personalne asistencije i ličnog pratioca, kao i medijskom kampanjom.

Projektom će biti obuhvaćene osobe s invaliditetom i djeca s invaliditetom, (potencijalni) personalni asistenti/lični pratioci, Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, druge OSI koje ne budu korisnici aktivnosti projekta, članovi porodica OSI, OOSI, CSR, šira društvena zajednica (mediji, vršnjaci, pojedinci, organizacije osoba s invaliditetom, pružaoci usluga u oblasti socijalne zaštite, državne institucije, lokalne institucije i službe i građani) i država Crna Gora.

Aktivnosti projekta realizuju se u sklopu konkursa za NVO raspisanog od strane Opštine u okviru Glavnog grada - Golubovci, počev od septembra 2021, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 2.400,00€ i cijeli iznos se odnosi isključivo na pružanje usluga za korisnike/ce.

Pripremila: Milica Marđokić Sekulović

Projekat Od pasivnih korisnika do aktivnih građana sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz podršku norveške organizacije Uloba.

Projektom se želi doprinijeti poboljšanju nivoa znanja i svijesti OSI i šire javnosti o fenomenima invaliditeta, nezavisnog života i ljudskih prava i to kroz podizanje nivoa svijesti šire javnosti o važnosti aktivizma za ostvarivanje prava OSI na nezavisan život.

Ovi ciljevi se namjeravaju dostići realizacijom sljedećih aktivnosti: kampanjom - Mjesec podizanja svijesti o samostalnom životu i objavljivanja novog broja časopisa DisabilityINFO, koji će se tematski baviti razvojem pokreta za samostalni život u Crnoj Gori. .

Projektom će biti obuhvaćene osobe s invaliditetom i šira društvena zajednica.

Aktivnosti projekta realizuju se uz finansijsku podršku organizacije ULOBA posredstvom Bente Skansgards Fonda za samostalni život (Bente Skansgård’s Independent Living Fund).

Aktivnosti će se realizovati u septembru i oktobru 2021. u susret obilježavanju 20 godina od osnivanja UMHCG.

Pripremila: Dragana Đokić

Strana 3 od 42

Back to top