Koliko osoba s invaliditetom ima u Italiji, kojih vrsta invalidnosti? Kakav je njihov kvalitet života, odnosno jesu li u mogućnosti sprovoditi niz radnji, poput odlaska u školu, odlaska na posao, bavljenja hobijem, održavanja prijateljstava ili veza kao što to čini ostatak populacije?
To su pitanja o kojima statistike invaliditeta u Italiji mogu samo djelimično odgovoriti, često uglavnom zato što su nepotpune i neažurne.
U Italiji ima više od tri miliona osoba s invaliditetom i taj broj će rasti
Prema posljednjim podacima Istata iz razdoblja prije pandemije, u Italiji bi ih bilo najmanje 3,1 miliona osoba s invaliditetom. Uglavnom su to starije osobe: preko god preko 75 u pet je zapravo pogođen nekim oblikom invaliditeta, dokaz koji u kombinaciji s činjenicom da prosječna dob Italijana nastavlja rasti iz godine u godinu sugeriše da će u bliskoj budućnosti broj osoba s invaliditetom takođe rasti u zemlji.
Invaliditet u italijanskim školama
Istat statistike su ažurnije i detaljnije u vezi s invaliditetom u školi: otprilike 4 posto upisanih u italijanske škole različitih vrsta i stupnjeva predstavljaju neku vrstu invaliditeta, a ukupno se iz školske godine u školsku godinu povećava za sedam posto.
Izazovi mentalnog zdravlja i intelektualni invaliditet su među najčešćim vrstama invaliditeta u osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj populaciji. Međutim, možda je najznačajniji podatak da je više od jednog od dva učenika s invaliditetom (56 posto) pogođeno višestrukim oštećenjima.
U 28 posto slučajeva jesu studenti s invaliditetom s ograničenom pokretljivošću zbog kojih je nužna prisutnost na nastavi, uz pomoćnog učitelja, i asistenta. Tjelesna oštećenja učenika prisiljavaju škole prije svega da se pozabave pitanjem pristupačnost.
Podaci u tom smislu nisu ohrabrujući: prema posljednjim istraživanjima upravo četiri škole od deset imale su rampe za pristup invalidskim kolicima, učionice dovoljno velike za smještaj učenika u invalidskim kolicima i druga pomagala za učenike s oštećenjima vida i sluha. Postotak pristupačnih škola bio je vrlo visok različit između Sjevera i Juga.
Koliko su italijanski gradovi pristupačni i kako to mijenja svakodnevni život osoba s invaliditetom.
Isti jaz postoji kada se gleda nepristupačnost di Altri javna mjesta kao što su biblioteke, kazališta, muzeji, kina: mjesta okupljanja gdje dizala za stepenice u Bergamu mnogo ih je više nego u bilo kojem drugom srednjem centru u središnjoj i južnoj Italiji koji ima instaliranu istu vrstu pomagala za kretanje. Rezultat je, nizvodno, ozbiljan jaz u kvaliteta života osoba s invaliditetom, a posebno u sposobnosti izgradnje mreže i socijalni odnosi, te aktivno učestvovati u javnom životu. Rampe, stubišta i stolice zapravo mogu učiniti osobe s ograničenom pokretljivošću samodostatnijima i omogućiti im da obavljaju niz aktivnosti izvan granica svojih domova: bez njih gradovi, zapravo, nameću fizičke barijere svakodnevnom životu osoba s invaliditetom.
Nije slučajnost da je samo 40 posto osoba s invaliditetom trenutno potpuno integrisano u društvene mreže, budući da italijanski gradovi još moraju mnogo poboljšati u segmentu pristupačnosti.
Izvor: Nova.news
Pripremila: Dajana Vuković