Damira Fatušića: Lice ravnopravnosti je moć, a tragedija njezino naličje
Možda se pitate kakve veze ima smrt mladića s Down sindromom u Švedskoj sa samopercipiranom moći jednog novinarčića s invaliditetom iz Hrvatske. Reći ću vam. Ako vas zanima
Danas ćemo in medias res.
Nekada prije sam imao problem. Sjećam se jedne situacije – naravno, ne sjećam se tačno i kada se dogodila, znate da se ne snalazim s godinama i datumima, iako volim i istoriju i brojeve – kada sam nekim poslom išao na utrinski plac. Ništa posebno ni neobično u toj činjenici, no tamo me ugledao jedan bebac i počeo neutješno plakati. Možda mali pelengaćac nije plakao zbog mene, možda i jest, ali ja sam cijeli dan, čak i više, bio u šoku. Mislim da sam i ja plakao kad sam se vratio doma.
Jesam li toliki monstrum, jesam li toliko strašan i drugačiji da dječicu tjeram u plač?
Smetalo mi je to. Smetalo mi je buljenje i razne druge reakcije koje su se ogledale u mojoj različitosti. Djecu sam strašio grimasama i neprimjereno reagovao na njihovu iskrenu znatiželju. Zainteresovane odrasle i starce sam izbjegavao i ignorisao ih. Bio sam tužan i ljut čovjek, iako sebi tada to nikada ne bih priznao.
Danas sam drugačiji. Danas znam bolje.
Vjerovali ili ne, na prekrasnom sam hrvatskom Jadranu i odmaram od svakodnevnice – zato i gledate manje mojih digitalnih potpisa na In Portalu. Iako je znatiželjnih pogleda i ostalih sličnih javnih zanimljivosti sve manje kako invaliditet prestaje biti bauk i tabu, ipak ih se još može doživjeti – što ste udaljeniji od civilizacijskih središta poput Zagreba, to ih je, generalno gledajući, više.
Sjedim tako ja na plaži s mamom i Markom, čovjekom kojeg smatram više nego ocem i prijateljem, tipkam usput po mobitelu. Prilazi nam simpa bakica, sjeda pored nas.
„On već zna na internet, a ja još nisam naučila“, dobroćudno će baka, ponosna mojim napretkom.
Mi ćutimo. Meni se ne da posebno odgovarati ni objašnjavati, važniji mi je razgovor koji vodim na tom mističnom internetu, a starica je svakako već odlučila ko sam i što sam. Mama je, vjerujem, zbunjena. Takve stvari zbune čovjeka i nakon milijardu puta.
„Da, naučio je prošle godine“, hladnokrvno odgovara Marko znatiželjnoj bakici.
Ako ikada, tada je u meni nešto umrlo od smijeha. Naravno, nisam se naglas nasmijao, nisam želio biti nepristojan, ali glasan smijeh nije bio niti potreban. Taj apslutno lažan, ali ničim zao i, na neki čudan način, iskren odgovor natjerao me da shvatim koliko sam se uistinu promijenio i koliko život može biti sjajan.
Nisam plakao. Zbog te stare tete na plaži sam se osjećao moćno. Moćno, ne zato što sam prošle godine naučio na internet, nego zato što sam već davno naučio stvarati internet i razna druga čuda. Moćno, ne samo zbog toga, nego zbog svega što sam postigao u životu i zbog svega što mogu postići i tek budem postigao. Zbog svih ljudi kojima sam okružen. Zbog svih svojih znanja. Zbog svega što jesam. Moćan sam toliko da svoju moć nemam potrebu nikom pokazivati ni dokazivati. Moćan sam toliko da uplakanoj djeci odgovaram osmijehom, a znatiželjnoj svojim vremenom, pažnjom i razgovorom.
No ova priča nije o meni.
U ranim jutarnjim satima proteklog četvrtka, u središtu Stokholma (Stockholm), švedska policija je pucala na Erika Torela (Eric Torell), 20-godišnjaka s Doun sindromom, kojeg porodica opisuje kao osobu s teškim invaliditetom. Ubijen je zato što su policajci pogrešno vjerovali da nosi pravo oružje. Iz stokholmske policije kažu da je Toreli prijeteće reagovao na pozive da odloži oružje i legne na tlo. Erik je umro od ozljeda izazvanih ranjavanjem u trbuh.
Možda se pitate kakve veze ima smrt mladića s Doun sindromom u Švedskoj sa samopercipiranom moći jednog novinarčića s invaliditetom iz Hrvatske. Reći ću vam. Ako vas zanima.
Obje priče govore o predrasudama i, na neki način, o ravnopravnosti. Svaka na svoj način. Jedna o unutrašnjoj, ličnoj borbi. Druga o vanjskoj, društvenoj.
Moja unutrašnjaa borba, koju sam, čini mi se, dobro opisao kroz ova dva događaja, s bebom i bakicom, pokazuje koliko je za nas same, ali i za našu okolinu, važno da shvatimo i prihvatimo ko smo i što smo. Uključujući i invaliditet. Ljudi će uvijek imati predrasude, uvijek će polaziti od stereotipa. I neka će, to je normalno. I poželjno. Na nama, objektima predrasuda, ostaje zadatak promjene. Najprije promjene dojma i reakcije koja dolazi nakon predrasude, a onda i samog stereotipa. Moramo prihvatiti ko smo i shvatiti da ravnopravnost ne počinje s onim po čemu smo različiti, nego s onim po čemu možemo biti jednaki. No nužno je da prigrlimo i onu lošu stranu ravnopravnosti.
Tu dolazimo do Erika Torelija.
Strašna je to tragedija. Prestrašna. Stradao je mlad čovjek. Nevin čovjek. Nezahvalno je analizirati ovakav događaj. Srećom, dovoljna su mi samo dva pitanja da dotaknem ono što mislim da je srž problema.
Prvo. Je li Erik Toreli ubijen samo zato što ima Doun sindrom?
Drugo. Ako nije ubijen samo zato što ima Doun sindrom, a šansa je da nije, jesu li policajci trebali drugačije reagovati – i pritom rizikovati svoje i možda brojne druge živote – samo zato što Erik Toreli ima Doun sindrom?
Ova dva pitanja su moja analiza. Neka vaša analiza budu odgovori na njih. A ja ću vam za kraj postaviti još dva.
Jesmo li spremni prihvatiti predrasude i ravnopravnost koju nose, kakva god ona bila?
Jesmo li spremni biti moćni?
Piše: Damir Fatušić
Originalnu verziju na hrvatskom jeziku možete pročitati ovdje.