Kristian

Kristian

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore i ove godine pokreće kampanju za upis na fakultet, koja ima za cilj motivisanje mladih s invaliditetom da nastave svoje školovanje nakon srednje škole. Tako, ovim putem pozivamo i ohrabrujemo sve mlade s invaliditetom da nam se obrate u okviru Savjetovališta za srednjoškolce s invaliditetom ili fizički posjete prostorije Udruženja (ul. Kralja Nikole 76, Stara Varoš) i na taj način se informišu o servisima podrške koje mogu ostvariti kao budući studenti podsredstvom Studentske savjetodavne kancelarije.

U okviru Studentske savjetodavne kancelarije studenti mogu dobiti podršku:

pri odabiru željenog fakulteta i prilikom upisa na fakultet, redovno ili po principu afirmativne akcije (ovo uključuje i pomoć prilikom prikupljanja i predaje dokumentacije);

u oslobađanju od plaćanja naknade (školarine) na bilo kojem fakultetu u Crnoj Gori (državnom, privatnom, ili na fakultetu koji djeluje kao samostalna institucija);

– prilikom upićivanja zahtjeva za povraćaj novca fakultetskoj jedinici, ukoliko je student uplatio dio naknade za tekuću studijsku godinu;

– prilikom apliciranja i u ostvarivanju studentske stipendije;

– prilikom upućivanja inicijative fakultetskoj jedinici/konkretnom profesoru da omogući polaganje predispitnih i ispitnih obaveza na način, u vrijeme i u formi koja studentu najbolje odgovara, uključujući i pomjeranje kolokvijuma/ispita ukoliko je student s invaliditetom bio spriječen da izađe u prvobitno zakazanom terminu;

– u sređivanju smještaja u studentskom domu (prioritetno dodjeljivanje smještaja studentima s invaliditetom, prikupljanje i predaja dokumentacije). Ova aktivnost podrazumijeva omogućavanje dodjeljivanja smještaja studentima s invaliditetom u studentskom domu, kao i prikupljanje i predaja dokumentacije nadležnim ustanovama, te upućivanje inicijative sa tzv. Spiskom želja i predlogom za prioritetno obezbjeđivanje smještaja. 

Savjetovalište za srednjoškolce s invaliditetom UMHCG sprovodi kao projektnu aktivnost srijedom od 10.00h do 12.00h. Ova aktivnost ima za cilj informisanje učenika s invaliditetom o pravima i servisima podrške tokom školovanja, stvaranje ravnopravnijih uslova, kako za vrijeme srednjeg obrazovanja – upućivanjem različitih inicijativa srednjim školama, kao što su inicijative za upis djece s invaliditetom, vanredno polaganje nastave i/li poštovanje standarda pristupačnosti, tako i za vrijeme visokog obrazovanja.

 U toku mjeseca planirano je održavanje Onlajn konferencije putem koje će učenici biti informisani i o pravima i mogućnostima koje mogu ostvariti kao brucoši u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju, pa tako ističemo mogućnost upućivanja inicijative za primjenu principa afirmativne akcije prilikom upisa, i u situaciji kada se kandidat za upis na studijski program na osnovnim i specijalističkim studijama nalazi ispod crte odnosno ispod propisanog broja kandidata za upis. Pored toga, učenici će imati priliku da putem Fejsbuk stranice Udruženja postavljaju pitanja koja se tiču nastavka obrazovanja, kao i smještaja u domu, vannastavnih aktivnosti i sl.

Ovom prilikom pozivamo sve zainteresovane da nam se obrate za informacije i savjete pozivom na brojeve telefona UMHCG: 020 265 650; 067 801 761; 069 385 981 ili slanjem poruke na Fejsbuk stranici.

Podsjećamo da je UMHCG uputilo srednjim školama na teritoriji Crne Gore Inicijativu za podsticanje inkluzivnog obrazovanja učenika s invaliditetom s namjerom  da učenike koji su usmjereni u obrazovni proces, te one za koje postoji izrađen IROP/ITP informišemo o sadržaju o servisima podrške koje mogu ostvariti posredstvom Studentske savjetodavne kancelarije.

Pripremila: Anđela Miličić, koordinatorka Studentske savjetodavne kancelarije

Kako se nasilje u porodici dešava tokom zaključavanja, ljudi su primorani da provode više vremena sa njihovim zlostavljačima. Kako Sara Cincurova (Sara Cincurova) istražuje da se osobe s invaliditetom žrtve nasilja mogu suočiti sa određenim izazovima.

„Kada si osoba s invaliditetom i živiš sa svojim nasilnikom, strah te je da govoriš“, kaže Ebere, osoba s invaliditetom koja je bila zlostavljana godinama.

„Posebno ako ste zarobljeni sa njim u kući ili zavisite od njegovog novca ili brige.“

Ebere (nije njeno pravo ime), se suočavala sa nasiljem kroz život.

Rođena u Nigeriji, kao beba je dobila dječju paralizu i postala korisnica kolica.

Njeni roditelji su njen invaliditet smatrali ,,prokletstvom“ i fizički i psihički su je zlostavjali.

„Tretirali su me kao da sam niko. Tukli su me i prijetili, za razliku od mojih braće i sestara, koji su osobe bez invaliditeta, koje su poštovali.“

Sa sedam godina, Ebere je sekusalno zlostavljana od strane člana porodice.

Međutim kad je pokušala da prijavi, “roditelji su mi rekli da će me ubiti, ako budem pričala o tome.“

Osjećala se „bespomoćno.“

„Mislila sam da je džentlmen.“

Prema UNICEF-u, djeca s invaliditetom imaju četiri puta veću vjerovatno da će doživjeti zlostavljanje i tri puta veću vjerovatnoću da će doživjeti seksualno zlostavljanje u poređenju sa njihovim vršnjacima koje su osobe bez invaliditeta. 

Konačno, Ebere je pobjegla u Veliku Brutaniju sa studentskom vizom radi studija socijalne zaštite. „Pretpostavljala sam da sam zauvijek izbjegla zlostavljanje, jer sam pobjegla od porodicu“, kaže ona, ali nije tako bilo.

Ubrzo je upoznala muškarca i započeli su vezu. 

„Mislila sam da je džentlmen, princ. Ali se ispostavilo da je zločinac i kockar.

Počeo je da me kontroliše i siluje.“

„Prolazak kroz zlostavljanje po drugi put me je toliko pogodilo, kaže ona. „Niko nije znao šta se događa iza tih zidova. Više nijesam htjela da živim.“

Ebere nije znala kako da pobjegne dok joj prijatelj nije ostavio mali telefon u njenim ulošcima, kako ga njen bivši partner ne bi pronašao. To joj je pomoglo da nazove policiju i njen partner je uhapšen.

Ali kada je bila slobodna, bilo joj je teško da pronađe smještaj prilagođen korisnicima kolica. Mnoga skloništa su imala stepenice u zgradama ili sobama a vrata su bila preuska za njena kolica. Takođe se birila da pronađe mjesto koje ima resurse da podrže njene potrebe za mentalnim zdravljem.  

„Odsijedala sam u hostelima, hotelima i skloništima, ali nisam bila srećna.

Nijesam osjećala da postoji inkluzija.“

„Doživjela sam pakao.“

Polako, nakon pet godina, Ebere je obnovila svoj život i sada ima svoj lični dom.

„Pričam svoju priču, jer sam proživjela pakao i ne želim da neko drugi prolazi kroz ono kroz šta sam ja morala da prođem.“

Lauren Averi (Lauren Avery), iz Međunarodne grupe za prava manjina (Miniority Rights Group International), koja zastupa prava manjina kaže da žene s invaliditetom koje imaju još jedan identititet, kao što je izbjeglica, mogu suočiti sa duplom diskriminacijom.

„Prvo, veća je vjerovatnoća da će da dožive nasilje“. Drugo, one se suočavaju sa preprekama u prijavljivanju nasilja i dostupnosti servisa.“

Averi kaže da izvještaji širom svijeta pokazuju  da se nasilje nad ženama s invalidtetom povećalo tokom zaključavanja. 

Iako još uvijek nijesu prikupljeni podaci, Ženska pomoć, organizacija (Women's Aid) kažu da su žene sinvaliditetom prije pandemije bile tri puta više izloženije porodičnom zlostavljanju i veća je vjerovatnoća da će doživjeti više oblika zlostavljanja tokom života, u poređenju sa ženama bez invaliditeta.

Averi kaže da ove cifre trebaju odražavati u dostupnoj podršci. 

„Jedno rješenje koje jedovoljno za sve, očigledno ne funkcioniše.“ Kaže ona.  „Svi klijenti bi trebali da imaju priliku da kažu svoje potrebe čim dobiju zaštitu od nasilja. Tada se mogu uložiti napori da se izvrše prilagođavanja kako bi se zadovoljile ove potrebe.“

Ema Dalamine(Emma Dalmayne), žena s autizmom iz Londona, imala je 17 godina kada je sa svojom osmomjesečnom bebom pobjegla od nasilja u porodici.

„Bila sam više puta  fizički zlostavljana, ali i psihički, takođe. Nije mi bilo dozvoljeno da gedam kroz prozor ili da koristim telefon. Ali ja nijesam shvatala da je to bilo nasilje.“

„Mnogi ljudi s autizmom ne shvataju da ne treba da budu udareni da bi to bilo zlostavljanje.“

Ema je morala pažljivo da smisli kako da pobjegne.

„Noć prije mog odlaska pretrpjela sam najgore batine. Pravila sam „previše buke“, dok sam pravila sinu večeru u kuhinji i udarao me nogama poput fudbalske lopte.“

Sledećeg jutra, Ema je otišla u poštu i podigla naknadu- jedino mjesto gdje joj je bio dozvoljen odlazak. „Sakrila sam flašice i dvije pelene u kolica i pobjegla sam sa sinom.“

Na putu je pozvala prijatelja, koji je pozvao policiju. Policaja ih je dočekala u glavnoj ulici.

„Pokazala sam im moje povrede, modrice na leđima i grudima, i odveli su nas u lokalnu upravu za stambene poslove,“ kaže Ema. 

Kada je stigla u skloništa, jecala je zbog olakšanja i straha. Ali kaže da je njen autizam situaciju učinio zbunjujućom i željela je više podrške i jasnijih instrukcija o tome šta sledeće da učini.

„Policija bi trebala da vas  prati do skloništa, pogotovo ako imaš poteškoća sa snalaženjem u javnom transpotru.“ „Takođe stvari bi trebalo da budu jasnije objašnjene od strane radnika skloništa, kao što su upustva o mjestima u novoj okolini.“

Ema se slaže sa Averi da podrška ne može biti univerzalna, posebno kada se radi o osobama s invaliditetom.

Tokom  njene nasilne veze ona je bila izgladnjivana i želudac joj se smanjio, pa nije mogla da jede u skloništu. „Ali niko me nije pitao za to a ja nisam mogla da komuniciram“, kaže ona.

Za Emu, pružanje informacija bez da je neko pita, je nešto sa čim se bori. Kao rezultat toga nije primila nijednu terapiju ili tretman.

„Ne pretpostavljajte da samo zato  što je neko verbalan, može da komunicira. Kada me ljudi pogledaju, pomisle, “biće ona dobro, može da razgovara, da objasni šta se desilo.“ Ali ja nisam mogla.“

Kaže da radnici koji pružaju podršku moraju biti obučeni za podršku osobama s invaliditetom.

„Možda nam treba finansijska pomoći, mi treba takođe da posjetimo dijetetičara i doktora kada dođemo prvi put.“

„Treba da budemo smješteni u sigurnim, tihim sobama, zaštićeni od daljih trauma, buke.“

Pretjerana stimulacija može voditi do toga da se osobe sa autizmom slome.

Kada je napustila sklonište, Ema je počela da se zalaže za žene koje su se suočile sa nasiljem u porodici. Takođe postala je izvršna direktorica Centra za osobe s autizmom (Autistic Inclusive Meets), organizacije usredsređene za stvaranje zajednice za osobe s autizmom. 

„Ovo je materija bliska mom srcu. Kao osoba s autizmom, tako je lako ući u situaciju u kojoj krivite sebe za zlostavljanje. Pružanje pomoći osobama s invaliditetom je toliko važno.  Ljubav ne bi trebalo da boli.“

EMINE PREPORUKE KAKO POBJEĆI OD ZLOSTAVLJANJA

*Spakuj torbu sa neophodnim stvarima kao što je lična karta i presvlaka garderobe. Ako je torba suviše rizična, stavite odjeću na dohvat ruke i dokumenta kao kovertu zalijepljenu ispod fioke; 

*Napravite spisak sa brojevima telefona od ljudi sa kojima želite da stupite u kontakt

*Uzmite recepte i ljekove prije odlaska jer ćete biti izmješteni iz tog područja;  

*Ne pričajte nikom o svojim planovima, jer bi se moglo pročuti; 

*Ako zovete policiju da Vam pomogne, sačuvaće Vam vrijeme ako se uputite ka policijskoj stanici ili se sastanete u blizini; 

*Nosite praktične i izdržljive cipele;

*Ponesite jednu igračku Vašeg djeteta-koju neće biti teško nositi- i neku omiljenu fotografiju- jer može biti uništeno kad odete.

Definisanje vršnjačkog nasilja (problematika definicije)

Nasilje predstavlja svaki oblik ponašanja koje ima za cilj namjerno povrjeđivanje ili nanošenje bola drugoj osobi, bilo psihičkog ili fizičkog. Za razliku od nasilnog, agresivno ponašanje je jednokratno, može biti samo nekontrolisana reakcija ili odbrana. Nasilno ponašanje ima obično isti ili sličan sadržaj, traje duži vremenski period i nasilnik ima moć nad žrtvom.

Dakle, nasilništvo je veoma sugestivan termin. Većina ljudi je nekada bila svjedok ili je doživjela nasilništvo u nekom obliku. Međutim, tek se od 1980-ih godina javilo ozbiljnije interesovanje za vršnjačko nasilje kako među naučnicima, tako i u široj javnosti. Ovome su umnogome doprinjeli slučajevi samoubistava kao posljedice vršnjačkog nasilja među vršnjacima, pogotovo u školi. 

Iako se danas mnogo više zna o vršnjačkom nasilju, njegovo definisanje nije tako jednostavno i ne postoji jedinstvena definicija vršnjačkog nasilja. Jasno je da je vršnjačko nasilje vrsta agresivnog ponašanja, a agresija se obično definiše kao ponašanje s namjerom da se drugome nanese šteta. Ali, psiholozi navode, da je takođe jasno i da nije svaka agresija nasilje. Piter Smit, specijalista za temu vršnjačkog nasilja, navodi primjer kada se kao dječak potukao sa drugom u školi i da se to desilo jednom ili dva puta, a pošto su bili manje više jednaki po snazi to se ne smatra vršnjačkim nasiljem. Vršnjačko nasilje, u tom slučaju bi bilo da je jedan od njih dvojice bio izrazito jači i da je više puta napadao drugog. Ovo nam sugeriše dva aspekta, koja vršnjačko nasilje izdvajaju kao posebnu vrstu agresije: dešava se više puta i postoji nejednak odnos snaga.

Vršnjačko nasilje se može definisati kao ,,učestale agresivne radnje protiv osobe koja ne može lako da se brani“, sa četiri ključna elementa:

  1. Čin koji nanosi štetu nekoj osobi ili je izvjesno da će nanijeti štetu nekome;
  2. Vrši se sa namjerom da se nekome nanese šteta;
  3. Ponavlja se tokom izvjesnog vremenskog perioda;
  4. Odnos snaga je nejednak tako da se žrtva ne može lako braniti.

Takođe, postavlja se pitanje da li vršnjačko nasilje treba samo svesti na dječji

uzrast ili se vršnjačkim nasilje smatra i nasilje među vršnjacima starijeg uzrasta.



Šta se sve smatra vršnjačkim nasiljem i koje vrste vršnjačkog nasilja postoje

Osim odrednica koje su date u definiciji, postoji mnogo smjernica za prepoznavanje vršnjačkog nasilja jer nije uvijek lako prepoznati vršnjačko nasilje iako mu možda svakodnevno svjedočimo. 

Najočiglednija vrsta vršnjačkog nasilja jeste fizičko nasilje – jedno dijete udara, gura ili šutira drugo, često manje, dijete. Fizičko nasilje može biti i uništavanje tuđih stvari ali i na primjer guranje klupa u školi, bacanje tašne, knjiga ili drugih predmeta, kao čin zastrašivanja. Međutim, vršnjačko nasilje može biti i verbalno – tu spadaju uvrede, prijetnje, ismijavanje i ruganje, takođe, može da sadrži i iznuđivanje novca ili dragocjenih predmeta.

Osim ovih vidova nasilja postoji nešto što se naziva indirektna agresija, a uključuje treću stranu – na primjer spletkarenje, širenje ružnih komentara o nekome ili uvjeravanje druge djece da se ne druže sa tom osobom. Dakle, isključivanje iz društva i učestalo širenje kleveta se takođe smatra vršnjačkim nasiljem. 

Osim ove četiri vrste vršnjačkog nasilja: fizičko, verbalno, društveno isključivanje i klevetanje, prepoznajemo i internet, tzv. sajber nasilje, kulturno i seksualno nasilje. Internet nasilje je takođe čin nanošenja štete drugoj osobi, kroz napade i prijetnje putem tekstualnih poruka, imejlova i objava na društvenim mrežama, ocrnjavanje, prepucavanje putem poruka, uhođenje, objavljivanje neistinitih informacija ili neželjenih fotografija protiv nečije volje. Kulturno nasilje se odnosi na ismijavanje nečijeg porijekla ili pripadnosti. Seksualno zlostavljanje se odnosi na fizički kontakt između djece, upućivanje seksualnih riječi među djecom i sl.

Često možemo svjedočiti i kombinovanom vršnjačkom nasilju, koje ne uključuje samo jedan vid nasilja, već više njih. Primjer kombinovanog nasilja je verbalno i fizičko, verbalno, kulturno i sajber nasilje, kao i mnoge druge kombinacije, bez nekog određenog pravila u svom ispoljavanju.

Pojam viktimizacije je izuzetno važan u kontekstu nasilja nad osobama s invaliditetom. Viktamizacija predstavlja oblik diskriminacije u kojem određene osobe postaju žrtve zbog nekog ljudskog djelovanja. Radi se o posebnom obliku diskriminacije i procesu nastanka određenog stanja kod pojedinih osoba, koje postaju žrtve posredstvom određenog ljudskog djelovanja koje može biti izazvano namjernom ili nenamjernom ljudskom radnjom. Viktimizacija ima dva vida, prvi kada je usmjerena na žrtvu diskriminacije i drugi kada je usmjerena na druga lica koja nijesu sama pretrpjela diskriminatorsko postupanje. Predstavlja proces koji uključuje set događaja s vremenom, prirodom i obilježjima koji utiču na naredne događaje i iskustva.

Sada ćemo navesti statističke podatke istraživanja vršnjačkog nasilja.

Rezultati istraživanja iz 2018. ukazuju na to da je svako peto dijete žrtva vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori. Prema podacima Unicef-a, svaki treći građanin Crne Gore poznaje dijete koje je bilo žrtva nasilja u školi. Većina građana smatra da postoje određene grupe djece koje su češće žrtve vršnjačkog nasilja, a to su najčešće pripadnici ugroženih grupa: djeca koja potiču iz ekonomsko ugroženih porodica, djeca s invaliditetom, nacionalne manjine, kao i oni fizički slabiji.

Izloženost djece s invaliditetom vršnjačkom nasilju

U istraživanju iz 2017., svaki treći građanin Crne Gore smatra da su djeca s invaliditetom više izložena vršnjačkom nasilju od druge djece. Takođe, prema podacima Unicef-a, vjerovatnoća da će djeca s invaliditetom biti žrtve nasilja tri do četiri puta je veća nego kod drugih. Podaci drugih istraživanja, takođe, idu u prilog tome da su djeca s invaliditetom pod mnogo većim rizikom od vršnjačkog nasilja.

Zašto su djeca s invaliditetom pod mnogo većim rizikom od vršnjačkom nasilja nego djeca bez invaliditeta?

Iako su sva djeca pod rizikom da budu žrtve vršnjačkog, ili bilo kojeg drugog nasilja, djeca s invaliditetom su pod većim rizikom upravo zbog svog invaliditeta. Druga djeca, djecu s invaliditetom mogu doživjeti kao drugačije, slabije od sebe, što ih čini potencijalnim žrtvama vršnjačkog nasilja, posebno u pogledu nejednakih snaga među djecom i nemogućnosti pružanja otpora u mnogim situacijama.

Prepoznavanje, primjeri i posljedice vršnjačkog nasilja

Iako su definicijom vršnjačkog nasilja obuhvaćeni razni aspekti nasilništva među vršnjacima, kako u školi, tako i van nje, ipak prepoznavanje, kao što smo već naveli, nije tako jednostavno i lako. Postoje situacije kada same žrtve vršnjačkog nasilja nisu u mogućnosti da nasilje prepoznaju kao takvo, ali ni druge osobe iz njihovog okruženja. Razlozi za teškoće prepoznavanja vršnjačkog nasilja su mnogobrojni, sada ćemo navesti neke od njih:

- stav prema nečemu što je prihvatljivo ponašanje u jednoj državi, iako je štetno, varira u drugim kulturama;

- nedovoljna informisanost o vrstama i ispoljavanju vršnjačkog nasilja;

- određeni obrasci nasilja se pripisuju razvojnom periodu djeteta i dječjoj igri, kao i nemogućnosti da se iz takvih ponašanja uvidi namjera nasilnika, odnosno šteta po žrtvu vršnjačkog nasilja;

- mnogi oblici nasilništva su prikriveni, dešavaju se samo na određenim mjestima, van vidokruga odraslih, često prikriveni karakteristikama nasilnika koje ni na jedan način ne upućuju da je baš to dijete nasilnik, odnosno da je drugo dijete žrtva…

Dakle, razlozi za neprepoznavanje vršnjačkog nasilja su mnogobrojni, a jednako se odnose na sve žrtve vršnjačkog nasilja, na djecu bez invaliditeta i na djecu s invaliditetom.

Sada ćemo vam kroz neke primjere, s fokusom na djecu s invaliditetom, prikazati na koje sve načine možete prepoznati vršnjačko nasilje i kako se ono može manifestovati:

- udaranje (udaranje pomagala djeteta s invaliditetom), guranje, čupanje za   kosu, šutiranje, štipkanje, gađanje predmetima, oduzimanje, sakrivanje ili uništavanje pomagala, zaključavanje u druge prostorije i sl.;

- ruganje zbog invaliditeta, ili po bilo kojem osnovu, ismijavanje, bilo koji   vid ucjenjivanja, zadirkivanje, davanje pogrdnih nadimaka (ćorav/a, vrljav/a, ćopav/a, retard, debil/ka, idiot/kinja, kreten/ka, invalid, debelo/la, anoreksičan/na, glupan/ča, patuljak, hendikepiran…), vrijeđanje i ismijavanje članova porodice, prijetnja da će djetetu s invaliditetom oštetiti pomagala ili nanijeti neku drugu štetu;

- procjenjivanje u negativnom kontekstu (smatrati nekog manje vrijednim, odnosno inferiornijim u pogledu intelekta, osobina ili čak nacionalne ili vjerske pripadnosti), uticaj na drugu djecu da se osoba isključi iz društva (neuključivanje u školske predstave i slične aktivnosti, igre, grupna druženja na školskom odmoru i u aktivnostima van škole), ignorisanje, ogovaranje…;

- imitiranje (na primjer imitiranje djeteta s invaliditetom dok hoda, imitiranjem pokreta, imitiranje djeteta dok priča, imitiranjem glasova i ponavljanjem riječi, i načina na koji zadovoljava neke potrebe: približavanje udžbenika, telefona očima s namjerom da se ismije dijete s oštećenjem vida i sl.), pravljenje grimasa, gestikulacije…;

- neželjeni dodiri, maženje, štipkanje, komentari sa seksualnom konatacijom;

- vrijeđanje na osnovu religijske, nacionalne, klasne, obrazovne osnove;

- krađa novca i drugih ličnih stvari, iznuđivanje novca…;

- objavljivanje fotografija na društvenim mrežama bez pristanka druge osobe, pravljenje stranica, postera, karikatura i sličnih sadržaja koje imaju za cilj ismijavanje i nanosenje štete drugoj osobi;

- slanje uvredljivih poruka i informacija na grupnim čatovima, zloupotreba nečije e-mail adrese, profila, lozinke, odnosno krađa online identiteta;

- slanje pornografskog sadržaja ili drugog uznemirujućeg sadržaja, slanje virusa na e-mail adresu ili telefon, distribuiranje online anketa o žrtvi vršnjačkog nasilja;

Sada ćemo navesti neke od posljedica vršnjačkog nasilja, iako je nemoguće identifikovati sve posljedice, što zavisi od osobe do osobe.

Poznate su mnoge i ozbiljne posljedice vršnjačkog nasilja koje se mogu vidjeti i kao neposredan „odgovor“ na nasilno ponašanje i kao manje ili više dugoročne, a nekada su to posljedice i za cio život. Kolike će posljedice proživljeno nasilno ponašanje imati na dijete zavisi od mnogih okolnosti: osjećanja sigurnosti ili nesigurnosti, načina reagovanja, uzrasta, zrelosti, vrste nasilja, odnosno vremena djetetove izloženosti nasilju itd. Djeca koja se osjećaju sigurnom i imaju više samopouzdanja pronalaze konstruktivnije načine da se zaštite (traže pomoć odraslih, prijavljuju nasilno ponašanje), a imaju i bolje mogućnosti savladavanja traumatskih iskustava nasilja od nesigurne djece koja imaju nizak nivo samopoštovanja. Očekuje se da su starija djeca spremnija da se suoče sa vršnjačkim nasiljem od mlađe. Ukoliko nasilje nad djetetom traje duže, posljedice su teže i trajnije. Takođe, postoje bolji izgledi da dijete „obradi“ i prevaziđe iskustvo nasilja jedne vrste od iskustva kombinovanog nasilja. Posljedice vršnjačkog nasilja mogu biti vrlo ozbiljne po fizičko zdravlje, psihološku stabilnost i socijalnu ravnotežu i na kraju život žrtve. Neposredne posljedice proživljenog vršnjačkog nasilja su:  

- povučenost i nesigurnost, izbjegavanje društva (dijete je uglavnom samo u toku školskih odmora);

- razdražljivost, napetost i sklonost djeteta da reaguje plačom;

- poremećaj pažnje;

- pad uspjeha u školi;

- gubitak motivacije za pohađanje škole: dijete odbija da ide u školu ili nerado ide u školu;

- dijete izbjegava uobičajeni put do škole;

- ne želi da u školu ide samo i traži od roditelja da ga vode;

- navodno je bolesno kada treba da idu u školu i žali se na mnoge tegobe za koje ljekari ne nalaze organski osnove;

- ima slabiji apetit kao i probleme sa snom (nesanice/noćne more);

- nesigurno je i u školi traži društvo/blizinu nastavnika/nastavnica;

- ne uključuje se u zajedničke ili sportske aktivnosti;

- depresivno je, a katkad i agresivno prema drugoj djeci;

- prijeti samoubistvom, a ponekad i pokušava samoubistvo.

Djeca mogu imati i trajnije posljedice izloženosti vršnjačkom nasilju:

- poremećaji navika;

- poremećaj sna;

- noćno mokrenje;

- nekontrolisana stolica;

- somatske (tjelesne) tegobe iako je dijete fizički zdravo (glavobolje, bolovi u stomaku, teškoće disanja).

Djeca koja su u djetinjstvu bila izložena nasilju u adolescenciji mogu ispoljavati:

- depresivnost;

- nasilje prema svojim vršnjacima;

- nesigurnost i nisko samopoštovanje;

- rizične „stilove“ života kao što su različiti tipovi zavisnosti o psihoaktivnim supstancama (PAS).

U odrasloj dobi:  

- neki poremećaji ličnosti;

- sklonost depresijama;

- rizik od suicida;

- rizik od različitih tipova zavisnosti od PAS-a.

Posljedice po dijete s invaliditetom, žrtvu vršnjačkog nasilja u odnosu na drugu djecu su iste, uz dodatnu opasnost od većeg stepena viktimizacije i optuživanja, odnosno odbacivanja same žrtve od strane onih koji treba da pruže podršku i da zaštite to dijete ili i samog okruženja i šire zajednice, te segregacije i izdvajanja, što može uticati i na prihvatanje sopstvenog invaliditeta, neosnaženost i osjećaja samokrivice, ali može i dugoročno uticati na dalji životni razvoj.

Primjeri vršnjačkog nasilja nad djecom s invaliditetom

Sada ćemo vam predstaviti primjer vršnjačkog nasilja nad djetetom s invaliditetom, u kojem ima elemenata više vrsta vršnjačkog nasilja:

Primjer:

M.R. iz Bijelog Polja, 11 godina prijavio je vršnjačko nasilje školskom psihologu. U izjavi je naveo: ,,U početku je počelo tako što su se druga djeca pretvarala da žele da se druže sa mnom i dok je neko od nastavnika bio prisutan ta djeca su bila dobra i ljubazna prema meni, kada bi prostoriju napustio nastavnik/ca postajali su grubi prema meni. Uzimali su moje naočare, bez moje dozvole, i stavljali na svoju glavu i oponašali moje pokrete i govorili da nosim „tegle“. Kada nisam reagovao počeli su da formiraju grupe na Viberu i da nagovaraju drugu djecu da mi šalju uvredljive poruke i nazivaju me pogrdnim imenima. Nekada bi mi tražili užinu govoreći da meni ne treba i da sam ja pravi drug, i često bih ostao gladan. Nikome nisam govorio o tome jer sam mislio da će ih to još više razljutiti. Više nisam mogao da trpim kada sam vidio da su napravili na Facebook-u profil sa mojim podacima, sa kojeg su slali djevojčicama poruke u kojima je pisalo da sam se zaljubio u njih, a kasnije me ismijavali zbog toga. Prijavio sam nasilje školskom pedagogu u mojoj školi, ali nasilje nije prestalo, sada su nasilnici samo obazriviji pri vršenju nasilja“.

Dakle, u ovom primjeru prepoznajemo višestruko vršnjačko nasilje: fizičko, verbalno, sajber nasilje, iznudu, spletkarenje, ogovaranje, izostavljanje iz zajedničkih aktivnosti i grupa, zasnovano na osnovu invaliditeta.

Pravni okvir, domaće i međunarodno zakonodavstvo

Vršnjačko nasilje, kao jedan od oblika nasilja, kao posebno krivično djelo nije propisano Krivičnim zakonikom Crne Gore, ali se inkriminisanim ponašanjem jednog djeteta prema drugom djetetu, mogu ostvariti elementi bića bilo kog krivičnog djela koje je propisano Krivičnim zakonikom Crne Gore, s tim što bi se prema učiniocu djela koje je učinjeno radnjom vršnjačkog nasilja, kao i prema licu koje je oštećeno tom radnjom, postupalo prema posebnom zakonu koji se odnosi na maloljetnike.

Što se tiče kaznene politike prema maloljetnicima (ako uzmemo u obzir činjenicu da se vršnjačko nasilje događa mahom među maloljetnicima), ona je regulisana posebnim Zakonom o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku.

Ovim Zakonom uređuje se postupanje prema maloljetniku kao učiniocu krivičnog djela, djetetu i maloljetniku kao učesniku u postupku (kao žrtvi ili oštećenom), koje se zasniva na poštovanju ljudskih prava i osnovnih sloboda uz uvažavanje najboljih interesa maloljetnih lica, vodeći računa o njihovoj zrelosti, stepenu razvoja, sposobnostima i ličnim svojstvima, kao i težini krivičnog djela, a u cilju njihove rehabilitacije i socijalne reintegracije.

Prema ovom zakonu, postoje četiri vrste učinioca krivičnog djela i s obzirom na njihovu starost, postoje razlike oko toga da li se uopšte može vodtiti krivični postupak i da li se prema njima mogu propisati kazne i mjere. 

- Dijete je lice koje u vrijeme izvršenja protivpravnog djela određenog u zakonu kao krivično djelo nije navršilo 14 godina života. Protiv njih se ne može voditi krivični postupak, niti im se mogu propisati kazne i mjere. 

- Mlađi maloljetnik je lice koje je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršilo 14, a nije navršilo 16 godina života.

- Stariji maloljetnik je lice koje je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršilo 16, a nije navršilo 18 godina života.

- Mlađe punoljetno lice je lice koje je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršilo 18, a nije navršilo 21 godinu života. Ova lica nijesu maloljetna, ali kaznena politika je, s obzirom na njihove godine, blaža nego prema starijim učiniocima.

Ono što je bitno istaći jeste to da se prema maloljetnicima u krivičnom postupku mora postupati obazrivo i uvijek u prisustvu zakonskog zastupnika (roditelja, staraotelja, hranitelja, usvojioca) i branioca koji je kvalifikovan i koji je prošao posebnu obuku za zastupanje maloljetnika u postupku. Što se tiče kazni koje se mogu izreći maloljetnicima koji su učinili neko nasilje prema svom vršnjaku, mogu se izricati alternativne mjere (opomena i vaspitni nalog) i krivične sankcije (vaspitne mjere, maloljetnički zatvor i mjere bezbjednosti).

Što se tiče regulative van naše zemlje, prava djeteta su definisana Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima djeteta koja reguliše pravo na zaštitu djece od svih oblika fizičkog i mentalnog nasilja, povreda ili zlostavljanja, zanemarivanja ili nemarnog postupanja, zloupotrebe ili eksploatacije, uključujući i seksualno zlostavljanje.

Što se tiče  vaspitnih ustanova (škola), njima je od strane Ministarstva prosvjete dato uputstvo – Podjela odgovornosti i postupanje u cilju prevencije i u slučajevima pojave nasilja i vandalizma, a koje se odnosi na vršnjačko nasilje i govori o tome šta ustvari ono podrazumijeva i koje vidove obuhvata, koji je  strateški i normativni okvir regulisanja, koje su preporuke za suzbijanje vršnjačkog nasilja i koje su mjere koje se preduzimaju kada se isto uoči.  

O nasilju nad djecom, koje svakako obuhvata i vršnjačko nasilje se govori i u Zakonu o obrazovanju i vaspitanju, gdje je propisano da u ustanovi nije dozvoljeno fizičko, psihičko i socijalno nasilje, zlostavljanje i zanemarivanje djece i učenika kao i svaki drugi oblik nasilja i diskriminacije. U ovom zakonu se utvrđuje da odjeljenski starješina analizira vaspitne i nastavne rezultate odjeljenja, brine se o rješavanju vaspitnih i nastavnih problema pojedinih učenika, sarađuje sa roditeljima i izriče opomene i ostale vaspitne mjere.

Na kraju, korisno je napomenuti i da se u Zakonu o zabrani diskriminacije navodi da se zabranjuje govor mržnje, koji predstavlja svaki oblik izražavanja ideja, tvrdnji, informacija i mišljenja koji širi, raspiruje, podstiče ili pravda diskriminaciju, mržnju ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog ličnog svojstva, ksenofobiju, rasnu mržnju, antisemitizam ili ostale oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu u formi nacionalizma, diskriminacije i neprijateljstva protiv manjina. Takođe, Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom, diskriminacijom po osnovu invaliditeta smatra se govor mržnje i omalovažavanje lica s invaliditetom. Govor mržnje je svaki oblik izražavanja ideja, tvrdnji, informacija i mišljenja kojima se širi, podstiče ili pravda diskriminacija, omalovažavanje, mržnja ili nasilje prema licu s invaliditetom ili grupi lica sa invaliditetom, zbog njihovog ličnog svojstva, zasnovano na neprihvatanju različitosti i netoleranciji. Omalovažavanje je doživljavanje lica sa invaliditetom kao manje vrijednih i manje sposobnih članova društva. Ovim Zakonom diskriminacijom po osnovu invaliditeta smatra se, takođe i svako grupisanje koje je planirano, sistemsko ili kontinuirano izdvajanje lica ili grupe lica s invaliditetom i njihovo spajanje u jednu ili više grupa u određenoj situaciji, kada se u istoj ili sličnoj situaciji to izdvajanje i spajanje ne vrši s drugim licem ili grupom lica.

Ko je obavezan da prijavi vršnjačko nasilje i kome se nasilje može prijaviti?

Svi su u obavezi da prijave bilo koji vid nasilja, pa tako i vršnjačko nasilje. Zbog prirode nasilja, mnogi dolaze u zabunu kome i na koji način prijaviti vršnjačko nasilje. Obaveza prijavljivanja nasilja ima prednost u odnosu na tzv. profesionalno čuvanje tajne ukoliko ona ugrožava djetetovu bezbjednost, život ili mentalno i/ili fizičko zdravlje. Odnosi se na situacije u kojima se došlo do informacija koje upućuju da je dijete zlostavljano, zanemareno, žrtva nasilja.

Ovo su neke od institucija kojima se može obratiti, bilo da ste žrtva vršnjačkog nasilja ili ste svjedoci nasilja, čak i ako samo sumnjate da se nad nekim djetetom vrši vršnjačko nasilje dužni ste i takve sumnje da prijavite i prepustite stručnim licima dalje postupaju po takvoj prijavi.

Škola

Nasilje u školi možete prijaviti nastavniku, profesoru, psihologu, pedagogu ili direktoru škole. Kada dođe do bil kakvog nasilja među djecom, školska ustanova je dužna da preduzme sve mjere kako bi nasilje stalo, a ukoliko ima potrebe, zatražiti pomoć drugih radnika škole ili pak policije. Po prijavljivanju nasilja, potrebno je obavijestiti roditelje djeteta nad kojim je vršeno nasilje i djeteta koje je vršilo nasilje. Takođe, izvor informacija su prijave koje zainteresovani, svjedoci i očevicimogu uputiti Ministarstvu prosvjete na broj telefona 080 777 777.

Policija

Policiji se možete obratiti putem broja 122, ili na posebne telefone Skloništa i SOS telefone za žene i djecu žrtve nasilja: nacionalna SOS linija za žrtve nasilja; skloništa (sigurne kuće); SOS telefon 116 111 koji su Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Unicef pokrenuli u decembru 2018. namijenjen djeci i mladima u Crnoj Gori kojima treba savjet, podrška ili pomoć.

Centar za socijalni rad

Svjedoci vršnjačkog nasilja, ili žrtve, mogu nasilje prijaviti i Centru za socijalni rad. Zaposleni u toj ustanovi će postupati po prijavi i preduzeti sve mjere iz svoje nadležnosti kako bi se prijava dalje procesuirala.

Zdravstvene ustanove

Zdravstvene ustanove dužne su da pruže adekvatnu medicinsku pomoć, njegu i zbrinjavanje osobama koje su pretrpjele nasilje. Po službenoj dužnosti zdravstveni radnici su u obavezi da slučajeve nasilja prijave policiji ili tužilaštvu.

Smjernice UMHCG-a

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore je u okviru Aktivnosti javnog zagovaranja i medijske kampanje izradilo Smjernicu o načinima pružanja podrške i obezbjeđivanja zaštite ženama i djeci s invaliditetom i njihovim sestrama i braći s iskustvom nasilja, koju možete preuzeti na portalu Disabillityinfo.me. 

Sadržina ovog teksta je nastala u okviru aktivnosti Onlajn pravno savjetovalište za djecu i mlade s invaliditetom kroz projekat Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

 

Pripremila: Dragana Đokić

Pojam diskriminacije

 Prije nego pređemo direktno na pojašnjavanje pojma, osnova, oblika i područja diskriminacije želim napomenuti da je diskriminacija fenomen koji je relativno novijeg datuma kada je u pitanju pravno definisanje i uređivanje. Iako u svakodnevnom govoru mnogo slušamo o diskriminaciji želim napomenuti da nije sve što je u praksi negativno i loše diskriminacija, samo po sebi. Neke od tih loših pojava jednostavno ne predstavljaju ugrožavanje ili kršenje prava nekih pojedinaca ili grupa zbog njihovih ličnih svojstava. Često može biti riječ o nekim drugim povredama zakona, ili jednostavno o nepravdi u širem smislu. Zato ćemo danas pokušati da objasnimo fenomen diskriminacije, kako da je prepoznajemo i kako da se borimo protiv nje.  

Naime, riječ „diskriminacija“ je latinskog porijekla i potiče od riječi discriminare, što znači: razlikovati, odvajati, obespravljivati. Dakle, diskriminacija predstavlja svako pravljenje razlike, isključivanje, uskraćivanje prava pojedincu ili grupi osoba u istoj, sličnoj ili uporedivoj situaciji zbog nekog ličnog svojstva te osobe ili upravo zbog pripadnosti nekoj grupi.

Pod pojmom diskriminacija može se označavati više različih termina: pravljenje razlike, nejednak tretman u odnosu na lična svojstva pojedinca, povredu načela jednakosti, nejednako postupanje, isključivanje, ograničavanje, stavljanje u povoljniji, odnosno nepovoljniji položaj, privilegovanje, povlašćivanje, i sl. Diskriminacijom se smatra i podsticanje, pomaganje, davanje instrukcija, kao i namjera da se određeno lice ili grupa lica diskriminišu po nekom od pravno zaštićenih osnova. Važno je razumjeti da svaka nemogućnost ili neostvarivanje prava nije istovremeno i diskriminacija. Jednako kao što svaka nepravda nije istovremeno i diskriminacija. Posebno je važno razumjeti da ako nije prekršeno neko konkretno načelo ili pravo nije riječ o diskriminaciji nego nekoj drugoj društvenoj ili pravnoj pojavi. 

Zakon određuje diskriminaciju kao pravljenje razlike, nejednako postupanje ili propuštanje postupanja (isključivanje, ograničavanje i davanje prvenstva) prema jednom licu ili grupi lica, u odnosu na druge pojedince ili grupe koje nemaju isto lično svojstv ili lična svojstva koja imaju pojedinci i grupe koje su dovedene u taj nepovoljniji položaj. Dakle, diskriminacija nije samo činjenje i postupanje, nego i nečinjenje odnosno propuštanje da se nešto učini kako se ne bi desilo kršenje nekog prava ili načela, kao što su ravnopravnost, poštovanje različitosti, poštovanje urođenog dostojanstva i integriteta i td. 

Primjer 1: Ograničavanje usluge ili prava postoji ako se osobi s invaliditetom zdravstvena usluga u domu zdravlja ne pruži prioritetno, odnosno onda kada ona dođe na red, već tek na kraju, kada više nema nikog drugog u redu jer je na taj način zdravstveni radnik ili saradnik propustio da postupi u skladu sa zakonom i procedurama. Ovakva situacija inače se često dešava osobama s oštećenim sluhom, usljed nepostojanja servisa tumača za znakovni jezik i drugih alternativnih i pristupačnih vidova komunikacije. 

Prema Zakonu o zabrani diskriminacije (član 2) diskriminacija predstavlja „svako pravno ili faktičko pravljenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno propuštanje postupanja prema jednom licu, odnosno grupi lica u odnosu na druga lica, kao i isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva nekom licu u odnosu na druga lica, koje se zasniva na rasi, boji kože, nacionalnoj pripadnosti, društvenom ili etničkom porijeklu, vezi sa nekim manjinskim narodom ili manjinskom nacionalnom zajednicom, jeziku, vjeri ili uvjerenju, političkom ili drugom mišljenju, polu, promjeni pola, rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji i/ili interseksualnim karakteristikama, zdravstvenom stanju, invaliditetu, starosnoj dobi, imovnom stanju, bračnom ili porodičnom stanju, pripadnosti grupi ili pretpostavci o pripadnosti grupi, političkoj partiji ili drugoj organizaciji, kao i drugim ličnim svojstvima“.

Odredbama Ustava Crne Gore garantuje se zaštita od dikriminacije, pa je prema tome, zabranjena svaka neposredna ili posredna diskriminacija, po bilo kom osnovu. Osim Ustavom, zabrana i zaštita od diskriminacije kao i promocija jednakosti ostvaruje se i na temelju odredbi Zakona o zabrani diskriminacije, Zakona o rodnoj ravnopravnosti ali i na odredbama drugih zakona kojima se uređuje zabrana i zaštita od diskriminacije po pojedinim osnovama ili u vezi s ostvarivanjem pojedinih prava. Shodno tome, za oblast diskriminacije osoba s invaliditetom važan  je i Zakon o zabrani diskriminacije lica s invaliditetom koji predstavlja lex specijalis, kojim se preciznije uređuje oblast zabrane od diskriminacije osoba s invaliditetom.

U kontekstu diskriminacije važno je razlikovati osnove, vrste, oblike, oblasti i područja diskriminacije. 

Osnovi diskriminacije su brojni i uključuju diskriminaciju po osnovu godina (ejdžizam), rase (rasizam), pola (seksizam), invaliditeta (abilizam), te po osnovu rodnog identiteta, seksualne orijentacije i/ili interseksualnih karakteristika, vjere ili uvjerenja, zdravstvenog stanja, jezika, nacionalne pripadnosti i sl. Osnov diskriminacije je upravo neko od ličnih svojstava osobe nad kojom se vrši diskriminacija, odnosno nejednak tretman. Pravljenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno propuštanje postupanja prema osobi može biti zasnovano na jednom ili pak više njenih ličnih svojstava. Ako je riječ o više ličnih svojstava istovremeno, npr. invaliditetu i zdravstvenom stanju, ili invaliditetu i polu onda je i riječ o višestrukoj diskriminaciji, odnosno diskriminaciji po više osnova istovremeno, što se smatra težim oblikom diskriminacije u skladu sa Zakonom. Uzroci diskriminacije mogu biti različiti, a obično nastaje zbog jakog prisustva predrasuda i stereotipa, ubjeđenja o nekoj osobi ili grupi i njenim svojstvima, na pr. ubjeđenja o manjim (umanjenim) sposobnostima i vrijednosti ličnosti neke osobe samo zato što je riječ o osobi s invaliditetom.

Što se vrste diskriminacije tiče, razlikujemo posrednu (indirektnu) i neposrednu (direktnu), dok se pod težim oblicima podrazumijeva višestruka, intersekcijska (kao poseban oblik višestruke), ponovljena, produžena diskriminacija i sl:

Tako je, kao što smo rekli, višestruka diskriminacija ona koja je učinjena prema istom licu ili grupi lica po više osnova – ličnih svojstava istovremeno;

2) ponovljena diskriminacija je diskriminacija koja je učinjena više puta prema istom licu ili grupi lica u određenom vremenskom razdoblju;

3) produžena diskriminacija je diskriminacija učinjena u dužem vremenskom periodu prema istom licu ili grupi lica;

Pored navedenog, težim oblicima se smatraju i oni oblici koji su izvršeni propagiranjem putem javnih glasila, kao i ispisivanjem i isticanjem sadržaja i simbola diskriminatorske sadržine na javnim mjestima, kao i diskriminacija koja ima naročito teške posljedice po diskriminisano lice, grupu lica ili po njihovu bezbjednost i imovinu.

Zakon o zabrani diskriminacije prepoznaje posebne oblike diskriminacije, i to: uznemiravanje i seksualno uznemiravanje (čl. 7); segregaciju (čl. 9); govor mržnje (čl. 9a); diskriminaciju u korišćenju objekata i površina u javnoj upotrebi (čl. 10); diskriminaciju u pristupu dobrima, uslugama u javnom i privatnom sektoru i robi (čl. 11); diskriminaciju po osnovu zdravstvenog stanja (čl. 12); diskriminaciju po osnovu starosne dobi (čl. 13); diskriminaciju po osnovu pripadnosti političkoj, sindikalnoj ili drugoj organizaciji (čl. 14); diskriminaciju u oblasti vaspitanja, obrazovanja i stručnog osposobljavanja (čl. 15); diskriminaciju u oblasti rada (čl. 16); rasnu diskriminaciju (čl. 17); diskriminaciju po osnovu vjere i uvjerenja (čl. 17a); diskriminaciju lica sa invaliditetom (čl. 18) i diskriminaciju po osnovu rodnog identiteta, seksualne orijentacije i/ili interseksualnih karakteristika (čl. 19).

Specifičan oblik diskriminacije prema osobama s invaliditetom je govor mržnje i omalovažavanje, kao i segregacija i grupisanje. Oba ova oblika definisana su Zakonom o zabrani diskriminacije LSI. Primjere koje možemo navesti za govor mržnje i omalovažavanje je korišćenje neprikladne, degradirajuće i omalovažavajuće terminologije kojom se oslovljavaju OSI, dok segregaciju i grupisanje predstavljaju pojave u oblasti obrazovanja i socijalne zaštite kao što su posebna odjeljenja u redovnim školama, ili usmjeravanje grupe djece s invaliditetom u isto odjeljenje, smještaj OSI u ustanovama i sl.

Jasno je na se diskriminacija može vršiti u različitim oblastima društvenog života i djelovanja, kao što su: obrazovanje; rad i zapošljavanje; socijalna zaštita; zdravstvena zaštita; stanovanje; pristup dobrima, uslugama u javnom i privatnom sektoru i robi; penzijsko - invalidsko osiguranje; imovinsko - pravni odnosi; javni diskurs i mediji; postupci pred organima javne vlasti i druge oblasti u kojima se manifestuje.

Područje diskriminacije predstavlja uži pojam od oblasti, tako npr. područje diskriminacije u oblasti rada i zapošljavanja može se odnositi na radne odnose, ili sam proces zapošljavanja, na uslove rada - zaštita i zdravlje na radu ili npr. područje diskriminacije u oblasti zdravstvene zaštite može se odnositi na segment koji se odnosi na medicinsku rehabilitaciju ili medicinsko-tehnička pomagala i sl.

U nastavku dajemo osvrt na posrednu i neposrednu diskriminaciju kao vrste, i višestruku diskriminaciju kao oblik diskriminacije u okviru ovih vrsta diskriminacije.

 

Neposredna diskriminacija

Neposredna (direktna) diskriminacija predstavlja neposredno, otvoreno pravljenje razlike, isključivanje ili uskraćivanje prava zbog toga što nekoga karakteriše određeno lično svojstvo. Neposredna diskriminacija je tipičan i učestaliji oblik diskriminacije. Ona je neposredno ili direktno vidljiva jer oni koji diskriminatorski postupaju ne kriju svoj postupak, iako ga nekada nijesu svjesni i pokušajavaju najčešće diskriminaciju „opravdati“ svojom dobrom namjerom. U slučaju neposredne diskriminacije mora postojati razlika u postupanju sa pojedincima u istoj ili relevantno sličnoj situaciji koja se zasniva na prepoznatljivoj karakteristici lica ili grupe lica.

Primjeri ove vrste diskriminatorskog ponašanja:

Primjer 1: Poslodavac odbije da zaposli kandidatkinju s cerebralnom paralizom, birajući kandidatkinju bez invaliditeta, a pravdajući to njenim prethodnim iskustvom u istoj oblasti, iako kandidatkinja s invaliditetom posjeduje ukupno mnogo veće iskustvo i ima bolje rezultate sprovedenog testiranja. Pritom, poslodavac prethodno nije ispoštovao zakonsku obavezu koja se odnosi na kvotni sistem zapošljavanja osoba s invaliditetom i među zaposlenima nema (dovoljan broj) osoba s invaliditetom.

Primjer 2: Kada se u sudskim postupcima, na primjer u postupku razvoda braka, odbijaju svjedočenja žena s intelektualnim ili psihosocijalnim invaliditetom zbog poslovne sposobnosti, odnosno pretpostavke u „sposobnost rasuđivanja”, čime se ženama kao žrtvama nasilja uskraćuju pravda i djelotvorni pravni ljekovi.

 

Posredna diskriminacija 

Posredna (indirektna) diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj naizgled neutralna okolnost ima učinak dovođenja neke osobe u nepovoljniji i nejednak položaj u odnosu na neke druge osobe. Po pravilu je skrivena (jer onaj koji diskriminiše ne želi da njegovo diskriminatorsko postupanje bude vidljivo), pa se pojedinac ili grupa lica stavljaju u nepovoljniji položaj aktom ili radnjom (činjenjem ili nečinjenjem) koji su prividno neutralni, odnosno zasnovani na načelu jednakosti. O posrednoj diskriminaciji govorimo kada je opšta politika ili mjera na prvi pogled neutralna, ali u praksi dovodi do nesrazmjerno štetnog uticaja u odnosu na određenu grupu ili pojedinca. Ovo znači da indirektna diskriminacija postoji onda kada neka politika ili praksa koja se na isti način primjenjuje za sve ali na taj način grupu ljudi ili pojedinca zbog njihovog ličnog svojstva dovodi u nepovoljan položaj. Da bi se izbjeglo da osoba ili grupa koja je inače u nepovoljnijem položaju od drugih koji ne dijele to lično svojstvo bude indirektno diskriminisana potrebno izbjeći odredbe i prakse koje bi dovele do diskriminacije. Međutim, nekada ni to neće biti dovoljno da bi se postigla ravnopravnost osoba koje se nalaze istorijski i društveno u nepovoljnijem položaju, zbog čega je potrebno primijeniti princip afirmativne akcije. 

Indirektna diskriminacija može biti definisana i u nekom zakonu, ali i politici ili praksi, odnosno u procedurama prilikom sprovođenja nekog zakona. 

Primjeri ove vrste diskriminatorskog ponašanja mogu biti sljedeći:

Primjer 1: Direktorica preduzeća uvela je ocjenjivanje zaposlenih na kraju godine kao uslov za napredovanje na poslu, s tim što je donijela odluku da će se ocjenjivati samo zaposleni koji su u prethodnoj godini radili duže od šest mjeseci neprekidno. Na ovaj način mogu biti diskriminisane zaposlene žene s invaliditetom koje su bile na trudničkom ili porodiljskom odsustvu, ili koje su zbog drugih razloga bile privremeno spriječene za rad (bolovanje) tokom prethodne godine, ali i druge kategorije OSI koje su odustvovale s posla na primjer zbog rehabilitacije i sl.

Primjer 2: Ukoliko neki organ propiše proceduru ili zahtijeva praksu prijave nasilja pisanim i usmenim putem to može dovesti u nepovoljan položaj žrtve nasilja koje komuniciraju isključivo znakovnim jezikom, iako je odredba/praksa na prvi pogled neutralna, odnosno daje više načina prijave nasilja. 

Dakle, da bismo razlikovali posrednu od neposredne diskriminacije trebamo imati u vidu da se kod neposredne diskriminacije radi o različitom postupanju prema licima u istoj, sličnoj ili uporedivoj situaciji, a kod posredne diskriminacije radi se o istom postupanju prema osobama koje se nalaze u različitoj situaciji, odnosno položaju. 

 

Višestruka diskriminacija

Višestruka diskriminacija predstavlja diskriminaciju učinjenu prema istom licu ili grupi lica po više osnova, odnosno više ličnih svojstava istovremeno. Odnosi se na situaciju u kojoj osoba doživljava diskriminaciju po dva ili više osnova, što kao posljedicu ima diskriminaciju koja je složena ili pogoršana. Višestruka diskriminacija se zasniva na kumulativnim ličnim svojstvima lica ili grupe lica prema kojima se ispoljava. Ipak, lična svojstva ne moraju biti međusobno zavisna kao što je to slučaj s intersekcijskom diskriminacijom u kojoj se višestruki identiteti pojedinca međusobno prepliću tako da se ne mogu posmatrati odvojeno jedni od drugih.

Neke tipične primjere takvih oblika diskriminacije nalazimo u sljedećim primjerima: 1. odbijanje mogućnosti napredovanja ženi, pripadnici etničke manjine, koja je zaposlena u sistemu odbrane ili zaštite 2. žena koja je pripadnica islamske vjeroispovijesti kojoj se zabranjuje nošenje marame tokom radnog vremena 3. kada se djeci koja pripadaju drugoj rasi zabranjuje pohađanje određenih škola i sl.  Karakterističan primjer višestruke diskriminacije prema ženama s invaliditetom bi bio u situaciji kada je ona manje plaćena za isti rad ili rad iste vrijednosti u odnosu na koleginicu bez invaliditeta.

Primjer 4: Činjenica je da su mnoge djevojke s invaliditetom vaspitane da vjeruju da ne mogu da očekuju da imaju odnos s partnerom, a još manje da imaju djecu i zasnuju porodicu zbog čega su često sputavane i zanemarivane. Suprotno tome, prečesto se djevojke i žene s invaliditetom koriste za kućni rad u porodici bez najmanjeg priznavanja njihovog statusa i vrijednosti, odnosno pružanja mogućnosti za učešće u drugim oblastima.

Intersekcijska diskriminacija je poseban oblik višestruke diskriminacije, koja se događa zbog nekoliko različitih osobina, karakteristika ili identiteta, koji su međusobno povezani, preklapaju se i neodvojivi su jedan od drugog. Višestruka i intersekcijska diskriminacija često se upotrebljavaju kao sinonimi, što nije sasvim ispravno s obzirom na to da je intersekcijska diskriminacija samo vrsta višestruke diskriminacije u kojoj se višestruki identiteti pojedinca  (osobine, karakteristike, identitet, etnička pripadnost) međusobno preplijeću i ukrštaju tako da se ne mogu posmatrati odvojeno. Osnovi ovog oblika diskriminacije uključuju starosnu dob, invaliditet, etničko, autohtono, nacionalno ili društveno porijeklo, rodni identitet, političko ili drugo mišljenje, rasu, status izbjeglice, migranta ili tražioca azila, religiju, pol i seksualnu orijentaciju.

Primjer 1: ove vrste diskriminatornog postupanja bi bio npr. da se ženi s invaliditetom uskrati pravo na posao po više osnova. Poslodavac zaposli muškog kandidata iako ženska kandidatkinja, koja se, takođe, prijavila za to radno mjesto, daleko bolje ispunjava uslove za posao. Kada kandidatkinja zatraži poslodavcu objašnjenje zašto je njena prijava odbijena, poslodavac joj kaže kako je ne može zaposliti jer smatra da će osoba muškog pola biti brža i efikasnija u obavljaju radnih zadataka na terenu, a on u tom slučaju neće biti primoran angažovati još jednu osobu, kao asistenta. Kao dodatno obrazloženje navodi da je njena prijava odbijena i zbog toga što smatra da će ona biti na bolovanju mnogo češće nego muškarac kojeg je zaposlio.

Primjer 2: Žene i djevojke s invaliditetom koje su zbog invaliditeta i pogrešnog postupanja članova porodice i institucija sistema „smještene u ustanove”, višestruko su diskriminisane – zbog svog pola, invaliditeta i činjenice da žive u instituciji. Dakle, u ovom slučaju, žene i djevojke s invaliditetom izložene su različitim oblicima nasilja, od fizičkog sputavanja, prekomjerne upotrebe ljekova i izolacije, do lišenja slobode i ograničenja kretanja. S druge strane, žene u institucijama su izložene i specifičnim oblicima rodno zasnovanog nasilja, kao što su prisilne sterilizacije, abortusi bez pristanka žene, uzimanje kontraceptivnih sredstava bez pristanka, seksualno uznemiravanje i seksualno nasilje, ili prisilna medikalizacija.  

Marginalizacija ili društveno isključivanjepredstavlja isključenost osobe ili grupe iz društva koja je nastala kao proizvod diskriminacije, odnosno umanjivanja vrijednosti osobe ili grupe. Pod marginalizovanim grupama podrazumijevamo grupe koje su na periferiji, (o)stavljene sa strane, i koje su uskraćene za pristup socijalnim, ekonomskim, političkim i kulturnim pravima koja su dostupna drugima.

Primjer 1: U odnosu na osobe s invaliditetom, marginalizacija se ogleda prvenstveno u tome što ih drugi zbog invaliditeta automatski smatraju onima koje po svojoj prirodi (nešto) ne mogu. Iz toga odmah slijedi zaključak da su OSI zbog svog invaliditeta sigurno zavisne od nekoga i neće im biti pružene iste mogućnosti/šanse i podrška kao drugima.

Primjer 2: Narušavanje zdravlja žena s invaliditetom dešava se često zbog onemogućavanja ostvarivanja prava na preventivne godišnje ginekološke preglede u državnoj zdravstvenoj ustanovi jer zdravstvena ustanova nema odgovarajuću opremu, npr. sto za ginekološke preglede ili dovoljno stručne ginekologe koji imaju iskustva u radu sa ženama s invaliditetom, što osim potencijalne ugroženosti zdravlja dovodi do zapostavljanja i marginalizacije, a nekada i samoizolacije žene s invaliditetom.

Viktimizacija predstavlja oblik diskriminacije u kojem određene osobe postaju žrtve zbog nekog ljudskog djelovanja. Radi se o posebnom obliku diskriminacije i procesu nastanka određenog stanja kod pojedinih osoba, koje postaju žrtve posredstvom određenog ljudskog djelovanja koje može biti izazvano namjernom ili nenamjernom ljudskom radnjom. Viktimizacija ima dva vida, prvi kada je usmjerena na žrtvu diskriminacije i drugi kada je usmjerena na druga lica koja nijesu sama pretrpjela diskriminatorsko postupanje. Predstavlja proces koji uključuje set događaja s vremenom, prirodom i obilježjima koji utiču na naredne događaje i iskustva. Viktimizacija se može definisati i kao neodgovarajuća reakcija ili kao izostanak odgovarajuće reakcije društvene sredine, suda, policije, socijalnih službi, usljed čega se položaj žrtve dodatno otežava. Viktimizacija na žrtve ostavlja brojne psihičke posljedice – na žene žrtve često se gleda sa sažaljenjem, a njihove lične osobine se umanjuju. Sekundarna viktimizacija postoji kada žrtva nasilja ili diskriminacije doživljava osudu zbog toga što je pretrpjela, a ne podršku da se oporavi.

Primjer 1: U kontekstu zaštite prava žena, sekundarna viktimizacija naročito je izražena u oblasti krivičnih djela protiv polnog integriteta, ali i nasilja bilo koje vrste, posebno kada je riječ  o partnerskom i porodičnom nasilju.

Primjer 2: Žene i djeca s invaliditetom, pripadnici romske nacionalnosti, svakodnevno trpe nasilje od strane grupe ljudi jer i nakon prijavljivanja nasilja (fizičkog napada na djecu) nadležne institucije ne preduzimaju mjere i aktivnosti kako bi se spriječilo ponavljanje napada i zastrašivanja djece.

 

Pregled pravnih mehanizama za zaštitu od diskrininacije

Za utvrđivanje diskriminacije u građanskim postupcima, te nezavisnim tijelima za zaštitu ljudskih prava, neophodno je ispitati da li posmatrani slučaj sadrži konstitutivne elemente diskriminacije, što pretpostavlja odgovore na sljedeća pitanja:

  1. da li slučaj spada u oblast zaštićenu propisima o zabrani diskriminacije;
  2. da li je prekršena neka materijalno pravna odredba koja sadrži pravo zasnovano na zakonu;
  3. da li postoji razlika u tretmanu u uporedivim činjenično - pravnim situacijama;
  4. da li je razlika u postupanju zasnovana na pravno zaštićenom ličnom svojstvu;
  5. da li postoji objektivno i razumno opravdanje za nejednako postupanje, odnosno da li postoji legitimni cilj i da li su primijenjena sredstva razumno srazmjerna legitimnom cilju koji se nastoji ostvariti.

Kao i druge države, i naša država je ustanovila različite pravne mehanizme koji se mogu koristiti u slučajevima diskriminacije. 

Svaki pravni mehanizam zaštite od diskriminacije regulisan je zakonom i svaki ima svoj poseban cilj i svrhu. Neki se koriste radi zaštite samog diskriminisanog lica, da bi se spriječilo ponavljanje diskriminacije i otklonile posljedice diskriminacije, a neki se koriste da bi diskriminator bio kažnjen za ono što je učinio. U nekim slučajevima diskriminacije dovoljno je da se upotrebi samo jedan mehanizam, ali je ponekad potrebno upotrebiti više mehanizama jer se samo tako može spriječiti dalje ispoljavanje diskriminacije. 

Koji se pravni mehanizam u konkretnom slučaju diskriminacije može upotrebiti, zavisi od mnogih okolnosti: od toga ko je i kako izvršio diskriminaciju, koji je oblik diskriminacije, od toga da li je izvršena prema pojedincu ili prema grupi lica, koje je lično svojstvo bilo osnov diskriminacije, kakve su posljedice diskriminacije i sl. Zato je neophodno da se u svakom pojedinačnom slučaju diskriminacije, na osnovu svih okolnosti, utvrdi kojim putem treba krenuti, koju radnju preduzeti kako bi se ostvarila zaštita od diskriminacije. Ne može se unaprijed predvidjeti koji se pravni mehanizmi mogu upotrijebiti za zaštitu od diskriminacije jer se to procjenjuje u svakom pojedinačnom slučaju. Pravni mehanizmi koji su namijenjeni suzbijanju, sprečavanju i zaštiti od diskriminacije mogu se podijeliti u četiri grupe:

  1. Zaštita od diskriminacije pred institucijom Zaštitnika ljudskih prava i sloboda;
  2. Parnica za zaštitu od diskriminacije - postupak pred redovnim sudovima;
  3. Krivično-pravna zaštita od diskriminacije,
  4. Prekršajno-pravna zaštita.

 

  1. Zaštita od diskriminacije pred institucijom Zaštitnika ljudskih prava i sloboda

 

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsman) je nezavisna i samostalna institucija, čiji je zadatak da preduzima mjere za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kad su povrijeđena aktom, radnjom ili nepostupanjem državnih organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave i lokalne uprave, javnih službi i drugih nosilaca javnih ovlašćenja kao i mjere za sprječavanje mučenja i drugih oblika nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja i mjere za zaštitu od diskriminacije. Zaštitnik je institucionalni mehanizam za zaštitu od diskriminacije.

Zaštitnik, uz saglasnost diskriminisanog lica, postupa i preduzima mjere za zaštitu od diskriminacije, u skladu sa  Zakonom o Zaštitniku i posebnim zakonom kojim je uređena zabrana diskriminacije, odnosno Zakonom o zabrani diskriminacije ili Zakonom o zabrani diskriminacije LSI. Svojim radom treba da doprinese sprečavanju svih oblika i vidova diskriminacije, otklanjanju posljedica diskriminacije, i ostvarivanju i zaštiti ravnopravnosti u svim sferama društvenog života. U svom radu Zaštitnik primjenjuje međunarodne propise u oblasti ljudskih prava i zaštite od diskriminacije, kao i ustavne i zakonske norme o zabrani diskriminacije.

 

Rok za podnošenje pritužbe:

Pritužba se podnosi u roku od šest mjeseci od dana saznanja za učinjenu povredu ljudskih prava i sloboda, odnosno u roku od jedne godine od dana učinjene povrede. Izuzetno, Zaštitnik/ca može postupati i po isteku roka ukoliko ocijeni da značaj slučaja to zahtijeva.

Na sajtu Zaštitnika: ombudsman.co.me možete preuzeti obrazac pritužbe (pojašnjenje i prikaz pritužbe)

 

Kako Zaštitnik postupa po vašoj pritužbi?

Zaštitnik sprovodi postupak po pritužbama zbog diskriminacije, koju može da podnese svako ko je diskriminisan, kao i nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima i druga lica, svakako uz saglasnost diskriminisane osobe.

Zaštitnik će obustaviti postupak i obavijestiti podnosioca pritužbe, ukoliko:

  • utvrdi da je nakon podnošenja pritužbe pokrenut sudski postupak;
  • podnosilac pritužbe ne sarađuje u postupku;
  • podnosilac povuče pritužbu;
  • organ u međuvremenu otkloni učinjenu povredu,
  • podnosilac pritužbe umre, osim ako nasljednici zatraže da se postupak nastavi.

Nakon razmatranja podnijete pritužbe, odnosno završetka ispitivanja povrede ljudskih prava i sloboda Zaštitnik/ca daje mišljenje o tome da li je, na koji način i u kojoj mjeri došlo do povrede ljudskih prava i sloboda. Kad Zaštitnik/ca utvrdi da je došlo do povrede ljudskih prava i sloboda, mišljenje sadrži i preporuku o tome šta treba preduzeti da bi se povreda otklonila, kao i rok za njeno otklanjanje.

Izvještaj s mišljenjem, preporukom ili upozorenjem Zaštitnik/ca dostavlja organu, ustanovi ili organizaciji u kojem/joj je povreda utvrđena. O rezultatima ispitivanja povrede ljudskih prava i sloboda Zaštitnik/ca obavještava podnosioca/teljku pritužbe dostavljanjem mišljenja.

Starješina/ka, odnosno lice koje rukovodi organom na čiji rad se preporuka odnosi obavezan je da, u ostavljenom roku, dostavi izvještaj o preduzetim radnjama za izvršenje preporuke. Ukoliko starješina/ka, odnosno lice koje rukovodi organom ne postupi po preporuci u određenom roku, Zaštitnik/ca može upoznati neposredno viši organ, podnijeti poseban izvještaj ili obavijestiti javnost.

Starješina/ka organa, ustanove ili organizacije kojem/joj je upućena preporuka ili upozorenje dužan/na je da u roku određenom aktom Zaštitnika/ce preduzme mjere povodom upozorenja ili preporuke Zaštitnika/ce i o preduzetim mjerama, bez odlaganja, obavijesti Zaštitnika/cu. Po dobijanju obavještenja, Zaštitnik/ca mora izvršiti kontrolni pregled u organu, ustanovi ili organizaciji, u kojem/joj je utvrđen slučaj mučenja ili drugog oblika surovog, nečovječjenog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.

 

Napomena:

  • Zaštitnik nije ovlašćen da mijenja, ukida ili poništava akte organa;
  • Zaštitnik ne može da zastupa stranke u postupku, niti da u njihovo ime ulaže pravna sredstva,
  • Zaštitnik utvrđuje diskriminaciju i traži otklanjanje posljedica diskriminacije, ali Zaštitnik, za razliku od suda ne može dodijeliti nadoknadu za povredu ljudskih prava.

Ovlašćenje Zaštitnika u odnosu na rad sudova

Zaštitnik nema ovlašćenja u odnosu na rad sudova, osim u slučajevima:

  • odugovlačenja postupka;
  • zloupotrebe procesnih ovlašćenja;
  • ili neizvršavanja sudskih odluka.

 

  1. Parnica za zaštitu od diskriminacije

Zakonom o zabrani diskriminacije propisana je sudska zaštita od diskriminacije, tako što je definisano kako se zaštita traži, ko može da traži zaštitu, koji vid zaštite može da se traži i kako sud postupa kad je zatražena sudska zaštita od diskriminacije.

 

Kako se traži sudska zaštita od diskriminacije?

Sudska zaštita se traži podnošenjem tužbe nadležnom sudu, kojom se pokreće parnica za zaštitu od diskriminacije. Na postupak se shodno primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje parnični postupak (Zakon o parničnom postupku). Postupak je hitan. U sporu za zaštitu od diskriminacije revizija je uvijek dozvoljena.

Shodno Zakonu o sudovima, Osnovni sud, između ostalog, nadležan je u krivičnim, građanskim i radnopravnim predmetima, i ostalim pravnim stvarima (u prvom stepenu rješava u vanparničnim stvarima). Nadležan je da odlučuje u prvom stepenu i u drugim predmetima.

 

Ko može da pokrene parnicu za zaštitu od diskriminacije?

Parnični postupak može da pokrene svako ko za sebe tvrdi da je diskriminisan – svako fizičko, svako pravno lice i svaka grupa lica. Članom 24 Zakona o zabrani diskriminacije propisano je da svako ko smatra da je povrijeđen diskriminatorskim postupanjem organa, privrednog društva, drugog pravnog lica, preduzetnika i fizičkog lica ima pravo na zaštitu pred sudom, u skladu sa zakonom.

Tužbu u ime diskriminisanog lica ili grupe lica, mogu podnijeti i organizacije ili pojedinci/ke koji/e se bave zaštitom ljudskih prava, opet uz saglasnost te osobe ili grupe (član 30 ZZD). Zaštitnik ljudskih prava i sloboda takođe može pokrene postupak za zaštitu od diskriminacije pred sudom ili se u tom postupku pojaviti kao umješač/ica.

Tužbu može podnijeti i lice koje se, u namjeri da neposredno provjeri primjenu pravila o zabrani diskriminacije, na bilo koji način predstavi, odnosno stavi u poziciju lica koje može biti diskriminisano po nekom od osnova iz člana 2 Zakona o zabrani diskriminacije kojim se zabranjuje svaki oblik diskriminacije.

Primjer 1: Parnični postupak za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta, pokrenut je u ime M. R. (OSI) i R. S. (osobe bez invaliditeta)  u oblasti pristupa objektima i površinama u javnoj upotrebi, protiv države Crne Gore i Državne izborne komisije, pred Osnovnim sudom u Podgorici. 

Naime, na Trgu nezavisnosti u Podgorici organizovano je obilježavanje Evropskog dana samostalnog života, a u okviru pomenutog događaja, organizovana je simulacija u kojoj su učestvovali kandidati za odbornike u Skupštini Glavnog grada, odnosno drugi politički predstavnici. U jednoj od grupa učesnici su bili M. R. i R. S. Zadatak je bio da se krene od Biblioteke ,,Radosav Ljumović'' do Državne izborne komisije, na način što se R. S našao u ulozi korisnika kolica, ne bi li na pravi način osjetio jedan od problema s kojima se susrijeću osobe s invaliditetom. Zbog stepenice na ulazu u Državnu izbornu komisiju učesnici simulacije su ostali ispred vrata, a portir koji ih je dočekao je naveo da ih niko ne može primiti jer navodno u to vrijeme nikog nema u objektu. Zbog svega navedenog učesnici simulacije odlučili su se za pokretanje parnice i u konkretnom slučaju utvrđena je diskriminacija.

 

Kakva se zaštita može tražiti?

Zakonom o zabrani diskriminacije (član 26) propisano je da se tužbom od suda može tražiti pružanje sljedećih vidova pravne zaštite:

1) utvrđenje da je tuženi/a diskriminatorski postupao/la prema tužiocu/teljki;

2) zabrana vršenja radnje od koje prijeti diskriminacija, odnosno zabrana ponavljanja radnje diskriminacije;

2a) uklanjanje posljedica diskriminatorskog postupanja;

3) naknada štete, u skladu sa zakonom;

4) objavljivanje presude kojom je utvrđena diskriminacija na trošak tuženog/e u medijima.

Primjer: Parnični postupak za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta u oblasti pristupa objektima i površinama u javnoj upotrebi protiv banke tužioca M. T, pokrenut je pred Osnovnim sudom u Podgorici. Zbog postojanja arhitektonskih barijera i nemogućnosti ulaska u poslovnicu banke,  M. T. je lične poslove zbog kojih se uputio u banku, bio prinuđen obaviti na ulici, u kolima, ispred poslovnice banke.  

Tužbom je traženo

  • utvrđivanje diskriminacije (to znači da tužilac prvobitno treba da učini vjerovatnim da je do diskriminacije došlo – da je tuženi stavio tužioca u nepovoljniji položaj zbog njegovog ličnog svojstva (to se može učiniti prilaganjem fotografija, svjedočenjem asistenta ili osobe s kojom je diskriminisana osoba bila na dan kada se diskriminacija desila, prilaganjem ostale prateće dokumentacije); ako u tome uspije, onda postoji pretpostavka da je prekršeno načelo jednakosti; tada je tuženi diskriminator dužan da dokaže da tom radnjom ipak nije prekršeno ovo načelo, a ukoliko u tome ne uspije, sud će uzeti da je načelo jednakosti prekršeno, tj. da je izvršena diskriminacija)
  • zabrana ponavljanja radnje diskriminacije (to znači da je tužbom traženo da tuženi preduzme sve potrebne mjere kako se učinjena diskriminacija ne bi ponovila, u konkretnom to znači da se prilagodi prostor i objekat, a u slučaju da je organizator nekog događaja bio diskriminator, a da pritom on nije vlasnik objekta zabrana ponavljanja radnje diskriminacije bi značila da više ne smije organizovati događaje na nepristupačnim mjestima), i 
  • naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.500€ (tužbom se traži isplata naknade zbog počinjene neposredne diskriminacije i povrede prava ličnosti – prava na čast, ugled i dostojanstvo. Iznos naknade nematerijalne štete se traži u različitom iznosu, zavisno od diskriminacije koja se dogodila u konkretnom slučaju).

  

Rok za podnošenje tužbe

Zakonom o zabrani diskriminacije (član 27) propisano je da se tužba može podnijeti u roku od godinu dana od dana saznanja za učinjenu diskriminaciju a najkasnije u roku od tri godine od dana učinjene diskriminacije.

 

Ko šta dokazuje?

Da bi se uspjelo u parnici, treba da se utvrde činjenice, a kada su one među strankama sporne, moraju se dokazati. Sud utvrđuje diskriminaciju, dok je onaj koji je tužen dužan da dokazuje da nije počinio diskriminaciju. Dakle, osoba koja je diskriminisana ne dokazuje diskriminaciju, već u postupku iznošenjem činjenica, uključujući i osjećanja proistekla iz tog postupka (na primjer. osjećaj manje vrijednosti, povreda dostojanstva, integriteta….) Najkraće rečeno, tužilac treba samo da učini vjerovatnim da je do diskriminacije došlo – da je tuženi stavio tužioca u nepovoljniji položaj zbog njegovog ličnog svojstva; ako u tome uspije, onda postoji pretpostavka da je prekršeno načelo jednakosti; tada je tuženi diskriminator dužan da dokaže da tom radnjom ipak nije prekršeno ovo načelo, a ako u tome ne uspije, sud će uzeti da je načelo jednakosti prekršeno, tj. da je izvršena diskriminacija.

Primjer: Zaposlena žena tvrdi da joj poslodavac isplaćuje zaradu koja je manja u odnosu na zaradu koju isplaćuje zaposlenom muškarcu iako rade iste poslove; ako ona dokaže da je njena zarada manja, postoji pretpostavka da je izvršena diskriminacija na osnovu pola. Tu pretpostavku poslodavac može da obori tako što će npr. dokazati da se poslovi koje oni obavljaju nisu isti, odnosno da vrijednost tih poslova nije ista, ili da je npr. muškarcu isplaćivao više novca, ali da ta razlika proističe iz činjenice da je muškarcu pored zarade isplaćivao i naknadu za smještaj u hotelu jer živi odvojeno od porodice koja je u drugom gradu.

Važno je i ovo zakonsko pravilo: ako je sud utvrdio da je izvršena diskriminacija ili je to među strankama nesporno, tuženi se ne može osloboditi od odgovornosti dokazivanjem da nije kriv. Konačno, treba imati u vidu da se ne dokazuju motivi i razlozi zbog kojih je neko izvršio diskriminaciju. Neki diskriminatori vrše diskriminaciju zbog svojih rasističkih stavova prema Romima, predrasuda koje imaju u odnosu na osobe s invaliditetom, LGBT populaciji i sl. S aspekta zakona to je nevažno, jer zakon ne može da zabrani stavove ljudi, već jedino radnje kojima se takvi stavovi ispoljavaju jer se u tom slučaju radi o govoru mržnje i omalovažavanju kao posebnom obliku diskriminacije.

Inspekcijski nadzor i uloga inspekcija 

Članom 32 Zakona o zabrani diskriminacije inspekcijski nadzor u odnosu na diskriminaciju u oblasti rada i zapošljavanja, zaštite na radu, zdravstvene zaštite, obrazovanja, građevinarstva, saobraćaja, turizma i u drugim oblastima vrše inspekcije nadležne za te oblasti, u skladu sa zakonom.

Kad se u postupku inspekcijskog nadzora utvrdi da je povrijeđen zakon ili drugi propis, pored ovlašćenja propisanih zakonom, inspektor/ka je ovlašćen/a da na zahtjev lica koje smatra da je diskriminisano, a koje je pokrenulo postupak za zaštitu od diskriminacije kod nadležnog suda, privremeno odloži izvršenje rješenja, drugog akta ili radnje subjekta nadzora, do donošenja pravosnažne odluke suda.

Zahtjev se može podnijeti u roku od osam dana od dana pokretanja postupka za zaštitu od diskriminacije kod nadležnog suda.

O zahtjevu iz stava inspektor/ka je dužan/a da odluči u roku od osam dana od dana podnošenja zahtjeva.

 

  1. Krivično-pravna zaštita od diskriminacije

Neki slučajevi diskriminacije veoma su opasni i štetni po društvo, pa je zato propisano da oni predstavljaju krivična djela, za čije se izvršenje počinioci kažnjavaju kaznom zatvora i/ili novčanom kaznom. 

U našem pravu krivičnopravna zaštita od diskriminacije uređena je Krivičnim zakonikom. Propisan je i čitav niz krivičnih djela protiv ljudskih prava i sloboda, kao što su: povreda prava upotrebe jezika i pisma; povreda ravnopravnosti; povreda slobode, izražavanja, nacionalne ili etničke pripadnosti; povreda slobode ispovijedanja vjere i vršenja vjerskih obreda; protivpravno lišenje slobode; povreda slobode kretanja i nastanjivanja; otmica; prinuda; iznuđivanje iskaza; zlostavljanje; mučenje; ugrožavanje sigurnosti; proganjanje; narušavanje nepovredivosti stana; protivzakonito pretresanje; neovlašćeno otkrivanje tajne; povreda tajnosti pisma i drugih pošiljki; neovlašćeno prisluškivanje i snimanje; neovlašćeno fotografisanje; neovlašćeno objavljivanje i prikazivanje tuđeg spisa, portreta i snimka; neovlašćeno prikupljanje i korišćenje ličnih podataka; povreda prava na podnošenje pravnog sredstva; povreda slobode govora i javnog istupanja; sprječavanje štampanja i rasturanja štampanih stvari i emitovanje programa; sprječavanje objavljivanja odgovora i ispravke; sprječavanje javnog skupa; sprječavanje političkog, sindikalnog i drugog organizovanja i djelovanja; gonjenje za krivična djela protiv sloboda i prava čovjeka i građanina.

Organi javne vlasti dužni su da prijave krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti, ako za njih saznaju na bilo koji način. Ovu dužnost imaju i sva fizička i pravna lica, koja vrše neka javna ovlašćenja ili se profesionalno bave zaštitom i obezbjeđenjem ljudi i imovine, liječenjem i zdravstvenom zaštitom ljudi, čuvanjem, vaspitanjem ili obrazovanjem djece, ako su za krivično djelo saznala u vezi sa svojom djelatnošću. Krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti može i treba da prijavi svako ko za njega sazna, a ako je djelo izvršeno prema maloljetnom licu, svako je dužan da ovo djelo prijavi!

Krivična djela se prijavljuju policiji ili javnom tužiocu podnošenjem krivične prijave u pisanom obliku ili usmeno. U otkrivanju i procesuiranju krivičnih djela učestvuju, u skladu sa svojim nadležnostima, policija, javni tužilac i sud. 

 

  1. Prekršajno-pravna zaštita

Zakonskim propisima su mnogi slučajevi diskriminacije, kao i nesprovođenje zakonom utvrđenih pоsеbnih (afirmativnih) mjеra, propisani kao prekršaji i utvrđene su prekršajne kazne. Neki od prekršaja utvrđeni su i Zakonom o zabrani diskriminacije i u dijelu kaznenih odredbi, a isto tako, i u mnogim drugim zakonima propisane su prekršajne kazne za akte diskriminacije i nesprovođenje posebnih mjera. Prekršajni postupak pokreće i sprovodi prekršajni sud, na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Ovaj zahtjev podnose ovlašćeni organi ili oštećeno lice. Prekršajnu prijavu može da podnese i Zaštitnik ljudskih prava i sloboda.

 

NAPOMENE: 

  • Potrebno je imati u vidu da zaštita od diskriminacije, prije svega, podrazumijeva da su ljudi u stanju da je prepoznaju i, što je posebno važno, da imaju svijest o tome da je diskriminacija zakonom zabranjena i da se ne smije tolerisati.
  • Ukoliko ste riješili da tražite sudsku zaštitu od diskriminacije, morate računati da taj postupak iziskuje dosta truda, vremena, da mogu nastati situacije koje obeshrabruju i navode na pomisao da se od svega odustane, što se, nažalost, često i događa. Borba za pravo zahtijeva odlučnost i čvrstu riješenost da se savladaju sve prepreke na putu do pravde. 
  • Kad je u pitanju podnošenje pritužbe zbog diskriminacije Zaštitniku ljudskih prava i sloboda, nije potrebno neko posebno pravničko znanje jer je pritužbu lako napisati, a i sam postupak je veoma jednostavan.  Pritužbu možete podnijeti i posredstvom UMHCG-a. 
  • Ukoliko, međutim, želite da pokrenete sudski postupak, a niste pravnički obrazovani, najbolje je da zatražite pravni savjet i pomoć, a u tom slučaju možete se obratiti UMHCG, pri čemu ćete ostvariti pravo na zastupanje od strane advokatske kancelarije “Terzić-Živković” ukoliko se odlučite za pokretanje postupaka pred nadležnim institucijama, sudom, tužilaštvom..

Sadržina ovog teksta je nastala u okviru aktivnosti Onlajn pravno savjetovalište za djecu i mlade s invaliditetom kroz projekat Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

 Pripremila: Dragana Sokić

U svijetu se na današnji dan obilježava Globalni dan podizanja svijesti o pristupačnosti, a Crna Gora ni dalje, nije zemlja koja se može pohvaliti da ima pristupačno okruženje, informacije, komunikacije i tehnologije, pristupačne usluge i servise, ali ni javni saobraćaj. Tema Globalnog dana podizanja svijesti o pristupačnosti (koji se obilježava svakog trećeg četvrtka u maju) jeste usredsređena na digitalni pristup jer se digitalna tehnologija transformiše iz dana u dan, pa samim tim postaje pristupačnija osobama s invaliditetom. Svrha Globalnog dana o pristupačnosti ima za cilj da promoviše značaj korišćenja digitalnih tehnologija od strane osoba s invaliditetom, kao i podršku ljudima prilikom stvaranja tehnoloških proizvoda. 

Upotreba digitalne tehnologije u naglom je porastu od prošle godine, zbog situacije izazvane pojavom COVID-19, kako među đacima i studentima, tako i među starijom populacijom. Iza nas je period u kome su se informacije najviše mogle dobiti putem sajtova, portala i platformi; onlajn nastava za đake i učenike i studente nailazila je na mnogobrojne prepreke, počev od nepostojanja uređaja preko kojih nastava može da se prati, pa sve do onih da sadržaj koji je potrebno pratiti i metode izvođenja tog sadržaja nijesu pristupačne svima, i nijesu prilagođene osobama s različitim vrstama invalidnosti. Ovaj vid komunikacije je isključivao veliki broj osoba s invaliditetom, pa je ovo i dobra prilika da se skrene pažnja nadležnim institucijama da osobama s invaliditetom omoguće dostupnost i nabavku najsavremenije opreme, uključujući ICT i prilagođavanje programa koji se koriste u svrhu obrazovanja, usavršavanja i zdravlja, po pristupačnim cijenama i na njihov zahtjev u skladu s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom. Ukoliko govorimo o pristupačnosti web sajtova organa u javnoj upotrebi, ona je regulisana Zakonom o elektronskoj upravi, a najnoviji sajt Vlade treba da predstavlja primjer rješenja kako svi sajtovi, bilo javnih organa ili pružalaca usluga u najširem smislu, trebaju ispoštovati standarde pristupačnosti.

Vlasti trebaju prepoznati opšti značaj pristupačnosti, kako bi se omogućilo osobama s invaliditetom uživanje ovog prava bez ikakvih prepreka. U skladu s članom 9 Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom definisana je pristupačnost na način da se države potpisnice obavezuju da „osiguraju pristup izgrađenom okruženju, prevozu, informacijama i komunikacijama, uključujući informacione i komunikacione tehnologije i sisteme, kao i drugim uslugama i objektima namijenjenim javnosti, kako u urbanim tako i u ruralnim sredinama“. Ove mjere treba da uključuju identifikaciju i uklanjanje prepreka i barijera, i između ostalog, će se primjenjivati na: zgrade, puteve, prevoz i druge unutrašnje i spoljne objekte i postrojenja, uključujući škole, stambene objekte, medicinska zdanja i radna mjesta. 

Cilj pristupačnosti je da se osobama s invaliditetom omogući da samostalno žive i u potpunosti učestvuju u svim aspektima života, na osnovu jednakosti sa drugima. Otuda, pored pristupačnosti kao opšteg, univerzalnog, prava Konvencija propisuje i razumne adaptacije kao pravo pojedinaca s invaliditetom, u konkretnim situacijama, i to kada opšti standardi ne mogu zadovoljiti specifične zahtjeve individua, ukoliko takve adaptacije ne bi predstavljale nesrazmjeran teret za onog ko treba da ih omogući. Iako su i razumne adaptacije propisane a njihovo neobezbjeđivanje se tretira aktom diskriminacije vlasti u Crnoj Gori, ali i oni koji su dužni da ih primijene ovaj pojam ni dalje ne razumiju, a kamoli da ga primjenjuju, često ga pritom prevodeći kao razumni smještaj (reasonable accommodations) i podvodeći isključivo pod ekonomskom komponentom cijene, odnosno isplativnosti što „nesrazmjeran teret“ isključivo nije. 

Opštim komentarom Komiteta UN br. 2 o pravu na pristupačnost navodi se da „bez pristupa fizičkom okruženju, prevozu, informacijama i komunikacijama, uključujući informacione i komunikacione tehnologije i sisteme, kao i drugim objektima i uslugama otvorenim ili obezbijeđenim za javnost, osobe s invaliditetom ne bi imale jednake mogućnosti učešća u društvu u kojem žive“. Takođe se navodi da su vlasti dužne da obezbijede pristupačnost kao ex ante dužnost (dužnost koja prethodi), što znači i prije dobijanja pojedinačnog zahtjeva od strane OSI da pristupi i koristi neki prostor ili uslugu. Na osnovu svega navedenog, jasno je zašto je pristupačnost i načelo i pravo. Pristupačnost treba posmatrati ne samo u kontekstu jednakosti i nediskriminacije, nego i kao način ulaganja u društvo i kao sastavni dio agende za održivi razvoj. Osobe s invaliditetom treba da imaju jednak pristup svim dobrima, proizvodima i uslugama otvorenim ili namijenjenim za javnost na način koji će osigurati ravnopravno i efikasno korišćenje i poštovati njihovo dostojanstvo. 

Pojava COVID-19 je najviše uticala na zdravstvene usluge u Crnoj Gori i njihovom pristupu za osobe s invaliditetom jer je epidemija izazvala prekid i mnogih do tada redovnih usluga. Upotreba zaštitne opreme nije praktična svima, i izuzetno je ograničavajuća za neke kategorije OSI zbog vrste oštećenja, dok odlazak u zdravstvene ustanove zavisi od toga da li je riječ o pristupačnim, ili u većini slučajeva nepristupačnim objektima. Sada, kad je na nivou države krenuo proces imunizacije stanovništva, neophodno je obezbijediti dostojanstvene uslove vakcinacije za sve osobe s invaliditetom koje žele da budu vakcinisane, ali i izbor vakcine koje su u ponudi i svim drugim građanima (što u slučaju patronažne usluge nije moguće), a da prepreke u vidu nepristupačnosti objekata u kojima se vrši vakcinacija i informacije o imunizaciji budu otklonjene sistemski i sistematski. 

Na primjeru zdravstvene zaštite, kao aktuelnog pitanja i izazova, jasno je koliki je značaj pristupačnosti, te da situacija u Crnoj Gori i dalje zabrinjava posebno imajući u vidu da je oblast pristupačnosti regulisana Zakonom o uređenju prostora i izgradnja objekata, koji je još 2008. definisao obavezu i standarde pristupačnosti, kako za sve do tada sagrađene, tako i za novosagrađene objekte. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom definiše pristupačnost kao jedan od osnovnih principa, pa je potrebno, ali i neophodno da se i u Crnoj Gori promjene dešavaju u tom smjeru. 

Imajući u vidu da je ovogodišnja tema obilježavanja 5. maja, Evropskog dana samostalnog života Mobilnost želimo ukazati i na važnost pristupačnosti saobraćaja. Potrebno je da prilaz, pristup i unutrašnjost objekata i prostora u službi saobraćaja, kao i saobraćajna sredstva budu pristupačni i lako upotrebljivi, što u velikoj mjeri nije slučaj u Crnoj Gori. Pravilnik o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjenje pokretljivosti i lica sa invaliditetom propisuje obavezne elemente pristupačnosti, i to: elemente pristupačnosti za savladavanje visinskih razlika, elemente pristupačnosti samostalnog života i elemente pristupačnosti javnog saobraćaja. 

Upotreba novih tehnologija za sve može imati velike benefite, pa je potrebno iste koristiti i činiti dostupnim širim kategorijama ljudi. Pojava COVID-19 i značaj digitalnih tehnologija i sredstava koji je s njima rastao treba da nam bude samo opomena da je neke stvari neophodno sistemski riješiti, da se do maksimuma iskorijeni diskrimacija u oblastima koje su od vitalnog značaja.

Autor: Iva Mijović

Kontinuirano poboljšanje položaja mladih s invaliditetom jedan je od prioriteta Uprave za sport i mlade, poručio je njen direktor Vasilije Lalošević u razgovoru sa predstavnicima Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG).

Kako je saopšteno iz Uprave, Lalošević je razgovarao sa izvršnom direktoricom UMHCG Marinom Vujačić i njenom saradnicom Elmirom Redžepagić. Lalošević je kazao da je jedan od prioriteta Uprave, kome su od osnivanja posvećeni, poboljšanje položaja mladih s invaliditetom.

„Želimo da naše društvo bude društvo istinske inkluzije i podrške mladima s invaliditetom, a to se ostvaruje najvećim dijelom u našim omladinskim politikama", poručio je Lalošević.

On je najavio da će omladinski servisi Uprave ubuduće biti prilagođeni potrebama te populacije. Lalošević je kazao da će Uprava posvetiti pažnju i aspektu pristupačnosti u servisima, koji će se raditi po standardima u toj oblasti.

"Uprava za sport i mlade stvara uslove za razvoj sportske infrastrukture za ovu populaciju, a u tom cilju u periodu pred nama opredijelićemo značajna finansijska sredstva", rekao je Lalošević.

Prema njegovim riječima, Uprava ulaže napore da Paraolimpijski komitet fuknioniše uz njenu punu podršku. 

Lalošević je kazao da Uprava podržava i rad Specijalne olimpijade Crne Gore. 

Vujačić je, kako je saopšteno, rekla da je zadovoljna zbog posvećenog i partnerskog odnosa Uprave u kreiranju boljih i podržavajućih rješenja za društveni život osoba s invaliditetom u Crnoj Gori. 

„Podrška ove institucije i Vlade Crne Gore je krucijalna za naše Udruženje i mlade s invaliditetom", ocijenila je Vujačić.

Ona je istakla da se prepreke sa kojima se najčešće suočavaju mladi s invaliditetom ogledaju u arhitektonskim barijerama, nepristupačnosti javnim objektima, nedovoljno dostupnoj literaturi i sadržajima i slaboj informisanosti te populacije o radu omladinskih servisa.

Vujačić je kazala da se, u krajnjem, te prepreke ogledaju u nejednakim startnim pozicijama i mogućnostima osoba s invaliditetom.

Izvor: FOS media

Priredila: Anđela Miličić

Savez slijepih Crne Gore (SSCG) informiše javnost da je novi Portal Vlade Crne Gore u cjelosti dostupan, odnosno pristupačan posjetiocima s oštećenjem vida.

Kako kažu, raduje ihčinjenica da su kreatori i donosioci odluka u Vladi Crne Gore, vodeći se principima univerzalnog dizajna, odnosno pristupačnosti dokumenata i informacija koje se objavljuju na njihovom portalu prepoznali realne potrebe svih građana i građanki, pa tako i osoba s ostećenjem vida koje od sada mogu nesmetano koristiti njihov portal.

SSCG navodi da su u proteklom periodu imali veoma konstruktivnu saradnju s nadležnim Direktoratom Ministarstva na rješavanju tadašnjeg problema pristupačnosti sajtova državne uprave. Napominju da su 2020, u zajedničkoj saradnji odradili Monitoring primjene smjernica za kreiranje elektronskih dokumenata u skladu sa standardima e –pristupačnosti, čije preporuke su poslužile u izradi Pravilnika o standardu pristupačnosti, ali i aktivno učestvovali u mapiranju problema kao i u u pripremi ovog portala i njegovom testiranju. Kako kažu, sve navedeno je primjer jedne dobre prakse i iskustva kroz saradnju, koje je zapravo pokazalo da samo uključenost ciljnih grupa može dovesti do adekvatnih i očekivanih rezultata.  

         Elementi pristupačnosti ovog portala su apsolutno ispoštovani, kako kažu iz SSCG, za sve osobe s oštećenjem vida. Opcija PROČITAJ ME koristi sintezu govora koja tekst pretvara u sasvim ljudski, prirodan glas, uz pravilno izgovaranje – akcentovanje pojedinih riječi, odnosno kompletnog teksta. 

Za osobe s djelimičnim oštećenjem vida, postoji mogućnost da pritiskom na određenu komandu (opciju), ponuđeni tekst uvećaju, umanje, da dobiju jači kontrast i slično. Takođe, osobe koje imaju disleksiju, mogu odabrati font slova koji je prilagođen njihovim potrebama, što znači da je Portal Vlade Crne Gore u potpunosti pristupačan svim osobama s invaliditetom, koje su u ovom segmentu apsolutno izjednačene i ravnopravne sa svim ostalim građanima i građankama u našoj zemlji. 

Važnost traženja, primanja i širenja informacija ovim pozitivnim primjerom je prepoznata, kako navode iz SSCG, i time je omogućena i puna inkluzija osoba s invaliditetom.

Iz Saveza za kraj, naglašavaju da se nadaju i očekuju da će i ostali relevantni subjekti u našem društvu, slijediti ovaj, veoma pozitivan primjer i kreirati svoje politike, procedure, informacije u skladu s pozitivno-pravnim normama i principima univerzalnog dizajna, odnosno voditi računa da isti budu lako dostupni i pristupačni svim budućim posjetiocima/korisnicima.

Izvor: Saopštenje za medije Saveza slijepih Crne Gore

Priredio: Ivan Čović

Studenti Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću Univerziteta Crne Gore (UCG) imali su proteklog vikenda praktičnu nastavu s predstavnicima Paraolimpijskog komiteta Crne Gore (POKCG), sportistima, trenerima i funkcionerima. Naime, u okviru praktične nastave na predmetu Adaptirana tjelesna aktivnost na prvoj godini studijskog programa master akademskih studija – Fizička kultura i zdravi stilovi života predviđeno je upoznavanje s takmičarskim i trenažnim aktivnostima sportista s invaliditetom, organizacijom fizičkih aktivnosti u obrazovnim institucijama, resursnim centrima i centrima za podršku.

Prvog dana vikenda, studenti, nastavnici i saradnici su imali prijem predsjednika POKCG, Igora Tomić koji ih je, sa puno entuzijazma, upoznao s bogatom istorijom crnogorskog paraolimpijzma, ali i sporta osoba s invaliditetom (OSI) generalno, s puno entuzijazma je gostima s Univerziteta Crne Gore .

Potom su obišli Resursni centar za djecu i mlade Podgorica, koji se bavi kontinuiranom edukacijom i rehabilitacijom djece i mladih s invaliditetom. Informisali su se o servisima podrške djeci i mladih s invaliditetom, s posebnim osvrtom na fizičke ativnosti. Domaćin obilaska Igor Tomić, koji je zaposlen skoro dvije decenije u ovoj javnoj ustanovi, a rukovodilac je sportsko-rekreativne sekcije, istakao je činjenicu da najbolji crnogorski atletičari i stonoteniseri s invaliditetom treniraju upravo u ovoj ustanovi.

Prvi dan praktične nastave u ovom centru završen je praćenjem takmičenja atletičara s invaliditetom Trofej Podgorice 2021, u organizaciji POKCG. Na takmičenju koje je okupilo sve najbolje atletičare s invaliditetom u bacačkim disciplinama, van konkurencije su nastupili studenti Jole Knežević i Ivan Jovančević i asistent Pavle Malović (bacanje koplja iz sjedećeg položaja). Pomoć su imali u legendarnom treneru paraatletske reprezentacije, Veljku Čegaru, koji je, pored mnogih crnogorskih paraatletičara, kao što su Marijana Goranović, Radmilo Baranin, Mirnes Ramović i mnogi drugi, bio spreman da opiše i približi studentima rad s OSI.

Drugog dana praktične nastave, studenti i nastavnog osoblja s predmetu Adaptirana tjelesna aktivnost prisustvovali su Prvenstvu Crne Gore u stonom tenisu za OSI, koje su organizovali POKCG i Stonoteniski klub za OSI Luča.

 Tokom boravka u Univerzitetskom sportskom centru, za koji su se uvjerili da je u potpunosti prilagođen za OSI, studenti su imali prilike da razgovaraju s Čedomirom Damjanovićem, trenerom čuvenog stotenisera s invaliditetom, Filipa Radovića. Razgovarali su i sa Dejanom Bašanovićem, osvajačem evropske ekipne bronzane medalje 2019. Svoju životnu priču i šta joj sport znači je studentima podijelila i Samra Kojić. Na kraju takmičenja, studenti i predstavnici nastavnog kadra su „ukrstili rekete“ s Slobodankom Gurešić i Samrom Kojić, finalistkinjama u klasi 4/5.

POKCG već izvjesno vrijeme sprovodi četiri puta sedmično inkluzivne treninge plivanja na bazenima Sportskog centra Morača. Treninge vodi najbolji crnogorski plivač i kandidat za nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju, Borko Radulović, koji je nesebično podijelio iskustva i dostignuća u instruktaži plivanja i trenažnom radu s OSI. Nekoliko studentata je dio treninga provelo u vodi i treniralo s plivačima s invaliditetom.

JU Srednja ekonomska škola Mirko Vešović u Podgorici je nedjeljom, u popodnevnim časovima, mjesto okupljanja treninga reprezentacije Crne Gore u košarci u kolicima. Košarkaši u kolicima su iz više gradova Crne Gore (Bar, Rožaje, Nikšić, Podgorica), iz jedina dva crnogorska kluba, KKK Ibar iz Rožaja i KKK Paramont iz Podgorice.

Studenti Jole Knežević i Ivan Jovančević, te asistenti Pavle Malović i Erol Vrević, su sjeli u specijalizovana kolica za košarku i odradili cijeli trening u trajanju od dva sata. Domaćin na treningu košarkaša u kolicima bio je Vlado Nikolić, član UO POKCG i zadužen za razvoj ovog sporta.

Zadovoljstvo održanom nastavom, ali i saradnjom s POKCG nije krio ni Pavle Malović, saradnik na predmetu Adaptirana tjelesna aktivnost

„Mora se naglasiti da bez podrške, otvorenosti i spremnosti za saradnju od strane predsjednika POKCG, prof. Igora Tomića, ne bi bilo moguće uspješno realizovati sve nastavne aktivnosti. Mnogo me više od ispunjenog plana i programa predmeta raduje činjenica da je konkretizovana saradnja između dva bitna subjekta – akademskog (Univerzitet Crne Gore) i sportskog (POKCG)“, rekao je Pavle Malović, koji je pored Marka Aleksandrovića zadužen za nastavu na prije pomenutom predmetu.

Studenti su imali predznanje o podučavanju fizičkih aktivnosti OSI. Ipak, prava nadogradnja je praktična nastava i fizički kontakt s OSI. Ne kriju samo zadovoljstvo, već i ushićenje.

„Imali smo prilike da teorijski usvojima znanje o adaptiranoj tjelesnoj aktivnosti. Ipak, praksa je nešto drugo. Imao sam priliku da se takmičim (van konkurencije) sa atletičarima u bacanju koplja iz sedećeg položaja na specijalizovanoj stolici, da plivam s osobama s cerebralnom paralizom i Daun sindromom, odigram jedan set sa stonoteniserkama koje koriste kolica. Ako mora da se odlučim, najviše mi se dopala košarka u kolicima – za mene je to otkrovenje. Nikada nisam bio „bliži“ osobama s invaliditetom, ovaj predmet mi je promijenio svijest“, rekao je student Jole Knežević.

Izvor: portal Univerziteta Crne Gore

Priredio: Ivan Čović

Zakonodavni okvir i definicija 

Polazeći od Ustava Crne Gore, najvećeg pravnog akta, kojim se proklamuje pravo na rad, na slobodan izbor zanimanja i zapošljavanja, na pravične i humane uslove rada i na zaštitu za vrijeme nezaposlenosti, i pravo zaposlenih na odgovarajuću zaradu, ograničeno radno vrijeme i plaćeni odmor, kao i zaštitu na radu, u nastavku konferecije ćemo se detaljnije baviti ovim pravima, naročito pravima roditelja djece s invaliditetom, ali i određenih kategorija OSI.

Radno pravo je moguće definisati kao granu prava koja sadrži normativna određenja o osnovnim načelima o: organizaciji rada i uređenju radnih odnosa; zasnivanju i prestanku radnog odnosa; organizaciji i zaštiti lica u radnom odnosu; sistemu prava i dužnosti iz radnog odnosa; sistemu disciplinske i materijalne odgovornosti; ostvarivanju i zaštiti prava iz radnog odnosa, kao i o institutima u vezi sa radom i radnim odnosima.

Radni odnos u najširem smislu obuhvata sveukupnost pravnih odnosa između zaposlenog i poslodavca uređenih Ustavom, međunarodnim ugovorima, zakonima i drugim propisima, kolektivnim i drugim ugovorima i predstavlja specifični ugovorni odnos dvije ravnopravne strane u oblasti rada od kojih svaka strana u tom odnosu ostvaruje svoje ciljeve, uvažavajući interese druge strane. 

Radno mjesto podrazumijeva skup poslova i zadataka predviđenih aktom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji. Dakle, pojam radno mjesto nije sinonim pojmu mjesto rada, ne predstavlja fizički prostor mjesta rada, već obuhvata radne poslove i zadatke zaposlenog. Takođe, pravo na rad podrazumijeva i promovisanje i sam proces zapošljavanja i rada na otvorenom tržištu, kad god je to moguće, kao preduslov za produktivan i samostalan život i najveći mogući stepen nezavisnosti osoba s invaliditetom.

Akt o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta je akt kojim se kod poslodavca utvrđuje unutrašnja organizacija; radna mjesta; opis poslova radnog mjesta; broj izvršilaca; posebni uslovi za zasnivanje radnog odnosa (kompetencije, znanje, vještine i radno iskustvo, kvalifikacija nivoa obrazovanja, odnosno stručna kvalifikacija u rasponu od najviše dva nivoa obrazovanja, odnosno stručne kvalifikacije).

Radno vrijeme je vremenski period u kojem zaposleni obavlja poslove i zadatke radnog mjesta za koje je zasnovao radni odnos, kao i vrijeme u kojem se zaposleni nalazi na raspolaganju poslodavcu, bilo da se nalazi na svom radnom mjestu ili drugom mjestu koje odredi poslodavac (dežurstvo).

Zakon o radu prepoznaje pet vrsta radnog vremena:

  • Puno radno vrijeme;
  • Nepuno radno vrijeme;
  • Skraćeno radno vrijeme; 
  • Prekovremeni rad i 
  • Polovina punog radnog vremena radi pojačane njege djeteta.

Puno radno vrijeme iznosi 40 časova u radnoj sedmici.

Nepuno radno vrijeme zaposlenog/e je svako radno vrijeme kraće od punog radnog vremena. Ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom ne može da se zaključi u trajanju kraćem od 10 časova punog radnog vremena, dakle u vremenu kraćem od 30 časova nedjeljno. Radna mjesta na kojima se zaključuje ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom utvrđuju se aktom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, u zavisnosti od prirode posla i organizacije rada. Zaposleni može u okviru 40-časovne radne sedmice da zaključi više ugovora o radu sa nepunim radnim vremenom kod više poslodavaca i na taj način ostvari puno radno vrijeme.

Skraćeno radno mjesto - Na radnom mjestu na kojem, uz primjenu mjera zaštite i zdravlja na radu, nije moguće zaštititi zaposlenog od štetnih uticaja, radno vrijeme se može skratiti srazmjerno štetnom uticaju uslova rada na zdravlje i radnu sposobnost zaposlenog, do 36 časova u radnoj sedmici. Zaposleni koji radi skraćeno radno vrijeme ima ista prava iz rada kao i zaposleni koji radi puno radno vrijeme. 

Prekovremeni rad - Radno vrijeme zaposlenog može da traje i duže od ugovorenog radnog vremena, u slučaju iznenadnog povećanja obima posla, kao i u slučaju više sile, i u drugim izuzetnim slučajevima. Prekovremeni rad uvodi se pisanom odlukom poslodavaca prije početka tog rada. Poslodavac je dužan da obavijesti inspektora rada o uvođenju prekovremenog rada u roku od tri dana od dana donošenja odluke o uvođenju prekovremenog rada. Prekovremeni rad može da traje samo onoliko vremena koliko je neophodno da se otklone uzroci zbog kojih je uveden, s tim da radno vrijeme ne može biti u prosjeku duže od 48 časova sedmično, u okviru perioda od četiri mjeseca. 

Što se tiče polovine punog radnog vremena radi pojačane njege djeteta, ovo pravo ima zaposleni roditelj, usvojilac, staralac ili hranitelj da radi polovinu punog radnog vremena do navršene treće godine života djeteta, ukoliko je djetetu potrebna pojačana njega. Takođe ima pravo i roditelj, usvojilac, hranitelj ili staratelj djeteta s invaliditetom, odnosno lice koje se stara o licu sa teškim invaliditetom u skladu sa posebnim propisima. Osvrnućemo se detaljnije na ovo pravo malo kasnije. 

 

Odmori, odsustva s rada i mirovanje prava i obaveza iz Zakona o radu

Po Zakon o radu zaposleni imaju pravo da koriste sljedeće odmore: 

  1. Odmor u toku radnog dana - Zaposleni koji radi puno radno vrijeme ima pravo na odmor u toku radnog dana u trajanju od najmanje 30 minuta (pauza). Zaposleni koji radi duže od četiri, a kraće od šest časova dnevno ima pravo na odmor u toku radnog dana u trajanju od najmanje 15 minuta. Zaposleni koji radi najmanje šest časova dnevno, ima pravo na odmor u toku radnog dana u trajanju od najmanje 30 minuta. Zaposleni koji radi duže od punog radnog vremena, a najmanje 10 časova dnevno, ima pravo na odmor u toku radnog dana u trajanju od 45 minuta. Odmor u toku radnog dana ne može da se koristi na početku i na kraju radnog vremena.
  2. Dnevni odmor - Zaposleni ima pravo na odmor između dva uzastopna radna dana u trajanju od najmanje 12 časova neprekidno.
  3. Sedmični odmor - Zaposleni ima pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 časa. 
  4. Godišnji odmor - U svakoj kalendarskoj godini zaposleni ima pravo na godišnji odmor utvrđen kolektivnim ugovorom, odnosno ugovorom o radu najmanje 20 radnih dana. Zaposleni koji radi skraćeno radno vrijeme, ima pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje 30 radnih dana. Zaposleni koji radi šest radnih dana ima pravo na godišnji odmor u trajanju od 24 radna dana. Dok zaposlena osoba s invaliditetom ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 26 radnih dana.

Po Zakonu o radu zaposleni imaju pravo na plaćeno odsustvo u sljedećim slučajevima: 

  • sklapanja braka - pet radnih dana;
  • rođenja djeteta - tri radna dana;
  • njege djeteta  s invaliditetom- tri radna dana;
  • smrti člana uže porodice - a članovima uže porodice smatraju se bračni drug, djeca (bračna, vanbračna, usvojena i pastorčad), braća, sestre, roditelji, usvojilac i staratelj - sedam dana;
  • smrti srodnika, izvan uže porodice, zaključno sa trećim stepenom krvnog srodstva, odnosno sa drugim stepenom tazbinskog srodstva - jedan radni dan;
  • teške bolesti člana uže porodice - sedam radnih dana;
  • otklanjanja posljedica u domaćinstvu prouzrokovanih elementarnim nepogodama - tri radna dana;
  • učestvovanja u sindikalnim kulturnim, sportskim ili drugim javnim manifestacijma od nacionalnog i međunarodnog značaja - dva radna dana;
  • korišćenja prevencije radne invalidnosti i rekreativnog odmora - pet radnih dana;
  • selidbe sopstvenog domaćinstva na području istog naseljenog mjesta - jedan radni dan, a iz jednog u drugo naseljeno mjesto - tri radna dana;
  • dobrovoljnog davanja krvi - jedan radni dan;
  • dobrovoljnog davanja tkiva i organa - prema ljekarskoj dokumentaciji;
  • polaganja stručnog ispita - pet radnih dana.

Zaposleni ima pravo na naknadu zarade u visini utvrđenoj kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu za vrijeme odsustvovanja sa rada zbog:

  1. Državnih i vjerskih praznika u kojima se ne radi; odazivanja na poziv državnih organa; stručnog usavršavanja po nalogu poslodavca, privremene nesposobnosti za vrijeme spriječenosti za rad po propisima o zdravstvenom osiguranju i za vrijeme korišćenja porodiljskog, roditeljskog, usvojiteljskog i hraniteljskog odsustva i odsustva radi njege djeteta, u skladu sa Zakonom o radu; 
  2. Prekida rada koji je nastao bez krivice zaposlenog (TRENUTNO AKTUELNO U SITUACIJI IZAZVANOJ KORONAVIRUSOM POSEBNO ZA ODREĐENE DJELATNOSTI GDJE je rad zabranjen ili obustavljen zbog naredbi Ministarstva zdravlja, ili ukoliko RAD OD KUĆE NE MOŽE BITI ORGANIZOVAN);
  3.  Odbijanja da radi kada nijesu sprovedene propisane mjere zaštite i zdravlja na radu; odsustvovanja sa rada po osnovu unaprijed dogovorenog učešća u radu organa kod poslodavca i organa sindikata; za vrijeme prekvalifikacije, dokvalifikacije i osposobljavanja za rad na drugim poslovima dok oni traju i u drugim slučajevima utvrđenim zakonom, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu. 

Zaposleni ima pravo na neplaćeno odsustvo sa rada u trajanju do 30 dana u kalendarskoj godini u slučajevima:

  • njege člana uže porodice usljed teže bolesti;
  • liječenja o sopstvenom trošku;
  • učestvovanja u kulturnim, sportskim ili drugim manifestacijama od nacionalnog značaja;
  • kada postoji saglasnost poslodavca i zaposlenog, kao i u drugim slučajevima utvrđenim granskim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom kod poslodavca, odnosno ugovorom o radu.

Poslodavac može na zahtjev zaposlenog omogućiti odsustvo duže od 30 dana, ako to ne remeti proces rada. Zaposleni ima pravo na zdravstvenu zaštitu, a dok druga prava i obaveze iz rada i po osnovu rada u tom slučaju miruju.

 

SITUACIJA USLJED COVID -19 

Radni odnosi su i u novonastalim okolnostima regulisani zakonom, a poslodavci i zaposleni imaju prilike da se upoznaju sa svojim pravima i obavezama tokom trajanja pandemije izazvane virusom korona.

Poslodavac može organizovati i “naložiti rad od kuće” kada priroda posla kod poslodavca dopušta takvu mogućnost. 

U takvim slučajevima zasniva se radni odnos za obavljanje poslova van prostorija poslodavca i takav rad obuhvata rad na daljinu i rad kod kuće.

Ukoliko se rad obavlja od kuće, podrazumijeva se da priroda posla kod poslodavca dopušta takvu mogućnost. To znači da ne postoji zakonski osnov da poslodavac u takvim slučajevima, zaposlenom umanji zaradu.

Zakon o radu ne propisuje mogućnost otkazivanja ugovora o radu zbog okolnosti nastalih u toku pandemije. U takvim situacijama primjenjuje se odredba člana 103 Zakona o radu, koja reguliše prekid rada bez krivice zaposlenog.

 Između ostalog, pod takvim prekidom, podrazumjevaju se prekidi zbog zabrane obavljanja djelatnosti od strane nadležnog državnog organa, kao prekid uzrokovan prirodnim nepogodama (u konkretnom slučaju pod ove dvije okolnosti podvodi se trenutna situacija sa pandemijom izazvanom COVID-19). Bitno je napomenuti, da u ovom slučaju, zaposlenom pripada naknada zarade za vrijeme odsustvovanja sa rada zbog prekida rada koji je nastao bez krivice zaposlenog u visini od 60% osnova za naknadu, koji čini njegova prosječna zarada ostvarena u prethodnom polugodištu i ne može biti niža od minimalne zarade u Crnoj Gori, u skladu Zakonom o radu.

Odredbom člana 25 Opšteg kolektivnog ugovora, koji treba biti usklađen s novim Zakonom o radu najkasnije do 31. decembra ove godine, propisano je da zaposlenom pripada naknada zarade za vrijeme prekida rada, koji je nastao bez krivice zaposlenog u visini od 70% osnova za naknadu (u odnosu na Zakon o radu koji garantuje 60% naknade zarade) koji čini njegova prosječna zarada ostvarena u prehodnom polugodištu.

Naknada za vrijeme odsustvovanja sa rada zbog prekida rada koji je nastao bez krivice zaposlenog može se isplaćivati najduže šest mjeseci u toku kalendarske godine i ne može biti niža od visine minimalne zarade u Crnoj Gori.

Granskim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom kod poslodavca, odnosno ugovorom o radu, može se utvrditi naknada zarade u iznosu većem od 70%.

U odnosu na zaposlene koji već ostvaruju pravo na naknadu za rad po osnovu privremene spriječenosti za rad i korišćenja prava na porodiljsko odnosno roditeljsko odsustvo, važno je istaći da se oni ne mogu podvesti pod prethodno navedenu situaciju, iz razloga što se pravo na naknadu za rad ne ostvaruje po istom osnovu. Takođe je važno da naglasimo da dokle god zaposleni/a ostvaruje bilo koje pravo od pomenutih, poslodavac ne smije da prekine radni odnos. 

Dakle, za obavljanje poslova van prostorija poslodavca, ukoliko priroda posla kod poslodavca dopušta takvu mogućnost, zaposleni može zahtijevati obavljanje rada od kuće. 

Ovdje je bitno istaći da poslodavac i zaposleni mogu da ponude izmjenu ugovora o radu (aneks ugovora), između ostalog zbog raspoređivanje na drugi odgovarajući posao, zbog potreba procesa ili organizacije rada.

Dužnost poslodavca je da vodi evidenciju o zaposlenima, koji su kod njega u radnom odnosu, a evidencija podrazumijeva podatke o zaposlenima, prisutnosti na radu, svim vidovima organizacije radnog vremena i godišnjim odmorima zaposlenih, u skladu sa posebnim zakonom. 

Poslodavac je obavezan da vodi evidenciju o ugovorima o radu za obavljanje poslova van prostorija poslodavca (rad od kuće), o čemu je dužan da obavještava inspekciju rada.

U ovoj situaciji, važno je napomenuti da inspekcija rada poslodavcu može zabraniti obavljanje poslova van prostorija poslodavca kada postoji neposredna opasnost za život i zdravlje zaposlenih i ako taj rad ugrožava životnu sredinu.

Jedna od stavki ugovora o radu za obavljanje poslova van prostorija poslodavca je i predviđanje uslova rada i načina vršenja nadzora nad takvim radom. Poslodavac je obavezan da obezbijedi mjere zaštite i zdravlja na radu sprječavanjem, uklanjanjem i kontrolom rizika na radu, za svakog zaposlenog.

 

 

Mjere profesionalne rehabilitacije

 U slučaju da poslodavac ne može da utvrdi kako da obezbijedi adekvatne uslove i mjere zaštite i zdravlju na radu za zaposlene osobe s invaliditetom, kao i nemogućnost raspoređivanja na drugo radno mjesto ili nemogućnost ostvarivanja pravo na polovinu punog radnog, u ovom slučaju, poslodavac uz saglasnosti zaposlenog može predati Zahtjev za uključivanje zaposlenog u mjere i aktivnosti profesionalne rehabilitacije. Mjere profesionalne rehabilitacije se prolaze u skladu sa Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom.

Mjere profesionalne rehabilitacije imaju za cilj da poboljšaju uslove za adekvatnije radno okruženje i olakšan proces rada svake osobe s invaliditetom, bez obzira na vrstu i stepen invaliditeta.

Zadatak jeste da se stvore uslovi za adekvatnije radno okruženje i olakša proces rada svake osobe s invaliditetom, prepoznaju lični potencijali, potrebe i ograničenja svake OSI, stvore uslovi za bezbjednost i zaštitu na radu i u toku radnog procesa, bez obzira na vrstu i stepen invalidnosti, i to kroz uklanjanje i/ili minimalizovanje prepreka i prilagođavanje radnog okruženja (materijala, opreme za rad i radnih prostorija).

Ove mjere dakle sprovodi izvođač profesionalne rehabilitacije koji je dužan doći na radno mjesto i utvrditi uslove u kojima OSI radi, odnosno da procijeni da li je radno mjesto u skladu s mogućnostima i sposobnostima OSI, i da li uslovi rada i radni proces, metode i tehnike rada mogu ugroziti ili ugrožavaju zdravlje OSI, da li je potrebno osobu s invaliditetom rasporediti na drugo radno mjesto, kao i da li može OSI da rade puno radno vrijeme. Analizu konkretnog radnog mjesta i radnog okruženja OSI sprovodi se u okviru mjere 7, Izradu plana prilagođavanja radnog mjesta i radnog okruženja za OSI sprovodi se u okviru mjere 8 i Izradu plana potrebne opreme i sredstava za rad za OSI na tom radnom u okviru mjere 9.  Ove mjere mogu se sprovoditi na početku zasnivanja radnog odnosa, ali i kasnije kada se zaposleni uputi u mjeru 12 - Praćenje zaposlenog na radnom mjestu i kada izvođač utvrdi da je potrebno sprovesti i mjere 7, 8 i 9. 

 

Zaštita od prestanka radnog odnosa

Poslodavac ne može da raskine ugovor o radu sa roditeljem, usvojiteljem i hraniteljem zbog korišćenja prava na roditeljsko, usvojiteljsko i hraniteljsko odsustvo; prava na rad sa polovinom punog radnog vremena zbog njege djeteta s invaliditetom; samohranim roditeljem koji ima dijete do sedam godina života ili dijete s invaliditetom, ako ispunjava obaveze u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu. 

  Dakle, zakon među kategorijama plaćenog odsustva prepoznaje odsustvo zbog privremene spriječenosti za rad (poznatije u narodu kao bolovanje), i pravo na rad s polovinom punog radnog vremena. 

 

Rad sa polovinom punog radnog vremena radi njege djeteta s invaliditetom prema Zakonu o radu

Pravo da radi polovinu punog radnog vremena ima roditelj, usvojilac, hranitelj ili staratelj djeteta s invaliditetom, odnosno lice koje se stara o licu sa teškim invaliditetom u skladu sa posebnim propisima. Radno vrijeme zaposlenog smatra se punim radnim vremenom za ostvarivanje prava iz rada i po osnovu rada.  Za vrijeme korišćenja odsustva zaposleni ima pravo na naknadu zarade u iznosu koji ne može biti manji od naknade zarade u slučaju privremene spriječenosti za rad.

Zaposleni koji namjerava da koristi pravo na rad s polovinom punog radnog vremena dužan je da u pisanoj formi podnese zahtjev poslodavcu, neposredno po dobijanju rješenja prvostepeno socijalno – ljekarske komisije Centra za socijalni rad. 

Po podnijetom zahtjevu Centru za socijalni rad, zaposleni dobija rješenje Centra za socijalni rad za područnu jedinicu opštine u kojoj je zahtjev za ostvarivanje prava predao, te isti nosi poslodavcu, kako bi dobio novi/izmijenjen ugovor o radu. U slučaju da poslodavac iz nekog razloga odbije ili ne želi da primi Rješenje Centra za socijalni rad, odnosno zaposlenom omogući korištenje ovog prava, zaposleni je dužan slučaj prijaviti Inspekciji rada.

Ova prava se ne mogu koristi za vrijeme za koje je dijete s invaliditetom smješteno u ustanovu socijalne i dječje zaštite, već isključivo u koliko živi u porodici.

 

Prava iz Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti

Poslodavac ima pravo na refundaciju sredstava po osnovu isplate naknade zarade zaposlenom za rad sa polovinom punog radnog vremena, u iznosu od 50% zarade zaposlenog.

Visina sredstava koja se refundiraju poslodavcu za zaposlenog za rad sa polovinom punog radnog vremena ostvaruje lice koje je prije ostvarivanja ovog prava bio u radnom odnosu:

1) najmanje 12 mjeseci neprekidno, je 50% prosječne zarade za 12 mjeseci koji prethode mjesecu ostvarivanja prava na rad sa polovinom punog radnog vremena;

2) do 12 mjeseci neprekidno, je 50% prosječne zarade za vrijeme rada koji je prethodio mjesecu ostvarivanja prava na rad sa polovinom punog radnog vremena. 

 

Kome i kako se podnosi zahtjev za ostvarenje prava na polovinu punog radnog vremena

Zahtjev uz medicinsku dokumentaciju za ostvarivanje ovog prava se podnosi Centru za socijalni rad, čija Prvostepena socijalno-ljekarska komisija daje ocjenu, nalaz i mišljenje u prisustvu podnosioca zahtjeva, nakon čega donosi konačnu odluku u prisustvu tri člana Komisije, u čijem sastavu su ljekari iz određene specijalnosti. 

Uz zahtjev za ostvarivanje prava na rad s polovinom punog radnog vremena prilaže se: 

- dokaz o radnom statusu roditelja, usvojioca ili lica kome je nadležni organ starateljstva povjerio dijete na staranje i njegu; 

- izvod iz matične knjige rodjenih za dijete; 

- medicinska dokumentacija za dijete.

Centar za socijalni rad je dužan da donese pisano Rješenje kojim odobrava ili odbija ovo pravo. Ukoliko Centar za socijalni rad odbije Vaš zahtjev, odnosno donese Rješenje kojim Vam ne priznaje pravo, imate pravo žalbe u roku od 15 dana. 

Žalbu protiv rješenja centra za socijalni rad podnosite Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, koje rješava po Vašem zahtjevu u drugostepenom postupku, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. Ukoliko Ministarstvo ne odgovori u roku od tri mjeseca, imate pravo da se žalite Upravnom sudu zbog ćutanja administracije. 

Takođe, ukoliko Ministarstvo finansija i socijalnog staranja u drugom postupku potvrdi Rješenje Centra za socijalni rad kojim ste nezadovoljni imate pravo da se žalite Upravnom sudu u roku od mjesec dana. 

Kao što je prethodno navedeno, ukoliko poslodavac ne želi omogućiti uživanje prava možete se obratiti inspekciji rada. 

U svakom od navedenih postupaka UMHCG omogućava besplatno pravno informisanje, savjetovanje i zastupanje pred institucijama. 

 

 

 

 

 

Prava iz Zakona o zdravstvenom osiguranju / bolovanje 

Pravo na naknadu zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad imaju osiguranici, između ostalog, određeni da njeguju oboljelog člana uže porodice, gdje se ubrajaju i neke kategorije osoba s invaliditetom, prema Pravilniku koji propisuje Fond za zdravstveno osiguranje.

Naknadu zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranik ostvaruje kod poslodavca. Obračun i isplatu naknade zarade poslodavac vrši na osnovu izvještaja za obračun naknade zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad, koji izdaje izabrani doktor. 

Zahtjev za refundaciju sredstava na ime isplaćene naknade zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad poslodavac podnosi Fondu na propisanom obrascu, prema mjestu prijave zaposlenog na zdravstveno osiguranje.

Naknada zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad određuje se najmanje u visini od 70% od osnova za naknadu. Međutim, naknada zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad u visini od 100% od osnova za naknadu obezbjeđuje se osiguranom licu i zbog liječenja osnovne bolesti i stanja, definisanih Zakonomo obaveznom zdravstvenom osiguranju.

Fond refundira poslodavcu isplaćenu naknadu zarade u visini od 70% od osnova za naknadu, a najviše do iznosa koji ne može biti veći od jedne prosječne zarade zaposlenih u Crnoj Gori u prethodnoj godini, po podacima organa uprave nadležnog za poslove statistike. 

Privremenu spriječenost za rad do 15 dana utvrđuje izabrani tim ili izabrani doktor, a nakon 15 dana nadležna ljekarska komisija, u zavisnosti od vrste i prirode bolesti, u skladu s aktom Fonda. 

Pravilnikom je definisano da privremenu spriječenost za rad zbog njege oboljelog člana uže porodice osiguranika, izabrani doktor odobrava: 

- na predlog izabranog pedijatra oboljelog člana uže porodice do 15 godina života, 

- na predlog doktora odgovarajuće specijalnosti koji liječi oboljelog člana uže porodice starijeg od 15 godina života. 

Nadalje, isti Pravilnik propisuje privremenu spriječenost za rad zbog njege oboljelog člana uže porodice osiguranika, gdje Ljekarska komisija odobrava: 

  1. na predlog najmanje dva doktora odgovarajuće specijalnosti zdravstvene ustanove:  

- do tri mjeseca za njegu oboljelog člana uže porodice do 15 godina života, 

- do jednog mjeseca za njegu oboljelog člana uže porodice starijeg od 15 godina života. 

  1. na predlog konzilijuma doktora odgovarajuće specijalnosti Kliničkog centra Crne Gore: 

- do šest mjeseci za njegu oboljelog člana uže porodice do 15 godina života, 

- do četiri mjeseca, za njegu oboljelog člana uže porodice starijeg od 15 godina života. 

Privremena spriječenost za rad zbog njege oboljelog člana uže porodice, odobrava se osiguraniku neprekidno ili sa prekidima u jednoj kalendarskoj godini, bez obzira na broj oboljelih članova uže porodice kojima je potrebna njega, najduže u rokovima gore navedenih. 

Kriterijumi za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad po osnovu njege člana uže porodice (bolovanje) prema Pravilniku Fonda možete pronaći u objavljenoj smjernici na portalu www.disabilityinfo.me u kategoriji Resursni kutak, podkategoriji Ostvarivanje prava. 

Sadržina ovog teksta je nastala u okviru aktivnosti Onlajn pravno savjetovalište za djecu i mlade s invaliditetom kroz projekat Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori). 

Pripremila: Aleksandra Pavićević

PRAVO NA OBRAZOVANJE

Kada je riječ o ovoj temi važno je da razumijemo da je obrazovanje temeljno ljudsko pravo svih onih koji uče. Naime, obrazovanje je pravo pojedinačne osobe, a ne, u slučaju djece, pravo roditelja ili staratelja. Roditeljske odgovornosti u tom pogledu su podređene pravima djeteta, zato je važno da o ovaj temi govorimo.

Obrazovanje je sredstvo za ostvarivanje drugih ljudskih prava. To je glavni način na koji se osobe s invaliditetom mogu izdići iz siromaštva, dobiti sredstva kako bi u potpunosti učestvovale u svojim zajednicama, i zaštitile se od eksploatacije. 

Ono je rezultat procesa kontinuirane i proaktivne posvećenosti uklanjanju prepreka koje ometaju pravo na obrazovanje, zajedno s promjenama u kulturi, politici i praksi redovnih škola da se prilagode i efikasno uključe sve učenike.

Ustav Crne Gore proklamuje svima obrazovanje pod jednakim uslovima. Pored toga osnovno obrazovanje je i obavezno. Dakle, nije riječ samo o pravu i mogućnosti nego i obavezi roditelja, odnosno porodica pa i cijelog društva da djecu uključe u proces obrazovanja. 

Pored navedenog kad su u pitanju djeca s invaliditetom, mada ne samo ona, važno je razumjeti pojam inkluzivnog obrazovanja. 

Inkluzija obuhvata proces sistemskih reformi koje uključuju izmjene i modifikacije sadržaja, nastavnih metoda, modela pristupa, struktura i obrazovnih strategija za prevazilaženje barijera s ciljem da svim učenicima odgovarajućeg uzrasta omogući spektar pravednih i participativnih iskustava učenja i okruženje koje najbolje odgovara njihovim zahtjevima i prioritetima. Uvođenje učenika s invaliditetom u redovne razrede bez pratećih strukturalnih promjena, na primjer, organizacije, nastavnog plana i programa i strategija učenja, ne čini inkluziju. Osim toga, integracija ili puko uključivanje automatski ne garantuje prelaz od segregacije na inkluziju. 

Inkluzija podrazumijeva u najširem smislu promjenu prethodno utvrđenih tradicionalnih pravila, politika i praksi, novim, modernim i prilagođenim svakom djetetu i njegovoj individualnosti. To znači da postoje obaveze sistema obrazovanja, prije svega nadležnog ministarstva, i škola da budu potpuno pristupačne, da prilagode nastavne planove i programe, metode i sredstva rada svakom pojedinačnom učeniku i njegovim potrebama i zahtjevima, da budu adekvatno opremljene dodatnim didaktičkim i nastavnim sredstvima, da imaju senzibilisan i dobro obučen kadar o pravima i potrebama djece s invaliditetom, da obezbijede potrebne servise podrške kao što je asistencija u nastavi, zatim vršnjačku edukaciju i dr. Cilj je da se izbjegne segregacija i izopštavanje djece s invaliditetom, da se omogući njihov napredak u skladu s prethodno postavljenim ciljevima. Navedeno znači da je inkluzija suprotna onom što često imamo u praksi a to je nametanje uklapanja djece u postojeće sisteme. Takođe, inkluzija podrazumijeva da djeca stiču kompetencije koje mogu kasnije primijeniti u praksi kroz rad i zapošljavanje, a ne samo puko školovanje čiji je cilj diploma, a ne znanje. U ovom segment roditelji i porodice imaju važnu ulogu reaalnih očekivanja u odnosu na svoje dijete kako bi stepen i profil stečenog obrazovanja odgovarao realno dostižnim mogućnostima. 

KONVENCIJA UN O PRAVIMA OSI – ČLAN 24

Pravo na inkluzivno obrazovanje djeci s invaliditetom garantovano je Konvencijom o pravima djeteta i Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom. 

Ovi dokumenti garantuju uživanje ovog prava bez diskriminacije i na osnovu jednakosti sa drugima, i inkluzivni sistem obrazovanja na svim nivoima i učenje tokom čitavog života. 

Međutim, crnogorski obrazovni sistem se i dalje u velikoj mjeri bazira na funkcionalnom i medicinskom modelu pristupa invaliditetu, umjesto modela zasnovanog na ljudskim pravima koji garantuje pravo svakom pojedincu bez obzira na lične karakteristike. Između ostalog, Konvencija propisuje i to da nijedno dijete ne smije biti isključeno iz procesa obrazovanja, da pristup obrazovanju imaju u svojim lokalnim zajednicama, da im budu obezbijeđene razumne adaptacije odnosno prilagođavanja u skladu s individualnim potrebama, i da dobiju podršku i mjere koje su im potrebne za efektivno obrazovanje. 

Dakle, jasno je da škole moraju biti spremne za svako dijete. Međutim, primjena ovih odredbi u našem obrazovnom sistemu može se dovesti u pitanje uzimajući u obzir da kroz proces usmjeravanja u školu ne prolaze sva djeca, već samo ona s invaliditetom (ili ona za koju se pretpostavi da imaju invaliditet, u slučaju da on nije utvrđen prije polaska u školu), obrazovanje se i dalje odvija u resursnim centrima čija potpuna transformacija u ustanove za pružanje podrške još uvijek nije izvršena, pa tako neka djeca bivaju izdvojena iz svoje lokalne zajednice i porodičnog okruženja da bi mogla pohađati školu, što ima dugoročne posljedice na njihov dalji život, i pored toga postoje i dalje specijalna odječljenja u redovnim školama ili se čak vrši grupisanje djece s invaliditetom na način što se veliki broj jih upisuje u ista odjeljenja. Dodatno, zakonodavstvo u oblasti obrazovanja ne prepoznaje razumne adaptacije, a individualizovana podrška, mada djelimično definisana zakonskim okvirom, u praksi se ne obezbjeđuje u potrebnom obimu i svim oblicima koji bi bili potrebni učenicima s invaliditetom. Ipak, u postojećim okolnostima, djeci s invaliditetom bi, bez prolaska kroz proces usmjeravanja, bila nedostupna bilo kakva podrška jer bi se sistem isključivo temeljio na integraciji, bez ijednog elementa inkluzije.

Proces usmjeravanja propisan je Zakonom o obrazovanju i vaspitanju djece sa posebnim obrazovnim potrebama, a pored ovih zakona postoji i Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju, Zakon o gimnaziji, Zakon o stručnom obrazovanju i dr.

Zakonom o vaspitanju i obrazovanju djece sa posebnim obrazovnim potrebama prepoznaje predškolske ustanove, osnovne, opšte i stručne srednje škole, kao i resursne centre kao mjesta u kojima se odvija obrazovanje djece s invaditetom. Takođe se navodi da prostor, oprema i nastavna sredstva u ovim ustanovama „moraju biti prilagođeni djeci sa posebnim obrazovnim potrebama, u skladu sa obrazovnim programom“, te da su škola i resursni centar „dužni da obezbijede pristup objektu i adekvatne obrazovne tehnologije, kao vid dodatnih nastavnih sredstava (uvećanu štampu, Brajevo pismo i sl.). 

Pomenutim Zakonom su definisana tri oblika obrazovnog programa u skladu s kojima se mogu obrazovati učenici s invaliditetom: 

1) obrazovni program uz obezbjeđivanje dodatnih uslova i pomagala; 

2) obrazovni program sa prilagođenim izvođenjem i dodatnom stručnom pomoći; 

3) posebni obrazovni program. 

Obrazovni program uz obezbjeđivanje dodatnih uslova i pomagala sprovodi se na način što se učenici s invaliditetom uključuju u odjeljenja s drugom djecom, uz obezbjeđivanje dodatnih uslova i pomagala i dodatne stručne pomoći, u skladu s obrazovnim programom. Dodatna stručna pomoć se pruža individualno, uz mogućnost mijenjanja, prilagođavanja i individualizacije metodike izvođenja nastavnih sadržaja u individualnom programu. U programu s prilagođenim izvođenjem i dodatnom stručnom pomoći djeca s invaliditetom su uključena u odjeljenja s ostalom djecom, uz prilagođen obrazovni program, koji, zavisno od karakteristika i potreba djeteta, može uključivati: skraćivanje ili proširivanje sadržaja predmetnog programa; mijenjanje; prilagođavanje i individualizaciju metodike kojom se sadržaji realizuju. Obim stručne pomoći određuje se rješenjem o usmjeravanju. Kroz posebni obrazovni program djeca s invaliditetom stiču obrazovanje u integrisanim odjeljenjima i resursnim centrima. Prema navodima zakona, po ovom programu se obrazuju djeca „koja se zbog težine smetnji ne mogu obrazovati u školi“. Predviđeno je da učenici integrisanog odjeljenja pohađaju zajedničku nastavu pojedinih predmeta s vršnjacima u redovnim odjeljenjima, u skladu sa individualnim razvojno-obrazovnim programom i rasporedom časova. Zakonom su preciznije definisani i načini usmjeravanja djece s invaliditetom u obrazovni proces, individualni razvojno-obrazovni program (IROP), individualni tranzicioni plan (ITP) i asistencija u nastavi kao jedan od servisa podrške.

Pomenutim zakonom je definisano da je  usmjeravanje djece s posebnim obrazovnim potrebama “postupak kojim se, na osnovu stručnog mišljenja komisije, donosi program vaspitanja i obrazovanja u koji se dijete usmjerava, određuje obim i način izvođenja dodatne i druge stručne pomoći za školu, odnosno resursni centar u koju će dijete biti uključeno, imajući u vidu očuvane sposobnosti, vrstu i stepen smetnje u razvoju (posebne obrazovne potrebe)“. 

Postupak se pokreće zahtjevom, koji može predati roditelj, ustanova primarne zdravstvene zaštite, vaspitnoobrazovna ustanova, centar za socijalni rad ili organ lokalne uprave nadležan za poslove prosvjete, uz obavještavanje roditelja.

O zahtjevu odlučuje Komisija za usmjeravanje djece s posebnim obrazovnim potrebama, koju čine: pedijatar i ljekari odgovarajuće specijalnosti, psiholog, pedagog, defektolog odgovarajuće specijalnosti i socijalni radnik, a u njenom radu učestvuju i roditelji, učitelj, odnosno vaspitač djeteta koje se usmjerava. 

Komisija prijedlog o usmjeravanju daje na osnovu svoje procjene, uvida u dokumentaciju i razgovora s roditeljima, a takođe je u obavezi da traži mišljenje od vaspitno-obrazovne ustanove u koju će dijete biti usmjereno i da prikuplja podatke o djetetu od drugih nadležnih institucija. U prijedlogu o usmjeravanju određuju se program vaspitanja i obrazovanja u koji se dijete usmjerava, obim i način sprovođenja dodatne stručne pomoći, potreba za angažovanjem asistenta u nastavi, kadrovski, prostorni, materijalni i drugi uslovi koje škola ili resursni centar u koji će dijete biti uključeno mora da obezbijedi, kao i elemente na osnovu kojih se obezbjeđuju i druga prava djeteta koja se ostvaruju prema posebnim propisima, ako tim propisima nije drukčije određeno.

Na osnovu prijedloga Komisije, organ lokalne uprave nadležan za poslove prosvjete donosi rješenja o usmjeravanju u obrazovni program. Rješenje sadrži rok koji ne smije biti duži od godine dana, u kojem je vaspitno-obrazovna ustanova dužna da prati postignuće i napredovanje djeteta radi provjere ispravnosti usmjeravanja, načina rada, dodatnih pomoći i podrške, realizacije ciljeva individualnog razvojno-obrazovnog programa. 

Na rješenje lokalne uprave se u roku od 30 dana od dana prijema može uložiti žalba Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta Po žalbi odlučuje drugostepena komisija koju formira Ministarstvo, a koju čine pedijatar i ljekari odgovarajuće specijalnosti, defektolog, psiholog, pedagog, socijalni radnik i učitelj, odnosno vaspitač. Na osnovu odluke drugostepene komisije, Ministarstvo donosi rješenje o usmjeravanju, protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor. 

Kao što smo naveli, ovakav postupak može se smatrati jednim od oblika diskriminacije djece s invaliditetom, budući da samo ona prolaze kroz proces usmjeravanja kroz koji ne prolaze njihovi vršnjaci bez invaliditeta,. Dodatno, djeca prilikom ovog postupka ne bivaju konsultovana, već Komisije daju prijedloge koji su kako se navodi “u najboljem interesu djeteta”. 

Revizija sistema usmjeravanja djece s invaliditetom u proces obrazovanja na način što će se u usmjeravanju primijeniti model pristupa zasnovan na ljudskim pravima i uzimati u obzir mišljenje djece, omogućila bi da svako dijete s invaliditetom dobije adekvatnu podršku za uključivanje u obrazovni sistem, prelazak s jednog na drugi nivo obrazovanja i kasnije na tržište rada. Nakon upisa djeteta u školu, odnosno resursni centar, vaspitno-obrazovna ustanova je dužna da u roku od 30 dana donese individualni razvojno-obrazovni program (IROP). 

IROP omogućava prilagođavanje sadržaja predmetnih programa – njihovo skraćivanje ili proširivanje, izmjene, prilagođavanje i individualizaciju načina realizacije sadržaja, mogućnost dopune alternativnim oblicima komunikacije, upotrebu znakovnog jezika, Brajevog pisma, asistivnih tehnologija. Ovaj dokument se u toku godine može mijenjati i prilagođavati.  Za sprovođenje, odnosno praćenje i prilagođavanje IROP-a, na nivou škole, odnosno resursnog centra, formira se stručni tim sastavljen od nastavnika i stručnih saradnika, uz učešće roditelja. Izradu sličnih individualizovanih planova podržava i Komitet UN za prava osoba s invaliditetom koji u Generalnom komentaru br. 4 navodi da je potrebno izraditi planove kojima bi se prepoznale potrebe za razumnim adaptacijama i specifičnim oblicima podrške potrebnim pojedinačnom učeniku, što uključuje obezbjeđivanje odgovarajućih pomagala, nastavnog materijala u alternativnim ili pristupačnim formatima, modele i načine komunikacije, komunikacionih tehnologija, pomagala za komunikaciju i asistivne i informacione tehnologije. 

Ovakvim planom se može prepoznati i potreba za pružanjem podrške od strane kvalifikovanog asistenta u nastavi. Takođe, u Generalnom komentaru se preporučuje i redovni monitoring i evaluacija ovih planova uz obavezno uključivnje učenika s invaliditetom. Što se načina primjene plana tiče, potrebno je da on bude određen u saradnji s učenikom, i kada je to potrebno, s roditeljem, starateljem ili trećim licem. U slučaju nedostupnosti podrške ili neadekvatnog pružanja, učenik mora imati mogućnost da zatraži njenu reviziju. U smislu ovih preporuka, potrebna je izmjena aktuelnog modela izade IROP-a na način koji bi u prvi plan stavio učenika s invaliditetom i uzeo u obzir njegove želje, uz mnogo opsežnije određivanje potreba za podrškom i razumnih adaptacija, koje se ne bi zasnivale isključivo na tehničkim adaptacijama i angažovanju asistenata u nastavi, već bi uključio i prilagođavanje škole i njenih sadržaja, obezbjeđivanje pristupačne literature i nastavnih programa, upotrebu jezika, pisma i načina komunikacije (znakovni jezik, Brajevo pismo, augmentativni i alternativni vidovi komunikacije), potrebne informaciono-komunikacione tehnologije, servise, usluge i pomagala.

Dakle, za roditelje je posebno važno da budu uključeni od početne faze procesa umjeravanja dok god se on sprovodi kao takav, posebno zato što se i potrebni servisi podrške navode u rješenju poput asistenta u nastavi, a posebno kasnije tokom izrade IROP-a kako njihovo dijete ne bi samo formalno bilo uključeno u proces obrazovanja bez sistemske podrške. Navedeno podrazumijeva i procjenu potrebne asistencije u nastavi. 

Asistencija u nastavi za učenike s invaliditetom se odnosi na pružanje pomoći učeniku s invaliditetom tokom pohađanja škole, a koja ima za cilj da olakša praćenje nastave, pomoć prilikom odlaska i dolaska u školu, hvatanje bilješki u toku trajanja nastave, pomoć prilikom izrade domaćih zadataka.

Škola zaključuje ugovor o radu sa asistentom u nastavi na određeno vrijeme, a najduže do kraja nastavne godine.

U skladu sa individualnim razvojno-obrazovnim programom i rasporedom časova, određuje se obim podrške koju asistent u nastavi pruža pod nadzorom nastavnika, stručne službe i direktora škole.

Jedan asistent u nastavi može biti angažovan za više učenika, čime se krši princip individualizovanog pristupa svakom učeniku. Njegovo angažovanje se obavlja u skladu sa individualnim razvojno-obrazovnim programom i rasporedom časova, na način koji ne ugrožava ostvarivanje potreba ni jednog od učenika.

Za asistenta u nastavi može biti angažovano lice koje ima najmanje IV nivo okvira kvalifikacija, koje je pohađalo obuku stručnog usavršavanja za rad sa djecom s invaliditetom. Od 2018. Centar za obrazovanje odraslih Gimnazije „Slobodan Škerović“ posjeduje Rješenje o izdavanju licence  za program obrazovanja za sticanje stručne kvalifikacije za asistenta u nastavi.

Puno radno vrijeme asistenta u nastavi iznosi 40 časova u radnoj nedjelji.

INDIVIDUALNO TRANZICIONI PLAN (ITP)

Individualni tranzicioni plan (ITP) je dio individualnog razvojno-obrazovnog programa čiji su ciljevi, mjere i aktivnosti usmjereni na podršku učeniku u procesu prelaska iz jednog obrazovnog nivoa u drugi, odnosno iz sistema obrazovanja na tržište rada i zapošljavanje. 

Postoje dva tranziciona plana: na kraju osnovne škole (ITP1) i na kraju srednjoškolskog obrazovanja (ITP2). Kada je riječ o ITP1, na samom početku se uspostavlja saradnja između osnovne i srednje škole. Ona se prvenstveno odnosi na razmjenu informacija, identifikaciju potencijala i sklonosti djeteta sa ciljem prelaska na sljedeći nivo obrazovanja, koji treba da ga osposobi za nezavisan profesionalni život. 

Kod ITP2, akcenat je na zapošljavanju, odnosno povezivanju obrazovanja sa tržištem rada, koji se za učenike završnih razreda srednje škole priprema kao dio IROP-a. Osim prelaska na tržiste rada, u ITP-2 se definiše i prilagođavanje radnog mjesta, okruženja i sl. Škole, kako osnovne, tako i srednje, su dužne da obezbjeđuju nesmetan prelazak djeteta i kontinuitet između nivoa obrazovanja. One treba da obezbijede neophodnu podršku djetetu i usmjeravaju se na programe tranzicije tako što prave veze između škola i prilagođavaju svoj obrazovni pristup kako bi odgovarao djetetu.

U cilju lakšeg prelaska s razredne na predmetnu nastavu, škola treba da formira tim koji ima zadatak da osmisli i sprovede mjere koje treba da olakšaju prelaz i privikavanje djeteta s invaliditetom na veći broj nastavnika i usložene zahtjeve, kao i da omogući kadru prilagođavanje na dijete.

ITP tim čine sljedeći članovi: učenik, nastavnici (odjeljenski starješina u osnovnoj školi, predstavnik stručnog aktiva srednje škole), stručni saradnici (osnovne i srednje škole), roditelji/staratelji, predstavnici uprave škole (osnovne i srednje). Po potrebi, mogu se uključiti pružaoci dodatne stručne pomoći i podrške (npr. stručnjaci resursnog centra, član mobilnog tima, asistent i sl.) kada stalni članovi tima procijene da im je neophodno još informacija značajnih za dijete. Članovi tima su u obavezi da na stručnim sastancima razmjenjuju iskustva o metodama, oblicima rada, didaktičkim sredstvima i preduzetim prilagođavanjima na osnovu stečenog iskustva. Pored navedenog, oni treba da pružaju podršku djeci, roditeljima, sarađuju sa djecom i porodicama u analizi prepreka. Uprava škole formira tim za izradu i praćenje ITP-a, i vodi računa o vremenskom planu rada, komunikaciji osnovne i srednje škole i formiranju zajedničkog tima za izbor zanimanja, definiše listu i ostvaruje kontakt sa ustanovama s kojima će se dalje sarađivati, organizuje sastanke, kako sa predstavnicima osnovne i srednješkole za koju se dijete orjentiše, tako i s komisijom za usmjeravanje. 

Predstavnici stručnih službi osnovne i srednje škole (pedagog, psiholog, defektolog) učestvuju u izradi ITP-a. Sprovode procjenu interesovanja i mogućnosti djeteta na osnovu različitih tehnika kao što su opservacija i intervju, ali i upotreba testa ličnosti i drugih sposobnosti profesionalnog opredjeljenja. Po potrebi, stručne službe sarađuju s Resursnim centrom i članom mobilnog tima, dok na osnovu razvojnih i obrazovnih postignuća djeteta formiraju profil njegovih profesionalnih potreba. 

Odjeljenjski starješina prati postignuća učenika u skladu s IROP-om, kao i motivisanost, postignuće, pokazana interesovanja i potencijale učenika. On, takođe, organizuje sastanke odjeljenskog vijeća na kojima prikuplja podatke o profesionalnim interesovanjima i potrebama djeteta, nakon čega dobijene podatke, zapažanja i impresije upoređuje, razmatra sa stručnom službom, obavlja direktnu i neposrednu komunikaciju s roditeljima, i učestvuje u izradi i sprovođenju ITP-a. Članovi tima iz srednje škole za dijete s invaliditetom izrađuju plan obilaska škole i predstavljaju program stručnog obrazovanja za koji je zainteresovano. Takođe, djete može da razgovara i s članovima aktiva stručne grupe predmeta obrazovnog programa za koji je zainteresovano. Nakon toga, nastavnici stručnog aktiva sa stručnom službom škole postavljaju preliminarnu procjenu djetetovih interesovanja, potreba i potencijala u okviru zanimanja za koje je ono pokazalo interesovanje. S druge strane, s roditeljima/starateljima neophodno je razmjenjivati informacije koje su značajne za izradu djelotvornog programa rada u školi, kako bi se utvrdio adekvatan način komunikacije s djetetom, ali i stvorili uslovi za adekvatnu socijalizaciju i ostvarivanje njegovih potencijala. Pritom se ne smije izostaviti procjena trenutnog nivoa postignuća, prepoznavanje interesovanja i potrebe djeteta koji će dovesti do pravilnog izbora budućeg zanimanja. 

SERVISI PODRŠKE ZA UČENIKE S INVALIDITETOM

Servisi podrške treba da pomognu u povećanju nivoa nezavisnosti osoba s invaliditetom i potpunom ostvarivanju njihovih prava. Oni su jedan od temeljnih segmenata koncepta proširenih prava, a njihova uloga je pružanje podrške u zadovoljavanju potreba osoba s invaliditetom u različitim oblastima života.

Već smo pomenuli šta podrazumijeva asistencija u nastavi za učenike s invaliditetom dok asistencija u nastavi za studente s invaliditetom se odnosi na pružanje pomoći studentu s invaliditetom tokom studiranja, a koja ima za cilj da olakša praćenje nastave, pripremanje predispitnih i ispitnih obaveza. Asistencija u nastavi podrazumijeva pružanje pomoći osobi s invaliditetom prilikom odlaska i dolaska sa fakulteta, za vrijeme trajanja predavanja (hvatanje bilješki tokom predavanja, pomoć prilikom popunjavanja kolokvijuma), ali i van predavanja (kucanje seminarskih radova, domaćih zadataka, fotokopiranje literature i sl).

Udruženje već duži niz godina sprovodi psihološko savjetovalište, kao jedan od vidova osnaživanja i ličnog osamostaljivanja mladih i osoba s invaliditetom. U skladu s mogućnostima i projektnom podrškom UMHCG pruža individualne i/ili grupne seanse. Navedeni servis podrške se sprovodi u cilju motivacije za lični napredak, otvorenost, aktivno uključivanje u rad Udruženja, samospoznaju, samoprihvatanje, rješavanje problema i prevazilaženje do tada naizgled nepremostivih prepreka i problema, veću borba za ostvarivanje sopstvenih prava i sl.

UMHCG omogućava prilagođavanje literature za studente s invaliditetom kojima je to potrebno, i to radi u saradnji s Organizacijom slijepih za Nikšić, Šavnik i Plužine koja u okviru Audio biblioteke prilagođava knjige na način što se štampana izdanja prvo skeniraju, zatim se knjiga sređuje i pakuje za slanje mejlom na dalju proceduru volonterima. Nakon skeniranja, knjiga se dijeli na „pakete“ od po 10 stranica, čuva u Word formatu, pa tako na primjer ako knjiga ima 360 strana, ona će biti podijeljena u 36 „paketa“. Audio biblioteka šalje mejlom volonterima pakete teksta, najčešće u TIF formatu i dokument u Wordu na kome se vrši ispravljanje. Volonter iščitava tekst, koriguje eventualne greške i vraća finalni tekst u Word formatu. Kada se prikupe svi djelovi knjige, „paketi“ se spajaju u jedan finalni dokument u Word formatu. Gotova knjiga se postavlja na server, iz Word dokumenta konvertuje se u web HTML format, a po želji korisnika šalje se u Word ili MP3 formatu.

Osim toga, Udruženje je pruža i uslugu prevoza "od vrata do vrata" za osobe s invaliditetom koje žive, rade ili se obrazuju na teritoriji Glavnog grada Podgorica, čije dugoročno uspostavljanje i finansiranje očekujemo od Glavnog grada nakon završetka projektne aktivnosti. Uslugu je moguće naručiti pozivom na neki od brojeva telefona: 067 124 000 i 020 282 300. 

Sadržina ovog teksta je nastala u okviru aktivnosti Onlajn pravno savjetovalište za djecu i mlade s invaliditetom kroz projekat Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Pripremila: Anđela Miličić

Strana 7 od 42

Back to top