Pojam diskriminacije

 Prije nego pređemo direktno na pojašnjavanje pojma, osnova, oblika i područja diskriminacije želim napomenuti da je diskriminacija fenomen koji je relativno novijeg datuma kada je u pitanju pravno definisanje i uređivanje. Iako u svakodnevnom govoru mnogo slušamo o diskriminaciji želim napomenuti da nije sve što je u praksi negativno i loše diskriminacija, samo po sebi. Neke od tih loših pojava jednostavno ne predstavljaju ugrožavanje ili kršenje prava nekih pojedinaca ili grupa zbog njihovih ličnih svojstava. Često može biti riječ o nekim drugim povredama zakona, ili jednostavno o nepravdi u širem smislu. Zato ćemo danas pokušati da objasnimo fenomen diskriminacije, kako da je prepoznajemo i kako da se borimo protiv nje.  

Naime, riječ „diskriminacija“ je latinskog porijekla i potiče od riječi discriminare, što znači: razlikovati, odvajati, obespravljivati. Dakle, diskriminacija predstavlja svako pravljenje razlike, isključivanje, uskraćivanje prava pojedincu ili grupi osoba u istoj, sličnoj ili uporedivoj situaciji zbog nekog ličnog svojstva te osobe ili upravo zbog pripadnosti nekoj grupi.

Pod pojmom diskriminacija može se označavati više različih termina: pravljenje razlike, nejednak tretman u odnosu na lična svojstva pojedinca, povredu načela jednakosti, nejednako postupanje, isključivanje, ograničavanje, stavljanje u povoljniji, odnosno nepovoljniji položaj, privilegovanje, povlašćivanje, i sl. Diskriminacijom se smatra i podsticanje, pomaganje, davanje instrukcija, kao i namjera da se određeno lice ili grupa lica diskriminišu po nekom od pravno zaštićenih osnova. Važno je razumjeti da svaka nemogućnost ili neostvarivanje prava nije istovremeno i diskriminacija. Jednako kao što svaka nepravda nije istovremeno i diskriminacija. Posebno je važno razumjeti da ako nije prekršeno neko konkretno načelo ili pravo nije riječ o diskriminaciji nego nekoj drugoj društvenoj ili pravnoj pojavi. 

Zakon određuje diskriminaciju kao pravljenje razlike, nejednako postupanje ili propuštanje postupanja (isključivanje, ograničavanje i davanje prvenstva) prema jednom licu ili grupi lica, u odnosu na druge pojedince ili grupe koje nemaju isto lično svojstv ili lična svojstva koja imaju pojedinci i grupe koje su dovedene u taj nepovoljniji položaj. Dakle, diskriminacija nije samo činjenje i postupanje, nego i nečinjenje odnosno propuštanje da se nešto učini kako se ne bi desilo kršenje nekog prava ili načela, kao što su ravnopravnost, poštovanje različitosti, poštovanje urođenog dostojanstva i integriteta i td. 

Primjer 1: Ograničavanje usluge ili prava postoji ako se osobi s invaliditetom zdravstvena usluga u domu zdravlja ne pruži prioritetno, odnosno onda kada ona dođe na red, već tek na kraju, kada više nema nikog drugog u redu jer je na taj način zdravstveni radnik ili saradnik propustio da postupi u skladu sa zakonom i procedurama. Ovakva situacija inače se često dešava osobama s oštećenim sluhom, usljed nepostojanja servisa tumača za znakovni jezik i drugih alternativnih i pristupačnih vidova komunikacije. 

Prema Zakonu o zabrani diskriminacije (član 2) diskriminacija predstavlja „svako pravno ili faktičko pravljenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno propuštanje postupanja prema jednom licu, odnosno grupi lica u odnosu na druga lica, kao i isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva nekom licu u odnosu na druga lica, koje se zasniva na rasi, boji kože, nacionalnoj pripadnosti, društvenom ili etničkom porijeklu, vezi sa nekim manjinskim narodom ili manjinskom nacionalnom zajednicom, jeziku, vjeri ili uvjerenju, političkom ili drugom mišljenju, polu, promjeni pola, rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji i/ili interseksualnim karakteristikama, zdravstvenom stanju, invaliditetu, starosnoj dobi, imovnom stanju, bračnom ili porodičnom stanju, pripadnosti grupi ili pretpostavci o pripadnosti grupi, političkoj partiji ili drugoj organizaciji, kao i drugim ličnim svojstvima“.

Odredbama Ustava Crne Gore garantuje se zaštita od dikriminacije, pa je prema tome, zabranjena svaka neposredna ili posredna diskriminacija, po bilo kom osnovu. Osim Ustavom, zabrana i zaštita od diskriminacije kao i promocija jednakosti ostvaruje se i na temelju odredbi Zakona o zabrani diskriminacije, Zakona o rodnoj ravnopravnosti ali i na odredbama drugih zakona kojima se uređuje zabrana i zaštita od diskriminacije po pojedinim osnovama ili u vezi s ostvarivanjem pojedinih prava. Shodno tome, za oblast diskriminacije osoba s invaliditetom važan  je i Zakon o zabrani diskriminacije lica s invaliditetom koji predstavlja lex specijalis, kojim se preciznije uređuje oblast zabrane od diskriminacije osoba s invaliditetom.

U kontekstu diskriminacije važno je razlikovati osnove, vrste, oblike, oblasti i područja diskriminacije. 

Osnovi diskriminacije su brojni i uključuju diskriminaciju po osnovu godina (ejdžizam), rase (rasizam), pola (seksizam), invaliditeta (abilizam), te po osnovu rodnog identiteta, seksualne orijentacije i/ili interseksualnih karakteristika, vjere ili uvjerenja, zdravstvenog stanja, jezika, nacionalne pripadnosti i sl. Osnov diskriminacije je upravo neko od ličnih svojstava osobe nad kojom se vrši diskriminacija, odnosno nejednak tretman. Pravljenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno propuštanje postupanja prema osobi može biti zasnovano na jednom ili pak više njenih ličnih svojstava. Ako je riječ o više ličnih svojstava istovremeno, npr. invaliditetu i zdravstvenom stanju, ili invaliditetu i polu onda je i riječ o višestrukoj diskriminaciji, odnosno diskriminaciji po više osnova istovremeno, što se smatra težim oblikom diskriminacije u skladu sa Zakonom. Uzroci diskriminacije mogu biti različiti, a obično nastaje zbog jakog prisustva predrasuda i stereotipa, ubjeđenja o nekoj osobi ili grupi i njenim svojstvima, na pr. ubjeđenja o manjim (umanjenim) sposobnostima i vrijednosti ličnosti neke osobe samo zato što je riječ o osobi s invaliditetom.

Što se vrste diskriminacije tiče, razlikujemo posrednu (indirektnu) i neposrednu (direktnu), dok se pod težim oblicima podrazumijeva višestruka, intersekcijska (kao poseban oblik višestruke), ponovljena, produžena diskriminacija i sl:

Tako je, kao što smo rekli, višestruka diskriminacija ona koja je učinjena prema istom licu ili grupi lica po više osnova – ličnih svojstava istovremeno;

2) ponovljena diskriminacija je diskriminacija koja je učinjena više puta prema istom licu ili grupi lica u određenom vremenskom razdoblju;

3) produžena diskriminacija je diskriminacija učinjena u dužem vremenskom periodu prema istom licu ili grupi lica;

Pored navedenog, težim oblicima se smatraju i oni oblici koji su izvršeni propagiranjem putem javnih glasila, kao i ispisivanjem i isticanjem sadržaja i simbola diskriminatorske sadržine na javnim mjestima, kao i diskriminacija koja ima naročito teške posljedice po diskriminisano lice, grupu lica ili po njihovu bezbjednost i imovinu.

Zakon o zabrani diskriminacije prepoznaje posebne oblike diskriminacije, i to: uznemiravanje i seksualno uznemiravanje (čl. 7); segregaciju (čl. 9); govor mržnje (čl. 9a); diskriminaciju u korišćenju objekata i površina u javnoj upotrebi (čl. 10); diskriminaciju u pristupu dobrima, uslugama u javnom i privatnom sektoru i robi (čl. 11); diskriminaciju po osnovu zdravstvenog stanja (čl. 12); diskriminaciju po osnovu starosne dobi (čl. 13); diskriminaciju po osnovu pripadnosti političkoj, sindikalnoj ili drugoj organizaciji (čl. 14); diskriminaciju u oblasti vaspitanja, obrazovanja i stručnog osposobljavanja (čl. 15); diskriminaciju u oblasti rada (čl. 16); rasnu diskriminaciju (čl. 17); diskriminaciju po osnovu vjere i uvjerenja (čl. 17a); diskriminaciju lica sa invaliditetom (čl. 18) i diskriminaciju po osnovu rodnog identiteta, seksualne orijentacije i/ili interseksualnih karakteristika (čl. 19).

Specifičan oblik diskriminacije prema osobama s invaliditetom je govor mržnje i omalovažavanje, kao i segregacija i grupisanje. Oba ova oblika definisana su Zakonom o zabrani diskriminacije LSI. Primjere koje možemo navesti za govor mržnje i omalovažavanje je korišćenje neprikladne, degradirajuće i omalovažavajuće terminologije kojom se oslovljavaju OSI, dok segregaciju i grupisanje predstavljaju pojave u oblasti obrazovanja i socijalne zaštite kao što su posebna odjeljenja u redovnim školama, ili usmjeravanje grupe djece s invaliditetom u isto odjeljenje, smještaj OSI u ustanovama i sl.

Jasno je na se diskriminacija može vršiti u različitim oblastima društvenog života i djelovanja, kao što su: obrazovanje; rad i zapošljavanje; socijalna zaštita; zdravstvena zaštita; stanovanje; pristup dobrima, uslugama u javnom i privatnom sektoru i robi; penzijsko - invalidsko osiguranje; imovinsko - pravni odnosi; javni diskurs i mediji; postupci pred organima javne vlasti i druge oblasti u kojima se manifestuje.

Područje diskriminacije predstavlja uži pojam od oblasti, tako npr. područje diskriminacije u oblasti rada i zapošljavanja može se odnositi na radne odnose, ili sam proces zapošljavanja, na uslove rada - zaštita i zdravlje na radu ili npr. područje diskriminacije u oblasti zdravstvene zaštite može se odnositi na segment koji se odnosi na medicinsku rehabilitaciju ili medicinsko-tehnička pomagala i sl.

U nastavku dajemo osvrt na posrednu i neposrednu diskriminaciju kao vrste, i višestruku diskriminaciju kao oblik diskriminacije u okviru ovih vrsta diskriminacije.

 

Neposredna diskriminacija

Neposredna (direktna) diskriminacija predstavlja neposredno, otvoreno pravljenje razlike, isključivanje ili uskraćivanje prava zbog toga što nekoga karakteriše određeno lično svojstvo. Neposredna diskriminacija je tipičan i učestaliji oblik diskriminacije. Ona je neposredno ili direktno vidljiva jer oni koji diskriminatorski postupaju ne kriju svoj postupak, iako ga nekada nijesu svjesni i pokušajavaju najčešće diskriminaciju „opravdati“ svojom dobrom namjerom. U slučaju neposredne diskriminacije mora postojati razlika u postupanju sa pojedincima u istoj ili relevantno sličnoj situaciji koja se zasniva na prepoznatljivoj karakteristici lica ili grupe lica.

Primjeri ove vrste diskriminatorskog ponašanja:

Primjer 1: Poslodavac odbije da zaposli kandidatkinju s cerebralnom paralizom, birajući kandidatkinju bez invaliditeta, a pravdajući to njenim prethodnim iskustvom u istoj oblasti, iako kandidatkinja s invaliditetom posjeduje ukupno mnogo veće iskustvo i ima bolje rezultate sprovedenog testiranja. Pritom, poslodavac prethodno nije ispoštovao zakonsku obavezu koja se odnosi na kvotni sistem zapošljavanja osoba s invaliditetom i među zaposlenima nema (dovoljan broj) osoba s invaliditetom.

Primjer 2: Kada se u sudskim postupcima, na primjer u postupku razvoda braka, odbijaju svjedočenja žena s intelektualnim ili psihosocijalnim invaliditetom zbog poslovne sposobnosti, odnosno pretpostavke u „sposobnost rasuđivanja”, čime se ženama kao žrtvama nasilja uskraćuju pravda i djelotvorni pravni ljekovi.

 

Posredna diskriminacija 

Posredna (indirektna) diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj naizgled neutralna okolnost ima učinak dovođenja neke osobe u nepovoljniji i nejednak položaj u odnosu na neke druge osobe. Po pravilu je skrivena (jer onaj koji diskriminiše ne želi da njegovo diskriminatorsko postupanje bude vidljivo), pa se pojedinac ili grupa lica stavljaju u nepovoljniji položaj aktom ili radnjom (činjenjem ili nečinjenjem) koji su prividno neutralni, odnosno zasnovani na načelu jednakosti. O posrednoj diskriminaciji govorimo kada je opšta politika ili mjera na prvi pogled neutralna, ali u praksi dovodi do nesrazmjerno štetnog uticaja u odnosu na određenu grupu ili pojedinca. Ovo znači da indirektna diskriminacija postoji onda kada neka politika ili praksa koja se na isti način primjenjuje za sve ali na taj način grupu ljudi ili pojedinca zbog njihovog ličnog svojstva dovodi u nepovoljan položaj. Da bi se izbjeglo da osoba ili grupa koja je inače u nepovoljnijem položaju od drugih koji ne dijele to lično svojstvo bude indirektno diskriminisana potrebno izbjeći odredbe i prakse koje bi dovele do diskriminacije. Međutim, nekada ni to neće biti dovoljno da bi se postigla ravnopravnost osoba koje se nalaze istorijski i društveno u nepovoljnijem položaju, zbog čega je potrebno primijeniti princip afirmativne akcije. 

Indirektna diskriminacija može biti definisana i u nekom zakonu, ali i politici ili praksi, odnosno u procedurama prilikom sprovođenja nekog zakona. 

Primjeri ove vrste diskriminatorskog ponašanja mogu biti sljedeći:

Primjer 1: Direktorica preduzeća uvela je ocjenjivanje zaposlenih na kraju godine kao uslov za napredovanje na poslu, s tim što je donijela odluku da će se ocjenjivati samo zaposleni koji su u prethodnoj godini radili duže od šest mjeseci neprekidno. Na ovaj način mogu biti diskriminisane zaposlene žene s invaliditetom koje su bile na trudničkom ili porodiljskom odsustvu, ili koje su zbog drugih razloga bile privremeno spriječene za rad (bolovanje) tokom prethodne godine, ali i druge kategorije OSI koje su odustvovale s posla na primjer zbog rehabilitacije i sl.

Primjer 2: Ukoliko neki organ propiše proceduru ili zahtijeva praksu prijave nasilja pisanim i usmenim putem to može dovesti u nepovoljan položaj žrtve nasilja koje komuniciraju isključivo znakovnim jezikom, iako je odredba/praksa na prvi pogled neutralna, odnosno daje više načina prijave nasilja. 

Dakle, da bismo razlikovali posrednu od neposredne diskriminacije trebamo imati u vidu da se kod neposredne diskriminacije radi o različitom postupanju prema licima u istoj, sličnoj ili uporedivoj situaciji, a kod posredne diskriminacije radi se o istom postupanju prema osobama koje se nalaze u različitoj situaciji, odnosno položaju. 

 

Višestruka diskriminacija

Višestruka diskriminacija predstavlja diskriminaciju učinjenu prema istom licu ili grupi lica po više osnova, odnosno više ličnih svojstava istovremeno. Odnosi se na situaciju u kojoj osoba doživljava diskriminaciju po dva ili više osnova, što kao posljedicu ima diskriminaciju koja je složena ili pogoršana. Višestruka diskriminacija se zasniva na kumulativnim ličnim svojstvima lica ili grupe lica prema kojima se ispoljava. Ipak, lična svojstva ne moraju biti međusobno zavisna kao što je to slučaj s intersekcijskom diskriminacijom u kojoj se višestruki identiteti pojedinca međusobno prepliću tako da se ne mogu posmatrati odvojeno jedni od drugih.

Neke tipične primjere takvih oblika diskriminacije nalazimo u sljedećim primjerima: 1. odbijanje mogućnosti napredovanja ženi, pripadnici etničke manjine, koja je zaposlena u sistemu odbrane ili zaštite 2. žena koja je pripadnica islamske vjeroispovijesti kojoj se zabranjuje nošenje marame tokom radnog vremena 3. kada se djeci koja pripadaju drugoj rasi zabranjuje pohađanje određenih škola i sl.  Karakterističan primjer višestruke diskriminacije prema ženama s invaliditetom bi bio u situaciji kada je ona manje plaćena za isti rad ili rad iste vrijednosti u odnosu na koleginicu bez invaliditeta.

Primjer 4: Činjenica je da su mnoge djevojke s invaliditetom vaspitane da vjeruju da ne mogu da očekuju da imaju odnos s partnerom, a još manje da imaju djecu i zasnuju porodicu zbog čega su često sputavane i zanemarivane. Suprotno tome, prečesto se djevojke i žene s invaliditetom koriste za kućni rad u porodici bez najmanjeg priznavanja njihovog statusa i vrijednosti, odnosno pružanja mogućnosti za učešće u drugim oblastima.

Intersekcijska diskriminacija je poseban oblik višestruke diskriminacije, koja se događa zbog nekoliko različitih osobina, karakteristika ili identiteta, koji su međusobno povezani, preklapaju se i neodvojivi su jedan od drugog. Višestruka i intersekcijska diskriminacija često se upotrebljavaju kao sinonimi, što nije sasvim ispravno s obzirom na to da je intersekcijska diskriminacija samo vrsta višestruke diskriminacije u kojoj se višestruki identiteti pojedinca  (osobine, karakteristike, identitet, etnička pripadnost) međusobno preplijeću i ukrštaju tako da se ne mogu posmatrati odvojeno. Osnovi ovog oblika diskriminacije uključuju starosnu dob, invaliditet, etničko, autohtono, nacionalno ili društveno porijeklo, rodni identitet, političko ili drugo mišljenje, rasu, status izbjeglice, migranta ili tražioca azila, religiju, pol i seksualnu orijentaciju.

Primjer 1: ove vrste diskriminatornog postupanja bi bio npr. da se ženi s invaliditetom uskrati pravo na posao po više osnova. Poslodavac zaposli muškog kandidata iako ženska kandidatkinja, koja se, takođe, prijavila za to radno mjesto, daleko bolje ispunjava uslove za posao. Kada kandidatkinja zatraži poslodavcu objašnjenje zašto je njena prijava odbijena, poslodavac joj kaže kako je ne može zaposliti jer smatra da će osoba muškog pola biti brža i efikasnija u obavljaju radnih zadataka na terenu, a on u tom slučaju neće biti primoran angažovati još jednu osobu, kao asistenta. Kao dodatno obrazloženje navodi da je njena prijava odbijena i zbog toga što smatra da će ona biti na bolovanju mnogo češće nego muškarac kojeg je zaposlio.

Primjer 2: Žene i djevojke s invaliditetom koje su zbog invaliditeta i pogrešnog postupanja članova porodice i institucija sistema „smještene u ustanove”, višestruko su diskriminisane – zbog svog pola, invaliditeta i činjenice da žive u instituciji. Dakle, u ovom slučaju, žene i djevojke s invaliditetom izložene su različitim oblicima nasilja, od fizičkog sputavanja, prekomjerne upotrebe ljekova i izolacije, do lišenja slobode i ograničenja kretanja. S druge strane, žene u institucijama su izložene i specifičnim oblicima rodno zasnovanog nasilja, kao što su prisilne sterilizacije, abortusi bez pristanka žene, uzimanje kontraceptivnih sredstava bez pristanka, seksualno uznemiravanje i seksualno nasilje, ili prisilna medikalizacija.  

Marginalizacija ili društveno isključivanje – predstavlja isključenost osobe ili grupe iz društva koja je nastala kao proizvod diskriminacije, odnosno umanjivanja vrijednosti osobe ili grupe. Pod marginalizovanim grupama podrazumijevamo grupe koje su na periferiji, (o)stavljene sa strane, i koje su uskraćene za pristup socijalnim, ekonomskim, političkim i kulturnim pravima koja su dostupna drugima.

Primjer 1: U odnosu na osobe s invaliditetom, marginalizacija se ogleda prvenstveno u tome što ih drugi zbog invaliditeta automatski smatraju onima koje po svojoj prirodi (nešto) ne mogu. Iz toga odmah slijedi zaključak da su OSI zbog svog invaliditeta sigurno zavisne od nekoga i neće im biti pružene iste mogućnosti/šanse i podrška kao drugima.

Primjer 2: Narušavanje zdravlja žena s invaliditetom dešava se često zbog onemogućavanja ostvarivanja prava na preventivne godišnje ginekološke preglede u državnoj zdravstvenoj ustanovi jer zdravstvena ustanova nema odgovarajuću opremu, npr. sto za ginekološke preglede ili dovoljno stručne ginekologe koji imaju iskustva u radu sa ženama s invaliditetom, što osim potencijalne ugroženosti zdravlja dovodi do zapostavljanja i marginalizacije, a nekada i samoizolacije žene s invaliditetom.

Viktimizacija – predstavlja oblik diskriminacije u kojem određene osobe postaju žrtve zbog nekog ljudskog djelovanja. Radi se o posebnom obliku diskriminacije i procesu nastanka određenog stanja kod pojedinih osoba, koje postaju žrtve posredstvom određenog ljudskog djelovanja koje može biti izazvano namjernom ili nenamjernom ljudskom radnjom. Viktimizacija ima dva vida, prvi kada je usmjerena na žrtvu diskriminacije i drugi kada je usmjerena na druga lica koja nijesu sama pretrpjela diskriminatorsko postupanje. Predstavlja proces koji uključuje set događaja s vremenom, prirodom i obilježjima koji utiču na naredne događaje i iskustva. Viktimizacija se može definisati i kao neodgovarajuća reakcija ili kao izostanak odgovarajuće reakcije društvene sredine, suda, policije, socijalnih službi, usljed čega se položaj žrtve dodatno otežava. Viktimizacija na žrtve ostavlja brojne psihičke posljedice – na žene žrtve često se gleda sa sažaljenjem, a njihove lične osobine se umanjuju. Sekundarna viktimizacija postoji kada žrtva nasilja ili diskriminacije doživljava osudu zbog toga što je pretrpjela, a ne podršku da se oporavi.

Primjer 1: U kontekstu zaštite prava žena, sekundarna viktimizacija naročito je izražena u oblasti krivičnih djela protiv polnog integriteta, ali i nasilja bilo koje vrste, posebno kada je riječ  o partnerskom i porodičnom nasilju.

Primjer 2: Žene i djeca s invaliditetom, pripadnici romske nacionalnosti, svakodnevno trpe nasilje od strane grupe ljudi jer i nakon prijavljivanja nasilja (fizičkog napada na djecu) nadležne institucije ne preduzimaju mjere i aktivnosti kako bi se spriječilo ponavljanje napada i zastrašivanja djece.

 

Pregled pravnih mehanizama za zaštitu od diskrininacije

Za utvrđivanje diskriminacije u građanskim postupcima, te nezavisnim tijelima za zaštitu ljudskih prava, neophodno je ispitati da li posmatrani slučaj sadrži konstitutivne elemente diskriminacije, što pretpostavlja odgovore na sljedeća pitanja:

1. da li slučaj spada u oblast zaštićenu propisima o zabrani diskriminacije;
2. da li je prekršena neka materijalno pravna odredba koja sadrži pravo zasnovano na zakonu;
3. da li postoji razlika u tretmanu u uporedivim činjenično - pravnim situacijama;
4. da li je razlika u postupanju zasnovana na pravno zaštićenom ličnom svojstvu;
5. da li postoji objektivno i razumno opravdanje za nejednako postupanje, odnosno da li postoji legitimni cilj i da li su primijenjena sredstva razumno srazmjerna legitimnom cilju koji se nastoji ostvariti.

Kao i druge države, i naša država je ustanovila različite pravne mehanizme koji se mogu koristiti u slučajevima diskriminacije. 

Svaki pravni mehanizam zaštite od diskriminacije regulisan je zakonom i svaki ima svoj poseban cilj i svrhu. Neki se koriste radi zaštite samog diskriminisanog lica, da bi se spriječilo ponavljanje diskriminacije i otklonile posljedice diskriminacije, a neki se koriste da bi diskriminator bio kažnjen za ono što je učinio. U nekim slučajevima diskriminacije dovoljno je da se upotrebi samo jedan mehanizam, ali je ponekad potrebno upotrebiti više mehanizama jer se samo tako može spriječiti dalje ispoljavanje diskriminacije. 

Koji se pravni mehanizam u konkretnom slučaju diskriminacije može upotrebiti, zavisi od mnogih okolnosti: od toga ko je i kako izvršio diskriminaciju, koji je oblik diskriminacije, od toga da li je izvršena prema pojedincu ili prema grupi lica, koje je lično svojstvo bilo osnov diskriminacije, kakve su posljedice diskriminacije i sl. Zato je neophodno da se u svakom pojedinačnom slučaju diskriminacije, na osnovu svih okolnosti, utvrdi kojim putem treba krenuti, koju radnju preduzeti kako bi se ostvarila zaštita od diskriminacije. Ne može se unaprijed predvidjeti koji se pravni mehanizmi mogu upotrijebiti za zaštitu od diskriminacije jer se to procjenjuje u svakom pojedinačnom slučaju. Pravni mehanizmi koji su namijenjeni suzbijanju, sprečavanju i zaštiti od diskriminacije mogu se podijeliti u četiri grupe:

1. Zaštita od diskriminacije pred institucijom Zaštitnika ljudskih prava i sloboda;
2. Parnica za zaštitu od diskriminacije - postupak pred redovnim sudovima;
3. Krivično-pravna zaštita od diskriminacije,
4. Prekršajno-pravna zaštita.

 

1. Zaštita od diskriminacije pred institucijom Zaštitnika ljudskih prava i sloboda

 

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsman) je nezavisna i samostalna institucija, čiji je zadatak da preduzima mjere za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kad su povrijeđena aktom, radnjom ili nepostupanjem državnih organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave i lokalne uprave, javnih službi i drugih nosilaca javnih ovlašćenja kao i mjere za sprječavanje mučenja i drugih oblika nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja i mjere za zaštitu od diskriminacije. Zaštitnik je institucionalni mehanizam za zaštitu od diskriminacije.

Zaštitnik, uz saglasnost diskriminisanog lica, postupa i preduzima mjere za zaštitu od diskriminacije, u skladu sa  Zakonom o Zaštitniku i posebnim zakonom kojim je uređena zabrana diskriminacije, odnosno Zakonom o zabrani diskriminacije ili Zakonom o zabrani diskriminacije LSI. Svojim radom treba da doprinese sprečavanju svih oblika i vidova diskriminacije, otklanjanju posljedica diskriminacije, i ostvarivanju i zaštiti ravnopravnosti u svim sferama društvenog života. U svom radu Zaštitnik primjenjuje međunarodne propise u oblasti ljudskih prava i zaštite od diskriminacije, kao i ustavne i zakonske norme o zabrani diskriminacije.

 

Rok za podnošenje pritužbe:

Pritužba se podnosi u roku od šest mjeseci od dana saznanja za učinjenu povredu ljudskih prava i sloboda, odnosno u roku od jedne godine od dana učinjene povrede. Izuzetno, Zaštitnik/ca može postupati i po isteku roka ukoliko ocijeni da značaj slučaja to zahtijeva.

Na sajtu Zaštitnika: ombudsman.co.me možete preuzeti obrazac pritužbe (pojašnjenje i prikaz pritužbe)

 

Kako Zaštitnik postupa po vašoj pritužbi?

Zaštitnik sprovodi postupak po pritužbama zbog diskriminacije, koju može da podnese svako ko je diskriminisan, kao i nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima i druga lica, svakako uz saglasnost diskriminisane osobe.

Zaštitnik će obustaviti postupak i obavijestiti podnosioca pritužbe, ukoliko:

• utvrdi da je nakon podnošenja pritužbe pokrenut sudski postupak;
• podnosilac pritužbe ne sarađuje u postupku;
• podnosilac povuče pritužbu;
• organ u međuvremenu otkloni učinjenu povredu,
• podnosilac pritužbe umre, osim ako nasljednici zatraže da se postupak nastavi.

Nakon razmatranja podnijete pritužbe, odnosno završetka ispitivanja povrede ljudskih prava i sloboda Zaštitnik/ca daje mišljenje o tome da li je, na koji način i u kojoj mjeri došlo do povrede ljudskih prava i sloboda. Kad Zaštitnik/ca utvrdi da je došlo do povrede ljudskih prava i sloboda, mišljenje sadrži i preporuku o tome šta treba preduzeti da bi se povreda otklonila, kao i rok za njeno otklanjanje.

Izvještaj s mišljenjem, preporukom ili upozorenjem Zaštitnik/ca dostavlja organu, ustanovi ili organizaciji u kojem/joj je povreda utvrđena. O rezultatima ispitivanja povrede ljudskih prava i sloboda Zaštitnik/ca obavještava podnosioca/teljku pritužbe dostavljanjem mišljenja.

Starješina/ka, odnosno lice koje rukovodi organom na čiji rad se preporuka odnosi obavezan je da, u ostavljenom roku, dostavi izvještaj o preduzetim radnjama za izvršenje preporuke. Ukoliko starješina/ka, odnosno lice koje rukovodi organom ne postupi po preporuci u određenom roku, Zaštitnik/ca može upoznati neposredno viši organ, podnijeti poseban izvještaj ili obavijestiti javnost.

Starješina/ka organa, ustanove ili organizacije kojem/joj je upućena preporuka ili upozorenje dužan/na je da u roku određenom aktom Zaštitnika/ce preduzme mjere povodom upozorenja ili preporuke Zaštitnika/ce i o preduzetim mjerama, bez odlaganja, obavijesti Zaštitnika/cu. Po dobijanju obavještenja, Zaštitnik/ca mora izvršiti kontrolni pregled u organu, ustanovi ili organizaciji, u kojem/joj je utvrđen slučaj mučenja ili drugog oblika surovog, nečovječjenog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.

 

Napomena:

• Zaštitnik nije ovlašćen da mijenja, ukida ili poništava akte organa;
• Zaštitnik ne može da zastupa stranke u postupku, niti da u njihovo ime ulaže pravna sredstva,
• Zaštitnik utvrđuje diskriminaciju i traži otklanjanje posljedica diskriminacije, ali Zaštitnik, za razliku od suda ne može dodijeliti nadoknadu za povredu ljudskih prava.

Ovlašćenje Zaštitnika u odnosu na rad sudova

Zaštitnik nema ovlašćenja u odnosu na rad sudova, osim u slučajevima:

• odugovlačenja postupka;
• zloupotrebe procesnih ovlašćenja;
• ili neizvršavanja sudskih odluka.

 

2. Parnica za zaštitu od diskriminacije

Zakonom o zabrani diskriminacije propisana je sudska zaštita od diskriminacije, tako što je definisano kako se zaštita traži, ko može da traži zaštitu, koji vid zaštite može da se traži i kako sud postupa kad je zatražena sudska zaštita od diskriminacije.

 

Kako se traži sudska zaštita od diskriminacije?

Sudska zaštita se traži podnošenjem tužbe nadležnom sudu, kojom se pokreće parnica za zaštitu od diskriminacije. Na postupak se shodno primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje parnični postupak (Zakon o parničnom postupku). Postupak je hitan. U sporu za zaštitu od diskriminacije revizija je uvijek dozvoljena.

Shodno Zakonu o sudovima, Osnovni sud, između ostalog, nadležan je u krivičnim, građanskim i radnopravnim predmetima, i ostalim pravnim stvarima (u prvom stepenu rješava u vanparničnim stvarima). Nadležan je da odlučuje u prvom stepenu i u drugim predmetima.

 

Ko može da pokrene parnicu za zaštitu od diskriminacije?

Parnični postupak može da pokrene svako ko za sebe tvrdi da je diskriminisan – svako fizičko, svako pravno lice i svaka grupa lica. Članom 24 Zakona o zabrani diskriminacije propisano je da svako ko smatra da je povrijeđen diskriminatorskim postupanjem organa, privrednog društva, drugog pravnog lica, preduzetnika i fizičkog lica ima pravo na zaštitu pred sudom, u skladu sa zakonom.

Tužbu u ime diskriminisanog lica ili grupe lica, mogu podnijeti i organizacije ili pojedinci/ke koji/e se bave zaštitom ljudskih prava, opet uz saglasnost te osobe ili grupe (član 30 ZZD). Zaštitnik ljudskih prava i sloboda takođe može pokrene postupak za zaštitu od diskriminacije pred sudom ili se u tom postupku pojaviti kao umješač/ica.

Tužbu može podnijeti i lice koje se, u namjeri da neposredno provjeri primjenu pravila o zabrani diskriminacije, na bilo koji način predstavi, odnosno stavi u poziciju lica koje može biti diskriminisano po nekom od osnova iz člana 2 Zakona o zabrani diskriminacije kojim se zabranjuje svaki oblik diskriminacije.

Primjer 1: Parnični postupak za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta, pokrenut je u ime M. R. (OSI) i R. S. (osobe bez invaliditeta)  u oblasti pristupa objektima i površinama u javnoj upotrebi, protiv države Crne Gore i Državne izborne komisije, pred Osnovnim sudom u Podgorici. 

Naime, na Trgu nezavisnosti u Podgorici organizovano je obilježavanje Evropskog dana samostalnog života, a u okviru pomenutog događaja, organizovana je simulacija u kojoj su učestvovali kandidati za odbornike u Skupštini Glavnog grada, odnosno drugi politički predstavnici. U jednoj od grupa učesnici su bili M. R. i R. S. Zadatak je bio da se krene od Biblioteke ,,Radosav Ljumović'' do Državne izborne komisije, na način što se R. S našao u ulozi korisnika kolica, ne bi li na pravi način osjetio jedan od problema s kojima se susrijeću osobe s invaliditetom. Zbog stepenice na ulazu u Državnu izbornu komisiju učesnici simulacije su ostali ispred vrata, a portir koji ih je dočekao je naveo da ih niko ne može primiti jer navodno u to vrijeme nikog nema u objektu. Zbog svega navedenog učesnici simulacije odlučili su se za pokretanje parnice i u konkretnom slučaju utvrđena je diskriminacija.

 

Kakva se zaštita može tražiti?

Zakonom o zabrani diskriminacije (član 26) propisano je da se tužbom od suda može tražiti pružanje sljedećih vidova pravne zaštite:

1) utvrđenje da je tuženi/a diskriminatorski postupao/la prema tužiocu/teljki;

2) zabrana vršenja radnje od koje prijeti diskriminacija, odnosno zabrana ponavljanja radnje diskriminacije;

2a) uklanjanje posljedica diskriminatorskog postupanja;

3) naknada štete, u skladu sa zakonom;

4) objavljivanje presude kojom je utvrđena diskriminacija na trošak tuženog/e u medijima.

Primjer: Parnični postupak za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta u oblasti pristupa objektima i površinama u javnoj upotrebi protiv banke tužioca M. T, pokrenut je pred Osnovnim sudom u Podgorici. Zbog postojanja arhitektonskih barijera i nemogućnosti ulaska u poslovnicu banke,  M. T. je lične poslove zbog kojih se uputio u banku, bio prinuđen obaviti na ulici, u kolima, ispred poslovnice banke.  

Tužbom je traženo: 

• utvrđivanje diskriminacije (to znači da tužilac prvobitno treba da učini vjerovatnim da je do diskriminacije došlo – da je tuženi stavio tužioca u nepovoljniji položaj zbog njegovog ličnog svojstva (to se može učiniti prilaganjem fotografija, svjedočenjem asistenta ili osobe s kojom je diskriminisana osoba bila na dan kada se diskriminacija desila, prilaganjem ostale prateće dokumentacije); ako u tome uspije, onda postoji pretpostavka da je prekršeno načelo jednakosti; tada je tuženi diskriminator dužan da dokaže da tom radnjom ipak nije prekršeno ovo načelo, a ukoliko u tome ne uspije, sud će uzeti da je načelo jednakosti prekršeno, tj. da je izvršena diskriminacija)
• zabrana ponavljanja radnje diskriminacije (to znači da je tužbom traženo da tuženi preduzme sve potrebne mjere kako se učinjena diskriminacija ne bi ponovila, u konkretnom to znači da se prilagodi prostor i objekat, a u slučaju da je organizator nekog događaja bio diskriminator, a da pritom on nije vlasnik objekta zabrana ponavljanja radnje diskriminacije bi značila da više ne smije organizovati događaje na nepristupačnim mjestima), i 
• naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.500€ (tužbom se traži isplata naknade zbog počinjene neposredne diskriminacije i povrede prava ličnosti – prava na čast, ugled i dostojanstvo. Iznos naknade nematerijalne štete se traži u različitom iznosu, zavisno od diskriminacije koja se dogodila u konkretnom slučaju).

  

Rok za podnošenje tužbe

Zakonom o zabrani diskriminacije (član 27) propisano je da se tužba može podnijeti u roku od godinu dana od dana saznanja za učinjenu diskriminaciju a najkasnije u roku od tri godine od dana učinjene diskriminacije.

 

Ko šta dokazuje?

Da bi se uspjelo u parnici, treba da se utvrde činjenice, a kada su one među strankama sporne, moraju se dokazati. Sud utvrđuje diskriminaciju, dok je onaj koji je tužen dužan da dokazuje da nije počinio diskriminaciju. Dakle, osoba koja je diskriminisana ne dokazuje diskriminaciju, već u postupku iznošenjem činjenica, uključujući i osjećanja proistekla iz tog postupka (na primjer. osjećaj manje vrijednosti, povreda dostojanstva, integriteta….) Najkraće rečeno, tužilac treba samo da učini vjerovatnim da je do diskriminacije došlo – da je tuženi stavio tužioca u nepovoljniji položaj zbog njegovog ličnog svojstva; ako u tome uspije, onda postoji pretpostavka da je prekršeno načelo jednakosti; tada je tuženi diskriminator dužan da dokaže da tom radnjom ipak nije prekršeno ovo načelo, a ako u tome ne uspije, sud će uzeti da je načelo jednakosti prekršeno, tj. da je izvršena diskriminacija.

Primjer: Zaposlena žena tvrdi da joj poslodavac isplaćuje zaradu koja je manja u odnosu na zaradu koju isplaćuje zaposlenom muškarcu iako rade iste poslove; ako ona dokaže da je njena zarada manja, postoji pretpostavka da je izvršena diskriminacija na osnovu pola. Tu pretpostavku poslodavac može da obori tako što će npr. dokazati da se poslovi koje oni obavljaju nisu isti, odnosno da vrijednost tih poslova nije ista, ili da je npr. muškarcu isplaćivao više novca, ali da ta razlika proističe iz činjenice da je muškarcu pored zarade isplaćivao i naknadu za smještaj u hotelu jer živi odvojeno od porodice koja je u drugom gradu.

Važno je i ovo zakonsko pravilo: ako je sud utvrdio da je izvršena diskriminacija ili je to među strankama nesporno, tuženi se ne može osloboditi od odgovornosti dokazivanjem da nije kriv. Konačno, treba imati u vidu da se ne dokazuju motivi i razlozi zbog kojih je neko izvršio diskriminaciju. Neki diskriminatori vrše diskriminaciju zbog svojih rasističkih stavova prema Romima, predrasuda koje imaju u odnosu na osobe s invaliditetom, LGBT populaciji i sl. S aspekta zakona to je nevažno, jer zakon ne može da zabrani stavove ljudi, već jedino radnje kojima se takvi stavovi ispoljavaju jer se u tom slučaju radi o govoru mržnje i omalovažavanju kao posebnom obliku diskriminacije.

Inspekcijski nadzor i uloga inspekcija 

Članom 32 Zakona o zabrani diskriminacije inspekcijski nadzor u odnosu na diskriminaciju u oblasti rada i zapošljavanja, zaštite na radu, zdravstvene zaštite, obrazovanja, građevinarstva, saobraćaja, turizma i u drugim oblastima vrše inspekcije nadležne za te oblasti, u skladu sa zakonom.

Kad se u postupku inspekcijskog nadzora utvrdi da je povrijeđen zakon ili drugi propis, pored ovlašćenja propisanih zakonom, inspektor/ka je ovlašćen/a da na zahtjev lica koje smatra da je diskriminisano, a koje je pokrenulo postupak za zaštitu od diskriminacije kod nadležnog suda, privremeno odloži izvršenje rješenja, drugog akta ili radnje subjekta nadzora, do donošenja pravosnažne odluke suda.

Zahtjev se može podnijeti u roku od osam dana od dana pokretanja postupka za zaštitu od diskriminacije kod nadležnog suda.

O zahtjevu iz stava inspektor/ka je dužan/a da odluči u roku od osam dana od dana podnošenja zahtjeva.

 

3. Krivično-pravna zaštita od diskriminacije

Neki slučajevi diskriminacije veoma su opasni i štetni po društvo, pa je zato propisano da oni predstavljaju krivična djela, za čije se izvršenje počinioci kažnjavaju kaznom zatvora i/ili novčanom kaznom. 

U našem pravu krivičnopravna zaštita od diskriminacije uređena je Krivičnim zakonikom. Propisan je i čitav niz krivičnih djela protiv ljudskih prava i sloboda, kao što su: povreda prava upotrebe jezika i pisma; povreda ravnopravnosti; povreda slobode, izražavanja, nacionalne ili etničke pripadnosti; povreda slobode ispovijedanja vjere i vršenja vjerskih obreda; protivpravno lišenje slobode; povreda slobode kretanja i nastanjivanja; otmica; prinuda; iznuđivanje iskaza; zlostavljanje; mučenje; ugrožavanje sigurnosti; proganjanje; narušavanje nepovredivosti stana; protivzakonito pretresanje; neovlašćeno otkrivanje tajne; povreda tajnosti pisma i drugih pošiljki; neovlašćeno prisluškivanje i snimanje; neovlašćeno fotografisanje; neovlašćeno objavljivanje i prikazivanje tuđeg spisa, portreta i snimka; neovlašćeno prikupljanje i korišćenje ličnih podataka; povreda prava na podnošenje pravnog sredstva; povreda slobode govora i javnog istupanja; sprječavanje štampanja i rasturanja štampanih stvari i emitovanje programa; sprječavanje objavljivanja odgovora i ispravke; sprječavanje javnog skupa; sprječavanje političkog, sindikalnog i drugog organizovanja i djelovanja; gonjenje za krivična djela protiv sloboda i prava čovjeka i građanina.

Organi javne vlasti dužni su da prijave krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti, ako za njih saznaju na bilo koji način. Ovu dužnost imaju i sva fizička i pravna lica, koja vrše neka javna ovlašćenja ili se profesionalno bave zaštitom i obezbjeđenjem ljudi i imovine, liječenjem i zdravstvenom zaštitom ljudi, čuvanjem, vaspitanjem ili obrazovanjem djece, ako su za krivično djelo saznala u vezi sa svojom djelatnošću. Krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti može i treba da prijavi svako ko za njega sazna, a ako je djelo izvršeno prema maloljetnom licu, svako je dužan da ovo djelo prijavi!

Krivična djela se prijavljuju policiji ili javnom tužiocu podnošenjem krivične prijave u pisanom obliku ili usmeno. U otkrivanju i procesuiranju krivičnih djela učestvuju, u skladu sa svojim nadležnostima, policija, javni tužilac i sud. 

 

4. Prekršajno-pravna zaštita

Zakonskim propisima su mnogi slučajevi diskriminacije, kao i nesprovođenje zakonom utvrđenih pоsеbnih (afirmativnih) mjеra, propisani kao prekršaji i utvrđene su prekršajne kazne. Neki od prekršaja utvrđeni su i Zakonom o zabrani diskriminacije i u dijelu kaznenih odredbi, a isto tako, i u mnogim drugim zakonima propisane su prekršajne kazne za akte diskriminacije i nesprovođenje posebnih mjera. Prekršajni postupak pokreće i sprovodi prekršajni sud, na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Ovaj zahtjev podnose ovlašćeni organi ili oštećeno lice. Prekršajnu prijavu može da podnese i Zaštitnik ljudskih prava i sloboda.

 

NAPOMENE: 

• Potrebno je imati u vidu da zaštita od diskriminacije, prije svega, podrazumijeva da su ljudi u stanju da je prepoznaju i, što je posebno važno, da imaju svijest o tome da je diskriminacija zakonom zabranjena i da se ne smije tolerisati.
• Ukoliko ste riješili da tražite sudsku zaštitu od diskriminacije, morate računati da taj postupak iziskuje dosta truda, vremena, da mogu nastati situacije koje obeshrabruju i navode na pomisao da se od svega odustane, što se, nažalost, često i događa. Borba za pravo zahtijeva odlučnost i čvrstu riješenost da se savladaju sve prepreke na putu do pravde. 
• Kad je u pitanju podnošenje pritužbe zbog diskriminacije Zaštitniku ljudskih prava i sloboda, nije potrebno neko posebno pravničko znanje jer je pritužbu lako napisati, a i sam postupak je veoma jednostavan.  Pritužbu možete podnijeti i posredstvom UMHCG-a. 
• Ukoliko, međutim, želite da pokrenete sudski postupak, a niste pravnički obrazovani, najbolje je da zatražite pravni savjet i pomoć, a u tom slučaju možete se obratiti UMHCG, pri čemu ćete ostvariti pravo na zastupanje od strane advokatske kancelarije “Terzić-Živković” ukoliko se odlučite za pokretanje postupaka pred nadležnim institucijama, sudom, tužilaštvom..

Sadržina ovog teksta je nastala u okviru aktivnosti Onlajn pravno savjetovalište za djecu i mlade s invaliditetom kroz projekat Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

 Pripremila: Dragana Sokić

U svijetu se na današnji dan obilježava Globalni dan podizanja svijesti o pristupačnosti, a Crna Gora ni dalje, nije zemlja koja se može pohvaliti da ima pristupačno okruženje, informacije, komunikacije i tehnologije, pristupačne usluge i servise, ali ni javni saobraćaj. Tema Globalnog dana podizanja svijesti o pristupačnosti (koji se obilježava svakog trećeg četvrtka u maju) jeste usredsređena na digitalni pristup jer se digitalna tehnologija transformiše iz dana u dan, pa samim tim postaje pristupačnija osobama s invaliditetom. Svrha Globalnog dana o pristupačnosti ima za cilj da promoviše značaj korišćenja digitalnih tehnologija od strane osoba s invaliditetom, kao i podršku ljudima prilikom stvaranja tehnoloških proizvoda. 

Upotreba digitalne tehnologije u naglom je porastu od prošle godine, zbog situacije izazvane pojavom COVID-19, kako među đacima i studentima, tako i među starijom populacijom. Iza nas je period u kome su se informacije najviše mogle dobiti putem sajtova, portala i platformi; onlajn nastava za đake i učenike i studente nailazila je na mnogobrojne prepreke, počev od nepostojanja uređaja preko kojih nastava može da se prati, pa sve do onih da sadržaj koji je potrebno pratiti i metode izvođenja tog sadržaja nijesu pristupačne svima, i nijesu prilagođene osobama s različitim vrstama invalidnosti. Ovaj vid komunikacije je isključivao veliki broj osoba s invaliditetom, pa je ovo i dobra prilika da se skrene pažnja nadležnim institucijama da osobama s invaliditetom omoguće dostupnost i nabavku najsavremenije opreme, uključujući ICT i prilagođavanje programa koji se koriste u svrhu obrazovanja, usavršavanja i zdravlja, po pristupačnim cijenama i na njihov zahtjev u skladu s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom. Ukoliko govorimo o pristupačnosti web sajtova organa u javnoj upotrebi, ona je regulisana Zakonom o elektronskoj upravi, a najnoviji sajt Vlade treba da predstavlja primjer rješenja kako svi sajtovi, bilo javnih organa ili pružalaca usluga u najširem smislu, trebaju ispoštovati standarde pristupačnosti.

Vlasti trebaju prepoznati opšti značaj pristupačnosti, kako bi se omogućilo osobama s invaliditetom uživanje ovog prava bez ikakvih prepreka. U skladu s članom 9 Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom definisana je pristupačnost na način da se države potpisnice obavezuju da „osiguraju pristup izgrađenom okruženju, prevozu, informacijama i komunikacijama, uključujući informacione i komunikacione tehnologije i sisteme, kao i drugim uslugama i objektima namijenjenim javnosti, kako u urbanim tako i u ruralnim sredinama“. Ove mjere treba da uključuju identifikaciju i uklanjanje prepreka i barijera, i između ostalog, će se primjenjivati na: zgrade, puteve, prevoz i druge unutrašnje i spoljne objekte i postrojenja, uključujući škole, stambene objekte, medicinska zdanja i radna mjesta. 

Cilj pristupačnosti je da se osobama s invaliditetom omogući da samostalno žive i u potpunosti učestvuju u svim aspektima života, na osnovu jednakosti sa drugima. Otuda, pored pristupačnosti kao opšteg, univerzalnog, prava Konvencija propisuje i razumne adaptacije kao pravo pojedinaca s invaliditetom, u konkretnim situacijama, i to kada opšti standardi ne mogu zadovoljiti specifične zahtjeve individua, ukoliko takve adaptacije ne bi predstavljale nesrazmjeran teret za onog ko treba da ih omogući. Iako su i razumne adaptacije propisane a njihovo neobezbjeđivanje se tretira aktom diskriminacije vlasti u Crnoj Gori, ali i oni koji su dužni da ih primijene ovaj pojam ni dalje ne razumiju, a kamoli da ga primjenjuju, često ga pritom prevodeći kao razumni smještaj (reasonable accommodations) i podvodeći isključivo pod ekonomskom komponentom cijene, odnosno isplativnosti što „nesrazmjeran teret“ isključivo nije. 

Opštim komentarom Komiteta UN br. 2 o pravu na pristupačnost navodi se da „bez pristupa fizičkom okruženju, prevozu, informacijama i komunikacijama, uključujući informacione i komunikacione tehnologije i sisteme, kao i drugim objektima i uslugama otvorenim ili obezbijeđenim za javnost, osobe s invaliditetom ne bi imale jednake mogućnosti učešća u društvu u kojem žive“. Takođe se navodi da su vlasti dužne da obezbijede pristupačnost kao ex ante dužnost (dužnost koja prethodi), što znači i prije dobijanja pojedinačnog zahtjeva od strane OSI da pristupi i koristi neki prostor ili uslugu. Na osnovu svega navedenog, jasno je zašto je pristupačnost i načelo i pravo. Pristupačnost treba posmatrati ne samo u kontekstu jednakosti i nediskriminacije, nego i kao način ulaganja u društvo i kao sastavni dio agende za održivi razvoj. Osobe s invaliditetom treba da imaju jednak pristup svim dobrima, proizvodima i uslugama otvorenim ili namijenjenim za javnost na način koji će osigurati ravnopravno i efikasno korišćenje i poštovati njihovo dostojanstvo. 

Pojava COVID-19 je najviše uticala na zdravstvene usluge u Crnoj Gori i njihovom pristupu za osobe s invaliditetom jer je epidemija izazvala prekid i mnogih do tada redovnih usluga. Upotreba zaštitne opreme nije praktična svima, i izuzetno je ograničavajuća za neke kategorije OSI zbog vrste oštećenja, dok odlazak u zdravstvene ustanove zavisi od toga da li je riječ o pristupačnim, ili u većini slučajeva nepristupačnim objektima. Sada, kad je na nivou države krenuo proces imunizacije stanovništva, neophodno je obezbijediti dostojanstvene uslove vakcinacije za sve osobe s invaliditetom koje žele da budu vakcinisane, ali i izbor vakcine koje su u ponudi i svim drugim građanima (što u slučaju patronažne usluge nije moguće), a da prepreke u vidu nepristupačnosti objekata u kojima se vrši vakcinacija i informacije o imunizaciji budu otklonjene sistemski i sistematski. 

Na primjeru zdravstvene zaštite, kao aktuelnog pitanja i izazova, jasno je koliki je značaj pristupačnosti, te da situacija u Crnoj Gori i dalje zabrinjava posebno imajući u vidu da je oblast pristupačnosti regulisana Zakonom o uređenju prostora i izgradnja objekata, koji je još 2008. definisao obavezu i standarde pristupačnosti, kako za sve do tada sagrađene, tako i za novosagrađene objekte. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom definiše pristupačnost kao jedan od osnovnih principa, pa je potrebno, ali i neophodno da se i u Crnoj Gori promjene dešavaju u tom smjeru. 

Imajući u vidu da je ovogodišnja tema obilježavanja 5. maja, Evropskog dana samostalnog života Mobilnost želimo ukazati i na važnost pristupačnosti saobraćaja. Potrebno je da prilaz, pristup i unutrašnjost objekata i prostora u službi saobraćaja, kao i saobraćajna sredstva budu pristupačni i lako upotrebljivi, što u velikoj mjeri nije slučaj u Crnoj Gori. Pravilnik o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjenje pokretljivosti i lica sa invaliditetom propisuje obavezne elemente pristupačnosti, i to: elemente pristupačnosti za savladavanje visinskih razlika, elemente pristupačnosti samostalnog života i elemente pristupačnosti javnog saobraćaja. 

Upotreba novih tehnologija za sve može imati velike benefite, pa je potrebno iste koristiti i činiti dostupnim širim kategorijama ljudi. Pojava COVID-19 i značaj digitalnih tehnologija i sredstava koji je s njima rastao treba da nam bude samo opomena da je neke stvari neophodno sistemski riješiti, da se do maksimuma iskorijeni diskrimacija u oblastima koje su od vitalnog značaja.

Autor: Iva Mijović

Kontinuirano poboljšanje položaja mladih s invaliditetom jedan je od prioriteta Uprave za sport i mlade, poručio je njen direktor Vasilije Lalošević u razgovoru sa predstavnicima Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG).

Kako je saopšteno iz Uprave, Lalošević je razgovarao sa izvršnom direktoricom UMHCG Marinom Vujačić i njenom saradnicom Elmirom Redžepagić. Lalošević je kazao da je jedan od prioriteta Uprave, kome su od osnivanja posvećeni, poboljšanje položaja mladih s invaliditetom.

„Želimo da naše društvo bude društvo istinske inkluzije i podrške mladima s invaliditetom, a to se ostvaruje najvećim dijelom u našim omladinskim politikama", poručio je Lalošević.

On je najavio da će omladinski servisi Uprave ubuduće biti prilagođeni potrebama te populacije. Lalošević je kazao da će Uprava posvetiti pažnju i aspektu pristupačnosti u servisima, koji će se raditi po standardima u toj oblasti.

"Uprava za sport i mlade stvara uslove za razvoj sportske infrastrukture za ovu populaciju, a u tom cilju u periodu pred nama opredijelićemo značajna finansijska sredstva", rekao je Lalošević.

Prema njegovim riječima, Uprava ulaže napore da Paraolimpijski komitet fuknioniše uz njenu punu podršku. 

Lalošević je kazao da Uprava podržava i rad Specijalne olimpijade Crne Gore. 

Vujačić je, kako je saopšteno, rekla da je zadovoljna zbog posvećenog i partnerskog odnosa Uprave u kreiranju boljih i podržavajućih rješenja za društveni život osoba s invaliditetom u Crnoj Gori. 

„Podrška ove institucije i Vlade Crne Gore je krucijalna za naše Udruženje i mlade s invaliditetom", ocijenila je Vujačić.

Ona je istakla da se prepreke sa kojima se najčešće suočavaju mladi s invaliditetom ogledaju u arhitektonskim barijerama, nepristupačnosti javnim objektima, nedovoljno dostupnoj literaturi i sadržajima i slaboj informisanosti te populacije o radu omladinskih servisa.

Vujačić je kazala da se, u krajnjem, te prepreke ogledaju u nejednakim startnim pozicijama i mogućnostima osoba s invaliditetom.

Izvor: FOS media

Priredila: Anđela Miličić

Savez slijepih Crne Gore (SSCG) informiše javnost da je novi Portal Vlade Crne Gore u cjelosti dostupan, odnosno pristupačan posjetiocima s oštećenjem vida.

Kako kažu, raduje ihčinjenica da su kreatori i donosioci odluka u Vladi Crne Gore, vodeći se principima univerzalnog dizajna, odnosno pristupačnosti dokumenata i informacija koje se objavljuju na njihovom portalu prepoznali realne potrebe svih građana i građanki, pa tako i osoba s ostećenjem vida koje od sada mogu nesmetano koristiti njihov portal.

SSCG navodi da su u proteklom periodu imali veoma konstruktivnu saradnju s nadležnim Direktoratom Ministarstva na rješavanju tadašnjeg problema pristupačnosti sajtova državne uprave. Napominju da su 2020, u zajedničkoj saradnji odradili Monitoring primjene smjernica za kreiranje elektronskih dokumenata u skladu sa standardima e –pristupačnosti, čije preporuke su poslužile u izradi Pravilnika o standardu pristupačnosti, ali i aktivno učestvovali u mapiranju problema kao i u u pripremi ovog portala i njegovom testiranju. Kako kažu, sve navedeno je primjer jedne dobre prakse i iskustva kroz saradnju, koje je zapravo pokazalo da samo uključenost ciljnih grupa može dovesti do adekvatnih i očekivanih rezultata.  

         Elementi pristupačnosti ovog portala su apsolutno ispoštovani, kako kažu iz SSCG, za sve osobe s oštećenjem vida. Opcija PROČITAJ ME koristi sintezu govora koja tekst pretvara u sasvim ljudski, prirodan glas, uz pravilno izgovaranje – akcentovanje pojedinih riječi, odnosno kompletnog teksta. 

Za osobe s djelimičnim oštećenjem vida, postoji mogućnost da pritiskom na određenu komandu (opciju), ponuđeni tekst uvećaju, umanje, da dobiju jači kontrast i slično. Takođe, osobe koje imaju disleksiju, mogu odabrati font slova koji je prilagođen njihovim potrebama, što znači da je Portal Vlade Crne Gore u potpunosti pristupačan svim osobama s invaliditetom, koje su u ovom segmentu apsolutno izjednačene i ravnopravne sa svim ostalim građanima i građankama u našoj zemlji. 

Važnost traženja, primanja i širenja informacija ovim pozitivnim primjerom je prepoznata, kako navode iz SSCG, i time je omogućena i puna inkluzija osoba s invaliditetom.

Iz Saveza za kraj, naglašavaju da se nadaju i očekuju da će i ostali relevantni subjekti u našem društvu, slijediti ovaj, veoma pozitivan primjer i kreirati svoje politike, procedure, informacije u skladu s pozitivno-pravnim normama i principima univerzalnog dizajna, odnosno voditi računa da isti budu lako dostupni i pristupačni svim budućim posjetiocima/korisnicima.

Izvor: Saopštenje za medije Saveza slijepih Crne Gore

Priredio: Ivan Čović

Studenti Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću Univerziteta Crne Gore (UCG) imali su proteklog vikenda praktičnu nastavu s predstavnicima Paraolimpijskog komiteta Crne Gore (POKCG), sportistima, trenerima i funkcionerima. Naime, u okviru praktične nastave na predmetu Adaptirana tjelesna aktivnost na prvoj godini studijskog programa master akademskih studija – Fizička kultura i zdravi stilovi života predviđeno je upoznavanje s takmičarskim i trenažnim aktivnostima sportista s invaliditetom, organizacijom fizičkih aktivnosti u obrazovnim institucijama, resursnim centrima i centrima za podršku.

Prvog dana vikenda, studenti, nastavnici i saradnici su imali prijem predsjednika POKCG, Igora Tomić koji ih je, sa puno entuzijazma, upoznao s bogatom istorijom crnogorskog paraolimpijzma, ali i sporta osoba s invaliditetom (OSI) generalno, s puno entuzijazma je gostima s Univerziteta Crne Gore .

Potom su obišli Resursni centar za djecu i mlade Podgorica, koji se bavi kontinuiranom edukacijom i rehabilitacijom djece i mladih s invaliditetom. Informisali su se o servisima podrške djeci i mladih s invaliditetom, s posebnim osvrtom na fizičke ativnosti. Domaćin obilaska Igor Tomić, koji je zaposlen skoro dvije decenije u ovoj javnoj ustanovi, a rukovodilac je sportsko-rekreativne sekcije, istakao je činjenicu da najbolji crnogorski atletičari i stonoteniseri s invaliditetom treniraju upravo u ovoj ustanovi.

Prvi dan praktične nastave u ovom centru završen je praćenjem takmičenja atletičara s invaliditetom Trofej Podgorice 2021, u organizaciji POKCG. Na takmičenju koje je okupilo sve najbolje atletičare s invaliditetom u bacačkim disciplinama, van konkurencije su nastupili studenti Jole Knežević i Ivan Jovančević i asistent Pavle Malović (bacanje koplja iz sjedećeg položaja). Pomoć su imali u legendarnom treneru paraatletske reprezentacije, Veljku Čegaru, koji je, pored mnogih crnogorskih paraatletičara, kao što su Marijana Goranović, Radmilo Baranin, Mirnes Ramović i mnogi drugi, bio spreman da opiše i približi studentima rad s OSI.

Drugog dana praktične nastave, studenti i nastavnog osoblja s predmetu Adaptirana tjelesna aktivnost prisustvovali su Prvenstvu Crne Gore u stonom tenisu za OSI, koje su organizovali POKCG i Stonoteniski klub za OSI Luča.

 Tokom boravka u Univerzitetskom sportskom centru, za koji su se uvjerili da je u potpunosti prilagođen za OSI, studenti su imali prilike da razgovaraju s Čedomirom Damjanovićem, trenerom čuvenog stotenisera s invaliditetom, Filipa Radovića. Razgovarali su i sa Dejanom Bašanovićem, osvajačem evropske ekipne bronzane medalje 2019. Svoju životnu priču i šta joj sport znači je studentima podijelila i Samra Kojić. Na kraju takmičenja, studenti i predstavnici nastavnog kadra su „ukrstili rekete“ s Slobodankom Gurešić i Samrom Kojić, finalistkinjama u klasi 4/5.

POKCG već izvjesno vrijeme sprovodi četiri puta sedmično inkluzivne treninge plivanja na bazenima Sportskog centra Morača. Treninge vodi najbolji crnogorski plivač i kandidat za nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju, Borko Radulović, koji je nesebično podijelio iskustva i dostignuća u instruktaži plivanja i trenažnom radu s OSI. Nekoliko studentata je dio treninga provelo u vodi i treniralo s plivačima s invaliditetom.

JU Srednja ekonomska škola Mirko Vešović u Podgorici je nedjeljom, u popodnevnim časovima, mjesto okupljanja treninga reprezentacije Crne Gore u košarci u kolicima. Košarkaši u kolicima su iz više gradova Crne Gore (Bar, Rožaje, Nikšić, Podgorica), iz jedina dva crnogorska kluba, KKK Ibar iz Rožaja i KKK Paramont iz Podgorice.

Studenti Jole Knežević i Ivan Jovančević, te asistenti Pavle Malović i Erol Vrević, su sjeli u specijalizovana kolica za košarku i odradili cijeli trening u trajanju od dva sata. Domaćin na treningu košarkaša u kolicima bio je Vlado Nikolić, član UO POKCG i zadužen za razvoj ovog sporta.

Zadovoljstvo održanom nastavom, ali i saradnjom s POKCG nije krio ni Pavle Malović, saradnik na predmetu Adaptirana tjelesna aktivnost. 

„Mora se naglasiti da bez podrške, otvorenosti i spremnosti za saradnju od strane predsjednika POKCG, prof. Igora Tomića, ne bi bilo moguće uspješno realizovati sve nastavne aktivnosti. Mnogo me više od ispunjenog plana i programa predmeta raduje činjenica da je konkretizovana saradnja između dva bitna subjekta – akademskog (Univerzitet Crne Gore) i sportskog (POKCG)“, rekao je Pavle Malović, koji je pored Marka Aleksandrovića zadužen za nastavu na prije pomenutom predmetu.

Studenti su imali predznanje o podučavanju fizičkih aktivnosti OSI. Ipak, prava nadogradnja je praktična nastava i fizički kontakt s OSI. Ne kriju samo zadovoljstvo, već i ushićenje.

„Imali smo prilike da teorijski usvojima znanje o adaptiranoj tjelesnoj aktivnosti. Ipak, praksa je nešto drugo. Imao sam priliku da se takmičim (van konkurencije) sa atletičarima u bacanju koplja iz sedećeg položaja na specijalizovanoj stolici, da plivam s osobama s cerebralnom paralizom i Daun sindromom, odigram jedan set sa stonoteniserkama koje koriste kolica. Ako mora da se odlučim, najviše mi se dopala košarka u kolicima – za mene je to otkrovenje. Nikada nisam bio „bliži“ osobama s invaliditetom, ovaj predmet mi je promijenio svijest“, rekao je student Jole Knežević.

Izvor: portal Univerziteta Crne Gore

Priredio: Ivan Čović

Zakonodavni okvir i definicija 

Polazeći od Ustava Crne Gore, najvećeg pravnog akta, kojim se proklamuje pravo na rad, na slobodan izbor zanimanja i zapošljavanja, na pravične i humane uslove rada i na zaštitu za vrijeme nezaposlenosti, i pravo zaposlenih na odgovarajuću zaradu, ograničeno radno vrijeme i plaćeni odmor, kao i zaštitu na radu, u nastavku konferecije ćemo se detaljnije baviti ovim pravima, naročito pravima roditelja djece s invaliditetom, ali i određenih kategorija OSI.

Radno pravo je moguće definisati kao granu prava koja sadrži normativna određenja o osnovnim načelima o: organizaciji rada i uređenju radnih odnosa; zasnivanju i prestanku radnog odnosa; organizaciji i zaštiti lica u radnom odnosu; sistemu prava i dužnosti iz radnog odnosa; sistemu disciplinske i materijalne odgovornosti; ostvarivanju i zaštiti prava iz radnog odnosa, kao i o institutima u vezi sa radom i radnim odnosima.

Radni odnos u najširem smislu obuhvata sveukupnost pravnih odnosa između zaposlenog i poslodavca uređenih Ustavom, međunarodnim ugovorima, zakonima i drugim propisima, kolektivnim i drugim ugovorima i predstavlja specifični ugovorni odnos dvije ravnopravne strane u oblasti rada od kojih svaka strana u tom odnosu ostvaruje svoje ciljeve, uvažavajući interese druge strane. 

Radno mjesto podrazumijeva skup poslova i zadataka predviđenih aktom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji. Dakle, pojam radno mjesto nije sinonim pojmu mjesto rada, ne predstavlja fizički prostor mjesta rada, već obuhvata radne poslove i zadatke zaposlenog. Takođe, pravo na rad podrazumijeva i promovisanje i sam proces zapošljavanja i rada na otvorenom tržištu, kad god je to moguće, kao preduslov za produktivan i samostalan život i najveći mogući stepen nezavisnosti osoba s invaliditetom.

Akt o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta je akt kojim se kod poslodavca utvrđuje unutrašnja organizacija; radna mjesta; opis poslova radnog mjesta; broj izvršilaca; posebni uslovi za zasnivanje radnog odnosa (kompetencije, znanje, vještine i radno iskustvo, kvalifikacija nivoa obrazovanja, odnosno stručna kvalifikacija u rasponu od najviše dva nivoa obrazovanja, odnosno stručne kvalifikacije).

Radno vrijeme je vremenski period u kojem zaposleni obavlja poslove i zadatke radnog mjesta za koje je zasnovao radni odnos, kao i vrijeme u kojem se zaposleni nalazi na raspolaganju poslodavcu, bilo da se nalazi na svom radnom mjestu ili drugom mjestu koje odredi poslodavac (dežurstvo).

Zakon o radu prepoznaje pet vrsta radnog vremena:

• Puno radno vrijeme;
• Nepuno radno vrijeme;
• Skraćeno radno vrijeme; 
• Prekovremeni rad i 
• Polovina punog radnog vremena radi pojačane njege djeteta.

Puno radno vrijeme iznosi 40 časova u radnoj sedmici.

Nepuno radno vrijeme zaposlenog/e je svako radno vrijeme kraće od punog radnog vremena. Ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom ne može da se zaključi u trajanju kraćem od 10 časova punog radnog vremena, dakle u vremenu kraćem od 30 časova nedjeljno. Radna mjesta na kojima se zaključuje ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom utvrđuju se aktom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, u zavisnosti od prirode posla i organizacije rada. Zaposleni može u okviru 40-časovne radne sedmice da zaključi više ugovora o radu sa nepunim radnim vremenom kod više poslodavaca i na taj način ostvari puno radno vrijeme.

Skraćeno radno mjesto - Na radnom mjestu na kojem, uz primjenu mjera zaštite i zdravlja na radu, nije moguće zaštititi zaposlenog od štetnih uticaja, radno vrijeme se može skratiti srazmjerno štetnom uticaju uslova rada na zdravlje i radnu sposobnost zaposlenog, do 36 časova u radnoj sedmici. Zaposleni koji radi skraćeno radno vrijeme ima ista prava iz rada kao i zaposleni koji radi puno radno vrijeme. 

Prekovremeni rad - Radno vrijeme zaposlenog može da traje i duže od ugovorenog radnog vremena, u slučaju iznenadnog povećanja obima posla, kao i u slučaju više sile, i u drugim izuzetnim slučajevima. Prekovremeni rad uvodi se pisanom odlukom poslodavaca prije početka tog rada. Poslodavac je dužan da obavijesti inspektora rada o uvođenju prekovremenog rada u roku od tri dana od dana donošenja odluke o uvođenju prekovremenog rada. Prekovremeni rad može da traje samo onoliko vremena koliko je neophodno da se otklone uzroci zbog kojih je uveden, s tim da radno vrijeme ne može biti u prosjeku duže od 48 časova sedmično, u okviru perioda od četiri mjeseca. 

Što se tiče polovine punog radnog vremena radi pojačane njege djeteta, ovo pravo ima zaposleni roditelj, usvojilac, staralac ili hranitelj da radi polovinu punog radnog vremena do navršene treće godine života djeteta, ukoliko je djetetu potrebna pojačana njega. Takođe ima pravo i roditelj, usvojilac, hranitelj ili staratelj djeteta s invaliditetom, odnosno lice koje se stara o licu sa teškim invaliditetom u skladu sa posebnim propisima. Osvrnućemo se detaljnije na ovo pravo malo kasnije. 

 

Odmori, odsustva s rada i mirovanje prava i obaveza iz Zakona o radu

Po Zakon o radu zaposleni imaju pravo da koriste sljedeće odmore: 

1. Odmor u toku radnog dana - Zaposleni koji radi puno radno vrijeme ima pravo na odmor u toku radnog dana u trajanju od najmanje 30 minuta (pauza). Zaposleni koji radi duže od četiri, a kraće od šest časova dnevno ima pravo na odmor u toku radnog dana u trajanju od najmanje 15 minuta. Zaposleni koji radi najmanje šest časova dnevno, ima pravo na odmor u toku radnog dana u trajanju od najmanje 30 minuta. Zaposleni koji radi duže od punog radnog vremena, a najmanje 10 časova dnevno, ima pravo na odmor u toku radnog dana u trajanju od 45 minuta. Odmor u toku radnog dana ne može da se koristi na početku i na kraju radnog vremena.
2. Dnevni odmor - Zaposleni ima pravo na odmor između dva uzastopna radna dana u trajanju od najmanje 12 časova neprekidno.
3. Sedmični odmor - Zaposleni ima pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 časa. 
4. Godišnji odmor - U svakoj kalendarskoj godini zaposleni ima pravo na godišnji odmor utvrđen kolektivnim ugovorom, odnosno ugovorom o radu najmanje 20 radnih dana. Zaposleni koji radi skraćeno radno vrijeme, ima pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje 30 radnih dana. Zaposleni koji radi šest radnih dana ima pravo na godišnji odmor u trajanju od 24 radna dana. Dok zaposlena osoba s invaliditetom ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 26 radnih dana.

Po Zakonu o radu zaposleni imaju pravo na plaćeno odsustvo u sljedećim slučajevima: 

• sklapanja braka - pet radnih dana;
• rođenja djeteta - tri radna dana;
• njege djeteta  s invaliditetom- tri radna dana;
• smrti člana uže porodice - a članovima uže porodice smatraju se bračni drug, djeca (bračna, vanbračna, usvojena i pastorčad), braća, sestre, roditelji, usvojilac i staratelj - sedam dana;
• smrti srodnika, izvan uže porodice, zaključno sa trećim stepenom krvnog srodstva, odnosno sa drugim stepenom tazbinskog srodstva - jedan radni dan;
• teške bolesti člana uže porodice - sedam radnih dana;
• otklanjanja posljedica u domaćinstvu prouzrokovanih elementarnim nepogodama - tri radna dana;
• učestvovanja u sindikalnim kulturnim, sportskim ili drugim javnim manifestacijma od nacionalnog i međunarodnog značaja - dva radna dana;
• korišćenja prevencije radne invalidnosti i rekreativnog odmora - pet radnih dana;
• selidbe sopstvenog domaćinstva na području istog naseljenog mjesta - jedan radni dan, a iz jednog u drugo naseljeno mjesto - tri radna dana;
• dobrovoljnog davanja krvi - jedan radni dan;
• dobrovoljnog davanja tkiva i organa - prema ljekarskoj dokumentaciji;
• polaganja stručnog ispita - pet radnih dana.

Zaposleni ima pravo na naknadu zarade u visini utvrđenoj kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu za vrijeme odsustvovanja sa rada zbog:

1. Državnih i vjerskih praznika u kojima se ne radi; odazivanja na poziv državnih organa; stručnog usavršavanja po nalogu poslodavca, privremene nesposobnosti za vrijeme spriječenosti za rad po propisima o zdravstvenom osiguranju i za vrijeme korišćenja porodiljskog, roditeljskog, usvojiteljskog i hraniteljskog odsustva i odsustva radi njege djeteta, u skladu sa Zakonom o radu; 
2. Prekida rada koji je nastao bez krivice zaposlenog (TRENUTNO AKTUELNO U SITUACIJI IZAZVANOJ KORONAVIRUSOM POSEBNO ZA ODREĐENE DJELATNOSTI GDJE je rad zabranjen ili obustavljen zbog naredbi Ministarstva zdravlja, ili ukoliko RAD OD KUĆE NE MOŽE BITI ORGANIZOVAN);
3.  Odbijanja da radi kada nijesu sprovedene propisane mjere zaštite i zdravlja na radu; odsustvovanja sa rada po osnovu unaprijed dogovorenog učešća u radu organa kod poslodavca i organa sindikata; za vrijeme prekvalifikacije, dokvalifikacije i osposobljavanja za rad na drugim poslovima dok oni traju i u drugim slučajevima utvrđenim zakonom, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu. 

Zaposleni ima pravo na neplaćeno odsustvo sa rada u trajanju do 30 dana u kalendarskoj godini u slučajevima:

• njege člana uže porodice usljed teže bolesti;
• liječenja o sopstvenom trošku;
• učestvovanja u kulturnim, sportskim ili drugim manifestacijama od nacionalnog značaja;
• kada postoji saglasnost poslodavca i zaposlenog, kao i u drugim slučajevima utvrđenim granskim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom kod poslodavca, odnosno ugovorom o radu.

Poslodavac može na zahtjev zaposlenog omogućiti odsustvo duže od 30 dana, ako to ne remeti proces rada. Zaposleni ima pravo na zdravstvenu zaštitu, a dok druga prava i obaveze iz rada i po osnovu rada u tom slučaju miruju.

 

SITUACIJA USLJED COVID -19 

Radni odnosi su i u novonastalim okolnostima regulisani zakonom, a poslodavci i zaposleni imaju prilike da se upoznaju sa svojim pravima i obavezama tokom trajanja pandemije izazvane virusom korona.

Poslodavac može organizovati i “naložiti rad od kuće” kada priroda posla kod poslodavca dopušta takvu mogućnost. 

U takvim slučajevima zasniva se radni odnos za obavljanje poslova van prostorija poslodavca i takav rad obuhvata rad na daljinu i rad kod kuće.

Ukoliko se rad obavlja od kuće, podrazumijeva se da priroda posla kod poslodavca dopušta takvu mogućnost. To znači da ne postoji zakonski osnov da poslodavac u takvim slučajevima, zaposlenom umanji zaradu.

Zakon o radu ne propisuje mogućnost otkazivanja ugovora o radu zbog okolnosti nastalih u toku pandemije. U takvim situacijama primjenjuje se odredba člana 103 Zakona o radu, koja reguliše prekid rada bez krivice zaposlenog.

 Između ostalog, pod takvim prekidom, podrazumjevaju se prekidi zbog zabrane obavljanja djelatnosti od strane nadležnog državnog organa, kao prekid uzrokovan prirodnim nepogodama (u konkretnom slučaju pod ove dvije okolnosti podvodi se trenutna situacija sa pandemijom izazvanom COVID-19). Bitno je napomenuti, da u ovom slučaju, zaposlenom pripada naknada zarade za vrijeme odsustvovanja sa rada zbog prekida rada koji je nastao bez krivice zaposlenog u visini od 60% osnova za naknadu, koji čini njegova prosječna zarada ostvarena u prethodnom polugodištu i ne može biti niža od minimalne zarade u Crnoj Gori, u skladu Zakonom o radu.

Odredbom člana 25 Opšteg kolektivnog ugovora, koji treba biti usklađen s novim Zakonom o radu najkasnije do 31. decembra ove godine, propisano je da zaposlenom pripada naknada zarade za vrijeme prekida rada, koji je nastao bez krivice zaposlenog u visini od 70% osnova za naknadu (u odnosu na Zakon o radu koji garantuje 60% naknade zarade) koji čini njegova prosječna zarada ostvarena u prehodnom polugodištu.

Naknada za vrijeme odsustvovanja sa rada zbog prekida rada koji je nastao bez krivice zaposlenog može se isplaćivati najduže šest mjeseci u toku kalendarske godine i ne može biti niža od visine minimalne zarade u Crnoj Gori.

Granskim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom kod poslodavca, odnosno ugovorom o radu, može se utvrditi naknada zarade u iznosu većem od 70%.

U odnosu na zaposlene koji već ostvaruju pravo na naknadu za rad po osnovu privremene spriječenosti za rad i korišćenja prava na porodiljsko odnosno roditeljsko odsustvo, važno je istaći da se oni ne mogu podvesti pod prethodno navedenu situaciju, iz razloga što se pravo na naknadu za rad ne ostvaruje po istom osnovu. Takođe je važno da naglasimo da dokle god zaposleni/a ostvaruje bilo koje pravo od pomenutih, poslodavac ne smije da prekine radni odnos. 

Dakle, za obavljanje poslova van prostorija poslodavca, ukoliko priroda posla kod poslodavca dopušta takvu mogućnost, zaposleni može zahtijevati obavljanje rada od kuće. 

Ovdje je bitno istaći da poslodavac i zaposleni mogu da ponude izmjenu ugovora o radu (aneks ugovora), između ostalog zbog raspoređivanje na drugi odgovarajući posao, zbog potreba procesa ili organizacije rada.

Dužnost poslodavca je da vodi evidenciju o zaposlenima, koji su kod njega u radnom odnosu, a evidencija podrazumijeva podatke o zaposlenima, prisutnosti na radu, svim vidovima organizacije radnog vremena i godišnjim odmorima zaposlenih, u skladu sa posebnim zakonom. 

Poslodavac je obavezan da vodi evidenciju o ugovorima o radu za obavljanje poslova van prostorija poslodavca (rad od kuće), o čemu je dužan da obavještava inspekciju rada.

U ovoj situaciji, važno je napomenuti da inspekcija rada poslodavcu može zabraniti obavljanje poslova van prostorija poslodavca kada postoji neposredna opasnost za život i zdravlje zaposlenih i ako taj rad ugrožava životnu sredinu.

Jedna od stavki ugovora o radu za obavljanje poslova van prostorija poslodavca je i predviđanje uslova rada i načina vršenja nadzora nad takvim radom. Poslodavac je obavezan da obezbijedi mjere zaštite i zdravlja na radu sprječavanjem, uklanjanjem i kontrolom rizika na radu, za svakog zaposlenog.

 

 

Mjere profesionalne rehabilitacije

 U slučaju da poslodavac ne može da utvrdi kako da obezbijedi adekvatne uslove i mjere zaštite i zdravlju na radu za zaposlene osobe s invaliditetom, kao i nemogućnost raspoređivanja na drugo radno mjesto ili nemogućnost ostvarivanja pravo na polovinu punog radnog, u ovom slučaju, poslodavac uz saglasnosti zaposlenog može predati Zahtjev za uključivanje zaposlenog u mjere i aktivnosti profesionalne rehabilitacije. Mjere profesionalne rehabilitacije se prolaze u skladu sa Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom.

Mjere profesionalne rehabilitacije imaju za cilj da poboljšaju uslove za adekvatnije radno okruženje i olakšan proces rada svake osobe s invaliditetom, bez obzira na vrstu i stepen invaliditeta.

Zadatak jeste da se stvore uslovi za adekvatnije radno okruženje i olakša proces rada svake osobe s invaliditetom, prepoznaju lični potencijali, potrebe i ograničenja svake OSI, stvore uslovi za bezbjednost i zaštitu na radu i u toku radnog procesa, bez obzira na vrstu i stepen invalidnosti, i to kroz uklanjanje i/ili minimalizovanje prepreka i prilagođavanje radnog okruženja (materijala, opreme za rad i radnih prostorija).

Ove mjere dakle sprovodi izvođač profesionalne rehabilitacije koji je dužan doći na radno mjesto i utvrditi uslove u kojima OSI radi, odnosno da procijeni da li je radno mjesto u skladu s mogućnostima i sposobnostima OSI, i da li uslovi rada i radni proces, metode i tehnike rada mogu ugroziti ili ugrožavaju zdravlje OSI, da li je potrebno osobu s invaliditetom rasporediti na drugo radno mjesto, kao i da li može OSI da rade puno radno vrijeme. Analizu konkretnog radnog mjesta i radnog okruženja OSI sprovodi se u okviru mjere 7, Izradu plana prilagođavanja radnog mjesta i radnog okruženja za OSI sprovodi se u okviru mjere 8 i Izradu plana potrebne opreme i sredstava za rad za OSI na tom radnom u okviru mjere 9.  Ove mjere mogu se sprovoditi na početku zasnivanja radnog odnosa, ali i kasnije kada se zaposleni uputi u mjeru 12 - Praćenje zaposlenog na radnom mjestu i kada izvođač utvrdi da je potrebno sprovesti i mjere 7, 8 i 9. 

 

Zaštita od prestanka radnog odnosa

Poslodavac ne može da raskine ugovor o radu sa roditeljem, usvojiteljem i hraniteljem zbog korišćenja prava na roditeljsko, usvojiteljsko i hraniteljsko odsustvo; prava na rad sa polovinom punog radnog vremena zbog njege djeteta s invaliditetom; samohranim roditeljem koji ima dijete do sedam godina života ili dijete s invaliditetom, ako ispunjava obaveze u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu. 

  Dakle, zakon među kategorijama plaćenog odsustva prepoznaje odsustvo zbog privremene spriječenosti za rad (poznatije u narodu kao bolovanje), i pravo na rad s polovinom punog radnog vremena. 

 

Rad sa polovinom punog radnog vremena radi njege djeteta s invaliditetom prema Zakonu o radu

Pravo da radi polovinu punog radnog vremena ima roditelj, usvojilac, hranitelj ili staratelj djeteta s invaliditetom, odnosno lice koje se stara o licu sa teškim invaliditetom u skladu sa posebnim propisima. Radno vrijeme zaposlenog smatra se punim radnim vremenom za ostvarivanje prava iz rada i po osnovu rada.  Za vrijeme korišćenja odsustva zaposleni ima pravo na naknadu zarade u iznosu koji ne može biti manji od naknade zarade u slučaju privremene spriječenosti za rad.

Zaposleni koji namjerava da koristi pravo na rad s polovinom punog radnog vremena dužan je da u pisanoj formi podnese zahtjev poslodavcu, neposredno po dobijanju rješenja prvostepeno socijalno – ljekarske komisije Centra za socijalni rad. 

Po podnijetom zahtjevu Centru za socijalni rad, zaposleni dobija rješenje Centra za socijalni rad za područnu jedinicu opštine u kojoj je zahtjev za ostvarivanje prava predao, te isti nosi poslodavcu, kako bi dobio novi/izmijenjen ugovor o radu. U slučaju da poslodavac iz nekog razloga odbije ili ne želi da primi Rješenje Centra za socijalni rad, odnosno zaposlenom omogući korištenje ovog prava, zaposleni je dužan slučaj prijaviti Inspekciji rada.

Ova prava se ne mogu koristi za vrijeme za koje je dijete s invaliditetom smješteno u ustanovu socijalne i dječje zaštite, već isključivo u koliko živi u porodici.

 

Prava iz Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti

Poslodavac ima pravo na refundaciju sredstava po osnovu isplate naknade zarade zaposlenom za rad sa polovinom punog radnog vremena, u iznosu od 50% zarade zaposlenog.

Visina sredstava koja se refundiraju poslodavcu za zaposlenog za rad sa polovinom punog radnog vremena ostvaruje lice koje je prije ostvarivanja ovog prava bio u radnom odnosu:

1) najmanje 12 mjeseci neprekidno, je 50% prosječne zarade za 12 mjeseci koji prethode mjesecu ostvarivanja prava na rad sa polovinom punog radnog vremena;

2) do 12 mjeseci neprekidno, je 50% prosječne zarade za vrijeme rada koji je prethodio mjesecu ostvarivanja prava na rad sa polovinom punog radnog vremena. 

 

Kome i kako se podnosi zahtjev za ostvarenje prava na polovinu punog radnog vremena

Zahtjev uz medicinsku dokumentaciju za ostvarivanje ovog prava se podnosi Centru za socijalni rad, čija Prvostepena socijalno-ljekarska komisija daje ocjenu, nalaz i mišljenje u prisustvu podnosioca zahtjeva, nakon čega donosi konačnu odluku u prisustvu tri člana Komisije, u čijem sastavu su ljekari iz određene specijalnosti. 

Uz zahtjev za ostvarivanje prava na rad s polovinom punog radnog vremena prilaže se: 

- dokaz o radnom statusu roditelja, usvojioca ili lica kome je nadležni organ starateljstva povjerio dijete na staranje i njegu; 

- izvod iz matične knjige rodjenih za dijete; 

- medicinska dokumentacija za dijete.

Centar za socijalni rad je dužan da donese pisano Rješenje kojim odobrava ili odbija ovo pravo. Ukoliko Centar za socijalni rad odbije Vaš zahtjev, odnosno donese Rješenje kojim Vam ne priznaje pravo, imate pravo žalbe u roku od 15 dana. 

Žalbu protiv rješenja centra za socijalni rad podnosite Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, koje rješava po Vašem zahtjevu u drugostepenom postupku, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. Ukoliko Ministarstvo ne odgovori u roku od tri mjeseca, imate pravo da se žalite Upravnom sudu zbog ćutanja administracije. 

Takođe, ukoliko Ministarstvo finansija i socijalnog staranja u drugom postupku potvrdi Rješenje Centra za socijalni rad kojim ste nezadovoljni imate pravo da se žalite Upravnom sudu u roku od mjesec dana. 

Kao što je prethodno navedeno, ukoliko poslodavac ne želi omogućiti uživanje prava možete se obratiti inspekciji rada. 

U svakom od navedenih postupaka UMHCG omogućava besplatno pravno informisanje, savjetovanje i zastupanje pred institucijama. 

 

 

 

 

 

Prava iz Zakona o zdravstvenom osiguranju / bolovanje 

Pravo na naknadu zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad imaju osiguranici, između ostalog, određeni da njeguju oboljelog člana uže porodice, gdje se ubrajaju i neke kategorije osoba s invaliditetom, prema Pravilniku koji propisuje Fond za zdravstveno osiguranje.

Naknadu zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranik ostvaruje kod poslodavca. Obračun i isplatu naknade zarade poslodavac vrši na osnovu izvještaja za obračun naknade zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad, koji izdaje izabrani doktor. 

Zahtjev za refundaciju sredstava na ime isplaćene naknade zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad poslodavac podnosi Fondu na propisanom obrascu, prema mjestu prijave zaposlenog na zdravstveno osiguranje.

Naknada zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad određuje se najmanje u visini od 70% od osnova za naknadu. Međutim, naknada zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad u visini od 100% od osnova za naknadu obezbjeđuje se osiguranom licu i zbog liječenja osnovne bolesti i stanja, definisanih Zakonomo obaveznom zdravstvenom osiguranju.

Fond refundira poslodavcu isplaćenu naknadu zarade u visini od 70% od osnova za naknadu, a najviše do iznosa koji ne može biti veći od jedne prosječne zarade zaposlenih u Crnoj Gori u prethodnoj godini, po podacima organa uprave nadležnog za poslove statistike. 

Privremenu spriječenost za rad do 15 dana utvrđuje izabrani tim ili izabrani doktor, a nakon 15 dana nadležna ljekarska komisija, u zavisnosti od vrste i prirode bolesti, u skladu s aktom Fonda. 

Pravilnikom je definisano da privremenu spriječenost za rad zbog njege oboljelog člana uže porodice osiguranika, izabrani doktor odobrava: 

- na predlog izabranog pedijatra oboljelog člana uže porodice do 15 godina života, 

- na predlog doktora odgovarajuće specijalnosti koji liječi oboljelog člana uže porodice starijeg od 15 godina života. 

Nadalje, isti Pravilnik propisuje privremenu spriječenost za rad zbog njege oboljelog člana uže porodice osiguranika, gdje Ljekarska komisija odobrava: 

1. na predlog najmanje dva doktora odgovarajuće specijalnosti zdravstvene ustanove:  

- do tri mjeseca za njegu oboljelog člana uže porodice do 15 godina života, 

- do jednog mjeseca za njegu oboljelog člana uže porodice starijeg od 15 godina života. 

2. na predlog konzilijuma doktora odgovarajuće specijalnosti Kliničkog centra Crne Gore: 

- do šest mjeseci za njegu oboljelog člana uže porodice do 15 godina života, 

- do četiri mjeseca, za njegu oboljelog člana uže porodice starijeg od 15 godina života. 

Privremena spriječenost za rad zbog njege oboljelog člana uže porodice, odobrava se osiguraniku neprekidno ili sa prekidima u jednoj kalendarskoj godini, bez obzira na broj oboljelih članova uže porodice kojima je potrebna njega, najduže u rokovima gore navedenih. 

Kriterijumi za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad po osnovu njege člana uže porodice (bolovanje) prema Pravilniku Fonda možete pronaći u objavljenoj smjernici na portalu www.disabilityinfo.me u kategoriji Resursni kutak, podkategoriji Ostvarivanje prava. 

Sadržina ovog teksta je nastala u okviru aktivnosti Onlajn pravno savjetovalište za djecu i mlade s invaliditetom kroz projekat Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori). 

Pripremila: Aleksandra Pavićević

PRAVO NA OBRAZOVANJE

Kada je riječ o ovoj temi važno je da razumijemo da je obrazovanje temeljno ljudsko pravo svih onih koji uče. Naime, obrazovanje je pravo pojedinačne osobe, a ne, u slučaju djece, pravo roditelja ili staratelja. Roditeljske odgovornosti u tom pogledu su podređene pravima djeteta, zato je važno da o ovaj temi govorimo.

Obrazovanje je sredstvo za ostvarivanje drugih ljudskih prava. To je glavni način na koji se osobe s invaliditetom mogu izdići iz siromaštva, dobiti sredstva kako bi u potpunosti učestvovale u svojim zajednicama, i zaštitile se od eksploatacije. 

Ono je rezultat procesa kontinuirane i proaktivne posvećenosti uklanjanju prepreka koje ometaju pravo na obrazovanje, zajedno s promjenama u kulturi, politici i praksi redovnih škola da se prilagode i efikasno uključe sve učenike.

Ustav Crne Gore proklamuje svima obrazovanje pod jednakim uslovima. Pored toga osnovno obrazovanje je i obavezno. Dakle, nije riječ samo o pravu i mogućnosti nego i obavezi roditelja, odnosno porodica pa i cijelog društva da djecu uključe u proces obrazovanja. 

Pored navedenog kad su u pitanju djeca s invaliditetom, mada ne samo ona, važno je razumjeti pojam inkluzivnog obrazovanja. 

Inkluzija obuhvata proces sistemskih reformi koje uključuju izmjene i modifikacije sadržaja, nastavnih metoda, modela pristupa, struktura i obrazovnih strategija za prevazilaženje barijera s ciljem da svim učenicima odgovarajućeg uzrasta omogući spektar pravednih i participativnih iskustava učenja i okruženje koje najbolje odgovara njihovim zahtjevima i prioritetima. Uvođenje učenika s invaliditetom u redovne razrede bez pratećih strukturalnih promjena, na primjer, organizacije, nastavnog plana i programa i strategija učenja, ne čini inkluziju. Osim toga, integracija ili puko uključivanje automatski ne garantuje prelaz od segregacije na inkluziju. 

Inkluzija podrazumijeva u najširem smislu promjenu prethodno utvrđenih tradicionalnih pravila, politika i praksi, novim, modernim i prilagođenim svakom djetetu i njegovoj individualnosti. To znači da postoje obaveze sistema obrazovanja, prije svega nadležnog ministarstva, i škola da budu potpuno pristupačne, da prilagode nastavne planove i programe, metode i sredstva rada svakom pojedinačnom učeniku i njegovim potrebama i zahtjevima, da budu adekvatno opremljene dodatnim didaktičkim i nastavnim sredstvima, da imaju senzibilisan i dobro obučen kadar o pravima i potrebama djece s invaliditetom, da obezbijede potrebne servise podrške kao što je asistencija u nastavi, zatim vršnjačku edukaciju i dr. Cilj je da se izbjegne segregacija i izopštavanje djece s invaliditetom, da se omogući njihov napredak u skladu s prethodno postavljenim ciljevima. Navedeno znači da je inkluzija suprotna onom što često imamo u praksi a to je nametanje uklapanja djece u postojeće sisteme. Takođe, inkluzija podrazumijeva da djeca stiču kompetencije koje mogu kasnije primijeniti u praksi kroz rad i zapošljavanje, a ne samo puko školovanje čiji je cilj diploma, a ne znanje. U ovom segment roditelji i porodice imaju važnu ulogu reaalnih očekivanja u odnosu na svoje dijete kako bi stepen i profil stečenog obrazovanja odgovarao realno dostižnim mogućnostima. 

KONVENCIJA UN O PRAVIMA OSI – ČLAN 24

Pravo na inkluzivno obrazovanje djeci s invaliditetom garantovano je Konvencijom o pravima djeteta i Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom. 

Ovi dokumenti garantuju uživanje ovog prava bez diskriminacije i na osnovu jednakosti sa drugima, i inkluzivni sistem obrazovanja na svim nivoima i učenje tokom čitavog života. 

Međutim, crnogorski obrazovni sistem se i dalje u velikoj mjeri bazira na funkcionalnom i medicinskom modelu pristupa invaliditetu, umjesto modela zasnovanog na ljudskim pravima koji garantuje pravo svakom pojedincu bez obzira na lične karakteristike. Između ostalog, Konvencija propisuje i to da nijedno dijete ne smije biti isključeno iz procesa obrazovanja, da pristup obrazovanju imaju u svojim lokalnim zajednicama, da im budu obezbijeđene razumne adaptacije odnosno prilagođavanja u skladu s individualnim potrebama, i da dobiju podršku i mjere koje su im potrebne za efektivno obrazovanje. 

Dakle, jasno je da škole moraju biti spremne za svako dijete. Međutim, primjena ovih odredbi u našem obrazovnom sistemu može se dovesti u pitanje uzimajući u obzir da kroz proces usmjeravanja u školu ne prolaze sva djeca, već samo ona s invaliditetom (ili ona za koju se pretpostavi da imaju invaliditet, u slučaju da on nije utvrđen prije polaska u školu), obrazovanje se i dalje odvija u resursnim centrima čija potpuna transformacija u ustanove za pružanje podrške još uvijek nije izvršena, pa tako neka djeca bivaju izdvojena iz svoje lokalne zajednice i porodičnog okruženja da bi mogla pohađati školu, što ima dugoročne posljedice na njihov dalji život, i pored toga postoje i dalje specijalna odječljenja u redovnim školama ili se čak vrši grupisanje djece s invaliditetom na način što se veliki broj jih upisuje u ista odjeljenja. Dodatno, zakonodavstvo u oblasti obrazovanja ne prepoznaje razumne adaptacije, a individualizovana podrška, mada djelimično definisana zakonskim okvirom, u praksi se ne obezbjeđuje u potrebnom obimu i svim oblicima koji bi bili potrebni učenicima s invaliditetom. Ipak, u postojećim okolnostima, djeci s invaliditetom bi, bez prolaska kroz proces usmjeravanja, bila nedostupna bilo kakva podrška jer bi se sistem isključivo temeljio na integraciji, bez ijednog elementa inkluzije.

Proces usmjeravanja propisan je Zakonom o obrazovanju i vaspitanju djece sa posebnim obrazovnim potrebama, a pored ovih zakona postoji i Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju, Zakon o gimnaziji, Zakon o stručnom obrazovanju i dr.

Zakonom o vaspitanju i obrazovanju djece sa posebnim obrazovnim potrebama prepoznaje predškolske ustanove, osnovne, opšte i stručne srednje škole, kao i resursne centre kao mjesta u kojima se odvija obrazovanje djece s invaditetom. Takođe se navodi da prostor, oprema i nastavna sredstva u ovim ustanovama „moraju biti prilagođeni djeci sa posebnim obrazovnim potrebama, u skladu sa obrazovnim programom“, te da su škola i resursni centar „dužni da obezbijede pristup objektu i adekvatne obrazovne tehnologije, kao vid dodatnih nastavnih sredstava (uvećanu štampu, Brajevo pismo i sl.). 

Pomenutim Zakonom su definisana tri oblika obrazovnog programa u skladu s kojima se mogu obrazovati učenici s invaliditetom: 

1) obrazovni program uz obezbjeđivanje dodatnih uslova i pomagala; 

2) obrazovni program sa prilagođenim izvođenjem i dodatnom stručnom pomoći; 

3) posebni obrazovni program. 

Obrazovni program uz obezbjeđivanje dodatnih uslova i pomagala sprovodi se na način što se učenici s invaliditetom uključuju u odjeljenja s drugom djecom, uz obezbjeđivanje dodatnih uslova i pomagala i dodatne stručne pomoći, u skladu s obrazovnim programom. Dodatna stručna pomoć se pruža individualno, uz mogućnost mijenjanja, prilagođavanja i individualizacije metodike izvođenja nastavnih sadržaja u individualnom programu. U programu s prilagođenim izvođenjem i dodatnom stručnom pomoći djeca s invaliditetom su uključena u odjeljenja s ostalom djecom, uz prilagođen obrazovni program, koji, zavisno od karakteristika i potreba djeteta, može uključivati: skraćivanje ili proširivanje sadržaja predmetnog programa; mijenjanje; prilagođavanje i individualizaciju metodike kojom se sadržaji realizuju. Obim stručne pomoći određuje se rješenjem o usmjeravanju. Kroz posebni obrazovni program djeca s invaliditetom stiču obrazovanje u integrisanim odjeljenjima i resursnim centrima. Prema navodima zakona, po ovom programu se obrazuju djeca „koja se zbog težine smetnji ne mogu obrazovati u školi“. Predviđeno je da učenici integrisanog odjeljenja pohađaju zajedničku nastavu pojedinih predmeta s vršnjacima u redovnim odjeljenjima, u skladu sa individualnim razvojno-obrazovnim programom i rasporedom časova. Zakonom su preciznije definisani i načini usmjeravanja djece s invaliditetom u obrazovni proces, individualni razvojno-obrazovni program (IROP), individualni tranzicioni plan (ITP) i asistencija u nastavi kao jedan od servisa podrške.

Pomenutim zakonom je definisano da je  usmjeravanje djece s posebnim obrazovnim potrebama “postupak kojim se, na osnovu stručnog mišljenja komisije, donosi program vaspitanja i obrazovanja u koji se dijete usmjerava, određuje obim i način izvođenja dodatne i druge stručne pomoći za školu, odnosno resursni centar u koju će dijete biti uključeno, imajući u vidu očuvane sposobnosti, vrstu i stepen smetnje u razvoju (posebne obrazovne potrebe)“. 

Postupak se pokreće zahtjevom, koji može predati roditelj, ustanova primarne zdravstvene zaštite, vaspitnoobrazovna ustanova, centar za socijalni rad ili organ lokalne uprave nadležan za poslove prosvjete, uz obavještavanje roditelja.

O zahtjevu odlučuje Komisija za usmjeravanje djece s posebnim obrazovnim potrebama, koju čine: pedijatar i ljekari odgovarajuće specijalnosti, psiholog, pedagog, defektolog odgovarajuće specijalnosti i socijalni radnik, a u njenom radu učestvuju i roditelji, učitelj, odnosno vaspitač djeteta koje se usmjerava. 

Komisija prijedlog o usmjeravanju daje na osnovu svoje procjene, uvida u dokumentaciju i razgovora s roditeljima, a takođe je u obavezi da traži mišljenje od vaspitno-obrazovne ustanove u koju će dijete biti usmjereno i da prikuplja podatke o djetetu od drugih nadležnih institucija. U prijedlogu o usmjeravanju određuju se program vaspitanja i obrazovanja u koji se dijete usmjerava, obim i način sprovođenja dodatne stručne pomoći, potreba za angažovanjem asistenta u nastavi, kadrovski, prostorni, materijalni i drugi uslovi koje škola ili resursni centar u koji će dijete biti uključeno mora da obezbijedi, kao i elemente na osnovu kojih se obezbjeđuju i druga prava djeteta koja se ostvaruju prema posebnim propisima, ako tim propisima nije drukčije određeno.

Na osnovu prijedloga Komisije, organ lokalne uprave nadležan za poslove prosvjete donosi rješenja o usmjeravanju u obrazovni program. Rješenje sadrži rok koji ne smije biti duži od godine dana, u kojem je vaspitno-obrazovna ustanova dužna da prati postignuće i napredovanje djeteta radi provjere ispravnosti usmjeravanja, načina rada, dodatnih pomoći i podrške, realizacije ciljeva individualnog razvojno-obrazovnog programa. 

Na rješenje lokalne uprave se u roku od 30 dana od dana prijema može uložiti žalba Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta Po žalbi odlučuje drugostepena komisija koju formira Ministarstvo, a koju čine pedijatar i ljekari odgovarajuće specijalnosti, defektolog, psiholog, pedagog, socijalni radnik i učitelj, odnosno vaspitač. Na osnovu odluke drugostepene komisije, Ministarstvo donosi rješenje o usmjeravanju, protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor. 

Kao što smo naveli, ovakav postupak može se smatrati jednim od oblika diskriminacije djece s invaliditetom, budući da samo ona prolaze kroz proces usmjeravanja kroz koji ne prolaze njihovi vršnjaci bez invaliditeta,. Dodatno, djeca prilikom ovog postupka ne bivaju konsultovana, već Komisije daju prijedloge koji su kako se navodi “u najboljem interesu djeteta”. 

Revizija sistema usmjeravanja djece s invaliditetom u proces obrazovanja na način što će se u usmjeravanju primijeniti model pristupa zasnovan na ljudskim pravima i uzimati u obzir mišljenje djece, omogućila bi da svako dijete s invaliditetom dobije adekvatnu podršku za uključivanje u obrazovni sistem, prelazak s jednog na drugi nivo obrazovanja i kasnije na tržište rada. Nakon upisa djeteta u školu, odnosno resursni centar, vaspitno-obrazovna ustanova je dužna da u roku od 30 dana donese individualni razvojno-obrazovni program (IROP). 

IROP omogućava prilagođavanje sadržaja predmetnih programa – njihovo skraćivanje ili proširivanje, izmjene, prilagođavanje i individualizaciju načina realizacije sadržaja, mogućnost dopune alternativnim oblicima komunikacije, upotrebu znakovnog jezika, Brajevog pisma, asistivnih tehnologija. Ovaj dokument se u toku godine može mijenjati i prilagođavati.  Za sprovođenje, odnosno praćenje i prilagođavanje IROP-a, na nivou škole, odnosno resursnog centra, formira se stručni tim sastavljen od nastavnika i stručnih saradnika, uz učešće roditelja. Izradu sličnih individualizovanih planova podržava i Komitet UN za prava osoba s invaliditetom koji u Generalnom komentaru br. 4 navodi da je potrebno izraditi planove kojima bi se prepoznale potrebe za razumnim adaptacijama i specifičnim oblicima podrške potrebnim pojedinačnom učeniku, što uključuje obezbjeđivanje odgovarajućih pomagala, nastavnog materijala u alternativnim ili pristupačnim formatima, modele i načine komunikacije, komunikacionih tehnologija, pomagala za komunikaciju i asistivne i informacione tehnologije. 

Ovakvim planom se može prepoznati i potreba za pružanjem podrške od strane kvalifikovanog asistenta u nastavi. Takođe, u Generalnom komentaru se preporučuje i redovni monitoring i evaluacija ovih planova uz obavezno uključivnje učenika s invaliditetom. Što se načina primjene plana tiče, potrebno je da on bude određen u saradnji s učenikom, i kada je to potrebno, s roditeljem, starateljem ili trećim licem. U slučaju nedostupnosti podrške ili neadekvatnog pružanja, učenik mora imati mogućnost da zatraži njenu reviziju. U smislu ovih preporuka, potrebna je izmjena aktuelnog modela izade IROP-a na način koji bi u prvi plan stavio učenika s invaliditetom i uzeo u obzir njegove želje, uz mnogo opsežnije određivanje potreba za podrškom i razumnih adaptacija, koje se ne bi zasnivale isključivo na tehničkim adaptacijama i angažovanju asistenata u nastavi, već bi uključio i prilagođavanje škole i njenih sadržaja, obezbjeđivanje pristupačne literature i nastavnih programa, upotrebu jezika, pisma i načina komunikacije (znakovni jezik, Brajevo pismo, augmentativni i alternativni vidovi komunikacije), potrebne informaciono-komunikacione tehnologije, servise, usluge i pomagala.

Dakle, za roditelje je posebno važno da budu uključeni od početne faze procesa umjeravanja dok god se on sprovodi kao takav, posebno zato što se i potrebni servisi podrške navode u rješenju poput asistenta u nastavi, a posebno kasnije tokom izrade IROP-a kako njihovo dijete ne bi samo formalno bilo uključeno u proces obrazovanja bez sistemske podrške. Navedeno podrazumijeva i procjenu potrebne asistencije u nastavi. 

Asistencija u nastavi za učenike s invaliditetom se odnosi na pružanje pomoći učeniku s invaliditetom tokom pohađanja škole, a koja ima za cilj da olakša praćenje nastave, pomoć prilikom odlaska i dolaska u školu, hvatanje bilješki u toku trajanja nastave, pomoć prilikom izrade domaćih zadataka.

Škola zaključuje ugovor o radu sa asistentom u nastavi na određeno vrijeme, a najduže do kraja nastavne godine.

U skladu sa individualnim razvojno-obrazovnim programom i rasporedom časova, određuje se obim podrške koju asistent u nastavi pruža pod nadzorom nastavnika, stručne službe i direktora škole.

Jedan asistent u nastavi može biti angažovan za više učenika, čime se krši princip individualizovanog pristupa svakom učeniku. Njegovo angažovanje se obavlja u skladu sa individualnim razvojno-obrazovnim programom i rasporedom časova, na način koji ne ugrožava ostvarivanje potreba ni jednog od učenika.

Za asistenta u nastavi može biti angažovano lice koje ima najmanje IV nivo okvira kvalifikacija, koje je pohađalo obuku stručnog usavršavanja za rad sa djecom s invaliditetom. Od 2018. Centar za obrazovanje odraslih Gimnazije „Slobodan Škerović“ posjeduje Rješenje o izdavanju licence  za program obrazovanja za sticanje stručne kvalifikacije za asistenta u nastavi.

Puno radno vrijeme asistenta u nastavi iznosi 40 časova u radnoj nedjelji.

INDIVIDUALNO TRANZICIONI PLAN (ITP)

Individualni tranzicioni plan (ITP) je dio individualnog razvojno-obrazovnog programa čiji su ciljevi, mjere i aktivnosti usmjereni na podršku učeniku u procesu prelaska iz jednog obrazovnog nivoa u drugi, odnosno iz sistema obrazovanja na tržište rada i zapošljavanje. 

Postoje dva tranziciona plana: na kraju osnovne škole (ITP1) i na kraju srednjoškolskog obrazovanja (ITP2). Kada je riječ o ITP1, na samom početku se uspostavlja saradnja između osnovne i srednje škole. Ona se prvenstveno odnosi na razmjenu informacija, identifikaciju potencijala i sklonosti djeteta sa ciljem prelaska na sljedeći nivo obrazovanja, koji treba da ga osposobi za nezavisan profesionalni život. 

Kod ITP2, akcenat je na zapošljavanju, odnosno povezivanju obrazovanja sa tržištem rada, koji se za učenike završnih razreda srednje škole priprema kao dio IROP-a. Osim prelaska na tržiste rada, u ITP-2 se definiše i prilagođavanje radnog mjesta, okruženja i sl. Škole, kako osnovne, tako i srednje, su dužne da obezbjeđuju nesmetan prelazak djeteta i kontinuitet između nivoa obrazovanja. One treba da obezbijede neophodnu podršku djetetu i usmjeravaju se na programe tranzicije tako što prave veze između škola i prilagođavaju svoj obrazovni pristup kako bi odgovarao djetetu.

U cilju lakšeg prelaska s razredne na predmetnu nastavu, škola treba da formira tim koji ima zadatak da osmisli i sprovede mjere koje treba da olakšaju prelaz i privikavanje djeteta s invaliditetom na veći broj nastavnika i usložene zahtjeve, kao i da omogući kadru prilagođavanje na dijete.

ITP tim čine sljedeći članovi: učenik, nastavnici (odjeljenski starješina u osnovnoj školi, predstavnik stručnog aktiva srednje škole), stručni saradnici (osnovne i srednje škole), roditelji/staratelji, predstavnici uprave škole (osnovne i srednje). Po potrebi, mogu se uključiti pružaoci dodatne stručne pomoći i podrške (npr. stručnjaci resursnog centra, član mobilnog tima, asistent i sl.) kada stalni članovi tima procijene da im je neophodno još informacija značajnih za dijete. Članovi tima su u obavezi da na stručnim sastancima razmjenjuju iskustva o metodama, oblicima rada, didaktičkim sredstvima i preduzetim prilagođavanjima na osnovu stečenog iskustva. Pored navedenog, oni treba da pružaju podršku djeci, roditeljima, sarađuju sa djecom i porodicama u analizi prepreka. Uprava škole formira tim za izradu i praćenje ITP-a, i vodi računa o vremenskom planu rada, komunikaciji osnovne i srednje škole i formiranju zajedničkog tima za izbor zanimanja, definiše listu i ostvaruje kontakt sa ustanovama s kojima će se dalje sarađivati, organizuje sastanke, kako sa predstavnicima osnovne i srednješkole za koju se dijete orjentiše, tako i s komisijom za usmjeravanje. 

Predstavnici stručnih službi osnovne i srednje škole (pedagog, psiholog, defektolog) učestvuju u izradi ITP-a. Sprovode procjenu interesovanja i mogućnosti djeteta na osnovu različitih tehnika kao što su opservacija i intervju, ali i upotreba testa ličnosti i drugih sposobnosti profesionalnog opredjeljenja. Po potrebi, stručne službe sarađuju s Resursnim centrom i članom mobilnog tima, dok na osnovu razvojnih i obrazovnih postignuća djeteta formiraju profil njegovih profesionalnih potreba. 

Odjeljenjski starješina prati postignuća učenika u skladu s IROP-om, kao i motivisanost, postignuće, pokazana interesovanja i potencijale učenika. On, takođe, organizuje sastanke odjeljenskog vijeća na kojima prikuplja podatke o profesionalnim interesovanjima i potrebama djeteta, nakon čega dobijene podatke, zapažanja i impresije upoređuje, razmatra sa stručnom službom, obavlja direktnu i neposrednu komunikaciju s roditeljima, i učestvuje u izradi i sprovođenju ITP-a. Članovi tima iz srednje škole za dijete s invaliditetom izrađuju plan obilaska škole i predstavljaju program stručnog obrazovanja za koji je zainteresovano. Takođe, djete može da razgovara i s članovima aktiva stručne grupe predmeta obrazovnog programa za koji je zainteresovano. Nakon toga, nastavnici stručnog aktiva sa stručnom službom škole postavljaju preliminarnu procjenu djetetovih interesovanja, potreba i potencijala u okviru zanimanja za koje je ono pokazalo interesovanje. S druge strane, s roditeljima/starateljima neophodno je razmjenjivati informacije koje su značajne za izradu djelotvornog programa rada u školi, kako bi se utvrdio adekvatan način komunikacije s djetetom, ali i stvorili uslovi za adekvatnu socijalizaciju i ostvarivanje njegovih potencijala. Pritom se ne smije izostaviti procjena trenutnog nivoa postignuća, prepoznavanje interesovanja i potrebe djeteta koji će dovesti do pravilnog izbora budućeg zanimanja. 

SERVISI PODRŠKE ZA UČENIKE S INVALIDITETOM

Servisi podrške treba da pomognu u povećanju nivoa nezavisnosti osoba s invaliditetom i potpunom ostvarivanju njihovih prava. Oni su jedan od temeljnih segmenata koncepta proširenih prava, a njihova uloga je pružanje podrške u zadovoljavanju potreba osoba s invaliditetom u različitim oblastima života.

Već smo pomenuli šta podrazumijeva asistencija u nastavi za učenike s invaliditetom dok asistencija u nastavi za studente s invaliditetom se odnosi na pružanje pomoći studentu s invaliditetom tokom studiranja, a koja ima za cilj da olakša praćenje nastave, pripremanje predispitnih i ispitnih obaveza. Asistencija u nastavi podrazumijeva pružanje pomoći osobi s invaliditetom prilikom odlaska i dolaska sa fakulteta, za vrijeme trajanja predavanja (hvatanje bilješki tokom predavanja, pomoć prilikom popunjavanja kolokvijuma), ali i van predavanja (kucanje seminarskih radova, domaćih zadataka, fotokopiranje literature i sl).

Udruženje već duži niz godina sprovodi psihološko savjetovalište, kao jedan od vidova osnaživanja i ličnog osamostaljivanja mladih i osoba s invaliditetom. U skladu s mogućnostima i projektnom podrškom UMHCG pruža individualne i/ili grupne seanse. Navedeni servis podrške se sprovodi u cilju motivacije za lični napredak, otvorenost, aktivno uključivanje u rad Udruženja, samospoznaju, samoprihvatanje, rješavanje problema i prevazilaženje do tada naizgled nepremostivih prepreka i problema, veću borba za ostvarivanje sopstvenih prava i sl.

UMHCG omogućava prilagođavanje literature za studente s invaliditetom kojima je to potrebno, i to radi u saradnji s Organizacijom slijepih za Nikšić, Šavnik i Plužine koja u okviru Audio biblioteke prilagođava knjige na način što se štampana izdanja prvo skeniraju, zatim se knjiga sređuje i pakuje za slanje mejlom na dalju proceduru volonterima. Nakon skeniranja, knjiga se dijeli na „pakete“ od po 10 stranica, čuva u Word formatu, pa tako na primjer ako knjiga ima 360 strana, ona će biti podijeljena u 36 „paketa“. Audio biblioteka šalje mejlom volonterima pakete teksta, najčešće u TIF formatu i dokument u Wordu na kome se vrši ispravljanje. Volonter iščitava tekst, koriguje eventualne greške i vraća finalni tekst u Word formatu. Kada se prikupe svi djelovi knjige, „paketi“ se spajaju u jedan finalni dokument u Word formatu. Gotova knjiga se postavlja na server, iz Word dokumenta konvertuje se u web HTML format, a po želji korisnika šalje se u Word ili MP3 formatu.

Osim toga, Udruženje je pruža i uslugu prevoza "od vrata do vrata" za osobe s invaliditetom koje žive, rade ili se obrazuju na teritoriji Glavnog grada Podgorica, čije dugoročno uspostavljanje i finansiranje očekujemo od Glavnog grada nakon završetka projektne aktivnosti. Uslugu je moguće naručiti pozivom na neki od brojeva telefona: 067 124 000 i 020 282 300. 

Sadržina ovog teksta je nastala u okviru aktivnosti Onlajn pravno savjetovalište za djecu i mlade s invaliditetom kroz projekat Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Pripremila: Anđela Miličić

Na Univerzitetu Crne Gore je u prethodnom periodu realizovano nekoliko vrijednih projekata koji su ili u cjelosti ili u nekim elementima bili posvećeni studentima s invaliditetom. O projektima, idejama za unapređenje svih segmenata rada kada su u pitanju studenti s invaliditetom i budućim aktivnostima su govorile prof. dr Tatijana Dlabač, sa Pomorskog fakulteta Kotor, i prof. dr Tatjana Novović, dekan Filozofskog fakulteta, na panel diskusiji u okviru događaja Mjesec Evrope – Mjesec programa Erasmus+. Događaj je juče organizovala Nacionalna Erasmus+ kancelarija u Crnoj Gori, u Narodnoj biblioteci “Radosav Ljumović” u Podgorici, a tema diskusije je bila Inkluzija mladih sa invaliditetom u Erasmus+ programu mobilnosti. 

Profesorica Dlabač je predstavila projekat koji je u svom planu imao realizaciju radne prakse u regionu za studente s invaliditetom, a na kojem je Univerzitet Crne Gore imao ulogu partnerske institucije. Naziv projekta, na kojem je Dlabač bila koordinator, je Prelaz studenata sa invaliditetom od visokog obrazovanja do zapošljavanja u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori (“School-to-Work Transition for Higher education students with disabilities in Serbia, Montenegro and Bosnia & Herzegovina (TRANS2WORK)”.

“Ovaj projekat je učvrstio veze Univerziteta Crne Gore i Udruženja mladih s hendikepom Crne Gore i značajno doprinio podizanju svijesti o inkluziji studenata s invaliditetom u procesu sticanja visokoškolskog obrazovanja i njihovog pozicioniranja na tržištu rada. Kroz TRANS2WORK projekat je nabavljena vrijedna oprema za studente s oštećenjem vida i sluha koja je na raspolaganju široj zajednici u Centralnoj univerzitetskoj bilioteci”, naglasila je Dlabač.

Svoja iskust<yva o stečenoj dvomjesečnoj radnoj praksi kroz program mobilnosti (eng. Special Mobility Strand) objasnili su Katarina i Miljan Cerović, korisnici granta.

Profesorka Dlabač je ukazala da je neophodno povezivanje svih radnih timova koji u svojim projektnim aplikacijama imaju aktivnosti vezane za studente sa invaliditetom, kao i to da se trenutno na Univerzitetu Crne Gore realizuje nekoliko ovakvih projekata (ENEMLOS, ReFLAME i IESP).

Jedan od prvih projekata iz TEMPUS programa je realizovao projektni tim Filozofskog fakulteta (FOSFIM - Foundation of Study Program for Inclusive Education in Montenegro). Dekanka ovog fakulteta, prof. Novović, koja je svojevremeno bila rukovodilac FOSFIM projekta, apostrofirala je značaj akreditovanog jednogodišnjeg master studijskog programa za inkluzivno obrazovanje i potvrdila da je zajednički rad i sinergija projektnih aktivnosti vezanih za studente s invaliditetom nešto što bi trebalo biti u fokusu ravnopravnog obezbjeđenja uslova za sticanje visokog obrazovanja za sve studente na Univerzitetu Crne Gore.

Na otvaranju ovog događaja govorili su Vanja Drljević, direktorka Nacionalne Erasmus+ kancelarije u Crnoj Gori, Tamara Milić, načelnica za inkluzivno obrazovanje u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta, Danilo Vučinić, ispred Kancelarije za mlade Opštine Podgorica i Anđela Radovanović, ispred Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore.

Panelisti su ukazali na novi ciklus programa Erasmus+ čiji je jedan od prioritetnijih oblasti inkluzija u visokom obrazovanju. 

“Ono što ovaj program izdvaja od ostalih je niz mogućnosti za studente sa invaliditetom koji mogu učestovati u programima mobilnosti”, izjavila je Rina Muhaj ispred Nacionalne Erasmus+ kancelarije.

O iskustvima mobilnosti mladih s invaliditetom kroz Erasmus + volonterske programe više informacija je dala Mirela Kalamperović predstavnica ADP ZID, a svoje iskustvo kroz ovaj program je prenijela Katarina Cerović, učesnica programa.

Nikolina Radulović je, ispred Kancelarije za međunarodnu saradnju Univerziteta Crne Gore, ohrabrila buduće učesnike i korisnike programa mobilnosti, ističući da su dosadašnji utisci studenata ukazivali na pospješivanje razumijevanja različitih kultura, lično napredovanje i kvalitet procesa internacionalizacije institucija iz kojih dolaze.   

Univerzitet Crne Gore u posljednjoj deceniji njeguje osjećanje pripadnosti evropskom obrazovnom prostoru kroz programe mobilnosti akademskog i administrativnog osoblja, a takođe i studenata. Veliki broj potpisanih međuistitucionalnih ugovora omogućavaju našim studentima na svim nivoima studija mobilnost na preko 100 univerziteta iz više od 20 evropskih zemalja.

 

Izvor: sajt Univerziteta Crne Gore

Priredila: Anđela Miličić

Mira, Ana, dva Gorana i Blagoje su tim. Tim koji se bavi izradom privezaka, majica... Tim koji svakodnevno dijeli razne ideje, vještine, ali i brige, teret... život.

Ipak, vizija za sve je krenula od našeg sugrađanina, Nikšićanina Gorana Macanovića. Nakon sedam-osam godina rada u državnom sektoru, shvatio je, kaže, da to nije ambijent u kojem može da ispolji sve svoje potencijale koje smatra da ima.

Prvo je, sa svojom suprugom Anom krenuo sa Agencijom za organizovanje slavlja i veselja. Ipak, to nije uspjelo pa su pokušavali sa komercijalnim geronto servisom. I to je, bilo bez uspjeha pa su konkurisali kod Zavoda za zapošljavanje za program iz kojeg se rodila firma Oganj.

„Meni često kažu da sam ja rođen u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, da živim u Americi možda bi se neka od mojih ideja i realizovala, ali ovdje, u ovom ambijentu teško. Onda sam razmišljao šta bi mogli da radimo da to ne bude kopija nečega što već postoji. Došao sam na ideju da pravimo priveske u obliku mapa, sela i plemena računajući da smo društvo koje drži do zavičaja“, priča nam Goran.

Kroz taj projekat je zaposlio tri osobe. Kaže da nemaju promet koji bi im omogućio da posao bude održiv, ali nekako se premošćavaju. Razmišljao je i da stavi tačku na čitavu priču oko firme, ali je, na zadovoljstvo mnogih kupaca, odustao.

„Ja sam više puta razmišljao da završim sa projektom, ali zbog pozitivnih komentara na Instagram stranici nijesam. Mi praktično nemamo fizički kontakt sa kupcima. Oni poruče preko Instagrama, šaljemo im kurirskim službama i oni pojma nemaju ko to radi. Stižu nam komentari „stigao je privezak, fantastičan je“, „svaka čast na ideji“. Kad vidim da se to ljudima stvarno sviđa, drži me to i ne odustajem“, objašnjava on.

Sad samo, kaže, rade priveske i majice. Bila je ideja da rade magnete i suvenire, ali im to nije uspjelo, ali ih nije ni obeshrabrilo.

„Rekli smo nastavljamo dalje“, sjeća se Goran.

Rade priveske po želji, može bilo ko da odabere, bilo kakav oblik, tekst, sliku, sve što žele. Razmišlja i da prošire asortiman, ali vrijeme je takvo da se niko ne usuđuje da ulazi u nove poduhvate.

Svemu ovome, a najviše neodustajanju su ga, kaže, naučili principi samostalnog života. Ako napravi neku lošu procjenu - nastavi dalje.

Odluku da hoće da živi sam nakon završenog Pravnog fakulteta vidi kao ključ svega, svih kasnijih uspjeha, iako ih Goran ne doživljava tako.

„Da sam prihvatio najdobronamjerniji mogući savjet mojih roditelja i porodice da ne živim sam, siguran sam da ne bi to ostvario, ne zato što sam manje vrijedan, pametan, nego ne bih bio u prilici da sam odlučujem o svemu i da sam stisnem petlju i osnujem firmu, pa i ako pogriješim“, dodaje.

Zbog toga je danas tu gdje je – osnivač firme Oganj, jedan od osnivača Udruženja mladih sa hendikepom, predsjednik Saveza slijepih, član raznih komisija, i ono što mu je najvrijednije – suprug i otac dvoje djece.

„Nijesam ja još završio svoju misiju, ali svaka ta kockica je podstrek za neke nove ideje i uspjehe“, kaže nam on za kraj razgovora.

O tim uspjesima i idejama smo dogovorili razgovor na nekoj narednoj kafi, jer morali smo da idemo, posao zove, a da nijesmo ni primijetili da je već prošlo dva sata.

A i šta je dva sata za sve ono što Goran ima da nam kaže.

 

 Autorka: Marija Vujović

 

Ovaj tekst je nastao kao rezultat konkursa raspisanog od strane Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore za novinare/ke, zaposlene u medijima ili freelance novinare/ke koji se organizovao u susret Evropskom danu samostalnog života – 5. maju, i kao podrška kampanji koju je UMHCG sprovodilo tim povodom. 

Kampanju povodom 5. maja UMHCG je organizovalo u sklopu projekta EU4ME koji finansira Evropska unija, a sprovodi ga Generalni sekretarijat Vlade Crne Gore, kao i kroz projekat Osamostali se! koji sprovodi UMHCG a finansira Ministarstvo finansija i socijalnog staranja kroz konkurs za NVO u 2020.

Dragan Tepavčević, osoba koja ima cerebralnu paralizu, u braku je sa njegovom Jovankom – srodnom dušom. Prije skoro godinu dobili su kćerku Aleksiju.

Dragan nije osoba koja voli da se eksponira, niti da ističe u javnosti uspjehe koje je do sada postigao, jer voli da ih čuva za sebe i uži krug prijatelja. Međutim, pristao je da u svojoj priči iznese, čak, i neke intimne detalje iz života, samo iz jednog razloga – očekuje da će nekome biti vjetar u leđa da ostvari određene želje koje su, možda, potisnute pod uticajem pojedinaca ili generalno društva.

Prvi korak – prihvatiti sebe

„Kada govorimo o osobama sa invaliditetom, veća je barijera taj prvi korak - kako naći srodnu dušu, nego nešto dalje, kako smo se ostvarili kao roditelji. Jovanka je supruga koja me je prihvatila takav kakav jesam. Ona se zaljubila u mene u totalitetu, i fizičkom i intelektualnom i duhovnom, kako god. Čovjek treba da prihvati sebe onakvog kakav jeste“ , kaže on.

Upoznali su se sasvim slučajno. Ona je počela da radi u jednoj organizaciji čiji je osnivač i povremeno je dolazio tu. Ističe, uz osmijeh, da se iza svega, krije jedna anegdota. Pošto radi kao socijalni radnik u Centru za socijalni rad u Podgorici, jednom prilikom se zadesio u nikšićkom Centru za socijalni rad, te mu je tadašnji direktor predočio mogućnost da može da pređe kod njih da radi. Kada ga je, međutim, pitao je li oženjen, rekao mu je, u šali, da ne može da pređe kod njih dok to ne završi.

„Kada sam izašao iz njegove kancelarije pošao sam u tu NVO, gdje je radila Jovanka, i tog dana sam je upoznao. Ona kaže da ne vjeruje u sudbinu, pa neka bude slučajnost“, dodaje Dragan, uz osmijeh.

Komentari nakon vjenčanja

Kada su se vjenčali pojedinci su njihove fotografije sa vjenčanja počeli da dijele na društvenim mrežama. Uslijedile su salve komentara, među kojima je bilo i patetičnih. Bilo je onih koji su veličali Jovanku, u smislu toga da joj svaka čast što je donijela takvu odluku i upustila se u sve to. Dragan kaže da ih takvi ljudi prosto nijesu posmatrali kao normalnu pojavu.

„Znajući kakav je naš narod - ok mi je to. Ja sam na to navikao, ne dotiče me to. Poručujem svima koji budu u sličnoj situaciji da to ne primaju ka srcu, neka im to bude snaga za dalje, jer će uvijek biti takvih komenatra. Treba se usredsrediti na odnos između supružnika, ostalo sa strane je stvarno manje bitno. Ako im znači podrška sa strane neka samo gledaju pozitivne komentare, na ostale neka se ne obaziru“, poručuje on.

Bilo je negativnih komentara i nakon toga – kada je njegova supruga ostala trudna. Pojedinci iz našeg okruženja su se pitali šta će da se desi ako se rodi beba, osoba s invaliditetom.

„Cerebralna paraliza nije nasljedna. Nravno, važno je da dijete bude zdravo. Prosto, plod ne bismo dirali i da je bilo kakvih ,,falinki”, ako to ne bi ugrozilo život majke“, ističe on.

Dok Dragan komentariše društvene prepreke kojim se otežava život osobama s invaliditetom, to radi britkog uma, sa zavidnim nivoom samopouzdanja, strpljenja, te uz dozu duhovitosti. Kaže da ne postoji neki poseban recept kako je dosegao taj nivo - sve je izgradio kroz godine iskustva borbe za svoja prava.

„Po zanimanju sam socijalni radnik i imam tu neku notu pomirljivog i razumijevanja za sve što se dešava. Da kažem da je bila laka borba za ovo što sam postao danas – nije“, ističe on.

Prisjeća se koliko mu je bio težak život kada je bio dječak. Suočavao se sa raznim predrasudama i nije mu bilo jasno zašto se ljudi tako ponašaju prema njemu.

„Ne bih se generalno vraćao na taj period. Bilo je jako teško savladavanje svih prepreka, u periodu osnovne škole. To je bilo jako stresno“, kaže on.

Otac napravio drvenu rampu ispred fakulteta

Izabrao je da upiše Fakultet političkih nauka, smjer socijalnog ranika kako bi profesionalno nastavio da pomaže drugima, a ta životna faza visokog obrazovanja je bila poseban izazov, prije svega, iz fizičke perspektive. Njegov otac je ispred fakulteta napravio drvenu rampu kako bi mogao invalidskim kolicima da uđe u zgradu.

„Tu je ona bila dugo godina. Bitno mi je bilo samo da uđem u zgradu. Kada sam završio fakultet napravili su lift (osmijeh). Sve mi je to bio izazov. Imao sam dosta sreće, mnoge kolege su mi pomagale. Bilo je komičnih kolega koji su me nosili do gore kao nevjestu. Zezali smo se“, dodaje Dragan.

Ako hoćeš da voziš, nabavi ručne komande

Tokom studija je odlučio da položi vozački ispit. Ni taj posao nije mogao glatko da završi, kao što to čine ,,obični“ građani. Kada je položio testove, vlasnik jedne auto škole mu je rekao da mora da nabavi auto sa komandama kako bi mogao da nauči da vozi.

„Nabavim ja komande i desilo se da mi brat od strica ponudi automobil, i majstor je vrsni, te smo uspjeli da na njegova kola namontiramo ručne komande i presrećan sam bio. Inače sam krišom pokrenuo priču oko vozačkog, jer sam želio da iznenadim svoju porodicu“, priča Dragan.

Kada je počeo da vozi auto, živio je u Studentskom domu, te mu je bio olakšan odlazak do fakulteta. Prisjeća se da je jednom prilikom, kada su se vraćali sa fakulteta, koleginici ponudio prevoz, ali se nije usudila da sjedne sa njim.

„Rekla je da ima obavezu u gradu i da ne može. Smiješno mi je to bilo, ali nisam htio da komentarišem. Zadržao sam se i ja tada negdje po gradu i kad sam prilazio domu, desilo se da smo stigli u isto vrijeme, i ja sam joj svirnuo i mahnuo. Nek zna da sam shvatio zašto neće sa mnom (osmijeh). Ako se neko plaši, u redu je to. Samo mi je to bilo komično“, ističe naš sagovornik.

Generalno bi volio da se kompletno društvo primijeni i po automatizmu bi se i osobe s invaliditetom malo više pokrenule i postale bi vidljivije. Kaže da se dosta njih, nažalost, zadovoljava onim što drugi kažu da treba da urade, te ako imaju neko prave iz socijalne i dječje zaštite odluče da sjede kod kuće i uživaju. Ne vole izazove.

Roditelji sputavaju svoju djecu

„Treba da krenu da se bave nečim, da pronađu neke svoje talente, interesovanja. Svi smo mi talentovani za nešto. Meni je neko mogao da kaže da ne mogu da trčim i da, ne mogu, zaista, ali imam neke svoje druge kvalitete koje sam razvijao i nije me ta ocjena da ne mogu da trčim obeshrabrila u životu. Meni je najviše značilo što me porodica nije sputavala i bio sam slobodan. Danas imamo primjere gdje su roditelji obrazovani ljudi i imaju dobre poslove, a dijete koje ima određeni invaldiitet ne ide nigdje, ostavljaju ga kod kuće i tako ga sputavaju. To mora da se promijeni i ja ih ohrabrujem da ustanu i naprave neku promjenu. Oslobodite se okova“, zaključuje naš sagovornik.

Autorka: Nada Đurđevac

Ovaj tekst je nastao kao rezultat konkursa raspisanog od strane Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore za novinare/ke, zaposlene u medijima ili freelance novinare/ke koji se organizovao u susret Evropskom danu samostalnog života – 5. maju, i kao podrška kampanji koju je UMHCG sprovodilo tim povodom.

Kampanju povodom 5. maja UMHCG je organizovalo u sklopu projekta EU4ME koji finansira Evropska unija, a sprovodi ga Generalni sekretarijat Vlade Crne Gore, kao i kroz projekat Osamostali se! koji sprovodi UMHCG a finansira Ministarstvo finansija i socijalnog staranja kroz konkurs za NVO u 2020.