četvrtak, 09 april 2020 11:53

O osobama s autizmom iz ugla Stefana Lazarevića

Written by

Malo je poznato šta bude s osobama s autizmom kada odrastu, s kojim preprekama se suočavaju, da li imaju neku podršku i, prije svega, da li se zapošljavaju.

"Ne poznajem nijednu osobu s autizmom u Srbiji koja se zaposlila", kaže Stefan Lazarević. Većina osoba s autizmom, kako kaže, po završetku škole ide u dnevni boravak ili živi sa svojom porodicom.

"Ja mislim da je važno da osobe s autizmom rade kao i svi drugi ljudi, ali im je za to potrebna dodatna podrška". Stefan je završio redovnu osnovnu i srednju školu i oduvjek se zanimao za muziku i sport. Osim što je pjevao u školskom horu, sa kojim je nastupao na priredbama i televizijama, danas je zajedno sa svojim ocem muzičarem član jednog rok benda u kome svira klavijature.

"Kada hoću da naučim da sviram neku pjesmu, uvijek je preslušam po nekoliko puta dok mi melodija ne uđe u glavu. Aktivno vježbam skale i akorde zato što se kroz njih stiče najbolji osećaj za muziku. Volim i da pjevam, ali to radim samo dok vježbam sviranje. Ljudi mi kažu da imam dobar osećaj za ritam, i posebnu sposobnost da odmah prepoznam tonalitet iz kog pjeva neki pevač. Voleo bih da nađem neke mlade ljude sa kojima bih mogao da sviram" priča Stefan.

Pored muzike, Stefan je i ljubitelj novinarstva, a zahvaljujući svom omiljenom novinaru Vanji Buliću, počeo je da se zanima za razne oblasti. Isprva je vodio dnevničke zapise koji su nastajali iz potrebe da iskaže svoja osećanja. Kasnije, na osnovu tih zanimljivih tekstova, dobija ponudu da vodi samostalni blog na sajtu Tima za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva.

U tekstovima sam pisao o svojim problemima u komunikaciji, situacijama koje me uznemiruju, kao i o reakcijama na njih. Pisao sam i o svom osamostaljivanju, kako sam počeo sam da se krećem po gradu, kao i o svojim sposobnostima. Moj tekst o predrasudama o osobama s autizmom prenijelo je nekoliko portala.

A predrasude o osobama s autizmom su brojne i Stefan kroz tekstove ali i javne nastupe pokušava da ih objasni.

"Jedna od predrasuda je da smo mi često nervozni i uznemireni bez razloga, što nije tačno. Niko nikada nije uznemiren bez razloga. Problem je u tome što neka djeca ili ljudi ne govore, pa ne mogu da kažu šta se dogodilo, dok drugi ne umiju da prenesu kako se osećaju i kako im se može pomoći. Nije tačno ni da su agresivni, iako se nekad tako čini kada se naljute, pa ljudi misle da su osobe s autizmom nevaspitane. Oni u stvari samo ne razumiju situaciju, i zato mogu da vrište, plaču…", objašnjava on.

On smatra da je osobama s autizmom najvažnija podrška u osamostaljivanju, što znači da su im potrebne preciznije instrukcije, da znaju kada nešto počinje, kada se završava, šta će biti posle toga.

"Osobe s autizmom mogu da nauče puno stvari i kada su odrasle, ali je za to potrebno puno strpljenja, vejžbanja i da im se ono što treba da nauče objasni na takav način da oni to mogu da razumiju", napominje Stefan.

 

Osobe s autizmom i vanredno stanje

Kao i drugima, Stefanu teško pada što u ovoj situaciji ne može da izlazi iz kuće, da ode na trening, svirku ili da se vidi s prijateljima u kafiću. Ipak, kako kaže, trudi se da nađe zanimaciju. „Puno vremena provodim svirajući, učeći nove pjesme, slušajući muziku, gledajući omiljenu seriju, čitam. Ponekad pogledam i školski program na TV-u, i obnavljam svoje znanje. Vježbam i trudim se da održim kondiciju, da bih mogao da nastavim sa treninzima kad sve ovo prođe. Čujem se telefonom sa drugaricama, prijateljima i rođacima. Nekoliko puta sam prošetao do prodavnice.“

 

Tekst je preuzet s portala Danas.rs

Pročitano 985 put(a)

Back to top