utorak, 30 maj 2017 14:14

SAMOODREĐENE I IDENTITET (ŽENA OD KAMENA)

Autor:

Samoodređenje ili samoopredjeljenje – ova riječ sama govori dovoljno. Samosvjesno, samostalno, samovoljno. Slobodno. Sigurno. Samouvjereno. Odvažno. Sam. Svoj. Odrediti sebe. Reći cijelom svijetu ko ste i šta ste i gdje je vaše mjesto. I gdje je njihovo mjesto u vašem svijetu. Postaviti sopstvene granice. Pa ih pomjerati. Sve dokle vama odgovara. U granicama sopstvenog kosmosa kreirati identitet.

Kada sam bila mala, znala sam na pitanje na koga ličim odgovoriti „Na sebe“. A izgleda da sam se znala i samodefinisati bolje nego što to danas radim u nekim prilikama – medicinskoj sestri sam jednom prilikom kad sam je vidjela s iglom odgovorila „Ja sam Anđela Radovanović! Nećeš ti mene!“ Uspomene ranog djetinjstva sežu upravo tamo. Na bjelinu i hladnoću bolničkih zidova. Bijele mantile. Dugačke zelene hodnike koji mirišu na strah. Prva slova ispisana na gipsu. A posle slova – stihovi. Bijelo, hladno, sterilno i bezosjećajno. Cucle pregrizene zbog bolova. Bez suza. Jer ste riješili da pokažete od čega ste sazdani, da ona žena od kamena koja će izrasti iz vas nekoliko decenija kasnije ne pušta suzu. Nikada. Ma koliko boljelo. Lica bez osmijeha. I rešetke. Dok pokušavaju da vas „poprave“, a vi im kažete da ne mogu da promijene ono što jeste. Ono što ćete postati.

Danas pred vama stoji ista ova Anđela sa početka priče. Samo što je naučila da ponekad zaplače. Nikada zbog bola – uvijek zbog ljudi. Zbog nepromišljenosti, nerazumijevanja, nedostatka hrabrosti. Dok sam odrastala, nijesam imala istu onu hrabrost koju sam imala u ranom djetinjstvu. Hrabrost da jasno i glasno saopštim – hej, svijete, ja sam ovdje! Ovakva kakva jesam, prihvatali me ili ne! Ova što neće da se uklapa u kalupe jer sam mnogo više i bolje od njih! Ova koju nije sram sopstvenog invaliditeta! Hej, čuješ li me, planeto! Tu sam! I spremi se da čvrstim tlom dočekaš moje korake!

Umjesto toga, ćutala sam. I nasilno pokušavala da svedem sebe i svoje postojanje u šablon „savršene osobe s invaliditetom“ – koja nikada ne griješi, uvijek je tu za druge, uvijek ima razumijevanja, ljubavi i nježnosti, savršen je đak, student, ćerka i sestra. Ja nijesam to. Mnogo sam više. Nesavršena ćerka, sestra, drugarica, profesorica. Pjesnikinja koja bi rado uništila neke svoje stihove. Prevoditeljica koja se trudi da ne pogriješi ni jednu riječ u prevodu. Osoba koja priznaje greške. Osoba koja nije spremna da uvijek bude dežurno rame za plakanje, a da sopstvene suze skriva. Žena. Ljudsko biće.

Pokušavali su da odgonetnu ko je moja žena od kamena – nije ona hladna, bezosjećajna, ona koju je, eto, život lomio, koja je svašta preturila preko leđa, pa postala kamena i okrutna i koju treba žaliti. To je ona koja je stub. Uspravna poput lovćenskih karijatida. Ona koja zna šta hoće. I šta može. I gdje su joj granice. Ali i kako da ih pomjera. Da iz dana u dan postaje najbolja verzija sebe. Ona koja je prerasla pubertetske rane, koja se ne osvrće na komentare na ulici. Iako i dalje znaju da peku.

Jednom sam, odgovarajući na pitanje šta li bih tek bila da nemam invaliditet, odgovorila da ne znam. Zaista. Isto onako kako bih mislila o sebi sa plavom i ravnom kosom, tako mislim i o sebi bez invaliditeta. Jer ne želim da mijenjam sebe da bih odgovarala drugima. Njihovo je da me prihvate. Moje – da budem ona koja jesam. Žena s identitetom.

Anđela Radovanović

Ovaj tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa DisabilityINFO, objavljenog u susret 5. maju, Evropskom  danu samostalnog života.

Pročitano 1648 put(a)

Back to top