I ovog 5. maja se obilježava Evropski dan samostalnog života i na tom zadatku najangažovanije i najprokretativnije su osobe s invaliditetom (OSI). Neko će reći, pa to se njih najviše i tiče. Nikako! Tiče se svih nas, svakog pojedinca i ukupne društvene zajednice.  Naravno, i zajednica se uključuje, naročito oni pojedinci koji prepoznaju značaj koncepta samostalnog života i koji svojim prisustvom različitim oblicima obilježavanja ovog važnog datuma žele poslati poruku da poštuju i prihvataju različitosti. Predstavnici onih koji donose odluke važne za položaj OSI tog dana pošalju prigodnu univerzalnu poruku. Ali, ako sagledamo ukupno stanje položaja OSI, žena s invaliditetom (ŽSI), djece s invaliditetom njihovo djelovanje se na toj poruci najčešće i završava i ne može se opisati nikako drugačije nego kao formalizam odnosno  kao puko zadovoljenje  protokola.  

I zato treba reći, još jednom.

Kao društvo još uvijek nijesmo suštinski prihvatili koncept filozofije samostalnog života koji je baziran na novom pristupu invalidnosti. Još uvijek u pojedinim oblastima društvenog života želimo da osobe s invaliditetom promjenimo, prilagodimo, rehabilitujemo (neću da upotrebim termin izliječimo, jer duboko vjerujem da smo uspjeli na svim nivoima sistema prevaziđemo i odbacimo medicinski model). Još uvjek nijesmo u dovoljnoj mjeri prihvatili činjenicu da borba OSI za prava OSI nije ništa drugo nego sama suština filozofije samostalnog života. To je borba  osobe s invaliditetom da ima kontrolu nad svojim načinom života u svim mogućim segmentima. Ključ je u slobodi izbora, kontroli nad sopstvenim tijelom, prostorom življenja, odlukama, potrebama, informacijama i resursima. Ključ je u ličnom sticanju iskustva i pravu na greške. Da bi sve nabrojano bilo moguće ostvariti potrebno je da društvo kreira uslove pristupačnosti, ne samo arhtektonske, već pristupačnost: informacijama, pravdi, zdravlju, različitim oblicima socijalnih programa podrške za samostalan život OSI u zajednici. 

Koncept samostalnog života suštinski je suprotan institucionalizaciji svih formi. Deinstitucinalizacija nije samo proces kojim se sprečava boravak OSI u okviru institucija, deinstitucionalizacija je pravo da se živi u zajednici i da se bude uključen u zajednicu uz puno poštovanje svih standarda o poštovanju ljudskih prava propisanih  Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom. Ni manje, ni više!

Srećan nam Evropski dan samostalnog života!

Autorski tekst: Mirjana Popović