petak, 05 maj 2023 11:42

Vujačić: Samostalnost i sloboda se osvajaju

Written by

Danas je, po mom mišljenju, jedan od najljepših dana u godini. Danas se širom Evrope obilježava Evropski dan samostalnog života, kao i svake godine 5. maja.

Taj datum podsjeća na to koliko je život lijep, kao i na vrijednosti i značaj samoodređenja, samopoštovanja, slobode, samostalnosti, izbora, principa i svega što donosi značenje riječi samostalni život ili samostalno življenje. Jer, samostalno življenje je filozofija posmatranja invaliditeta i zahtijevanja istih prava i mogućnosti za osobe s invaliditetom, koja se, makar ne na takav način i iz istih razloga, ne osporavaju osobama bez invaliditeta. S druge strane, osobe s invaliditetom od najranijeg uzrasta ili od trenutka sticanja iskustva invaliditeta prolaze različite borbe, od onih u sebi, do onih u okruženju i u društvu.

Srećan nam 5. maj, Evropski dan samostalnog života. Srećna nam sloboda, dostojanstvo, integritet i autonomija, izbori, mogućnosti, odluke, odgovornosti. A šta bi smo kao ljudi bili bez svega ovoga?

Danas smo na Trgu nezavisnosti u Podgorici imali događaj posvećen ovom datumu, ali s nama, među govornicima, nije bilo javnih ličnosti, funkcionera i političara. Godinama unazad su bili, kao govornici na događajima, kao učesnici u kampanjama, kao učesnici simulacija i tako dalje. Ove godine nijesu pozvani jer smo se naslušali dosta obećanja bez realizacije, izgovora bez opravdanosti, a nijesu nam potrebne ni zajedničke fotografije s njima kao uspomena. Poželjeli smo im, kao i svim drugim građankama i građanima, dobrodošlicu, ali bez „pet minuta slave”.

Oni moraju više, bolje i drugačije. Imali su vremena. Nijesu uradili ništa da nas zaštite od diskriminacije i isključenosti, da nam garantuju prava, usluge u zajednici, dostojanstven rad, ekonomsku nezavisnost, a sve je to u stvari pravo na samostalno življenje. Nijesmo zvali ni nove predstavnice i predstavnike Glavnog grada Podgorice iako smo apsolutno sigurni da bi se oni odazvali, ali pitanje samostalnog života je pitanje cjelokupne države i sistema, a ne pitanje lokalnih vlasti. Naravno, sve lokalne samouprave su dužne omogućavati samostalni život osobama s invaliditetom, na različite načine. Ovom prilikom smo novu lokalnu vlast u Podgorici pozvali da se, prije svega, prije bilo koje aktivnosti konsultuju s osobama s invaliditetom i njihovim predstavničkim organizacijama, da ih pozivaju, da ih pitaju i da uvažavaju naše sugestije, zahtjeve i da nastave sa svim dobrim praksama koje je imala prethodna vlast u Podgorici, ali i da urade mnogo više nego prethodna. Za saradnju ćemo im, kao i svim lokalnim samoupravama, pa naravno i mom rodnom Nikšiću, uvijek biti na raspolaganju. Za pohvale i tapšanje nećemo jer nam to nije uloga. Konsultovanje i uključivanje osoba s invaliditetom u procesima donošenja odluka je obaveza svakog nivoa vlasti. To ne znači da će sve organizacije imati iste stavove, zahtjeve, prioritete. Neće. I to je prirodno. Mi smo raznovrsni koliko je raznovrstan i ljudski rod. I zato ne možemo biti saglasni u vezi sa svim pitanjima, ali možemo, trebamo i moramo razgovarati i razmjenjivati mišljenje.

Znate, Džo Šapiro (Jo Shapiro), američki novinar je u svojoj knjizi Bez sažaljenja (No pitty)  napisao: Nijedan lider, nijedna organizacija ne mogu zastupati stavove svih osoba s invaliditetom. Ovaj princip bi malo ko u Crnoj Gori prihvatio, ne samo od lidera u organizacijama, nego u svim strukturama društva.

To što u Crnoj Gori ima vidljivih osoba s invaliditetom i aktivistkinja i aktivista nije zasluga ni ove, ni nijedne prethodne vlasti. Zasluga je tih osoba koje uprkos brojnim preprekama, neosnaženosti od strane sistema, uprkos nedostatku podrške od strane društva, česte prezaštićenosti od strane porodica, postaju i ostaju aktivni, borbeni, dosljedni. Ali neću napisati ni da su herojine i heroji, kao što bi mnogi drugi rekli i napisali, baš zbog toga što od osoba s invaliditetom većina očekuje malo i nedovoljno jer ih ne smatra sposobnima, pa je svaka pozitivna stvar vrijedna divljenja. Ne treba biti tako. Heroji, onda, „posrnu lako i brzo, sruše se kao kula od karata”.

Na početku događaja je naš prijatelj i saradnik Dejan Tmušić simbolično pokazao kako se ophodi sistem prema osobama s oštećenjem sluha i govora koje koriste znakovni jezik. Njihov jezik, koji država Crna Gora nije priznala, niti pravno regulisala, je u svijetu priznat i pravno regulisan odavno. I evo, i danas pozivam vlasti da to urade, i da nam prestanu objašnjavati kako ni prethodni nijesu bili bolji jer su, valjda, zato i smijenjeni, ali se nijedna vlast ne može pravdati kako nije lošija od prethodne, već, valjda, mora biti bolja od prethodne. U oblasti ljudskih prava, ova vlast nije bolja od prethodnih. Ova vlast se ne može pohvaliti brojem novousvojenih zakona koji regulišu prava osoba s invaliditetom, niti brojem onih zakona koje je izmijenila i dopunila, niti uskladila s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom. Ova vlast nije formirala Savjet za prava osoba s invaliditetom, a ova vlast je ukinula i Direktorat za zaštitu od diskriminacije lica sa invaliditetom. Ako je to njen rezultat za godinu dana, onda joj hvala. Ova, kao ni prethodne vlasti, ne raspisuje redovno konkurse za finansiranje projekata NVO i tako bih mogla nabrajati ko zna koliko.

Ali, da se vratim na suštinu obilježavanja 5. maja, na principe samostalnog života i na usluge podrške za život u zajednici, i uopšte, na priču o svijesti o pravu na slobodu i samostalnost OSI. S ovog mjesta, danas, želimo da podsjetimo da svi moramo biti jednaki i pred zakonom i u primjeni zakona, te da kao društvo imamo obavezu omogućavanja dostojanstvenog života za sve, posebno za one istorijski i društveno ugnjetavane.

Ovo je već deseta godina zaredom kako se okupljamo da bismo poslali poruku o važnosti i pravu na samostalan život za osobe s invaliditetom. Na ovaj datum se svake godine skreće pažnja s ciljem podizanja svijesti javnosti o pravu i značaju samostalnog življenja, kao i njegovim ključnim principima: izboru, samostalnom donošenju odluka, odgovornosti, kontroli i pravu na grešku. OSI treba motivisati na život u zajednici, i omogućiti im maksimalno dostižni nivo življenja po principima filozofije samostalnog života, a ne na život „pod ključem“ u instituciji ili u sopstvenom domu. Nego, dok mi ovo poručujemo, vlasti i dalje otvaraju i najavljuju otvaranje novih institucija rezidencijalnog tipa, onih za smještaj i dugotrajni boravak djece, mladih i odraslih OSI, dok, na drugoj strani, uporedo ne garantuje, ne razvija, ne finansira i ne podstiče usluge podrške za život u zajednici i druge usluge socijalne i dječje zaštite koje znače i imaju za cilj osnaživanje i življenje po principima filozofije samostalnog života. Usluge socijalne i dječje zaštite zatvorenog i poluotvorenog tipa su potrebne, nekada i nužne, ali nikako ne bi smjele biti jedine jer onda nijesu ni opcija nego su moranje.

Iako je personalna asistencija, na primjer, garantovana kao pravo osoba s invaliditetom, svega su nekolike OSI do sada ostvarile ovo pravo u praksi i to nakon što je Miroslava-Mima Ivanović dobila sudski spor protiv države, pa su i druge OSI, konačno zahvaljujući tome, počele ostvarivati ovo pravo. Ja zbog toga pozivam svaku osobu s invaliditetom kojoj je potrebna usluga PA, posebno one koje žive u Nikšiću, a koja pritom ispunjava zakonske uslove da podnese zahtjev, a ukoliko joj se usluga ne prizna da tuži državu i mjesni centar za socijalni rad.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja ima ključnu ulogu u kreiranju politika u oblasti zaštite prava i stvaranju uslova za samostalan život osoba s invaliditetom. Ovo znači da je dužno promovisati, primjenjivati i podizati kapacitete drugih institucija, prvenstveno centara za socijalni rad, za primjenu politika u oblasti samostalnog života i socijalne zaštite. Čekamo, te davno najavljene, izmjene i dopune Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštitiZakona koji ni dalje ne garantuje sve potrebne usluge, niti se primjenjuje u dobrom dijelu onih koje su garantovane.

Centri za socijalni rad nemaju ni kapaciteta, uključujući i neophodna znanja za primjenu Zakona, a iako postoje akreditovani programi obuka nije zabilježen primjer da su naručili neki od njih, poput Treninga o personalnoj asistenciji ili Treninga o samostalnom življenju, deinstitucionalizaciji i socijalno-edukativnim uslugama koje je, između ostalih, akreditovalo UMHCG.

Opština Nikšić, osim najavljene usluge prevoza od vrata do vrata, mora i treba razvijati i druge usluge na lokalnom nivou u skladu s istraženim i procijenjenim potrebama i zahtjevima osoba s invaliditetom i njihovih porodica, a u saradnji s drugim institucijama.

Jedino čovjek uključen u životu svoje zajednice može imati ispunjen život. Samostalni život za osobe s invaliditetom ne znači da trebaju sve uraditi same, već da samostalno donose odluke o svom životu i o pitanjima koja ih se tiču. Kao što niko na svijetu ne može sve uraditi sam, tako isto ne postoji niko na svijetu ko ne može uraditi baš ništa sam jer bi i jedna i druga situacija vodile otuđenosti od društva i od zajednice. Vodile bi (samo)izolaciji i izopštenosti koja je onda dobrovoljna, a ne čak sistemska kakva se vrši nad osobama s invaliditetom.


Autorski tekst Marine Vujačić za: Portal Onogost.me

Pročitano 573 put(a)

Back to top