petak, 20 oktobar 2023 13:06

Put ka usponu Kajla Mejnarda

Written by

Kajl Mejnard (Kyle Maynard) je rođen 24. marta 1986. u Džordžiji.

Nije mogao da stoji, hoda ili da koristi ruke. Neko je morao da ga hrani svaki obrok. Ovo je trajalo nekoliko godina, dok jednog dana Kajlov otac nije objavio da porodica više neće da mu pomaže kada je u pitanju jelo.

Kajl je morao da nauči da sam jede. Razlog ove odluke njegovog oca je bio jednostavan: znao je da će jednog dana njegov sin živjeti sam i moraće da nauči da brine o sebi. I tako je Kajl naučio da jede samostalno, isprva koristeći protetičku kašiku a kasnije i regularni pribor za jelo. 

Prisjeća se svog vremena sa bakom kao nečega što mu je i najviše pomoglo u djetinjstvu: „Vodila me je svuda sa sobom i mnogo toga me je naučila o životu, lekcije koje nosim sa sobom već 19 godina.“

Kajlovi baka i deka kao i roditelji su ga tretirali kao i svako drugo dijete. Vodili su ga na igrališta i dozvoljavali mu da sprema večere, a najljepše Kajlove uspomene iz djetinjstva su sa djecom iz komšiluka.

„Moji drugovi iz djetinjstva su me tretirali kao jednakog i ravnopravnog kao što sva dobra djeca rade. Prihvatili su me. Igrali smo se planova i policajaca i pljačkaša. Igrali smo video igrice. Bilo je svakakve zabave“, rekao je Kajl.

Kada je bio u petom razredu, sjeća se da je pričao sa drugarima o omiljenim fudbalskim igračima i timovima i o utakmici koja se odigrala noć prije. 

Kajl je sanjao o tome da bude profesionalni sportista: „Zamišljao sam sebe kako spašavam situaciju u finalnoj utakmici hvatajući dodavanje u posljednjem trenutku. Želio sam da budem kvoterbek koji izlazi sa najljepšom navijačicom. Znate , kao i svako dijete“.

Kajl je ubijedio svoju majku da ga pusti da trenira uređeni fudbal po prvi put te jeseni. Majka mu je bila u nedoumici na početku, međutim on je molio da mu pruži priliku da trenira pravi sport u pravom timu. Kako je izjavio: „Ne postoji prepreka koja će me spriječiti da ostvarim svoje snove.“

Pričao je o poniženju koje je osjetio kada se našao u svlačionici okružen srednjoškolcima koji su mu saigrači. Kao srednjoškolac, težak svega 30 kg, Kajl  je počeo da trenira dižući tegove od 1 kg sa obje ruke.

Primarni cilj mu je bio da ojača mišiće ramena što je ujedno i razlog zašto nije imao ozbiljnijih povreda u karijeri rvanja i dizanja tegova. Igrao je na poziciji obarača u timu. Pošto je njegova težina bila upola manja od težine napadača iz protivničkog tima, patentirao je poteze poput kotrljanje (butt roll).

Takođe je iskoristio i svoju visinu, tj. nizak rast, primjećujući da igrači iz protivničkog tima ne mogu da se spuste dovoljno kako bi ga blokirali.

Kajl nije imao izgovore, govorio je: „Nisam odustao. Suočio sam se sa izazovom sa punom snagom. Želio sam da promjenim način na koji su me treneri i igrači gledali, ne kao igrača s inavliditetom, nego kao igrača odbrane koji bi mogao da doprinese više nego iko prije mene.“

Tokom sezone, SiEnEn - CNN (nacionalna televizija) je odlučio da intervjuiše Kajla uživo, iščekujući posljednju utakmicu sezone. Intervju je privukao  toliko javnog interesovanja da je direktor za odnose sa javnošću Atlanta Falkona pozvao njega i njegovu porodicu u svlačionicu prije utakmice kako bi upoznao čitav tim.

Kajl se prisjeća tog iskustva kao jednog od najuzbudljivijih u životu.

Pošto se sezona fudbalskih utakmica završila, odlučio je da se oproba u rvanju, čisto kako bi ostao u formi za  fudbal. Nije ni sumnjao koliko će to promijeniti njegov život.

Prisjeća se dolaska na prvi trening rvanja i uzbuđenja zbog skakanja na protivnike sa gornjih krugova ringa. Međutim, ubrzo je naučio da je rvanje u stvarnosti drugačije od rvanja na televiziji. 

Njegov trener Ramos je čovjek kojem je Kajl najviše zahvalan za pomoć koju mu je pružio. Izjavio je: „Od samog početka se svojevoljno posvetio tome da ja uspijem. Ugledao sam se na njega jer sam imao osjećaj da ga je rvanje pretvorilo u snažnog i hrabrog čovjeka uopšte u životu a ne samo u sportu“. 

Pošto je Kajl izgubio svoj prvi meč, njegov trener je izumio novi potez u rvanju koji je nazvao Keli (Kelly).

Potez je bio sličan poziciji tijela kao kada vatrogasac nosi onesviješćenu žrtvu u naručju. Potez je bio uspješan ali na kratko vrijeme. Kajl je završio prvu godinu rvanja bez pobjede. Sjeća se da je htio da odustane, ali je ostao u timu jer ga je njegov otac uvjerio da ni on sam nije dobio ni jedan meč u prvoj godini treninga. Tek kada je pisao očevu autobiografiju, saznao je da ga je otac lagao, samo kako bi ga motivisao, i uspjelo je. Rekao je da je njegova odluka da nastavi da trenira rvanje u sedmog razredu najbolja odluka koju je napravio u životu. 

Posle 35 uzastopnih poraza kojima je počeo karijeru rvanja, Kajl Mejnard se konačno pojavio kao šampion, sredinom sedmog razreda. 

Tokom godina, naučio je da drugačiji izgled njegovog tijela može iskoristiti kao psihičku prednost nad svojim protivnicima. 

Uz pomoć svog trenera, izumio je nekoliko neobičnih tehnika kojima bi pobijedio svoje protivnike, kao što su: lomljač vilice (jawbreaker)  i testera (buzz saw). Čak je izumio i potez igra sa konopcima (rope-a-dope), to je potez koji je koristio poznati bokser Muhamad Ali u sedamdesetim godinama, a koji je Kajl prilagodio rvanju. 

Nastavio je da trenira rvanje tokom školovanja. Završio je srednjoškolsku karijeru sa 35 pobjeda i 16 poraza. Bio je na 12-om mjestu na Nacionalnom Srednjoškolskom Rvačkom šampionatu u kategoriji težine od 46 kg. 

Nakon srednje škole upisao je Džordžija Univerzitet gdje je i nastavio svoju karijeru u rvanju. 

Napisao je knjigu pod naslovom Bez izgovora: Istinita priča o osobi sa kongenitalnom amputacijom koja je postala šampion u rvanju i uživo

Kajl je 2004. osvojio ESPY nagradu za najboljeg sportistu sa invaliditetom. Osvojio je nagradu za hrabrost od Dvorane slave za humanitarne doprinose u svijetu sportaZatim je 2005. oborio svjetski rekord u modifikovanom podizanju šipke u ležećem položaju, podignuvši 163 kg. Trenutno trenira mješovite borilačke vještine. 

Tokom treniranja rvanja Kajl je naučio važnost optimizma, bez obzira na prepreke ili neprijatelje. 

„Ja sam sportista kojeg pokreće takmičarski duh. Bez rvanja ne bih bio ovdje gdje sam danas. Toliko je problema i poteškoća koje nikada neću morati da trpim jer sam se razvio u osobu kakva jesam tokom bavljenja ovog sporta. To je moja disciplina i moja strast. Nikada se neću pojaviti na meču nespreman ili u gorem kardiovaskularnom stanju od protivnika, jer to je prednost koju ne smjem da izgubim. Vjerujem da me Bog stvorio ovakvog kako bi pokazao ljudima da ne postoji nedaća sa kojom čovjek ne može da se izbori ako vjeruje u sebe i u volju Isusa Hrista. Takođe, vremenom sam naučio da moram u potpunosti da vjerujem u sebe i još važnije da vjerujem u Gospoda Boga bez obzira na situaciju“, izjavio je.

Ispeo se 2012. na vrh planine Kilimandžaro, nadmorske visine 5894.832m bez prostetičkih pomagala. Četiri godine kasnije ispeo se na vrh argentinskog planinskog masiva Akonkagva. Sa visinom od 6961.0224m Akonkagva je najviši vrh kako u zapadnoj tako i u južnoj hemisferi.

Tekst je pripremljen u okviru projekta Samostalno - aktivno - odgovorno, a koji UMHCG realizuje uz finansijsku podršku od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja posredstvom Konkursa za NVO u oblasti zaštita lica sa invaliditetom za 2022. 

Sadržaj ovog dokumenta isključiva je odgovornost UMHCG i autorki. 

Izvor : Bleacher Report

Prevod: Natalija Grujičić

Pripremile: Anđela Miličić i Natalija Grujičić

Pročitano 278 put(a)

Back to top