U okviru kampanje koju sprovodimo, prenosimo vam iskustvo majke dječaka s autizmom.

Moje dijete je negdje u kosmosu izabralo mene da mu budem majka. Ja duboko vjerujem u to i znam zbog čega je baš svoj prstić uperio u mene. To prosto svaka majka mora znati, mora doći trenutak kada to spozna, prije ili kasnije.

Svakodnevnu brigu, nepredvidivost, strah, nervozu, povraćanje, grčenje, mačevanje sa živcima samo rijetki, koji su spremni svaki dan progutati leksić da ne popucaju, mogu podnijeti.

U šablon se uklopiti moramo jer nećemo biti prihvaćeni, a ako nismo prihvaćeni, loše se osjećamo, a ako se loše osjećamo, plivamo ka depresiji.

Na Balkanu je šablon ZAKON! E, mi smo se, hvala Bogu, da ne kažem “Bože me oprosti”, uklopili u taj šablon i redovno krenuli u školu 2014. godine. Zašto bi priča o uklapanju bila ikom važna? Zar se to ne podrazumijeva?

Naša istorija piše sljedeće…

Jednog novembra, nešto malo iza ponoći, rodio se moj Škorpion. Ne zaplaka na svom rođenju, ali naredne tri i po godine ućutao nije. Do njegove dvije i po godine sam mislila – takvo dijete, jer su me tako ubijedili državni i privatni pedijatri širom zemlje.

Gledam njegovo prelijepo lice, diram njegove mekane ručice, pušem mu u kosicu i pričam dok on skakuće, treperi, ne čuje, a ja… Ja osjećam da mi se raspada svaki dio mog bića. Plačem, a on, gledajući me, to ne vidi. Kakva ironija života, kakva nemoć, kakvo nepostojanje.

Suprug, moj mali Škorpion i ja odlazimo na prve „ozbiljnije“ preglede sa njegove dvije i po godine, gdje nam rekoše - autizam.

Paf. Ja pojma nemam šta je to, a s njihove strane nema pripreme, blažeg opisa dijagnoze, da te bar umire dok ne dođeš kući i ne pročitaš šta pada na tvoja leđa. Znam samo da je zvučalo kao da će umrijeti za sedam dana. Nestajem, nema me. Pomislila sam – gotovo je, raspadamo se.

Sjećam se, kada smo završili, ja umjesto na vrata, sjedam u neku stolicu u ćošku ordinacije i plačem, ne želim da izađem vani, vratim se kući, ne želim da znam šta me sve čeka i šta mi se dešava…

A, ne, doktorica me nije zagrlila, rekla da se smirim, da nisam sama i da ima puno „takvih“ slučajeva. I tako mi postadosmo samo slučajevi. Zamolila me da izađem, jer ima mnogo roditelja koji čekaju ispred.

Ma činilo mi se, da me taj dan zagrlila, da bi pola mojih briga nestalo. Možda previše očekujem i osuđujem, a ne bi trebalo, jer prošlo je. Borim se još sama sa sobom, da mnogim ljudima oprostim na ružnim riječima, neodmjerenim stavovima…

Čini mi se da sam taj dan isplakala sve što sam mogla, ne ostavljajući nimalo suza za neki novi, teži momenat koji možda dolazi. Rekoh sebi (mnogi će me zbog ovoga osuditi, ali sjetite se stare poštapalice: „Nikad ne reci nikad“) – OK, nećemo živjeti tako. Uspjećemo. Mora postojati neki način da se iščupamo. Ako ga ne nađem, sigurno više nikakvo iskustvo ne želim s ovog svijeta. Jesam, stvarno sam tog trenutka tako mislila.

Definitivno je negdje u mom srcu i mojoj duši ipak daleko više prevladavao osjećaj uspjeha. On me i doveo do majke koja je uspjela na tom svom putu i izvukla svoje dijete iz kandži tamo neke dijagnoze. Značilo mi je mnogo s njom popiti kafu, jer sam iz nje crpila svaku moguću informaciju. Jer ona kad mi kaže: “Polako, biće sve ok, pa vidi nas“, ljudi moji, poletim. Imam elan i volju još veću, snažniju.

Ispred nas su bile tri teške godine rada. Svaki dan, po cijeli dan, uz pauze od 15 minuta. Godinu dana nisam bila zaposlena, pa nam je i to mnogo koristilo, jer sam stoprocentno bila posvećena mom dječaku i njegovim, našim rezultatima. Ja sam svoje dijete vezala kaiševima za stolicu da bismo naučili tog dana sve što je bilo ispisano u planu za taj dan. Da nisam, on nikada samovoljno ne bi sjeo i radio. I da nisam, on danas ne bi bio u „šablonu“.

U parku sam kao manijak vrebala djecu i tražila nekoga kome bismo se Škorpion i ja približili i učili iz mog zacrtanog plana lekciju „Upoznavanje“.

Ja sam bila njegov horor, mračna strana svakog novog njegovog jutra, dana, jer je rad počinjao s prvim buđenjem, a tata je bio njegova radost i sreća, jer je činio svakojake ludorije koje su ga najviše nasmijalavale i činile srećnim. Bila sam mnogo ljuta zbog takvog njegovog ponašanja. „Pobogu“, rekla sam: „Ne možeš se samo smijati, skakati po kući kao dvorska luda, zabavljati ga i misliti da si završio s radom, a vrijeme za učenje prolazi. Svaki minut, sekund je važan. Kako to ne možeš da razumiješ. Moraš me malo zamijeniti, sjesti i raditi s njim. Iscrpljena i istrošena sam…“.

Nikad nije, uz suze je govorio da on to ne može. Sada tek znam da je to bio najbolji mogući izbor. Da je to bilo najispravnije, jer da je i on mentalno „maltretirao“ naše dijete, on ne bi isplivao. Ne bi sigurno, vjerujte.

On je bio smješko, a ja ljutko u glavici našeg malog Škorpiona. Mislim da je miks mog i suprugovog načina rada zapravo bio zagarantovan uspjeh. I, naravno, nikada mu nije bilo dosadno.

Nikada sam nije po kući teturao i gledao u zidove. Svaki sekund je bio ispunjen kombinacijom rada, upoznavanja sa nečim novim, posjetama zanimljivim sadržajima, putovanjima (ne dalekim, nismo imali novca za tako nešto).

To je mnogo važno.  Dan mora biti ispunjen šarolikim sadržajima.

Danas je naš Škorpion dječak od devet godina koji spava šest-sedam sati dnevno i koji svu svoju energiju maksimalno usmjerava na čitanje nedokučivih, tajanstvenih, mističnih, mitoloških, neispitanih i neobjašnjivih pojava. Njegovi kvaliteti su nesvakidašnji, često genijalni. Njegove rečenice i ton koji ih prati su jedinstveni. Njegova pitanja, način razmišljanja i izražavanja su posebni.

U školi uvijek može bolje, ali ne forsiram ga. Od škole ima mnogo važnijih stvari u životu. Srećom, imamo razumnu učiteljicu, koja razmišlja zdravo poput nas. Naravno da radimo i trudimo se, znamo najbolje mi koliko i kako. Ne želim više nikome da se pravdam. Ne mora biti najbolji i ne treba. Toliku smo prepreku savladali, pa šta je škola naspram nje?!

Htjela sam da kažem da smo mi iz ove priče izašli kao šampioni. Nema ni traga tog autizma s početka priče. Ponosna sam na sve što smo postigli.

Ljubav je podupirala uspjeh i on je bio zagarantovan.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Tekst preuzet s portala Lola magazine