Odakle uopšte da se počne? Čitav svoj život čovjek provodi boreći se za ono za šta smatra da je vrijedno i za šta misli da je od izuzetnog značaja za čitavu njegovu esenciju, ali i egzistenciju, ali, da li je to uopšte to, ili ipak postoji nešto više? Kao član Škole samostalnog života kada su u pitanju osobe s invaliditetom pokušaću da dam svoj neki sud, dio svog mišljenja, ali i da sa moje neke strane objasnim kako to sve i izgleda...

Kada je riječ o samostalnom životu, a posebno kod osoba s invaliditetom, to je nešto što predstavlja glavnu kariku i sami centar postojanja i odgovornosti. Generalno, ne samo u slučaju kada je riječ o određenoj grupaciji ljudi, već i o čovječanstvu u cjelini, biti samostalan i biti u mogućnosti da budeš odgovoran sam za sebe, kao i da budeš u mogućnosti da se boriš sa preprekama koje te konstantno sputavaju, predstavlja jednu ogromnu vrlinu, ali i teret koji je konstantno na tvojim plećima.

Samostalnost se prije svega odnosi na rast, razvoj i napredovanje individue kada je u pitanju lični evolutivni plan. Svi mi želimo da sami vodimo naše živote onako kako mi smatramo da treba zajedno sa željama, ciljevima, ali i mogućnostima koje posjedujemo. Čitav naš život kroz naše postojanje u konstantoj smo prilici da evoluiramo i da se razvijamo još od djetinjstva, ali je ipak potreban taj jedan veliki korak koji bi čovjeka odveo na još veći nivo.

Kod osoba s invaliditetom to znači sve u životu, naravno, i na sam spomen ovoga kao dijela svakodnevice ili nečega što ne možemo izbjeći, ne predstavlja ništa značajno. Ali, uzmimo u obzir da svaka osoba koja traži komfor i sigurnost čini to na pogrešan način, što se može primijetiti iz čistog primjera mladih osoba,  pa čak i odraslih koji ne napuštaju „gnijezdo“ svojih roditelja.

Mada i kada gledamo sa druge strane, koja je uopšte poenta proći kroz sve etape života kada ćemo naposlijetku umrijeti i više ništa neće ni biti bitno budući da naše duše neće biti na zamaljskoj kugli? Ovo govorim zbog toga što uvijek kada se suočavamo sa problemom i izazovom pristupamo im na kukavički način, bez imalo smjelosti i hrabrosti da pristupimo kako treba pa i govorimo: „Koja je uopšte poenta svega ovoga, ionako ću umrijeti?“ Mnogi mogućnost čovjeka da se brine sam o sebi smatraju sasvim normalnom stvari, i to i stvarno jeste tako, ali takođe to je i najveći teret koji osoba može da prigrli jer ponekad su najteže stvari za nas i one najbolje i najkorisnije.

Već duže vrijeme prisustvujem jednoj takvoj školi... Školi samostalnog života. Dosta osoba sa invaliditetom uveliko učestvuje u njoj.

„Da li svijetlo na kraju tunela uopšte postoji, ili je borba kroz život čista iluzija?“ Kao što sam i rekao, svi mi na kraju krajeva i umiremo. Proces od našeg začeća do naše smrti provodimo tražeći svrhu. Vjerujem da se sve dešava s razlogom, ali to ne znači da čovjek ne treba da se trudi i da prestane da oblikuje svoj život onako kako on hoće. Jer sama svrha kao pojam uopšte i ne postoji, čovjek je taj koji je stvara sam za sebe i koji je otkriva...

Poslije svega rečenog, da li uopše treba da dodam nešto da ne bih ostao nedorečen? To sami prosudite, budući da sam ja dio svog mišljenja i utiska dao i obrazložio. Na kraju krajeva svi mi živimo po svojim kodeksima, uvjerenjima i stavovima tako da je uopšte pitanje da li je nešto pogrešno ili nije. Ono što bih ja htio da kažem jeste: „Određena osobo ili individuo, ma gdje se nalazila u svijetu, nikad nemoj da prestaneš da se boriš i brineš za sebe, jer niko to na ovom svijetu neće uraditi umjesto tebe... za tebe. Tvoja snaga se nalazi unutar tebe, a sve što treba da uradiš jeste da je pronađeš i slijediš, jer ne zaboravi, čovjek je sam pisac svog romana.“

Autor: Vuk Bojanić

*Autor je nagrađen drugom nagradom u okviru Konkursa za najbolji tekst o samostalnom životu OSI, koji je sproveden kao aktivnost projekta Samostalnost je izbor! koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku Glavnog grada Podgorice, kroz XXIII javni konkurs za raspodjelu sredstava za projekte nevladinim organizacijama za 2019.