ponedeljak, 10 januar 2022 13:32

Psihologija, zaglavljena između invaliditeta i invalidnosti

Written by

Kada razmišljamo o psihologiji mislimo na nauku koja se bavi proučavanjem psihičkih pojava i ponašanja ljudi i životinja. Svih ljudi i svih životinja! Prema tome, psihologija se bavi svim ljudima, bez obzira na: pol, rod, rasu, starost, seksualno opredjeljenje, pripadnost, invaliditet, ekonomski status ili bilo koje druge odrednice. Još malo teorije: zadatak psihologa je osnaživanje, podrška i pružanje pomoći onima kojima je to potrebno. Ta podrška može doprinijeti da osobe povećaju svoje učešće u društvenom životu, da poboljšaju svoje komunikacione vještine, da unaprijede vještine timskog rada, da se edukuju i rade na prevenciji narušavanja mentalnog zdravlja, i još mnogo toga. Ovi zadaci bi trebali biti isti za sve i primjenjivi u radu sa svima. Ali, stvarnost je malo drugačija. Od kada? Oduvijek! Stvarnost je praksa koja često ne prepoznaje etiku, ljudska prava i zakone. 

Istorija se ponavlja

Pojam invaliditeta je kroz istoriju, kao i sama psihologija, pretrpio mnoge promjene u načinu odnosa prema invaliditetu, pristupu i razumijevanju. One bi trebale značiti nešto dobro, drugačije, nešto bolje. Ali, ni psihologija nije ostala imuna na modele pristupa invaliditetu. Još uvijek je, među laicima (samo među laicima?), duboko ukorijenjen stav da psihologija treba da „liječi“ osobe s invaliditetom. Iako psihologija ne liječi, iako osobe s invaliditetom ne treba liječiti, medicinski model pristupa invaliditetu opstaje i kroz nauku i provlači se kroz razne oblasti psihologije. Još uvijek su u upotrebi stručni udžbenici i literatura u kojima se koristi neadekvatna terminologija, dok na studijama psihologije još uvijek postoji predmet „Psihologija djece s posebnim potrebama“.

Ako još jednom pogledamo definiciju psihologije i njenu praktičnu primjenu, nećemo naći ni jednu oblast u kojoj psihologija ne bi našla svoje mjesto u pristupu i radu s osobama s invaliditetom. Osnaživanje, podrška i razumijevanje predstavljaju univerzalne potrebe, svojstvene svim ljudima, pa ničeg nema tako specifičnog u osnaživanju, podršci i razumijevanju osoba s invaliditetom. S druge strane, načini na koje se psihološka pomoć i podrška mogu pružiti, mogu se razlikovati u zavisnosti od vrste invaliditeta, ali nikako se ne smiju dovoditi u pitanje njihov kvalitet i neophodnost. 

Od medicinskog do socijalnog modela

Ali zamalo! Medicinski model pristupa invaliditetu, invaliditet tretira kao oboljenje koje treba tretirati i liječiti, dok socijalni model pristupa invaliditetu naglašava društvene barijere kojima se treba baviti, nikako samo oštećenje. To dalje navodi da invaliditet i invalidnost nisu sinonimi u jezičkom smislu, već predstavljaju ključne razlike za razumijevanje pojma invaliditeta i psihološkog pristupa invaliditetu. Dok se invalidnost najjednostavnije može opisati kao oštećenje, invaliditet predstavlja ono što dobijemo kada sagledamo invalidnost i širi socijalni kontekst. Formula je jednostavna: invalidnost + okolina = invaliditet. Čime se psiholozi onda trebaju baviti? Invalidnošću ili invaliditetom? To se i sami psiholozi sigurno pitaju. Ali, odgovor bi mogao biti tako jednostavan. S obzirom na to da se ovdje polazi od susreta osobe s invaliditetom i njegove/ne okoline i svrha ovog termina je naglašavanje barijera u okolini (npr. u komunikaciji, informisanju, obrazovanju), čime se onemogućava ravnopravno učestvovanje osoba s invaliditetom. Iz navedenog proizilazi da bi zadatak psihologa trebao biti i rad na stavovima društva. Mnoge od prepreka s kojima se susreću osobe s invaliditetom proizlaze iz stavova društva, te bi akcenat trebao biti na edukaciji i promjeni društva, a ne toliko na razvijanju psiholoških tretmana namijenjenih osobama s invaliditetom koji ih mogu još više diskriminisati i segregirati.

Od socijalnog modela do modela zasnovanog na ljudskim pravima

Ali zamalo, drugi put! Model zasnovan na ljudskim pravima bi trebao biti polazna tačka psihološke djelatnosti s osobama s invaliditetom. U ovom kontekstu, pružanje usluga bez obzira na lične karakteristike, jednako uvažavanje svih potreba, mišljenja i stavova. U fokusu je individua i njena autentičnost, što ne znači zanemarivanje društvenih faktora, već stvaranje mogućnosti jednakih za sve. Zaglavljeni još uvijek između modela, čekajući da evoluiramo, nadamo se stvaranju novih mogućnosti i mijenjanju istorije pristupa invaliditetu u Crnoj Gori.

Jasno je da je psihologija napredovala u svom opsegu djelovanja, ali i da se promjene i dalje dešavaju na mikro planu. Dug  put čeka psihologiju, kao nauku, ali i same psihologe kada je riječ o unapređenju pristupa osobama s invaliditetom. Edukacija predstavlja osnovnu alatku za unapređenje usluga, ali i vještina stručnjaka koji se bave pitanjem invaliditeta. Naposletku, psiholozi treba da rade na usredsređivanju na sličnosti, ne na razlike, jer u fokusu je čovjek, sa svime onim sa čim nam on dolazi u tom trenutku. 


Autorka: Dragana Đokić, psihološkinja


Članak je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od strane Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom članku isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.

Pročitano 75 put(a)

Back to top