Pomoć države - deklarativna
„Ona je meni bila kao član porodice, u pravom smislu te riječi", kaže Marijana Mugoša Šćekić, prva korisnica psa vodiča u Crnoj Gori. Ksena, zlatni labrador, uz Marijanu je bila gotovo deset godina. 10. aprila 2018. uginula je od tumora slezine.
Marijana i Ksena zajedno su prošle mnogo toga, uključujući i četvorogodišnji spor koji je vođen protiv Glavnog grada, na čelu sa nekadašnjim predsjednikom Opštine Miomirom Mugošom. Marijani je 2008. godine, prema odluci tadašnjeg gradonačelnika, zabranjeno da sa psom vodičem dolazi na posao u Skupštinu Glavnog grada, gdje je radila kao pravnica. Diskriminacija, grubo kršenje ljudskih prava i tadašnjeg Zakona o kretanju slijepih lica uz pomoć psa vodiča na kraju je ipak kulminiralo Marijaninom pobjedom u sporu.
Zahvaljujući ovom slučaju, društvo je počelo postajati svjesnije značaja psa vodiča za osobe koje imaju oštećenje vida.
„Ponekad se desi da taksista neće da primi osobu sa psom vodičem, ali to je rijetko. Ja sam uvijek praktikovala, a to i druge savjetujem, da se naglasi, kada se poručuje taksi, da je stranka sa psom, i onda se pošalje taksista kojem to ne smeta“, priča Marijana za Monitor.
„Ljudi pokazuju mnogo više razumijevanja za osobe koje se kreću uz pomoć psa vodiča nego ranije“, naglašava Marijana Mugoša. No društvo još nije došlo do nivoa kakav je u zapadnim zemljama kada je u pitanju prihvatanje pasa koji pomažu osobama s invaliditetom. „Tako, na primjer, osoba ne može ući sa psom vodičem u pravoslavne crkve ili džamije, dok katolička crkva to ne brani".
Pas vodič je za osobe s oštećenim vidom od izuzetnog značaja. Opuštenije kretanje, samostalnost i samopouzdanje samo su dio dobrobiti koje ljudi sa oštećenjima vida stiču kada uz sebe imaju ovakvog prijatelja.
Psa vodiča još važnijim korisniku čini emocija koja prerasta u nešto mnogo više od pomoći u kretanju.
„Ti psi višestruko pomažu ljudima. To što vode po meni, čak najmanji segment u odnosu na sve ono što pruža pas'', kaže Marijana u razgovoru za nedjeljnik Monitor. Vrijeme koje provodi dok čeka drugog psa vodiča za nju je prilično teško.
„Sa Ksenom sam znala da uključim slušalice, pustim muziku i idemo ravno do prvog semafora, tu stanem, dam njoj komandu. Do kuće nisam ni morala dati komandu, idemo doma i to je to", objašnjava. Kretanje samo uz pomoć bijelog štapa, na koji se oslanja iščekujući novog prijatelja prilično je nezgodno nakon deset godina provedenih uz Ksenu.
„Ja se svakog dana očešem o neko drvo, o neki semafor, o nekog čovjeka, zakačim nekog štapom, i koliko god da kažu super se ona kreće, to je vrlo teško", opisuje svoje kretanje bez psa. Uz Ksenu se, kako kaže, dešavalo da je ljudi ni ne primijete jer se kretala samostalnije, brže i sa više samopouzdanja.
,,Ja bih, recimo, od Preko Morače do Maksim zgrade stigla za nekih deset minuta, a sada, bogami, treba mi blizu 25 minuta, pola sata. Polako, ne smijem žuriti, ne smijem upadati u neke rizike, a i umorim se'' govori Marijana. Kroz nekoliko mjeseci dolazi instruktor koji će obaviti procjenu njenog kretanja kako bi mogla dobiti novog psa.
Procjena se obavlja tako što osobu obilazi instruktor za obuku pasa vodiča koji posmatra njeno kretanje uz pomoć bijelog štapa, prelaženje ulice, orjentaciju, snalaženje u gradskom prevozu, i na osnovu cjelokupnog ponašanja ocjenjuje kakav joj je pas potreban. Karakteristike psa, njegov temperament, brzina, veličina, prilagođavaju se potrebama budućeg vlasnika. Naredni korak je izdvajanje sredstava kako bi osoba dobila svog psa.
Međutim, pas vodič kao pomoć koja unapređuje kvalitet osoba sa oštećenjima vida, u našoj zemlji je luksuz. Cijena obuke, koja se obavlja u zagrebačkom Centru za rehabilitaciju Silver, i prenosa u Crnu Goru iznosi oko petnaest hiljada eura. Novac se obezbjeđuje iz donacija koje najčešće dolaze od pojedinaca, privatnog i nevladinog sektora. Pomoć države uglavnom je samo deklarativna. Građani kojima je pas vodič neophodan ne mogu da ga sami priušte. To ni u u svijetu nigdje nije praksa. ,,Riječ je o, da se grubo izrazim, vrsti pomagala koje bi trebala da finansira država", objašnjava Marijana. Ona smatra da je moguće da institucije nisu dovoljno svjesne koristi pasa vodiča i da nisu zainteresovane, a često se pravdaju da je to skupo, te preporučuju kretanje uz pomoć bijelog štapa ili bliskih osoba.
„Tretiraju psa vodiča kao luksuz, a ja mislim da mnogo više ima luksuza u ponašanju naših funkcionera. Na kraju krajeva, nije to veliki broj, svega možda pet pasa u Crnoj Gori", ističe Marijana.
Ona smatra da je isplativije imati psa nego, na primjer, personalnog asistenta. Satnica se asistentu plaća oko 3 eura, i on ima radno vrijeme.
„Pas vam je na raspolaganju 24 sata. Kad to saberete sa sedam do devet godina prosječnog radnog vijeka psa, mnogo je isplativije. A pri tom imate prijatelja, nikad niste sami, i osjećaj samopouzdanja se podiže kod ljudi sa bilo kojim invaliditetom", kaže ona. Ipak, napominje da je na osobama koje imaju potrebu za psom vodičem da podižu svijest u društvu i institucijama o dobrobiti ne samo ove vrste pomoći, već i drugih prava koja pripadaju osobama s oštećenjima vida.
„Moramo da napravimo veći pritisak, jasnije da tražimo prava koja nam pripadaju po Konvenciji, po svim zakonima, pa i preko međunarodnih institucija. Pogotovo sada kada idemo prema Evropskoj uniji, ne treba da se plašimo da pravimo snažan pritisak, ni da se stidimo da uporno tražimo svoja prava'', smatra Marijana.
Podjeća se i na sudski proces koji je vodila protiv Glavnog grada.
„Da nisam onda bila uporna i istrajna, to se ne bi završilo. Ključna je upornost koja je na nama. Koliko god ću naći zamjerku instituciji, toliko mogu i sebi. Pa i za to što, na primjer, nema dovoljno zvučnih semafora u gradu, ili taktilnih traka. Mi moramo skrenuti pažnju na to'' poručuje Marijana Mugoša.
Posebno je važno, naglašava, pripremiti društvo i sistem za nešto što je novo, pa onda to i primjenjivati. „Kod nas je nekako sve usvojićemo zakone, propise, a da li smo mi zreli za primjenu toga, e to je već druga stvar", kaže Marijana.
Izvor: Monitor, jun 2018.