Disability

Disability

ponedeljak, 20 jul 2015 11:23

Roditeljstvo obilježeno predrasudama

Iako ste na našem portalu već imali prilike da čitate o iskustvu trudnice s invaliditetom prenosimo vam još jednu interesantnu priču o tome, ovoga puta iz Crne Gore.

Nevjericu, strah, paniku, osjećala je nakon saznanja da će postati majka, ali nijednog trenutka nije imala nedoumicu da li da se ostvari u najvažnijoj ili možda za naš mentalitet još uvijek najpoželjnijoj ulozi svake žene, a to je uloga majke. „To je bio moj životni san i Bogu hvala ostvario se“, počinje svoju priču Podgoričanka N.V. koja ima fizički invaliditet. Biti roditelj s invaliditetom može biti teško, najviše zbog stavova okruženja o sposobnosti osoba s invaliditetom da budu roditelji, čak ni ljekari u dovoljnoj mjeri nijesu obaviješteni i,,naučeni“.
„Žene s invaliditetom tradicionalno se obeshrabruju ili im se negira mogućnost da rode i odgajaju dijete. Često se smatraju neadekvatnim za reproduktivnu ulogu koja priliči ženi. Ljudi nikako da shvate da i mi imamo apsolutno iste želje, osjećaje i potrebe“ kazala je sagovornica Pobjede.

Kao i na ženu bez invaliditeta, tako i na ženu sa invaliditetom utiču efekti trudnoće, ali se žena s invaliditetom u toku trudnoće suočava s raznim preprekama i problemima. Kako kaže sagovornica, problem su predstavljali nepristupačni ginekološki stolovi, kao i uglavnom needukovani ljekari, koji su njenu trudnoću odmah proglasili visokorizičnom „Umjesto podrške i ohrabrenja, što bi vam i te kako značilo u tom trenutku, zapravo dobijete još više strahova i vaša nesigurnost i bojazan, da nećete uspjeti, postaje veća. I kasnije kad se beba rodi, ako, recimo, prehladi kao i svaka druga, vaše majčinstvo odmah se dovodi u pitanje“, objašnjava ona.

Da bi se osobe s invaliditetom lakše odlučivale na roditeljstvo N. V. sa žaljenjem konstatuje da je potrebno mnogo toga promijeniti. „Prije svega, neophodna je materijalna podrška. Država treba da pomogne roditelje s invaliditetom u smislu neke nadoknade i olakša im da ne moraju da brinu za svoju i egzistenciju svoga djeteta“, ističe sagovornica. Dodaje takođe da je važna i edukacija samih osoba s invaliditetom i psihološko osnaživanje jer su osobe s invaliditetom ubijeđene da ne mogu biti roditelji zbog svog invaliditeta. Potrebno je i osnivanje kancelarije za podršku roditeljima s invaliditetom. To bi znatno pomoglo da se osobe s invaliditetom odluče da postanu roditelji.

Koliko je roditelja osoba s invaliditetom u Crnoj Gori ne postoje precizni podaci kao što ne postoje ni namjenski servisi podrške za roditelje s invaliditetom. Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja ističu da su Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti propisane ciljne grupe koje se posebno štite, to su djeca, odrasle i stare osobe s invaliditetom. Međutim, pravnim aktom nije predviđena pomoć u ostvarivanju prava na roditeljstvo kao posebno pravo.

Pripremila: Anđela Miličić


Izvor: www.pobjeda.net

Kornel Hriska-Mun rođen je u Rumuniji 1991. bez podlaktica i sa deformacijom lijeve noge. Kažu da je njegova majka vrištala kad je prvi put ugledala svoju bebu, a doktori u porodilištu predviđali su da će živjeti tek nekoliko sati.

Dječakovo rođenje nije pratilo izdavanje rodnog lista, a beba je premještena u dom za neželjenu djecu u unutrašnjosti zemlje, nakon što ga je napustila majka. Tamo je smješten u metalni krevetac, dali su mu malo mlijeka i ostavili da umre.

Ali Kornel je imao druge planove – počeo je napredovati. U dobi od sedam mjeseci jedan gostujući doktor je zapazio bebu bistrog pogleda, kontaktirao je humanitarnu organizaciju u Velikoj Britaniji sa molbom da se izmjesti u sredinu koja bi djetetu pružila adekvatnu podršku. Usvojio ga je britanski bračni par Doren i Ken Mun, koji, uz njega, imaju još četiri kćerke.

Tako počinje priča o Kornelu, mladiću koji danas studira filozofiju i teologiju na Keble Koledžu u Oxfordu.

“Sviđa mi se zajedništvo među studentima Oxforda, uživam u različitim sekcijama, a među njima je i džez orkestar. Tu sviram bubnjeve”, kaže.

“Borac sam i uvijek ću pronalaziti rješenja da neke stvari uradim sam”, kaže.


Pripremila: Marina Vujačić

Izvor: In projekat

Branko Đurović, dvadesettrogodišnji momak iz Bogetića, desetak kilometara od Nikšića, voli da slika i već je imao izložbu nazvanu “Tragom mašte”. Rekreativno se bavi sportom a na prvom treningu, koji je bio i takmičenje na specijalnoj olimpijadi, bacio je kuglu sedam i po metara i osvojio zlato. Voli da glumi, igra, a rado zapjeva krajiške i crnogorske pjesme.

Branko ima Daun sindrom.

“Branka sam rodila nakon 13 godina braka kada smo prestali da vjerujemo da ćemo dobiti dijete. On je naša radost i potpuno nam je promijenio život. Kada se rodio dobio je desetku na rođenju. Bio je jedna lijepa vesela beba. Sa sedam mjeseci je slagao lego kocke, zvao tata, mama, baba i govorili su za njega da će prije progovoriti nego prohodati. No, to se nije dogodilo, priča Brankova majka Mira, a prenose Vijesti.

“Kada je imao dvije godine koridorom sam otišla kod mojih. I majka i brat, koji je ljekar, odmah su mi skrenuli pažnju na Branka. Rekla sam im da sam primijetila da je drugačiji od ostale djece, ali da mi je teško sebi da priznam. Od tri godine počela sam da ga vodim kod logopeda i riješila sam da uradim sve što mogu da ga obrazujem”, priča Mira dok Branko pokazuje likovne radove koje je uradio kući i u Dnevnom centru.

Branku sve ide od ruke stoni tenis, trčanje, košarka, a posebno bacanje kugle.

 “Sa šest godina je pričao nekim svojim jezikom koji mi razumijemo. Nijesmo ga sputavali u tome i stalno smo mu davali podršku da priča. Svi su ga voljeli i on nikada nije imao kompleks da mu nešto fali”, kaže Mira, a Branko šeretski dodaje da ga i sada svi vole.

“Onaj ko kaže da se ljudi okreću za njegovim djetetom koje ima invaliditet vjerovatno je svoje dijete sakrivao, pa se čudi zašto se ljudi okreću kada se pojave u javnost. To je zato što je i za njih to novost”, smatra Mira koja nigdje nije išla bez Branka.

Završio je osmogodišnju školu u specijalnom odjeljenju “Olga Golović”. Bilo je to u periodu kada se u Krajini njegove majke pucalo.

 “Volim muziku. Slikao sam se i sa Sergejem. Volim da slikam, prepisujem knjige, volim moje Bogetiće jer je to moja đedovina. Volim sport, Dnevni centar gdje mi je super društvo, gdje su odlični vaspitači i direktorica. Posebno volim da bacam kuglu, ali kako nemam kuglu bacam kamen težak preko pet kilograma i sada već dobacim osam i po metara”, priča Branko, a majka Mira pomaže u riječima koje nijesmo baš najbolje razumjeli.

Mitar smatra da bi lokalna uprava i država morali da više vode računa o mladim sportistima sa invaliditetom.

“Oni tri dana pred neko takmičenje idu u Ekonomsku školu i vrate se sa medaljama. Šta bi tek bilo da vježbaju duže. Svuda u okruženju pridaju pažnju djeci sportistima a ovdje ne”, kaže Mitar.

Branko nema djevojku, mada priznaje da se brzo zaljubi i još brže odljubi. Među simpatijama je bila i vaspitačica Mira iz Užica.

Čitav kolektiv Dnevnog centra dao desetku iz drugarstva

Brankovi roditelji su apelovali na državu da promijene zakon po kome mladi do 27. godine mogu da borave u Dnevnom centru. Smatraju da tu granicu treba pomjeriti, ili izgraditi domove u kojima bi mogli da borave i nakon 27. rođendana. “Brankov drug Vuko uskoro puni 27 godina i mora da napusti Dnevni centar. Nastavnicima suze idu od tuge gdje će on, a Vuko se prvi put ne raduje rođendanu. Treba im obezbijediti da mogu da borave i nakon 27. godine. Ti zakoni su polovični i moraju se promijeniti. Šta su postigli sa ovim što će par godina ostati u Dnevnom centru. Mi treba i da biramo ko će raditi sa našom djecom. Skidam kapu ovim mladim ljudima u Dnevnom centru. To su divni ljudi sa osjećajem koji toliko ljubavi pružaju našoj djeci”, kaže Mira, a Branko je čitav kolektiv dnevnog centra ocijenio sa desetkom.

Đurovići su od vojske dobili nešto novca za rješavanje stambenog pitanja i kupili Branku stančić u Šapcu.

Ali, Branko ne želi da ide iz Crne Gore, a vrijednost stana je toliko pala da za njega mogu da dobiju samo nekoliko hiljada eura. Kredit ne mogu da uzmu jer Mitar prima penziju iz Srbije, a i kada bi mogli ne bi imali od čega da žive. A htjeli bi da Branku kupe stan u Nikšiću.


Pripremila: Marina Vujačić


Izvor: ND Vijesti

Kada je trudna žena čula da dijete koje nosi ima Daun sindrom obratila se italijanskoj grupi KulDoun "CoolDown" sa pitanjem: "Kakav je život djeteta sa genetskim poremecajem?"

Njena poruka je glasila ovako: "Očekujem bebu. Otkrila sam da moj sin ima Doun sindrom. Bojim se. Kakav način života će moje dijete imati?"

Znala je da će biti izazova i željela je da se pripremi za njih. Ali nikada nije ni pomislila kakav će odgovor dobiti od organizacije kojoj je pisala. Video je napravljen sa 15 osoba iz skoro svih strana svijeta... Putem videa se čuju poruke na engleskom, španskom, francuskom, italijanskom jeziku...

Neke od ključnih poruka su: "Draga, buduća mama, nemoj da se plašiš. Tvoje dijete će biti u mogućnosti da radi mnoge stvari. Ono će moći da te zagrli. Ono će moći trćati prema tebi. Moći će da govori i da ti kaže da te voli. Moći će da ide u školu, kao i svi ostali. Moći će da uči da piše i moći će da piše tebi ukoliko jednog dana bude daleko od tebe. Jer, on će moći i da putuje. On će moći da pomaže svom ocu da popravi svoje biciklo. On će moći da radi i zarađuje svoj novac. I sa tim novcem će moći da vas pozove da izađete na večeru. Ili će možda iznajmiti stan i poći sam da živi. Ponekad će to biti teško, veoma teško, djelovaće nemoguće.

Ali zar nije tako svim majkama?!

Draga, buduća mama, tvoje dijete može biti srećno, kao što sam i ja. I ti ćeš biti srećna, takođe."

Na istom videu se nakon poruka koje šalju osobe sa Daun sindromom vide zagrljaji majki sa svojom djecom koja imaju Daun sidrom.

Poruka je jasna i jednako važi za sve: sa Daunovim sindromom ili bez njega možete biti srećni ako budete umjeli da živite.



Pripremila i prevela Marina Vujačić (dio prevoda u prvom dijelu teksta poslao Zdravko Cimbaljević)

Izvor: site Twentytwo words (22words)

Amanda Mur (25) je sa svoja 93 centimetara najniža Britanka koja je rodila dijete. Najniža britanska majka se rodila sa 14 slomljenih kostiju, zbog čega ne može da se osloni na noge, pa je njen 14-mjesečni sin Ejdan visočiji od nje dok se igra sa njim na podu.

-Ejdan je već sada toliko veliki, da mislim da će biti na supruga Stivena. Svaki dan moj sin je sve visočiji i visočiji, pa ćemo uskoro morati da ga upozoravamo da bude nježan prema svojoj majci – šali se Amanda. Mali Ejdan sada je visok 75 centimatara.

Nakon što se dobro upoznala sa svojim invaliditetom, Amanda je čvrsto odlučila da neće zatrudnjeti, a ljekari su joj rekli kako njeno malo tijelo ne bi moglo da podnese trudnoću. Međutim, Murova je slučajno ostala u drugom stanju i odlučila da ne abortira, uprkos upozorenjima ljekara. Imala je vrlo rizičnu trudnoću, tokom koje je često padala u nesvijest. Svoje jedino dijete Ejdana rodila je carskim rezom, a dječak je na rođenju bio težak 2,7 kilograma i nije naslijedio oboljenje kostiju koji Amanda ima.

Stiven Mur, suprug ove Britanke, rekao je kako još uvijek nijesu odlučili da li će imati još djece, jer je Amandina trudnoća bila veoma teška i opasna.


Pripremila: Bojana Minić


Izvor: magazine.invalidnost.net

Dankinja Melek rodila se bez nogu i jedne ruke. Iako su joj ljekari rekli da bi trudnoća za nju mogla biti opasna, Melek će uskoro roditi dijete.

-Doktori su mi rekli da su zabrinuti za mene. Brinuli su se i moji roditelji i prijatelji, ali ja nijesam nervozna i vjerujem da će sve bitu u redu. Sad sam u osmom mjesecu trudnoće i sve je u redu - kaže Melek koja uskoro treba da se porodi i rodi dječaka. Dječak je već težak tri kilograma, a Melek i njezin suprug su odlučili da mu daju ime Semih Akin.

Melek kaže da je zatrudnjela prirodnim putem. Dodaje da u početku nije mogla da povjeruje da je trudna, pa je napravila pet ili šest testova kako bi bila sigurna. Priznala je i da su joj zadnja dva mjeseca dosta teška.

-Inače imam 38 kilograma. U trudnoći sam naravno dobila nekoliko kilograma i zbog toga uglavnom ležim - rekla je Melek.

Oko održavanja trudnoće puno joj pomaže suprug Mehmet koji je porijeklom iz Turske. Upoznali su se prije nekoliko godina. Najprije su bili prijatelji, a onda su se i zaljubili. Vjenčali su se prije šest godina.


Pripremila: Bojana Minić


Izvor: magazine.invalidnost.net

"Svlačenje invaliditeta" naziv je kalendara u Velikoj Britaniji čiji je glavni cilj da ukažu na to da osobe sa invaliditetom imaju pravo na izražavanje seksualnosti jednako kao i muškarci i žene bez invaliditeta, piše Daily Mail. 

Kampanju prati kalendar sa slikama oskudno obučenih modela, a prva slika koja je izašla u javnost već je izazvala brojne pozitivne reakcije. Na ideju je došla londonska grupa Enhance, koja se bavi podrškom osoba sa invaliditetom.

Za kalendar su u donjem rublju i kupaćim kostima pozirali modeli sa invaliditetom, a fotografije su napravljene na atraktivnim lokacijama poput Big Bena i Tower Bridgea, dok je jedna slika nastala i u taksiju.

"Vrlo često ljudi sa invaliditetom se ignorišu i “deseksualizuju”, jer ih posmatraju kao osobe o kojima tek treba brinuti", rekla je predsjednica grupe Enhance Jennie Williams.

Kalendar se dijeli besplatno, a od prikupljenih sredstva finansiraće se radionice i kursevi grupe Enhance.

Izvor: Cafe del Montenegro

nedelja, 03 novembar 2013 11:12

Međunarodna konferencija o seksualnosti OSI

Prva konferencija  na svjetskom nivou, koja će se baviti pravom na seksualni život OSI populacije održaće  se u maju sljedeće godine u Lisabonu, Portugalija.


Statistički podaci govore da više od 50 posto osoba s invaliditetom nema seksualni život. Međutim, taj podatak ne iznenađuje, s obzirom na činjenicu da se osobe s invaliditetom  često smatraju kao aseksualna bića. Televizijski programi “Andejtibls” (“Undateables“) i “Seks na točkovima“, koji su prikazani u Velikoj Britaniji,  pokušali su dokumentovati seksualni i ljubavni život osoba s invaliditetom. I ako se takvi programi mogu tumačiti i kao afirmativni, u smislu što brojnu populaciju udaljavaju od popularne percepcije o osobama s invaliditetom kao osobama bez seksualnih afiniteta, oni takođe podržavaju iskrivljeni medicinski model invaliditeta, u kom je invaliditet sveden na saosjećajnost.

Osim toga, seksualni život osoba s invaliditetom  često je zanemaren u areni svjetske socijalne politike.

Prva Međunarodna konferencija o seksualnosti osoba s invaliditetom upravo nastoji da ospori već pomenute i u značajnoj mjeri prisutne pretpostavke o seksualnom životu osoba sa invaliditetom.

Osim naučnih radova, organizatori konferencije posebno su zainteresovani za  prezentacije ličnih iskustava vezanih za ovu temu, za rasprave koje definišu ulogu seksualnih terapeuta i seksualnih vaspitača, ali i programe lokalnih zajednica koji regulišu ovu problematiku.

Različite prezentacije, uključujući radionice, performanse i okrugle stolove  takođe su više nego dobrodošle.

Ova konferencija dio je programa “Pol i seksualnost“, a za cilj ima da okupi ljude iz različitih područja koji  će razmjenjivati ideje i istraživati teme, poput seksualnosti osoba s invaliditetom, koje su do sada bile na margini društvenog interesa.

Više informacija o ovoj konferenciji možete saznati na stranici http://www.inter-disciplinary.net



Izvor: http://www.in-portal.hr

Pripremila: Sandra Nedović

utorak, 09 jul 2013 10:49

Autizam

Šta je autizam?

Autizam je složeni razvojni poremećaj koji se obično javlja tokom prve 3 godine života. Mnogi stručnjaci vjeruju da ovaj problem nije izazvan jednim uzrokom. Postoje ozbiljni pokazatelji da autizam nastaje kao posledica različitih faktora koji utiču na razvoj mozga, njegovu strukturu i funkcionisanje. Ispoljava se kroz probleme u čulnom opažanju, govoru, mišljenju i razumijevanju socijalnih situacija. Zbog toga se ponašanje i odnos sa spoljašnjim svijetom razvija drugačije.

Uprkos početnim vjerovanjima u suprotno, autizam nije rijetka pojava. Poznato je da, ukoliko se podrazumijeva čitav spektar autističnih poremećaja, poremećaj može uticati na skoro 6 od 1000 osoba. Autizam može da se desi svakoj porodici, bez obzira na rasnu, nacionalnu i etničku pripadnost, socijalni i ekonomski status, i četvorostruko je učestaliji kod dječaka nego kod djevojčica.

Rana dijagnostika, tretman i uključivanje u obrazovni proces su ključni za djecu sa autizmom. Tako im se može pomoći da razviju svoje socijalne i komunikacione veštine, postanu samostalniji i vode ispunjeniji i produktivniji život.

Kako se postavlja dijagnoza?

Dijagnoza autizma se postavlja na osnovu posmatranja ponašanja. Ukoliko su u ponašanju prisutna sledeća tri elementa…

1. Problemi u komunikaciji što podrazumeva teškoće u razumevanju i usvajanju svih oblika komunikacije (izraz lica, gest, razvoj govor);

2. Problemi u socijalnim odnosima koji podrazumijevaju poteškoće u uspostavljanju veza sa drugim ljudima i nemogućnost prilagođavanja zahtjevima sredine;

3. Ograničeni i ponavljajući oblici ponašanja koji se manifestuju kroz ponavljanje istih pokreta, radnji, riječi i interesovanja i kroz težnju ka istovjetnosti i otporu prema promjenama:

…onda se sa sigurnošću može reći da se radi o autizmu.

Učestalost javljanja?

Prema najnovijim podacima autizam se javlja kod 20-60 djece na 10 000 rođenih. Učestalost autizma je ista u svim sredinama bez obzira na rasnu, nacionalnu ili etničku pripadnost, socijalni ili ekonomski status.

Uzroci autizma?

Mnogi stručnjaci veruju da ovaj složeni problem nije izazvan jednim jedinim uzrokom. Postoje ozbiljni pokazatelji da autizam nastaje kao posledica različitih faktora koji utiču na razvoj mozga, njegovu strukturu i funkcionisnje.

Šta autizam nije?

Danas se sa sigurnošću može reći da:

• Autizam nije mentalna bolest

• Deca sa autizmom nisu nevaspitana deca sa problemima u ponašanju

• Autizam ne nastaje zbog “hladnih” roditelja koji nedovoljno obraćaju pažnju na svoju decu

• Autizam ne nastaje zbog emocionalne lišenosti i stresa

 Tačno je…

•  da su osobe sa autizmom osjećajne (emotivne)

•  da osobe sa autizmom žele komunikaciju

•  da osobe sa autizmom mogu da se obrazuju

•  da osobe sa autizmom mogu da rade

Da li postoji lijek?

Lijek za autizam nije pronađen. Djeca sa autizmom odrastaju u odrasle osobe sa autizmom. Mnogima od njih će biti potrebna briga i staranje tokom cijelog života.

Kako pomoći?

Postoji mnogo programa za pomoć i rad sa osobama sa autizmom ali nijedan nije podjednako dobar i dovoljan za svakoga. Zbog toga u kreiranju individualnih programa moraju da učestvuju svi neposredno zainteresovani: osobe sa autizmom koliko god je to moguće, roditelji, članovi porodice, medicinsko osoblje, terapeuti i angažovani stručnjaci.

Važno je znati…

Rana dijagnostika, tretman i uključivanje u obrazovni proces su ključni za decu sa autizmom. Tako im se može pomoći da razviju svoje socijalne i komunikativne veštine, postanu samostalniji i vode ispunjeniji i produktivniji život.



Izvor:www.autizam.org.rs

utorak, 20 jun 2017 10:47

Hranitelj i za dijete s invaliditetom

Jedna hraniteljsak porodica odlučila je da uzme dijete s invaliditetom, koji ima autizam. Porodica Balint je specilizovana hraniteljska porodica. Supružnici Miroslav i Marija prije tri godine u svoj dom na Zvezdari u Beogradu primili su tada 40 dana starog Zorana. Rečeno im je da doktori sumnjaju da mališan boluje od autizma. Dječakova baka, majka i tetka boluju od autizma, kako su naveli u saopštenju. To Mariji i Miroslavu nije bila informacija od velikog značaja. Niti je ona nešto mijenjala njihovu odluku.

Molili smo se zbog dječaka da doktori griješe, ali smo bili svjesni da su izgledi mali - govorila je Marija u saopštenju. To je bila realnost od koje nijesmo želeli da samo okrenemo glavu. Zaljubili smo se u njega na prvi pogled i željeli smo da mu pružimo topli dom i ljubav-govorili su roditelji.

U godinama koje su uslijedile, nažalost, ništa se nije dogodilo što je poreklo ljekarska predviđanja. Zoran do danas nije progovorio. Često je zamišljen, dekoncentrisan. Takođe, ljekari su davali male šanse mališanu da će prohodati. Ali tu nisu bili u pravu. Poslije 18 mjeseci Zoran je napravio prvi korak - osmijeh se razvukao preko Marijinog lica. Danas je pravi mali zvrk. Skače sa kreveta na krevet, pentra se po radijatorima, zavlači se ispod stola. Miroslav i Marija ne mogu da imaju svoju djecu, te zato svu ljubav daju Zoranu. Oboje su se jako vezali za mališana, a svjesni su da će on jednog dana otići iz njihove porodice.

Znamo i suprug i ja da će uskoro otići. Ali nije čovjek mašina. Veže se za psa, a zamislite koliko može da se veze za dijete, za jedno tako divno biće - kaže Marija Balint. Međutim, povratak kod njegove biološke majke biće postepen. U početku će nekoliko dana nedjeljno provoditi kod nas, a onda ćemo ga posjećivati svakodnevno i polako smanjivati broj odlazaka.

Porodice iz kojih potiču ova djeca obično se "vrte" u začaranom krugu siromaštva, nezaposlenosti, neobrazovanja i socijalne patologije. Prema podacima Ministarstva za rad, zapošljavanje i socijalnu politku iz decembra prošle godine u Srbiji ima oko 3.800 porodica koja brinu o 5.500 tuđe dece. To su odlični rezultati, pogotovo ako se zna da je kurs za hraniteljsku porodicu pohađalo više parova nego što ima djece - kažu u Ministarstvu. Međutim, problem je što rijetko ko želi da primi djecu s invaliditetom. Tek malo više od 15 odsto djece s invaliditetom bude predato na brigu u hraniteljske porodice. Ova djeca su zahtjevnija i hraniteljima su potrebne dodatne vještine kako bi u svoj dom mogle da prime djecu s invaliditetom. Tokom prošle godine osamdeset petoro djece s invaliditetom smješteno je privremeno u hraniteljske porodice. Nedovoljno. Osim njih, u naručje hranitelja otišlo je osamdeset šestoro djece s invaliditetom-navedeno je u saopštenju.

Kako saznajemo u Srbiji postoje četiri centra za porodični smještaj djece - u Beogradu, Nišu, Kragujevcu i Ćupriji.

Originalan tekst pogledajte ovdje.

Strana 32 od 36

Back to top