sreda, 23 jun 2021 15:57

Potrebno mnogo više osluškivati zahtjeve, mišljenja i stavove OSI

Written by

Podgorica, PR pres servis - Osobe s invaliditetom (OSI), koje su žrtve nasilja, u velikoj mjeri ostaju nevidljive za sistem, zbog čega je neophodna edukacija samih OSI, njihovih porodica, stručne i laičke javnosti o nasilju i njegovim posljedicama, kao i izmjene zakonodavstva u skladu sa modelom pristupa zasnovanog na ljudskim pravima. 

To je saopšteno drugog dana konferencije Pristup pravdi i mehanizmi zaštite od nasilja OSI, koju je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) uz programsku i finansijsku podršku Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih pravaMinistarstva finansija i socijalnog staranja, kao i UNICEF predstavništva u Crnoj Gori.

Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić kazala je da je sistem socijalne zaštite, posebno kada su u pitanju OSI, jako rigidan i ne odražava ono što je obaveza države u kontekstu omogućavanja samostalnog života.

„Država treba da preuzme odgovornost za neravnopravnost u kojoj se nalaze OSI i da bilo finansijski ili na drugi način omogući prevazilaženje prepreka. U primjeni Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti država nerijetko krši principe koje je njime propisala, a koji se odnose na uvažavanje integriteta i dostojanstva korisnika, zabranu diskriminacije, proaktivnog informisanja korisnika od strane institucija, individualnog pristupa svakom korisniku, uvažavanje najboljog interesa korisnika, prevencije institucionalizacije i dostupnosti usluga u najmanje restriktivnom okruženju, transparentnost itd“, navela je Vujačić.

Predstavljajući Analizu postupaka i sporova pokrenutih od strane osoba s invaliditetom pred državnim organima i sudom u okviru panela Postupci pred organima i pristup pravdi za OSI i djecu s invaliditetom, ona je navela da su se bavili analizom postupaka za materijalna davanja jer takvu Analizu ne bi mogli sačiniti kada su u pitanju usluge socijalne i dječje zaštite, iako Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti definiše iste na nivou prava jer one nijesu zaživjele u praksi. Kako je pojasnila, država nije uradila dovoljno odnosno ništa da usluge budu održive i da se obezbijedi njihova raznovrsnost, odnosno razvoj u skladu sa zahtjevima OSI na terenu. 

Smatra da država mora što hitnije da pristupi izmjeni zakonodavstva na način što će promijeniti pristup prema OSI i način na koji se tretira pitanje invalididiteta, „jer u tom segmentu nijesmo napredovali skoro pa nimalo u odnosu na period prije 10 ili više godina“.

„Skupština u ranijem periodu nije imala dovoljno proaktivnu ulogu u smislu korigovanja onoga što radi izvršna vlast i moraju se mnogo više osluškivati zahtjevi, predlozi, mišljenja i stavovi OSI“, smatra Vujačić.

Predsjednik Odbora za zdravstvo, rad i socijalno staranje u Skupštini Srđan Pavićević rekao je da će društvo koje pretenduje da bude savremeno, dio Evropske unije, morati da resetuje zakonodavni okvir i izvršne postupke jer odnos koji je do sada postojao, kako smatra, nije dovoljno prokativan, kvalitetan.

„Ovo je tema o kojoj treba konstantno pričati. Ova tema je odraz našeg civilizacijskog nivoa. Ova tema svjedoči na kojoj se skali razvoja kao društvo nalazimo. Prvi korak mora da bude u svesrdnom, vrlo kvalitetnom odnosu države prema ovom problemu u momentu kada se on otkrije u ranom djetinjstvu. U tom trenutku treba da bude angažovano sve ono što ova država može da uradi“, pojasnio je Pavićević.

Smatra da u reforme treba krenuti što prije i da je posebno važan period od sedme do 14. godine da dijete kroz njega prođe sa što manje trauma, da se osjeti uključenim u društvo, u odjeljensku zajednicu i da svi urade sve da dijete doživi potvrdu svog kvaliteta.

Samostalna savjetnica u Direktoratu za socijalnu i dječju zaštitu u Ministartsvu finansija i socijalnog staranja Amela Jarović Orahovac rekla je da ukupna sredstva koja se izdvajaju za OSI iznose oko 30 miliona eura godišnje.

„Iako ovaj iznos djeluje veliki, nažalost nije dovoljan kako bi na pravi način pospješio kvalitet života OSI. To je samo još jedan dokaz koliko smo mi kao društvo zakazali, s obzirom da sistemski ne djelujemo kako bi ih potpuno uključili u društvo. Nisu sve usluge dovoljno razvijene i sva lica s invaliditetom ne mogu u dovoljnoj mjeri koristiti ova prava, a posebno bih se osvrnula na uslugu personalnog asistenta koja bi, možda, mogla biti jedno od najvažnijih prava koje bi pospješilo život OSI“, kazala je Jarović Orahovac.

Ustvrdila je da je nezahvalno govoriti o pravdi u Crnoj Gori i da je teško povezati pravdu i OSI.

„Da li mogu da govorim o pravdi ukoliko imamo situaciju da OSI ne može da uđe u određenu instituciju? Apsolutno ne! U tom smislu, država je dužna da u narednom periodu obezbijedi svakom licu s invaliditetom da može slobodno ući u bilo koju instituciju, podnijeti zahtjev i dobiti adekvatnu pomoć“, rekla je Jarović Orahovac.

Glavna savjetnica zaštitnika ljudskih prava i sloboda Dina Knežević smatra da su napravljeni određni pomaci, ali je nophodno dalje raditi jer ima mnogo prostora za unapređenje.

„Zadovoljna sam koliko ima pokrenutih postupaka lica s invaliditetom ili onih koji zastupaju lica s invaliditetom pred institucijom Ombudsmana“, kazala je Knežević.

Objasnila je da su pojedini sudovi u određenoj mjeri pristupačni licima s invaliditetom, ali tek toliko da su pristupačna isključivo prizemlja, gdje se nalaze ovjere i pisarnice, ali ne i sudnice i drugi dijelovi suda. 

Izvršni direktor CEGAS-a Boris Marić smatra da svi građani Crne Gore svakodnevno nailaze na određene barijere.

„Moraju se srediti evidencije, mora se poštovati Zakon o upravnom postupku, moraju se obučiti službenici da rade efikasno i efektivno i da pred organima nema razlike. Moramo da razmišljamo u smislu solidarnosti, humanosti i ostvarivanja prava za sve. Tu nema razlike“, poručio je Marić.

Kazao je da često postoji selektivnost i različita, neujednačlena, rješavanja u prvostepenom i drugostepenom postupku u istovjetnim ili vrlo sličnim situacijama, a na bazi potpuno istog činjeničnog stanja.

„Tu postoji ogromni prostor za napredak, prije svega kroz detaljniju analizu sprovođenja postupaka u samim organima. Poseban problem je pozicija Upravnog suda, koji bi trebalo da bude korektor i da ujednačava praksu u nekom dijelu. Upravni sud je prebukiran predmetima. Sad se češće odlučuje da Upravni sud odlučuje u punoj jurisdikciji i ima dosta slučajeva gdje to treba da radi još češće. I treći veliki problem koji se pojavljuje u praksi je nepostupanje prvostepenih i drugostepenih organa po odlukama Upravnog suda“, rekao je Marić.

Predstavnica UMHCG Nada Bošković, u okviru panela Mehanizmi zaštite od nasilja nad ženama i djecom s invaliditetom, kazala je da osim djece s invaliditetom nasiljem su često pogođena i druga djeca u porodici, koja su svjedoci, a često i sama žrtve usljed zanemarivanja.

„Sedam glavnih kategorija nasilnog ponašanja prema osobama s invaliditetom su fizičko zlostavljanje, seksulano, verbalno ili emocionalno zalostavljanje, omalovažavanje kao posebno specifičan oblik nasilja i diskriminacije zasnovan na jeziku invalidnosti, zanemarivanje ili zadržavanje pružanja pomoći, finansijska zloupotreba, manipulacija ljekovima, uništavanje ili ograničavanje pristupa opremi i pomagalima, ali i sredstvima komunikacije“, rekla je Bošković.

Programska menadžerka UMHCG Anđela Radovanović rekla je da svi primjećujemo da žrtve nasilja ostaju nevidljive za sistem u velikoj mjeri.

„Zapitamo se koliko je onih koji trpe i ćute jer nisu naučeni da može da bude bolje i da krivica nije njihova? Zapitamo se koliko žena s invaliditetom se nije usudilo da se usprotivi svojim porodicama jer su im rekli da ne treba da se školuju, da treba da sjede kući i odgajaju djecu svoje braće i sestara, a ne treba da imaju svoju djecu“, kazala je Radovanović.

Rekla je da se stvarnost mora mijenjati i da OSI treba da poruče da ne prihvataju ulogu žrtava.

„Nismo oni o čijem životu treba da odlučuju drugi. Invaliditet nije pogrešan i nije pogrešno se ponositi time što smo različiti. Nismo ni tragedija, ni grijeh, ni kazna, ni teret. A društvo je dužno da nam omogući dostojanstven život“, jasna je Radovanović.

Samostalna savjetnica u Direktoratu za socijalnu i dječju zaštitu (MFSS) Jovana Radifković rekla je da je veliki problem nedostatak statističkih podataka kada je riječ o ženama s invaliditetom koje su žrtve nasilja.

„Ukupno 44 žene su bile korisnice usluga, od čega je svega osam za posljednje dvije godine smiješteno u sklonište. Ostale su dobile savjetodavne usluge“, rekla je Radifković.

Smatra da je Crna Gora u obavezi da kroz zakon prepozna rodno zasnovano nasilje, da obezbijedi stabilno finanisranje pružaocima specijalizovanih usluga, da obezbijedi krizni centar za žrtve seksualnog nasilja, da poveća kadar, da poboljša saradnju na svim nivoima i obezbijedi multisektorski pristup.

„Velike su obaveze i trebaće mnogo vremena da se sve realizuje, ali nadam se da ćemo zajednički uspjeti“, poručila je Radifković.

Direktorica Centra za socijalni rad Podgorica Marija Popović kazala je da je neophodno uraditi sve da se zakonska legislativa prilagodi realnim potrebama i realnom stanju. Ona je ovo navela posebno imajući u vidu da su centri za socijalni rad dužni voditi evidenciju o osobama s invaliditetom na terenu, s posebnim naglaskom na one koji su žrtve nasilja i imati redovne terenske posjete, ističući da je to nemoguće bez registra OSI.

„Kod nas, pravo na dodatak za njegu i pomoć koristi 3962 osobe. Pravo na ličnu invalidninu ostvaruje 580 korisnika“, rekla je Popović.

Rekla je da je jako bitno da se poboljša međuinstitucionalna saradnja kako bi se obezbijedio što bolji kvalitet usluge i zaštita žrtve nasilja.

Direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević smatra da su žene s invalididteom najugroženija kategorija društva u smislu ostvarivanja svih prava pred zakonom, a naročito kada je u pitanju nasilje u porodici.

„Vrlo često žene s invaliditetom imaju strah od kontakta s policijom, sa bilo kojom institucijom, tužilaštvom, sudom i taj strah nije bezrazložan jer one vrlo često budu diskriminisane jer nisu u mogućnosti da predoče kompleksnost svoje situacije“, rekla je Raičević.

Važno je, kako je ukazala, slušati njihove potrebe. „Žene s invaliditetom vrlo rijetko prijavljuju nasilje. Mi u Centru za ženska prava imamo manje od 10 odsto korisnica koje su žene s invaliditetom“, rekla je Raičević.



Pročitano 1123 put(a)

Back to top