utorak, 13 decembar 2022 10:44

Mladi s invaliditetom u domovima uskraćeni za bilo kakav razvoj: Neophodna deinstitucionalizacija

Written by

Život osoba s invaliditetom u rezidencijalnim ustanovama je pun ograničenja i diskriminacije, a iza ovih zidova višestruko se krše ljudska prava.

Posebno ugrožena grupa jesu djevojčice i žene koje žive u tim institucijama.

Zahvaljujući organizacijama poput Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom (MDRIS), koja skoro 15 godina sprovodi monitoringe i uspijeva da dođe do svjedočenja korisnica, vidljivost ovog problema se povećava, što je prvi korak u borbi za njihova prava. Oni su ukazivali na to da sam boravak u ustanovama socijalne zaštite predstavlja sistemsko nasilje, gdje su žene i djevojčice nerijetko višestruko diskriminisane.

MDRIS je objavila novi izvještaj o položaju osoba s invaliditetom za vrijeme i nakon pandemije, s posebnim osvrtom na osobe koje žive u domovima za smještaj. Sadržaj izvještaja obuhvata najvažnije oblasti društvenog života, te se bavi pitanjima ostvarivanja neotuđivih i osnovnih ljudskih prava.

Snežana Lazarević iz MDRIS-a, koja je učestvovala u istraživanju, objašnjava koliko je nova okolnost poput koronavirusa dodatno otežala već težak položaj ovih ljudi koji žive u domovima, s posebnim osvrtom na mlade.

U Srbiji postoje različite ustanove za smještaj. Jedno su ustanove za smještaj djece i mladih bez roditeljskog staranja, koji imam deset i za smještaj osoba s invaliditetom, kojih trenutno ima šest. Imaju 16 ustanova za smještaj osoba s invaliditetom, većinom su tamo smještene osobe s intelektualnim invaliditetom.

 

Tokom trajanja pandemije, u ovim ustanovama su se primjenjivale mjere koje su bile znatno strože nego za druge građane

„Mnogo duže su trajale jer u domovima živi veliki broj ljudi u malom prostoru, te se virus mnogo brže širi i veća je opasonst da će se ljudi zaraziti. Međutim, nekako mi se čini da su mere bile isključivo usmerene na pokušaj očuvanja fizičkog zdravlja i zanemarivanje mentalnog. Nije se obraćala pažnja na njihov osećaj isključenosti i zatvorenosti. Oni, inače, žive poprilično siromašnim životom", navodi Lazarević.

Kao posebno problematično Lazarević vidi to što u domovima žive zajedno mladi, djeca, odrasli i stariji ljudi.

„Postoji velika opasnost od nasilja i zlostavljanja kada zajedno žive deca od šest, sedam godina i stariji ljudi od 65 godina, to nikako nije dobro", ističe ona.

Snežana Lazarević objašnjava do kakvih još problema dolazi zato što korisnici pojedinih domova žive u izmiješanim starosnim grupama.

„Zamislite da imate jednu obrazovnu ustanovu koja je istovremeno i vrtić, osnovna škola, srednja škola, fakultet i dom za stare. Dakle, ustanove za odrasle i mlade s invaliditetom su kod nas takve da tamo osim mladih, žive i stariji. Ranije je bila praksa da kada dete postane punoletno, premešta se u neku drugu ustanovu za odrasle. Vremenom se od te prakse odustalo, a s obzirom na to da je izlazak iz doma veoma redak, kako neko odrasta, vremenom ostari i ceo život provede u istoj ustanovi. Tu imate onda i razne organizacione probleme jer su te ustanove inicijalno opremane kao ustanove za djecu i mlade, pa je takav i nameštaj. Postoje ustanove gde odrasla osoba spava u dečijem krevecu. Nisu svi domovi takvi, ali tu postoji mnogo problema kada u jednoj ustanovi žive izmešano mladi i stari", kaže Lazarević.

Tokom pademije jedan od problema bio je i to što djeca s invaliditetom nisu mogla da pohađaju nastavu, već su se zaposleni „snalazili", zbog restriktivnih mjera u domovima.  Lazarević kaže da su tokom pandemije mladi u domovima tretirani kao osobe koje su lišena slobode.

Kako uopšte izgleda život mladih u domovima, od obrazovanja, socijalne brige, ravnopravnosti pred zakonom i koja je verovatnoća izlaska iz institucija Snežana Lazarević kaže:

„Postoje domovi u kojima se deca uopšte ne upisuju u škole, ne idu u vrtiće, njihov život bude vrlo jednoličan. Svodi se na hranjenje, presvlačenje, eventualni izlazak u dvorište i igranje u okviru dnevnog boravka i to veoma utiče na njihov razvoj. Ako nemaju kontakt s ljudima van ustanove, nemaju priliku da nešto nauče i onda nažalost samo propadaju. Postoji očigledna razlika između ustanova za decu bez roditeljskog staranja i ustanova za decu i mlade sa smetnjama u razvoju. Te su ustanove manje, imaju manje korisnika, ali sva deca koja tu žive, bez obzira na to da li imaju intelektualni invaliditet ili ne, idu u škole. Strašna je činjenica da vi zavisite od toga u kom domu završite i kakva je praksa te ustanove. Da li će to dete ostvariti pravo da se obrazuje i stekne veštine za dalji život ili će biti u potpunosti lišeno bilo kakvih aktivnosti", navodi naša sagovornica. 

Još jedan problem je i to što se mladi s invaliditetom koji žive u domovima gotovo ne zapošljavaju, objašnjava naša sagovornica. 

Na koji način je moguće spriječiti da djeca i mladi s invaliditetom uopšte dođu do domova? Snežana Lazarević u tome vidi veliku ulogu države i smatra da je prevencija institucionalizacije veoma važna. 

„Dobra stvar je to što je Srbija početkom ove godine donela strategiju deinstitucionalizacije, država se makar formalno opredelila da će krenuti u tom prvacu", dodaje ona.

Prvo i najvažnije je da moramo da se pozabavimo prevencijom deinstitucionalizacije, smatra Lazarević.

„Kada neko dete ili čovek živi u domu 10, 20 il i 30 godina, u uslovima bez obrazovanja, bez kontakata s drugim ljudima, ne upoznaje život van ustanove, jako je teško takvu osobu izvesti van doma. Mnogo je važno da biološka porodica čim se sazna da dete ima intelektualni invaliditet, dobije podršku koja je neophodna. Često se to dešava po rođenju, još uvek se kod nas bebe smeštaju u domove, iako je po Zakonu o socijalnoj zaštiti zabranjeno smeštanje dece mlađe od tri godine. Jedna od kriznih situacija je kada dete treba da krene u školu, uđe u pubertet ili roditelji ostare, tako da biološka porodica treba da ima intenzivnu podršku kako bi zadržala decu uz sebe. Ukoliko to nije moguće, jer dete nema roditelje, ili oni nemaju kapaciteta da se bave detetom, onda su tu opcije hraniteljskih porodica, da li su to srodničke hraniteljske porodice ili hranitelji, usvojitelji, najvažnije je da se dete razvija i živi u porodičnom okruženju", napominje ona.

Srbija nema visoku stopu institucionalizacije, u domovima živi oko 500 djece, te Lazarević smatra da država može uspješno da ih izmjesti iz domova. Ona ističe da je mnogo lakše spriječiti da neko dospije u dom dok je još dijete. Lazarević napominje da bi država morala da obezbijedi svu vrstu podrške hraniteljskim porodicama koje bi usvojile djecu s intelektualnim invaliditetom.

MDRIS u posljednjem izvještaju analizira postojeća zakonska rješenja, izvještaje državnih organa i ostalih relevantnih, kako domaćih, tako i inostranih organizacija. Cijeli izvještaj možete pročitati na njihovom sajtu, na ovom linku.

Izvor: portal Radio 021

Pripremio: Ivan Čović

Pročitano 465 put(a)

Back to top