Danas je godina dana od objave na društvenoj mreži, u kojoj sam se obratila, nakon oporavka od aneurizme (hemoralgijskog tipa - izliv krvi u mozgu - koji preživi 4% ljudi). Često, u posljednjih godinu dana, kažem kako je mene trebalo da udari nešto u glavu, kako bih postala sebi dovoljno važna. A dovoljno je kad postanemo sebi najvažniji. Nije da sam skroz naučila da i dalje ne ginem za druge, ali naučila sam i da kažem: Neću, Ne mogu, Ne želim. I da se nakon tih riječi osjećam dobro. Taj proces učenja je dug i on i dalje traje, ali je važno da ide uzlaznom putanjom. Da ne zastane, stane, zaustavi se, prekine i vrati se na početak, nazad, niz liticu (života). 

U okviru tog procesa, počela sam otvoreno da govorim ili pišem o jednom svom identitetu koji sam ranije često potiskivala, a u nekim periodima odrastanja i života ga se i stiđela. Stiđela zbog odnosa i ponašanja drugih, a ne zbog sebe same. Počela sam da govorim o sebi, kao o ženi. Ženi u svom sopstvenom tijelu, svojoj glavi. Ženi koja više nema tabu teme, posebno ne one koje društvo nameće ili percipira takvima. 

Septembar, ove godine, je bio toliko intezivan u aktivnostima i susretima, da se cijeli jedan život u njemu desio. Možda je i novi nastao (pežorativno – za sad). Od edukacija, do debata, diskusija, sastanaka, do razgovora na poslu s kolektivnom i otkrivanja drugih ličnosti, skrivenog i neskrivenog u njima.

…

Ovaj tekst je moj trenutni život, nije trenutak, a najveća inspiracija da on nastane desila se u Kotoru i Nikšiću. Nije slučajno jer su se u oba ova grada desile diskusije na temu prava žena. U Kotoru, na Festivalu filma Uhvati film, u organizaciji NVU ART 365, diskusija na temu: Žene i invaliditet – Gdje je tu film? i u Nikšiću, u organizaciji JU Narodne biblioteke Njegoš, Javna debata, na temu: (R)evolucija ženskih prava. I većina toga što sam rekla i što nijesam rekla na tim događajima, ali mislim, osjećam i živim je ovdje. 

Možda neću ponuditi odgovore, postavljaću i pitanja, onima koji žele odgovore, odgovore koje traže ili do kojih dolaze sami – kroz učenje, iskustvo, saznanje, otvoreni um. A ja sve više razgovaram i diskutujem samo s onima otvorenog uma. I drugima dam šansu, ali nakon što se ona prokocka, zaustavim se. I ne dajem više ništa. Tim drugima kažem šta mislim i zatvorim svoja vrata. Vrata trpljenja, strpljenja, razumijevanja, pravdanja, podrške, žrtvovanja. Nemam više vremena za to. Moje vrijeme je vrijeme koje ću sve više sebi da posvećujem, a sve manje drugima i za druge. I promjena je što vjerujem da to nije sebično, već nužno, neophodno i jedino ispravno. 

A nakon tih otvorenih diskusija, s ljudima širokog uma, uvijek budem bogatija. I nijesu to donijele samo godine i sva životna iskustva, preživljavanja onoga od čega se dnevno umire po desetak puta, ili preživljavanja drugih opasnosti po život, poput aneurizme i njenih posljedica. To je donijela zrelost. Zrelost u okviru koje je sasvim svejedno da li nas neko voli ili ne, da li se nekom sviđamo – na bilo koji način, ili ne. Zrelost u kojoj nam je dovoljno da se sami sa sobom osjećamo dobro, zadovoljno, ispunjeno, pa i srećno. Možda mi je ranije za proces samopotvrđivanja bilo bitno mnogo više toga: Šta će misliti bliski ljudi, prijatelji, kolektiv, saradnice i saradnici. Za samopotvrđivanje nekada ranije bio mi je važan i odnos sa muškarcem, partnerstvo, ljubavni odnos. Danas je sve više toga, u svim odnosima i relacijama, što neću, ne želim i ne prihvatam, ne pristajem i ne kajem se zbog nepristajanja. 

I ne plašim se ja odavno smrti, plašim se upravo umiranja. I ne nestajemo smrću, i ne ubija nas smrt, već nas ubijaju umiranja. Postepena, stalna ili kontinuirana – tiha, nečujna. Zbog toga, nekoliko puta izgovorena rečenica, u posljednjih par mjeseci, a i ranije u drugačijoj formi, objašnjava mnogo toga. Onima koji mogu, hoće i žele da razumiju. 

Ona je dio naredne priče. 

Priča o osobama s invaliditetom u istoriji je počela uništavanjem. U Antičkoj Grčkoj, odnosno njenim polisima, osobe sa fizički vidljivim oštećenjima (od engleskog: impairements, kao lično svojstvo) bacane su kao hrana lavovima, odmah po rođenju ili sticanju invalidnosti (sinonim za oštećenje). U Hitlerovoj Njemačkoj, spaljivane su u gasnim komorama. Do kasnih 60-ih godina prošlog vijeka, nakon dva svjetska rata, isključivo se radilo na njihovom liječenju i popravljanju (nepostojećih ili oslabljenih) funkcija. U prvim situacijama, vjerovalo se da su nastale iz grijeha, da su nečiste, nesposobne i da štete društvu, zbog čega su uništavane. Nakon svjetskih ratova, u kojima su mnogi ljudi poslati u rat, od strane država, prihvaćena je odgovornost nacija na svjetskom nivou, da se ne mogu uništiti, već ih je potrebno zbrinuti, izliječiti i rehabilitovati, što je do nedavno bila jedina svrha i cilj, a ako se ne bi uspjelo, opet bi bile posmatrane kao tragedija, kao bezvrijedne, beskorisne. Međutim, zanemarivalo se da invalidnost ne nastaje samo kao posljedica promjena zdravstvenog stanja (fizičkog, psihičkog), već i na razne druge načine: urođenim stanjima koja su nepromjenljiva, nadalje nastaje kao posljedica povreda, ozleda, kao posljedica nasilja i fizičkih i oružanih sukoba, kao posljedica životnih uslova, poput neuhranjenosti i nezdravih stilova života, i na brojne druge načine. Usko posmatranje invalidnosti, kao nužno vidnog fizičkog oštećenja ili pretpostavke istog, na osnovu ponašanja i djelovanja, te stava da su sve osobe s invaliditetom manje sposobne, inferiorne, manje vrijedne kao ljudska bića, samo na osnovu tog jednog ličnog svojstva – oštećenja, zanemarujući pritom prepreke, društvene okolnosti, spoljašnje faktore, te odsustvo podrške, proizilazi iz vrijednosti društva u datom istorijskom trenutku, pa i današnjici. Vrijednosti koja ističe fizičku snagu, ljepotu, sposobnost na osnovu to dvoje i uma, a sve to troje se ne priznaje, poništava i ne očekuje od osoba s invaliditetom. Kod drugih ljudi – osoba bez invaliditeta – smatra se da ih imaju prirodnim postojanjem i rođenjem, ili da njihove karakteristike i identiteti neće predodrediti sposobnost, životni uspjeh, ali o osobama s invaliditetom, uvjerenja su suprotna, isključivo, dominantno ili uglavnom: u porodici, u društvu i u sistemu, a onda se to preslikava i na lični stav samih osoba s invaliditetom – bilo da je riječ o djeci, ženama ili muškarcima. Kod žena s invaliditetom, uglavnom, ostaje najizraženije, posebno u društvima u kojima se žena ne poštuje dovoljno, smatra se manje vrijednom, onoj kojoj ne pripadaju različite životne uloge (ili joj se dominantno pripisuje uloga supruge i majke) posebno one koje se prirodno pripisuju muškarcima i daruju im se samim određenjem roda/pola. 

Danas nas, osobe s invaliditetom, ne daju kao hranu lavovima, ne spaljuju nas u gasnim komorama, ali nas ubijaju riječima, činjenjem ili propuštanjem činjenja. Danas vrše sterilizaciju žena s invaliditetom, lišavaju mnoge osobe s invaliditetom poslovne sposobnosti, smještaju ih u ustanovama rezidencijalnog tipa, I sve to pod izgovorom najboljeg interesa, najboljih namjera, brige i zaštite. Pod tim izgovorom dešavaju se savremeni zločini: život u zatvoru, bez zatvorskih ćelija, život u četiri zida, bez susreta sa spoljnim svijetom. A sve to, kako bi nas spasili, sačuvali, pošteđeli. Onda nas „poštede” i životnih uloga, ali ne i povređivanja tokom tih zabrana, osporavanja, onemogućavanja, i suzbijanja tih uloga. Poštede nas priče o životu, o ljubavi, o partnerskim odnosima, o roditeljstvu, o sreči jer nam ne pripisuju ništa od toga, a i priče nas poštede, kako nas ne bi povrijedili, misleći da je to neizbježno, ako pitaju. Pripisuju nam samo preživljavanje, kad smo se već, eto, takvi rodili ili živimo nakon sticanja invalidnosti. Počeće uskoro i da nam čestitaju što živimo, da nam aplaudiraju što mislimo i govorimo, jer ako nije sažaljenje, onda je najčešće divljenje, pa makar nas kroz to posmatrali i kao ohole, drske i isfrustrirane – kada odgovorimo ili postupimo suprotno od tog očekivanog – društveno prihvatljivog - po ocjeni većine. 

Mnogo puta su mi govorili i prenosili da me se ljudi plaše, plaše se moje reakcije, javnog govora, djelovanja. Možda ima i razloga. To je nekada oreol, kako bih iznijela svoje stavove, nepokolebljivo i bez suzdržavanja, kako bih zaštitila sebe i odbranila mnoge druge koji se slično osjećaju, ali nekada nemaju smjelosti ili načina da reaguju i djeluju aktivno, da se pobune, izbore.

… 

O stereotipu prema ženama s invaliditetom - kako su željne partnerskih odnosa - više puta sam govorila. Za žene s invaliditetom ili većinu nas, smatra se da pristajemo na sve, da jedva čekamo da nam neko priđe, zatraži, ponudi se. Makar i u tajnosti, diskretno, da niko ne zna i ne vidi. Možda ima onih kod kojih je tako, ali to nije dominantno. Ima među svim grupacijama i strukturama, i muškaraca i žena, kod kojih je tako – onih koji i koje će pristati na sve ili većinu toga i smatrati se bolje, vrijedno, poželjno. 

Lično, malo je toga na šta pristajem u muško-ženskim odnosima, sve više je toga što odbijam direktno i bez zadrške, a moji kriterijumi su jako visoki. I ne pristajem na sve, niti na većinu toga, već biram, tražim i pristajem samo na jedinstveno i izuzetno. Mogu dati šanse, poželjeti da volim, ili voljeti, ali ni ljubav sama nije dovoljna iako ovo, možda, grubo zvuči. Ja svoju samoću nazivam i osjećam slobodom, a kompromis i zamjenu za mir i spokoj ne uspostavljam ni sa čim i ne mijenjam ni za šta, pa ni za emociju, strast, suživot sa drugim. Jer to nikako nije dovoljno, ako vas zauzvrat neko želi podrediti sebi, koristiti ili iskoristiti kao sredstvo za svoje samoodređenje, samopotvrđivanje, zadovoljenje. Nije dovoljno meni kao ženi, ako će se dijeliti uloge na muške i ženske, na uzdizanje i na koljena. Ruže ne brišu ružne riječi, brisanje prašine ne čisti prljavštinu (u odnosima). Ljubav mora biti davanje, sloboda, a ne uzimanje, ograničavanje, sputavanje… Ako nije ovo prvo, neka je nema. 

I zato ova žena, s iskustvom invaliditeta, nije ni polovina (ljepša i nježnija), nije ni nedovršena sama sa sobom, već cjelina, sebi dovoljna sa svojih 37 godina, sa žejom da ostari i da svaku novu ponosno ističe, da dočeka i sijede, sa svojim 134 centimetra visine (ni mala, ni niska) bez želje da se mijenja sa bilo kime, sebi vrijedna, sposobna, brižna, emotivna, jasnih stavova, avangardna, buntovna, borbena i smjela, sebi lijepa, zadovoljna i ispunjana u svom tijelu i glavi, i jednako važno – sebi žena. Toj ženi nije stalo da se dopadne, I ona zna da ne treba svima ni da se dopada, a izbor je onda lak. Kome se ne sviđa, samo neka produži. Ona umije da priča i piše satima. Ona umije i da ćuti i da nestane - da ne bude prisutna, iako javno nikad nije bila prisutnija, da bude sve poželjnija, a sve nedostižnija, da se povuče u svoj svijet i da tako živi. 

I ako se nekada ostvari u ulozi majke neće se plašiti što neće dugo moći svoje dijete da nosi u naručju, jer dobra majka nije ona koja nosi, ona koja gleda i vidi svoje dijete, ona koja ga čuje (kad plače i kad je zove), ona koja ne može da ga stigne dok ono hoda ili trči… već je dobra majka ona koja voli, brine, osjeća, uči, vaspitava i koja u tome ne trpi, i ne zanemaruje (potpuno) sebe. Koja zna da mora sebi biti važna, vrijedna i dobra da bi to isto bila i za svoje dijete. Ako ga želi roditi, ako ga može roditi i ako i tu svoju ulogu osjeća i vidi kao važnu, a da to pritom ne radi pod pritiskom i kako bi drugima bila dobra i vrijedna. 

Žena koja je sebi film, koja je i revolucija i evolucija, koja je sebi spokoj, mir i cijela vasiona. 

… 

Zahvaljujem se organizatorima dva navedena događaja (personalno Banu Žugiču – NVU ART 365 i Bojani Obradović - Narodna biblioteka Njegoš u Nikšiču) na prilici da u posljednjih 10 dana govorim o pravima žena (uključujući posebno prava žena s invaliditetom – o feminizmu, seksualnosti, diskriminaciji, nasilju) i da probudim u sebi nekad usnulu ženu i podstaknem druge na budnost, pa možda i kroz drskost J i avangardu. 

O toj temi, isto u posljednjih 10 dana, pisala sam i u intervjuu za Zumiraj.me, i govorila u radijskoj emisiji Svijet žene, za RTV Nikšić. 

Autorski tekst Marine Vujačić