petak, 29 mart 2024 14:29

Vujačić za PRESS: Dužnost svakog društva i države je da osigura ravnopravnost

Written by

Direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Marina Vujačić smatra da država jedino pokušava smanjiti broj nezaposlenih osoba s invaliditetom projektima za zapošljavanje grant šemama, ali ne i drugim redovnim aktivnostima i mjerama.

Marina Vujačić je to saopštila u intervijuu za portal PRESS:

PRESS: Koliko država i opštine vode računa o licima sa invaliditetom?

Marina Vujačić (M.V) Država Crna Gora, pa prema tome i cjelokupan sistem na nacionalnom i lokalnom nivou, je propisala neka od prava osobama s invaliditetom, njihovo ostvarivanje i zaštitu, te se prema tome obavezala i na poštovanje tih prava u praksi.

U tom smislu, obaveza je države da promoviše, garantuje i štiti sva ljudska prava osoba s invaliditetom, ne zbog toga što je humana, već zbog toga što je to dužnost svakog društva i države da osigura ravnopravnost, pa i onda kada treba, da propiše posebne mjere za ljude koji su u nepovoljnijem položaju, kao što je to nesporno slučaj s osobama s invaliditetom.

To znači da država treba da garantuje prava osobama s invaliditetom opštim zakonima, ali i posebnim zakonima, kada opštim nije moguće neku oblast i neko pitanje adekvatno urediti. To isto se odnosi i na druge mjere, pa tako i na dužnost opština i lokalnog nivoa, odnosno zajednica u kojima žive osobe s invaliditetom.

Zbog toga govorim često da je pogrešan odnos ljudi u institucijama i ukupnom sistemu koji govore da nama izlaze u susret, imaju dobru volju razumiju naše potrebe.

Naime, sve navedeno odražava pogrešne pristupe i invaliditetu i odgovornostima kakve ima jedna država, a to je da garantuje, osigura, obezbijedi i zaštiti poštovanje ljudskih prava i urođenog dostojanstva svakog ljudskog bića.

Sve suprotno govori u prilog činjenici da država ne postupa u skladu sa svojim nadležnostima i da ljudi u institucijama sistema i drugi nadležni ne rade (dobro) svoj posao.

Praksa i na nacionalnom i na lokalnom nivou je različita, što znači da, bez obzira na neke pozitivne primjere i prakse kojih svakako ima, ne postoji adekvatan sistemski pristup pravima osoba s invaliditetom. Samim tim, mnoga rješenja nijesu održiva i dugoročna i često neke od uspostavljenih praksi, nestanu s promjenom vlasti ili pojedinaca na pozicijama donošenja odluka i/li sprovođenja javnih politika i mjera.

To dovodi do toga da se iznova zagovaraju prava, gubi dragocjeno vrijeme, resursi i energija.

U tom smislu, postoje i primjeri kada nadležne institucije i onda kada garantuju prava zakonom, podzakonskim aktima ograniče korisnike/ce prava, obim prava ili, u slučaju osoba s invaliditetom, izvrše diskriminaciju po osnovu vrste oštećenja (invalidnosti), procenta oštećenja, a nekada i po osnovu uzroka nastanka/sticanja i godina starosti.

Pored toga, neka ranije garantovana prava ili obim tih prava je ukinut osobama s invaliditetom, što nije smjelo da se dogodi i suprotno je međunarodnim standardima.

PRESS: Koji su glavni izazovi sa kojima se suočavaju?

 M.V: Prvi i osnovni izazov a ujedno i najveća prepreka s kojom se suočavaju osobe s invaliditetom je odnos društva prema nama, odnosno stavovi, predubjeđenja i uvjerenja o invaliditetu koja su najčešće negativna, pogrešna i štetna po osobe s invaliditetom, naše porodice, ali i cijelo društvo. Naime, i dalje se suočavamo s kontinuiranom potrebom promjene i unaprjeđenja stavova i svijesti o osobama s invaliditetom i promjenom percepcije o nama, kao o dostojnim i tretiranjem invaliditeta kao društvenog fenomena, a ne nikako problema pojedinca/ke.

I dalje postoje stavovi da su osobe s invaliditetom manje sposobne, manje vrijedne, štetne, nedovoljne i pogrešne, odnosno nesreća porodice i tragedija društva. Takav pristup nerazumijevanja, pogrešnog odnosa i neprihvatanja dovodi do stalne diskriminacije osoba s invaliditetom, izopštavanja, segregacije i getoizacije, ali i mnogo šteti i utiče i na odnos osoba s invaliditetom prema sebi samima. Proces samoprihvatanja kod samih osoba s invaliditetom zbog toga je dugotrajan, a za neke se nikada i ne desi upravo zbog negativnih stavova, okruženja u kojem su i nedostatka podrške.

Iz stavova proizilaze i norme i garancije u zakonima, mjere u strateškim i planskim dokumentima, akcije u praksi i sve ostalo što se radi ili popušta da se radi za osobe s invaliditetom, s osobama s invaliditetom i od strane samih osoba s invaliditetom, jer je taj proces naravno uzajaman i međuzavisan. Onda se nadalje izazovi ogledaju u nedovoljnoj pristupačnosti okruženja, objekata, saobraćaja, informacija i komunikacija, usluga i servisa za osobe s invaliditetom, kao i nedostatkom podrške za ravnopravnost, samostalan i dostojanstven život.

Osobe s invaliditetom cijelog života moraju da dokazuju da nešto mogu, da su sposobne i da im pripadaju prava, dok se za mnoge druge podrazumijeva da im to pripada po rođenju.

PRESSImate li tačan podatak koliko je broj nezaposlenih lica sa invaliditetom u Crnoj Gori i da li postoji neki plan za smanjenje tog broja?

M.V: Zavod za zapošljavanje je objavio podatke o broju osoba s invaliditetom koje su zaposlene na dan 31. 12. 2023, kao i broj onih prijavljenih na evidenciji Zavoda. Prema tim podacima9.522 osoba s invaliditetom (od čega je 5.620 ili 59,02% žena) posljednjeg dana 2023. bilo je prijavljeno na evidenciji nezaposlenih. S druge strane, po evidencijama Zavoda, na određeno vrijeme zaposleno je 1.093 osoba s invaliditetom, dok su 3.105 njih zaposleno na neodređeno vrijeme.

Navedeni podaci predstavljaju evidenciju onih koji ostvaruju prava propisana Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, što znači da ne moraju biti konačni, imajući u vidu činjenicu da osobe s invaliditetom mogu biti zaposlene, a da njihovi poslodavci ne koriste prava propisana ovim zakonom.

Moguće je da u Crnoj Gori i dalje postoji određen broj osoba s invaliditetom koje nijesu korisnici/e ovog zakona i nijesu registrovani/e na taj način, odnosno nemaju utvrđen status, kako zbog neadekvatnog zakonodavstva, tako i zbog straha od neprihvatanja kojem su izložene same osobe s invaliditetom, vjerujući da će na taj način izgubiti posao ili doživjeti diskriminaciju od strane kolektiva i poslodavaca.

S pozicije aktivistkinje i direktorice UMHCG-a, smatram da država jedino pokušava smanjiti broj nezaposlenih osoba s invaliditetom projektima za zapošljavanje grant šemama, ali ne i drugim redovnim aktivnostima i mjerama. Država još uvijek nije stvorila pretpostavke i mogućnosti za radno angažovanje teže zapošljivih kategorija i među samim osobama s invaliditetom jer najveći broj onih sa evidencije Zavoda spada u kategoriju dugoročno nezaposlenih, ali i nezapošljivih, dakle onih koji nemaju ni adekvatne kvalifikacije za potrebe tržišta rada. Naime, mnoge osobe s invaliditetom su se ranije obrazovale u tzv. specijalnom sistemu obrazovanja i imaju kvalifikacije vrstu i stepen obrazovanja za kojim nema potreba na današnjem tržištu rada. I dan danas, većinu osoba s invaliditetom sistem usmjerava u srednje stručne škole što dalje ograničava njihove izbore obrazovanja i zanimanja. Dodatno, i samo zakonodavstvo je definisano na pretpostavci preostalih radnih sposobnosti osoba s invaliditetom, što je diskriminatorno i pogrešno. Pretpostavka da osobe s invaliditetom, kakve god kvalifikacije i obrazovanje da imaju, imaju preostalu radnu sposobnost je zasnovana, takođe, na pogrešnom pristupu invaliditetu.

Ovaj koncept se samo primjenjuje prema osobama s invaliditetom za koje se smatra da su manje sposobne za rad i to zbog njihovog ličnog svojstva, a ne nepristupačnosti i neprilagođenosti radnog mjesta i uslova rada, dok se za sve druge podrazumijeva da imaju radnu sposobnost.

U tom smislu, država ne sprovodi redovne obuke, edukacije, dokvalifikacije i kontinuirano sticanje kompetencija osoba s invaliditetom, kako bi se one lakše i brže zaposlile, zadržale posao i napredovale u karijeri. Ne realizuje kampanje kojima se promoviše pravo na rad i pozitivni primjeri, ali ni efekti zapošljavanja osoba s invaliditetom, već sve svodi na volju poslodavaca, a osobe s invaliditetom nerijetko ostavlja bez stvarne podrške.

PRESS: Koju vrstu posla osobe sa invaliditetom najlakše mogu pronaći i kome se najčešće obraćaju kada traže posao?

M.V: Dugo vremena su osobe s invaliditetom u najvećoj mjeri i procentu bile zaposlene u nevladinom sektoru, posebno u organizacijama osoba s invaliditetom. U posljednje vrijeme, upravo posebno najviše zbog grant šema za zapošljavanje, ima ih zaposlenih u privredi, odnosno u privrednim društvima i kompanijama, kao i u javnoj upravi, ali dominantno na lokalnom nivou ili u nekim ustanovama i institucijama u okviru sistema, ali premalo u državnoj upravi, pa su samim tim skoro nikako zastupljene u okviru sve tri grane vlasti.

Izvor: PRESS

Pripremila: Dajana Vuković

Pročitano 223 put(a)

Back to top