sreda, 03 jul 2024 06:19

Osuđenici u Srbiji: lake mete zlostavljanja i nasilja, ne pominju se ni u pravilniku o kućnom redu

Written by

Osuđenici s invaliditetom u zatvorima i pravosuđu nisu prepoznati kao posebna populacija koja bi trebalo da uživa sva inkluzivna prava koja im po slovu domaćih zakona pripadaju.

Koliko je njihov položaj neregulisan govori i činjenica da se oni ne pominju u Pravilniku o kućnom redu kazneno-popravnih zavoda i okružnih zatvora ni u jednom članu, niti u izvještajima Uprave za izvršenje krivičnih sankcija, ali niti u bilo kojoj statistici uopšte.

Filip Mirić, doktor krivičnopravnih nauka, koji se bavi položajem osuđenika u ustanovama za izvršenje zavodskih sankcija u Srbiji, kaže da koliko broj osoba s invaliditetom prođe kroz zatvor i pravosudni sistem nije poznat, jer se time niko ne bavi.

Ono što znamo je prikupljeno iz teorije. I taj broj, ako pričamo o fizičkom invaliditetu je zaista mali. Postoje dve situacije, da osoba sa invaliditetom dođe na izdržavanje kazne ili da invaliditet stekne tokom izdržavanja kazne, najčešće nakon fizičkih obračuna. Ipak, broj onih sa psihosociljnim invaliditetom je mnogo veći. Kazna lišenja slobode, čovjeka ne rešava nužno samo slobode, mnogi se teško privikavaju na život u zatvoru,rekao je Mirić.

Termin invalidnost tako se odnosi se na različite vrste i nivoe oštećenja, teškoća ili smetnji, odnosno nepravilnosti u području fizičkog, psihičkog, psihofzičkog i socijalnog razvoja.

Posebno je, kako ističe Mirić, težak položaj osuđenika s intelektualnim invaliditetom. Odredbom 12.1 Evropskih zatvorskih pravila je propisano da “lica koja su duševno oboljela i čije duševno stanje ne dozvoljava da budu u zatvoru moraju biti smještena u specijalnu ustanovu”.

Međutim, kako je pisao u svom blogu, uprkos tome, primjetno je da se određeni broj osuđenih lica sa “teškim duševnim poremećajem” nalazi u zavodima za izvršenje krivičnih sankcija u kojima ne postoje odgovarajući uslovi za njihovo liječenje i tretman, a navedene osobe su ili došle sa već postojećim stanjem u zavod ili su oboljele u toku izdržavanja kazne.

Problem je u nedostatku adekvatnih terapija, zatvorskih deprivacija i svega onoga što dovodi do psihičkih problema kada počne odsluženje kazne. Mali je broj psihijatara. U ovakvim ustanovama radi obično jedan ili nijedan, odnosno dolazi periodično. Kako svaki osuđenik ima pravo da se obrati ljekaru, a to obično bude doktor opšte prakse, na kraju se sve svede na lečenje anksioznosti ili depresije, kazao je Mirić.

 

Manje od sto osoba s invaliditetom u zatvorima

 

Kada se Srbija pripremala za ostvarivanje Poglavlja 23 u pregovorima sa Evropskom unijom, u Zabeli 2016. otvorene su prve ćelije za osobe s invaliditetom. Tada je rečeno da u cijelom zatvorskom sistemu u Srbiji, koji ima više od 10.000 pretvorenih i osuđenih osoba, svega 69 osoba ima neki invaliditet, kao što su amputacija uda, oštećenje na jedno ili oba oka, ili neki drugi teži oblik invaliditeta.

Slični podaci su i u  Hrvatskoj, gdje godišnje od 60 do 80 osoba koji prođu kroz kroz zatvorski sistem imaju neki oblik fizičkog i senzornog invaliditeta.

Mirić je 2006. u okviru studija obišao ustanove za izvršenje krivičnih sankcija u Srbiji i prvo što je tada primijetio je bila nedostupnost, odnosno nedostajanje rampi. Od te činjenice krenula je i njegova zainteresovanost za položaj osoba s invaliditetom u zatvorima. Teškoće sa kojima se ove osobe suočavaju u društvu, u zatvorima se samo povećavaju.

Kada sam pitao nadležne zašto su objekti nedostupni, budući da je zatvor društvo u društvu, odnosno slika jednog društva, rečeno mi je da u tom objektu nema osuđenih osoba s invaliditetom. Na takav će odgovor najčešće naići svi oni koji istražuju ovu temu, nastavlja on.

Po zakonima, obaveza je da zgrada mora biti dostupna, bez obzira da li je od koristi jedna, pet, hiljadu ili nijedna osoba s invaliditetom. Broj osoba je irelevantan, a obaveza univerzalna i odnosi se na sve objekte.

Osobe sa fizičkim i senzornim invaliditetom najčešće se u zatvorima susrijeću sa neadekvatnim prostorijama, zbog prenaseljenosti objekata. U izvještajima Uprave za izvršenje krivičnih sankcija uvijek se podvlači da u zatvorima postoje pojedine prostorije prilagođene za osobe s invaliditetom, ali tu priča oko inkluzije staje. Na ove probleme ukazuju i organizacije koje se bave ljudskim pravima, pa i međunarodne, poput Ujedinjenih nacija.

Svi zavodi imaju po jednu sobu za osobu s invalididtetom i to je u izveštajima tačno. Postoji prostorija koja je za korisnike kolica. Ali čitav tretman života u zatvoru nije prilagođen osobama s invaliditetom! Zašto se za početak ne vodi posebna statistika, barem u okviru zdravstvene službe o osobama s invaliditetom. To je moj predlog za budućnost, da se tako vodi evidencija, da imamo od nečeg da krenemo, pa da poboljšavamo uslove života tih ljudi, rekao je Mirić.

Ovo ne treba da čudi, jer zapravo ne postoji ni zvaničan podatak koliko u Srbiji ukupno ima osoba s invaliditetom. Popis stanovništva tu daje smjernicu, ali to je samo projekcija, jer pitanje o invaliditetu na popisu nije obavezno. Tako broj osoba s invaliditetom saznajemo posredno preko udruženja i pojedinih zdravstvenih centara, ili literature, gde je prihvaćen podatak da taj broj varira oko 10 odsto u opštoj populaciji.

 

Raste populacija u zatvorima pa i broj osoba s invaliditetom u njima

 

U naučnom radu, Tertman osuđenih sa invaliditetom u zatvoru, Gorana Jovanovića sa Fakulteta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, piše da je ograničavajuće okruženje, nasilje u zatvorima, prekoračenje optimalnih kapaciteta, psihološki stres i nedostatak adekvatne medicinske njege, ono što najviše muči osobe sa invaliditetom u zatvorima.

Kako ističe Jovanović, zbog rastuće zatvorske populacije u većini zemalja i značajnog povećanja broja starijih zatvorenika, došlo je i do porasta broja osoba sa invaliditetom u zatvorima.

Zatvorenici sa invaliditetom su osobe sa hroničnim fzičkim, intelektualnim i senzornim oštećenjima. Zbog svog nepovoljnog fzičkog stanja, osuđeni sa invaliditetom su lake mete zlostavljanja i nasilja od strane zatvorenika i zatvorskog osoblja. Zatvorski čuvari mogu, na primjer, da konfskuju od zatvorenika kolica, štake, slušna pomagala, naočare i ljekove, piše on.

Kako nastavlja, mogu lako ostati bez obroka i biti primorani da u odsustvu pomoći prilikom obavljanja higijenskih i fiziološki potreba dođu u ponižavajuće stanje.

Psihičko zlostavljanje može se manifestovati i pomjeranjem namještaja u ćeliji osuđenika sa oštećenim vidom ili verbalnim uvredama. Dok zatvorenici sa vizuelnim invaliditetom nisu u mogućnosti da pročitaju svoju poštu ili zatvorska pravila i propise niti knjige iz biblioteke bez pomoći. Nisu im dostupni materijali na Brajevom pismu ili u audio zapisu.

 

Bez terapija, mogućnosti rada i resocijalizacije

 

Rekreativna i okupaciona terapija, kako kaže Mirić, zauzima posebno mjesto u procesu resocijalizacije osoba lišenih slobode. Ali osuđenici s invalididtetom nemaju mogućnost za ovakve terapije. Jedan od najboljih oblika resocijalizacije jeste rad, međutim, proizvodni pogoni u našim zatvorima su takvi da osobe s invaliditetom obično ne mogu da rade.

Onemogućavajući im da učestvuju u raznim aktivnostima, uključujući zatvorske programe savjetovanja, kao i sopstveni otpust i disciplinsko saslušanje, zatvorenici sa invaliditetom mogu biti rutinski isključeni iz učešća u programima rada i izvan zatvora, što dodatno opretećuje njihov boravak u zatvorenom.

Moglo bi da se uredi i pitanje personalnih asistenata u zatvorima, odnosno to ne bi bili klasični asistenti, nego zaposleni koji rade u okviru Uprave, koji su zaduženi za osobe za invaliditetom. Al to još nije ni u formi predloga, dodao je  sagovornik Danas-a.

Uprava za izvršenje krivičnih sankcija, ranije je medijima saopštila da svi zavodi imaju sobe koje su prilagođene za smještaj lica sa invaliditetom lišenih slobode. U starijim zavodima to se postiglo rekonstrukcijom nekadašnjih soba, dok su u svim novijim zavodima, prilikom njihovim izgradnje, namenjene prostorije isključivo za smještaj osoba s invaliditetom.

Osobe s invaliditetom, kako su istakli, kao i drugi zatvorenici, imaju pravo na boravak na svježem vazduhu od minimum dva sata, zdravstvenu zaštitu, posjete branioca, roditelja, bračnog druga, djece, usvojitelja, hranitelja pravo na telefonske razgovore, dopisivanje, učešće u kreativnim radionicima i specijalizovanim terapijskim programima, kupovinu na kantini, kao i na sva druga prava predviđena ZIKS-om.

 

Elektronsko pravosuđe pomoglo bi inkluziju

 

Inkluzivno pravosuđe najlakše se ogleda kroz dostupnost samih objekata, koji obično imaju rampe, ali pogrešno bi bilo sve svesti na korisnike invalidskih kolica. Taktilne staze, kako bi se poboljšali pristupi za osobe s oštećenjem vida, te tableti za komunikaciju sa osobama s oštećenjem sluha, samo su neke od stvari koje bi morale biti standard u našem pravosuđu.

Upotreba elektroskog pravosuđa, u najširem smislu, poboljšalo bi inkluziju, smatra Mirić, jer pravosuđe pružna mnoge usluge građanima.

 

Izvor: Danas

Pripremila: Dajana Vuković

Pročitano 81 put(a)

Back to top