Radionice se organizuju s ciljem podizanja svijesti različitih aktera kulturnog života iz regiona.

Učešće na Radionici mogu uzeti osobe s invaliditetom zainteresovane za umjetnost, OSI angažovane u organizacijama civilnog društva ili predstavnici organizacija osoba s invaliditetom, kao i predstavnici institucija kulture i umjetnosti.

Prva radionica na temu: Modeli pristupa invaliditetu kroz umjetnost i kulturu biće organizovana u srijedu, 23. novembra 2022. dok se prijave mogu slati do utorka, 22. novembra 2022.
Druga radionica na temu: Zastupljenost OSI u medijima biće organizovana u ponedeljak, 28. novembra 2022. dok se prijave mogu slati do petka, 25. novembra 2022.
Treća radionica na temu: Prikazivanje OSI u filmu biće organizovana u nedelju, 4. decembra 2022, dok se prijave mogu slati do petka, 2. decembra 2022.

Ovim putem pozivamo sve zainteresovane da nam šalju prijave na Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. uz kratko motivaciono pismo u maksimalno četri rečenice, a za sva dodatna pitanja organizacione i tehničke prirode informacije se mogu dobiti na telefon: 020/265-650 i 069/385-981 od ponedeljka do petka u vrijeme od 8.30 do 16.00 časova.

Aktivnost se realizuje kroz projekat Inkluzija umjetnika (ARTiculate inclusion) – koji sprovodi UMHCG uz finansijsku podršku Fonda za Zapadni Balkan.

Tivatski bodibilder Antonio Matković nastavlja sa osvajanjem medalja na takmičenjima u Crnoj Gori i inostranstvu.

U izjavi za Radio Tivat Antonio kaže da je zadovoljan svojim nastupima:

“Na Svjetskom prvenstvu u Španiji osvojio sam peto mjesto. Konkurencija je bila jaka ali i nepravedna, džabe žalbe i sve, ali šta je tu je idemo dalje u nove pobjede. Nakon Španije uslijedilo je još jedno takmičenje ali u drugom sličnom sportu, pauerliftingu (powerlifting), odnosno disciplini benč pres (bench press) na kome sam osvojio prvo mjesto. Jeste da je to moj prvi izlazak bio i da nisam imao iskustva sa pravilnom tehnikom izvođenja. Kad to kažem mislim na položaj tijela koji olakšava takmičaru da podigne više kilograma. Ovo je jedno dobro iskustvo i rado ću opet doći na ovakvo takmičenje.

"Sad je bila pauza nepunih osam dana i krećemo u nove pripreme za narednu sezonu. Imam puno posla oko nekih partija tijela koje moram da popravim do aprila, jer tad počinje sezona. Moj prvi nastup će biti nadam se polovinom aprila,a zatim idem na baš teško takmičenje u Torontu na kvalifikacije za Mister Olimpija (Mr Olympia). Mislim da imam šanse i daću sve od sebe da uspijem. Nakon toga u septembru London, opet kvalifikacije, ako ne uspijem u Torontu mada ne sumnjam u sebe i uspjeh”, rekao je Matković.

Izvor: Radio Tivat

Priredila: Anđela Miličić

Da li vas inspiriše kada vidite osobu s invaliditetom u umjetnosti? Ja svakog puta budem nadahnuta  kada vidim da se dešava promjena, da se generalano prihvata ta raznolikost u društvu. Međutim, u modnoj industriji, smatram da je ovo jedan veliki propust. Ali kada se priča o umjetnosti, onda mi najljepši opisi idu uz to.

Ljubav se krije u stvaranju. Često sam naišla na ljude koji su me ohrabrivali kad sam počela studije modnog dizajna. To znači da se promjene i prihvatanja dešavaju. Dok osluškujem, čujem komentare da su modeli na modnim revijama dosadni, imaju čist bijeli ten, previše su mršave i imaju već viđeni standard ljepote. S ovim sam shvatila da svijet hoće promjenu u modnom svijetu. A možda čak i na širem polju u umjetnosti. 

Puno sam čitala koliko su žene kao umjetnice mnogo manje priznate, nego muškarci. To je bilo dugo vremena, ali mislim da se taj propust već sada pozitivno mijenja, sad se dešava velika promjena u svijetu. Ljudi vole različite standarde, a ne kalupe. Sada smo s otvorenim srcem prihvatili  inspirišućeg slikara bez ruku, Huan Gafua (Huang Gafua), koji crta ustima ili nogama, Ninu Marker, inače jednu od mojih omiljenih manekenki, koja ima autizam, manekenku s Daun Sindromom ili (Winnie Harlow) Vini Harlov, koja ima Vitiligo, i to je čini upečatljivom manekenkom. Na modnim revijama, komentarišemo samo ono što vidimo na samoj modnoj pisti, ali osim odjeće i modela, najveću slavu zaslužuje dizajner kao i njegov tim, koji su iza kamera. Imamo situacije kada je dizajner ili član tima osoba s invaliditetom. Uvijek postoji određena grupa ljudi koja ima predrasude prema ovim zakašnjelim promjenama, ali mislim da svi mogu da vide da hendikep ne oduzima ljepotu.

Koliko puta ste poželjeli adekvatnu odjeću, šivenu po vašim mjerama, odjeću bez određenih djelova ili sa dugmićima koji se kače, pa se ne morate pomjerati? Poželim tako nekad da i sama kreiram liniju za nas, osobe s invaliditetom, jer je jako malo dizajnera koji stvarno obrate pažnju na ovaj problem, zato bi bilo najbolje osvježiti modnu scenu i inspirisati sve mlade ljude koji se žele baviti modom, a misle da im je prepreka njihov invaliditet.

Ja sam prošla kroz par iskušenja na fakultetu za modni dizajn, kada je fizicki dio posla bio glavni, ali tu sam istražila i otkrila da u stvari granice ne postoje. Na praktičnim predmetima sam malo sporije završavala određene stvari, ali uz kvalitetne profesore sam shvatila da to nije znak da treba da stanem. Moje najdivnije profesorice rekle su da je to odlično jer vježbam strpljenje na taj način. Podstaknuta sam i motivisana da granice ne vidim, spomenuću opet onu lijepu rečenicu ,,invaliditet je u glavi’’.  I zaista je tako. U umjetnosti je vizija ključ svakog djela, nije fizička sposobnost. 

Sve što smatrate preprekom, gledajte na to kao izazov i ne sumnjajte da ga nećete preći jer želja je glavni vodič na životnom putu.

Smatram da je posebna draž u tome da umjetnost zapravo znači sloboda, zato nerijetko biramo da se izrazimo kroz djelo. 

Nemamo osobe iste boje kose, istog karaktera, istog oblika tijela, iste boje kože i drugih osobina i to samo ohrabruje i motiviše novije generacije.  Mislim da je modna industrija tek sada počela da osviješćuje i prihvata sve standarde i razlike na svim granama, te se dešava velika revolucija. 

Ponosna sam što sam dio ove priče i što svojim primjerom mogu da inspirišem sve osobe s invaliditetom, da trebaju da prate svoj instikt i viziju u ostvarivanju svog sna da studiraju modni dizajn ili mozda neku drugu sferu u umjetnosti. Volim da istaknem da vaš život trebate da vizalizujete do najsitnijeg detalja i sa velikom vjerom sačekate ono što ste odredili. Energiju treba otpustiti i samo odrediti cilj, koji će da se dogodi.

Tihana Prelević

Udruženje mladih sa hedikepom Crne Gore (UMHCG) je organizovalo Školu dječjih prava u okviru projekta Održiva tranzicija za jednake mogućnosti (STEP), koji je finansijski podržan od strane UNICEF predstavništva u Crnoj Gori. 

Polaznici Škole istakli su da, su na trodnevoj obuci stekli mnoga znanja u oblasti ljudskih prava, zatim dječjih prava i prepoznali značaj prihvatanja različitosti. Svi polaznici su istakli važnost druženja i upoznavanja s ostalim polaznicima između kojih su bili i djeca s invaliditetom i djeca bez invaliditeta, kao i adolescenti s invaliditetom i adolescenti bez invaliditeta, uzrasta 14 - 19 godina iz Nikšića, Podgorice i Kolašina. 

Program Škole dječjih prava sastojao se iz teorijskog i praktičnog dijela, a pratile su ga i radionice, prikazivanje filmova, vježbe, Igra ograničenja dizajnirana od strane UMHCG, i rad u grupama.

Prvog dana uvodnu riječ je imala Sabina Žunić, zamjenica šefa predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori, nakon čega su obrađene sljedeće teme: modeli pristupa invaliditetu koju je obradila izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić, prava djece s invaliditetom i servisi podrške o kojoj je govorila Snežana Mijušković, predstavnica institucije Zaštitnika ljudskih prava, i zaštita od nasilja (s posebnim akcentom na onlajn nasilje) o čemu je govorila psihološkinja Dragana Đokić. 

Pored gore navedenih tema naredna dva dana su koncipirana tako da su obuhvatala teme: servisi podrške za djecu i mlade s invaliditetom, samoprocjena potreba i kultura, volonterstvo i aktivizam mladih / kreativnost i OSI o kojima je govorila Marina Vujačić, i ove teme su dominantno pratile interaktivan rad i rad u grupama. Još jedna tema odnosila se na uvod u dječja prava / mehanizmi zaštite o kojima su govorile Rajka Perović i Jelena Glušćević, predstavnice Centra za prava djeteta Crne Gore. 

Nakon predavanja, učesnici su imali praktičan rad i vježbe, u kojima su bili podijeljeni po grupama, što je dodatno doprinijelo sticanju znanja o pomenutim oblastima. Ove aktivnosti su učesnici istakli kao najzanimljivije jer su kroz praktičan rad i druženje s ostalim učesnicima postigli najviše razumijevanja o pravima i prihvatanju različitosti. Učesnici su dobili priliku da se dodatno informišu kroz prikazivanje stranog filma „Čudo (Wonder)“ koji inspiriše, kroz priču o dječaku s rijetkim oštećenjem na licu, koji prvi put pohađa školu i barijerama s kojima se susreće, i domaćeg filma „Ljepša strana našeg dana“ koji utiče na podizanje svijesti djece s invaliditetom, njihovim kreativnim i glumačkim kapacitetima, sposobnostima i mogućnosti inkluzije u društvenu zajednicu na različite načine. 

Ova aktivnost je realizovana u periodu od 3. do 5. novembra 2022, u hotelu Bianca, u opštini Kolašin. Školi je prisustvovalo desetoro djece, a učesnice su bile i dvije zaposlene u UMHCG. 

Škola dječjih prava završena je dodjelom sertifikata o učešću i planirano je uključivanje djece s invaliditetom i djece bez invaliditeta u postojeću Mrežu volontera, s ciljem proširivanja postojeće Mreže i uključimo mlade s invaliditetom i mlade bez invaliditeta uzrasta 18 – 30 godina, kako bi doprinijeli razvoju adekvatne komunikacije među djecom i mladima i uticali na smanjenje vršnjačkog nasilja i informativnost o pravima djece i mladih.

Ministarstvo prosvjete i Univerzitet Crne Gore (UCG) nijesu usaglašeni ko od te dvije ustanove ima obavezu da angažuje asistenta u nastavi na fakultetima. Dok u suštini prebacuju "lopticu odgovornosti“ sa jednih na druge ombudsman će "presuditi“. Nedavno je formirao predmet o ovom slučaju, a nakon što je Pobjeda pisala da je jedan student, osoba sa invaliditetom, napustio studije, jer nije imao podršku asistenta.

Tada su studenti ukazivali da im je ova vrsta pomoći neophodna. Primorani su da sami objavljuju oglase i zapošljavaju asistente, što ne može da izdrži njihov studentski budžet. Komentarisali su pojedini da se osjećaju diskriminisanim, jer je asistent u nastavi obezbijeđen kroz sistem osnovnog i srednjeg obrazovanja. Na fakultetima ga nemaju. Govorili su da su neki od njih demotivisani da upišu studije, te su navodili da se dešava da roditelj iz drugog grada putuje sa studentom i na fakultetu ga čeka dok se ne završe predavanja.

„Univerzitet Crne Gore je otvoren za saradnju i spreman za rješavanje zahtjeva ove prirode. Međutim, kao što smo već navodili, potrebne su inicijative koje treba da se pokrenu od donosioca zakona i nadležnih resornih ministarstava“, rekao je Pobjedi prorektor Univerziteta Crne Gore prof, dr Veselin Mićanović.

ZAHTJEVI

U Ministarstvu prosvjete drugačije sagledavaju problem. Sudeći prema njihovim navodima fakultet ima mogućnosti da angažuje asistenta.

Ustanova visokog obrazovanja se može osnovati i obavljati djelatnost, ako ima, između ostalog, obezbijeđene uslove i nesmetan pristup za lica s invaliditetom. Shodno tome, studentu s invaliditetom, u skladu sa Zakonom, treba da se prilagode uslovi nastave i polaganja ispita njegovim mogućnostima u skladu sa statutom ustanove“, rekli su oni. Pozivaju se na nacrt Strategije visokog obrazovanja gdje je predloženo da se ostvari jednakost, dostupnost i pravičnost inkluzivnog i kvalitetnog visokog obrazovanja za studente s invaliditetom. U okviru nje se, kako kažu, između ostalog, kao aktivnost predviđa organizovanje usluge akademske podrške.

Iz Ministarstva prosvjete kažu da Statut ustanove visokog obrazovanja treba da predvidi i ove uslove, angažovanje asistenta u nastavi.

„Na Statut Univerziteta saglasnost daje Vlada Crne Gore, a nadležni organi u državi, u postupku akreditacije i licenciranja, cijene ispunjenost uslova za rad ustanove i realizaciju nastavnog procesa, te Univerzitet nije adresa za pitanja ove prirode“, odgovara prorektor Mićanović. Prorektor navodi da do sada nijesu dobij ali zahtjeve studenata da se zaposli asistent.

„Ali gledamo afirmativno na rješavanje ovog pitanja i kao institucija sa visokim stepenom odgovornosti, otvoreni smo za saradnju i spremni za rješavanje zahtjeva ove prirode“, rekao je on.

Kako ne postoji zakonski osnov na osnovu kojeg bi se mogli angažovati asistenti u nastavi, kao tehnička pomoć u pogledu obezbjeđivanja pristupa obrazovanju i obrazovnom postignuću osoba s invaliditetom u visokoškolskom obrazovanju, potrebno je, kaže Mićanović, da postoji realna potreba i kontinuitet prisustva OSI na UCG.

Podsjeća da Univerzitet Crne Gore podržava sve aktivnosti koje će poboljšati položaj osoba s invaliditetom. Trude se, navodi Mićanović, da daju svoj doprinos bilo kroz oslobađanje od školarine ili realizaciju projektnih aktivnosti koje su usmjerene na osobe sa invaliditetom, te kontinuirano pristupaju izradi infrastrukture u pogledu omogućavanja pristupa prostorijama u kojima se realizuje nastava studentima s invaliditetom.

BEZ PRAVA

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), koje se bori da se poboljša status ove populacije u društvu, 2020. tražilo je od sva četiri Univerziteta u Crnoj Gori da se obezbijede studentima asistenti u nastavi. Tada su se obraćali i Ministarstvu prosvjete. Pisali su im i u decembru prošle godine.

Studentkinja treće godine Fakulteta političkih nauka Iva Vujisić rekla je nedavno Pobjedi da je država u obavezi da obezbijedi asistente. Tada je ispričala da ona ima asistenta koji joj pomaže na fakultetu, a dobila je tu vrstu pomoći preko Crvenog krsta koji realizuje određeni projekat. Vujisić, međutim, ističe da treba sistemski da se riješi trajno ovo pitanje, da se ne zavisi od projekata.

„Društvo hoće da bude napredno, idemo ka Evropskoj uniji, dajemo prava osobama s invaliditetom, da budemo uključeni u sve, da bude što manje diskriminacije, hajde onda da im pomognemo. Ovo nije rješenje. Konstantno smo pod stresom hoćemo li imati asistenta ili ne“, rekla je ona. Korisnica je kolica, ne može samostalno da piše zbog čega joj je potrebna pomoć asistenta u nastavi. 

„U prvom semestru nijesam imala asistenta. To je bilo veoma naporno“, rekla je ona.

Priredila: Anđela Miličić

Izvor: Pobjeda

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva mlade s invaliditetom (MSI), uzrasta od 15 do 35 godina da uzmu učešće na Treningu o zakonodavnom i strateškom okviru u oblasti zapošljavanja osoba  s invaliditetom (OSI), koji će se održati u četvrtak, 24. novembra 2022, u 12.00 časova. O mjestu održavanja Treninga svi/e zainteresovani/e će biti blagovremeno informisani/e, a isti će svakako biti organizovan na teritoriji Podgorice.

Trening će se odnositi na prava i obaveze iz oblasti rada i zapošljavanja, odnosno odredbe Zakona o radu i Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanja lica sa invaliditetom, kao i o mjerama i aktivnostima profesionalne rehabilitacije, s ciljem upoznavanja s mogućnostima i uslovima zapošljavanja, kao i benefitima koje poslodavci mogu ostvariti zapošljavanjem osoba s invaliditetom.

Zainteresovani/e učesnici/ce se mogu prijaviti najkasnije do 20. novembra 2022. do 12.00 časova, dostavljanjem motivacionog pisma i kratke biografije na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Prijava za Trening za MSI.

Broj mjesta je ograničen.

Ova aktivnost je finansijski podržana od stane Sekretarijata za lokalnu samoupravu – Kancelarije za mlade Glavnog grada Podgorica.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva mlade s invaliditetom (MSI), uzrasta od 15 do 35 godina da uzmu učešće na Radionici o vještinama (samo)prezentacije, koja će se održati u četvrtak, 1. decembra 2022, u 12.00 časova. O mjestu održavanja Radionice svi/e zainteresovani/e će biti blagovremeno informisani/e, a ista će svakako biti održana u Podgorici.

Radionica se organizuje s ciljem razvoja vještina mladih s invaliditetom da se adekvatno predstave potencijalnim poslodavcima. Radionica će obuhvatiti sljedeće teme: samopouzdanje, komunikacijske vještine, pisanje Europass CV i motivacionog pisma.

Zainteresovani/e učesnici/ce se mogu prijaviti najkasnije do 23. novembra 2022. do 12.00 časova, dostavljanjem motivacionog pisma i kratke biografije na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Prijava za Radionicu za MSI.

Broj mjesta je ograničen.

Ova aktivnost je finansijski podržana od stane Sekretarijata za lokalnu samoupravu – Kancelarije za mlade Glavnog grada Podgorica.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji sa Savezom slijepih Crne Gore (SSCG), u okviru projekta Inkluzija osoba s invaliditetom, je u petak, 4. novembra 2022, održalo onlajn prezentaciju za dio zaposlenih u agencijama EU u Crnoj Gori koji su bili uključeni u realizaciju projekta. Prezentacija se odnosila na dobijene rezultate koji su se odnosili na fizičku pristupačnost prostorija i procjenu digitalne pristupačnosti među agencijama Ujedinjenih nacija (UN) u Crnoj Gori. 

U prethodnom periodu je izvršena fizička procjena prostorija UN u dvije zajedničke prostorije u Crnoj Gori: u UN Eko kući, u kojoj su smještene četiri UN agencije: Međunarodna organizacija rada (ILO), Program razvoja Ujedinjenih nacija (UNDP), Fond Ujedinjenih nacija za djecu (UNICEF) i Kancelarija rezidentnog koordinatora Ujedinjenih nacija (RCO), kao i u poslovnom centru Hilton, u kojoj su smještene dvije agencije UN-a: Međunarodna organizacija za migracije (IOM) i Komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR),

Prezentacija se sastojala iz dva dijela. U prvom dijelu Katarina Bigović Kulić (SSCG) govorila je o sprovedenom monitoringu koji je pokazao u kojoj mjeri su dokumenta koja se objavljuju na web stranicama UN agencija u Crnoj Gori pristupačna za osobe s potpunim ili djelimičnim oštećenjem vida. Na kraju, date su preporuke koje su u skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, i na taj način se skreće pažnja na potrebu da se osigura pristup ICT-a osobama s invaliditetom, na ravnopravnoj osnovi sa drugima, a ukoliko postoje barijere, njih je neophodno eliminisati. Preporuke su se odnosile na postojanje opcija pristupačnosti u odnosu na sve elemente - kontrast, istaknute linkove, uvećanje teksta, razmak između slova, pauziranje animacije, font za disleksiju, kursor, strukturu stranice, prored, poravnanje teksta, grafičke elemente, banere. Tom prilikom je naglašeno da je potrebno da fotografije budu opisane na odgovarajući način i da sadrže opise, omogućiti ponuđene titlove, transkript ne-tekstualnom sadržaju, automatsku konverziju teksta u audio format i slično. 

Drugi dio prezentacije bio je posvećen fizičkoj pristupačnosti i Iva Mijović (UMHCG) govorila je o sprovedenim monitorinzima s aspekta poštovanja odredbi univerzalnog dizajna. Predočeni su rezultati koji su se odnosili na obavezne elemente pristupačnosti, a to su: kakav je pristup zgradi, koji uključuje i kapije, da li postoji obilježeno parking mjesto za OSI i koje su njegove dimenzije, da li je ulazni prostor urađen po standardima, zatim da li su ispoštovani elementi pristupačnosti koji se odnose na recepciju, toalete, kancelarije zaposlenih, prostorije za sastanke i konferencije, pristupačne radne površine, kafeterije. Pored toga, bitna je mobilnost između različitih oblasti, npr. od radnog prostora, do sala za sastanke, kafeterije, do pristupačnih toaleta, kao i mobilnost između spratova, uz upotrebu lifta, koji se nalazi u obje zgrade u kojima se nalaze rezidentne UN agencije. 

U Izvještaju o procjeni navedene su i preporuke i rokovi (kraći, srednji i duži) u kojima je potrebno prilagoditi objekte u skladu sa standardima univerzalnog dizajna. Za dvije UN agencije čije se prostorije nalaze u Biznis centru Hilton iz UN su naveli da neće biti moguće ispoštovati elemente pristupačnosti koji se tiču adaptacije ili rekonstrukcije prostorija.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva zainteresovane osobe s invaliditetom (OSI), uzrasta od 18 do 35 godina s teritorije Glavnog grada Podgorice da se prijave za učešće na osnovnom nivou kursa računara.

Učešćem na Kursu mladi s invaliditetom će unaprijediti znanja i vještina koje su preduslov kvalitetnog pristupa obrazovanju i zaposlenju gotovo na svakom radnom mjestu. Zamišljen je kao grupna obuka za pet OSI i program će biti koncipiran kao paralelni rad teorija/praksa u trajanju od četiri mjeseca, počev od 1. decembra 2022. Program će sprovoditi licencirani organizator obrazovanja odraslih Društvo za zapošljavanje, obrazovanje odraslih, organizovanje i izvođenje profesionalne rehabilitacije – ZOPT. 

Na kursu će biti obrađene sledeće teme:

• Računari i informacione tehnologije;
• Operativni sistem (Microsoft Windows);
• Obradu teksta (Mikrosoft Word),
• Internet i komunikacije (Microsoft Internet Explorer i Microsoft Outlook Express).

Zainteresovani kandidati/kinje se mogu prijaviti dostavljanjem motivacionog pisma i kratke biografije najkasnije do 21. novembra 2022. na mejl adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Prijava za Kurs računara.

Aktivnost se realizuje u okviru grant projekta Jačanje otpornosti starijih osoba i osoba sa invaliditetom tokom COVID-19 virusa i budućih kriza kojim koordinira Crveni krst Crne Gore i Crveni krst Srbije, a koji je podržan od strane Evropske unije, Austrijske razvojne agencije i Austrijskog Crvenog krsta.

Kao da je ovo izdanje časopisa, posvećenog samostalnom življenju, čekalo moj dugi oporavak i ponovno otpočinjanje, ili nastavak samostalnog življenja nakon desetomjesečne "pauze".

Nemam unutrašnju, ličnu, a još manje profesionalnu potrebu ili obavezu da pišem o svom "iskustvu", odnosno zdravstvenom izazovu, kakav je moždani udar, ali primjećujem da moja priča jako ohrabruje ljude, pa ako će pomoći makar jednoj osobi biće značajno i dragocjeno. Namjerno pišem "izazov" jer se sada, nakon svega što sam preživjela, šalim da ja nemam probleme, samo izazove, iako nije bilo ni najmanje bezazleno. Naprotiv. 

Naime, u januaru 2022, tačnije, u subotu, 29. januara, u poslijepodnevnim časovima, doživjela sam moždani udar i dugih 40 sati, nepomično, ležala u nesvijesti, dok me u ponedeljak ujutru nijesu našle kolege s posla. Znam da je bilo poslije podne jer nijesam izlazila iz zgrade, nakon povratka iz grada.

Doživjela sam i preživjela tip koji preživi svega 4% ljudi. 

Sjećam se jedino te subote i povratka iz grada s prijateljem. Kada smo se razdvojili ispred njegovog ulaza, na čošku zgrade, mi se zavrtjelo u glavi, na kratko sam se uhvatila za zid, i kada je prošlo nastavila. Međutim, ne sjećam se kako sam ušla u zgradu, niti otključala vrata, niti gdje i kada sam legla. Jedino se sjećam da sam se nakon nekog vremena ustajala do kupatila. Kaže mi prijatelj da su me našli na podu, bosu, ali pokrivenu ćebetom?! 

Dugih pet mjeseci sam bila u bolnici, a do 5. maja, bez mogućnosti posjeta. Naime, oba brata su prethodno na kratko ulazila, ali se tog perioda ne sjećam. Bila sam toliko konfuzna da dugo nijesam znala je li se nešto zaista desilo, ili sam sanjala. Možda je i bolje što je tako jer nekih situacija sa nekim sestrama i tehničarima bih radije da se ne sjećam. I zaista se i ne sjećam, mada ima i prilično neugodnih kojih se sjećam, uključujući komentare "kada ću više ići kući", kao da sam željela boraviti u takvom okruženju. Međutim, od jula mi se dešava da mi se vraća pamćenje, ali ono što se dešavalo od aprila, ne i prije toga. 

Naravno, bilo je i onih koji su divni, ali neću o imenima jer sam nekima zaboravila ime. Ipak, glasa i lika svih njih se sjećam, tako da bih i kada su u hodniku znala ko priča. Krajem maja se ispostavilo i da sam COVID-19 pozitivna, zbog čega sam izmještena na infektivnom odjeljenju. Tamo je osoblje zaista divno i pažljivo, mnogo posvećeno, a non-stop "na nogama". 

Ipak, i dalje smatram da sam imala predivnog doktora, vrhunskog stručnjaka, najboljeg neurohirurga kojeg imamo, Luku Borovinića, iako je svoju skromnost pokazao kada sam mu u jednom razgovoru rekla da smatram da mi je spasao život. On je neko koga mnogo cijenim i čije mi prisustvo mnogo odgovara, osjećam se sigurnije i smjelije. 

Štaviše, srećna sam što ga poznajem, i zaslužan je što imam prijatna osjećanja kada prođem pored KBC, posle mnogo, mnogo godina drugačijih osjećanja i iskustava. 

Prijatelji mi pričaju da sam na neurohirurgiji stalno pitala za Lopticu (mog psa), i trening u Herceg Novom, koji ne znam da li se desio u tom periodu :), ali vjerujem da sam i to sanjala jer Herceg Novi volim najviše od svih gradova.

Lopticu su, inače, našli na meni, ležala je i tek se spuštila nakon što su otvorili vrata od dnevnog boravka. Bilo im je čudno zašto se ona ne čuje i ne laje, ali pošto su čuli vibriranje telefona odlučili su da provale vrata. 

Preko 40 sati nije obavila nuždu u stanu. Kasnije, kada je prijatelj poveo u šetnju kaže da je dugo obavljala nuždu, nakon čega je jedno vrijeme ležala pored njega, a onda se ustala i počela da laje kada se opuštila jer je obavila nuždu. Ona je, zaista, posebno stvorenje i pokazala je to nebrojeno puta, ne samo sada.

Često sam, takođe, sanjala da idem do kupatila u koje ne mogu da uđem zbog drvenih letvi i nepremostivih prepreka. U želji da budem samostalna, iako sam mjesecima bila toliko nepomična da se nijesam mogla javiti na telefon jer senzor na moj dodir ne bi funkcionisao, bilo mi je prilično teško. Nerijetko bih oplakala zbog toga jer mi je to bilo najteže iskustvo pored jecaja drugih ljudi i zvuka respiratora.

Dok sam bila na hematologiji sanjala sam da sam u Goliji, na selu, kod roditelja i onda bih molila majku da me vodi kući. :)

Takođe sam sanjala da sam kod tetke, u Nikšiću, ali da su tu sestre i sve je kao na odjeljenju. Sestra od tetke, njena ćerka, mi je ispričala kasnije da je ta tetka bila najviše u kontaktu sa svima, što je, vjerujem, razlog snova jer su se identično ponavljali. 

U junu sam počela sanjati da mi kosa otpada, iako je bila toliko kratka da nije imalo šta otpadati. :) To je bio znak da briga prolazi, tako da sam noć prije izlaska iz bolnice sanjala da mi je i otpao poslednji dugi pramen. 

Kada je stariji brat došao pitala sam ga da li majka zna šta mi se desilo i rekla mu da joj ne pričaju. 

Od 27. juna i izlaska iz bolnice počeo je stvarni oporavak jer sam svakoga dana imala vježbe fizioterapeutkinje. I dan danas vježbam, par puta dnevno i s tegovina, i nadam se da neću prestati do kraja života. 

...

Na kratko da se "vratim" u KBC; naime, kada je majka prvi put došla bila sam smještena s muškarcima u sobi. U tom periodu moj doktor je koristio neiskorišćene dane godišnjeg odmora iz 2021. Pošto mi je krevet bio poslednji do prozora pomislila je da nijesam tu, i da su joj pogrešno rekli, a kada me je ugledala jedva me je prepoznala jer sigurno nijesam imala ni 30 kilograma. Dugo sam samo doručkovala maslac i džem, ili sir, i tako do narednog jutra, i to jako rano, odmah nakon vizite. Užasno sam mrzjela zvuk kolica s hranom jer mi je mjesecima donošena kuvana riža, koja nije ni slatka, ni slana, sve dok jedna Bjelopoljka, s kojom sam sada prijateljica, nije tražila da mi se donese ista hrana, kao i njoj, ali to je bilo tek krajem maja, pa s pauzom do posle 10. juna jer sam bila na hematologiji, gdje su me dobro hranili jer je hranu slao moj brat. 

Jako sam slabo spavala, toliko slabo da bi mi se ujutru prije i nakon vizite baš spavalo. Naravno, dešavalo se da zaspim pa se hljeb potpuno osuši. Takođe, dugo su mi davali samo sredinu (ne i koru), dok nijesam zamolila pripravnike/ce da mi daju i koru. Sestre su im rekle da se mogu zagrcnuti, ali nijesu brinule što pet mjeseci ležim na leđima, bez pomjeranja na boku i pridržavanja jastucima jer sam, naravno, tek u julu počela samostalno da se okrećem ka boku. Da ne govorim da je to prvenstveno posao fizioterapeuta. 

Ubrzo, u julu, sam počela i da sjedim samostalno, a onda da se, uz pridržavanje za sto, ustajem, i na kraju od 5. avgusta i da hodam bez pomagala.

Osjećala sam se kao beba koja se "dočepala" svojih nogu. Bilo mi je, naravno, mnogo stalo da budem samostalna, posebno u kupatilu, iako su brat i snaha zaista divni. Naravno, snaha mi je više pomagala u kupatilu.

Međutim, rana odvojenost od roditelja je učinila karakter čvrstim i nepokolebljivim.

Doktor je u julu rekao da je vijest da sjedim samostalno odlična vijest, i da je izvjesno da neće biti potrebna treća intervencija, koja je jako rizična, i bez obzira što nekada mora da se uradi, može da izazove ozbiljne posljedice. 

Pored moje porodice, fizioterapeutkinje, i ispravnih odluka doktora Borovinića, mislim da je moja upornost i pozitivan duh, kao i želja za životom bila presudna za oporavak. Nijednog trenutka se nijesam zapitala: "Zašto baš ja? Šta sam loše uradila, i zbog čega ispaštam?"

Naprotiv, bila sam neopisivo srećna i zahvalna, pa su rezultati došli zaista brzo nakon izlaska iz bolnice, a fizičke posljedice se i ne primjećuju. 

Upravo ovim tekstom sam vam to htjela i poručiti: Živite svakoga dana radujući se novom jutru, i novoj večeri, svakom čovjeku, susretu, razgovoru, osmjehu, zagrljaju jer teško možete znati koliko sekundi, minuta, dana, mjeseci ili godina vam je ostalo. Ali, ono što trebate znati jeste da se najvrednije stvari, kao što su: zdravlje, ljubav, čista savjest i prijatelji, ne mogu kupiti novcem jer njihova vrijednost nema cijenu!  

Marina Vujačić (Ona koja je pored kliničke smrti preživjela i moždani udar i ne misli da je zbog toga heroj, već "samo" ona koja voli život) 

Tekst je pripremljen i biće objavljen u časopisu DisabilityINFO, specijalnom izdanju posvećenom samostalnom življenju.