ponedeljak, 15 april 2013 12:45

(Ne)ravnopravni u obrazovanju

Autor:

Bez obzira na javno proklamovanu obavezu države da visoko obrazovanje omogući svim svojim građanima/kama, pa tako i osobama s invaliditetom, do sada je vrlo malo učinjeno da crnogorsko visoko obrazovanje bude dostupno svim mladima s invaliditetom. To je dovelo do posljedice da je i dalje broj studenata s invaliditetom u Crnoj Gori nezadovoljavajući, makar po mišljenju onih koji ulažu svakodnevne napore da ih bude više. Glavni razlozi su: nepristupačnost visokoobrazovnih institucija, nepostojanje organizovanih servisa podrške na Univerzitetima i treći, ne manje bitan razlog jeste nedovoljna svijest o potrebi i obavezi stvaranja uslova za jednake mogućnosti studentima s invaliditetom. Da postoji dovoljan nivo edukovanosti i znanja cjelokupnog društva o pravima i mogućnostima osoba s invaliditetom, u ovom slučaju studenata/kinja inkluzivno obrazovanje bi krenulo stvaranjem uslova, uklanjanjem arhitektonskih barijera, analizom potreba, obezbjeđivanjem servisa podrške, od dostupnog prevoza, asistencije u nastavi, prilagođenih planova i programa, literature, tumača za gestovni govor i sl. a ne od „ubacivanja i guranja“ djece u ustanove, da bi ih brojčano bilo više, kako bi se mogli pohvaliti rezultatima.

Bez obzira što Konvencija UN o pravima osoba sa invaliditetom, čiji je potpisnik i Crna Gora, u Članu 24. jasno ističe značaj visokog (tercijalnog) obrazovanja za osobe s invaliditetom, kao i obavezu svake države potpisnice da omogući osobama s invaliditetom obrazovanje i učenje bez diskriminacije i na osnovu jednakosti sa drugima u našoj državi je inkluzivno obrazovanje krenulo bez razumnih adaptacija i bez zadovoljenja osnovnih obrazovnih potreba. Nesporno je da je upisan mnogo veći broj djece i studenata s invaliditetom u odnosu na protekli period, ali je jednako nesporno da su opet mnoga druga djeca s invaliditetom diskriminisana i ostavljena kući, ili se svakodnevno unose u školu, dovode na fakultet, da nema literature na brajevom pismu, niti u elektronskoj formi, da svako dijete/student s invaliditetom nema asistenciju (bila ona personalna ili u nastavi) ili makar nema kvalitetnu asistenciju, da se i dalje vrši segregacija i izolacija, jer se djeca s invaliditetom upisuju u ista odjeljenja, da nema dostupnog prevoza „od vrata do vrata“...

Od Konvencije i Ustava do Zakona o visokom obrazovanju i Statuta Univerziteta svugdje se pominju obaveze države i društva kada su u pitanju studenti s invaliditetom, međutim postavlja se pitanje gdje je onda problem, naravno u implementaciji od nivoa predškolskog uzrasta do visokog obrazovanja.

Radi prikazivanja na konkretnim primjerima prethodno napisanog, analiziraćemo dostupnost visokog obrazovanja, koje je čak najpristupačnije (i tu se krenulo od kraja, a ne od početka; prvo se prilagođavaju fakulteti, pa onda osnovne i srednje škole). Na Univerzitetima u Crnoj Gori, shodno Pravilniku o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti, ne postoji potpuno prilagođen fakultet. Međutim, ipak se mogu izdvojiti Pravni fakultet Univerziteta Crne Gore i Fakultet političkih nauka koji zadovoljavaju osnovne elemente iako nijesu jednako pristupačni, niti su u potpunosti pristupačni svih studentima s invaliditetom, odnosno svim vrstama invaliditeta. Filozofski fakultet i Fakultet za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću su samo djelimično prilagođeni, sa mogućnošću ulaska na prizemlje, kao i Ekonomski fakultet u Podgorici, sa rampom na zadnjoj strani zgrade, Kompleks tehničkih fakulteta: Elektrotehničkifakultet, Mašinskifakultet, Metalurško-tehnološkifakultet, Prirodno-matematičkifakultet, Građevinskifakultet i Arhitektonskifakultet imaju samo rampu na ulazu bez ograde, koja je građena prije 10-ak godina, ali su u unutrašnjosti potpuno nepristupačni. Takođe postoji rampa sa koja nije građena po standardima kod bifea. I ova rampa takođe vodi samo do prizemlja. Stepenišni lift koji je ugrađen 2006. godine od strane UMHCG-a, sa namjerom da svi spratovi budu pristupačnosti, se nakon dvije godine pokvario, a uprava fakulteta nije učinila ništa da lift opet osposobi i profuncioniše i time omogući nesmetan upis i studiranje osoba s invaliditetom na tehničkim fakultetima.

S obzirom na prethodno navedeno najviše osoba s invaliditetom se upravo upiše na Pravni fakultet i Fakultet političkih nauka, te stoga među obrazovanim osobama s invaliditetom imamo najveći broj pravnika/ca i socijalnih radnika/ca. Većina može steći utisak da je to njihov izbor, ali ne, to je njihovo moranje, jer drugog izbora nemaju.

Smještaj studenata se obezbjeđuje kroz saradnju koju Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore ima sa upravom JU „Dom učenika i studenata“. Dva studentska doma u Crnoj Gori djelimično zadovoljavaju uslove pristupačnosti (Prva faza Studentskog doma u Podgorici i Studentski dom „Braća Vučinić“ u Nikšiću). U Prvoj fazi Studentskog doma u Podgorici postoji lift koji je ugrađen prošle godine a vodi do prizemlja i međusprata, u Plavom dvoru takođe postoji lift koji vodi do prvog sprata, dokudomu „Braća Vučinić“ postoji jedna prilagođena soba za korisnike/ce invalidskih kolica. Međutim, tu je vidna segregacija i izolacija studenata s invaliditetom od drugih studenata, osim toga očigledno je da nije dovoljno učinjeno i da je riječ o djelimičnoj pristupačnosti. Ostali fakulteti uopšte nemaju obezbijeđen adekvatan pristup studentima s invaliditetom što za posljedicu ima da osobe s invaliditetom ne mogu upisati ove fakultete. Veliki i zajednički problem svih visokoškolskih ustanova je nepostojanje dostupne literature za studente sa oštećenjem vida, te nepostojanje gestovnih tumača za studente oštećenog sluha. Tako su najčešće ove dvije kategorije studenata primorane da ispite polažu usmeno, odnosno pismeno, što za posljedicu ima nemogućnost izbora. Dovoljan podatak o uslovima za osobe oštećenog sluha govori činjenica da je trenutno na univerzitetu samo dvoje studenata sa oštećenjem sluha.

Fakulteti Univerziteta „Mediteran“ su djelimično pristupačni sa stepenicom na ulazu sa obje strane, dok je zgrada Univerziteta ‘’Donja Gorica’’ s obzirom da je rađena prije usvajanja Zakona o izgradnji objekata i uređenju prostora, moglo bi se reći,najpristupačnija za korisnike kolica. Međutim, postoji još uvijek jedan dio aktivnosti koje je neophodno preuzeti u narednom periodu da bi stanje i uslovi na Univerzitetu Donje Gorice bilo zadovoljavajući i da bi bili u skladu sa evropskim i međunarodnim standardima.

Na Pravnom Fakultetu UCG-a je u novembru 2010. Godine postavljena table sa planom zgrade ove ustanove i natpisi na vratima kabineta na Brajevom pismu, ali na visini koja ne odgovara svakom studentu sa oštećenjem vida, odnosno studentima koji imaju "kombinovani" invaliditet.

Osim toga što je visina šaltera studentskih službi na svim fakultetima neodgovarajuća, toaleti i većina zajedničkih prostorija nepristupačni, vidno je i nerazumijevanje jednog dijela nastavnog osoblja da izađe u susret studentima s invaliditetom. S druge strane uprave pojedinih fakulteta su već nekoliko godina unazad na zahtjev UMHCG-a oslobađale studente s invaliditetom od plaćanja školarine, a ove godine je i Upravni odbor Univerziteta Crne Gore na predlog rektora te institucije donio odluku o oslobađanju studenata s invaliditetom od plaćanja školarine. Tako je ove godine,moglo bi se reći na teret državnog univerziteta upisano 27 studenata s invaliditetom, 21 student/kinja koji su oslobođeni plaćanja školarine i 6 budžetskih, dok osim UCG-a Univerzitet „Mediteran“ već treću godinu za redom sprovodi afirmativnu akciju u vidu besplatnog upisa brucoša, a ove godine je na zahtjev Udruženja uprava ovog univerziteta oslobodila plaćanja školarine i tri „starija“ studenta/kinje. Univerzitet Donja Gorica je oslobodio jednu studentkinju s invaliditetom plaćanja školarine na zahtjev UMHCG-a, do ostalih dvoje studenata s invaliditetom ovog fakulteta plaćaju svoje školovanje, jer se nijesu obratili UMHCG-u.

Možemo zaključiti da oslobađanje od plaćanja školarine za osobe s invaliditetom predstavlja značajan pomak u ostvarivanju njihovih ostalih prava i studentskih potreba. To je, ustvari, kompezacija za sve nedostatke i probleme sa kojima se susrijeću studenti s invaliditetom tokom studija. Međutim, to ne znači da je u ovoj oblasti samim tim dovoljno učinjeno i da trebamo biti zadovoljni postignutim. Besplatno školovanje predstavlja samo podsticaj i dobru osnovu za početak, odnosno prelazno rješenje do uklanjanja i minimalizovanja ostalih problema; nepristupačnosti, nepostojanja servisa podrške u koje spadaju: dostupan prevoz, prilagođena literatura, obezbijeđen gestovni prevod, personalna asistencija za studente ili asistencija učeniku u nastavi.

 

Marina Vujačić

Pročitano 1369 put(a)

Back to top