petak, 15 april 2016 12:54

Uvodno izlaganje Marine Vujačić na okruglom stolu: "Visoko obrazovanje osoba s invaliditetom i uloga Univerziteta Crne Gore"

Autor:

"Uloga obrazovanja je odlučujuća u razvoju ličnosti u toku njenog čitavog života, a takođe i u razvoju cijelog društva. Obrazovanje treba da bude u funkciji harmoničnog i istinskog razvoja čovjeka.“  UNESCO

Obrazovanje je, dakle, smisao života, a smisao životu daje čovjek. Samim tim za uslove, jednak pristup i mogućnosti obrazovanja, smo odgovorni mi – ljudi, kako pojedinačno, tako i kolektivno.

Da bi svi u obrazovnom procesu bili zadovoljni, neophodno im je pristupiti i prilaziti individualno, u skladu s njihovim interesovanjima, mogućnostima, potrebama, željama. Upravo na ovom mjestu možemo napraviti i razliku između obrazovanja za sve i obrazovanja za svakoga, odnosno “masovnog” na jednoj i individualizovanog obrazovanja koje poštuje svakog pojedinca i pronalazi adekvatne pristupe da obrazovanje bude jednako dostupno svima, na drugoj strani.

Ako govorimo o kvantitativnom aspektu obrazovanja OSI onda se može istaći da su brojke zaista u porastu. Često čujemo da je veliki broj djece i odraslih s invaliditetom koji se svake godine upišu u obrazovne ustanove i institucije, posebno do nivoa visokog obrazovanja. Međutim, o obrazovanju ne smijemo govoriti ako u obzir ne uzmemo i kvalitativni aspekt obrazovanja i rezultate postignutog.

Inkluzija je širok pojam koji ne obuhvata samo inkluziju u obrazovanju,već se čuje svakodnevno u kontektnu priče o pravima OSI. Međutim, reklo bi se da još uvijek nije dobro poznat pojam svima, pa ni onima koji su, na bilo koji način, uključeni u inkluzivno obrazovanje.

Napretka svakako ima, ali da bi smo govorili o uslovima u kojima se obrazuju OSI na univerzitetu i trenutnoj situaciji važno je da odgovorimo i na sljedeća pitanja: koliko je odnos i pristup društva prema OSI generalno uticao na uslove i način na koji se odvija proces obrazovanja OSI, koliko mladih s invaliditetom upiše fakultet kojizaista želi, koliko studenata može samostalno i dostojanstveno ući na fakultet, i doći do svih prostorija u njemu, ući u toalet, otići do dekanata, sjedjeti u klupi, i biti za govornicom ravnopravno s drugima, koliko ima udžbenika na Brajevom pismu, u elektronskoj formi, koliko ima Brajevih mašina i štampača, na kojoj visini su postavljeni šalteri, oglasne table i sl, koliko je onima s oštećenim sluhom omogućeno da koriste ili uče gestovni govor, koliko studenata ima obezbijeđenog asistenta u nastavi ili personalnog asistenta, prevoz “od vrata do vrata” i sl,?

Kako bi moji odgovori na ova pitanja bili jasniji na kratko ću se osvrnuti na istorijat obrazovanja OSI i društvene aspekte istog.

Socijalna izolacija osoba s invaliditetom u društvu, posebno ona koja je godinama bila zastupljena u obrazovanju je imala ne samo posledice kada su u pitanju odnosi između osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta, koji se može okarakterisati kao odnos izbjegavanja, stida i sramote, nesigurnosti, nedostatka samopoštovanja, skromnih očekivanja, već i usmjeravanja osoba s invaliditetom kroz čitav život, od izbora obrazovanja i zanimanjado izbora prijatelja, porodicei ljubavi.

Inkluzivno obrazovanje je ili shvaćeno pogrešno ili je pogrešno primjenjivano u praksi. Ovo kažem zbog toga što inkluziju i dalje karakteriše integracija, pa u nekim situacijama i segregacija OSI. Danas na nivou visokog obrazovanja, uključujući i tek upisane brucose imamo oko 90 studenata, od čega je njih oko 50 na UCG, a većina na Pravnom i Fakultetu političkih nauka, što je svakako značajan napredak u odnosu na prethodni period.

Inkluzivno obrazovanje je omogućilo uključivanje djece koja u suprotnom nikada ne bi bila uključena u proces obrazovanja, ali na drugoj strani ni inkluzivno obrazovanje se jednako ne primjenjuje prema svima, pa tako ni dan danas osobe s fizičkim invaliditetom nijesu ravnopravne, već naprotiv zbog nepristupačnosti i fizičkih barijera su često potpuno isključene, posebno iz procesa visokog obrazovanja. Dok je usmjerenje najčešće bilo na osobama s intelektualnim invaliditetom i kombinovanim vrstama invaliditeta, u novije vrijeme prema osobama s autizmom, disleksijom, disgrafijom, diskalkulijom i sl. ostale kategorije (pored osoba s fizičkim, osobe s oštećenim vidom i djelimičnim ostećenjem sluha) za koje su bile potrebne samo osnovne adaptacije i prilagođavanja nastavnog procesa i literature su često zanerarivane s aspekta inkluzije.

Stiče se utisak da inkluzivno obrazovanje nije započelo uklanjanjem arhitektonskih barijera, analizom potreba, obezbjeđivanjem servisa podrške, od dostupnog prevoza, asistencije u nastavi, prilagođenih planova i programa, literature, tumača za gestovni govor i sl. Pa zato često danas imamo situaciju da se u praksi problemi rješavaju ad hoc, ukoliko se uopšte riješe. Za nepristupačnost škola i fakulteta se pravdamo neinteresovanjem OSI da upišu te škole i fakultete, ne shvatajući da smo kao društvo dužni uslove stvoriti mnogo ranije da bi OSI uopšte mogle biti uključene u obrazovanju.

Na Univerzitetima u Crnoj Gori, shodno Pravilniku o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti, ne postoji potpuno prilagođen fakultet. Međutim, ipak se mogu izdvojiti Pravni fakultet, Fakultet političkih nauka i Fakultet za sport i fizičko vaspitanje koji zadovoljavaju osnovne elemente iako nijesu jednako pristupačni, niti su u potpunosti pristupačni svim studentima s invaliditetom, odnosno svim vrstama invaliditeta. Filozofski fakultet s mogućnošću ulaska na prizemlje, kao i Ekonomski fakultet u Podgorici, s rampom na zadnjoj strani zgrade su djelimično pristupačni. Kompleks tehničkih fakulteta ima samo rampu na ulazu bez siguronosne ograde, ali su u unutrašnjosti ovi fakulteti potpuno nepristupačni.

Ostali fakulteti (MTF, Arhitektonski, Građevinski, Medicinski, Farmaceutski, Biotehnički, Institut za strane jezike, FDU, FLU, Muzička akademija, Fakultet za turizam i hotelijerstvo i drugi) uopšte nemaju obezbijeđen adekvatan pristup studentima s invaliditetom što za posljedicu ima da većina osoba s invaliditetom ne može upisati ove fakultete.

Veliki i zajednički problem svih visokoškolskih ustanova je nepostojanje dostupne literature za studente s oštećenjem vida, te nepostojanje gestovnih tumača za studente oštećenog sluha.

Besplatno školovanje predstavlja kompezaciju, a afirmativna akcija prilikom upisa bi trebala značiti samo podsticaj i dobru osnovu za početak, odnosno prelazno rješenje do uklanjanja i minimalizovanja ostalih prethodno navedenih problema...

Na osnovu navedenog, zaklučujem da fakulteti danas, još uvijek, nijesu po mjeri studenata s invaliditetom jer od dostupnog prevoza, prilaza fakultetu, nesmetanog ulaska u učionice, kabinete i druge zajedničke prostorije, odnosa nastavnog i nenastavnog osoblja, nastavnog plana i programa, korišćenja svih učila i pomagala, asistencije u nastavi...vrlo malo toga je prilagođeno studentima s invaliditetom.

Početne inicijative umjesto da se razvijaju ubrzo postaju samo prošlost, a servisi podrške na nivou visokog obrazovanja se za sada jedino obezbjeđuju na projektnom nivou preko UMHCG. Ovakve pojave obeshrabruju mlade s invaliditetom da nastave svoje školovanje i često zbog straha od reakcije onih koji treba da im omoguće ravnopravnost u obrazovanju, a to su profesori i njihovi asistenti, uprava fakulteta i Univerziteta a od kojih često zavisi krajnji ishod njihovog učenja se pasiviziraju i time izostanuadekvatne reakcije.

Od Konvencije i Ustava do Zakona o visokom obrazovanju i Statuta Univerziteta definisana su prava na obrazovanje i preduzimanje mjera da se visoko obrazovanje učini dostupnim za OSI. Međutim, često od tumačenja onih koji sebi daju za pravo da tumače zakone a ne da ih primjenjuju zavisi da li će mladi s invaliditetom ostvariti svoja prava. Najnoviji primjer odnosa Pravnog fakulteta prema principu afirmativne akcije prilikom upisa na fakultet i neomogućavanja upisa po ovom principu pokazuje samovolju onih koji su prvi u redu među najodgovornijima da ohrabre i nauče OSI da se bore za svoja prava.

S druge strane ne smijemo upisnu politiku i njeno usklađivanje s tržištem rada primjenjivati i prema OSI, a da prethodno nijesmo stvorili uslove za sticanje adekvatnih znanja i željenih profesija. Zato nije dovoljno usvojiti samo politike i zakone, definisati obaveze na papiru, a onda prepuštiti drugima konkretne inicijative, rad i zalaganje. Stoga je obaveza Ministarstva prosvjete mnogo veća od definisanja prava, ali podrška koju ovaj resor s najvišeg nivoa treba da pruži na nivou visokog obrazovanja često izostaje u poslednje vrijeme. 

Obrazovanje je prilika da se društvo edukuje o osobama s invaliditetom i pristupu prema njima, zato ono ne smije biti još jedna oblast u kojem je prema OSI zastupljen pristup milosrđa ili na drugoj strani nepovjerenja i nesigurnosti u mogućnosti OSI zbog čega su iste često na provjeri. Od osnovnog i srednjeg obrazovanja zavisi često i odnos osoblja na fakultetima prema mladima s invaliditetom, ali i odnos u očekivanjima od osoba s invaliditetom koji nerijetko bude pogrešan. Ne smijemo dozvoliti da se neravnopravnost osoba s invaliditetom kompezuje ocjenama profesora, a ne pružanjem mogućnosti, ulaganjem, pružanjem podrške i stvaranjem osnovnih uslova za ravnopravno stizanje znanja.

Da bi „dijete bilo budućnost čovječanstva“, generacije ispred moraju stvoriti budućnost. Zato nemamo vremena da čekamo i da se strpimo, a to se od nas uvijek traži. Nemamo više vremena za opravdanje kako je ovo proces i kako treba da prođe još godina jer svaki dan u kojem su mladi s invaliditetom isključeni i neravnopravni košta mnogo više od cijene koja je potrebna da bi se postigla ravnopravnost u obrazovanju. Ne postoji opravdanje da je prilagođavanje skupo, da je inkluzija skupa, jer je diskriminacija, izolovanje i pravo koje se daje na mrvicu najskuplja pojava u oblasti visokog obrazovanja.

Adekvatno visoko obrazovanje je šansa da OSI postanu građani, da žive život dostojan čovjeka da se zaposle na otvorenom tržištu rada, osamostale i dalje bore za ravnopravnost. U suprotnom dok god ne ostvarimo jednake uslove u obrazovanju broj osoba s invaliditetom koje će zavisiti od materijalnih davanja države će rasti a troškovi za državu neuporedivo biti veći nego oni neophodni za ravnopravnost.


Marina Vujačić

Pročitano 1336 put(a)

Back to top