Željko

Željko

Nepropisno parkiranje glavni je problem sa kojim se suočavaju osobe s invaliditetom, istakao je Bojan Đorović iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore u emisiji Rujna zora na Gradskoj RTV.

Đorović navodi da se na parking mjestima predviđenim za osobe s invaliditetom svakodnevno parkiraju vozila koja nemaju znak pristupačnosti, a koji je preduslov za parkiranje na ovim mjestma.

“Problem je posebno izražen u centru grada, oko KBC-a i City kvartu”, naglasio je Đorović, dodajući da su nerijetke situacije kada se na parking mjestima mogu naći i vozila državnih organa vlasti.

Kao razlog nesavjesnog parkiranja, Đorović navodi velike gužve i manjak parking mjesta pri čemu vozači ne obraćaju pažnju da li je to mjesto za osobe s invaliditetom.

“Često su ova mjesta za osobe s invaliditetom neadekvatno obilježena, tj. nije jasno vidljiva oznaka na kolovozu ili vertikalna signalizacija, dok ima i nesavjesnih građana koji se namjerno parkiraju na ovim mjestima kako bi izbjegli plaćanje parkinga. Parking servisi u toku kontrole i naplate parkinga ne kontrolišu parking mjesta predviđena za osobe sa invaliditetom, već je to nadležnost komunalne inspekcije koja neadekvatno sprovodi kontrolu vozila”, kazao je Đorović.

Na taj način, upozorava, nesavjesni vozači prolaze bez sankcija.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore duži niz godina sprovodi monitoring pristupačnosti parking mjesta za osobe s invaliditetom”, kaže Đorović i dodaje da je to još jedan problem sa kojim se srijeću osobe sa invaliditetom u Podgorici.

“Kada se radi konkretno o Podgorici, 90 odsto parking mjesta ne ispunjava standarde pristupačnosti. Taj problem se najviše ogleda kada su u pitanju dimenzije parkinga, koje su jako bitne za izlazak iz vozila, kretanje kolica i upotrebe drugih pomagala”, pojašnjava Đorović.

Navodi da se osobe s invaliditetom moraju kretati ulicom zbog nepostojanja iskošenih ivičnjaka, dodajući da to predstavlja potencijalnu opasnost za osobe s invaliditetom.

“Glavni grad Podgorica ima najviše parking mjesta za osobe s invaliditetom. Odlukom Glavnog grada, propisano je da osobe s invaliditetom moraju imati pet odsto od ukupnog broja parkirališta na teritoriji Glavnog grada. Mi smo prilikom sprovođenja monitoringa kontrolisali samo parking mjesta na kojima se vrši naplata parkiranja i utvrđeno je da taj procenat od pet odsto nije bio ispunjen”, kaže Đorović.

Apeluje na sve vozače da svojim ponašanjem ne ugrožavaju osobe s invaliditetom već da se ponašaju odgovorno i savjesno, i da svoja vozila ne parkiraju na parking mjesta predviđena za osobe s invaliditetom i na trotoarima.

“Vaše samo minut može nekome da ugrozi bezbjednost, a nekad i život”, zaključuje Đorović.

Izvor: Gradski portal

Priredila: Anđela Miličić

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva predstavnike/ce institucija i organa na lokalnom i nacionalnom nivou da prisustvuju radionici o pravima žena s invaliditetom (ŽSI), koja će se održati 6. juna 2022. u Podgorici.

Radionica se organizuje s ciljem unapređenja nivoa znanja donosilaca odluka i kreatora politika o ljudskim pravima žena s invaliditetom i njihovoj adekvatnoj integraciji u nacionalne politike u oblasti rodne ravnopravnosti i invaliditeta. 

Radionica će biti u interaktivnom formatu, a na njoj će biti obrađene sljedeće teme: Modeli pristupa invaliditetu, Međunarodne garancije prava žena s invaliditetom, Intersektorski pristup pitanjima prava žena s invaliditetom i njegova primjena u Crnoj Gori.

Zainteresovani/e učesnici/ce se mogu prijaviti najkasnije do 30. maja 2022. do 16.00 h, dostavljanjem prijave (ime i prezime, datum rođenja i mjesto prebivališta) na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Prijava za radionicu o pravima ŽSI. 

Nakon dostavljenih prijava, izabranim učesnicima/ama će biti dostavljene informacije o mjestu održavanja Radionice.

Aktivnost se realizuje kroz projekat FRIDA – Feminizam, ravnopravnost, invaliditet, dostojanstvo – afirmacija koji sprovodi UMHCG uz finansijsku podršku Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava u okviru konkursa za NVO u oblasti rodne ravnopravnosti za 2021.

PIŠE: Dragana ERJAVŠEK

Mi rastemo u sredini gdje ni neobična boja kose ne može proći neopaženo, a kamoli neko ko je upadljivog izgleda kao Jelena. Vani nije uvijek bilo baš zabavno, nailazile smo na brojne neprijatne situacije, i u tim godinama meni je sve to bilo pomalo i traumatično. Uvijek sam bila svjesna činjenice da je jedno sresti i poznavati neku osobu s invaliditetom, a sasvim je drugačije živjeti s takvom osobom. S Jelenom je uvijek bila borba, ili s drugima zbog nje, ili s njom zbog njene nezainteresovanosti za sve one stvari koje su meni bile zanimljive – rekla je Jovana Plamenac.

Jelena Plamenac jedna je od pet osoba u Crnoj Gori koja je rođena s Vilijams sindromom u januaru 1987. godine. Dijete je iz blizanačke trudnoće, a njena sestra Jovana nema naznake sindroma.

Vilijams sindrom (VS) poznat i kao Vilijams Beuren sindrom (Williams Beuren Syndrome), a ranije i Infantilna hiperkalcemija, ili Sindrom supravalvularne aortne stenoze, je genetski poremećaj izazvan mikrodelecijom dvadesetak gena na hromozomu 7. Sindrom je otkriven ranih šezdesetih godina prošlog vijeka (Williams et al 1961, Beuren et al 1962) ali budući da je rijedak (dešava se u jednom od oko 7,500 slučajeva), o njemu se malo zna na Balkanu, a u Crnoj Gori pogotovo. U najvećem broju slučajeva, mikrodelecija se dešava „de novo“, što znači da je mala vjerovatnoća da će se mikrodelecija javiti u sljedećoj trudnoći. Jednako pogađa i djevojčice i dječake. Tako kaže nauka. 

U prevodu: zamisli da trideset godina pokušavaš da naučiš da pređeš ulicu i onda neko stručan objasni da taj sindrom, baš taj Vilijams sindrov, podrazumijeva da osoba koja ga ima uopšte nema osjećaj za udaljenost i nikada, ali baš nikada neće naučiti da sama procijeni da li je bezbjedno krenuti preko. 

SIMPATIČNIJA OD SESTRE 

Da je s Jelenom nešto drugačije, njihova majka je, prema riječima sestre Jovane, registrovala odmah po dolasku iz bolnice. 

- Mi smo rođene krajem osmog mjeseca majčine trudnoće, odmah po rođenju smo provele par mjeseci u inkubatoru. Po pokretima, načinu okretanja, pogledu, mami je bilo jasno da nešto nije u redu s Jelenom. Dugo je odbijala hranu. Nismo napredovale ni priblizno istim tempom. Meni se danas, doduše čini, kad gledam stare fotografije, da je Jelena bila toliko simpatičnija od mene – priča Jovana. 

Dok su bile male, blizanačka trudnoća je bila „glavni krivac“ za Jelenino stanje, što je na izvjestan način, u nedostatku boljih objašnjenja, bilo prihvatljivo za roditelje. Godinama kasnije su saznale da Jelenin sindrom i činjenica da su bliznakinje nisu povezani. 

Prema Jovaninim riječima, odrastanje s Jelenom je bilo poučno i ključno za cijeli život koji je bio pred njima. 

- S druge strane, da me to neko pitao prije 25 godina, moj odgovor bi sigurno bio drugačiji. Mi rastemo u sredini gdje ni neobična boja kose ne može proći neopaženo, a kamoli neko ko je upadljivog izgleda kao Jelena. Vani nije uvijek bilo baš zabavno, nailazile smo na brojne neprijatne situacije, i u tim godinama meni je sve to bilo pomalo i traumatično. Uvijek sam bila svjesna činjenice da je jedno sresti i poznavati neku osobu s invaliditetom, a sasvim je drugačije živjeti s takvom osobom. S Jelenom je uvijek bila borba, ili s drugima zbog nje, ili s njom zbog njene nezainteresovanosti za sve one stvari koje su meni bile zanimljive. Život s Jelenom jednostavno ne može da bude običan, evo i sad kada imamo 35 godina i dalje uspijeva sve da nas iznenadi i zatekne. Kada smo bili mlađi, znalo je da bude i veselo u kuci. I nama i komšiluku. Jelena je oduvijek voljela da pjeva, nekad i na terasi – prisjeća se Jovana. 

MJESTO U PORODICI I DRUŠTVU

Njihova majka Gara je podnijela najveći teret i lavovski se borila da Jelena ima svoje mjesto i u porodici i u školi, a u isto vrijeme je podizala i troje ostale djece. Bila je i prosvjetni radnik, i željela je da sva njena djeca imaju kvalitetno obrazovanje. Jelena je, ipak, krenula u školu godinu dana nakon svoje bliznakinje. 

- Pohađala je specijalno odjeljenje. Tada još nismo znali za njenu dijagnozu i nismo bili svjesni njenih kapaciteta. Kod nje je jako slabo razvijena motorika, dugo je učila da piše, ali je naučila sama da čita, što meni nije pošlo za rukom. NIje voljela da uči, čak i ono što je mogla. Ona ima nevjerovatno pamćenje, ali je obrazovanje nikad nije zanimalo. Kasnije su je roditelji upisali u srednju školu, koju je polagala vanredno, ali koja joj ničemu nije služila – rekla je Jovana.  

Mentalno je, prema riječima sestre Jovane, Jelena bila razvijenija nego fizički. Uvijek je bila izuzetno elokventna, i to u svakoj situaciji. 

- Fizički je sve to išlo mnogo sporije. Kasnije je prohodala, nezgrapnog je hoda i ima više fizičkih oštećenja. Ta fizička upadljivost je ostala izražena do dana današnjeg, iako moja sestra nikad nije razvila osjećaj o esteteci – ispričala nam je Jovana. 

S početka su, tvrdi Jovana Plamenac, ljekari slučaj njene sestre Jelene tretirali na vrlo zanimljiv način, tvrdeći da je jedan od blizanaca (u ovom slučaju Jovana Jelenu) gurao, potiskivao, uzimao hranu i kiseonik ovom drugom. 

- U to vrijeme je možda to bilo i prihvatljivo. Lično za mene, kako sam odrastala, baš i nije, posebno dok sam svakodnevno gledala blizance koji se podjednako razvijaju, isto oblače i idu zajedno u školu. Najveću zahvalnost dugujem dr Valentini Vujović-Kalinić koja je prepoznala Jelenina oštećenja i povezala me s prof. dr Aleksandrom Perović, predsjednicom Udruženja za Vilijamsov sindrom. Nakon toga smo odradili genetiku i dobili konačnu dijagnozu. Tada smo imale 28 godina – prisjeća se Jovana. 

„POKAŽI SVOJE RIJETKO“

Na sastanku Evropske federacije za Vilijams sindrom saznale su, tvrdi, sve što je trebalo da znaju o ovom sindromu, njihove jake strane, kao i njihova ograničenja i ispostavilo se da Jelena, zapravo, tipične simptome ovog sindroma.

- Zahvaljujući Alesandri pozvane smo da prisustvujemo seminaru u Novom Sadu, u oktobru 2019. godine. Slogan je bio pravi: „Pokaži svoje rijetko i pokaži da je važno“ – rekla je Jovana.

Istakla je njenu otvorenost i neposrednost, bez osjećaja stida. Zahvaljujući njoj je upoznala, kaže, i glumce Bogdana Diklića i Slobodu Mićalović.

Ona je sigurna da bi ponešto bilo drugačije da je dijagnoza dobijena na vrijeme.  

- Prije svega, olakšalo bi mojoj mami, koja je uložila nadljudske napore jednog posvećenog roditelja da Jelena ostvaruje svoje male-velike pobjede. Ali kao nastavnica matematike nije mogla prihvatiti činjenicu da pored tri odlična matematičara ima i dijete koje ne može da shvati osnovne računske operacije. Drugim riječima, osobe s ovim sindromom su matematički nepismene. Slabo se orijentišu u prostoru. Anksiozne su, vrlo često imaju nerealne strahove. Čini mi se, kao i većina nas, boje se da će ostati sami. Možda vole da znaju da imaju nekog na koga će uvijek moći da računaju. Onda kad vi prihvatite Jelenu, ona će vam se odužiti na njen način – pjesmom, zagrljajem, toplom i iskrenom riječju. A meni se često čini da je to ono što nam baš fali svakodnevno. Kao što sam već rekla, osobe sa ovim sindromom veoma su komunikativne, uvijek znaju da izaberu prave riječi, posebno u onim situacijama gdje je nama neprijatno. Jednostavno moram da ponovim, Jelena nas je sve jednako naučila strpljenju, širini, razumijevanju i prihvatanju različitosti. Ako sam nekad i mislila da nam je otežala, ona je u stvari svima olakšala – rekla je Jovana Plamenac. 

Udruženja i boravci u centrima za djecu sa invaliditetom Jeleni nisu prijali, pored brojnih napora da se adaptira. Vrijeme u toku kovid krize je provela u kući na selu, u Crmnici, što je za nju bilo idealno jer voli životinje, otvorene prostore i prirodu. Tamo je, kako nam kažu, slobodna i za sada ne planira da se vrati u grad.

„JA UŽIVAM“

Jelena je danas opuštena i srećna osoba, puna života. Uz stariju sestru Milenu i mlađeg brata Aleksandra, uključena je u sva porodična dešavanja, a posjećuje koncerte, izlazi i druži se. Govori i engleski jezik, a uz serije je naučila pomalo španskog i turskog jezika. 

- Naša omiljena aktivnost je danas da organizujemo žurke, privatne naravno. Služi se tehnikom, voli da igra igrice, društvene mreže su olakšale i komunkaciju. Ono što nas je skorije uznemirilo je da je počela imati problema  sa štitnom zlijezdom. Takođe, srčana mana je nerijetko tu kad je ovaj sindrom u pitanju. Ja ne vjerujem u statistike, tako da nisam nikad ni poželjela da saznam imaju li kraći životni vijek. Kako ona danas živi možda najbolje opisuje kratak razgovor nje i doktorke iz Hitne: „Jelena, čime se vi bavite?, a Jelena kaže: „Ja uživam.“ – ispričala nam je Jovana Plamenac. 

Članak je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom članku isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.

Iako svaka deseta osoba u Srbiji ima neku vrstu invaliditeta, taj odnos nije primijetan u skupštinskim klupama, na predizbornim listama ili u partijskim rukovodstvima.

Čak i kada se neka osoba s invaliditetom angažuje u politici, od nje se očekuje da se bavi - upravo pitanjem invalidnosti.

„Ne sagledavaju nas kao osobe koje mogu političkim mišljenjem i djelovanjem da daju doprinos i u drugim oblastima", navodi Milica Ružičić Novković iz novosadskog Centra Živeti uspravno.

U Srbiji su 3. aprila održani parlamentarni, predsjednički i dio lokalnih izbora, što je nova prilika za politički angažman osoba s invaliditetom.

BBC na srpskom poslao je upit na adrese prvih 17 proglašenih lista za parlamentarne izbore, a odgovor je stigao od sedam.

Na tih sedam lista nalaze se imena 857 kandidata, od čega su 23 osobe s invaliditetom.

 

Zašto nema više osoba sa invaliditetom u politici?

Aktivistkinja za ljudska prava Milica Ružičić Novković navodi da pojedini ljudi sa invaliditetom „doživljavaju sopstveno stanje kao nepoželjno", pa ne učestvuju u politici.

„Sa druge strane, neki se osećaju kao žrtve i uključuju se kako bi profitirali od stanja u kome su, što nije u širem interesu i tera ostale od politike", navodi ona.

Gordana Rajkov, dugogodišnja aktivistkinja osoba s invaliditetom i bivša poslanica, navodi da, i kad se politički angažuju, osobe s invaliditetom ne dobiju „mesta na kojima se odlučuje".

Rajkov je bila poslanica u dva saziva Skupštine - Sedmom i Osmom na listi G17+.

Medija centar Beograd „i kao aktivistkinja sam se bavila politikom", Gordana Rajkov

Drugi problem, navodi ona, jeste i što se politika shvata kao nešto „prljavo".

Centar za samostalni život, organizacija kojoj pripada, anketirao je organizacije osoba s invaliditetom u vezi sa njihovim učešćem u politici.

„Više od polovine odgovorilo je da ne vidi sebe kao politički faktor i da ne sarađuje sa ministarstvima, strankama i vladom.

„Ja mislim da je sve što sam pre ulaska u Skupštinu radila bilo političko angažovanje jer sam se kao članica udruženja i te kako bavila politikom", pojašnjava Rajkov.

Rat u bivšoj Jugoslaviji zaustavio je dobru praksu i urušio položaj osoba s invaliditetom, navodi Milica Ružičić Novković.

„Promene počinju tek posle 2002. godine, kada je počeo rad na usvajanju Međunarodne konvencije o pravima osoba sa invaliditetom", ističe ona.

Skupština Ujedinjenih nacija donela je 2006. godine Konvenciju kojom su osigurana ljudska prava osoba s invaliditetom. Ovim međunarodnim dokumentom osigurana je ravnopravnost svih osoba sa invaliditetom i štite se njihova ljudska prava i dostojanstvo.

 

Parlamentarni izbori u Srbiji 2022.

U više od 30 godina višestranačja u Srbiji, dve osobe s invaliditetom bile su poslanice u tri mandata.

Kada su iz G17+ Gordani Rajkov ponudili da uđe u Skupštinu ukoliko dobiju mandate na izborima 2007. godine, ona je to prihvatila.

„Shvatila sam da tu postoji korist za obe strane - oni su mogli da privuku birače sa invaliditetom ili članove njihovih porodica, a nama je to kao pokretu davalo mogućnost da na dnevni red Skupštine stavimo pitanje osoba sa invaliditetom", kaže Gordana Rajkov.

Ona je i na vanrednim izborima 2008.  birana za poslanicu iste partije.

Kako kaže, prve promene koje je njena skupštinska aktivnost donela jeste pristupačnost zgrade u kojoj su se nekad održavale skupštinska zasedanja i prilaz sali za sednice.

„Prvi put kada sam otišla, troje ljudi je moralo da me nosi, a to ruši integritet mene kao osobe", kaže prva poslanica s invaliditetom.

Rajkov navodi da je željela da ima uslove kao i svi drugi poslanici, a to je značilo da se napravi rampa, a skupštinska govornica prilagodi prilasku kolicima.

Utaban put je pratila i Ljupka Mihajlovska koja je takođe u politiku je ušla iz aktivističkog angažovanja.

„Želela sam da podignem aktivizam na neki viši nivo, a političke organizacije kojima sam pripadala birala sam po programima u kojima su ljudska prava, bez kompromisa o kome se radi", navodi Mihajlovska.

Ljupka Mihajlovska pokušala je da kroz izmenu Zakona o izboru poslanika poveća politički angažman osoba s invaliditetom.

Za liste koje imaju osobe s invaliditetom kao kandidate, Mihajlovska je predložila veći budžet kako bi obezbijedili pristupačnost predizbornim skupovima i prevoz tokom kampanje.

Drugi predlog bio je uvođenje kvota poput onih koje važe za rodnu ravnopravnost.

 

Ulaz u Skupštinu za osobe s invaliditetom

Ustavom Srbije iz 2006. godine potvrđena je ravnopravnost, a izborni zakon je propisao da mora biti najmanje 30 odsto manje zastupljenog pola.

Ipak, Gordana Rajkov navodi da uvođenje kvota ne bi za politiku zainteresovalo veći broj osoba s invaliditetom.

„Potrebno je da osobe sa invaliditetom razumeju da je sve što rade zapravo politika, ali i da političke partije shvate da su osobe sa invaliditetom tu da pomognu - ne samo rejtingom, već i učešćem u donošenju važnih odluka za ljudska prava", zaključuje Rajkov.

 

Kakva je situacija u svijetu?

Srbija nije izuzetak kada je riječ o nepristupačnosti politike osobama s invaliditetom. U glavnim tokovima svjetske politike nema razumijevanja za probleme osoba s invaliditetom ili se oni pogrešno razumijuu, piše američki biznis magazin Forbs.

U tekstu se navodi da je primijećena veća aktivnost osoba s invaliditetom na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) 2020. godine.

Međutim, i u SAD politika nije dovoljno pristupačna jer na političkim događajima uglavnom nema rampi za korisnike kolica i gestovnog tumača na znakovni jezik.

britanskom parlamentu trenutno se nalaze dvije osobe s invaliditetom.

En Beg je predstavnica Laburista, a Stiven Lojd izabran je na listi Liberalnih demokrata.

U hrvatskom Saboru u ovom sazivu nema osoba s invaliditetom, a poslednja zastupnica bila je Ljubica Lukačić iz Hrvatske demokratske zajednice.

Osim nje, i Vesna Škulić iz Socijaldemokratske partije je bila zastupnica od 2008. do 2011. godine.

Prema istraživanju Agencije za osnovna prava Evropske unije iz 2014. godine, u Austriji je bilo dvoje poslanika s invaliditetom.

Po jedan poslanik s invaliditetom bio je član skupština u Španiji, Francuskoj, Irskoj, Malti, a troje u Poljskoj.

 

Izvor: portal BBC na srpskom

Priredila: Anđela Miličić

Podgorica, PR pres servis – Svakoj osobi s invaliditetom (OSI) neohodno je stvoriti ravnopravne prilike za učešće u životu zajednice, a samostalan život podrazumijeva da pravite izbore, kontrolišete sprovođenje odluka, snosite odgovornost, ali i da imate pravo na grešku.

To je saopšteno povodom Evropskog dana samostalnog života, koji je danas u Podgorici obilježilo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), uz podršku Ministarstva finansija i socijalnog staranja i predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori.

Predsjednik Skupštine UMHCG, Miloš Ranitović, rekao je da crnogorsko zakonodavstvo u suprotnosti sa Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom, koju je Vlada ratifikovala 2009. godine, organičava ili lišava OSI sloboda samo zbog njihovog oštećenja.

„Takva politika donošenja regulativa je naslijeđena od tradicionalnih metoda sagledavanja invalidnosti, prije svega medicinskog i funkcionalnog, koji OSI opisuje kao bolesne i nesposobne da funkcionišu same u društvu, što ih automatski eliminiše kao potencijalne donosioce odluka o svom životu“, kazao je Ranitović.

Istraživanja pokazuju, kako je naveo, da se mladi u Crnoj Gori mnogo kasnije osamostaljuju u odnosu na njihove vršnjake u Evropi, a ta činjenica se drastično prenosi na mlade s invaliditetom.

„Uzrok toga su neadekvatne zakonske norme, neadekvatni servisi, ili njihovo neadekvatno implementiranje. Da bi se spriječila izolacija i pasivnost moramo kreirati uslove za nesmetano i ravnopravno učešće mladih s invaliditetom u svim sferama života i ovu kao i svaku narednu godinu suštinski učiniti godinom mladih“, poručio je Ranitović.

Gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković, kazao je da Glavni grad u saradnji sa nevladinim organizacijama, godinama pokušava da kreira što bolji ambijent za život osoba s invaliditetom.

„Mnogo smo uradili na tom planu, od taktilnih staza, zvučnih semafora, različitih intervencija u prostoru, ulaganja u komunalnu infrastrukturu, zaključno sa nabavkom novih autobusa koji će za desetak dana biti na ulicama Podgorice i dostupni osobama s invaliditetom. Ni u jednom trenutnu ne zaboravljamo obavezu koju imamo prema njima“, istakao je Vuković.

I u narednom periodu će, kako je najavio, biti nastavljeno sa još većim ulaganjima kako bi bili riješeni problemi koji još postoje.

„Objektivno rečeno, iako je Podgorica najbolje mjesto za život za OSI u Crnoj Gori ne možemo biti do kraja zadovoljni. Trudićemo se da, u saradnji sa našim partnereskim organizacijama, i dalje radimo na ovom planu i nadam se da ćemo u dogledno vrijeme stvoriti pretpostavke da osobe s invaliditetom imaju jednake uslove za život, kao i svi drugi“, poručio je Vuković.

Predstavnica Ministarstva sporta i mladih, Snežana Ivanović, objasnila je da samostalni život ne znači fizički samostalno obavljanje svakodnevnih aktivnosti, već podrazumijeva da OSI samostalno donose odluke o načinu zadovoljenja svojih potreba, koje same najbolje poznaju.

„OSI ne treba da budu pasivni primaoci njege i staranja, već ljudi koji imaju pravo na izbor, pravo da kontrolišu svoje živote, donose odluke i za njih snose odgovornost“, istakla je Ivanović.

Sa arhitektonskim barijerama, kako je rekla, borba traje decenijama i izuzetno je važno da se u kontinuitetu radi na tome.

„Strategijom za integraciju lica s invaliditetom je predviđena kontinuirana adaptacija sportsko-rekreativnih objekata u smislu njihovog prilagođavanja licima s invaliditetom. Resor sporta i mladih kontinuirano pruža podršku projektima sportskih i nevladinih organizacija, kojima se doprinosi jačanju svijesti o dobrom zdravlju, bezbjednosti i socijalnoj inkluziji lica s invaliditetom“, kazala je Ivanović.

Navela je da su trenutno otvoreni Omladinski centar u Podgorici i omladinski klubovi u Danilovgradu, Nikšiću, Šavniku, Cetinju, Baru, Kotoru, Mojkovcu, Pljevljima, Plavu i Petnjici, a u planu je otvaranje klubova u Andrijevici, Tuzima, Tivtu i Herceg Novom. 

„Kako bi ovi prostori bili pristupačni svim mladima bez razlike počeli smo njihovo adaptiranje i prilagođavanje. Cilj nam je da svi prostori kojima raspolažemo budu prilagođeni korisnicima s invaliditetom“, kazala je Ivanović.

Poručila je da smo veliki onoliko koliko možemo razumijeti druge.

„Samostalan život podrazumijeva da pravite izbore, kontrolišete sprovođenje svojih odluka i izbora, da snosite punu odgovornost za isto, ali i da imate pravo na grešku. Tu smo da djelujemo zajedno, jer zajedno smo jači“, poruka je Ivanović.

Predstavnici političkih partija, koji su učestvovali u simulaciji, koristeći pomagala i odlazeći na različite lokacije, imali su priliku da otkriju kako izgleda jedan dan mladih osoba s invaliditetom u Podgorici. 

Učesnici u simulaciji zaključili su da osobe s invaliditetom i dalje nailaze na brojne prepreke i izazove tokom svakodnevnog života.

 

Međunarodni podgorički sajam knjiga i obrazovanja biće održan šesnaesti put, u garaži tržnog centra Delta city, od 8. do 14. maja, pod sloganom: Sa knjigom bez distance.

Kao i svake godine, sajam će biti mjesto susreta pisaca i čitalaca, na Sajmu će gostovati više prestižnih autora.

"Pokrovitelj  Sajma svih prethodnih godina bilo je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta, a kroz sponzorstva Sajam podržavaju privredni subjekti i medijske kuće koji su prepoznali važnost ove manifestacije u promovisanju i razvoju kulture Cme Gore. Kroz mnogobrojne manifestacije i promocije, Međunarodni podgorički sajam knjiga i obrazovanja, iz godine u godinu podržava i promoviše pisanu riječ, te je nezaobilazan dio crnogorske kulturne ponude i najmasovnija je kulturna manifestacija u Crnoj Gori", navodi se u saopštenju.

Kao i prethodnih godina, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore imaće priliku da učestvuje na ovom prestižnom događaju i na taj način promoviše aktivnosti Studentske savjetodavne kancelarije, što će u mnogome doprinijeti stvaranju uslova i podsticanju mladih s invaliditetom za sticanje visokog obrazovanja. Pored toga, promovisaćemo i Servis za zapošljavanje, kao i brojne druge promotivne materijale koji se odnose na oblast ljudskih prava osoba s invaliditetom.

Ovom aktivnošću ujedno najavljujemo početak ovogodišnje kampanje povodom upisa na fakultet.


Izvor: portal
Kolektiv.me

Pripremila: Anđela Miličić

Institucija Zaštitnika ljudskih prava i sloboda utvrdila je da je bjelopoljska Srednja stručna škola (SSŠ) izvršila diskriminaciju po osnovu invaliditeta prilikom izbora nastavnika na jednom od konkursa.

Podnosilac je podnio pritužbu da je SSŠ izvršila diskriminaciju po osnovu invaliditeta. Od devetoro prijavljenih na konkurs, on je bio jedan od tri kandidata koji je ispunjavao uslove. U radni odnos primljena je kandidatkinja koja je, u međuvremenu, odustala od radnog mjesta ali je potom mjesto popunila osoba koja nije ispunjavala uslove konkursa, odnosno nije posjedovala licencu za rad u vaspitno obrazovnoj ustanovi, što je konstatovala i Uprava za inspekcijske poslove (UIP).

Podnosilac pritužbe uz konkursnu dokumentaciju nije dostavio rješenje o utvrđivanju invaliditeta, ali iz institucije Zaštitnika navode da je upravi škole u trenutku donošenja odluke o izboru po raspisanom konkursu bilo poznato da je on lice sa invaliditetom.

Iz SSŠ su kazali da je po odustajanju izabrane kandidatkinje na konkursu odlučeno da nastavu privede kraju nastavnica koja je već bila zaposlena, pošto je imala obavezu zaključivanja ocjena,a cijelo prvo polugodište je predavala djeci,te da je samim tim posao znatno olakšan, u odnosu na opciju da se zaposli novo lice,svega nekoliko dana prije završetka polugodišta. Iz škole su dodali da je po ukazivanju UIP raskinut radni odnos sa nastavnicom.

Zamjenica zaštitnika Nerma Dobardžić ističe da poslodavac "pored obaveze da zaposli lice sa invaliditetom kada svojim aktom utvrdi radna mjesta za zapošljavanje tih lica, ima obavezu da sa dužnom pažnjom vodi računa o zastupljenosti lica sa invaliditetom i kada zapošljava pod opštim uslovima na otvorenom tržištu rada, kao što je to slučaj u ovom predmetu. "Ove obaveze poslodavac ne može biti oslobođen sve dok prijavljeno lice sa invaliditetom ima jednake ili bolje kvalifikacije, stručne ili radne sposobnosti nego lice bez invaliditeta, ističe se u mišljenju.

Zamjenica zaštitnika je u konkretnom slučaju utvrdila da se nije postupilo ni po Ustavu Crne Gore, kao ni po Zakonu o zabrani diskriminacije, Zakonu o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom i Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Škola je, takođe, bila dužna da podnosiocu pritužbe dostavi odluku o izboru kandidata sa jasnim i potpunim obrazloženjem, u kojem su navedeni razlozi koji su vršioca dužnosti direktora opredijelili za donošenje odluke, sa poukom o pravnom sredstvu.

Neobrazloženom odlukom o izboru kandidata/kinje podnosilac pritužbe je onemogućen da se upozna sa razlozima zbog kojih nije izabran, što ga je u bitnom ograničilo da protiv odluke uloži pravno sredstvo. Navedeni nedostaci u odlučivanju uslovili su suštinsku povredu prava na štetu podnosioca pritužbe, navodi se u mišljenju.

Jedna od preporuka školi je da zaposli lice sa invaliditetom ukoliko ima jednake ili bolje kvalifikacije, stručne ili radne sposobnosti nego lice bez invaliditeta. Preporuka bjelopoljskoj SSŠ je i da ubuduće odluke o izboru kandidata zasniva na jasnom i potpunom obrazloženju razloga za donošenje odluke, čime bi se izbjegla proizvoljnost i omogućilo kandidatima da shvate suštinske razloge na temelju kojih je donijeta odluka i ukoliko su nezadovoljni djelotvorno ostvare pravo na žalbu.


Izvor: Vijesti

Priredila: Anđela Miličić

Treba da se omogući da svaka osoba s invaliditetom (OSI) glasačko pravo može ostvariti na dostojanstven način. Ovo, pored fizičke pristupačnosti objekta, podrazumijeva materijal na biračkom mjestu koji uključuje informativni list na Brajevom pismu kao i šablone za glasanje, kaže Anđela Radovanović iz Udruženja mladih sa hendikepom

Udruženje mladih sa hendikepom i Savez slijepih Crne Gore u inicijativi koju su poslali Državnoj izbornoj komisiji (DRI) traže da se osobama s invaliditetom obezbijedi nesmetan pristup svim glasačkim mjestima kako bi ostvarili svoje biračko pravo. Dopis su poslali i Ministarstvu unutrašnjih poslova (MUP) tražeći da se vodi računa pri odabiru objekata za biračka mjesta. Oni traže između ostalog adekvatne prilaze objektima, police za glasanje na visini od 40 centimetara, šablone za glasačke listiće. Zbog nepristupačnih biračkih mjesta već su pokretali sudske sporove koje su dobijali.

Glavni grad ima 232 biračka mjesta. Nedavno je na sjednici Izborne komisije Glavnog grada predsjednik Veselin Vukčević je kazao da je prilagođavanje biračkih mjesta OSI izuzetno zahtjevno. On je istakao da bi ispunili sve zahtjeve ovih organizacija potrebna ogromna sredstva, ali i saglasnost vlasnika objekata što ne mogu da obezbijede.

„Ono što možemo i moramo da završimo jesu police za glasanje u visini od 40 centimetara i šabloni za glasačke listiće“, kazao je na sjednici Vukčević.

Radovanović, kaže da su inicijativama tražili fizičku pristupačnost samih objekata, ali i unutar njega, obezbjeđivanje glasačke kutije na adekvatnoj visini, police u glasačkoj kabine, kretanje kroz objekatu koji se glasa.

„Treba da se omogući da svaka OSI glasačko pravo može ostvariti na dostojanstven način. Ovo bi podrazumijevalo i materijal na biračkom mjestu koje uključuje informativni list na Brajevom pismu u kojem se glasač sa oštećenjem vida može upoznati sa sadržajem, kao i šablone za glasanje... Prilikom izbora 2020. godine utvrđeno je da je postojalo kršenje biračkih prava OSI jer je glasanje sprovođeno na nepristupačnim mjestima, a mnoge osobe nijesu ni mogle ući i ostvariti svoje pravo. Zato je pokrenut niz tužbi. Šest osoba je pokrenulo postupak. Tužbe su podnesene sa ciljem da se omogući OSI da ostvare svoje pravo. Nije cilj samo od izbora do izbora da se pokreću tužbe već da se obezbijedi kontinuitet u pristupačnosti, jer Izborna komisija biračka mjesta bira po preporuci MUP-a. Naš podsticaj je da OSI uvijek, ukoliko se suočavaju sa kršenjem prava i diskriminacijom zatraže zaštitu“, ističe Radovanović.

Ona ističe da nemaju precizan podatak o broju OSI koji imaju pravo glasa, kao i koliko lica glasa putem pisma.

Mnogi se zbog nepristupačnosti odlučuju za glasanje pitem pisma, a neki i uz pomoć asistenta što je kršenje privatnosti. Raniji podaci su pokazivali da je 40 od sto biračkih mjesta pristupačan. Nije dovoljno da se na biračko mjesto uđe, već da se u njemu dostojanstveno ostvari biračko pravo poručila je Radovanović.

Goran Macanović, iz Saveza slijepih Crne Gore, ukazuje na to da se mora voditi računa pri izradi šablona za glasanje.

„Dešavalo se da je osobama s oštećenim vidom bilo omogućeno samostalno glasanje, ali ne i tajno jer je šablon često bio kreiran tako što se pravio od tankog kartona, nerijetko u bijeloj boji. Šabloni su u obliku glasačog listića i unutar se ubaci listić. Na gornjoj korici su prorezi gdje su redni brojevi i oni su često mali, pa kada se zaokruži ostaje trag olovke na šablonu i članovi biračkog odbora mogli su da utvrde za koga je taj čovjek glasao“, navodi Macanović i dodaje: „Tužbe su rijetke. Kod nas je bila jedna i to nakon izbora 2016. godine. Pozitivno je riješena. Osobe s invaliditetom idu linijom manjeg otpora da im ne bi ljudi iz okruženja zamjerili jer se žale na nepristupačnost tog biračkog mjesta... Oni prihvataju da imaju nepristupačan izborni proces i ne koriste mehanizme kako bi to mijenjali. Zato mi pokušavamo da kroz neko proaktivno djelovanje preventivno reagujemo. Ombudsmanu smo 2020. godine podnijeli pritužbu o neobezbjeđivanju šablona za glasački listić. On je dao mišljenje i izjašnjenje da je u pitanju diskriminacija i dao preporuke nadležnim organima“.

Izvor: DN Dan 

Priredila: Anđela Miličić

U Crnoj Gori postoje tri osobe koje su za sada koristile uslugu psa vodiča. Jedan od njih je Aleksa Marsenić iz Berana. Njemu je Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji sa Centrom za rehabilitaciju Silver iz Zagreba obezbijedilo uslugu psa vodiča u julu prošle godine. 

„To će biti treći pas vodič (Šerlok) koji će aktivno pružati pomoć pri kretanju njegovom korisniku, dok ovu uslugu već neko vrijeme koriste druge dvije osobe s invaliditetom. Do sada su ukupno školovana četiri psa vodiča i dva psa pomagača za korisnike iz Crne Gore, isključivo na osnovu projekata UMHCG i donacija građana i pravnih lica (kompanija i institucija) bez podrške države za njegovo sprovođenje“, saopštili su tada iz UMHCG.

Sada, skoro godinu dana kasnije, PRIME redakcija je u razgovoru s Aleksom provjerila kako funkcioniše sa psom i upitali smo ga, za početak, kako izgleda jedan njihov dan: 

„Naš dan izgleda tako što ujutru ustajemo, izvedem Šerloka vani, posle toga se spremam za posao, ako je lijepo vrijeme u povratku sa posla svratim sa društvom da popijemo kafu negdje, nakon toga idemo kući. Posle podne idemo u obaveznu šetnju, predveče opet malo prošetamo sa društvom. Uglavnom, to je to, otprilike”.

Kaže da se za ovu uslugu zainteresovao nakon što je porazgovarao s korisnicima koji su je prethodno koristili, istraživao o psima vodičima, raspitivao se, komunicirao sa ljudima koji ih već imaju, kakva su njihova iskustva.

U UMHCG ističu da je jedan od ključnih preduslova da se korisnik uključi u proceduru dobijanja psa pomagača, samostalnost korisnika u donošenju odluka, a za samu osobu s oštećenim vidom preduslov za dobijanje psa vodiča je pravilna tehnika kretanja uz pomoć bijelog štapa, kao i spremnost za pravilnu brigu o psu.

Da bi ostvario pravo na ovu uslugu, Aleksa je prvo morao da pođe u Zagreb gdje se sprovela procjena kompatibilnosti između korisnika i psa. 

„Prije nego što sam otišao u Zagreb imao sam veliku tremu i iskreno mogu reći da sam sumnjao u sebe. Međutim, kada sam stigao tamo, bio sam oduševljen prije svega gostoprimstvom tih ljudi, organizacijom svega toga, a na kraju i samim Šerlokom kada sam ga upoznao”.

Dodao je da u Podgoricu vrlo rado dolazi.

„Kad god poželim da se odmorim pođem u Podgoricu. Mogu reći slobodno i da je Šerlok obožava, posebno zbog lijepog vremena zimskim danima, za razliku od Berana”.

Servisi podrške za osobe s invaliditetom, a pas vodič jeste jedan od takvih servisa, treba da doprinesu većem stepenu samostalnosti kod osoba s invaliditetom. O ovoj temi koja je od izuzetnog značaja, posebno za mlade  s invaliditetom, Aleksa kaže: 

“Samostalni život je nešto čemu sam težio otkad sam stekao invaliditet i sada konačno uz pomoć Šerloka mogu reći da sam to i postigao”.


Piše: Anđela Miličić


Članak je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom članku isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore će i ove godine obilježiti 5. maj – Evropski dan samostalnog života. Na ovaj datum se svake godine skreće pažnja s ciljem podizanja svijesti javnosti o pravu i značaju samostalnog življenja za osobe s invaliditetom, kao i ključnim principima samostalnog života: samostalnom donošenju odluka, izboru, odgovornosti, kontroli i pravu na grešku. OSI treba motivisati na život u zajednici i na samostalno donošenje odluka. 

Tradiciju obilježavanja Evropskog dana samostalnog života pokrenula je Evropska mreža za samostalni život (European Network for Independent living - ENIL) 2014, a ove godine se obilježava deveti put zaredom. UMHCG je na različite načine obilježavalo ovaj datum od prve godine kada je i uspostavljen, pa sve do danas. 

Ovaj događaj UMHCG organizuje kao aktivnost projekta Samostalnošću do slobode! koji je finansijski podržan od strane Ministarstva finansija i socijalnog staranja.

Stoga, pozivamo sve zainteresovane osobe s invaliditetom, ali i osobe bez invaliditeta, da dostavljaju fotografije, video snimke ili crteže na temu „Samostalni život i mladi s invaliditetom“.

Namjera je da se osvijesti društvena zajednica o tome koliko je samostalnost važna tema za sve građane, posebno za mlade,  jednako i da je samostalni život moguć i mora biti dostižan i za osobe s invaliditetom. 

Materijal je potrebno slati na e-mail adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. do 4. maja 2022. ili putem Instagram i Facebook stranice UMHCG. Fotografije, video materijal i crteži će biti objavljivani u sklopu medijske kampanje povodom obilježavanja ovog datuma.

Strana 4 od 34

Back to top