Jedna u nizu edukativnih radionica u okviru projeka Prepoznajemo diskriminaciju OSI održana je juče u Bijelom Polju u organizaciji Udruženja za podršku osobama sa invaliditetom Bijelo Polje, a u partnerstvu sa Organizacijom gluvih i nagluvih veterana Bijelo Polje, sve to uz finansijsku podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.
Jednodnevnu radionicu o Pristupačnosti, univerzalnom dizajnu i razumnim adaptacijama vodili su treneri Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) i Goran Macanović, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore (SSCG). Radionica je bila namijenjana osobama sa invaliditetom (OSI), organizacijama osoba sa invaliditetom (OOSI) i institucijama na lokalnom nivou.
Najprije, govoreći o modelima pristupa invaliditetu, Macanović je napravio razliku između neadekvatnih i adekvatnih modela. Istaknuvši da su nedatekvatni modeli: medicinski, herojski, funkcionalni, u kojima se smatra da je invalidnost bolest i da je invaliditet samo problem osoba sa invaliditetom.
U svim ovim modelima visok je stepen institucionalizacije, a garancije prava gotovo i da ne postoje, kazao je Macanović. Govoreći o lošim stranama medicinskog i funkcionalnog modela, on je još i kazao:
Niti doktori, niti fizioterepeuti ne trebaju da budu isključeni iz života OSI, napomenuvši takođe, da su neosporne situacije da su OSI nekad narušenog zdravlja ili se privremeno razbole, kao i osobe bez invaliditeta, kao i da sama invalidnost, odnosno oštećenja, kao lična svojstva, mogu nastati kao posljedica narušenog zdravlja.
Macanović je govoreći o neadekvanim modelima zaključuje: Svrha života ne smije da bude u traganju za izlečenjem, koje je nemoguće ili doživotna rehabitlitacija, koja sama, bez drugih životnih uloga i aktivnosti, neće osigurati kvalitet života.
Adekvatni modeli, kako ističe Macanović, su socijalni model i model zasnovan na ljudskim pravima. Na nivou garancije prava u medicinskom modelu, donošeni su dokumenti koji nisu bili pravno obavezujući, već su bili samo preporuke za društvo, odnosno kako društvo treba da se ponaša i šta da uradi da bi se uklonile prepreke i barijere. Kao korak dalje, zbog ovakvih propusta, 2006. donesena je Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom, koja je pravno obavezujući dokument.
Državama potpisnicama se uvodi kao pravna obaveza da se drže zakona i obezbijede dostojanstven život OSI i na ovaj način se prelazi na model zasnovan na ljudskim pravima koji će svim osobama obezbijediti ravnopravno učešće u društvenom životu, spram njegovih indvidualnih želja i potreba.
Svaka država koja je potpisala Konvenciju, mora odmah da obezbijedi propisane minimalne standarde pristupačnosti, kako navodi Vujačić, a ne da čeka zahtjev konkretne osobe s invaliditetom, dodajući da je pristupačnost definisana i kao načelo i kao pravo. To znači da su države dužne prilikom planiranja, kreiranja, sprovođenja i praćenja primjene svih politika, mjera i akcija uključiti sve segmente pristupačnosti, ali i da je pristupačnost pravo osoba s invaliditetom, u svom širokom obimu koji obuhvata: pristupačnost javnih površina i objekata, informacije, komunikacije, usluge i sisteme, saobraćaj i drugo, dodala je Vujačić.
Konvencija je nekome spisak želja, a trebala bi da bude onaj minimum standarda koji mora biti obezbijeđen, kazao je Macanović.
Razumne adaptacije su nešto dodatno, ili drugačije, to su prava za pojedince, u konkretnim situacijama, objasnila je Vujačić i dodala da države moraju imati propisane standarde pristupačnosti, kao što je to, u Crnoj Gori, urađeno Zakonom o uređenju prostora i objekata, a onaj ko je dužan da obezbijedi razumne adaptacije mora da procjeni da je ulaganje isplativo, ne samo kroz ekonomsku računicu, iako se često pokušava svesti na to.
S aspekta pristupa invaliditetu, zasnovanog na ljudskim pravima, konkretno da li bi bila veća šteta ili korist za OSI obezbjeđivanje tog prava jer nekad razumne adaptacije neće podrazumijevati i finansijske troškove, kazala je Vujačić.
Ona je objasnila da ukoliko ne bismo karakterisli nekog na osnovu njegovog oštećenja i polazili od te pretpostavke, onda bismo shvatili da je problem u nama, a ne u osobi s invaliditetom jer je toj osobi to prirodno stanje, a invaliditet iskustvo.
Za razliku od razumnih adaptacija, koje u svojoj definiciji imaju nesrazmjeran teret, proceduralne adaptacije se primjenjuju u oblasti pristupa pravdi i one se moraju primijeniti u svakoj situaciji, po izboru osobe s invaliditetom, što u Crnoj Gori nije slučaj jer je naše zakonodavstvo definisano u funkcionalnom modelu pristupa invaliditetu i polazi od stava da je OSI ta koja je manje sposobna, a ne da ona mora imati izbore različitih opcija. Kada bi tako posmatrali stvari, kroz različite izbore i izjednačene mogućnosti OSI, OSI bi u mnogo manjoj mjeri bile diskriminisane, zaključila je Vujačić.
Učesnici Radionice su znanja i informacije stečene tokom Radionice provjerili i ponovili kroz Studiju slučaja u kojoj su kroz opis različitih situacija procjenili da li je potrebno obezbijediti razumne adaptacije, ali i dali određene preporuke i korake u rješavanju ovih situacija, kako bi bila obezbijeđena ravnopravnost i dostojanstvnost OSI.
Ne targetiramo bilo koga, nego prenosimo ono kako bi trebalo biti i upućujemo vas na koga da se usmjerite u obezbjeđivanju pristupačnosti i razumnih adaptacija, zaključili su Vujačić i Macanović, i pozvali na otvorenu komunikaciju sa predstavnicima organizacija osoba s invaliditetom.
Pripremila: Ksenija Janković