subota, 14 januar 2023 19:12

Sjećanje na Milenka Vojičića

Written by

O Milenku Vojičiću nije jednostavno pisati i odlučiti šta izostaviti tom prilikom, imajući u vidu njegova interesovanja, oblasti djelovanja i dostignuća. Za njega se svakako može reći da je pionir samostalnog življenja i ključni zagovarač usluge personalne asistencije, kao ključa samostalnog življenja. Bio je protiv institucionalizacije osoba s invaliditetom, a zagovarao je jednako i ukidanje instituta oduzimanja poslovne sposobnosti samo po osnovu invalidnosti. Takođe, može se reći da je mnogo doprinio razvoju Programa za pristupačnost UMHCG, a nerijetko je pružao i besplatne konsultantske usluge u oblasti pristupačnosti.

Volio je mnogo ljude i razgovore s ljudima. Bio je jako produhovljen, zainteresovan za filosofiju, mnogo je volio čitati, a njegove verbalne sposobnosti ljude su ostavljale upitanim danima. Često je znao u tom kontekstu citirati Sokrata rečenicom: „Ja znam da ništa ne znam". U raspravama bi govorio: „Ne raspravljam ja s tobom da bih tebe ubijedio, nego da bih provjerio svoje stavove."

Bio je osnivač brojnih organizacija civilnog društva. Nikada nije pripadao nijednoj partiji, a pričao je da u komunističku partiju nije primljen jer su mu tražili da se obrije, što je odbio učiniti.

Imao je veliko neformalno znanje iz brojnih oblasti: ljudskih prava, zaštite od diskriminacije, pisanja projekata, građanskog aktivizma i brojnih drugih.

Ni o kome mediji nijesu toliko izvještavali, kao o njemu kada je preminuo i upravo su ga predstavili kao građanskog aktivistu. Bio je prisutan na svim protestima, osim onima koje su organizovale političke partije, govoreći da je nenasilni bunt osnovna obaveza svakoga čovjeka.

Govorio je da smrt nije kraj i da se ne trebamo plašiti smrti, i često je znao reći da želi da ga trubači tamo isprate. Nažalost, zbog situacije prouzrokovane pojavom koronavirusa nijesmo mu tada ispunili ovu želju.

Uticao je na mnoge da prihvate sebe i da se promijene kako bi postali bolji ljudi. Nikada nikoga nije osuđivao, a njegove kritike, iako jako teške u trenutku upućivanja, imale su najdivnije namjere. I to su oni koji su trebali znali osjetiti.

Mnogo je volio putovanja, pa je redovno imao jako lijepe šale na sopstveni račun, od kojih neke ponavljamo jedni drugima.

Bio je pjesnička duša, mnoge stihove Miroslava Mike Antića, Sergeja Jesenjina, Vita Nikolića i brojnih drugih znao je napamet i redovno ih je recitovao u kafani, prilikom susreta, na pauzama u toku događaja ili uveče uz čašu vina.

U njegovo vrijeme odrastanja i mladosti niko ga nije učio da prihvata sve ljude i da zagovara svačija prava, ali je to radio bez izuzetka, uz rečenicu da baš mi kojima se prava svakodnevno krše ne smijemo ugrožavati prava drugih jer nijesmo ništa značajniji od njih.

Preminuo je u Podgorici, 15. januara 2021, od posljedica koronavirusa, dok je u bolnicu primljen 17. decembra 2020. U bolnicu je otišao s treninga o personalnoj asisteciji. Kao što je invalidnost stekao kao posljedicu virusa, tako je i preminuo od posljedica virusa. Na neobičan način je išao u školu, polagao je razrede vanredno, na kraju godine. Nakon osnovne škole upisao je i završio gimnaziju u Nikšiću, a potom Marksizam i socijalističko samoupravljanje. Otuda ljubav prema filisofiji.

 

Tekst je objavljen u časopisu DisabilityINFO, izdanju posvećenom samostalnom življenju, a danas je objavljen na portalu, na godišnjicu njegove smrti.

 

Pripremila: Marina Vujačić

Pročitano 837 put(a)

Back to top