Kristian

Kristian

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) nastavlja s Onlajn pravnim savjetovalištem za djecu i mlade s invaliditetom. Tema narednog savjetovališta će biti Obrazovanje s posebnim naglaskom na osnovno i srednje obrazovanje i servisi podrške u procesu obrazovanja.

Događaj će biti organizovan 4. marta 2021, s početkom u 11.00 časova na Zoom-u, a prenos uživo na Facebook-u.

Cilj aktivnosti je osnaživanje osoba s invaliditetom, s posebnim naglaskom na djecu i mlade s invaliditetom, kao i na djevojčice s invaliditetom, da se aktivnije zalažu za svoja prava.

Na ovaj način pružiće se potrebna stručna podrška ciljnoj grupi da se informiše i podstakne da se aktivnije bori za svoja prava i da ista zaštiti. Osim  toga, besplatno pravno savjetovanje biće pruženo i porodicama osoba s invaliditetom na koje pandemija i mjere sprečavanja i oporavka od COVID-19 neprimjereno utiču, što bi moglo rezultirati njihovom boljom zaštitom i većom otpornošću na potencijalno negativne mjere. 

Pozivamo sve zainteresovane za prava djece i prava OSI da nam do 3. marta 2021. do 16.00 časova dostave pitanja iz navedene oblasti na koja žele dobiti odgovore.

Pitanja se mogu slati putem SMS-a na telefon: 069/385-981 i 067/801-761, e-maila (Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. i Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.)  Fejsbuk straniceInstagram naloga, putem čata na portalu DisabilityInfo.me  ili putem čata na platformi Vršnjačkapodrška.me (po sopstvenom izboru zainteresovanih). 

Nakon završetka snimak će biti objavljen na platformi Vršnjačkapodrška.me i YouTube stranici UMHCG-a i biće dostupan svim zainteresovanim stranama koje bi mogle pronaći odgovore na svoja pitanja. 

Ova aktivnost realizuje se u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

 

Pripremila: Aleksandra Pavićević, koordinatorka projekta

četvrtak, 25 februar 2021 14:51

Smjernice za ostvarivanje prava na alimentaciju

Na linku ispod, nakon što preuzmete dokument, možete se upoznati s pojmom alimentacije, postupkom za ostvarivanje prava na alimentaciju,  određivanjem izdržavanjem članova porodice i  kaznenim odredbama u slučaju nedavanje izdržavanja.

„Civilno društvo je važan partner u procesu pristupanja EU i Vlada želi da unaprijedi ovu saradnju kroz uvažavanje stavova i konsultovanjem organizacija civilnog društva na svim nivoima, od predloga za operativniji rad pregovaračke strukture do inicijativa za unapređenje sadržaja  konkretnih sektorskih politika po svim poglavljima pregovora“, poručila je glavna pregovaračica Crne Gore sa Evropskom unijom Zorka Kordić na konsultacijama sa predstavnicima nevladinih organizacija.

 Cilj konsultacija, koje su održane 17. februara, je bio razmjena mišljenja o temama od značaja za dalji tok pristupnih pregovora s EU, s posebnim osvrtom na ulogu koju NVO sektor treba da ima u ovom procesu.

Glavna pregovaračica je pozdravila dosadašnje učešće predstavnika NVO u radnim grupama za pripremu pristupnih pregovora i doprinos koji su dali reformskim procesima. Istakla je da je Vlada opredijeljena da suštinski unaprijedi saradnju i dijalog sa civilnim društvom, u svim oblastima, a posebno u procesu evropske integracije.

„Nevladine organizacije su važan partner u sprovođenju reformi na putu prema EU, jer su svojim stručnim znanjima i iskustvom dale značajan doprinos izradi i unapređenju ključnih zakonskih i strateških dokumenata, kao i sprovođenju politika“, rekla je Kordić.

Ona je podsjetila da trenutno u radnim grupama od ukupno 909 članova gotovo jednu trećinu čine predstavnici organizacija civilnog društva.

 „Očekuje nas puno posla i želimo da okupimo sve pojedince, organizacije i institucije koji mogu doprinijeti da reformski proces iznesemo kvalitetno i do kraja. Želim da zajedno sagledamo i uspjehe i slabosti dosadašnje saradnje i da, na temelju naučenih lekcija, napravimo iskorak na tom polju, ne samo zarad pukog članstva nego zbog boljeg života naših građana“, poručila je Kordić.

Predstavnici nevladinih organizacija su pozdravili inicijativu glavne pregovaračice za održavanje sastanka, ukazavši da bi to trebalo da bude praksa na nivou cijele pregovaračke strukture. Istakli su spremnost da nastave aktivno da doprinose procesu pristupanja, ali i ukazali na potrebu za suštinskom, a ne formalnom saradnjom i učešćem NVO-a.

Iznijeli su potrebu za većom transparentnošću rada pregovaračke strukture, posebno u pogledu objavljivanja dokumenata iz pregovaračkog procesa. Osvrnuli su se na potrebu unapređenja stanja u oblasti vladavine prava i zaštite životne sredine. U tom kontekstu su ukazali na potrebu revidiranja akcionih planova za poglavlja 23 i 24, kao i procjene uticaja projekata na životnu sredinu, te važnosti zaštite ekosistema u Ulcinjskoj solani.

Ispred Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) na konsultacijama je učestvovala programska menadžerka Anđela Radovanović.

„Što se tiče UMHCG, mi smo se danas osvrnuli na neke ključne tačke koje smatramo da je trebalo preduzeti za unapređenje položaja osoba s invaliditetom. Prvenstveno, radi se o javnim uslugama, o pružanju usluga, zatim o javnim nabavkama, statistici, takođe i o socijalnoj politici i zapošljavanju, o pitanjima pravde i temeljnim pravima. Očekujemo da se Vlada što prije odazove više puta ponovljenim pozivima, da što prije pristupi osnivanju Savjeta za prava osoba s invaliditetom, a nakon toga i usvajanju Akcionog plana za primjenu preporuka Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom, a Savjet je prvi preduslov da bi se ovaj Akcioni plan usvojio“, istakla je Radovanović.

Predstavnici NVO-a su dali značajne sugestije u dijelu unapređenja rada pregovaračke strukture, na operativnom nivou, implementacije javnih politika i informisanja građana, kao i u oblastima poboljšanja omladinskih politika, unapređenja prava djece, i korišćenja EU fondova. U tom kontekstu su ukazali na potrebu intenziviranja saradnje sa resornim ministarstvima.

Ana Novaković-Đurović, izvršna direktorica Centra za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO), kazala je da su na sastanku predstavnici NVO-a imali priliku da daju konkretne komentare na to kako će se nova metodologija primijeniti u Crnoj Gori. 

„Bilo je komentara za to kako će se nova metodologija primijeniti u Crnoj Gori, nova metodologija pregovaranja koju smo prihvatili, oko promjena pregovaračke stukture, oko proaktivnosti pregovaračke stukture, što nije bio slučaj u prethodnih nekoliko godina i dosta tematskih predloga iz različitih oblasti: zaštita životne sredine, organizacija osoba s invaliditetom i drugih tema. Današnji sastanak je pokazao koliko je saradnja važna, koliko je multisektorski pristup važan, da proces evropskih integracija nije jedno pitanje koje rješava jedan organ, u ovom slučaju Kancelarija, ona treba organizaciono da vodi ovaj proces, ali ovo je odgovornost cijele Vlade i mi u NVO sektoru smo tu da budemo podrška, ako se nastavi intezivnim procesom i putem evropske integracije, ali smo takođe tu da prvi ukažemo kada se sa tog puta skrene“.

Zajednički je ocijenjeno da je za uspjeh u pregovorima neophodna sinergija svih aktera u društvu, te da je kvalitetna saradnja Vlade i civilnog sektora važna komponenta, neophodna za izgradnju društva po evropskim standardima i vrijednostima, od kojeg će najveću korist imati građani.

Izvor: Sektor za informisanje javnosti o Evropskoj Uniji i procesu pristupanja Evropskoj Uniji

Generalni Sekretarijat Vlade, PR Centar

Photo Credits: PR Centar

Pripremila: Anđela Miličić

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) povodom Svjetskog dana socijalne pravde, koji se u svijetu obilježava danas, 20. februara, poziva vlasti i cijelo društvo da proklamaciju iz Ustava Crne Gore istinski započnu sprovoditi u praksi. Socijalna pravda je preambulom Ustava Crne Gore proglašena za jedan od principa javnog poretka. Ovo obavezuje nosioce vlasti i cjelokupno društvo da u definisanju i sprovođenju politika i aktivnosti budu vođeni principom socijalne pravde, a u praksi posvećeni rješavanju pitanja siromaštva, ekonomske nejednakosti, socijalne isključenosti i nezaposlenosti, te postizanju jednakih šansi. Socijalna pravda, dakle, podrazumijeva pravičnost u najširem smislu.

Međutim,, kada je riječ o socijalnoj isključenosti osoba s invaliditetom ona je i dalje izuzetno visoka, dok je ekonomska nejednakost prisutna sa zabrinjavajućim trendom povećanja. Istraživanje koje su sproveli aktivisti UMHCG u novembru i decembru prošle godine pokazalo je da čak 20,9 % OSI živi u većinskom ili apsolutnom siromaštvu.

Upravo su osobe s invaliditetom jedna od grupacija čiji društveni status predstavlja negaciju socijalne pravde. Državne vlasti u Crnoj Gori ne prikupljaju potpunu statistiku o građanima s invaliditetom tokom popisa, niti vrše druge redovne procese prikupljanja podataka za potrebe adekvatne primjene Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom. Stoga ne postoje pouzdane informacije o broju osoba u Crnoj Gori koje imaju invaliditet, niti postoji baza podataka koja bi sakupljala ove informacije. Kao posledica toga, nemoguće je izvršiti potpunu procjenu prepreka za OSI, njihovih potreba, uticaja i praćenja politika i mjera, što je i razlog postojanja takvih podataka. Samim tim, informacije i o tome kako je epidemija COVID-19 uticala na OSI su ograničene, iako je jasno da se desio nesrazmjeran uticaj, a mjere oporavka koje donosi Vlada su neadekvatne i nedovoljne i njima je izostavljen najveći broj osoba s invaliditetom koje nijesu obuhvaćene postojećim pravima na materijalna davanja.

Kada govorimo o osobama s invaliditetom u Crnoj Gori, dosadašnja praksa govori da se u institucijama sistema, ali i u ukupnoj javnosti koncept socijalne pravde razumije kao, prije svega, novčane naknade ovoj društvenoj grupaciji kako bi se pokrile najminimalnije životne potrebe, a zatim kao pružanje povlastica u različitim oblastima u kojima one ne uživaju jednake šanse. 

Socijalna pravda ili drukčije rečeno društvena pravda podrazumijeva jednakost, pravdu i pravičnost, solidarnost i odgovornost svih građana/ki pojedinačno, kao i cjelokupnog društva prema građanima/kama u ostvarivanju ljudskih prava i sloboda. Bez socijalne pravde nema ni jednakog uživanja osnovnog prava i sloboda. U demokratskim državama socijalna pravda za osobe s invaliditetom podrazumijeva upravo mjere za izjednačavanje startnih pozicija kreirane upravo zbog istorijske neravnopravnosti. Do toga se dolazi pristupačnim javnim uslugama, pružanjem servisa podrške, stvaranjem uslova za jednake šanse u različitim oblastima, uz dodatne olakšice u onim oblastima gdje jednake šanse ne postoje. Ove zemlje su upravo postizanjem socijalne pravde postale i ekonomski jake države. Međutim, Crna Gora u oblastima u kojima je pružila povlastice (kao na primjer, na putovanje lica s invaliditetom, kod uvoza vozila povlastice na carinu i porez, olakšice za zapošljavanje, za plaćanje električe energije, oslobođanje od plaćanja naknade za školovanje..), ili ima zabrinjavajuće diskriminatorne procedure u pristupu tim pravima, ili ne preduzima druge mjere i aktivnosti kako bi se omogućile jednake šanse i zaživjela socijalna pravda i u krajnjem bio omogućen samostalan i dostojanstven život.

U tom smislu, samostalni život i uključenost u zajednicu se osobama s invaliditetom ne uskraćuje samo zbog smještanja u ustanovama (iako i ovaj trend zabrinjavajuće raste), nego i drugih vidova institucionalizacije, izostavljanja, odnosno izopštavanja, zanemarivanja, zapostavljanja, i izdvojenosti iz zajednice, pa i skrivanja u sopstvenom domu, odnosno nepružanja i neobezbjeđivanja izbora i mogućnosti za život u zajednici.

Ovo znači da osobama s invaliditetom, pored ostalog, nije omogućeno da koriste dostupne, pristupačne, prilagodljive i prihvatljive/priuštive javne usluge, odnosno usluge namijenjene za javnost, i nijesu im obezbijeđeni servisi podrške koji će omogućiti život u zajednici.

Zato pozivamo vlasti (zakonodavnu, izvršnu i sudsku) da umjesto politike milosrđa koja ne suzbija ni siromaštvo niti socijalnu isključenost, niti umanjuje diskriminaciju i neravnopravnost osoba s invaliditetom, šta više – produbljuje je, počnu s kreiranjem i sprovođenjem politika koje će biti u duhu socijalne pravde, principa javnog poretka Crne Gore i pružiti osobama s invaliditetom neophodne uslove za istinsku društvenu uključenost (socijalnu inkluziju), društvenu aktivnost, pristup pravdi i doprinos ovoj državi u ekonomskom razvoju.

ponedeljak, 22 februar 2021 06:53

ŽENE S INVALIDITETOM KAO ZAČETNICE FEMINIZMA

Iako na prvu može zazvučati kao neumjesna šala, šta je zajedničko glumici u nijemim filmovima, sifražetkinji i najpoznatijoj ženi s oštećenjem vida i sluha u istoriji?

Sve tri ove žene – mentorka Čarlija Čaplina, aktivistkinja koja je bacala cigle i revolucionarka, bile su feministkinje s invaliditetom, začetnice feminističkog pokreta početkom dvadesetog vijeka.

Sada je u javnost izašao podkast u kom su predstavljeni lični životi Mejbel Normand (Mabel Normand), Roze Mej Bilingherst (Rosa May Billinghurst) i Helen Keler (Helen Keller). 

Spisateljica Luiz Pejdž (Louise Page) iz Nortamberlenda u Velikoj Britaniji ima 27 godina i psihosocijalni invaliditet. Kaže da je htjela da sazna više o ranim feministkinjama s invaliditetom, nakon što je otkrila da je Helen Keler bila radikalna ljevičarka.

Keler je i danas jedna od najčuvenijih osoba s oštećenjem vida i sluha u istoriji, poznata po aktivizmu, govorima i pisanim radovima, kao i po tome što je bila prva osoba s oštećenjem vida i sluha koja je stekla fakultetsku diplomu iz društvenih nauka.

O njenim radikalnim političkim stavovima, međutim, uglavnom se ne govori.

Pejdž kaže:

„Već sam znala naširoko poznatu i sterilnu verziju priče o životu Helen Keler, koja se najviše bavi napretkom koji je Keler ostvarila nakon što je upoznala svoju učiteljicu En Salivan (Anne Sullivan), a onda se prekida prije njene radikalno-ljevičarske faze. Zapravo, ona je bila članica međunarodnog radničkog sindikata – Industrijski radnici svijeta, koji su bili socijalisti do srži, a imali su veze i sa anarhizmom.“ 

Pejdž ističe da je bila inspirisana da piše o ovim ženama nakon što je primijetila veze između njih. Htjela je da iznese „iskrenu" priču o njihovim životima, uključujući i „ono što bi neki smatrali njihovim manama".

„Mislim da ljudi najčešće posmatraju nas, osobe s invaliditetom, kroz dotjeranu i uljepšanu prizmu. Društvo ne želi da doživljava osobe s invaliditetom kao kompleksna i cjelovita bića".

Akcenat je na stavljanju invaliditeta i osoba s invaliditetom u uredne kalupe, kaže.

„Mislim da je to razlog zbog kog ljudi zanemaruju radikalnu stranu života Helen Keler – ne uklapa se u uredan i dotjeran kalup invaliditeta. To mi je bila jedna od najjačih motivacija kada sam pisala za podkast. Razbijmo kalup! Niko ne bi trebalo da bude smješten u kalup."

Ideju je predstavila organizaciji Onlajn umjetnost osoba s invaliditetom (Disability arts online), na osnovu njihovog javnog poziva, koji su uputili zbog COVID-19.

Tako je nastala serija podkasta fiktivnih priča, pod nazivom Nove žene (New women).

U priči o Helen Keler, Pejdž neposredno obrađuje legendu o tome kako ju je njena učiteljica „spasila“.

Keler prikazana u podkastu kaže:

„Nadam se da više nikada neću morati da prepričavam tu staru i izlizanu priču o dketinjstvu i o tome kako kako me je En Salivan naučila da komuniciram. Još uvijek volim En i ona mi je i dalje odlična prijateljica i pomoćnica, ali ona nije čudotvorac, kao što to neki tvrde. Pomogla mi je da krenem određenim putem, ali samo sam ja mogla da oblikujem sebe da postanem osoba kakva sam danas“. 

„Svi smo samo ono što sami od sebe stvorimo, a ne ono što drugi kažu o nama“, tvrdila je. „A ja sam revolucionarka!"

Pejdž kaže da je kao osnovu za svaki fiktivni segment o ženama kojima se bavi u podkastu koristila stvarne događaje.

Iako je Helen Keler najpoznatija od te tri žene, glumica Mejbel Normand, koja je krčila put za žene u filmskoj industriji, bila je veoma slavna, zahvaljujući brojnim biografskim filmovima, knjigama i televizijskim emisijama.

Normand je bila filmska zvijezda, rediteljka i producentkinja, a čak je bila mentorka i sarađivala s tada slabo poznatim glumcem koji se zvao Čarli Čaplin (Charlie Chaplin). Takođe je bila prva „dama u nevolji" vezana za šine željezničke pruge, što je danas već tipičan filmski kliše. Bila je među prvim glumcima čije ime se pojavljivalo u nazivima njihovih filmovima, kao što su „Zdravo, Mejbel", „Želja za Mejbel“ i „Mejbelin gubitak i pobjeda“. Protestovala je protiv cenzurisanja ženskih priča u filmovima, a imala je psihosocijalni invaliditet. 

Kroz sve epizode podkasta, Pejdž prikazuje Normand koja iskreno govori o problemima u vezi s muškarcima, seksom i filmskom karijerom, da bi na kraju izrazila da je srećna što konačno osniva sopstvenu produkcijsku kuću.

„Nema više ljepotica u kadi, nema više pretvaranja da sam glupa – snimaću filmove kakve ja želim i na način koji ja želim. Biće o ženama avanturistima, muškobanjastim koje ne drže do reda i pristojnosti, kao i priče o svim ženama koje se ne uklapaju u kalupe.“ 

Normand je glumila u 167 kratkometražnih filmova i 23 dugometražna filma, uključujući 12 filmova sa Čaplinom i 17 sa Roskoom Fetijem Arbaklom (Roscoe ,Fatty' Arbuckle) i bila je jedna od prvih zvijezda nijemih filmova koja je takođe režirala film u kom glumi.

Ipak, njena produkcijska kuća, Mejbel Normand fičr film kompani (Mabel Normand Feature Film Company), bila je kratkog vijeka i producirala je samo jedan film.

Iako se smatra da je režirala barem 26 filmova, bila je plaćena znatno manje od muških kolega, a njena uspješna filmska karijera kasnije je pala u sjenku zavisnosti od droga i povezanosti s nekoliko čuvenih holivudskih skandala, uključujući dva ubistva.

Umrla je od tuberkuloze 1930. godine, kada je imala 37 godina.

Dok je Normand bila predvodnica žena u Holivudu, Roza Mej Bilingherst bila je sifražetkinja korisnica kolica. Koristila je prilagođeni tricikl na ručni pogon za probijanje kroz policijske kordone u Londonu. Bilingherst, koja je kasnije postala nepokolebljiva aktivistkinja, kao dijete je dobila dječju paralizu i stekla invaliditet.AUTOR FOTOGRAFIJE,ALAMY

Zbog upotrebe invalidskih kolica, u britanskoj štampi je brzo stekla nadimak „sifražetkinja bogalj“ (cripple suffragette), naročito nakon što je uhapšena i bila zatočena u zatvoru Holovej. „Priča druge sifražetkinje o tome kako je Bilingherst u svojim kolicima sakrivala cigle za bacanje na prozore, navela me je na ideju da obavezno moram da pišem o njoj“, kaže Pejdž.

U jednoj epizodi podkasta, Bilingherst se obraća publici dok povraća i krvari u bolnici, nakon štrajka glađu u zatvoru, što joj se zaista i dogodilo 1913. U drugoj epizodi, opisuje kako policajci pokušavaju da opkole sifražetkinje koje protestuju: „U ovakvim situacijama sam izuzetno korisna. Od velike je pomoći imati kolica... Tvrd metal ove šklopocije najbolji je u borbi protiv policijskih cjevanica.“ 

Pejdž kaže da je „mnogo" istraživala da bi napravila ovu seriju podkasta – uglavnom iz knjiga, a iz primarnih izvora najviše što je bilo moguće. Takođe je koristila dokumentarne filmove i neke snimke iz nijemih filmova tog perioda. Međutim, sopstveno iskustvo joj je ukazalao na povezanost između ovih žena, njihovih invaliditeta i feminizma koji su praktikovale.

„Često imam utisak da moji stavovi i radovi u ove dvije oblasti, feminizmu i invaliditetu, uglavnom nijesu dobrodošli na istim mjestima“, kaže Pejdž. „Primjera radi, često imam angažmane da pišem o feminizmu ili o invaliditetu, ali rijetko o obje teme zajedno – osim ako se radi o projektu koji sam sama prezentovala kao ideju.“ 

„Mislim da su ova iskustva pokazatelj šireg problema u okviru feminizma, jer se intersekcionalnost u načelu rijetko smatra jednim od glavnih prioriteta feminizma.“ 

Pojam „intersekcionalnost" skovala je Kimberli Krenšo, američki akademik, krajem osamdesetih godina dvadesetog veka. Odnosi se na intersekciju i međusobno preklapanje rase, društvene klase, roda, invaliditeta i drugih ličnih karakteristika. 

„Veliki dio feminizma i dalje nije dostupan osobama s invaliditetom“, kaže Pejdž.

Zato je željela da prikaže tri žene koje su imale invaliditet i imale feminističke stavove, još na samom početku tog pokreta, dodaje. „Htjela sam da pokažem da je ta veza oduvijek postojala i da bi i danas trebalo pružiti više prostora feministima/kinjama s invaliditetom.“ 

Seriju podkasta „Nove žene" možete poslušati na sajtu Disability Arts Online.

Izvor: BBC 

Pripremila: Anđela Radovanović

Koristeći autorski tekst Leonide Kifer, u nastavku možete pročitati koliko je važno da se u društvu i medijima više govori o seksualnom zlostavljanju i koliko ova tema ne zaobilazi ni osobe s invaliditetom. Važno je da o tome pričamo.

"Februar često zovemo mjesecom ljubavi. I baš u ovom dijelu godine, žene na Balkanu su odlučile javno reći ne i glasno putem medija vikati „Dosta je! Dosta je zlostavljanja!“

Progovorile su. Odlučile su da same sebe otkriju kako bi zaštitile druge, nepoznate osobe bez obzira na pol i ostale razlike. Da, progovorile su, one koje se od malena na Balkanu uče da ne govore jer su žene. 

Progovorile su o onome o čemu se u društvu koje nazivamo savremeno „ne priča“ jer odudara od nametnute tradicije i obrazaca ponašanja s kojim žele da nas drže pognute glave i začepljenih ušiju. Dame i gospodo, to „nešto“ o čemu ćutimo se zove SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE." 

Priče koje ne dolaze do medija

Ističe da se seksualno nasilje događa u svakoj profesiji i u svakoj svakodnevnoj situaciji i da su mnoge žene o ovoj temi progovorile. "I dobro je što su progovorile. Dobro je što postoje pojedinci u društvu koji odbacuju nametnute obrasce ponašanja. Samo jedna grupa ljudi ćuti a ako i progovori njihove priče ne dolaze do medija, valjda zbog INvaliditeta, nisu dovoljno IN (popularni). Ili je na snazi onaj „psssst, o tome se ne govori“.

Kako kaže, istraživala je ovu temu tražila  priče osoba s invaliditetom koje su uspjele doći do medija i koje su uspjele javno da progovore o zlostavljanju koje im se događa, posebno o seksualnom zlostavljanju. 

"Nisam pronašla priče. Najbliže ovoj temi što sam pronašla bila je rečenica u kojoj jedno udruženje osuđuje silovanje mlade žene s invaliditetom koje je navodno počinio vozač kombija za prevoz osoba s invaliditetom i kako se o ovom slučaju niko od nadležnih institucija nije javno izjasnio". 

Dosta je ćutanja!

Leonida da bi se informisala o ovoj temi, prikupila je što više informacija, pronašla mnogo izvještaja popularnih advokata, objava raznih udruženja gdje se nalaze savjeti kako se zaštititi i kome se obratiti, naučne članke koji se bave tematikom zlostavljanja osoba s invaliditetom. I to je veliki korak za naše društvo. "I baš zato što nijesam pronašla ono što sam tražila, odlučila sam reći ovim člankom „DOSTA JE! DOSTA JE ĆUTANJA!“

Jednom prilikom kada sam krenula da pričam u javnosti o izazovima osoba s invaliditetom i slaboj zastupljenosti tema koje se tiču njihovih života, prišao mi je muškarac srednjih godina, uspješan poslovni čovjek, i rekao mi „Da je za mene puno bolje da osobe s invaliditetom ostavim udruženjima da se njima bave, jer zna se da su u Hrvatskoj osobe s invaliditetom zaštićenije od ličkih medvjeda.“

Kako kaže, tada je ćutala. Nije znala šta da kaže.

"I to je lekcija koju sam naučila. Danas bih bez razmišljanja prekinula taj slijed događanja, uzela mikrofon i progovorila, bez njegovog imena i prezimena, samo bih progovorila i postavila par pitanja za javnost". 

Prestanimo da se zavaravamo, većina tako razmišlja

Mišljenje ovog čovjeka, kako je kazala nije rijetkost i to je slika našeg društva, većina tako razmišlja. "Tema o kojoj pišem nije IN. Međutim, događa se. Itekako se događa. Nisam bez razloga spomenula rečenicu o vozaču kombija o kojem se piše sa sumnjom da je seksualno zlostavljao mladu ženu s invaliditetom.

Osobe s invaliditetom rijetko idu same na žurke, plaže, u šetnju i često im je društveni krug ograničen na porodicu, rodbinu, udruženja čiji su korisnici ili članovi i stručne osobe koje s njima provode rehabilitaciju, razne terapije. Ukratko, osobe s kojima osoba s invaliditetom razvija blisku i čvrstu vezu uz veliko povjerenje. 

Zlostavljači vole da pridobiju povjerenje potencijalne žrtve. Jer, ko bi posumnjao u rodbinu ili osobu koja radi s osobama s invaliditetom? Kao društvo podrazumijevamo da takvi ljudi nikada ne bi naudili onima o kojima se brinu. U praksi takve stvari se ipak ne podrazumjevaju.

Razmislimo, osobe s invaliditetom su, po misljenju zlostavljača, „super“ odabir za žrtvu. Ako je korisnik kolica, ne može pobjeći. Ako je osoba s oštećenjem vida, ne vidi te. Ako ima intelektualni invaliditet, ubijediš je da joj sve činiš za njeno dobro jer ionako „ne razumije“, ako je osoba s oštećenjem sluha, ne čuje te."

Ovo objašnjava na taj način što se osobama s invaliditetom, bez obzira o kojoj vrsti invaliditeta je riječ, ne vjeruje. "Na kraju, ako je žensko, ko ti brani da izneseš priču kako je ona tebe zavodila jer eto, kao osoba s invaliditetom, htjela je baš s tobom da ima seks i nisi je mogao odbiti jer ti je stalo da bude normalna u društvu. Ima li smisla ovo što sam napisala? Ima, itekako."

Dodala je da je rečenica „Ko će joj vjerovati“ jako  važna. "Prikazuje naše društvo. Iako ne smijemo zaboraviti ni značaj onih pojedinaca koji vjeruju i ne zatvaraju oči pred stvarnošću, kod osoba s invaliditetom, posebno ženskog pola, ova rečenica ima posebnu dimenziju i težinu. Jer, ko će joj vjerovati?"

Lično sam svjedočila zlostavljanju osobe s invaliditetom

Dalje objašnjava kako je lično bila svjedok seksualnog zlostavljanja. "Naime, kada sam se doselila u Daruvar, upoznala sam jednog momka s intelektualnim invaliditetom.Tog momka je svakodnevno iskorištavao stariji, porodični čovjek tako što ga je nagovarao da čita pornografske časopise  znao je da mu, pred drugom djecom, kaže „Jesi drkao danas?“, ako je prošla neka žena ulicom rekao bi mu „Jel ti se digao na ovu? Opiši nam što bi joj radio.“ Nekoliko puta ga je nagovorio da simulira seksualni odnos sa stablom drveta. Uvijek mu se smijao nakon što bi ga natjerao na nešto, tako bi ga ponizio pred drugom djecom i ispao, uslovno rečeno, zanimljiv. A kad bih ja ostala sama s njim, ostajao je i grč u želucu jer nismo znali kome da ispričamo sve ovo. Kad bi se i povjerili nekom, stariji bi nam odgovorili ili da se u to ne miješamo ili da je to sve normalno jer je i taj „bolestan dečko samo čovjek i ima svoje potrebe“.

U redu je da svako biće ima svoje potrebe. Ali ismijavati osobu s intelektualnim invaliditetom i podsticanje na svakakve radnje seksualne prirode, s ciljem omalovažavanja je zlostavljanje i klasična priči o nadmoći jednog pojedinca nad drugim. Da, po drugima ova dva pojedinca su „prijatelji“. 

Kome se obratiti ako ste žrtve nasilja?

Istakla je da mnoge osobe s invaliditetom ne znaju kome da se obrate ukoliko su zlostavljane,  pa čak ni ona ne bi znala kome da se obrati u koliko bi se našla u ovoj situaciji.

 "I ne mogu da se ne pitam, koliko je pojedinaca koji doslovno žive u zabačenim sredinama, možda pod krovom s zlostavljačima i takav život je jedini koji imaju? Nemaju svi internet. Nemaju svi mogućnost i znanje da koriste samostalno tehnologiju. Mnogi ljudi su zbog zdravstvenih razloga zatvoreni u svom svijetu koji mi „normalniji“ ne razumijemo.

I znate, puno je sredina u kojima je sramota progovoriti. I ako progovoriš, ako osobi s invaliditetom neko i povjeruje u takvoj sredini, ona je kriva, pogotovo ako je žensko. Žene same traže nevolje, izazivaju i podstiču. Svi smo barem jednom u životu čuli ovakav način razmišljanja." 

Kako mediji prema njenim riječima imaju veliki uticaj na promjene u društvu vrijeme je da tema seksualnog zlostavljanja osoba s invaliditetom bude popularna. "Vrijeme je da se progovori. Vrijeme je da osobe s invaliditetom kažu „DOSTA JE ZLOSTAVLJANJA!“.

Koje su posljedice hodanja s povezom na očima?

U tom smislu ona kaže: "Svi zajedno možemo nešto da uradimo. I vi kao čitaoci i mediji kao platforma trebamo zajedno da stvaramo promjene. Osobe s invaliditetom su zaštićenije od ličkog medvjeda? Ukoliko je to istina, onda lički medvjed ne postoji, nema ga. Nestao je."

Na kraju zaključuje da je važno da skinimo s očiju društva povez koji stvara ovakav način razmišljanja. 

"Ako ne skinemo povez s očiju društva, znate li koje su posljedice hodanja s povezom na očima? Udarit ćemo u nešto i pitanje je hoćemo li se oporaviti.

Budimo ljudima ljudi. Samo to."

Pripremili: Ivan Čović i Anđela Miličić

Izvor: portal MIXER

sreda, 03 februar 2021 11:59

Otvoren konkurs za BOSIFEST 2021

Konkurs za prijem filmova Dvanaestog Beogradskog Internacionalnog Filmskog Festivala osoba s invaliditetom. BOSIFEST 2021 otvoren je od 25. januara 2021. do 20. aprila 2021.

Šta je BOSIFEST?

BOSIFEST je međunarodni festival dokumentarnog filma osoba s invaliditetom, jedini te vrste u jugoistočnoj Evropi, koji se ove godine po dvanaesti put održava u Srbiji u organizaciji Hendi Centra Koloseum. Na velikom platnu će i ove godine biti prikazan veliki broj filmova kako u takmičarskom, tako i u revijalnom dijelu. Do sada je u okviru BOSIFEST-a prikazano preko 500 filmskih ostvarenja, koji se bave tematikom života osoba s invaliditetom ili su njihovi autori osobe s invaliditetom.

Pored prikazivanja filmova, BOSIFEST nudi i prateće programe u vidu radionica, panel diskusija i okruglih stolova, izložbi, performansa.

Zašto je BOSIFEST važan?

Svrha osnivanja BOSIFEST-a je ukazivanje na stvaralački rad i mogućnosti učesnika na javnoj kulturnoj sceni i širenje poruke da bi osobe s invaliditetom trebalo da imaju ista prava i obaveze kao i drugi građani. Na taj način, ovaj festival daje snažan podsticaj donošenju mjera za ravnopravno učešće i integrisanje osoba s invaliditetom u društvo.

Suštinski pokazatelj da postoji prostor za ovakav festival u Srbiji, jeste upravo veliko interesovanje stvaralaca i izvođača za učešće u programima BOSIFEST-a. Ovaj festival pridružuje se svjetskim festivalima, koji se duži niz godina bave isključivo filmovima o osobama s invaliditetom, kao i filmovima čiji su autori osobe s invaliditetom. Mreža tih festivala pruža autorima izlazak na svjetsko tržište, ali i mogućnost da predstave nove, inovativne filmove koji se bave tematikom vezanom za život osoba s invaliditetom.

Filmovi prikazani na BOSIFEST-u izazivaju veliku pažnju javnosti. Takođe, iz godine u godinu, ova filmska manifestacija daje doprinos upoznavanju šire javnosti o pravima, položaju i potrebama osoba s invaliditetom, poboljšanju komunikacije, prihvatanju različitosti, rušenju predrasuda o osobama s invaliditetom, a istovremeno, filmski program podsticajno djeluje na stvaranje novih filmskih i umjetničkih ostvarenja.

Kroz program BOSIFEST-a nude se moguća rješenja za dalji razvoj demokratskog društva i stvaranje okoline, koja će biti pristupačna, bez prepreka i barijera za sve.

Festival promoviše Beograd i Srbiju kroz bogatstvo različitosti i predano radi na ohrabrivanju naše kulturne i profesionalne javnosti da se upozna s domenima umjetnika s invaliditetom iz cijelog svijeta, kao i na stvaranju uslova za razmjenu mišljenja i iskustava filmskih umjetnika.

Priredio: Ivan Čović

Izvor: SEE biz

Programer Nikola Krstić, izumio je rukavicu za osobe s oštećenjem vida, koja prema njegovim riječima obavlja funkcije orjentacije, prepoznavanja boja, novčanica. Osim toga, pomoću ove rukavice osoba s oštećenjem vida, ukoliko se izgubi može nekome da pošalje svoju lokaciju.

Objasnio je da se kućište postavlja na kožnu rukavicu koja ima slobodne dlanove i prste, tako da osoba nesmetano može da obavlja sve aktivnosti.

“To je zapravo suština priče, a to je da jedan ovakav proizvod koji je krenuo iz glave srednjoškolca dospije do svih osoba na cijelom svijetu”, naveo je Krstić.

Rukavica za osobe s oštećenjem vida je zapravo uređaj u čijem se kućištu nalazi cjelokupna elektronika. Ona može da detektuje i boje, izgovara datum i sat, povezuje s telefonom radi obavljanja poziva i poruka, ali se razvijaju i neke nove funkcije kao što su prepoznavanje predmeta, proizvoda i tableta.  

Ovo je unikatan proizvod na svijetu, prema riječima Krstića. On sada ima firmu od deset ljudi koji rade na razvoju ovog proizvoda.

“Iz inostranstva ćemo uvoziti proizvode koji su nam neophodni, a ostalo će se raditi kod nas. Važno nam je da pravimo proizvod iz Srbije za cijeli svijet”, naveo je Krstić.

Dodao je da rade aktivno na tome da korisnici ove rukavice ne budu i kupci, odnosno da ih dobijaju besplatno.

“Mi na tome aktivno radimo. Već su neke lokalne samouprave, odnosno gradovi, poručile rukavice za svoje sugrađane. To je put kojim idemo”, zaključio je Krstić.

Izvor: portal N1info

Pripremila: Anđela Miličić

ponedeljak, 01 februar 2021 12:03

Personalni asistent ključ za samostalan život

Svijet će pamtiti Stivena Hokinga i njegov naučni doprinos. Možda neće svi znati i tačno čime se bavio, mnogi će ipak povezati da je baš on autor Kratke istorije vremena, da je izučavao crne rupe. Ukratko, sigurno će znati da je bio briljantan fizičar. U pričama o njegovom životu i radu, uvijek se pomene da je uz pomoć nauke i medicine živio produktivnim i ispunjenim životom, da mu je, iako se kretao uz pomoć kolica, omogućena komunikacija uz pomoć simulatora glasa. Pomenuo bi to i sam Hoking u predgovorima i zahvalnicama u svojim knjigama. Ali, Hoking je uvijek koristio priliku da zahvali i osobi koja je u toku pisanja konkretnog naslova bila njegov personalni asistent.

Usluga personalne asistencije prepoznata je u propisima Crne Gore. Ipak, osobe s invaliditetom (OSI) i dalje uslugu mogu da dobiju isključivo kroz projekte nevladinih i drugih organizacija. Nije uređen ni položaj asistenata, pa personalni asistenti ne mogu da zasnuju stalni posao.

O personalnoj asistenciji govore iz Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG), te korisnici i osobe koja su angažovana na poslovima personalne asistencije. Iz UMHCG nedavno su objavili i javni poziv za 10 personalnih asistenata i pojašnjavaju da su samo neke od usluga koje asistenti mogu da pružaju: lične potrebe korisnika, oblačenje, lična higijena, pomoć u kući, čišćenje, pranje kao i socijalne potrebe, koje uključuju odlazak na posao ili drugu vrstu obrazovnog i radnog angažmana, šetnje, vježbanje, rekreacija, putovanja.

Kristian Camaj ima rijetko oštećenje i korisnik je kolica. Asistentkinja Martina Sosa pomaže mu da se prebaci s kolica na krevet i obratno, pomaže mu u presvlačenju, pripremi hrane, pruža pomoć pri izvođenju vježbi, obavljanju lične higijene, kupovini namjernica, trgovini uopšte, odlascima u bioskop.

„Usluga personalnog asistenta mi je neophodna pošto želim da živim i radim na način dostojanstven čovjeku, da ne predstavljam teret za porodicu i za društvenu zajednicu”, kazao je Camaj.

Uz personalnog asistenta, kaže on, ima i veću privatnost.

„Koju ne bih mogao ostvariti u krugu porodice. Život samo uz podršku porodice podrazumijeva i potpunu zavisnost od njih, pa npr. oni budu jedini koji mogu da me prevezu do određenog mjesta i kasnije sačekaju. To za porodicu predstavlja dodatnu obavezu, a meni nemogućnost da ostanem napolju do kada bih želio ili makar opterećenje što me neko čeka”, pojašnjava Camaj. Uz Martinu, Kristian se sada manje hrani u restoranima, ne plaća dostavu hrane, jer Martina trgovinu obavi u nekom većem marketu, namjernice plati manje, a i izbor je veći, pa bira one koje odgovaraju Kristianu.

„Samostalni život, odnosno korišćenje usluge mi je omogućio da bolje kontrolišem lični život, upravljanje slobodnim vremenom i finansijama. Na kraju, naučio sam da samostalno donosim odluke uz mogućnost i da pogriješim”, priča on o svom iskustvu.

Podrška asistenta i za Anđelu Miličić znači da bude samostalnija u životu i da ne zavisi od porodice. Anđela je iz Nikšića, sada živi i radi u Podgorici. Nepristupačno okruženje razlog je zbog kojeg joj treba usluga asistenta.

„Imam fizičko oštećenje, i kada bi trebala da platim nešto u banci ili da odem u prodavnicu da kupim namjernice, uvijek bih prvo morala da se informišem da li je ta poslovnica/banka pristupačna, pa ako nije, onda se raspitujem koja je pristupačna i još ako je dalje od mjesta gdje stanujem, dok se prevezem taksijem od tačke A do tačke B, to i u finansijskom smislu predstavlja dodatni trošak”, priča ona.

Uz personalnog asistenta, dodaje ona, ne mora da razmišlja kako će nešto da završi, koliko će joj za to trebati vremena, da li je neki prostor pristupačan.

„U tom smislu, ne moram sebe da iscrpljujem. Personalni asistent doprinosi da moj život bude kvalitetniji, da budem samostalnija, da ne budem zavisna od drugih i da ne čekam kad će drugi da urade nešto umjesto mene, dok s druge strane imam mogućnost da se više krećem, budem aktivna, upravljam svojim životom i sama donosim odluke, što smatram da je od velike važnosti kada su u pitanju i sve druge osobe s invaliditetom, jer očekivanja od drugih u tom pogledu su niska ili ih uopšte i nema”, kaže Anđela.

„Biti samostalan znači da mogu da bolje spoznaju sebe, svoje mogućnosti, prošire potencijale“, dodaje ona.

Šta kaže zakon

Usluga personalne asistencije jedna je od usluga podrške za život u zajednici propisana Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Iako predstavlja pravo osoba s invaliditetom, kao što su prava na materijalna davanja, OSI u Crnoj Gori ili nikako ili teško mogu da ostvare pravo na tu uslugu pred institucijama sistema, u mjeri i na način na koji im je potrebna.

Milica Marđokić iz UMHCG je kazala da je razlog tome što se usluga finansira isključivo kroz projektne aktivnosti nevladinih i drugih organizacija, pa je dostupna najčešće njihovim članovima ili osobama za koje organizacije saznaju u okviru svog rada.

„I to za ograničen broj ljudi i u ograničenom trajanju. Takođe, visina zarade za personalne asistente nije utvrđena, već ona, kada je u pitanju UMHCG, varira od projekta do projekta”, kazala je Marđokić.

Osim što država uslugu finansira kroz projektne aktivnosti, od onoga ko uslugu pruža, zahtijeva da ima licencu za obavljanje djelatnosti socijalne i dječje zaštite.

Marđokić kaže da to servis čini neodrživim i nedostupnim za sve OSI kojima je potreban i koje ispunjavaju uslove za tu uslugu.

UMHCG, pored licence, ima i akreditovan Program obuke o personalnoj asistenciji za stručne radnike i saradnike kod Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu. Ta NVO, dodaje Marđokić, redovno obavlja i neformalne obuke personalnih asistenata i korisnika o samoj usluzi, njenim principima, pravima i obavezama obje strane u radnom odnosu.

Na nacionalnom nivou, kaže Marđokić, sistem obuke nije redovan i nije dovoljan. Osim toga, neki pružaoci, tvrdi ona, uslugu pružaju suprotno međunarodnim standardima, a problem je i jer mnoge druge usluge nazivaju personalnom asistencijom kao što je lični pratioc, pomoć u kući, uslugu njegovatelja.

„Država kao da takvo stanje ne želi riješiti, već ostavlja prostor za nered”, kaže Marđokić.

Iako imaju zakonsko pravo na uslugu, OSI često i same sebi plaćaju personalnog asistenta. Često ograničene finansijama, dodaje ona, osobe s invaliditetom ne mogu da obezbijede asistenta u mjeri i na period koji im je potreban i zavise od članova porodica ili, u krajnjem, institucija.

„Zbog toga često i žive u uslovima institucionalizacije, kao takve, ograničene za mogućenosti i izbore za život u zajednici”, kaže Marđokić i dodaje da iz istih razloga uslovi za samostalan život OSI u Crnoj Gori nijesu zadovoljavajući, finansijska ulaganja su neodrživa i bez suštinskih efekata.

„Sistem i dalje sprovodi politiku zbrinjavanja, ne stvarajući uslove da OSI postanu građani u punom smislu te riječi. Takođe, država osoba s invaliditetom koje imaju potencijala za potpunu samostalnost suštinski i ne podržava”, kaže ona.

Šta treba mijenjati

Marđokić poručuje da bi finansiranje morala preuzeti država i druge institucije. Govoreći o praksi u nekim evropskim zemljama, ona je kazala da se ta usluga plaća sa više nivoa nacionalnog, pokrajinskog, lokalnog, uslugu plaćaju država, opštine, centri za socijalni rad.

Iz UMHCG su mišljenja da i personalna asistencija, umjesto Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti, treba da bude tretirana posebnim zakonom.

„Ova usluga je jako specifična, zbog čega je potrebno mnogo pravilnije i detaljnije uređenje nego što je slučaj sada. Konkretni zakon i podzakonska akta treba značajno promijeniti u mnogim segmentima ne samo onom koji se odnosi na usluge”, kaže Marđokić.

Ali, osim usluge asistenta, kako je kazala, trebalo bi garantovati i neke druge usluge potrebnee za dostojanstven i samostalan život OSI.

„Kao što su usluge ličnog pratioca, psa vodiča/pomagača, čije finansiranje, takođe, treba da preuzme država, prevoza od vrata do vrata čije finansiranje bi trebale urediti lokalne samouprave i tako dalje”, kaže ona.

Prema njenim riječima, utisak je i da su pravilnici u ovoj oblasti više pisani za one koji pružaju usluge i to one koje pripadaju institucijama sistema i javnim ustanovama koje osnivaju država i opštine, nego što je njihova namjera razvoj standarda, postupka, uslova i finansiranje samih usluga za OSI.

„Postojeći standardi su restriktivni, finansiranje nije osigurano, procedure i postupak su nejasni”, kaže ona.

Kao primjer navodi član Pravilnika o bližim uslovima za pružanje i korišćenje, normativima i minimalnim standardima usluga podrške za život u zajednici, prema kojem se usluga personalne asistencije pruža korisniku lične invalidnine, dodatka za njegu i pomoć koji je u radnom odnosu, korisniku koji je uključen u sistem visokog ili sistem obrazovanja odraslih.

„Taj član je problematičan zbog toga što neke OSI koje imaju objektivnu potrebu za personalnom asistencijom ne mogu ostvariti to pravo, jer zbog restriktivnih uslova i primjene medicinskog modela pristupa invaliditetu nisu korisnici prava na ličnu invalidninu ili dodatka za njegu i pomoć, ili nisu studenti i zaposleni, već su na primjer aktivisti, sportisti”, objašnjava Marđokić.

Problematično je, kaže, i što pravilnik kojim se propisuje izdavanje licence za obavljanje usluge personalne asistencije i drugih usluga iz oblasti socijalne i dječje zaštite, propisuje formalne uslove za izdavanje, ali se pritom ne provjerava i da li se usluga pruža na adekvatan način.

„U ovom smislu smatramo problematičnim to što stručni radnici kod pružaoca usluge personalne asistencije nijesu u obavezi da prođu kroz akreditovan program obuke baš u ovoj oblasti, već mogu biti obučeni za druge usluge, pa i oblasti u širem smislu. Samim tim, postoji opasnost da nedovoljno ili nepravilno obučen stručni kadar neće obezbjeđivati, niti kontrolisati pružanje usluge na pravilan način”, kaže Marđokić.

Uz sve, dodaje ona, neophodno je u zakonodavstvu mijenjati i teminologiju koja se odnosi na OSI.

„U našim propisima se još mogu naći termini kao što su djeca i mladi sa smetnjama i teškoćama u razvoju, što je u suprotnosti s Konvencijom UN o pravima OSI koja govori isključivo o djeci, mladima i osobama s invaliditetom, dok su podzakonski akti puni medicinskih izraza, iako invaliditet nije zdravstveno stanje već interakcija oštećenja (koje opet ne mora nastati kao posljedica promjene zdravstvenog stanja) s okolnim barijerama”, kazala je Marđokić.

Crna Gora je 2009. ratifilovala Konvenciju UN o pravima OSI i, podsjeća ona, time preuzela sve obaveze propisane Konvencijom.

„Upravo Konvencija garantuje pravo na personalnu asistenciju, jer ovu uslugu jedinu doslovno pominje. Uostalom, koliko je važna aktivisti s invaliditetom često navode da je ona usluga koja će u nekom periodu života, u određenoj mjeri biti potrebna svakoj osobi s invaliditetom. UMHCG će nastaviti da u radu poštuje međunarodnu praksu i podstiče i zahtijeva od crnogorskih institucija da u svom radu primjenjuju isto. Kao društvo nemamo samo obavezu poštovanja međunaronnih standarda i domaćih propisa, već i omogućavanja dostojanstvenog i slobodnog života svakom građaninu pojedinačno”, poručila je Marđokić. 

Bez stalnog zaposlenja do primjene standarda kvalifikacije

Asistentkinja Martina Sosa je hotelijersko-turistički tehničar, ali se prekvalifikovala za radno mjesto okupacionog terapeuta i personalnog asistenta.

Na pitanje šta je naučila radeći taj posao, kaže da je shvatila da uzimamo zdravo za gotovo pravo na slobodu i samostalnost.

„Nažalost, nemamo svi jednaka prava i OSI se za svoju samostalnost moraju boriti”, kazala je ona.

Govoreći o izazovima u poslu, kazala je da je to što personalni asistent nije prepoznat kao zanimanje.

„Samim tim sam ja kao personalni asistent uskraćena za stalno zaposlenje, a OSI kojima je potrebna asistencija uskraćeni su za podršku koja im je neophodna”, rekla je ona.

UMHCG učestvovalo je i u izradi Standarda kvalifikacije personalni asistent, koji je izradio Centar za stručno obrazovanje u 2020. i njegovu primjenu očekuju u narednom periodu.

Umjesto sažaljenja, razgovor i razumijevanje

Ivana Janković suočava se s arhitektonskim i socijalnim barijerama i potrebna joj je podrška da to prevaziđe.

„Moj invaliditet podrazumijeva otežano kretanje i motoričku usporenost. Servis podrške personalne asistencije mi omogućava da u potpunosti zadovoljim lične i socijalne potrebe, kao i da na blagovremeni i adekvatan način izvršim svoje obaveze”, kaže ona.

Njen asistent je Jovan Kaluđerović, profesor srpskog jezika i književnosti. Kad govori o izazovima s kojima se suočava pružajući tu uslugu, kaže da je najveći uspjeh da vrijeme koje provede s korisnikom, za korisnika bude lijepo i korisno. Dodaje i da je radeći taj posao shvatio da još ima onih koji ne razumije probleme OSI.

„Imaju sažaljenje, ali ne i volju da ih stvarno saslušaju i razumiju”, kaže Kaluđerović.

Za Vuka Vujića koji ima fizičko oštećenje, asistent je podrška u kretanju. „Kako bih stekao društveno-socijalni život”.

Zahvaljujući tome, kako je kazao, upoznao je ljude slične njemu, stekao poznanstva, a za uslugu kaže „uči nas kako lakše da idemo kroz život“.

Njegova asistentkinja Jelena Pejović, završila je srednju prehrambenu školu, a za taj posao prijavila se slučajno, kad je preselila u Podgoricu. Asistentkinja je već dvije godine i kaže da bi isti posao radila u budućnosti.

Izvor: Portal Vijesti

Tekst priredio Ivan Čović

Film Kamp za bogalje (Crip Camp) proglasili su za najbolji dokumentarni film 2020. članovi Međunarodnog dokumentarnog udruženja (The International Documentary Association). Ova nagrada dodijeljena je po 36. put.

Radnja filma odvija se početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Tinejdžeri s invaliditetom u ovom filmu suočavaju se s budućnošću koja je ispunjena izolacijom, diskriminacijom i institucionalizacijom.

Kamp Džened, (Jened) razuzdani kamp „za hendikepirane" u Ketskilsu, eksplodirao je u tim okolnostima.

Džened (Jened) je bila njihova srećna utopija, mjesto s ljetnjim sportovima, pušenjem i šminkanjem, u kom su se kamperi osjećali ispunjeno kao ljudi.

Film je prošle godine dobio nekoliko značajnih filmskih nagrada, među kojima je i nagrada publike na Sandens festivalu.

Među producentima ovog filma nalaze se i bivši predsjednik Sjedinjenih američkih država (SAD) Barak Obama i njegova supruga Mišel.

 

Izvor: www.espreso.rs

Strana 10 od 42

Back to top