Oktobar je mjesec u kojem se obilježavaju brojni datumi, među njima i Svjetski dan mentalnog zdravlja (10. oktobar). 

U susret ovom datumu, u narednim danima, objavljivaćemo brojne tekstove o mentalnom zdravlju i o izazovima mentalnog zdravlja. 

Prvi takav tekst odnosi se na šizofreniju. 

Šizofrenija podrazumijeva ozbiljnu promjenu mentalnog/psihičkog stanja (zdravlja) koja se vremenom pogoršava. Oboljelii najčešće doživljavaju teško funkcionalno oštećenje: gubitak radne sposobnosti, nesposobnost za samostalan život, narušeno socijalno funkcionisanje i izolaciju od društva. Ali ako se šizofrenija prepozna na vrijeme, to može značajno da olakša svakodnevno funkcionisanje oboljele osobe.

Prema klinici Mejo, postoji nekoliko simptoma koji mogu ukazivati na to da osoba boluje od šizofrenije, ali se jedan smatra prvim znakom upozorenja jer se obično javlja i do nekoliko godina prije konačne dijagnoze, prenosi Index.hr.

Radi se o nesanici. Ljekari objašnjavaju da problemi sa spavanjem kao što su nesanica ili stalno buđenje tokom noći prethode svim drugim znacima šizofrenije, iako ih mnogi ljudi godinama ignorišu.

Ostali simptomi uključuju nagle i neobjašnjive promjene raspoloženja, neobične halucinacije, zaokupljenost ludim idejama, nejasan govor, neorganizovano ponašanje i gubitak motivacije za hobije koji su nekada zanimali osobu.

Simptomi mogu varirati po vrsti i težini tokom vremena, s periodima pogoršanja i remisije.

Isto tako, neki simptomi mogu uvjek da budu prisutni, dok se drugi možda nikada neće pojaviti, dodaju ljekari. Kod muškaraca, simptomi šizofrenije obično počinju u ranim i srednjim 20-im godinama, dok se u ženskoj populaciji prvi simptomi obično javljaju u kasnim 20-im godinama.

Izvor: Portal Radio Titograd

Pripremio: Ivan Čović

Svojim radom, predstavljenim na izložbi fotografija Nevidiljivi životi (Invisible Lives) u foajeu Kina Boka u Kotoru, istaknuti crnogorski umjetnički fotograf Duško Miljanić je, u okviru Festivala Uhvati film, na suptilan, plemenit i estetski prijemčiv način skrenuo pažnju na osobe s invaliditetom. U timskom radu s učesnicima projekta Nevidljivi životi iz Letonije, Srbije i Crne Gore, on je podijelio svoje ogromno znanje, vještine i iskustvo u oblasti analogne fotografije i kroz lični vizuelni izraz opisao Leonsa, jednog od mnogobrojnih osoba s oštećenjem vida u gradiću Cesis u Letoniji.

U postavci je uži izbor radova među kojima su u panoi s pričom o Emeriti - Frekvencija srca,  Ilgi – Savjeti za srećan život, i drugi. U projektu su, pored Miljanića, učestvovali Aleksandra Drecun, Ana Mitrović, Nada Vojinović i Miloš Zvicer iz Crne Gore, zatim Boris Abramović, Irena Čučković, Sara Kecman, Stefan Kosanović i Darko Sretić iz Srbije, te Eline Buka, Paulis Jakušonoks, Monta Kruze, Eva Strazdina i Nikola Li Cvajcne (Nikola Lee Zvaigzne) iz Letonije.

„Ovo je potpuno drugačije, zanimljivo je, zato što smo radili s grupom ljudi koji su na životnim marginama, to je bio veliki izazov i za mene. Izložba je rezultat jedne fantastične radionice koja je održana prije dvije godine sa studentima/studentkinjama različitih medija. Radili smo analognu fotografiju na temu osoba s oštećenjem vida, da kroz ovaj medij prikažemo taj nekakav njihov otežani pristup svakodnevici. Nastojali smo da se iz ovog digitalnog doba vratimo u starinski postupak analogne fotografije, u nešto što je mnogo teže, zahtjevnije, kompleksnije, za šta je potrebno mnogo više truda i poznavanja raznoraznih parametara da bi uopšte nastao bilo kakav proizvod.

U pitanju je mali grad u Letoniji, zove se Cesis, grad s najviše osoba s oštećenjem vida prema broju stanovnika. Za vrijeme Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) tu je napravljena fabrika gdje su ih zapošljavali. Neki su rođeni s oštećenjem vida, neki su vid izgubili tokom života, a onda se njihov broj vremenom povećavao, objasnio je Miljanić za Boka Njuz (Boka news). On je kasnije, pored priče o Leonsu, uradio priče i s ostalim osobama s oštećenjem vida, kojima je ovaj projekat posvećen.

Mnogi od studenata, dodaje on,  prvi put uopšte su se susreli s takvom vrstom fotografije. Radili su raznim medijima, različito su se izražavali, svako od njih je posredstvom fotografije drugačije interpretirao ono što je imao u intervjuu s određenom osobom. Svako od njih je pravio neku vrstu mini- intervjua, u više navrata su se sretali sa sagovornicima s oštećenjem vida, šetali s njima, nastojeći da dopru do njihovih srca.

„Koristio sam mali detalj, ogledala, gdje sam pokušao da reflektujem kako oni vide svijet, koji oni zapravo ne vide, nego ga zamišljaju. Ono što sam dobio u razgovoru s njima, nastojao sam da interpretiram u tom ogledalu, da nađem te motive, ili te boje, ili to nešto o čemu oni razmišljaju, da se to reflektuje u ogledalu. To je bio malo kompleksniji proces, objasnio nam je Miljanić.

Projekat je urađen prema ideji Ieva Ubele, a koordinatori su Oskars Goba i Irena Čučković. Grafički dizajn uradila je Elina Bušmane, a kustos izložbe je Liga Linderbauma. Produkciju potpisuju Agnese Zvierde, Milan Vračar i Branimir Žugić.

Finansiran je kroz program Kreativne Evrope, a sproveli su ga Umjetnički fond Rucka (Letonija) u saradnji s  udruženjem Kulturanova iz Srbije i udruženjem Art 365 iz Crne Gore.  Njihov cilj je da kroz saradnju umjetnika iz tri  grupe ispričaju  priče o različitim marginalizovanim pojedincima u društvenoj zajednici Letonije.

Izvor: Portal Bokanews

Pripremio: Ivan Čović

Petog dana III Sajma knjiga Anderva buk (Anderva book) posjetioci su bili u prilici da prisustvuju Panel diskusiji (R)evolucija ženskih prava u kojoj su učestvovale: prof. dr Margareta Bašaragin, mr Božena Jelušić, doc. dr Branka Bošnjak, Marina Vujačić, Bojana Jokić i mr Fana Delija, dok je moderatorka bila mr Ksenija Rakočević.

Učesnice diskusije govorile su o stanju u našem društvu gdje su žene nevidljive ili nedovoljno vidljive što je potkrijepljeno podacima istraživanja Univerzitetskog i rodnog osnaživanja (UNIGEM). Osvrnuvši se na naziv panel diskusije, razgovarale su o tome da li je revolucija u borbi za ženska prava završena i je li vrijeme za evoluciju, ili sadašnji trenutak zahtijeva novu revoluciju. Iako postoje vidljivi pomaci u borbi za ravnopravnost, veoma zabrinjava činjenica da i danas svjedočimo spaljivanju vještica koje se pomjerilo s trgova na društvene mreže. Govorilo se i o istorijatu borbe za prava žena na našim prostorima, ali i o tome kako su brojna prava za koja su se pretkinje izborile danas ugrožena miješanjem crkvenih i desničarskih krugova u rasprave o pravu na abortus. Podaci o stanju Romkinja koje su žrtve onoga što se naziva tradicijom s jedne, a nebrige institucija s druge strane, izazivaju posebnu brigu, naročito u vezi s dječijim ugovorenim brakovima. S druge strane, specifični su vidovi zlostavljanja i diskriminacije žena s invaliditetom koje su ignorisane od strane sistema i institucija, koji, tvrdeći kako ne prave razliku između njih i ostalih pripadnica ženskog roda, zapravo prikrivaju svoju neažurnost ili nezainteresovanost za konkretne probleme s kojima se pripadnice ove grupacije suočavaju. Uprkos ostvarenim pomacima u borbi za jednakost LBTQ žena, čini se da zakonodavci zapravo ne prepoznaju prava ove manjine kao univerzalno ljudska. Još jedan od veoma značajnih problema je i to što sudovi u Crnoj Gori ne prepoznaju ili pak ne procesuiraju govor mržnje na društvenim mrežama, uprkos brojnim prijavama na osnovu prijetnji na internetu. Zaključuju da se s borbom za prava žena ne smije stati, i da treba krenuti od obrazovnog sistema jer, iako je to sporiji put, svakako je temeljniji.

Prof. dr Margareta Bašaragin je osnovne i magistarske studije završila na Odseku za nemački jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu. Doktorirala je 2017. na Centru za rodne studije Asocijacije centara za interdisciplinarne i multidisciplinarne studije i istraživanja (ACIMSI) (danas Univerzitetski centar za interdisciplinarne i multudisciplinarne studije i istraživanja - UCIMSI) na UNS. Usavršavala se u okviru Erasmus Mundus Sigma Agile projekta školske 2015/16. u Centru za transdisciplinarne studije roda na Humboltovom univerzitetu u Berlinu (Njemačka), pod mentorstvom profesorke Lan Hornšajt. Do sada je objavila sljedeće knjige i publikacije: Rod, kultura i diskurs razgovora u razredu, Znamenite Jevrejke Subotice, Sonja Licht– životna priča, Antifašistkinje Subotice: skojevke, partizanke i afežeovke, Starost i rod u vremenu i prostoru: Šta starije žene (ne)mogu u Srbiji danas, Prilog istoriji ženskih studija u Novom Sadu: vreme promene (koautorstvo sa Svenkom Savić).

Mr Božena Jelušić je diplomirala na Katedri za opštu književnost Filološkog fakulteta u Beogradu 1980. Bavi se naučnim radom u oblasti teorije književnosti, književnom kritikom i metodikom nastave književnosti. Dobitnica je nagrade Oktoih, predsjednica NVO Za bolji grad od osnivanja 1992. Autorka je knjige Mitsko u Lalićevim romanima i koautorka Kako je Budva sanjala Mediteran (sa suprugom Matom Jelušićem).

Doc. dr Branka Bošnjak je na Metalurško-tehnološkom fakultetu Univerziteta Crne Gore, Odsjeku za metalurgiju, kao student generacije. Poslijediplomske studije završila na istom fakultetu, Katedra za fizičku metalurgiju i odbranila magistarsku tezu 1997. Doktorsku disertaciju odbranila je 2001. Od 2002. angažovana kao koordinatorka za Crnu Goru, Američkog savjeta za međunarodno obrazovanje. Zadužena je za realizaciju Programa razvoja mlađih fakulteta (JFDP) namijenjenog usavršavanju nastavnog kadra s visokoškolskih ustanova u Crnoj Gori na renomiranim univerzitetima širom Sjedinjenih Američkih Država (SAD), kao i A-osmijeh (A-SMYLE) programa razmjene, u okviru koga srednjoškolci iz Crne Gore imaju priliku da pohađaju američke srednje škole i borave godinu dana u SAD-u. Kao dobitnica međunarodnih stipendija boravila je na višemjesečnim specijalizacijama na Univerzitetu u Birmingemu (Velika Britanija), zatim Univerzitetu u Luvenu, (Belgija) i Univerzitetu u Ljubljani (Slovenija).

Takođe je kao učesnica prestižnog programa Državnog odeljenja (State Department), Pograma međunarodni posjetilac(International Visitor Pogram) boravila tri nedelje u SAD-u i usavršavala se na temu Rješavanje konflikata.

Autorka je i kooautorka velikog broja naučnih radova objavljenih u domaćim i međunarodnim časopisima, prezentiranim na naučnim i stručnim konferencijama. Učestvovala je u nizu naučnih projekata, od kojih su neki i međunarodnog karaktera. Spoljna je saradnica, recezentkinja u medjunarodnom časopisu Wear, Institut za poizvodnju (Institute for Manufacturing) iz Kembridža.

Marina Vujačić diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću 2009, na Studijskom programu za sociologiju. Trenutno je, u četvorogodišnjem mandatu, od 2020, kao predstavnica NVO, članica Zajedničkog konsultativnog odbora (ZKO) između Crne Gore i Evropskog ekonomskog i socijalnog komiteta (EESK). Kao predstavnica NVO, bila je članica Savjeta za transparentnost Ministarstva unutrašnjih poslova, do trajanja mandata 42 Vlade Crne Gore. Autorka je ili koautorka četiri programa obuke za zaposlene u socijalnoj i dječjoj zaštiti, odnosno stručne radnike, stručne saradnike i saradnike i to na opšte teme iz oblasti ljudskih prava djece s invaliditetom i odraslih osoba s inavliditetom (OSI), o usluzi personalne asistencije, te o usluzi videćeg pratioca/teljke, kao i o samostalnom životu, deinstitucionalizaciji i uslugama socijalne i dječje zaštite, s posebnim naglaskom na socijalno-edukativne usluge, akreditovanih kod Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu (ZSDZCG). Koautorka je programa Obuke za nastavno osoblje o osnovnim temama invaliditeta i inkuzivnog obrazovanja: Nauči – primijeni – promijeni, koji je UMHCG podnijelo Centru za stručno obrazovanje i Zavodu za školstvo. Učestvovala je u izradi i pisanju: Izvještaja o ljudskim pravima osoba s invaliditetom za Crnu Goru 2010, 2011, 2012. i 2013, autorka ili koatorka je i drugih istraživanja, izvještaja i publikacija. Kao najvažnije, izdvaja pripremu Alternativnog izvještaja o sprovođenju Konvenciju UN o pravima osoba s invaliditetom u Crnoj Gori i njegovog predstavljanja članovima Komiteta o pravima osoba s invaliditetom, u Ženevi (Švajcarska), u avgustu 2017. Autorka ili koautorka je preko 20 drugih publikacija. Trenutno je članica Radne grupe za izradu Nacrta zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta, Odbora upravljanja projektom Reforma sistema jedinstvenog vještačenja invaliditeta (UNDP) i Upravnog odbora zajedničkog UN projekta Unaprjeđenje inkluzije djece sa smetnjama u razvoju i odraslih sa invaliditetom u Crnoj Gori (UNICEF predstavništvo u Crnoj Gori), kao i Nezavisnog monitoring mehanizma za praćenje primjene Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom u Crnoj Gori (Zaštitnik ljudskih prava i sloboda).

Mr Fana Delija je završila je Filozofski fakultet u Nikšiću i s najvećom ocjenom stekla zvanje diplomirane pedagogice. Izvršna koordinatorka u Centru za romske incijative je od osnivanja (2004.), i za organizaciju je pripremila i realizovala više od 70 projekata iz oblasti nasilja u porodici, obrazovanja romske i egipćanske zajednice, negativnih aspekata zajednice, dječjih ugovorenih brakova. U toku njenog profesionalnog rada izvršne koordinatorke Centra za romske inicijative dodjeljene su joj četiri prestižne međunarodne nagrade za lični doprinos integraciji svojih sunarodnika: Ana Lind nagrada (2012); priznanje Ambasade SAD u Podgorici za građanski aktivizam za 2013; Integracija Roma, nagrada Evropske Komisije (2014. ); nagrada Evropske komisije Neznane heroine za integraciju romske i egipćanske zajednice (mart 2019).

Bojana Jokić je diplomirala na Fakultetu za turizam i hotelijerstvo, Univerzitet Mediteran. Tokom profesionalne karijere u NVO sektoru, koja je započela 2013, bavila se pitanjima ljudskih prava LGBTQI osoba, zaštitom prava nacionalnih, vjerskih i etničkih manjina i zajednica, promocijom i zaštitom prava žena i feminizma, kao i zaštitom prava djece i drugih ranjivih kategorija društva. Od kraja 2014. je aktivna u LGBT Forum Progresu, dok je prije toga učestvovala u više neformalnih akcija podrške različitim marginalizovanim zajednicama u Crnoj Gori. U avgustu 2016. je izabrana za predsjednicu Upravnog odbora Progresa, nakon angažmana kao zamjenice izvršnog direktora i asistentkinje na programima. Tokom profesionalne karijere bila je članica Nacionalnog tima za koordinaciju praćenja primjene Strategije za unaprjeđenje kvaliteta života LGBTQI osoba u Crnoj Gori 2019-2023, Tima povjerenja LGBTQI zajednice i Uprave policije, Komisije Ministarstva za ljudska i manjinska prava za raspodjelu sredstava za finansiranje projekata/programa nevladinih organizacija u 2019.  u oblasti Zaštita i unaprjeđenje ljudskih prava LGBTQI osoba, Tima za praćenje govora mržnje na internetu. Takođe je bila članica Radne grupe za izradu nacrta Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola i Radne grupe za izradu Strategije za unaprjeđenje kvaliteta života LGBTI osoba u Crnoj Gori 2019-2023. Od 2019 – 2021. bila je članica Savjeta RTCG-a koje je rukovodeće tijelo Javnog servisa zaduženo za monitoring rada i razvoja RTCG, stepena realizacije programsko-produkcionih i finansijskih planova, usvajanje novih strateških i finansijskih dokumenata RTCG, ocjenjivanje radnog učinka Izvršnog direktora RTCG kao i stepena realizacije zaključaka Savjeta. U LGBTQI Forumu Progres obavlja funkciju predsjednice Upravnog odbora od avgusta 2016.

Izvor: Biblioteka Njegoš Nikšić

Pripremio: Ivan Čović

Danas je godina dana od objave na društvenoj mreži, u kojoj sam se obratila, nakon oporavka od aneurizme (hemoralgijskog tipa - izliv krvi u mozgu - koji preživi 4% ljudi). Često, u posljednjih godinu dana, kažem kako je mene trebalo da udari nešto u glavu, kako bih postala sebi dovoljno važna. A dovoljno je kad postanemo sebi najvažniji. Nije da sam skroz naučila da i dalje ne ginem za druge, ali naučila sam i da kažem: Neću, Ne mogu, Ne želim. I da se nakon tih riječi osjećam dobro. Taj proces učenja je dug i on i dalje traje, ali je važno da ide uzlaznom putanjom. Da ne zastane, stane, zaustavi se, prekine i vrati se na početak, nazad, niz liticu (života). 

U okviru tog procesa, počela sam otvoreno da govorim ili pišem o jednom svom identitetu koji sam ranije često potiskivala, a u nekim periodima odrastanja i života ga se i stiđela. Stiđela zbog odnosa i ponašanja drugih, a ne zbog sebe same. Počela sam da govorim o sebi, kao o ženi. Ženi u svom sopstvenom tijelu, svojoj glavi. Ženi koja više nema tabu teme, posebno ne one koje društvo nameće ili percipira takvima. 

Septembar, ove godine, je bio toliko intezivan u aktivnostima i susretima, da se cijeli jedan život u njemu desio. Možda je i novi nastao (pežorativno – za sad). Od edukacija, do debata, diskusija, sastanaka, do razgovora na poslu s kolektivnom i otkrivanja drugih ličnosti, skrivenog i neskrivenog u njima.

…

Ovaj tekst je moj trenutni život, nije trenutak, a najveća inspiracija da on nastane desila se u Kotoru i Nikšiću. Nije slučajno jer su se u oba ova grada desile diskusije na temu prava žena. U Kotoru, na Festivalu filma Uhvati film, u organizaciji NVU ART 365, diskusija na temu: Žene i invaliditet – Gdje je tu film? i u Nikšiću, u organizaciji JU Narodne biblioteke Njegoš, Javna debata, na temu: (R)evolucija ženskih prava. I većina toga što sam rekla i što nijesam rekla na tim događajima, ali mislim, osjećam i živim je ovdje. 

Možda neću ponuditi odgovore, postavljaću i pitanja, onima koji žele odgovore, odgovore koje traže ili do kojih dolaze sami – kroz učenje, iskustvo, saznanje, otvoreni um. A ja sve više razgovaram i diskutujem samo s onima otvorenog uma. I drugima dam šansu, ali nakon što se ona prokocka, zaustavim se. I ne dajem više ništa. Tim drugima kažem šta mislim i zatvorim svoja vrata. Vrata trpljenja, strpljenja, razumijevanja, pravdanja, podrške, žrtvovanja. Nemam više vremena za to. Moje vrijeme je vrijeme koje ću sve više sebi da posvećujem, a sve manje drugima i za druge. I promjena je što vjerujem da to nije sebično, već nužno, neophodno i jedino ispravno. 

A nakon tih otvorenih diskusija, s ljudima širokog uma, uvijek budem bogatija. I nijesu to donijele samo godine i sva životna iskustva, preživljavanja onoga od čega se dnevno umire po desetak puta, ili preživljavanja drugih opasnosti po život, poput aneurizme i njenih posljedica. To je donijela zrelost. Zrelost u okviru koje je sasvim svejedno da li nas neko voli ili ne, da li se nekom sviđamo – na bilo koji način, ili ne. Zrelost u kojoj nam je dovoljno da se sami sa sobom osjećamo dobro, zadovoljno, ispunjeno, pa i srećno. Možda mi je ranije za proces samopotvrđivanja bilo bitno mnogo više toga: Šta će misliti bliski ljudi, prijatelji, kolektiv, saradnice i saradnici. Za samopotvrđivanje nekada ranije bio mi je važan i odnos sa muškarcem, partnerstvo, ljubavni odnos. Danas je sve više toga, u svim odnosima i relacijama, što neću, ne želim i ne prihvatam, ne pristajem i ne kajem se zbog nepristajanja. 

I ne plašim se ja odavno smrti, plašim se upravo umiranja. I ne nestajemo smrću, i ne ubija nas smrt, već nas ubijaju umiranja. Postepena, stalna ili kontinuirana – tiha, nečujna. Zbog toga, nekoliko puta izgovorena rečenica, u posljednjih par mjeseci, a i ranije u drugačijoj formi, objašnjava mnogo toga. Onima koji mogu, hoće i žele da razumiju. 

Ona je dio naredne priče. 

Priča o osobama s invaliditetom u istoriji je počela uništavanjem. U Antičkoj Grčkoj, odnosno njenim polisima, osobe sa fizički vidljivim oštećenjima (od engleskog: impairements, kao lično svojstvo) bacane su kao hrana lavovima, odmah po rođenju ili sticanju invalidnosti (sinonim za oštećenje). U Hitlerovoj Njemačkoj, spaljivane su u gasnim komorama. Do kasnih 60-ih godina prošlog vijeka, nakon dva svjetska rata, isključivo se radilo na njihovom liječenju i popravljanju (nepostojećih ili oslabljenih) funkcija. U prvim situacijama, vjerovalo se da su nastale iz grijeha, da su nečiste, nesposobne i da štete društvu, zbog čega su uništavane. Nakon svjetskih ratova, u kojima su mnogi ljudi poslati u rat, od strane država, prihvaćena je odgovornost nacija na svjetskom nivou, da se ne mogu uništiti, već ih je potrebno zbrinuti, izliječiti i rehabilitovati, što je do nedavno bila jedina svrha i cilj, a ako se ne bi uspjelo, opet bi bile posmatrane kao tragedija, kao bezvrijedne, beskorisne. Međutim, zanemarivalo se da invalidnost ne nastaje samo kao posljedica promjena zdravstvenog stanja (fizičkog, psihičkog), već i na razne druge načine: urođenim stanjima koja su nepromjenljiva, nadalje nastaje kao posljedica povreda, ozleda, kao posljedica nasilja i fizičkih i oružanih sukoba, kao posljedica životnih uslova, poput neuhranjenosti i nezdravih stilova života, i na brojne druge načine. Usko posmatranje invalidnosti, kao nužno vidnog fizičkog oštećenja ili pretpostavke istog, na osnovu ponašanja i djelovanja, te stava da su sve osobe s invaliditetom manje sposobne, inferiorne, manje vrijedne kao ljudska bića, samo na osnovu tog jednog ličnog svojstva – oštećenja, zanemarujući pritom prepreke, društvene okolnosti, spoljašnje faktore, te odsustvo podrške, proizilazi iz vrijednosti društva u datom istorijskom trenutku, pa i današnjici. Vrijednosti koja ističe fizičku snagu, ljepotu, sposobnost na osnovu to dvoje i uma, a sve to troje se ne priznaje, poništava i ne očekuje od osoba s invaliditetom. Kod drugih ljudi – osoba bez invaliditeta – smatra se da ih imaju prirodnim postojanjem i rođenjem, ili da njihove karakteristike i identiteti neće predodrediti sposobnost, životni uspjeh, ali o osobama s invaliditetom, uvjerenja su suprotna, isključivo, dominantno ili uglavnom: u porodici, u društvu i u sistemu, a onda se to preslikava i na lični stav samih osoba s invaliditetom – bilo da je riječ o djeci, ženama ili muškarcima. Kod žena s invaliditetom, uglavnom, ostaje najizraženije, posebno u društvima u kojima se žena ne poštuje dovoljno, smatra se manje vrijednom, onoj kojoj ne pripadaju različite životne uloge (ili joj se dominantno pripisuje uloga supruge i majke) posebno one koje se prirodno pripisuju muškarcima i daruju im se samim određenjem roda/pola. 

Danas nas, osobe s invaliditetom, ne daju kao hranu lavovima, ne spaljuju nas u gasnim komorama, ali nas ubijaju riječima, činjenjem ili propuštanjem činjenja. Danas vrše sterilizaciju žena s invaliditetom, lišavaju mnoge osobe s invaliditetom poslovne sposobnosti, smještaju ih u ustanovama rezidencijalnog tipa, I sve to pod izgovorom najboljeg interesa, najboljih namjera, brige i zaštite. Pod tim izgovorom dešavaju se savremeni zločini: život u zatvoru, bez zatvorskih ćelija, život u četiri zida, bez susreta sa spoljnim svijetom. A sve to, kako bi nas spasili, sačuvali, pošteđeli. Onda nas „poštede” i životnih uloga, ali ne i povređivanja tokom tih zabrana, osporavanja, onemogućavanja, i suzbijanja tih uloga. Poštede nas priče o životu, o ljubavi, o partnerskim odnosima, o roditeljstvu, o sreči jer nam ne pripisuju ništa od toga, a i priče nas poštede, kako nas ne bi povrijedili, misleći da je to neizbježno, ako pitaju. Pripisuju nam samo preživljavanje, kad smo se već, eto, takvi rodili ili živimo nakon sticanja invalidnosti. Počeće uskoro i da nam čestitaju što živimo, da nam aplaudiraju što mislimo i govorimo, jer ako nije sažaljenje, onda je najčešće divljenje, pa makar nas kroz to posmatrali i kao ohole, drske i isfrustrirane – kada odgovorimo ili postupimo suprotno od tog očekivanog – društveno prihvatljivog - po ocjeni većine. 

Mnogo puta su mi govorili i prenosili da me se ljudi plaše, plaše se moje reakcije, javnog govora, djelovanja. Možda ima i razloga. To je nekada oreol, kako bih iznijela svoje stavove, nepokolebljivo i bez suzdržavanja, kako bih zaštitila sebe i odbranila mnoge druge koji se slično osjećaju, ali nekada nemaju smjelosti ili načina da reaguju i djeluju aktivno, da se pobune, izbore.

… 

O stereotipu prema ženama s invaliditetom - kako su željne partnerskih odnosa - više puta sam govorila. Za žene s invaliditetom ili većinu nas, smatra se da pristajemo na sve, da jedva čekamo da nam neko priđe, zatraži, ponudi se. Makar i u tajnosti, diskretno, da niko ne zna i ne vidi. Možda ima onih kod kojih je tako, ali to nije dominantno. Ima među svim grupacijama i strukturama, i muškaraca i žena, kod kojih je tako – onih koji i koje će pristati na sve ili većinu toga i smatrati se bolje, vrijedno, poželjno. 

Lično, malo je toga na šta pristajem u muško-ženskim odnosima, sve više je toga što odbijam direktno i bez zadrške, a moji kriterijumi su jako visoki. I ne pristajem na sve, niti na većinu toga, već biram, tražim i pristajem samo na jedinstveno i izuzetno. Mogu dati šanse, poželjeti da volim, ili voljeti, ali ni ljubav sama nije dovoljna iako ovo, možda, grubo zvuči. Ja svoju samoću nazivam i osjećam slobodom, a kompromis i zamjenu za mir i spokoj ne uspostavljam ni sa čim i ne mijenjam ni za šta, pa ni za emociju, strast, suživot sa drugim. Jer to nikako nije dovoljno, ako vas zauzvrat neko želi podrediti sebi, koristiti ili iskoristiti kao sredstvo za svoje samoodređenje, samopotvrđivanje, zadovoljenje. Nije dovoljno meni kao ženi, ako će se dijeliti uloge na muške i ženske, na uzdizanje i na koljena. Ruže ne brišu ružne riječi, brisanje prašine ne čisti prljavštinu (u odnosima). Ljubav mora biti davanje, sloboda, a ne uzimanje, ograničavanje, sputavanje… Ako nije ovo prvo, neka je nema. 

I zato ova žena, s iskustvom invaliditeta, nije ni polovina (ljepša i nježnija), nije ni nedovršena sama sa sobom, već cjelina, sebi dovoljna sa svojih 37 godina, sa žejom da ostari i da svaku novu ponosno ističe, da dočeka i sijede, sa svojim 134 centimetra visine (ni mala, ni niska) bez želje da se mijenja sa bilo kime, sebi vrijedna, sposobna, brižna, emotivna, jasnih stavova, avangardna, buntovna, borbena i smjela, sebi lijepa, zadovoljna i ispunjana u svom tijelu i glavi, i jednako važno – sebi žena. Toj ženi nije stalo da se dopadne, I ona zna da ne treba svima ni da se dopada, a izbor je onda lak. Kome se ne sviđa, samo neka produži. Ona umije da priča i piše satima. Ona umije i da ćuti i da nestane - da ne bude prisutna, iako javno nikad nije bila prisutnija, da bude sve poželjnija, a sve nedostižnija, da se povuče u svoj svijet i da tako živi. 

I ako se nekada ostvari u ulozi majke neće se plašiti što neće dugo moći svoje dijete da nosi u naručju, jer dobra majka nije ona koja nosi, ona koja gleda i vidi svoje dijete, ona koja ga čuje (kad plače i kad je zove), ona koja ne može da ga stigne dok ono hoda ili trči… već je dobra majka ona koja voli, brine, osjeća, uči, vaspitava i koja u tome ne trpi, i ne zanemaruje (potpuno) sebe. Koja zna da mora sebi biti važna, vrijedna i dobra da bi to isto bila i za svoje dijete. Ako ga želi roditi, ako ga može roditi i ako i tu svoju ulogu osjeća i vidi kao važnu, a da to pritom ne radi pod pritiskom i kako bi drugima bila dobra i vrijedna. 

Žena koja je sebi film, koja je i revolucija i evolucija, koja je sebi spokoj, mir i cijela vasiona. 

… 

Zahvaljujem se organizatorima dva navedena događaja (personalno Banu Žugiču – NVU ART 365 i Bojani Obradović - Narodna biblioteka Njegoš u Nikšiču) na prilici da u posljednjih 10 dana govorim o pravima žena (uključujući posebno prava žena s invaliditetom – o feminizmu, seksualnosti, diskriminaciji, nasilju) i da probudim u sebi nekad usnulu ženu i podstaknem druge na budnost, pa možda i kroz drskost J i avangardu. 

O toj temi, isto u posljednjih 10 dana, pisala sam i u intervjuu za Zumiraj.me, i govorila u radijskoj emisiji Svijet žene, za RTV Nikšić. 

Autorski tekst Marine Vujačić 

Bijelo Polje, PR pres servis - U Crnoj Gori se povećava broj osoba s invaliditetom (OSI) koje vode postupke, sporove i predmete pred pravosudnim organima, ali njihovi ishodi nisu uvijek zadovoljavajući, zbog čega bi trebalo edukovati zaposlene u pravosuđu o njihovim pravima kako bi ih na adekvatan način zaštitili.

To je saopštila izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić povodom Seminara o pristupu pravdi i mehanizmima zaštite od diskriminacije OSI, koji je ta organizacija organizovala u Bijelom Polju.

Vujačić je kazala da je ovo treći seminar koji je UMHCG organizovao na istu temu, a koji je namijen onima koji se bave ljudskim pravima i pristupom pravdi za OSI - zaposlene u sudstvu, tužilaštvu, notare/ke, advokate/ice, zaposlene u organima policije i inspekcijskim organima.

“Teme koje smo obradili tokom seminara su: modeli pristupa invaliditetu i njihov uticaj na garancije prava osoba s invaliditetom, izjednačavanje mogućnosti, univerzalni dizajn, razumne i proceduralne adaptacije, višestruka i intersekcijska diskriminacija, s osvrtom na teže oblike diskriminacije osoba s invaliditetom, institutut besplatne pravne pomoći i načini komunikacije s osobama s invaliditetom”, navela je Vujačić u izjavi za PR Centar.

Ukazala je da je važno da se službenici koji se bave pristupom pravdi vode modelom pristupa invaliditetu zasnovanom na ljudskim pravima, pojašnjavajući da on jedini uvažava sve principe ljudskih prava OSI koje drugi modeli ne uvažavaju ili ignorišu.

Na pitanje koliko su se učesnici seminara, koje su organizovali do sad, susreli u radu sa zaštitom prava OSI, Vujačić je kazala da u svom radu nisu imali dovoljno iskustva u toj oblasti.

„Pitali smo učesnike seminara da li su se u praksi sreli sa primjerima zaštite prava OSI, a njihovi odgovori su nam pokazali da u ovoj oblasti nisu imali dovoljno iskustva, zbog čega je ovo tema koju konstatno treba pokretati i sprovoditi edukacije. Ne nekim seminarima smo govorili i o važnosti edukacije i zaposlenih u zdravstvu kada su u pitanju prava OSI i model pristupa zasnovan na ljudskim pravima”, rekla je Vujačić. Kazala je da su veliki dio seminara posvetili temi instituta (lišenja) poslovne sposobnosti, i negativnim efektima koje on nosi zbog neadekvatnog zakonodavsta i primjene u praksi.

„Polazi se od pretpostavke da su osobe s invaliditetom nesposobne da samostalno donose odluke i upravljaju svojim životom, zbog čega se u Crnoj Gori koristi zamjensko odlučivanje umjesto podržanog odlučivanja koje propisuje Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom. U tom segmentu, i zdravstveni radnici imaju značajnu ulogu i odgovornost”, navela je Vujačić.

Ukazala je da ukoliko u dovoljnoj mjeri nema postupaka pred različitim institucijama, to znači da OSI nisu u dovoljnoj mjeri osnažene da pokreću takve postupke, bilo zbog nemogućnosti da pristupe različitim institucijama ili nepristupačnih procedura da bi se postupci pokrenuli ili vodili, ili pak zbog nedovoljnog povjerenja u institucije.

„Međutim, besplatno pravno savjetovalište, koje u UMHCG pružamo, pokazuje da se povećava broj OSI koje vode različite vrste postupaka, ali da njihovi ishodi nisu uvijek zadovoljavajući. To znači da treba edukovati sudije, tužioce i advokate da zastupaju OSI da bi na adekvatan način zaštitile svoja prava”, istakla je Vujačić.

Savjetnica u instituciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore, Milena Krsmanović Iković, koja je bila trenerica na seminaru, kazala je je fokus njenog predavanja bilo pitanje pristupačnosti, proceduralnih i razumnih adaptacija i univerzalnog dizajna.

„Proceduralna adaptacija je izuzezno važna u postupcima pred organima javne vlasti, javnim službama, naročito sudovima. Proceduralna adaptacija predstavlja segment pristupačnosti i bezuslovna je obaveza. Pod proceduralnim adaptacijama podrazumijeva se širok opseg metoda, načina i sredstava komunikacija s OSI u sudskom postupku”, rekla je Krsmanović Iković. Pojasnila je da se osoba s invaliditetom koja učestvuje u sudskom postupku mora dati pravo izbora kojom metodom komunikacija će se koristiti.

„Razumne adaptacije predstavljaju segment individualne pravde i uzimanja u obzir individualnih potreba OSI u datom kontekstu. Pristupačnost važi za sve OSI, a razumne adaptacije za osobu sa rijetkim oštećenjima. Tako možemo govoriti o razumnoj adaptaciji na radnom mjestu, školi, vaspitno-obrazovnoj ustanovi... Razumne adaptacije nekad ne znače novac, već samo malo više vremena i razumijevanja”, kazala je Krsmanović Iković.

Advokat iz Bijelog Polja Josip Božović kazao je da u svom dosadašnjem radu nije imao priliku da se susretne sa zaštitom prava OSI.
„To je bio motiv da učestvujemo u seminaru i naučim nešto novo. Na seminaru su bile jako interesantne teme. Govorilo se od istorije diskriminacije OSI do njihove integracije u društvu i zaštite njihovih prava kroz konvencije, zakone i ostale akte”, rekao je Božović.

Ukazao je da je većina advokatskih i notarskih kancelarija nepristupačna za OSI, jer se nalaze u stambenim zgradama.

„Međutim, za razliku od sudova, advokati i notari imaju mogućnost da izađu na teren, uzmu potrebna punomoćja i preuzmu ostalo što je potrebno kako bi OSI ostvarila prava. Raduje me što se u sudu u Bijelom Polju vrši adaptacija na način da su obezbijedili rampu i lift za OSI, kao i taktilne staze za osobe oštećenog vida”, kazao je Božović.

Prvi Seminar na istu temu organizovan je u aprilu u Podgorici, dok je drugi održan u maju u Baru. Projekat P(O)(S)tupc(I)ma do pravde OSI sprovodi UMHCG uz finansijsku podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava posredstvom Konkursa za NVO u 2022. u oblasti zaštite lica sa invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti.

Izvor: PR Centar

Satertvejt, koja je boravila u osmodnevoj posjeti Crnoj Gori, rekla je da je nedavno otkriveni slučaj prokopanog tunela do depoa Višeg suda samo simbolični prikaz stanja u pravosuđu.

„Napadi na nezavisnost i nepristrasnost pravosuđa u Crnoj Gori su uobičajeni, a političari i mediji pokušavaju da utiču na odluke pojedinih sudija i tužilaca stavljajući ih u žižu javnosti“, ocijenila je specijalna izvještiteljka Ujedinjenih nacija (UN) o nezavisnosti sudija i advokata Margaret Satertvejt.

„Vidjela sam slučajeve u kojima Vlada na sebe preuzima zasluge sudija i tužilaca, kada joj to politički ide u prilog”, kazala je Satertvejt predstavljajući preliminarne zaključke posjete Crnoj Gori.

Satertvejt, koja je boravila u osmodnevoj posjeti Crnoj Gori, rekla je da je nedavno otkriveni slučaj prokopanog tunela do depoa Višeg suda samo simbolični prikaz stanja u pravosuđu.

Taj slučaj, kako je Satertvejt kazala, ukazuje na neadekvatno obezbjeđenje, izuzetno neprimjerenu infrastrukturu, kao i na povećan rizik miješanja spoljnih faktora u rad pravosuđa.

Prema njenim riječima, reakcije na taj događaj potvrđuju sveopštu tendenciju političkih aktera da javno komentariršu ponašanje sudija i tužilaca i da preuzimaju zasluge za rad tužilaštva.

„Mislim da je tretman tog slučaja pokazao određenu politizaciju. Treba pustiti pravosudnim vlastima da preuzmu svoju ulogu i da omoguće da se istraga sprovede pravično i robusno, i da se puste pravosudni organi da  donesu zaključke“, navela je Satertvejt.

Upitana kako gleda na korišćenje Skaj aplikacije Europola  kao dokaznog sredstva na suđenjima optuženim za organizovani kriminal, ona nije željela da komentariše korišćenja dokaza u pojedinačnim slučajevima.

„Ali svakako ohrabrujem vlasti da koriste sve potrebne i adekvatne dokaze, koji su legalno dostupni i koji su u skladu s procesima Evropske unije (EU) i prava na pravično suđenje”, dodala je Satertvejt.

Ona je rekla da se, tokom boravka u Crnoj Gori uvjerila u mnoge akspekte rada pravosuđa koji su za pohvalu.

„Pozivom da posjetim Crnu Goru, Vlada je pokazala svoju opredijeljenost da poboljša situaciju po pitanju nezavisnosti u radu sudija i advokata. Važni koraci u tom smislu već su preduzeti”, navela je Satertvejt.

Ona je kazala da je Crna Gora pokrenula dalekosežnu refomu pravosunodg sistema, kao i da njen Ustav i zakoni garantuju nezavisnost pravosuđa i stvaraju sistem insitucija koje garantuju podjelu vlasti.

Satertvejt je navela da je Specijalno tužilaštvo primijenilo proaktivan pristup u istraživanju i gonjenju aktivnosti koje spadaju u njihovu nadležnost ali i pokazalo nezavisnost u svom radu.

Ona je rekla da ju je puno sagovornika informisalo o svojim iskustvima s dobrim i pravičnim sudijama i tužiocima, ali da „postoji rizik da se ti ljudi obeshrabre i demoralizuju od sistema koji je navodno pod uticajem korupcije i nepotizma”.

„Obični ljudi se smatraju isključenim, iznevjerenim i nezaštićenim od sistema, koji ne čini sve što može da u svoje prioritete uvrsti pitanja kvaliteta, integriteta i ljudskih prava”, navela je Satertvejt.

Ona je kazala da je osnivanje Sudskog i Tužilačkog savjeta važan iskorak u sprečavanju neprimjerenog miješanja politike u rad sudova i tužilaštava ali da postoje određeni problemi po pitanju njihovog sastava i djelotvornog funkcionisanja.

Kako je Satertvejt navela, premda je prikladno da predstavnici zakonodavne vlasti budu uključeni u imenovanja najviših rukovodilaca u sudstvu i tužilaštvu, u praksi je političko nečinjenje dovelo do vakuuma u brojnim ključnim institucijama.

Ona je podsjetila da Skupština u više navrata nije uspjela da izabere sedmog sudiju Ustavnog suda, vrhovnog državnog tužioca, kao ni članove Sudskog savjeta iz redova uglednih pravnika.

„Poslanici u Skupštini trebalo bi da stave interes svoje države ispred političkih interesa i obezbijede imenovanje za te funkcije i to bez odlaganja”, rekla je Satertvejt.

Ona je kazala da su gotovo sve sudije i tužioci s kojima je razgovarala bili jasni u stavu da su uslovi u kojima rade očigledno nedostatni, zgrade u kojima rade su stare, prostor mali, a kancelarije prenatrpane.

„Bila sam šokirana neadekvatnim prostorijama za skladištenje arhive i dokaznog materijala, uključujući naoružanja i narkotika”, navela je Satertvejt.

Ona je rekla da se moraju obezbijediti dodatni resursi za Sudski i Tužilački savjet.

Satertvejt je kazala da je pravo na pristup pravdi zagarantovano brojnim međunarodnim ugovorima kojima je Crna Gora pristupila.

„Međutim, advokati i žrtve su mi rekli da pravosudni sistem ne omogućava pristup pravdi za sve. Zapažanja tokom moje posjete ukazuju na brojne prepreke koje stoje na putu ka postizanju pravde za mnoge pojedince i zajednice”, navela je Satertvejt.

Ona je poručila da je jasno šta Crna Gora treba da uradi dodajući da je država sposobna da odgovori na izazove koji su pred njom.

„Ako Crna Gora ne može ili neće da preduzme odgovarajuće korake da obezbijedi nezavisno, nepristrasno i kompetetno funkcionisanje cjelokupnog pravosudnog sistema, onda se mora razmotriti radikalna mjera utvrđivanja odgovornosti, kao što je veting (vetting)”, ocijenila je Satertvejt.

Ona je kazala da je na građanima da odluče da li je vetingodgovarajuća mjera za jačanje nezavisnosti i nepristrasnosti rada pravosuđa i tužilaštva, kao i da partneri u međunarodnoj zajednici treba da budu spremni da taj proces podrže, ako bude prihvaćen.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

„Zadnja sedmica septembra obilježava se kao Međunarodna sedmica osoba s oštećenjem sluha. Tim povodom u studiju Nove.rs imamo radionicu znakovnog jezika koju će nam održati Alma Mujanović, predsjednica Udruženja Znak za riječ.

Alma je rođena sa devedesetčetvoropostotnim oštećenjem sluha, diplomirala je na fakultetu Zdravstvenih studija, a magistrirala mikrobiologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu. Kontinuirano je posvećena pravima osoba s invaliditetom, posebno osobama s oštećenjem sluha, u želji da se poboljša njihov položaj u društvu, naročito u polju obrazovanja i zapošljavanja.

Izvor: Portal N1

Pripremio: Ivan Čović

„Žene s invaliditetom nekada nijesu dovoljno uključene ni u primarnoj porodici, pa samim tim ni u društvu. Nerijetko, biće ignorisane kada se teme odnose na materinstvo, roditeljstvo, seksualno i reproduktivno zdravlje, a onda neće biti ohrabrene i podržane ni da vode brigu o ovom segmentu zdravlja. U školi neće biti ohrabrivane da upravljaju svojim životima i da budu „vlasnice” sopstvenih života, niti edukovane o značaju obrazovanja. Tako, naučene da neko drugi odučuje o njima, a onda i ekonomski zavisne, rijetko će biti uključene u odlukama koje ih se tiču, pa i u proces jačanja rodne ravnopravnosti“, kaže Marina Vujačić iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Ženama s invaliditetom u Crnoj Gori se manje vjeruje u slučajevima nasilja nad njima, od njih se ne očekuje ni ono što su patrijarhalne norme za ženu u crnogorskom društvu, zakon ne prepoznaje njih i njihove potrebe u dovoljnoj mjeri, a praksa u još manjoj. U nizu različitih vidova diskriminacije s kojima se one susreću svakog dana, rodna je na vrhu liste, zajedno s invaliditetom.

Žena s invaliditetom, po poslednjem popisu iz 2011, ima preko 36 i po hiljada, odnosno 12% ukupnog  crnogorskog stanovništva. 

Višestruka diskriminacija tjera žene s invaliditetom da potiskuju i kriju svoju ženstvenost i seksualnost, kaže Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG.

Pored seksualnosti, tema braka i partnerskih odnosa je takođe izuzetak kada su žene s invaliditetom u pitanju. Istraživanje Inicijative mladih sa invaliditetom Boke je pokazalo da žene i djevojke s invaliditetom trpe visok stepen intersekcijske diskriminacije u zasnivanju partnerskih odnosa, koji je značajno veći nego kod članova/ica njihovih porodica. Čak 63% ispitanica s invaliditetom je doživjelo da im neko direktno (njih 30%) ili indirektno (njih 33%) kaže da nikad ne bi bio sa ženom s invaliditetom.

„Kao najslikovitiju činjenicu tog drugačijeg odnosa prema ženama s invaliditetom, često kažem, da se u crnogorskom društvu još uvijek očekuje da žena bude dobra supruga i majka, i ako se ne ostvari u tim ulogama, šta god drugo uradila, ne vrijedi. Odnosno, to neće cijeniti društvo. Na drugoj strani i ta tradicionalno očekivana uloga od žene, ne očekuje se od žena s invaliditetom, a i kada je one žele, nerijetko će im se osporavati ili ograničavati, odnosno zabranjivati“, objašnjava Vujačić.

„Zbog nevadenog, objašnjava ona, one se nerijetko stide svoje ženstvenosti i seksualnosti i potiskuju ih. Nadalje, ženama s invaliditetom se manje vjeruje i kada su žrtve nasilja, i slično kao Romkinje i Egipćanke koje trpe nasilje, biće zapostavljene, ignorisane i/li viktimizovane“, kaže Vujačić.

Dodaje da je očigledno da u svim oblastima života trpe diskriminaciju i po osnovu pola i invalidnosti, što otežava i njihov položaj čini složenijim i težim.

„Sve navedeno prouzrokuju stavovi i odnos prema invaliditetu, a na nivou javnih politika za posljedicu ima činjenicu da politike u oblasti invaliditeta ne prepoznaju u dovoljnoj mjeri žene s invaliditetom, dok isto tako politike u oblasti rodne ravnopravnosti, na adekvatan i sveobuhvatan način ne prepoznaju perspektivu invaliditeta“, zaključuje direktorica UMHCG.

Iako postoje jasne činjenice da su žene s invaliditetom višestruko ugrožene, nerijetko se od onih koji sprovode javne politike ili donose odluke može čuti kako oni žene s invaliditetom tretiraju jednako, zato smatraju da nema potrebe da se definišu „posebne” norme i mjere.

Vujačić objašnjava da upravo jednak tretman nekada dovodi do diskriminacije i isključenosti žena s invaliditetom i drugih grupacija koje su u neravnopravnom položaju i u nejednakim pozicijama.

Zakon o rodnoj ravnopravnosti ne ističe posebne mjere za zaštitu ni jedne od marginalizovanih grupa žena od diskriminacije, pa samim tim ni žena s invaliditetom. Zakon o zabrani diskriminacije prepoznaje i pol i invaliditet kao osnove po kojima je zabranjena diskriminacija, a u teže oblike diskriminacije ubraja višestruku diskriminaciju. Ipak, njime se ne definiše i ne zabranjuje intersekcijska diskriminacija, pa samim tim ni jedna nadležna institucija ne može utvrditi i zaštititi žene s invaliditetom u Crnoj Gori od ove vrste diskriminacije.  

S druge strane, ni Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom ne daje nikakvu dodatnu zaštitu ženama s invaliditetom od diskriminacije, i ne prepoznaje višestruko marginalizovan i stigmatizovan položaj u kome se one nalaze.

Takav je slučaj i sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici. On deklarativno garantuje posebne zaštite osobama s invaliditetom i hitnost u slučajevima zaštite ove grupe od nasilja u porodici ali ne propisuje nikakve konkretne mjere za zaštitu žena od ove vrste nasilja.

Glavna savjetnica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Dina Knežević, odgovarajući na pitanja Zumiraj, kaže da su žene s invaliditetom su u riziku od višestruke diskriminacije, a što utiče na sve aspekte njihovog života,  „Rodni stereotipi i predrasude zajedno s predrasudama o invaliditetu mogu dugoročno da utiču na smanjene mogućnosti ekonomske nezavisnosti žena s invaliditetom, kao i na nemogućnost ostvarivanja samostalnog života.“

Stav institucije Zaštitinika je da politike zapošljavanja osoba s invaliditetom moraju biti rodno osjetljive, odnosno voditi računa o ravnomjernom uključivanju muškaraca i žena kako bi oni imali jednake šanse na tržištu rada.

Nasilje nad ženama s invaliditetom: nestručnost plus stereotipi

„Posebno negativan aspekt rodno zasnovanog nasilja su sve vrste nasilja nad ženama s invaliditetom. Fenomen nasilja nad ženama s invaliditetom je mnogo složeniji, bilo da se radi o fizičkom, psihičkom, verbalnom, emotivnom, ekonomskom, seksualnom ili specifičnim manifestacijama nasilja“, objašnjava Knežević.

„U posebno teškoj poziciji su žene s invaliditetom koje su fizički zavisne od drugih osoba, a pogotovo ako je ta druga osoba muškarac, partner ili suprug“, kaže Marina Vujačić. Ona poznaje žene s invaliditetom koje su majke i koje zbog straha da će biti napuštene i da će same morati da odgajaju svoju djecu, trpe nasilje i žive u nasilju. Poznaje i one koje su samostalne i ekonomski nezavisne, a koje su izložene ili trpe iznudu, manipulacije i ekonomsku eksploataciju od strane muškaraca.

Njeno iskustvo pokazalo je da nadležni organi ne poznaju dovoljno specifičnosti nasilja nad ženama s invaliditetom, uključujući sve manifestacije nasilja nad njima, koje, po prirodi stvari, ne mogu trpjeti druge žene.

Kao neke od primjera ona navodi da žene s invaliditetom mogu trpjeti (i trpe) vid fizičkog nasilja koji se odnosi na uskraćivanje slobode kretanja, oduzimanjem pomagala za kretanje ili odbijanjem pružanja asistencije. Trpe i ekonomsko nasilje na način što im se, osim zarada, što je vid nasilja koji mogu trpjeti sve žene, oduzimanju i materijalna davanja iz oblasti socijalne zaštite. Nadalje, mogu trpjeti prisilnu medikalizaciju, ne samo na osnovu prisilnog smještaja u ustanove, nego i uskraćivanjem ili primoravanjem korišćenja medikamenata.

Iako je niz specifičnih vidova nasilja koje mogu trpjeti žene s invaliditetom dug, većina njih se ne nalazi u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici. Vujačić kaže da su oni u toku Javne rasprave, dostavili sugestije da se navedeni oblici definišu izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici te da ih je Ministarstvo pravde  odbilo ili djelimično prihvatilo, pa su samo prihvaćene njihove ranije dostavljene sugestije.

„Ni zajednica, a ni sistem – institucije i ljudi – nemaju dovoljno povjerenja u iskaz, svjedočenje i prenošenje iskustva žena s invaliditetom, pa nerijetko relativizuju njihova iskustva ili ih smatraju nerealnim. Ovo je pogubno jer može proizvesti i povlačenje žrtve, neprijavljivanje, a onda i nove oblike nasilja, u produženom trajanju“, objašnjava Vujačić.

Sam Ustav Crne Gore garantuje zabranu diskriminacije, jednakost pred zakonom, ravnopravnost žene i muškarca i zaštitu osoba s invaliditetom. Uprkos tome, realnost je nešto drugačija.

Vujačić kaže da pravosudni organi i institucije ne primjenjuju ni proceduralne adaptacije u postupku, prilikom prijave, saslušanja, svjedočenja, ispitivanja. Kaže da postoje primjeri seksualnog nasilja nad ženama s invaliditetom koji nijesu adekvatno procesuirani i odbačene su prijave iako su postojali i (medicinski) dokazi da se ono desilo. U nekim slučajevima, ni krivično djelo nije kvalifikovano na adekvatan način, kao obljuba nad nemoćnim licem (u slučaju nemogućnosti pružanja otpora) već kao silovanje, pa nije uzeta u obzir ni ta okolnost.

„Nakon ovakvih i sličnih iskustava, žene s invaliditetom nemaju i teško mogu imati povjerenje u institucije, a ako nemaju podršku porodice, onda ni najbližima blagovremeno neće saopštiti. Naše iskustvo, kroz pružanje psihološke podrške i besplatne pravne pomoći, ovo potvrđuje, ali i to da će žena s invaliditetom kada je dovoljno edukovana i osnažena prije prijaviti nasilje i što je važno – biće svjesna da se ono desilo i u stanju da ga prepozna“, ističe Vujačić za Zumiraj.

Instituciji Zaštitinika ljudskih prava i sloboda, kako su kazali našoj redakciji, nije pristigao veliki broj pritužbi žena s invaliditetom. Zbog toga, jedna od preporuka ove institucije je da je neophodno  posebno osnaživati dvostruko diskriminisanu grupu, žene s invaliditetom (koje su ujedno žrtve nasilja) da prijave nasilje, odnosno da prepoznaju mehanizme zaštite i mogućnost ostvarivanja prava na besplatnu pravnu pomoć u tim predmetima.

U skloništu Sigurne ženske kuće (SŽK) svake godine u prosjeku budu smještene od 2 do 4 žene s invaliditetom. U  poslednjih pet godina u skloništu je boravilo 14 žena s invaliditetom. To je za Zumiraj potvrđeno iz SŽK.

Iz SŽK potvrđuju navode Vujačić i kažu da su žene s invaliditetom grupa koja je među najranjivijima i najmarginalizovanijima u današnjem društvu. Dvostuka diskriminacija po osnovu invaliditeta i roda dovodi do toga da imaju iskustvo visokog stepena zloupotreba i nasilja svih vrsta,  fizičkog, psihičkog, ekonomskog i seksualnog.

„Najčešće se nasilje dešava unutar porodice (partner ili drugi članovi porodice s kojima živi), a isto se ne prijavljuje institucijama sistema. Razlozi neprijavljivanja i netraženja pomoći su uglavnom zavisnost žena s invaliditetom od osobe koja načešće vrši nasilje, osjećaj nemoći, teškoće u dokazivanju nasilja, informacija, nepristupačnost institucija, vezanost za porodicu, socijalna isključenost, te nepovjerenje u sistem“, objašnjavaju iz SŽK.

Njihovo iskustvo u radu s insitucijama sistema pokazuje da i dalje postoje nedostaci koji spriječavaju ženama s invaliditetom da ostvare pravo na zaštitu od nasilja. Potrebni su, smatraju, dodatni sistemi podrške, kako bi žene sa invaliditetom dobile poziciju u kojoj mogu da prekinu nasilje, prođu proces oporavka i započnu samostalan život. Dodatno je otežavajuće to što i institucije koje pružaju podršku generalno za žene žrtve nasilja, većina nema tehničkih i personalnih mogućnosti da bi svim ženama s invaliditetom, kao npr. ženama s oštećenjem sluha ili vida, omogućile pristup njihovim uslugama.

Na pitanje Zumiraj da li postoje pozitivni primjeri iz prakse iz SŽK kažu da ih ima, ali se česće se susreću sa negativnim primjerima. Za žene s invaliditetom pozitivan ishod može da se ostvari isključivo saradnjom svih institucija sistema zaštite, kao i uključivanjem pojedinih članova porodice, zaključuju.

S time je saglasna Marina Vujačić i kaže da sve navedeno, ne znači da nijedna žena s invaliditetom nema podršku, adekvatan odnos drugih i ulogu koju želi. Međutim, u konkretnom, da bi žene s invaliditetom imale adekvatnije uloge i položaj, svi bi morali i mogli biti uključeni: same žene s invaliditetom, njihove porodice, institucije, i mediji, zaključuje ona.

Podsjećamo, Crna Gora je potpisnica Instanbulske konvencije koju je ratifikovala 2013. Obaveze Crne Gore u skaldu s Konvencijom odnose se i na omogućavanje ravnopravne zaštite od nasilja žena, djevojaka i djevojčica s invaliditetom, a  u Konvenciji piše: „Članice će obezbijediti primjenu odredbi ove Konvencije, posebno mjera zaštite prava žrtava, bez diskriminacije po bilo kom osnovu“, među koje se uključuje i invaliditet.

I zdravlje trpi zbog rodne diskriminacije

Konvencija UN-a o pravima osoba sa invaliditetom, koju je Crna Gora ratifikovala 2009, je ženama s invaliditetom posvetila jedan član, šesti. U njemu se propisuje da države potpisnice priznaju da su žene i djevojčice s invaliditetom izložene višestrukoj diskriminaciji i u tom smislu preduzeće mjere radi osiguravanja punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i osnovnih sloboda od strane žena i djevojčica s invaliditetom.

Uprkos tome, žene s invaliditetom nerijetko su diskriminisane i od strane  stručnjaka kao što su ljekari i medicinsko osoblje, ako zbog (ne)pristupačnosti i uspiju da se pred njima nađu.

Istraživanje o nasilju i diskriminaciji nad ženama, djevojkama i djevojčicama s invaliditetom i vidovima podrške koja je potrebna njima i njihovim porodicama Inicijative mladih sa invaliditetom Boke pokazuje da je stepen intersekcijske diskriminacije žena i djevojaka s invaliditetom u ostvarivanju prava na zaštitu reproduktivnog zdravlja zabrinjavajući. Ukupno 44% ispitanica s invaliditetom ne ide redovno kod ginekologa, a kao razloge navode strah, negativna iskustva s ljekarima drugih struka i nepristupačnost, rezultati su istraživanja.

„Nepristupačnost zdravstvenih ustanova, procedura i komunikacije, nepristupačnost ili nepostojanje adekvatne opreme, i tome slično. Sve su to razlozi zbog kojih ispašta zdravlje žena s invaliditetom“, poručuje Vujačić iz UMHCG. 

„Svakako, vjerujem da je najznačajnije da budu osnažene i edukovane i da, u ovom slučaju, ginekolozi imaju adekvatne stavove, kako žene s invaliditetom ne bi zapostavljale ili potpuno zanemarivale svoje seksualno i reproduktivno zdravlje“, poručuje.

„Činjenica da i dalje sve zdravstvene ustanove nijesu arhitekstonski pristupačne, da su, na primjer, žene s oštećenjem sluha primorane da uvijek idu u pratnji druge osobe, zbog toga što medicinsko osoblje ne poznaje znakovni jezik, govori o tome koliko im je privatnost ugrožena“, smatra Vujačić.

Dodaje da djevojke i žene s invaliditetom prema kojima ni članovi porodice nemaju adekvatan odnos, već prezaštitnički i odnos kontrole, često i kada idu kod ginekologa, bivaju u pratnji nekog iz porodice i kada im nije neophodna ili potreba pomoć druge osobe.

„Lično, u posljednje vrijeme imam pozitivna iskustva, ali ona nikako nijesu pravilo jer, zbog posla kojim se bavim, susriječem se još uvijek dominantno s negativnim iskustvima djevojaka i žena s invaliditetom“, kaže Vujačić.

Izvor: Portal Zumiraj

Pripremio: Ivan Čović

Utvrđivanje Poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) je mnogima potrebno kako bi oprostili sebi i napokon počeli proces iscjeljenja, a sada je potreban i novi način razgovora o tome. 

Prijeko je potrebno da pronađemo novi način da pričamo o Poremećaju hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD). U proteklih nekoliko godina ušli smo u novo doba svijesti o ADHD-u.

Stereotipna slika nestašnog, hiperaktivnog dječaka blijedi, a medicinski stručnjaci, donosioci odluka i obični ljudi polako počinju da gledaju na dijagnozu kao ozbiljno, često doživotno stanje, koje mijenja živote i pogađa veliki broj ljudi.

Dio ovog procesa je retroaktivno otkrivanje mnogih slučajeva kod ljudi koji su kao djeca prošli ispod ljekarskog radara.

Međutim, dok sve veći broj ljudi sklapa sliku i dobija dijagnozu, način na koji razgovaramo o ovom stanju se mijenja.

Umjesto da bude znak teškoća koje predstoje, za mnoge od nas to je nevjerovatna vijest. Potvrda da stvari zaista jesu bile teške kao što smo osjećali, i ne, to nije bila samo lična slabost. Dijagnoza je ono što nam je omogućilo da oprostimo sebi i konačno počnemo s procesom ozdravljenja.

Prvi put mi stvaramo snažnu odlučnu zajednicu. Mada, naravno da pričamo o borbama koje donosi stanje, takođe, razgovaramo o neutralnim, čak i pozitivnim djelovima ADHD-a. Na primjer, kako široki raspon pažnje može podsticati nevjerovatne ideje, ili, obratno, o blagu skrivenom duboko u rupi „hiperfokusa”.

Počeli smo na sebe da gledamo kao na ADHD ljude, a ne kao na ljude s ADHD-om i učimo da na razlike u našem mozgu gledamo kao na nešto što suštinski utiče na to ko smo mi.

Ljudi sada postavljaju pitanje: Šta ako, kao kultura, o ADHD-u počnemo više da razmišljamo kao o kategoriji uma, a ne samo kao o „problemu”?

Zamislite kako bi društvo izgledalo kada bi naše obrazovne institucije, radna mjesta i socijalni sistemi bili dovoljno fleksibilni da se prilagode ljudima čiji mozak funkcioniše drugačije, umjesto što očekuju od pojedinaca da se uklope.

Da budemo jasni: bolji pristup liječenju, radnom mjestu, pristupačno obrazovanje i podrška države apsolutno su i dalje od suštinske važnosti. Ne kažemo da je nepravilno nazvati ADHD „poremećajem”, već da je to možda samo malo preusko.

Problem je u tome što „medicinsko stanje ADHD” mora smanjiti kvalitet vašeg života, u suprotnom sa zakonske i medicinske tačke gledišta, vi ga nemate. Međutim, nešto u vezi s tim djeluje nepošteno. To je stav da taj suštinski dio nas koji nas definiše i određuje način na koji funkcionišemo u svijetu može biti definisan isključivo kroz smetnje koje nam uzrokuje.

Dakle, kako da riješimo ove rastuće tenzije između poremećaja i identiteta?

Možda je korijen problema u tome koliki akcenat stavljamo na dijagnostički termin. Naša trenutna definicija ADHD-a je bila namijenjena samo tome da pomogne u utvrđivanju ko bi imao koristi od zakonskog pristupa strogo regulisanim ljekovima i dodatnim uslugama podrške.

„Proteklih godina, dosta vremena sam provela pokušavajući da objasnim da moj mozak funkcioniše drugačije od neurotipičnih ljudi u mom životu. Kroz vježbu, smislila sam prilično dobru metaforu. To je kao razlika između hodanja i plovidbe.“

Za neurotipične ljude (one bez neurološko razvojnih poremećaja), obavljanje stvari je poput hodanja po tlu. Praktično od rođenja vas uče kako to da radite, i većinom možete da idete pravolinijski. Naravno da postoje usponi i prepreke koje treba da savladate, ali obično možete da ih predvidite, a vaša brzina uglavnom zavisi od toga koliko energije imate. Nije uvijek lako potrčati, ali to je obično u okvirima vaše kontrole.

„Ali, makar za mene, obavljanje stvari je više kao da pokušavate da plovite s malim brodićem na moru.“ Ako vas nikada nijesu učili kako da plovite, zapravo ste prepušteni na milost i nemilost vjetrova i talasa. Ponekad vas oni guraju naprijed brzinom koja vam oduzima dah, ponekad je voda toliko nemirna da se samo trudite da ostanete na brodu. Možda nikada niste naučili da vaš brod ima jedro, pa godinama veslate protiv talasa, umjesto da ga razvijete.

Međutim, kada jednom naučite navigaciju, možete da radite u sprezi s okeanom. Možete sebi olakšati put kroz oluje, pronaći struje koje će vas odvesti gdje god vam je potrebno. Povremeno, putovanje će i dalje biti sporo i teško, ali uz pravu obuku i uz dobar vjetar, možda ćete čak stići do vaše destinacije prije nego oni koji putuju pješke.

„Da budemo jasni: bolji pristup liječenju, radnom mjestu, pristupačno obrazovanje i podrška države apsolutno su i dalje od suštinske važnosti. Ne kažemo da je nepravilno nazvati ADHD „poremećajem”, već da je to možda samo malo preusko“

Na osnovu mog iskustva u svijetu, ima mnogo ljudi koji imaju „mozgove okeane” poput mene, nezavisno od toga da li ispunjavaju kriterijume zvanične dijagnoze ADHD-a ili ne.

Stoga možda je potrebno da uvedemo drugu, manje medicinsku, riječ u razgovor.

„Mislim da bi obrazovni sistemi zaista mogli imati koristi od razgovora s djecom o tome kakav unutrašnji teren prelaze i od prilagođavanja metoda učenja tome. Vjerovatno bi i odraslim osobama pomogla neka vrsta ne-stigmatizovanog, ne-medicinskog jezika da opišu svoje obrasce produktivnosti.

Jedini problem je u tome što „mozak okean” zvuči malo čudno za moje odrasle uši. Srećom u jeziku već postoji sofisticiranija riječ koju bismo mogli usvojiti: „pelagičan”, što označava pripadanje otvorenom moru.

Zamislite da se ljudi s različitim varijacijama i nivoima simptoma identifikuju kao „pelagični” i da se okupe kao zajednica oko zajedničkih iskustava koje ovakav tip mozga donosi. Zatim, pored toga, mogli bismo i dalje koristiti pravno/medicinski termin za one od nas koji pate od poremećaja koji utiče na kavlitet života, a koji je često povezan s pelagizmom: ADHD. (Što bi, usput budi rečeno, značilo da oni od nas s poremećajem mogu početi da govore, „Oh, danas imam morsku bolest”. Ja mislim da bi to bilo baš slatko).

„Ne znam da li bi dodavanje još jedne oznake odgovaralo potrebama svih, ali mislim da bi kulturna riječ meni zaista pomogla da se uhvatim u koštac s isprepletenom mrežom mog identiteta i mog poremećaja.

U svijetu u kojem imamo ove dvije različite riječi, da, ja želim da izliječim moj ADHD. Ali to ne znači da ne želim da budem pelagična.

Volim okean u mom mozgu. Poznajem mnogo ljudi koji takođe vole svoje mozgove okeane. Samo nam je potrebna pomoć da naučimo da plovimo, i možda neke tablete za mučninu da nam olakšaju put.“

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

I ove jeseni, Kotor je bio domaćin filmskih priča, ideja, panel diskusija, radionica, projekcija kratkometražnih filmova, umrežavanja, jačanja svijesti, unaprjeđivanja saradnje, novih prijateljstava.

Međunarodni filmski festival Uhvati film Kotor 2023, po četvrti put je održan u Kotoru, gradu koji je svijetu predstavljen po svojoj ljepoti, kulturnoj i istorijskoj baštini, gradu koji poziva na inkluzivnost, koji razumije, podržava, baštini i mijenja perspektivu sa događajima čiji je domaćin.

Trodnevni festival koji nastoji upravo da svojim filmskim ostvarenjima mijenja perspektivu o učešću lica sa invaliditetom u sferi kulture, prikazao je, između ostalog, publici 20 regionalnih i domaćih kratkih filmova na temu invalidnosti, na temu snage, volje, izdržljivosti i nemjerljivog potencijala svakog glavnog protagoniste ili protagonistkinje.

Psihološkinja Olivera Marković u kotorskoj Gimnaziji otvorila je ovogodišnji Festival predavanjem na temu vršnjačke podrške, dok je drugi segment Uhvati filmić sa projekcijom animiranih filmova na temu inkluzije i radionicom sa osnovcima iz Osnovne škole Savo Ilić vodila glumica Branka Otašević.

U popodnevnim satima program je uključio radionicu fotografije Mijenjamo perspektivu, koju je vodio renomirani fotograf Duško Miljanić. Radovi polaznika/ca radionice biće dostupni na svim digitalnim platformama Festivala.

Drugog festivalskog dana, naš poznati reditelj Dušan Vuleković održao je radionicu Kako sam snimiti film. Okrugli sto MREŽA, nakon radionice, bio je prilika za predstavnike/ce filmskih festivala iz regiona, koji se bave temom invalidnosti u filmskoj industriji, da razgovaraju o mogućnostima i načinima unaprjeđenja saradnje u oblasti bolje vidljivosti festivala, a u cilju veće uključenosti lica sa invaliditetom u kulturni život regiona.

Panel diskusijom na temu žena i invaliditeta, te pitanjem gdje je tu film, Festival je na samom početku zaintrigirao prisutne da se zamisle o svom pogledu na svijet invalititeta kroz prizmu dvije ostvarene žene. Svojim razmišljanjima i stavovima učinile su svoje izazove našim. Marina Vujačić ispred UMHCG iz Crne Gore i Milesa Milinković iz KAO Parnas iz Novog Sada, svjedočile su o snazi i upornosti žena s invaliditetom ličnim primjerima. U ulozi moderatorke sa feminističkom okosnicom priči bila je Nataša Nelević.

Poslednji segment Festivala Kroasan, kafa i kratke priče, bio je rezervisan za reditelja i koordinatora Inkluzivnog filmskog kampa Seada Šabotića. Uz kafu i kroasane, u inkluzivnom okruženju, publika je imala mogućnost da se informiše, uči, razmišlja o potencijalnim perspektivama, da mijenja postojeće, ali i da svojim učešćem doprinese jačanju opšte, ne samo stručne svijesti o važnosti inkluzije, o značaju ostvarivanja ljudskih prava koja su jednaka za sve.

Gosti ovogodišnjeg Uhvati film Kotor 2023 bili su direktorica festivala Umjetnost bez ograničenja (Art Without Limits) iz Prištine Ganimete Sava i umjetnički direktor Burim Haliti koji su uspješno predstavili primjere svoje dobre prakse, izazove koje su imali i ideje za dalje unapređenje.

Festival organizuje NVU Art 365 uz podršku Opštine Kotor, Turističke organizacije Kotor, Sekretarijata za kulturu, sport i društvene djelatnosti Opštine Kotor, Kulturnog centra Nikola Đurković Kotor, Resursnog centra Peruta Ivanović i Filmskog centra Crne Gore. Festival su podržali i privredni subjekti Domaća trgovina, hotel Cattaro i hotel Porto In. Prijatelji festivala su: UMHCG, JU Gimnazija Kotor i Osnovna škola Savo Ilić.

Projekat je dio regionalne mreže Filmski festival Uhvati film koji realizuju partnerske organizacije iz regiona KAO Parnas Novi Sad, Udruga Spirit Rijeka, HO Partner Banja Luka i NVU Art 365 iz Podgorice.

Ničiji potencijal, kreativnost niti upornost ne možemo znati dok taj neko ne dobije priliku da je iskaže. I nije do okolnosti, izgovora, nemogućnosti. Volja je ona koja mijenja perspektivu! Zato, festivali ovog karaktera, ogromnog srca, malih nada, velikih ljudi u jednom krugu nastoje da pošalju poruku - mijenjamo perspektivu! 

Izvor: NVU ART 365