Dnevni centar za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom Nikšić  i ovu jesen dočekuje sa novim projektom koji su uradili sa mnogo ljubavi pokazujući nam raskoš svoga talenta spotom kojim su na svojevrstan način predstavili pjesmu Đorđa Balaševića Jesen stiže, dunjo moja.

Pogledajte kako su nam korisnici nikšićkog Dnevnog centra Branko Đurović, Aleksandra Ivaštanin, Vasilije Šućur, Anđela Petrović, Milan Radošević, Dejan Vučetić, Đoko Delić, Mihailo Vuković, Vuko Durutović, Jelena Žižić, Jelena Jovović, Peđa Nedić, Darko Andrijašević, Vuk Novaković i Ivana Ivanović donijeli ovu Balaševićevu pjesmu.

Spot su, uz podršku osoblja Dnevnog centra i direktora te ustanove Radovana Dragnića, završili za dvadesetak dana.

Ne, ni ovog puta se nismo štedjeli dati svoj maksimum u iskazivanju emocija i glumačkog talenta. A najviše emocija koje se vezuju za osjećanja patnje zbog neuzvraćene ljubavi. I tako je svako od nas našao svoje mjesto i inspiraciju u pjesmi Svirajte mi jesen stiže dunjo moja. I sve je bilo tu. Baš kao da smo u stvarnoj epohi tog vremena i same pjesme, dočaravajući stih po stih, kada kao vojnik dolazim putničkom klasom, zatičem se na svadbi a tamo baš ONA poznata cura u belom. Lijepo lice, sakriveno ispod vela, a oko nas svatovi. Svi dotjerani. I da, svirali su nam Jesen stiže dunjo moja, jesen rana isprepletena svim onim osjećanjima junakove boli zbog onoga što je moglo biti. Uživajte onoliko koliko smo mi uživali u ovom stvaranju, navode iz Dnevnog centra.

Temu spota razradio je stručni tim Dnevnog centra: Đurđina Filimanović, Željka Jovanović, a ulozi snimatelja bila je Darinka Čurović.

Izvor: RTVNK

Pripremila: Dajana Vuković

U sklopu 11. Edukacijsko-rehabilitacijskog kampa za djecu s epilepsijom koji je održan u selcu predstavljena je knjiga Ivane Leleković Car, kroz koju progovara o životu s epilepsijom.

Susrela sam puno roditelja i djece koji su bili očajni kad bi se suočili s dijagnozom epilepsije, uplašeni od toga kako će se dijete snalaziti kroz život. Uvijek im kažem, ako su se jedan Isaac Newton, Albert Einstein, ili Alfred Nobel mogli nositi s tom bolešću i postići to da im se cijeli svijet divi, onda to može svatko. I na temelju vlastitog iskustva, s obzirom da od epilepsije bolujem od svoje 5. godine, nastojim svjedočiti da se s tom bolešću može živjeti kvalitetno i ispunjeno, kaže Ivana Leleković Car, profesorica matematike i fizike i diplomirana inženjerka prometa.

Tu je poruku predano utkala i u roman za djecu pod nazivom Moja zla Prijateljica, o dječaku Karlu kojem je dijagnostifikovana epilepsija kao petogodišnjaku, baš kao i kod nje, a kojeg prati do njegove 18. godine, do prve ljubavi i upisa na fakultet.

Zamišljeni lik dječaka Karla, kojeg prati od 5. do 18. godine, Ivani je poslužio da progovori o vlastitim emocijama i iskustvima uz epilepsiju.

Kroz zamišljeni lik dječaka pokušala je progovoriti o tome s kakvim se osjećajima sama borila kao dijete kad je doznala za dijagnozu, što djeca često ne znaju verbalizirati i objasniti odraslima, zatim kako izgleda kad te vršnjaci pomalo izdvajaju, najčešće zbog toga što ne znaju o kakvom je stanju riječ, pa to postaje svojevrsna stigma; pa sve do odgovora na pitanje kako o tome razgovarati s osobom u koju si zaljubljen, a nisi siguran koliko o njoj zna i neće li te nakon toga odbaciti. 

Puno je situacija u kojima se nije lako nositi s epilepsijom, ni djeci ni roditeljima, pa se nadam da im moja knjiga  može pomoći da bolje shvate to da ih epilepsija ne mora ograničavati te da nisu sami. S druge strane, nadam se da će knjigu pročitati i oni koji nemaju tu dijagnozu, ali imaju člana obitelji, prijatelja ili nekog u bliskoj okolini, kako bi ga bolje shvatili i bili mu podrška, kaže Ivana.

Knjigu je dovršila u svibnju. Kako nije mogla pronaći izdavača, a mnogi su je uvjeravali da je riječ o temi koja zaslužuje da bude ukoričena, objavila ju je putem Interneta, preko platforme www.lulu.com, na kojoj se može naručiti. Ivana je knjigu već prevela i na engleski jezik i sada radi na grafičkoj obradi, kako bi ju pripremila za to da zaživi i bude interesantna i djeci izvan Hrvatske. A nedavno ju je predstavila u sjajnoj atmosferi, u sklopu tradicionalnog Edukacijsko-rehabilitacijskog kampa za djecu s epilepsijom, koji sad već 11. godina zajednički organiziraju Hrvatska udruga za epilepsiju i Odjel dječje neurologije KBC-a Sestre milosrdnice.

Predstavljanje knjige bilo je dio programa edukacije o epilepsiji, kaže glavna sestra Klinike za pedijatriju u KBC Sestre milosrdnice, mag. med. techn. Kristina Kužnik, inače 'glavni kotačić' u organizaciji kampa, u kojem, uz nju uvijek sudjeluje dvoje liječnika, pedijatar, neuropedijatar, psiholog i još jedna medicinska sestra. No, osim knjige, djecu je posebno zaintrigiralo to da je Ivana odlučila doći i družiti se s njima neposredno nakon što je doživjela epileptični napad.  

Baš dva dana prije nego što sam trebala doći u Selce doživjela sam jedan napad i djecu je posebno zaintrigiralo to da sam unatoč tome ipak bila raspoložena za druženje s njima i na kraju tako dobre volje. Drago mi je što sam im i primjerom mogla pokazati da je i to moguće priča Ivana, koju je druženje u kampu oduševilo.

Razgovor sa spisateljicom o njenim iskustvima uz epilepsiju zaintrigirao je mlade sudionike kampa 

Kad smo prije 11 godina započeli s projektom kampa, financirao ga je Ured za zdravstvo Grada Zagreba i surađivali smo s više bolnica. No, u međuvremenu je Grad prestao sudjelovati u troškovima, pa sad sve pokrivamo isključivo zahvaljujući sponzorima, a i suradnja je ograničena samo na KBC Sestre milosrdnice. Naime, iz drugih bolnica nisu nam svaki puta mogli osigurati i prisustvo njihovih liječnika, a nije zgodno ako u kampu nema liječnika koji vodi dijete, jer je onome koji dijete ne poznaje, teško pomoći oko prilagodbe terapije u slučaju potrebe. Zato smo se ograničili samo na KBC Sestre milosrdnice, u kojoj na tom projektu radi dr. med. Monika Kukuruzović, subspecijalistica pedijatrijske neurologije i dobro surađujemo, priča sestra Kužnik.

U prosjeku, u kampu svake godine sudjeluje 20-ak djece koja su na terapiji za epilepsiju, u dobi između 7 i 18 godina. Uz edukaciju o životu s epilepsijom, lijekovima i terapiji,  glavni je cilj da se djeca i roditelji međusobno povezuju, kako bi i nakon povratka iz kampa mogli biti podrška jedni drugima, prenoseći iskustva o liječenju, ostvarivanju prava, ili rješavanju životnih problema s kojima se suočavaju, priča sugovornica. 

Zato u sklopu kampa svake godine okupljamo djecu koja su tek dobila dijagnozu i tek se uče nositi s bolešću, kao i djecu koja imaju dijagnozu epilepsije već nekoliko godina. Okupljamo ih  jer oni najbolje razumiju jedni druge i najbolje se otvaraju razgovarajući jedni s drugima, kaže sestra Kužnik. Dodaje kako edukacija o epilepsiji čini oko dvije trećine programa kampa, a često se provodi kroz radionice u sklopu kojih se obrađuju teme koje su djeci interesantne. 

Imamo  radionicu za psihološku pomoć i biramo teme koje djeca predlažu, no razgovaramo i o stvarima koje se odnose na svakodnevni život. Na primjer, jedna radionica bila je posvećena polaganju vozačkog ispita, na jednoj smo pričali o alkoholu i epilepsiji, o profesionalnoj orijentaciji i slično. Nisu to uvijek iste teme, djeca na kraju svakog kampa ispunjavaju upitnik u kojem se radi procjena njihovog znanja o epilepsiji, odnosno toga jesu li od kampa imali koristi, i tu prijavljuju o kojim bi temama htjeli razgovarati, pa neke od njih pripremamo za iduću godinu, priča Kristina Kužnik.

Dodaje kako je preostala trećina programa osmišljena prvenstveno za to da se djeca dobro zabave i međusobno povežu, pa su tu uvijek neke sportske aktivnosti ili zabavni sadržaj, poput škole preživljavanja u prirodi. Nije teško pretpostaviti da većina djece u kampu priželjkuje sudjelovati u aktivnostima i iduće godine, no dio grupe uvijek čine oni koji za to dotad nisu imali prilike. . 

Kako naša djeca sudjeluju i u drugim programima koje radimo – nedavno je to, na primjer,  bila glazbena škola, u sklopu koje se pričalo o utjecaju glazbe na epilepsiju i djeca su učila svirati jedan instrument tako jedni drugima mogu prenositi informacije o svemu što radimo. To nam je jako važno, jer dijete koje je prošlo radionicu o polaganju vozačkog ispita može pomoći drugom djetetu koje se za to priprema, pojašnjava mag. sestrinstva Kristina Kužnik.

Jeca se u kampu uče odgovornosti za vlastito zdravlje i to da redovito piju lijekove, a roditelji iz svega mogu naučiti da njihovi klinci mogu preživjeti bez stalne kontrole i brige.

No, jednako kao i djeci, dječji kampovi su jako korisni i roditeljima.  

To posebno pomaže roditeljima djece koja su tek dobila dijagnozu, koji se uvijek postavljaju malo previše zaštitnički i strahuju od toga kako će se dijete snaći u nekoj situaciji bez njih. U kampu se djeca uče i odgovornosti za to da redovito piju svoju terapiju i brinu o svome zdravlju, pa je roditelju olakšanje kad uvidi da ona mogu provesti nekoliko dana i bez njihovog nadzora i brige. Osim toga, roditelji djece u kampu povezani su kroz zajedničku What's app grupu i vidim da se međusobno druže i povezuju i mnogima puno znači to da znaju da se jedni drugima mogu obratiti i nakon kampa, zaključuje Kristina Kužnik, koja se pripremala za još  jedan zanimljiv projekt: Edukaciju djece o epilepsiji u vrtićima i školama.

U sklopu projekta koji je financirala Zagrebačka županija obilazili vrtiće i škole na području naše županije i pričali s djecom o epilepsiji. Idemo u vrtiće i škole koji nas sami zovu, najčešće tamo gdje postoji grupa ili razred u kojem imaju dijete s epilepsijom, pa žele doznati nešto više. Iskustva su bila jako dobra, pa nas sada zovu i iz drugih županija i rado se odazivamo, jer mnogi još uvijek ne znaju ništa o toj bolesti. Vjerujem da jedino uz pomoć edukacije možemo maknuti stigmu s epilepsije i učiniti da djeca lakše prihvate oboljele od epilepsije u svojoj okolini, zaključuje sugovornica.

Izvor: 24 Sata

Pripremila: Dajana Vuković

Nesvakidašnja priča stiže iz italijanskog grada Ačera, gdje su lopovi provalili u porodičnu kuću, ukrali dragocjenosti, ali i kućnog ljubimca.

Vijest bi završila na stranicama lokalnih novina i brzo bila zaboravljena da se nije oglasio vlasnik, po imenu Rosario.

Čovjek je uputio iskren apel na društvenim mrežama i objasnio da pas Maui pripada njegovoj 12-godišnjoj ćerki Miriam.

Zadržite sve što ste uzeli, samo vratite psa. On predstavlja cio svijet za moju ćerku. Pravi joj društvo od treće godine, rekao je.

Apel su u kratkom roku podijelili brojni ljudi, čak i predstavnici lokalne vlasti, a nekoliko dana kasnije dogodio se obrt, prenosi Telegraf.

Porodica je zatekla Mauija ispred dvorišne kapije, a nedugo potom primili su telefonski poziv.

Rekli su, stranim akcentom, da vraćaju psa zbog djevojčice i da su oni “pošteni” lopovi, otkrio je čovjek.

Tako je Miriam ponovo mogla da zagrli svog mezimca.

Italija se angažovala da se mojoj djevojčici vrati pas. Ona plače od sreće. Hvala puno svima! Ovo nas je jako dirnulo, poručio je otac.

Izvor: CDM

Pripremila: Dajana Vuković

Ružičasti oktobar - mjesec je borbe protiv raka dojke. Faktori rizika i dijagnostika, smatraju iz Instituta za onkologiju, usmjeravaju fokus na prevenciju. Dok su među građanima podijeljena mišljenja o pravovremenom odlasku kod ljekara, iz krovne zdrastvene ustanove kažu da svijest o prevenciji iz godine u godinu raste, te da naš sistem pruža adekvatnu zdrastvenu uslugu.

Na godišnjem nivou u Institutu za onkologiju otkrije se do 400 novih slučajeva karcinoma dojke, od čega je veći broj odmaklih nego ranijih stadijuma bolesti, interni su podaci pomenute institucije, iz koje ističu da je prevencija najveća šansa za zdrav život.

Pitali smo naše sugrađanke koliko često idu na pregled dojki.

Naravno da smatram da je prevencija važna u zdravlju i da treba ići i ja idem jednom godišnje Jednom u životu sam bila. Ne osjećam da mi nešto fali i zato. Da, da. Koliko često? Svake godine. Svake, nekad možda i češće u toku godine Pa ne baš. Jednom u dvije godine. Idem redovno na pregled, što preporučujem i svim ostalim damama da obavezno urade. Nisam uopšte išla, planiram u nekom skorijem periodu. Idem naravno. Koliko često? Jednom godišnje, neki su od komentara sugrađanki.

Iako se svijest žena o važnosti preventivnih pregleda poboljšava, iz nevladine organizacije Diši sugerišu na probleme sa kojima se onkološke pacijentkinje suočavaju u zdrastvenom sistemu. Među njima izdvajaju dugo čekanje na preglede i nedostatak terapije.

Čini mi se da se u ranijem periodu nikada nije dešavalo da ovoliko citostatika nedostaje i niko nema opravdanje zbog čega se to dešava. Kada smo trazili odgovor loptica se prebacila sa Ministarstva zdravlja na Montefarm, Montefarm je prebacivao na dobavljače. A ko trpi tu? Trpe sami pacijenti, istakla je Maja Gardašević iz NVO Diši.

Da se nestašica ljekova dešavala, potvrdila je direktorica Instituta za onkologiju doktorka Sanja Lekić, dodajući, da to sada nije slučaj. Višemjesečna čekanja pregleda pravda lošom organizacijom samih pacijenata. Preventivni pregledi se, objašnjava, planiraju, unaprijed dodajući da su pregledi za žene koje uoče neku promjenu uvijek obezbijeđeni na vrijeme.

U ovom trenutku za rani karcinom dojke, za taj stadijum za koji mi insistiramo da trebamo da imamo pacijentkinje, zahvaljujući ažuriranju u dva navrata ove kalendarske godine, liste ljekova imamo pokriveno sve za rani karcinom dojke. Sada smo, početkom godine dobili za jedan podtip HER2 pozitivni za ranu dijagnostiku, koji nam je negdje bio težak i za liječenje upravo zbog toga što je jedan od najagresivnijih podtipova. I sa te strane sistem je zaista odgovorio kako treba, ističe direktorica Instituta za onkologiju dr Sanja Lekić.

Uz adekvatan odgovor zdrastvenog sistema, Lekić apeluje da je neophodno odgovorno ponašanje cijelog društva u borbi protiv malignih oboljenja. Osim preventivnih pregleda, doktorka Lekić skreće pažnju da se umanjenje faktora i rizika od pojave bolesti za gotovo 50 odsto najbolje postiže adekvatnom ishranom, fizičkom aktivnošću i zdravim stilovima života.

Izvor: Gradski.me

Pripremila: Dajana Vuković

Gluvi i nagluvi u Crnoj Gori su diskriminisani, zaključak je diskusije Prava znakovnog jezika: Put ka ravnopravnoj komunikaciji koja je održana u Američkom uglu u Podgorici, povodom Međunarodne nedjelje osoba s oštećenjem sluha.

Da vlast diskiminiše čitav dio populacije, ne preuzima već prebacuje odgovornost, zaključak je diskusije Prava znakovnog jezika: Put ka ravnopravnoj komunikaciji koja je održana u Američkom uglu u Podgorici, a čija je poruka da je neophodno usvojiti znakovni jezik kao službeni, jer je to ključni korak ka napretku i ravnopravnosti.

Svoja mišljenja i zapažanja tom prilikom su iznijeli predsjednik Saveza gluvih i nagluvih Crne Gore Darko Mijušković, kao i Anida Avdić Kračar i Tijana Mijušković iz Saveza, predstavnica dijela populacije gluvih i nagluvih Svetlana Pajković, direktor albanskog saveza gluvih i nagluvih Florjan Rojba koji je u upravnom odboru Svjetske federacije gluvih i Leonora Pajković koja je imala ulogu da tumači znakovni jezik govornika, dok se, kako je Mijušković istakao, Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija Crne Gore nije odazvalo na poziv.

Međunarodna nedjelja osoba s oštećenjem bila je povod ove diskusije, sa ciljem da se skrene pažnja na izazove sa kojima se susreću osobe s oštećenjem sluha. Ono što su glavne tačke koje su se ponavljale tokom diskusije jeste važnost priznavanja znakovnog jezika kao službenog i ujedinjenja ovih osoba u borbi za svoja prava. Više puta je istaknut problem nedostatka tumača u institucijama, što otežava svakodnevni život, a podijeljena su i iskustva koja oni doživljavaju, poput odlazaka u institucije i ustanove gdje zaposleni samo okrenu glavu, kazao je jedan od posjetilaca u publici. Jedan od zaključaka učesnika diskusije je da država ne radi dovoljno po pitanju ravnopravnosti gluvih i nagluvih sa čujućima. Savez je, nekad zajedno i Rojbom, podnosio različite zahtjeve ministarstvima, ali uzalud, jer su ostajali bez povratne informacije.

Mijušković je podsjetio na školu u Kotoru u kojoj se uči znakovni jezik već desetak godina, ali je ocijenio da nema napretka, da je dosta gluvih koji traže prevodioca, iako ih u sistemu formalno ima dosta.

On, njegova kćerka Tijana i Avdić Kračar su, kaže, krenuli da mijenjaju neke stvari kroz različite projekte, od kojih su neki dobili podršku Ministarstva socijalnog staranja i dječije zaštite. Zadovoljan je brojem mladih koji su se priključili, vidi napredak i zna da će tako u budućnosti biti više tumača znakovnog jezika.

Ima pet sudskih tumača, a na ostale tumače niko ne obraća pažnju, to je nebitno. Do dana današnjeg uopšte nemamo adekvatnog tumača, a najviše su diskriminisani (gluvi i nagluvi) u ovom trenutku. Prema svim drugim organizacijama se bolje ophodi, rekao je Mijušković uz zahvalnost Ujedinjenim nacijama (UN) i Ambasadi Sjedinjenih Američkih Država u Crnoj Gori.

Veliku podršku daje Rojba, koji je tokom diskusije isticao važnost okupljanja, zajedničke borbe, protesta svake godine, pozivao na upornost, što su njegovi predlozi aktivnosti kako bi se poboljšalo stanje i kako bi došlo do prepoznavanja znakovnog jezika kao službenog.

Gluvi treba da budu u ravni sa čujućim osobama, treba da se unapređuje znakovni jezik, on mora da bude osviješćen, prihvaćen. Čitava Vlada, sistem, moraju da uvaže znakovni jezik. Crna Gora već podnosi zahtjeve Ministarstvu, ali Ministarstvo ne daje nikakav poziv nazad. Crna Gora mora da se obrati Svjetskoj federaciji gluvih zato što se ona bavi svjetskim problemima. Crna Gora treba da se požali i da kaže da je diskriminisan gluvi narod, da nema napretka, da se prijavi UN-u diskriminacija gluvih u Crnoj Gori, da se kaže da znakovni jezik nije uvažen, da ministarstvo ne radi ništa po tom pitanju, poručio je Rojba.

On je istakao i da imaju dokaz da su poslali zahtjev, te da i on i Federacija žele da se priključe i pomognu. Kaže da će do 2025. stanje da se promijeni i nada se pozitivnoj promjeni i podršci.

Na prvom mjestu je znakovni jezik. Čim se on prihvati, ostale stvari će lagano da dolaze na svoje. U školama treba da se uvede čas na kom će djeca da dobijaju svijest o tome, dodaje Rojba.

On je kazao da i Albanija ima sličnih problema. Ali su 2014. našli način da se izbore sa tim problemima, dodaje on, i tada je usvojen glasovni jezik u Albaniji.

Dosta smo bili uporni, morali smo otvoriti dosta vrata. Već je krenuo znakovni jezik da se uči na univerzitetima na kojima radi 12 gluvih osoba, kazao je on.

Avdić Kračar je kazala da gluve i nagluve osobe imaju dosta problema u Crnoj Gori i da svakodnevno nailaze na dosta problema, te da se mnogo muče i da jedino što traže je da se usvoji znakovni jezik, da bi tada sve lakše krenulo. Ističe da nema zvaničnih tumača, te da oni ne mogu sami da idu u ustanove. Uvijek moraju da vode člana porodice sa sobom, i ne mogu da završe osnovne stvari koje, kako kaže, osobe bez hendikepa ostvarajuju svakodnevno.

Pajković kaže da nemaju nikakvu pomoć, podršku, da niko ne pita da li postoje ljudi sa smetnjama, da li im treba neka vrsta pomoći, da li im treba tumač, a istakla je i važnost obuke znakovnog jezika i da se gluvi i nagluvi ne slažu sa sistemom učenja znakovnog jezika u resursnom centru. Kako kaže, ti se časovi samo forsiraju, da je dosta diploma, ali da nema nikakve pomoći. Navodi da se ništa ne mijenja i da te diplome treba da se zasluže.

Nadam se pomoći. Svako je ima sem mi. Crna Gora je mala država, lijepa, ima lijepe gradove, prirodu, velike mogućnosti, interesantne, ali mi ne možemo da se iskažemo. Kao da nema ničeg. Ne osjećamo se viđenima. Želim slogu između čujućeg i nečujućeg svijeta, poručila je Pajković.

Mijušković je istakla da u Zakonu o socijalnoj i dječijoj zaštiti postoji zakon po kojem gluvi i nagluvi imaju pravo na uslugu tumača, odnosno, prevodioca.

Međutim, u praksi to nije tako, konstatovala je i dala lični primjer.

Naime, kada je njen otac pitao nekog od nadležnih iz Minsitarstva prosvjete šta će se raditi po pitanju znakovnog jezika, odgovor je bio da moraju prvo da se dogovore sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja oko toga ko će da preuzme odgovornost.

Stoga, smatram da je vrlo važno da se zajedno borimo po ovom pitanju ukoliko želite da se znakovni jezik prizna i uvede u službenu upotrebu. Smatramo, kao što je Florjan rekao, da će to da otvori vaša vrata za dalje. Sistematizovaće se radna mjesta za prevodioce, za tumače, biće omogućeno redovno držanje kurseva znakovnog jezika, rekla je Mijušković, i objasnila da bilo ko od gluvih i nagluvih može početi da radi za Savez, dobija platu i da se bori za svoja prava.

Diskusija je završena sa željom da se gluvi i nagluvi ujedine, svojim aktivnostima podstaknu promjene koje će im biti od značaja, u čemu će imati podršku predstavnika dvaju saveza.

Izvor: Vijesti

Pripremila: Dajana Vuković

Pored brojnih segmenata, mnogo puta isticanih u praksi, neophodna je značajna reforma izbornog zakonodavstva i u dijelu političke participacije osoba s invaliditetom. Ovo posebno imajući u vidu da ne postoji zakonsko rješenje koje u potpunosti i na adekvatan način garantuje prava i jednake mogućnosti za učešće osoba s invaliditetom u izbornim procesima i politici. Navedeno je pokazala analiza urađena u svrhu izrade publikacije Kako omogućiti jednako učešće osoba s invaliditetom u izbornom procesu. U publikaciji, nastaloj kroz projekat Izborna reforma u fokusu: Vrijeme je! kojeg realizuju u partnerstvu Centar za demokratsku tranziciju, Udruženje za odgovorni i održivi razvoj i Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, bavimo se izbornim pravima osoba s invaliditetom u Crnoj Gori, s aspekta (normativnih) garancija prava, te uslovima za ostvarivanje tih prava u praksi. Takođe, jedan segment posvećen je percepciji osoba s invaliditetom u izbornom procesu i politici, kroz aspekt socijalnih izazova i stigme, kao i stavova o uslovima za učešće osoba s invaliditetom u izborima i politici, i neophodnim promjenama za napredak i poboljšanje uslova.

Fokusirajući se na praktične uslove i prepreke s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju, prilikom ostvarivanja svog biračkog prava, ponudili smo preporuke za unapređenje pravnog okvira i procedura, kao i pristupačnosti i podrške u cilju samostalnog, slobodnog ostvarivanja prava glasa, uz zagarantovanu tajnost glasanja, ali i podizanje svijesti o jednom od ključnih problema, a to je društveno/politička percepcija osoba s invaliditetom isključivo u ulozi aktivnog/e birača/ice, ali ne i potencijanih kandidata/kinja na izborima i učesnika/ca u politici i političkom životu.

Nadalje, istraživali smo percepciju osoba s invaliditetom u izbornim procesima i politici, ističući socijalne izazove i stigmu s kojima se suočavaju.

Kroz istraživanje primjera dobre prakse iz Evropske unije, Publikacija ističe uspješne strategije i pristupe koji se mogu prilagoditi i primijeniti i u Crnoj Gori, kako bi se unaprijedilo političko uključivanje i učešće osoba s invaliditetom.

Konačno, cilj je i unapređenje inkluzivnog političkog procesa koji će osigurati da glas osoba s invaliditetom bude uvažen i da njihovi interesi budu adekvatno zastupani u političkim odlukama, procesima i politikama Crne Gore.

U tom smislu, analiza je pokazala da ne postoji zakonsko rješenje kojem nije potrebno unapređenje, kroz izmjene ili dopune postojećih odredbi ili ono u kojem trenutno u potpunosti izostaju odredbe u dijelu prava osoba s invaliditetom, pa je potrebno propisivanje nedostatnih odredbi kako bi se osiguralo jednako učešće osoba s invaliditetom u izbornim procesima.

Osim neophodnih legislativnih promjena, date su i preporuke koje se odnose na pristupačnost izbornog procesa, i edukaciju izborne administracije i osoba s invaliditetom.

U kontekstu unapređenja političke participacije osoba s invaliditetom u Crnoj Gori, ključno je usvajanje i implementacija odgovarajućih zakonskih izmjena. Za svako zakonsko rješenje pojedinačno dat je sažetak postojećih i nedostajućih odredbi, uz ocjenu adekvatnosti važećih rješenja.

Diskriminacija osoba s invaliditetom u području javnog i političkog života javnu sferu i život zajednice uskraćuje za heterogenost i zastupljenost različitih perspektiva koje uključuju i uvažavaju volju, želje, htjenja i percepcije svakog punoljetnog čovjeka – građanke i građanina i dovodi do dugoročne getoizacije, segregacije i institucionalizacije kroz sistem koji jednako ne uvažava svačiji ljudski glas. Politička participacija osoba s invaliditetom ne samo da dovodi do inkluzivnijih i pravednijih odluka, politika, mjera i djelovanja ljudske vrste, već utiče i na ukupnu percepciju i vidljivost osoba s invaliditetom u životu jedne zajednice.

U tom cilju, Crna Gora mora nastojati da ostvari sljedeće ciljeve:

(a) Da sprovede reformu zakona, politika i propisa koji sistematično isključuju osobe s invaliditetom iz glasanja/kandidature na izborima ili njihovu političku participaciju definiše na način koji nije dostojanstve i ne počiva na principu ravnopravnosti s drugima;

(b) Da osigura da kompletan izborni proces bude pristupačan svim osobama s invaliditetom, prije, tokom i poslije izbora;

(c) Da obezbijedi razumne adaptacije pojedincima s invaliditetom i da podrži mjere zasnovane na individualnim zahtjevima osoba s invaliditetom u vezi s učešćem u političkom i javnom životu;

(d) Da podrži i angažuje se sa reprezentativnim organizacijama osoba s invaliditetom u procesu političkog učešća na nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou, konsultujući se s tim organizacijama i uvažavajući mišljenja o pitanjima koja se odnose na osobe s invaliditetom i koja se tiču osoba s invaliditetom;

(e) Da kreira, planira i obezbijedi informacione sisteme i legislativu koji omogućavaju kontinuirano političko učešće osoba s invaliditetom, uključujući i u periodima između izbora;

(f) Da sprovodi kontinuiranu, sistematsku kampanju i edukacije različitih ciljnih grupa, od donosilaca odluka, kreatora/ki javnih politika i odluka, pojedinaca, institucija i organa nadležnih za sprovođenje i nadgledanje sprovođenja zakona, drugih politika i mjera i akcija, političkih subjekata, osoba s invaliditetom, medija i društva o pravu osoba s invaliditetom na učešće u javnom i političkom životu;

(g) Da planira, kreira, sprovodi druge aktivnosti i akcije koje doprinose adekvatnijoj participaciji osoba s invaliditetom u političkim procesima zemlje, kako kroz adekvatnu političku reprezentaciju osoba s invaliditetom, tako i kroz druge adekvatne načine.

Analizirano je ukupno 18 zakonskih rješenja, kao i sva podzakonska akta Državne izborne komisije. Prema tome, očekujemo od Odbora za sveobuhvatnu izbornu reformu da u svim zakonskim rješenjima koja budu predmet rada Odbora, analizira, i na adekvatan način, date preporuke pretoči u norme, a od Vlade Crne Gore, odnosno resornih ministarstava da učine isto prilikom izmjena i dopuna preostalih zakona koji su bili predmet ove analize, imajući u vidu da i neka zakonska rješenja koja nijesu dio izborne reforme, ograničavaju političko učešće osoba s invaliditetom.

Kako su se skoro sve partije, koalicije i liste koje su učestvovale na vanrednim izborima u Glavnom gradu, u mjeri koja do sada nije zabilježena, bavile osobama s invaliditetom, očekujemo da će sve one koje imaju parlamentarni status i čije poslanice i poslanici učestvuju u radu Odbora, ali i njihovih poslaničkih klubova i na kraju plenuma svesrdno podržati naše sugestije i prijedloge i time pokazati suštinsku posvećenost za prava osoba s invaliditetom. U suptornom, pokazaće da smo im pamflet za kratkoročne političke i uskostranačke interese.

Istinsku posvećenost političke partije prvenstveno neka pokažu kroz izmjene i dopune Zakona o izboru odbronika i poslanika. Osim dijela nedostajućih odredbi u vezi sa pristupačnošću biračkih mjesta, procedure glasanja i materijala za glasanje kako bi se osiguralo i obezbijedilo samostalno, tajno i slobodno glasanje osoba s invaliditetom, ovaj Zakon ne propisuje nijednu specifičnu odredbu u dijelu kandidovanja osoba s invaliditetom i ne podstiče njihovo pasivno biračko pravo, što bi bilo neophodno propisati s obzirom na vremenski dugu i društveno nepremostivu nejednakost s pozicije pojedinca i cijele zajednice osoba s invaliditetom.

Naime, važeća odredba o biračkom pravu (članovi 10 i 11) ne predstavlja prepreku za kandidovanje osoba s invaliditetom. Međutim, opšta odredba nije dovoljna da omogući i podstakne kandidaturu osoba s invaliditetom, jer one nijesu u istoj i jednakoj poziciji sa kandidatima/kinjama bez invaliditeta, odnosno nemaju jednake mogućnosti za kandidovanje, pa opšta odredba ne može obezbijediti njihovo učešće na ravnopravnoj osnovi s drugima. Zbog navedenog, potrebno je propisati afirmativnu akciju za osobe s invaliditetom da se kandiduju na izborima, a što je u skladu sa Ustavom Crne Gore (član 8) i obavezu javnih vlasti i političkih subjekata da podstiču njihovo kandidovanje kroz kampanje, edukacije i stvaranje praktičnih uslova. Nezavisno od prethodno navedenog, takođe, ovim zakonom treba da se propiše kvota i za osobe s invaliditetom, na način što će se osigurati da među kandidatima/kinjama budu zastupljene i osobe s invaliditetom.

Na kraju, u susret Međunarodnom danu osoba s invaliditetom, 3. decembru, očekujemo da će Skupština Crne Gore konačno održati dugo očekivanu sjednicu posvećenu ovom datumu, kako bi crnogorska javnost na licu mjesta mogla uvjeriti u položaj i uslove života i rada osoba s invaliditetom.

                    *Projekat Izborna reforma u fokusu: Vrijeme je! finansira Evropska unija, posredstvom Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Stipendije će dobiti 30 studenata poljoprivrednih nauka, 113 studenata društvenih nauka, 50 humanističkih nauka, a 20 stipendija je namijenjeno osobama s invaliditetom.

Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija (MPNI) raspisalo je konkurse za dodjelu studentskih kredita za studijsku 2024/2025. godinu, kao i stipendija najboljim crnogorskim studentima, a prijave se podnose do 30. oktobra.

Iz Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija (MPNI) je saopšteno da će 450 studenata dobiti stipendije, dok će biti dodijeljeno 3,4 hiljade studentskih kredita.

Navodi se da stipendije i kredite mogu dobiti studenti koji studiraju na ustanovama visokog obrazovanja u Crnoj Gori, kao i crnogorskim državljanima koji studiraju na ustanovama visokog obrazovanja van države.

Iz Ministarstva  su rekli da je predviđeno 70 stipendija studentima prirodnih nauka, 80 studentima tehničko tehnoloških nauka, a 40 sa medicinskih nauka.

Stipendije će dobiti 30 studenata poljoprivrednih nauka, 113 studenata društvenih nauka, 50 humanističkih nauka, a 20 stipendija je namijenjeno osobama s invaliditetom.

Kako se navodi, 47 stipendija opredijeljeno je studentima koji se obrazuju za deficitarna zanimanja, pa će sedam stipendija dobiti studenti matematike, po šest studenti fizike, hemije, razredne nastave i predškolskog obrazovanja vaspitanja, dok će IT studijski programi imati 16 stipendija.

Pravo da se prijave na Konkurs za dodjelu stipendija imaju najbolji studenti druge i narednih godina studija, koji su upisali semestar studijske godine, nijesu gubili ni jednu godinu tokom studija, koji su prema nastavnom programu ustanove visokog obrazovanja na kojoj studiraju položili sve ispite iz prethodne godina studija i postigli srednju ocjenu najmanje devet, kaže se u konkursu.

Navodi se da se, pored tih uslova, najboljim studentima smatraju oni koji u određenim naučnim disciplinama posjeduju osobite sklonosti za naučni ili umjetnički rad i nagrade stečene na međunarodnim takmičenjima.

Ističe se da se pravo na stipendiju može ostvariti jednom za određenu godina studija i nivo obrazovanja.

Iz Ministarstva  su rekli da će studentski krediti biti dodijeljeni studentima koji studiraju na ustanovama visokog obrazovanja u Crnoj Gori, kao i crnogorskim državljanima koji studiraju na ustanovama visokog obrazovanja van Crne Gore.

Navodi se da će studentima koji studiraju na ustanovama visokog obrazovanja u Crnoj Gori biti dodijeljeno 810 kredita za prvu godinu osnovnih studija, 1.520 kredita studentima starijih godina osnovnih studija i 590 studentima dvogodišnjih master studija.

Dodaje se da će crnogorskim državljanima koji studiraju na ustanovama visokog obrazovanja van Crne Gore biti dodijeljeno 140 kredita studentima prve godine osnovnih studija, 310 studentima starijih godina osnovnih studija i 30 studentima dvogodišnjih master studija.

Izvor: Vijesti

Pripremila: Dajana Vuković

Novinar s invaliditetom bio je primoran da se odvuče do toaleta na letu poljske aviokompanije Lot, zbog nedostatka invalidskih kolica u avionu. Ovo je objavio emiter Polsat njuz. Epizoda se dogodila juče u avionu koji je krenuo iz Varšave za London.

Godina je 2024 i morao sam da puzim po podu Lotovog leta da bih stigao do kupatila, izvijestio je on, Frank Gardner, novinar britanskog emitera BBC.

Ako ste s invaliditetom i ne možete da hodate, to je jednostavno diskriminacija, nastavio je Gardner. Novinar je dodao da je, pravedno rečeno, kabinsko osoblje bilo od pomoći i izvinilo se. Nisu oni krivi, kriva je avio kompanija. Neću ponovo letjeti sa Lotom dok ne uđu u 21. vijek.

Gardnerova pritužba izazvala je mnogo negativnih reakcija na Iks-u i avio-kompanija je bila primorana da se izvini.

Veoma nam je žao zbog iskustva koje je Frenk Gardner doživio na svom posljednjem letu sa nama. Iskreno se izvinjavamo zbog neprijatnosti izazvanih nedostatkom invalidskih kolica, saopštila je Lotova pres služba za Polsat njuz.

Gardner je izgubio  mogućnost hoda 2004. u Saudijskoj Arabiji. U to vrijeme bio je dopisnik Bi-Bi-Sija sa Bliskog istoka i bio je meta pucnjava koje su ispalili pripadnici Al Kaide.

Izvor: Nowa.news

Pripremila: Dajana Vuković

Peti filmski festival Uhvati film Kotor uspješno je završen u Kotoru. Tokom tri dana, grad je oživio kroz niz događaja, radionica i projekcija, slaveći inkluzivnost i ulogu osoba s invaliditetom (OSI) u kulturi.

Kroz prikazivanje 20 kratkometražnih filmova iz cijelog svijeta, festival je uspio da još jednom skrene pažnju na snagu, volju i potencijal koji svaki pojedinac nosi. Festival nije bio samo prostor za filmske projekcije, već i mjesto gdje su se mladi, profesionalci i umjetnici mogli susresti, razmijeniti iskustva i zajedno raditi na izgradnji inkluzivnijeg društva. Fokus festivala stavljen je na lokalnu zajednicu, od najmlađih predškolaca, koji su učestvovali u programu Volim film, do srednjoškolaca kotorske gimnazije, gdje je održana važna panel diskusija o inkluzivnoj terminologiji i pravima OSI.

U sklopu festivala održana je i radionica Svijet tišine, koja je približila znakovni jezik i kulturu osoba s oštećenjem zajednici Kotora. Paneli poput Snaga volje Priče paraolimpijaca i Mediji bez barijera Etika i praksa izvještavanja o invaliditetu otvorili su vrata za razgovor o ključnim temama i izazovima sa kojima se OSI suočavaju. Za filmske profesionalce važan je bio masterklas Dejana Dabića, koji je govorio o poslovima iza kulisa, o umjetnosti programiranja festivala i selektovanju filmova. U segmentu Kroasan, kafa i kratke priče glumac Slaviša Grubiša govorio je kako funkcioniše umjetnik između glume i slobode.

U atrijumu Kulturnog centra Dubravka Drakić je govorila o magiji glume, a spisateljica Jasenka Lalović o svom romanu Bastadur.

Festival je imao i svoje potprograme: Mreža Uhvati film koju finansira FCCG i projekat Change/Promjena koji se realizuje u okviru programa U pravo vrijeme – Podrška zaštitnicima/ama ljudskih prava i OCD u oblasti promocije ljudskih prava i razvoja demokratske kulture, a koji realizuju nevladine organizacije NVO Juventas, Help Montenegro, NVO CEMI, NVO Queer Montenegro i Otvoreni centar Bona fide uz podršku Delegacije Evropske unije i kofinansiranje Ministarstva javne uprave. Uhvati film Kotor je dio regionalne mreže Filmski festival Uhvati film, koji se realizuje u Novom Sadu, Rijeci i Banjaluci.

Izvor: Pobjeda

Pripremila: Dajana Vuković

Savez slijepih Crne Gore sistematski nadgleda pristupačnost biračkih mjesta na dan lokalnih izbora u Podgorici.

Sedam (7) mobilnih posmatrača/ica danas obillazi biračka mjesta kako bi nadgledali sprovođenje izbornog procesa u segmentu pristupačnosti biračkih mjesta i izbornog materijala osobama s invaliditetom. Vrši se monitoring u pet kategorija i to: okolina biračkog mjesta (parking), prilaz biračkom mjestu, ulazni prostor u biračko mjesto, rad biračkog odbora, i uređenost prostorije biračkog mjesta u odnosu na fizičku pristupačnost i izborni materijal, navodi se u saopštenju.

Do 17 sati posmatrači/ce Saveza slijepih posjetili/e su 87 biračkih mjesta.

Svim posmatračima/cama bilo je omogućeno nesmetano posmatranje.  Kada je riječ o okolini biračkog mjesta, 12.64 odsto od posmatranih biračkih mjesta je u potpunosti pristupačno, odnosno parking se nalazi u neposrednoj blizini, označen je znakom pristupačnosti, adekvatnih je dimenzija i nema nepropisno parkiranih automobila koji blokiraju pristup osobama s invaliditetom.

Prilaz biračkim mjestima u potpunosti je pristupačan na 42.53 odsto od posmatranih biračkih mjesta, što znači da je ivičnjak, ukoliko postoji, niži od propisanih 2 cm, te navode da ne postoje nikakve druge prepreke za pristup u vidu postavljenih betonskih stubića, žardinjera i sl.

Ulazni prostor u biračka mjesta u potpunosti je pristupačan na 33.33 odsto od posmatranih biračkih mjesta, što pokazuje da su lokacije ovih biračkih mjesta pažljivo odabrane jer je ulaz ravan ili ima adekvatnu rampu. Isti je u potpunosti pristupačan za osobe s tjelesnim invaliditetom na 26.44 odsto od posmatranih biračkih mjesta.

Ovo označava da su ulazna vrata dovoljno široka da kroz njih mogu proći korisnici/e invalidskih kolica, da su otvorena oba krila ukoliko postoje dvokrilna vrata, da prag ulaznih vrata, ukoliko postoji, nije viši od 2 centimetra, te da su hodnici minimalne širine 120 centimetara, navode u saopštenju. 

Na 74.44 odsto biračkih mjesta su bile postavljene etison trake, dok su pravilno postavljene na svega 20 odsto.

Na 96.67 odsto je bio dostupan šablon za glasanje izrađen u tamnoj boji od čvršćeg, postojanog materijala sa prorezima gdje su brojevi izbornih lista.

Kada je u pitanju glasanje osoba nižeg rasta i korisnika/ca invalidskih kolica, kako navode, 59.77 odsto od posmatranih biračkih mjesta bilo je u potpunosti pristupačno, što znači da je niža polica za glasanje bila pravilno postavljena, te da visina glasačke kutije nije prelazila propisanih 85 centimetara.

Izvor: Standard

Pripremila: Dajana Vuković