Koliko samo u životu izbora moramo da napravimo. Neke načinimo jer mi tako želimo, neke jer vrijeme tako nalaže… I svejedno nam nikada ne padaju sasvim lako. I to je u redu!

Međutim, zamislite kako je kada vas život ne pita apsolutno ništa. Samo se dogodi. Odvije. Zada hiljadu i jedan udarac koji, ako preživiš, zahvalan si jer si i dalje tu.

Tako bih opisala put bilo koga ko je na neki način poseban. Ne volim reći "drugačiji", ali poseban – sasvim sigurno.

Neko od nas još nije napravio prve korake. Neko još nije pustio glas, niti je izgovorio prve riječi. Ima i onih koji vezice na patikama vežu jednom rukom, zato što nemaju u potpunosti razvijene ekstremitete.

Ima nas, i biće nas! Svakim danom sve više. I ne – nama nije najteže, nije ni sasvim lako. Ali kome to pa jeste lako? Život teče i dešava se. Sve je, samo ne ravna linija. Šta više, uvijek je uzburkan i neizvjestan. Zato je, valjda, i lijep.

Svi mi koji kroz život koračamo kao obilježeni, kao pripadnici marginalizovane grupe, shvatili smo da naša prošlost i naš početak ne smiju diktirati našu budućnost!

Svjesni smo da pod kožom skrivamo mnogo rana, ali i pregršt emocija. Onih koje ne mogu stati u sve ove redove. Znamo ko smo i koliko vrijedimo – u svakom trenutku svog života.

Ali, ukoliko govorimo o društvu i zajednici, mislim da nam još uvijek ne vjeruju. Dobrim dijelom. Kad god izađemo na ulicu, osjetimo tuđe poglede. A mi se osjećamo dužnima. Da se dokažemo, objasnimo, pokažemo. Kao da stalno polažemo ispit. Ali ne onaj na fakultetu, nego onaj životni. Onaj kojim se dokazuju čovječnost, zrelost, spremnost i ljudskost…

I pogodite šta – nikada nije dovoljno dobro!

Sa druge strane, nekad u nama proradi inat, pa kažemo da nikada više nećemo sebe objašnjavati drugima. Da se nećemo prilagođavati svijetu koji i dalje stoji ukopan u mjestu kada su u pitanju prihvatanje i različitosti.

Ali vrlo brzo damo još jednu šansu, zato što vjerujemo da će jednom sve stati.

A što je najbolje od svega – jednom i hoće. Zaista.

Otići ćemo tamo gdje niko neće biti pitan koliko je toga u životu stekao. Biće važno samo kakvu si stranu sebe njegovao. Vjerujem u to da ćemo tamo gore moći da radimo stvari koje nam na zemlji nisu bile date.

Stoga, vjerujem da će sve doći na svoje – za svakoga od nas.

Potrudimo se da u vremenu koje je pred nama učinimo velike stvari. Za nas koji smo tu, i za sve one koji će tek doći. Hajde da se svaka promjena na početku ne čini kao Sizifov posao.

Neka se dogodi brže nego svaka do sada.

Izbacimo to naše naučeno „greote“, koje smo počeli pripajati kako stvarima, tako i ljudima oko nas.

Nemojte nas gledati bez treptaja oka po 10 i više sekundi kada nas vidite u gradu. (Osim ako vam se neko od nas ne dopadne u fizičkom smislu.)

Ne čudite se kada za istim stolom vidite osobu sa i bez invaliditeta. To nije ništa novo. Nismo ni mi.

Samo se suočavamo i snalazimo sa onim što nam život servira.

U vremenu za koje uvijek smatramo da ga imamo dovoljno – a zapravo je ono to koje ima nas.

Mi smo dobro i dobri smo, a vi zaista možete bolje!

Saša Komarica, studentkinja psihologije i osoba s invaliditetom

Napomena: Tekst je napisan u okviru projekta  Inkluzivna digitalna akademija – Osnaživanje mladih s invaliditetom.

Kao osoba s invaliditetom i sama sam se suočavala sa mnogim preprekama. Najčešće je to bilo nerazumijevanje okoline, fizičke prepreke, kada sam se i sama nekada pitala zašto je to tako, vremenom tražila sam odgovore na mnoga pitanja vezano za osobe s invaliditetom ali na njih nisam imala odgovor.

Kako je prolazilo vrijeme, ja postala zrelija osoba, počela sam da se informišem o nekim pravima osoba s invaliditetom za koje do tada nisam znala da postoje. Kroz upoznavanje i korišćenje prava za osobe s invaliditetom počela sam da stičem vještine znanja, koje su mi omogućile da uspješno odgovorim mnogim izazovima koji su bili preda mnom. Pošto sam se kao i većina osoba s invaliditetom susretala sa raznim barijerama saznajući o pravima osoba s invaliditetom počela  je i moja transformacija. Tada sam shvatila da moja borba nije uzaludna i počela sam da se borim za sebe. Sama spoznaja da prava koja postoje nisu samo slovo na papiru, već da imam pravo da ih koristim umnogome su mi olakšala život.

Zahvaljujući tim pravima uspjela sam da tražim pristupačno obrazovanje, gdje su me gledali kao osobu sa potencijalom koja može da doprinese ovom društvu, a ne kao neko kome treba pomoć. Zapravo kroz podršku organizacija koja se bave pravima osoba s invaliditetom, dobila sam mogućnost da kroz razne obuke konkurišem za program zapošljavanja i zaposlim se u okruženju. To nije bio samo posao to je bio moj lični uspjeh da barijere mogu da se pređu, da moj invaliditet nije prepreka za uspjeh, već samo jedno od mojih životnih iskustava koje me prati kroz život. Takođe, školovanje kroz obrazovanje srednje medicinske škole zatim kroz završetak  specijalističkih  studija iz oblasti finansijskog menadžmenta, kao i upis na magistarskim studijama za mala i srednja preduzeća su bili moj podstrek da krenem naprijed i pređem barijere koje su mi bile na putu. Umnogome prava osoba s invaliditetom mijenjaju život, kada su poštovana, brišu prepreke, gdje se stiću znanje iskustvo i svijest o tome da su to prava za ravnopravan život. Gledajući sada perspektivu u sadašnjem trenutku, za razliku one koja je bila nekada razlika je ogromna, sve to zahvaljujući  sebi svojoj borbi upornosti istrajnosti kao i zahvaljujući NVO UMHCG organizaciji koja se bavi pravima osoba s invaliditetom, i zna da uputi da pravu informaciju savjetuje kako da osobe s invaliditetom lakše pređu prepreke barijere, samostalno se kreću kroz zivot i bore za njihova prava i ravnopravnost položaj kako bi lakše stekli nova saznanja vještine osnažili sebe kroz put kroz život.

Želim da poručim da sam bez obzira na okolnosti, vrijeme društvo koje sa sobom nosi mnogo predrasuda vezano za zaposlenost, obrazovanje, školovanje osoba s invaliditetom uspjela da kroz svoj lični primjer podstaknem i kažem da sam ponosna na sebe kao i zahvaljujući pravima koja su mi to omogućila uspjela sam da postignem uspjeh. Svojim primjerom šaljem poruku da nema predaje i da samo upornošću, istrajnošću možemo doći do cilja, i da je sve moguće kada vjerujemo u sebe da možemo promijeniti svijet i boriti se za ono sto nam pripada.

Jelena Ristov, osoba s fizičkim invaliditetom

Napomena: Tekst je napisan u okviru projekta  Inkluzivna digitalna akademija – Osnaživanje mladih s invaliditetom.

Ja sam osoba sa cerebralnom paralizom. Imam otežano kretanje, ali to ne umanjuje moju vrijednost niti moj glas. Moje tijelo nosi znakove invaliditeta, ali moj glas zahtijeva promjenu. Neću dozvoliti da sistem ignoriše moje potrebe i prava. Svaki put kada dođem kod ljekara, suočavam se sa istim problemima: dugim redovima, stajanjem koje mojim nogama i tijelu nanosi bol, i osjećajem da nisam viđen. Ne tražim privilegiju, tražim osnovno pravo koje mi pripada. Pravo na zdravstvenu zaštitu bez prepreka. Sistem često zatvara oči pred tim činjenicama. Zdravstveni radnici prolaze pored mene kao da sam nevidljiv, kao da moje stanje nije važno. Kada sam pitao zašto čekam duže nego drugi, iako sam osoba s invaliditetom koje po zakonu ima prioritet, odgovor koji sam dobio bio je da „nisu primijetili moj invaliditet“, iako su imali moju dokumentaciju.

Da li ja zaista moram da nosim etiketu da bih bio tretiran sa poštovanjem? Da li treba da se dokazujem svaki put kada tražim ono što mi po zakonu pripada? To nije prihvatljivo. Nije prihvatljivo u dvadeset i prvom vijeku, u državi koja je ratifikovala međunarodne konvencije o pravima lica sa invaliditetom.

Ovo nije samo moj problem, ovo je sistemski problem. Zato kažem jasno i glasno: zahtijevam promjenu. Zahtijevam odgovornost od svih koji rade u zdravstvenom sistemu. Tražim da se poštuju prava osoba s invaliditetom bez izuzetka. Da ne moramo da čekamo, ne moramo da molimo i ne moramo da se dokazujemo. Ali ovo nije samo poruka sistemu. Ovo je poruka i svima nama sa invaliditetom. Ne dozvolite da vas iko učini nevidljivim. Ne pristajte na manje od onoga što zaslužujete. Vaše pravo na dostojanstvenu zdravstvenu zaštitu je neotuđivo. Vaš glas je važan. Vaša borba je važna.

Samo zajedno možemo srušiti barijere koje nas okružuju, fizičke, sistemske i društvene. Nećemo biti tihi. Nećemo se povući. Promjena je moguća, i ona počinje sa svakim od nas koji dignemo glas i zahtijevamo da budemo viđeni, saslušani i poštovani. Kada govorim o pravima u zdravstvenoj zaštiti, moram da istaknem i još jednu ključnu prepreku – neinformisanost i nerazumijevanje samog sistema. Često se dešava da, i pored zakonskih propisa, nema adekvatne komunikacije sa osobama s invaliditetom. Ljekari i medicinsko osoblje često nisu dovoljno edukovani i nisu prošli adekvatne obuke za rad sa osobama s invaliditetom.

Ta neinformisanost stvara dodatne probleme i često dovodi do toga da nas tretiraju kao „težak slučaj“, umjesto kao ljude sa pravom na jednaku i kvalitetnu zdravstvenu uslugu. Isto tako, sistemska neorganizovanost dodatno opterećuje naše živote. Primjer za to je kada se zakazani pregledi otkažu, a niko nas ne obavijesti. Mi dolazimo, spremni da se suočimo sa svojim zdravstvenim problemima, često uz velike napore, da bismo na licu mjesta saznali da nas neće primiti. Umjesto da nas medicinska sestra prebaci kod drugog ljekara ili pronađe neko rješenje, kaže nam da dođemo drugi dan ili da čekamo satima u neizvjesnosti. Takav sistem nas ne samo da umara fizički, već nas i obeshrabruje. Odbija nas od traženja pomoći i dodatno nas izoluje. A to je neprihvatljivo. Zato je ključno da zdravstvene ustanove uspostave jasne protokole koji će osigurati da osobe s invaliditetom budu prioritetno tretirana, da budu pravovremeno informisana o promjenama i da im se omogući pristup svim uslugama bez dodatnih prepreka.

Ovo nije samo moj zahtjev, već zahtjev svih nas koji želimo da živimo u društvu koje poštuje i cijeni različitost. Da budemo uključeni, a ne isključeni. Da budemo ravnopravni, a ne poniženi. Svaka promjena počinje sa razumijevanjem i djelovanjem. Mi, osobe s invaliditetom, spremni smo da budemo dio te promjene. Ali ne možemo sami. Potrebno je da sistem prepozna i ukloni prepreke koje nas sprečavaju da ostvarimo svoja prava.

Zajedno možemo izgraditi zdravstveni sistem koji zaista brine o svakom čovjeku. Koji nas vidi, poštuje i tretira sa dostojanstvom. I zato nastavljam da se borim, glasno i jasno, za sva naša prava. Jer ravnopravnost nije privilegija, već temelj čovječnosti.

Ferid Muratović, osoba s invaliditetom

Napomena: Tekst je napisan u okviru projekta  Inkluzivna digitalna akademija – Osnaživanje mladih s invaliditetom.

Rijetko kada mi se dešavalo da i prije samog početka pisanja nekog teksta u glavi već imam njegov naslov - Iza ogledala. Danima unazad već mi se u mislima vrzmaju ove dvije riječi i počinjem da razmišljam zapravo koliko mi kao individue, ličnosti živimo život iza nekog „ogledala“. Iza naših istinskih misli, želja, htjenja, onoga što mi zaista jesmo ili ono što želimo biti, čemu stremimo, čemu se nadamo. I tako se misli ređaju.. a zapravo situacija hajmo reći u praksi, u životu, kao god je potpuno drugačija.

Spremala sam se toga jutra da pođem na fakultet i odradim radionicu sa studentima i bila sam uzbuđena na neki način jer je to ono što ja volim da radim – živu komunikaciju sa mladim ljudima, gdje zaista vidimo kako mladi ljudi doživljavaju osobe s invaliditom, njihove reacije kada se govori o osobama s invaliditetom i tu  nema  mjesta omnim mislima „iza ogledala“. Ljepota. 

Stižem na dogovoreno mjesto, gdje me isto tako, po dogovoru čekao čovjek srednjih godina – otvara vrata od taksija, i ja izlazim iz taksija, pružam ruku i predstavljam se – dočekuje me s rečenicom: „Ja sam mislio jedna starija osoba, pošto ste Vi s invaliditetom, a ono mlada, lijepa gospođica“, osmijehuje se, misleći da mi je uputio naljepši kompliment (ili je valjda to trebalo da zvuči kao komliment), a ja zastadoh s pitanjem: A kako to? A on će, bez mnogo razmišljanja: Pa, znate kako izgledaju osobe s invaliditetom, ono još u kolicima.. Pogledah ga i u sebi pomislih - Anđela dalje nećeš ulaziti u komunikaciju povodom započete teme razgovora..

I tako dođe potvrda svega onoga što sam danima unazad razmišljala o onome šta se dešava iza ogledala. Zapravo, ovo je još jedna od situacija koja mi je pokazala kako društvo posmatra osobe s invaliditetom ili u konkretnom žene s invaliditetom.. jer smo lijepe, a imamo invaliditet? Pa kako sad to? Da li si razmišljala da nešto promijeniš uradiš povodom ovog tvog „problema“? (Misleći na invaliditet). Često sam dobijala ovakva pitanja koja se takođe mogu uvezati sa prethodnim, odnosno shvatanjem invaliditeta kao nešto što je loše. Pri tom se bez uopšte bilo kakve dublje priče da zaključiti kao da sam ja, eto nesrećna, nezadovovoljna s tim mojim invaliditetom.. Ma da, svašta izađe iz glave čovjeka, ljudi, iza ogledala.. Previše slobode, rekla bih..  

Danas je teško biti žena u našem društvu, a kao žena s invaliditetom mislim da je dodatno teže, morate dodatno da se dokazujete da radite svakodnevne obaveze kao i svi drugi. A ti drugi odmah u startu misle da ti to ne možeš. U kontekstu pomenutog, nedavno sam bila u jednu posjetu (znate ono tetke, strine i istala šira rodbina) i gledam lonac koji takođe i ja koristim, i to joj kažem, a ona iznenađena dočeka me s pitanjem, pa i ti kuvaš? Ne dolazi kao što znaš majka iz Nikšića da mi kuva..  I tako i po ovom pitanju smo kritični.. 

Pošto volim generalno da analiziram ljude „i prilazim im sa psihološke strane“ (ipak sam željela u prvom upisnom roku da upišem Psihologiju) razmišljala sam o tome kako po pitanju nekih drugih, takođe ličnih stvari, kao na primjer izbor partnera i tu smo nekako isključivi i rigidni da to mora biti isto osoba s invaoliditetom. Valjda zbog toga kako jer ćemo se bolje razumjeti.. I kada sam jednom prilikom govorila o ovoj temi na TV i istakla da ovo ne mora biti pravilo, i da apsolutno invaliditet nema nikakve veze s tim, ko je kakva osoba, ima nas i dobrih i loših, to nije garancija za opstanak veze ili braka, nisam naišla na razumijevanje od strane šireg auditorijuma. Pri tom je neki od komentara bio da ja na ovaj način želim da se udam.. Sigurno.. Brak je izgleda kod nas mjera uspješnog života.. 

I tako dok pišem ovaj tekst, sabiram sve ove situacije kao slagalicu sastavljenu iza ogledala.. koja je nažalost još uvijek prisutna u mislima većine ljudi. Većine koja misli da žena s invaliditetom ne može da obavlja ulogu domaćice, majke, supruge, koja treba da radi ono što drugi očekuju od nje, jer je to „u njenom najboljem interesu“, ili za „njeno dobra“. Od ovakvog dobra, ne može nam dobro biti. Žena koja treba da dokaže da ima pravo na izbor, slobodu, pravo na to kako će izgledati, pravo na život ... I da to je žena.

To sam ja, kao i svaka druga, samo žena, žena s invaliditetom. Ja sam sve ono što drugi nijesu očekivali da ću biti. Upravo zbog toga što sam uvijek išla za svojim mislima, ciljevima i željama, rušeči onu slagalicu u mislima drugih. To je samo ono naše „ogledalo“ koje treba da nosimo sa sobom i koji nam može biti validacija da radimo samo ono što mi želimo, ne po mjeri drugih, već po sopstvenoj mjeri.

Anđela Miličić, aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom 

Napomena: Tekst je napisan u okviru projekta Inkluzivna digitalna akademija – Osnaživanje mladih s invaliditetom.

Podgorica, PR pres servis – Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica s invaliditetom mora proći temeljnu reformu koja će usvojiti pristup invaliditetu zasnovan na ljudskim pravima, umjesto trenutno dominantno funkcionalnog pristupa koji polazi od pretpostavke umanjene radne sposobnosti. Pored toga, taj akt ne smije biti samo finansijski instrument, već mora predstavljati garant jednakih šansi, dostojanstva i pune uključenosti osoba s invaliditetom na tržište rada.

To je poručeno na konferenciji „Izazovi i perspektive: Kuda dalje ka ispunjenju cilja Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom?“, koju je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore, Marina Vujačić, kazala je da Crna Gora još uvijek nije uskladila zakonski okvir sa međunarodnim standardima kada je riječ o zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Ona je naglasila da Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom ne propisuje nikakva posebna prava osoba s invaliditetom, već jasno definiše obaveze države i okvir u kojem se prava, uključujući posebno ekonomska, socijalna i kulturna, koja Konvencija navodi u svojim opštim obavezama moraju ostvarivati postepeno, ali progresivno.

Kako je pojasnila, te obaveze podrazumijevaju korišćenje maksimalno raspoloživih resursa, uključujući i, ukoliko je potrebno, međunarodnu saradnju, a svako eventualno uvođenje regresivnih mjera mora biti opravdano isključivo kao krajnje sredstvo, nakon iscrpljenih svih alternativa i obaveze države da dokaže kako te mjere nemaju nesrazmjerno negativan uticaj na osobe s invaliditetom.

„Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica s invaliditetom u Crnoj Gori postoji skoro 16 godina, ali ni do danas nije postigao svoj cilj, niti sve osobe s invaliditetom, posebno u odnosu na vrstu i stepen oštećenja imaju benefite od njega. Mnogi i dalje ostaju dugoročno nezaposleni i dugoročno nezapošljivi“, upozorila je Vujačić.

Posebno je istakla da se u javnosti rijetko govori o pravu osoba s invaliditetom na napredovanje i promjenu posla, a da radna prava ne podrazumijevaju samo mogućnost zaposlenja, već i jednak tretman u napredovanju u karijeri.

Vujačić se osvrnula i na brojne druge prepreke: nepristupačnost i nemogućnost izbora obrazovanja, nepropisivanje i neprimjenjivanje razumnih adaptacija na radnom mjestu, stigmatizaciju na tržištu rada i segregišuća radna okruženja.

„Još uvijek postoje zakonski segmenti koji dopuštaju diskriminatorne prakse, poput tzv. posebnih organizacija za zapošljavanje, koje, iako ne funkcionišu u praksi, suštinski promovišu segregaciju. S druge strane, ne postoje podaci o zapošljavanju osoba s invaliditetom u organima vlasti i u javnoj upravi, zbog čega je neophodno propisati posebne kvote u ovom segmentu“, rekla je Vujačić.

Govoreći o značaju razumnih adaptacija, Vujačić je pojasnila da one uključuju i fleksibilno radno vrijeme, pristupačne forme komunikacije, mentorsku podršku za osobe s invaliditetom, mirno radno okruženje, bez buke , gužve i ometanja, navodeći da se u Crnoj Gori one često pogrešno svode isključivo na fizičku pristupačnost.

„Zakon o radu, iako u formalnom smislu prepoznaje osobe s invaliditetom, i dalje polazi od pretpostavke naše umanjene radne sposobnosti. Navedeno odražava ableistički način promišljanja u kojem se sposobnosti osoba s invaliditetom preispituju i smatraju manjim od sposobnosti osoba bez invaliditeta, samo usljed ličnih svojstava“, istakla je Vujačić.

„Osobe s invaliditetom nijesu homogena grupacija, već jako heterogena. To znači da, ukoliko su nam garantovana prava i obaveze, da i odgovornost mora biti individualna, kako institucija, tako i pojedinaca, pa i samih osoba s invaliditetom. Navedeno se mora odnositi i na situacije kad postoje moguća postupanja koja su suprotna suštini Zakona i u kojima se možda i same osobe s invaliditetom zloupotrebljavaju i koristi njihov status“, istakla je Vujačić.

Poseban fokus stavila je na položaj žena s invaliditetom, koje su, kako je kazala, višestruko diskriminisane i u nepovoljnijem položaju na tržištu rada.

Narativ o subvencija usmjerio nas je na posebne segmente u Analizi, a zbog ograničenosti i nedostupnosti podataka nijesmo se bavili platama, odnosno kretanjem zarada osoba s invaliditetom, angažovanjem u neformalnom sektoru, stabilnošću, odnosno nestabilnošću radnog odnosa, razlozima prestanka, odnosno prekida radnog odnosa, strukturom nezaposlenih s aspekata stečenog obrazovanja i kvalifikacija. Sve navedeno trebale bi da prate i analiziraju institucije. Sve navedeno bi trebale biti posebne analize. S druge strane, narativ o navodno visokim i neracionalnim zaradama dovelo je do toga da se ni o čijim zaradama u javnosti nije govorilo poslednjih godina koliko o zaradama osoba s invaliditetom.

„Vrijeme je da prepoznamo sve benefite, ali i nerazjašnjene stavove, te da zajedno pronađemo modele koji su održivi, pravedni i funkcionalni“, poručila je ministarka rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga Naida Nišić.

Ministarka je naglasila da društvo koje zapošljava osobe sa invaliditetom (OSI) pokazuje da cijeni različitosti i inkluziju. „Zapošljavanjem OSI smanjuju se troškovi socijalne zaštite, a povećava se poreska baza. Dugoročno gledano, to je dobit za sve – i pojedinca i društvo“, istakla je Nišić.

Ona je ocijenila da Zakon o kojem se raspravlja „predstavlja ogledalo naše spremnosti da gradimo pravednije društvo“ i podsjetila da su prvi koraci u njegovoj primjeni bili praćeni ozbiljnim izazovima, uključujući duboko ukorijenjene stereotipe i izbjegavanje zapošljavanja u korist plaćanja doprinosa.

„Treba raditi na unapređenju transparentnosti i kontrole, jer problem nije u afirmativnim mjerama, već u nedostatku strateškog upravljanja njima“, dodala je Nišić.

„U ime Ministarstva, želim da poručim da ostajemo otvoreni za dijalog, posvećeni saradnji i odlučni da reforme koje sprovodimo budu vođene principima jednakosti, transparentnosti i stvarne promjene“, zaključila je ministarka.

Snažnu poruku uputio je i direktor Zavoda za zapošljavanje Crne Gore, mr David Perčobić: „Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom nije samo pravni okvir – on je simbol naše posvećenosti da svaka osoba, bez obzira na sposobnosti, ima pravo na rad i dostojanstven život.“

Perčobić je istakao da Zavod, kroz Fond za profesionalnu rehabilitaciju, kontinuirano ulaže u stvaranje inkluzivnog tržišta rada i jednakih šansi za sve.

„Naša misija je jasna: osigurati da svaka osoba ima priliku da doprinese zajednici i da se osjeća poštovano i cijenjeno. Ponosni smo na ostvarene rezultate, ali svjesni da nas čeka još mnogo posla“, rekao je direktor Zavoda.

Zahvalio je UMHCG-u na dugogodišnjoj saradnji i doprinosu promociji inkluzivnih politika: „Zajedničkim naporima možemo stvoriti radno okruženje koje ne samo da prihvata različitosti, već ih i slavi.“

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore, Goran Macanović, kazao je da je Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica s invaliditetom u Crnoj Gori najbolji u regionu, te da je bolji i od zakona u dvjema članicama EU koje su zemlje regiona – Sloveniji i Hrvatskoj, ali da je njegov koncept zastario i zasnovan na funkcionalnom modelu koji mora biti zamijenjen pristupom zasnovanim na ljudskim pravima.

On je govorio o toku implementacije zakona od 2009. do danas, koji je podijelio na dvije faze – prije i poslije 2017. godine.

„Prva polovina primjene zakona do 2017. godine dala je ograničene rezultate u ostvarivanju cilja zakona. Poslodavci su, u većini slučajeva, radije birali da plaćaju posebne doprinose nego da zaposle osobe s invaliditetom u skladu sa kvotom“, naveo je Macanović.

Promjena je, kako je ukazao, nastupila nakon 2017. godine, kada se povećao broj osoba koje dobijaju status osobe s invaliditetom, čime je automatski rastao i broj zaposlenih OSI uz subvencije.

Ukazao je da je tokom prve decenije implementacije zakon donosio suficit, pojašnjavajući da se  posebnim doprinosima više prihodovalo nego što se ulagalo, ali da se situacija mijenja 2020. godine, kada prvi put dolazi do deficita.

„Uzroci su višestruki. S jedne strane, država nije dovoljno naplaćivala posebne doprinose, čime je izgubila desetine miliona eura. S druge strane, rast minimalne zarade kroz programe ‘Evropa sad 1 i 2’ doveo je do rasta iznosa subvencija, jer je veliki broj osoba s invaliditetom primalo minimalne zarade,” objasnio je Macanović.

Kao ključnu negativnu pojavu, označava narativ koji se pojavio posljednjih godina – da je zapošljavanje osoba sa invaliditetom skupo.

„Kreirala se jedna jako negativna kampanja kroz koju su se spominjale neke visoke plate osobe s invaliditetom. Nažalost, nikada nismo čuli, a puno puta smo tražili da dobijemo podatak koliki je, koliko je to  procentualno zastupljeno“, naveo je Macanović.

Macanović je posebno naglasio da djelovanje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju daleko nadilazi resurse jednog sektora Zavoda za zapošljavanje, i pozdravio je najavu ministarke Nišić da se razmatra njegovo izdvajanje kao samostalne institucije.

„Mi ćemo biti partneri Ministarstvu u kreiranju održivog rješenja koje će osigurati efikasniju i pravedniju raspodjelu sredstava i bolju podršku osoba s invaliditetom,” poručio je Macanović.

On je najavio i inicijativu da se kroz izmjene Zakona o radu uvede odredba koja garantuje jednake plate za OSI i druge zaposlene na istim radnim mjestima i dodao „Jednak rad mora biti jednako plaćen. Ovo nije samo zahtjev zajednice osoba s invaliditetom, već i preporuka UN Komiteta za prava osoba sa invaliditetom“.

Konferencija je dio aktivnosti projekta Djeluj sada za sigurno sjutra kroz ad hok (ad hoc) grant regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Centar za istraživanje i kreiranje politika (Center for Research and Policy Making (CRPM)) i Institut za demokratiju i medijaciju (Institute for Democracy and Mediation (IDM)), a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.          

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) organizuje Pres konferenciju povodom predstavljanja Analize o primjeni važećeg Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom.           

Pres konferencija će se održati u ponedeljak, 28. jula 2025, s početkom u 11.00 časova, u PR Centru (bulevar Josipa Broza 23A, Stari Aerodrom) u Podgorici.

Na događaju će govoriti ministarka rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga Naida Nišić, direktor Zavoda za zapošljavanje Crne Gore mr David Perčobić, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore Goran Macanović i izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić.

Događaj se organizuje s ciljem pokretanja javnog dijaloga kroz predstavljanje Analize o primjeni važećeg Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, kako bi se sagledali nedostaci i problemi koji se javljaju u primjeni Zakona i dali prijedlozi mogućih rješenja i preporuke za unapređenje zakonskog okvira.    

Ovim putem pozivamo sve zainteresovane osobe s invaliditetom, poslodavce koji ih zapošljavaju i ostvaruju pravo na subvencije, građane i građanke da se prijave za učešće na pomenutom događaju.

Za sve dodatne informacije, možete nas kontaktirati putem mejla Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. ili na broj telefona 069/385-981, 067/801-761 ili 020/265 – 650.

Konferencija je dio aktivnosti projekta Djeluj sada za sigurno sjutra kroz ad hok (ad hoc) grant regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Centar za istraživanje i kreiranje politika (Center for Research and Policy Making (CRPM)) i Institut za demokratiju i medijaciju (Institute for Democracy and Mediation (IDM)), a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore sprovelo je monitoring pristupačnosti željezničkih
stanica u Podgorici, Baru, Nikšiću, Bijelom Polju i Kolašinu. Terenski smo provjerili stanje
fizičke i informacione pristupačnosti, u skladu sa zakonskim obavezama i pravilnicima.
Rezultat je jasan: većina stanica nije pristupačna osobama s invaliditetom.

PODGORICA
Nijedna taktilna staza. Nijedan lift. Nijedna platforma.
Glavni ulaz u stanicu je nepristupačan. Sporedni je bez rukohvata, nagnut i nesiguran.
WC nepristupačan. Šalter previsok. Nema oznaka.
Peron samo djelimično pristupačan, bez upozoravajućih traka.
U glavnom gradu, osnovni standardi nijesu ispoštovani.

BAR
U stanici u Baru ne postoji rampa, niti ijedan drugi element pristupačnosti.
Ulazne stepenice su visoke, šalter nije prilagođen, informacije se lijepe na staklu, nepristupačno.
WC nije dostupan korisnicima/ama kolica. Taktilne staze i zvučne najave ne postoje.
Pristupačnost je riješena samo za zaposlene, a ne i za putnike.

NIKŠIĆ
Postoji rampa, ali nije bezbjedna ni standardizovana.
Glavni ulaz nepristupačan, šalter previsok, nema zvučne najave ni vizuelnog orijentacionog
plana.
Toalet je formalno pristupačan, ali nijesmo mogli provjeriti uslove korišćenja.
Postoje pokušaji, ali bez sistemske primjene.

KOLAŠIN
Ovo je najgori primjer.
Ništa nije pristupačno. Ni ulaz, ni WC, ni šalter, ni peron.
Informacije su postavljene previsoko, vrata uska, prag visok.
Ova stanica je kao da osobe s invaliditetom ne postoje.

BIJELO POLJE
Jedina stanica u kojoj je vidljivo da su standardi primijenjeni.
Postoji taktilna staza, lift, koso-podizna platforma, pristupačni šalter, orijentacioni plan sa
Brajevim pismom.
Dokaz da se može kad postoji volja i poštovanje najosnovnijih ljudskih potreba.

ZAHTJEVAMO ODGOVORNOST I PROMJENE
Ove stanice se koriste svakodnevno. One moraju biti dostupne svima.
Zakoni postoje, pravilnici postoje, ali se ne sprovode.
Ako ne možeš da priđeš stanici ne možeš da koristiš javni prevoz.
To nije problem samo osoba s invaliditetom to je problem sistema.
Naš zahtjev je jednostavan:

➡️ Sve stanice moraju biti fizički i informacijski pristupačne.
➡️ Institucije moraju da prepoznaju odgovornost i hitnost.
➡️ Nema opravdanja za isključenost.

Sljedeći korak koji preduzimamo je upućivanje inicijativa, proizašlih iz poražavajućih rezultata
monitoringa, nadležnim institucijama. Za stanice dostupne svim građanima i građankama!

U tri i po godine osnovni sudovi pokrenuli više od 1.100 postupaka oduzimanja poslovne sposobnosti osobama s invaliditetom, većinom po predlogu članova/ica porodice ili institucija, pokazuju rezultati istraživanja koje je sprovelo UMHCG, slanjem zahtjeva za slobodan pristup informacijama osovnim sudovima na teritoriji Crne Gore.

Od ukupno 15 osnovnih sudova, evidentirano je 1.113 pokrenutih postupaka, pri čemu je najveći broj zabilježen u Bijelom Polju (242), Podgorici (190), i Beranama (111). Postupci su u ogromnoj većini slučajeva pokrenuti po predlogu članova/ica porodice (preko 60%) i centara za socijalni rad, dok su rijetki slučajevi kada su osobe same podnosile predloge – gotovo zanemarljivi.

Od preko 1.100 postupaka, samo 3.3% (36) je rezultiralo djelimičnim oduzimanjem poslovne sposobnosti. Svi ostali postupci rezultirali su potpunim oduzimanjem poslovne sposobnosti ili obustavljanjem postupaka. To jasno ukazuje na dominaciju modela potpunog lišavanja poslovne sposobnosti, suprotno principima Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom. Najalarmantnije je što je u preko 90% riješenih postupaka doneseno usvajajuće rješenje, što znači da je poslovna sposobnost potpuno oduzimana, često bez adekvatne podrške u donošenju odluka. 

U najmanje 562 predmeta potpuno je oduzeta poslovna sposobnost, dok je ukupan broj postupaka koji su rezultirali djelimičnim oduzimanjem poslovne sposobnosti osobama s invaliditetom iznosio 36 (Osnovni sud Bar - 1, Osnovni sud Bijelo Polje - 3, Osnovni sud Cetinje - 6, Osnovni sud Danilovgrad - 3, Osnovni sud Herceg Novi - 5, Osnovni sud Kolašin - 2, Osnovni sud Nikšić - 6, Osnovni sud Plav - 3, Osnovni sud Pljevlja - 4, Osnovni sud Ulcinj - 1, Osnovni sud Kotor - 2). U ostalim predmetima postupak je bio obustavljen, odbijen, odbačen, povučen ili je bio u toku.

Takođe, postupci preispitivanja prethodnih rješenja o oduzimanju poslovne sposobnosti pokretani su uglavnom po službenoj dužnosti od strane suda, dok su osobe kojima je ona oduzeta, centri za socijalni rad ili drugi ovlašćeni predlagači gotovo potpuno izostali iz tih inicijativa. Najviše postupaka za preispitivanje pokrenuto je u Podgorici - 159, zatim u Pljevljima - 71, Herceg Novom - 59, Beranama - 54. Broj slučajeva u kojima je vraćena poslovna sposobnost gotovo ne postoji. U većini preispitivanja rezultat je: "nema uslova za vraćanje poslovne sposobnosti".

Zaključuje se da je u Crnoj Gori, nažalost, još uvijek dominantna praksa zamjenskog odlučivanja, umjesto podržanog odlučivanja koje propisuje Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom. 

Osobe s invaliditetom moraju biti priznate pred zakonom da bi ostvarivale prava i obaveze na ravnopravnoj osnovi s drugima. Shodno tome, potrebno je hitno reformisati zakonodavni okvir i preći sa modela zamjenskog odlučivanja na model odlučivanja uz podršku u donošenju odluka, kako to nalaže i međunarodno pravo.

Žene i djevojke s invaliditetom suočavaju se sa višestrukim preprekama i oblicima diskriminacije i isključenosti u Crnoj Gori, u gotovo svim oblastima života – obrazovanju, zapošljavanju, političkom i javnom djelovanju, pokazuju rezultati kvalitativnog i kvantitativnog istraživanja koje je sprovelo UMHCG, uz učešće 87 žena s invaliditetom.

Iako imaju interesovanje za aktivno učešće u društvu, minimalno su zastupljene, a njihovo učešće je i dalje marginalizovano, dok institucionalna podrška izostaje ili je nedosljedna i neadekvatna.

Kada je riječ o obrazovanju, većina ispitanica ima završenu četvorogodišnju srednju školu (39,7%) ili fakultet (31,5%), dok 11% ima magistarske ili doktorske studije, što ukazuje na veću izloženost društvenim preprekama koje se i ogledaju u težem pristupu obrazovanju, nedovoljnom podsticanju i nedostatku inkluzivnog pristupa.

Samim tim, uzročno-posljedično zapošljavanje ostaje jedan od najvećih izazova – gotovo polovina ispitanica (42,5%) nije zaposlena. Ispitanice koje rade uglavnom su angažovane u privatnom (19,2%), javnom (17,8%) i nevladinom sektoru (19,2%), dok je procenat samozaposlenih zanemarljiv (1,4%).

Njihov materijalni status je neadekvatan i ne prati troškove života proistekle iz (iskustva) invaliditeta. Naime, većina ostvaruje mjesečne prihode između 601 i 800 eura (38,4%), dok značajan broj ima veoma niske prihode – 13,7% njih navodi da su prihodi manji od 250 eura mjesečno.

Ključni izvori prihoda su plata, honorarni rad (32,9%) i materijalna davanja kao što su lična invalidnina ili dodatak za njegu i pomoć (15,1%). Izuzetno zabrinjava podatak po kojem više od polovine ispitanica (52,1%) navodi da njihovi prihodi samo djelimično pokrivaju osnovne životne troškove, dok 39,7% ističe da ih uopšte ne pokrivaju. Dakle, čak 91,8% ispitanica navodi da njihovi prihodi u potpunosti ili djelimično ne pokrivaju osnovne životne troškove. Ovo ukazuje na to da se žene s invaliditetom u velikoj mjeri nalaze u zoni siromaštva.

Nadalje, istraživanje potvrđuje da više od dvije trećine žena i djevojaka s invaliditetom smatra da su potpuno ili većinski odsutne iz sfere zapošljavanja i ekonomskog osnaživanja. Više od tri četvrtine njih smatra da nemaju jednake šanse za zaposlenje u poređenju sa ženama bez invaliditeta. Prepoznate su brojne prepreke: ukorijenjeni stereotipi o sposobnostima žena s invaliditetom, nepristupačnost radnog prostora, nefleksibilni radni uslovi, nedostatak samopouzdanja, ali i neadekvatna podrška institucija.

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, prema mišljenju ispitanica, često se ne primjenjuje – naročito u javnim institucijama. One ukazuju na potrebu za boljom primjenom zakona, uvođenjem afirmativnih mjera poput fleksibilnog radnog vremena, dodatnih subvencija za zapošljavanje i radni odnos žena s invaliditetom i drugi podsticaji za zapošljavanje žena s invaliditetom.

Kada je riječ o političkoj participaciji, istraživanje potvrđuje izuzetno nisku uključenost žena s invaliditetom. Iako većina redovno glasa, aktivniji oblici političkog angažmana – članstvo u partijama, kandidature ili volontiranje – gotovo da ne postoje. Ključne prepreke uključuju tradicionalne stavove o ulozi žena, nedostatak institucionalne podrške, slabu vidljivost kandidatkinja s invaliditetom i negativnu percepciju politike kao sfere u kojoj nema prostora za žene s invaliditetom. Istovremeno, same žene ističu nisko samopouzdanje, nedostatak informacija i marginalizaciju unutar političkih partija.

UMHCG ukazuje da institucionalni okvir za rodnu ravnopravnost u Crnoj Gori formalno postoji, ali ne prepoznaje dovoljno specifične izazove žena s invaliditetom, već tretira žene kao homogenu grupu. Kao posljedica toga, u strateškim dokumentima i javnim politikama gotovo da ne postoje norme i mjere koje direktno adresiraju žene s invaliditetom. Nedostatak rodno razvrstanih i intersekcionalnih podataka dodatno otežava kreiranje politika koje bi se zasnivale na stvarnim interesovanjima i zahtjevima ove grupe. 

Pored nedovoljne institucionalne podrške, prisutna je i isključenost iz procesa donošenja odluka. Učešće žena s invaliditetom u planiranju, sprovođenju i praćenju javnih politika je minimalno. Njihova vidljivost u medijima, institucijama i društvenom životu je gotovo nepostojeća. Neophodno je sistemsko uključivanje ovih žena kroz edukaciju, kampanje podizanja svijesti i izgradnju kapaciteta, kao i kroz institucionalne mehanizme koji osiguravaju njihovu reprezentaciju.

Učesnice istraživanja jasno ukazuju na potrebu da zakonodavni okvir bude precizniji i sadržajniji kada je riječ o pravima žena s invaliditetom – uključujući antidiskriminacione odredbe, mjere afirmativne akcije, kao i specifične mjere koje se direktno odnose na žene i djevojčice s invaliditetom. Konkretni primjeri koje su navele mogu se odnositi na fleksibilno radno vrijeme, dodatne subvencije, podršku roditeljstvu, kvotni sistem u javnim institucijama i politici i drugo.

Posebno je istaknuta potreba za većim prisustvom žena s invaliditetom u medijima, organizovanjem edukativnih radionica, javnih skupova i kampanja koje podižu svijest o njihovim pravima, interesovanjima i sposobnostima. Sve to ima za cilj njihovo osnaživanje i aktivno učešće u društvu – uključujući i porodični život, partnerske odnose, roditeljstvo i lično ostvarenje.

Zaključno, bez sveobuhvatnog pristupa koji adekvatno adresira politike i pitanja u oblasti rodne ravnopravnosti i invaliditeta, bez intersekcionalng pristupa i bez adekvatne institucionalne reakcije, žene i djevojke s invaliditetom će i dalje biti sistemski isključene iz ključnih oblasti društvenog života.

Mladi sa i bez invaliditeta žele da budu vidljivi, ravnopravni i aktivni u društvu. Neophodno je kontinuirano raditi na promociji prava mladih s invaliditetom i njihovom osnaživanju za samostalan život, stvarati prilike za zajedničke edukacije i inicijative, kao i obezbijediti veću dostupnost servisa podrške u lokalnim zajednicama. Mladi su spremni da budu pokretači pozitivnih promjena ako im se pruži prostor i podrška. Ovo je zaključak s Edukativnog treninga o aktivizmu i pravima mladih s invaliditetom i bez invaliditeta, koji je 1. i 2. jula 2025. u Kolašinu, organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji s Udruženjem roditelja djece sa teškoćama u razvoju Zračak Nade.

Edukativni trening je okupio 15 mladih iz različitih sredina, uzrasta i obrazovnih profila, koji su kroz interaktivan pristup imali priliku da se upoznaju s modelima pristupa invaliditetu, filozofijom samostalnog života, pokretom za prava mladih s invaliditetom, slobodom izražavanja i govorom mržnje, omladinskim aktivizmom i medijskom pismenošću. 

Učesnici/ce su podijelili/e svoja očekivanja i izazove, te istakli da su stekli/e korisna znanja i vještine koje će im pomoći u ličnom i profesionalnom razvoju. Istakli su da su im posebno značajna nova saznanja o pravima osoba s invaliditetom, modelima pristupa invaliditetu, uslugama i ulozi zajednice, kao i o medijskoj pismenosti, prepoznavanju lažnih objava, aktivizmu i volonterizmu. Učesnici/e su ocijenili/e Trening kao izuzetno koristan, navodeći da im je omogućio dublje razumijevanje sopstvene uloge u društvu i dao drugačiji pogled na svijet. Poručili su da žele da doprinesu rješavanju društvenih problema, te naučiti kako se aktivno uključiti i organizovati inicijative u svojim zajednicama.

Posebno je naglašen značaj zajedništva, razumijevanja i međusobne podrške koju su pružili jedni drugima, kao i visok nivo motivacije da se nastavi sličan vid edukacija. Kroz razmjenu iskustava, radionice u prirodi i grupni rad, mladi su pokazali veliko interesovanje i želju da preuzmu aktivniju ulogu u društvenim promjenama. Dakle, stečena znanja i iskustva vide kao dragocjena za lični razvoj i budući angažman u društvenim pitanjima. 

Aktivnost je organizovana u okviru projekta Proaktivn(O)(S)t (I) aktivizam mladih uz finansijsku podršku Ministarstva sporta i mladih.