Branka Otasević je jedno od najprepoznatljivijih lica Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP), gdje je svojim talentom, harizmom i posvećenošću osvojila srca publike i kritike. Njen put do zvijezda nije bio jednostavan, ali je njena strast prema glumi i umjetnosti bila pokretačka snaga koja ju je dovela do statusa jedne od vodećih glumica crnogorske pozorišne scene.

Rođena u Nikšiću, Branka je od malih nogu pokazivala sklonost ka scenskoj umjetnosti. Nakon završetka srednje škole, odlučila je da svoje snove pretvori u stvarnost upisavši Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju. Njeni profesori brzo su prepoznali njen prirodni talenat, a Branka je svojim radom i trudom ubrzo postala jedna od najperspektivnijih mladih glumica u generaciji.

Njen debitantski nastup u CNP-u obilježio je početak blistave karijere. Kritičari su je odmah zapazili zbog njene autentične interpretacije i sposobnosti da prenese kompleksne emocije. Branka je briljirala u raznim ulogama, od klasičnih do savremenih drama, pokazujući svestranost koja je rijetko viđena na ovim prostorima.

Jedna od njenih najznačajnijih uloga bila je Anica u predstavi Lasice, autora Stevana Bodrože, u režiji Bojane Mijović. Njena interpretacija ove složene uloge bila je toliko uvjerljiva da je mnoge gledaoce ostavila bez daha. Takođe, Branka je briljirala kao Sofija Ljubiša u predstavi Ane Đorđević, gdje je kroz svoje izvođenje uspjela da oživi riječi i emocije koje su utkane u tekst, stvarajući duboko emotivno iskustvo za publiku. Njeno umijeće dodatno je došlo do izražaja u ulozi Don Kihota, pod rediteljskom palicom Andraša Urbana, gdje je njena sposobnost da prenese kompleksne emocije i karaktere još jednom potvrđena.

Osim rada na pozorišnoj sceni, Branka je takođe aktivna u filmskoj i televizijskoj industriji Crne Gore. Njene uloge u domaćim serijama i filmovima donijele su joj dodatnu popularnost i prepoznatljivost. U svakom projektu u kojem učestvuje, ona unosi cijelog sebe, donoseći likove koje tumači na autentičan i emocionalno bogat način.

Posebnu dimenziju njenom radu posljednjih pet godina daje njen angažman kroz inkluziju. Branka se posvetila radu na kratkometražnim filmovima i projektima koji uključuju djecu i mlade s invaliditetom. Njena posvećenost ovoj zajednici čini je još posebnijom, jer koristi svoj talenat i platformu da bi podigla svijest o važnosti inkluzije i pružila podršku onima kojima je najpotrebnija. Kroz ove projekte, Branka je uspjela da stvori prostor gdje se djeca i mladi osjećaju prihvaćeno, podržano i inspirisano da i sami istraže svijet umjetnosti.

Branka Otašević je poznata i po svom angažmanu u društvenim pitanjima. Kao javna ličnost, često koristi svoj glas da bi ukazala na važne teme i podržala inicijative koje promovišu kulturu, obrazovanje i ljudska prava. Njena posvećenost zajednici i želja da doprinese društvenom napretku čine je ne samo izvanrednom glumicom, već i uzorom mnogima.

Kroz svoju karijeru, Branka je dobila brojna priznanja i nagrade, ali ono što joj je najvažnije je ljubav i podrška publike. Njen rad u Crnogorskom narodnom pozorištu nastavlja da inspiriše nove generacije glumaca i pozorišnih entuzijasta.

Branka Otasević je primjer kako strast, talenat i upornost mogu da vode do velikih uspjeha. Njena priča je dokaz da, uz pravu posvećenost i ljubav prema onome što radimo, možemo doseći neslućene visine i ostaviti neizbrisiv trag u svojoj zajednici.

Izvor: Ženski Portal

Pripremila: Dajana Vuković

Sestra i brat, Branka i Mališa Rahović, osobe s invaliditetom, žive u bjelopoljskom naselju Potkrajci, u neposrednoj blizini željezničke pruge Beograd-Bar i magistralnog puta Bijelo Polje-Prijepolje.

Za njih je odlazak u grad misaona imenica, jer moraju preći prugu da bi došli do magistrale. Na drugoj strani, put koji vodi od podvožnjaka prema njihovoj kući u katastrofalnom stanju je, pa auta njime teško mogu saobraćati.

Rahovići kažu da ih je ova muka natjerala da napišu pismo dojučerašnjem ministru saobraćaja Filipu Raduloviću da im, kako ističu, pomogne da žive kao ostali normalan svijet. Oni se nadaju da će ministar, u koga vjeruju, s obzirom na dosadašnje njegove aktivnosti, pomoći da prevaziđu postojeće teškoće.

Branka ističe i da je iskoristila otvaranje nove Željezničke stanice u Bijelom Polju, kad su govorili dva ministra, jedan iz Srbije Goran Vesić, a drugi iz Crne Gore Filip Radulović, da uspostavi kontakt sa državnim sekretarom Zoranom Đukićem.

Đukić me je ljubazno saslušao, i kazao da se dopisom obratim na adresu Vlade i Ministarstva saobraćaja. To sam i uradila i očekujem da riješe problem koji imamo ja i brat, s obzirom na to da smo osobe sa invaliditetom. Tražimo da nam dozvole da tih 200 metara makadamskog puta, koji nama život znači uredimo sami. Ne tražimo nikakvu pomoć. Sami ćemo platiti. Kazali nam iz lokalne uprave da su i oni voljni da pomognu ali da ne smiju da diraju jer je put u zoni vlasništva Željeznice Crne Gore kaže Branka Rahović.

Prije par godina uređeno 70 metara puta, ali Rahoviće zaboravili

Branka Rahović kaže da su ranije sami održavali ovaj dio puta od podvožnjaka do njihove kuće, ali je sada u lošem stanju pa se više niko ne usuđuje da krene njime.

Ne možemo ništa da donesemo do kuća. Često moram da idem do doktora, i onda prelazim prugu izlažući se opasnosti da me pregazi voz. Prije par godina mjesna zajednica je uredila oko 70 metara puta i probiše dalje naviše prema Jelahu. Mislila sam da će konačno ovaj naš dio urediti ali to ostade samo nada. To je bilo pred izbore 2016. godine. Pitala sam zašto nas zaboraviše, zašto nas diskriminišu, ali mi ostadosmo na cjedilu, ističe Branka Rahović.

Ona ističe da put neće širiti već da ostane u istim gabaritima, ali hoće da ga dovedu u pristojno stanje i uklone šiblje u koje je zarastao.

Na naš zahtjev ranije je dolazila komisija Željeznice Crne Gore ali su bili decidni da ne dozvoljavaju nikakav rad na pristupnom putu. Pitamo samo zašto imaju dvostruke aršine. Suprotno od nas, u istom našem naselju, od drugog podvožnjaka, uz samu prugu su dozvolili ne samo da se uredi put, nego i da se asfaltira. Još nam prijetili da ćemo biti kažnjeni ako prelazimo prugu. Ne znam kako misle da ostanemo živi, žale se Rahovići čija je kuća 21 metar udaljena od pruge, a 25 metara od magistrale.

Kada je građena pruga Beograd - Bar, iz Željeznice su nam ostavili na korišćenje taj put u dužini od oko 200 metara. Put je makadamski ali može da se sanira da njime može proći auto i da do nas može doći taksi ili vozilo Hitna pomoć. Taj put nam znači i da se ne izlažemo opasnostima od prelaska preko pruge, pričaju Rahovići i dodaju da nada umire poslednja, te da se nadaju pozitivnom odgovoru ministra Radulovića.

Izvor: Dan

Pripremila: Dajana Vuković

Predsjednica Skupštine Glavnog grada, Jelena Borovinić Bojović, je u saradnji sa partnerima i prepoznatim akterima u oblasti omladinske politike iz relevantnih institucija i nevladinog sektora organizovala prvi konsultativni sastanak povodom inicijative da Podgorica pristupi izradi prijave za Evropsku prijestonicu mladih 2028. godine.

Podgorica će kroz ovu inicijativu afirmisati svoj potencijal da, kao nosilac socijalne transformacije, postane primjer evropskim gradovima i zastupa omladinske politike na nacionalnom i međunarodnom nivou. Cjelokupna inicijativa i proces prijave je zahtjevan, zato smo okupili veliki broj partnera sa kojima ćemo uspostaviti dinamiku rada koja će se zasnivati na apsolutnoj transparentnosti, kako bi bio uključen što veći broj zainteresovanih strana, izjavila je predsjednica Skupštine Glavnog grada.

Evropska prijestonica mladih je inicijativa Evropskog omladinskog foruma, međunarodne omladinske organizacije, koja počiva na osnaživanju mladih, poboljšanju njihove participacije i jačanju evropskog identiteta u gradovima. Inicijativa promoviše evropsku saradnju među mladima, s posebnim naglaskom na unapređenje svakodnevnog života mladih u gradu koji ponese ovu titulu, ne samo tokom trajanja manifestacije već i dugoročno. Do sada je titula omogućila gradovima da organizuju više od 12.000 događaja, mobilišući više od 14.000 volontera, sa preko 80 miliona evra uloženih u mlade tokom godina.

Podgorica će kroz ovu inicijavitu stvoriti podsticajni ambijent za mlade, koji će im omogućiti brojne sadržaje, a sve aktivnosti biće usklađene sa evropskim politikama i strategijama. Na ovaj način, Podgorica će postati grad po mjeri mladih. Titula Evropske prijestonice mladih omogućava ostvarenje promjene u lokalnoj zajednici, poboljšanje saradnje sa nevladinim sektorom i međunarodnom zajednicom. Mladi imaju transformativnu moć, a mi ćemo zajednički učiniti sve kako bi se ona usmjerila na pozitivne promjene u društvu, zaključila je Borovinić Bojović.

Na konsultativnom sastanku učešće su uzeli predstavnici Ministarstva sporta i mladih, Omladinskog centra u Podgorici, predstavnici Glavnog grada i Kancelarije za mlade, Gradski menadžer i nevladine organizacije aktivne u oblasti mladih: NVO Centar za omladinsku edukaciju, NVO CAZAS, NVO Juventas, Fond za aktivno građanstvo, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, kao i predstavnici Studentskog parlamenta. Dogovoreni su naredni koraci za proširenje saradnje sa svim zainteresovanim stranama koje efektivno mogu doprinijeti ovom procesu, te je najavljena priprema javnog poziva za učešće u radnoj grupi koja će okupiti sve relevantne aktere.

Izvor: Gradski.me

Pripremila: Dajana Vuković

Univerzitet Donja Gorica u okviru projekta Gender mainstreaming u visokom obrazovanju UNIGEM organizovao je tokom jula 2024. niz gostujućih radionica i predavanja u oblasti rodne ravnopravnosti i rodno zasnovanog nasilja, nasilja u porodici, invaliditeta iz rodne perspektive i ljudskih prava LGBTIQ osoba. Cilj ovih aktivnosti je edukacija nastavnog osoblja, kao i prilagođavanje nastavnih planova i programa ovim značajnim temama.

U okviru ovih aktivnosti, u saradnji sa Kancelarijom za rodnu ravnopravnost Glavnog grada organizovano je više radionica.

 Prvu radionicu održala je Aet Salh, na temu Zašto je rod naše pitanje? Na samom početku, kao primarno pitanje bilo je razlikovanje pola i roda, čija je diferencijacija važna jer je ključna za razumijevanje bioloških i društveno-kulturnih aspekata identiteta i ravnopravnosti. Gospođa Salh je naglasila da se rodna pravila usvajaju u porodici, školi i kroz cjelokupan proces socijalizacije, ali da je snažan uticaj tradicije u našem društvu, i da tradicija ne bi smjela postojati na uštrb ljudskih prava svakog pojedinca. Posebno značajan segment radionice bila je tema Virdžine, fenomena  ukorjenjenog u crnogorskom društvu, a čija spoznaja je važna za podizanje svijesti o nekadašnjem položaju žena u Crnoj Gori. Trenerica je istakla da je krucijalno njegovanje jednakih šansi za žene i muškarce bez obzira na njihove različite biološke predispozicije. Učesnici su sa trenericom diskutovali o femicidu, različitim oblicima nasilja s akcentom na probleme u zakonodavstvu i radu sudova u pojedinim slučajevima. Gospođa Salh je radionicu  završila osvrtom na promjene u odnosu na pomenute društvene probleme, govoreći da izvjesne promjene u našem društvu postoje, ali da su tradicionalni obrasci ponašanja, posebno u oblasti obrazovanja, i dalje prisutni.

Narednu radionicu, na temu Invaliditet iz rodne perspektive, održala je Anđela Radovanović. Radionicu je koncipirala na način što je podijelila na teorijski i praktični dio, a na kraju ostavila je vremena za diskusiju, komentare i pitanja. Na početku je dala koncizan osvrt na istorijat odnosa društva prema osobama s invaliditetom, s akcentom na mnoge važne ličnosti koji su doprinijele podizanju svijesti o osobama s invaliditetom. Poseban dio posvetila je ženama s invaliditetom koje su istorijski, ne samo kao lica s invaliditetom bile diskiminisane. U nastavku je učesnike upoznala sa modelima pristupa invalidnosti, sa primjerima iz prakse. Poslije teorijskog dijela, učesnici su podijeljeni u grupe u okviru kojih su proučavali različite studije slučaja i primjenjivali naučeno. Radionicu je trenerica završila zaključkom da osobe s invalididtetom nemaju posebne potrebe ili posebna prava, već su i prava i potrebe u generalnom smislu svima istovjetne, ali da su kod lica sa invalididtetom specifični načini zadovoljenja tih potreba, i da društvo treba da promijeni ugao posmatranja lica sa invaliditetom.

Radionicu na temu Ljudska prava LGBTIQ osoba, održala je Marica Vlahović. Radionica je započela osvrtom na istorijat LGBTIQ-a, početke i okidače prve Parade ponosa, položaj LGBTIQ osoba kroz XX vijek u različitim dijelovima svijeta, s akcentom na Crnu Goru. Zatim se trenerica fokusirala na detaljno objašnjenje LGBTIQ simbola, njihovih značenja, razlozima nastanka. Poseban fokus radionice bio je na crnogorskom zakonodavstvu, praktičnoj primjeni zakona i procedura u odnosu na LGBTIQ populaciju, promjenama istih i planovima za budućnost, novim predlozima koji čekaju svoj epilog kao i preprekama u realizaciji postojećih strategija. Veoma važan dio radionice bila je diskusija koja je pratila svaki segment radionice, gdje su učesnici imali priliku da prokomentarišu njihova iskustva u odnosu na LGBTIQ osobe, riješe neke od svojih dilema, nauče nešto novo kao i da iskažu svoje mišljenje. Radionica je završila zajedničkim zaključcima u odnosu na trenutnu situaciju u Crnoj Gori, svakodnevne probleme u funkcionisanju LGBTIQ osoba, i predlozima o nastavku edukovanja mladih na ovu temu, sa akcentom na Univerzitet.

Predavanje na temu Rodno zasnovano nasilje i nasilje u porodici održala je Ida Kolinović, sekretarka Sekretarijata za socijalno staranje Glavnog grada Podgorica. Kroz interaktivno predavanje, učesnici su imali priliku da steknu nova znanja ali i iznesu svoje mišljenje i prodiskutuju o različitim vrstama i oblicima nasilja,  međunarodno - pravnim i nacionalnim sistemima zaštite, prevencije i podrške za žrtve nasilja. Posebno je istaknut oblik psihičkog nasilja - zanemarivanje , koje je pored toga što ima posljedice teže od nasilja koje podrazumjeva neki oblik činjenja i teško dokazivo. Gospođa Kolinović je akcenat stavila na djeci, odnosno uticaju nasilja na njihov psiho- fizički razvoj, naglašavajući da dijete koje je svjedok je ujedno i žrtva nasilja. Predavanje je u svim segmentima propraćeno rezultatima istraživanja koje je sprovela gospođa Kolinović.

Izvor: UDG

Pripremila: Dajana Vuković

Prvi popis pripadnika Romske i Egipćanske populacije u Crnoj Gori, realizovalo je Ministarstva rada i socijalnog staranja u saradnji sa Ministarstvom ljudskih i manjinskih prava, Ministarstvom prosvjete, nauke i inovacija i njemačke organizacije Help, otkriva značajne aspekte života ove zajednice i pruža uvid u različite izazove s kojima se suočavaju.

Popis je pokazao da, 4% ispitanika koristi pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć 10% korisnika, materijalno obezbjeđenje 28% ispitanika, dok se na evidenciji Zavoda za zapošljavanje nalazi 31% ispitanika.

Kada govorimo o pravnom status, nosioca domaćinstva, među ispitanicima, nema lična dokumenta 7%, nije upisano u registar rođenih 4%, nema putnu ispravu (pasoš) 36% ispitanika.

Pripadnici Romske i Egipćanske zajednici izjasnili su se u najvećem procentu da u Crnoj Gori živi od 10 do 35 godina (59%), više od 35 godina (40%), manje od 10 godina (1%). Najveći broj ispitanika živi u kolektivnim centrima (31,01%), iznajljeni smještaj (21,24%), lični smještaj(18,76%), kod porodice (15,66%), alternativni (7,13%), socijalni smještaj (0,78%). Objekti u kojima RE populacija živi su uglavnom u neformalnim naseljima na teritoriji Crne Gore, samo 13,00% ispitanika odgovorilo je da bi ukoliko bi im bilo ponuđeno pristali da se izmjeste iz naselja.

Vrsta stambenih jedinica: tvrdnja gradnja (33,49%), objekat od dasaka I kartona (21,55%), u neuslovnim stambenim jedinicima (30,70%),oštećeno (5,12%), objekat od dasaka (0,78%), Najveći broj porodica stambene jedinice zagrijava pomoću drva (81,00%), nema grijanje (14,00%), struja (3,00%), nepoznat(2%).

Kada govorimo o djeci iz Romske i Egipćanske zajednice, 4% nije upisano u registar rođenih Crne Gore, 10% nije upisano u registar državljana zemlje porijekla, putnu ispravu (pasoš) izjasnilo se da nema 56,00% ispitanika.

Posebno zabrinjavaju podaci u obrazovnom sistemu, te samo 7,00% djece pohađa predškolsku ustanovu, 45% sistem osnovnog obrazovanja. Dalje je uočeno veliko odstupanje od broja upisane djece u prvi razred osnovne škole, od broja djece koja završe osnovno obrazovanje.

Cilj popisa je prikupljanje relevantnih podataka koji će omogućiti Ministarstvu rada i socijalnog staranja kao i drugim nadležnim resorima da kreiraju politike usmjerene na poboljšanje uslova života ove manje brojene zajednice u Crnoj Gori.

Izvor: Vlada Crne Gore

Pripremila: Dajana Vuković

Plivači podgoričkog kluba osoba sa invaliditetom Mako nastup na Otvorenom regionalnom prvenstvu u paraplivanju, Podgorica open, završili su sa sedam medalja – četiri zlatne i tri srebrne.

Zlatne medalje osvojila je Iskra Dedivanović, kategorija S9, u trkama na 100 prsno (1:52,50), 50 leđno (45,05), 100 leđno (1:40,47) i 50 metara delfin (42,57).

Dedivanović je bila i srebrna na 50 slobodno (40,21) i 100 slobodno (1:34,01).

Plasman na pobjendičko postolje izborio je i Rastko Radulović u kategoriji S14, koji je trku na 200 metara slobodno isplivao za četiri minuta, 49 sekundi i 87 stotinki.

Od takmičara podgoričkog kluba Mako nastupili su još Nebojša i Nikola Bulatović, Tomas Radulović, Ognjen Rončević i Đurđa Borović.

Takmičenje na otvorenom bazenu Sportskog centra Morača okupilo je više od 30 takmičara iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije.

Svečano ga je proglasila otvorenim ambasadorka Francuske u Crnoj Gori An Mari Maske.

Tradicionalni miting održan je u saradnji plivačkog kluba Mako i Paraolimpijskog komiteta, a pod pokroviteljstvom Glavnog grada.

Izvor: Paraolimpijski komitet Crne Gore

Otvoreno regionalno prvenstvo u paraplivanju, Podgorica open, biće održano u subotu i nedjelju na otvorenom bazenu Sportskog centra Morača, saopštili su organizatori manifestacije.

Plivačko nadmetanje, čiji je organizator podgorički klub osoba sa invaliditetom Mako, okupiće plivače iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.

Početak takmičenja planiran je za 18 sati, dok je svečano otvaranje 30 minuta ranije.

Takmičenje se održava u saradnji sa Paraolimpijskim komitetom, a pod pokroviteljstvom Glavnog grada.

Izvor: Paraolimpijski komitet Crne Gore

Crnogorska komercijalna banka (CKB) i Paraolimpijski komitet (POK) potpisali su danas novi sponzorski ugovor i saradnju produžili za još godinu.

Ugovor o generalnom sponzorsvu potpisali su predsjednik POK Igor Tomić i član Upravnog odbora CKB Banke Dino Redžepagić.

Uoči svečanog čina ozvaničenja je informacija da je strijelac Milan Đinović dobio specijalnu pozivnicu za nastup na Paraolimpijskim igrama u Parizu i kompletirao crnogorski paraolimpijski tim.

Tomić je kazao da je ugovor sa CKB bankom potpisan na izuzetno bitan dan za crnogorski paraolimpijski pokret.

Nastavljamo saradnju sa CKB bankom i potpisujemo novi ugovor, za nas veoma važan. Sa našom bankom, sa kojom POK sarađuje od njegovog osnivanja. Prošle godine postala je naš partner, a ove godine, na njihovu inicijativu, saradnja je nastavljena, pojačana i učvrćena. Siguran sam da će trajati i naredni olimpijski ciklus, od Pariza do Los Anđelesa, rekao je Tomić.

On se, u ime sportista i crnogorskih paraolimpijaca, zahvalio CKB Banci na velikom podsreku i vjetru koji su dali POK-u u veoma važnoj i zatjevnoj godini.

Najljepšu zahvalnicu ispisaće naši sportisti u Parizu, gdje ćemo ih zajedno bodriti, rekao je Tomić.

Redžepagić je kazao da mu je posebno drago zbog informacije da je paraolimpijski tim od danas brojniji za još jednog takmičara - strijelca Milana Đinovića.

On je naglasio da mu je velika čast što je ispred CKB banke imao prilike da potpiše ugovor o sponzorstvu sa POK-om.

Ponosni smo što imamo priliku da podržimo naše izuzetne sportiste Filipa Radovića, Luku Bakića, Milana Đinovića i našu sportistkinju Maju Rajković. Njihova posvećenost, upornost i sportski duh inspirišu sve nas u CKB i cijeloj državi. Mi u CKB vjerujemo da je ulaganje u sport - ulaganje u bolju budućnost svih nas, rekao je Redžepagić.

On je kazao da je CKB banka uvijek tu za crnogorski sport i poželio sportistima puno uspjeha u Parizu.

Sigurni smo da će nas kao i do sada dostojno predstavljati. Želimo vam puno sreće ispred CKB Banke i našeg tima, navijaćeno za vas i dijelićemo uspjehe zajedno, rekao je Redžepagić.

Član paraolimpijskog tima Luka Bakić uručio je dres Redžepagiću, koji je sa Filipom Radovićem odigrao nekoliko poena.

Potpisivanju ugovora prisustvovali su svi članovi tima koji će predstavljati Crnu Goru u Parizu.

CKB je dio OTP Grupe, jedne od najbrže rastućih bankarskih grupa u Centralnoj i Istočnoj Evropi, sa jedinstvenim poznavanjem regiona i trajnom posvećenošću regionu na kojem posluje.

OTP Grupa ima više od 41 hiljadu zaposlenih u 12 zemalja Centralne i Istočne Evrope i regionu Centralne Azije i priža finansijske usluge za 17 miliona klijenata.

Izvor: Paraolimpijski komitet Crne Gore

O seksualnom nasilju koje preživljavaju žene s invaliditetom u Srbiji ne govori se dovoljno. Patrijarhalno društvo i predrasude dovode do toga da većina žena s invaliditetom seksualno uznemiravanje i nasilje uopšte ne prijavljuje.

Na globalnom nivou, statistički podaci u velikom broju istraživanja, pokazuju da je 40 odsto žena s invaliditetom doživjelo seksualno nasilje.

Kako kaže Milesa Milinković, aktivistkinja, predsednica Kreativno afirmativne organizacije Parnas, teoretičarka feminističke teorije invalidnosti i predsednica UO Iz kruga Vojvodina, do prie nekoliko godina, u Srbiji nije bilo istraživanja o nasilju nad ženama s invaliditetom, pa samim tim ni o seksualnom nasilju.

Tek je tokom 2018. i 2019. organizacija Iz kruga Vojvodina sprovela istraživanje o rodno zasnovanom nasilju nad ženama s invaliditetom koje je na uzorku od 136 žena iz Vojvodine, uzrasta od 18 do 70 godina, pokazalo da one doživljavaju razne oblike nasilja, a da je oko 20 odsto ispitanih žena izjavilo da su povremeno do često, preživljavale i seksualno nasilje.

U jednom sličnom istraživanju pod nazivom Nasilje nad ženama sa invaliditetom u rezidencijalnim institucijama iz 2017. stoji da statistički podaci zasnovani na velikom broju istraživanja pokazuju da od 40 odsto žena s invaliditetom koje je doživjelo seksualno nasilje, u 33 odsto slučajeva nasilnici su bili njihovi prijatelji ili poznanici, u 33 odsto članovi porodice, a u 25 odsto slučajeva personalni asistenti ili pružaoci personalnih usluga.

Kako ističe Milinković, manje od 20 odsto žena prijavi nasilje (bilo koje vrste).

U Centru za žrtve seksualnog nasilja koji je osnovan 2017. do kraja 2022. javilo se 10 žena s invaliditetom, mahom žena s intelektualnim invaliditetom.

Kad kažemo 10 žena, to je velik broj ali postoje podaci da samo tri odsto slučajeva seksualnog nasilja nad ženama s intelektualnim invaliditetom bude ikada prijavljeno. Žene sa invaliditetom se suočavaju sa višestrukim preprekama – od načina kako da prijave nasilje (da li može da ode do policijske stanice, da li može da komunicira telefonom, da li može jasno da objasni šta se dogodilo) do toga da li im se veruje. Postoje stereotipi poput; silovanje u braku nije silovanje,
žene sa intelektualnim invaliditetom su preseksualne (a.k.a. tražila je, nije silovana ili preuveličava), nije se to dogodilo, do – ko bi hteo da siluje ženu sa invaliditetom (u smislu ko može da ima seksualnu želju prema takvoj ženi – kao da je silovanje pitanje seksualne želje a ne odnosa moći) rekla je Milinković.

U prvoj polovini 2023. od ukupnog broja žena s invaliditetom koje su prijavile nasilje organizaciji Iz kruga Vojvodina, skoro devet odsto žena je prijavilo upravo seksualno nasilje. Ova organizacija dalje upućuje žene na institucije, koje i pružaju usluge osnaživanja.

Do 2016. u Srbiji silovanje žene s invaliditetom bilo je kažnjavano manjom kaznom zatvora, umjesto da je suprotno, da nasilnici dobiju veće kazne. Pravničkim terminima, Krivični zakonik prepoznaje silovanje i obljubu nad nemoćnim licem, i tek je 2016. kazna za ova dva djela izjednačena, ali i dalje postoji problematično terminološko određenje koje šalje poruku da se silovanje žena s invaliditetom drugačije tretira. Organizacije koje se bave ovim temama zahtijevaju da se promijeni dio zakona u kojem piše obljuba u silovanje kao i dio nad nemoćnim licem, jer osobe s invaliditetom nisu nemoćne.

Meni se čini da položaj osoba sa invaliditetom jeste prisutniji u javnom dijalogu. Ako verujete resornim ministarstvima, sekretarijatima i lokalnim upravama, pomislili biste da se za osobe sa invaliditetom baš izdvaja dosta novca. Nažalost, suštinski se sve svede na priču i na finansiranje gomile projekata, o čijoj realizaciji nigde nema traga. Takođe su nam puna usta (programi, strategije) inkluzije i raznolikosti ali sve to iz nepristupačnih prostora na načine koji ne komuniciraju (nikako ili adekvatno) s osobama s invaliditetom, nastavila je Milinković.

Centar za podršku ženama, učestvovao je u osnivanju Centra za žrtve seksualnog nasilja u okviru zdravstvenih ustanova koje postoje nažalost samo u Vojvodini i to u četiri grada; Kikindi, Zrenjaninu, Novom Sadu, Sremskoj Mitrovici, a uskoro će biti otvoren i peti u Vršcu. U drugim djelovima Srbije, pa čak i u Beogradu, nema ih. Ovi centri pružaju, između ostalog, pravnu podršku i psihološke terapije za sve žrtve seksualnog nasilja.

Biljana Stepanov, predsednica Centra za podršku ženama na pitanje zašto centara za žrtve seksualnog nasilja nema i u drugim djelovima zemlje odgovara kratko: Niko za to nije zainteresovan.

Žene sa invaliditetom teško prijavljuju seksualno nasilje jer se boje i da će njihov invaliditet predstavljati prepreku za pružanje usluga. Sa druge strane, vrlo često njima najbliže osobe, koje brinu o njima, su i zlostavljači, zbog čega se boje da će ostati bez i te jedine podrške koje imaju. Kod nas u Centru, imamo maksimalno na godišnjem novou, dve do pet žena sa invaliditetom koje su prijavile seksualno nasilje. Ako imamo ukupno 40 žena na godinu dana, to je 10 odsto, što nije ni malo, rekla je Stepanov.

Pristup u centrima je obezbijeđen svim osobama, ali još treba da se radi na međuzavisnosti u pružanju usluga. Primjera, stručnjaci koji pružaju usluge, možda ne znaju znakovni jezik, a potrebno je u nekom konkretnom slučaju. Tako je zadatak za profesionalce dalje obučavanje, jer ako je tu posrednik, postavlja se pitanje da li je ta usluga bila adekvatna.

Žrtva nasilje može da prijavi u policiji, tužilaštvu, centrima za socijalni rad, zdravstvenim ustanovama i nevladinim organizacijama koje se bave ovim problemom. Sistem je takav da su kada se prijavi na jednom mjestu, svi ostali budu obaviješteni. Žene s invaliditetom seksualno nasilje najčešće prijavljuju u centrima za socijalni rad ili ljekarima. Kako ih nema u većini gradova u Srbiji Centar organizuje prevoz za žrtve nasilja do mjesta gdje postoje.

Nažalost, kako ističe Stepanov, bez obzira koliko je zakonodavni okvir unapređen, postupanje insitutitucija zavisi od dobro obučenih, stručnih i motivisanih profesionalaca, odnosno sistem i dalje zavisi od pojedinca, zbog čega ne postoji ujednačeno postupanje.

Profesionalci koji rade sa žrtvama su često pod uticajem stereotipa i predrasuda, dominantan je patrijarhalni način razmišljanja, zbog čega imamo često osuđivanje žrtve, a ne racionalno sagledavanje situacije. Nije pitanje zašto se desilo silovanje (time se bave policija i tužilaštvo), nego je pitanje kako sada da se pomogne. Priče sa ženama sa invaliditetom koje su preživele seksualno nasilje strašnije su, zato što se vi suočite ne samo sa onime šta je ta žena preživela, nego sve to gledate drugim očima, sagledavate celokupnu životnu situaciju te osobe, koliko imaju manje mogućnosti u odnosu na ostale. Zato sve bude mnogo emotivnije i stresnije, izjavila je Stepanov.

Centar za žrtve nasilja razvio je i mobilnu aplikaciju SOS za prijavu nasilja, koja je zapravo skrivena u telefonu, ali je i prilagođena za žene sa invaliditetom, kao i za osobe koje ne čuju ili ne vide.

Život žena sa invaliditetom u državnim ustanovama

Udruženje građanki FemPlatz i Inicijativa za prava osoba sa mentalnim invaliditetom MDRI-S kroz svoje izveštaje, publikacije, ali i prijave Delgaciji EU u Srbiji, bave se položajem žena sa invaliditetom u rezidencijalnim ustanovama, u kojima kako ukazuju, one su posebno izložene specifičnim oblicima rodno zasnovanog nasilja.

To su, prije svega, prisilni abortusi i sterilizacije, davanje kontraceptivnih sredstava bez informisanog pristanka, seksualno uznemiravanje i seksualno nasilje, dok mehanizmi prijavljivanja nasilja i zaštite od nasilja nisu adekvatni.

U istaživanju MDRI-S pod nazivom Žene i devojčice sa invaliditetom u rezidencijalnim i psihijatrijskim ustanovama piše i da iako žene najčešće
zlostavljaju njihovi bivši i sadašnji partneri, treba ukazati i na nasilje koje
nad ženama sprovodi i država.

Nasilnici u institucijama su skloni da biraju žrtve za koje smatraju da neće biti u stanju da bilo kome kažu za seksualno nasilje kojem su bili izložene ili da im niko neće vjerovati ako nasilje prijave.

Istraživanje rađeno u Brazilu sa 2475 korisnika starijih od 18 godina koji su smješteni u ustanovama ilustruje ranjiv položaj ovih korisnika – jedan od pet je bio žrtva seksualnog nasilja, od čega su većina žene.

U Srbiji 18.250 osoba živi u nekom obliku kolektivnog smještaja, a preko 11.000 osoba ima neki oblik invaliditeta. Iako polovinu ovih osoba čine djevojčice i žene, ne postoji sveobuhvatno istraživanje o položaju žena i djevojčica sa invaliditetom u rezidencijalnim i psihijatrijskim ustanovama.

Žene sa intelektualnim invaliditetom najgorem položaju

U slučajevima seksualnog nasilja nad ženama sa intelektualnim invaliditetom nasilnici su u 98 odsto slučajeva osobe koje žrtva dobro poznaje i kojima vjeruje, kao što su članovi porodice, poznanici, pružaoci usluga i personalni asistenti.

Na svetskom nivou postoji podatak da je čak 80 odsto žena sa intelektualnim teškoćama bilo seksualno zlostavljano, od čega je polovina njih bila zlostavljana više od 10 puta. Žene sa intelektualnim invaliditetom žive u okruženju u kojima nemaju moć i kontrolu nad sopstvenim životom. Okruženje ih ne podržava da razviju komunikacijske veštine, veštine samozaštite i ne uči ih da postoje institucije koje bi mogle da im pomognu. One se smatraju lakim metama, rekla je Milinković.

Njima se prijeti da ne prijave silovanje, a iako prijave, njima se ne vjeruje. Čak i u novije vrijeme, kako ističe Milesa, kada se dosta radi na osvješćivanju žena o rodno zasnovanom nasilju i načinima podrške, informacije ženama sa intelektualnim invaliditetom gotovo da nisu dostupne. Tu prije svega misli na materijale u formatima lakima za razumevanje.

Svjetska istraživanja pokazuju da je oko 68 odsto djevojčica s mentalnim invaliditetom bilo seksualno zlostavljano prije 18 godine, a treba imati na umu i podatak da žene sa mentalnim invaliditetom imaju 11 puta veću šansu da dožive seksualno nasilje u poređenju sa ostalim ženama.

Predrasude o seksualnosti osoba s invaliditetom

Osobe s invaliditetom, kako kaže Milinković, naročito sa intelektualnim invaliditetom, se percipiraju kao anđeli, samim tim su bespolni, neseksualni ili kao što je već pomenula, nekontrolisano seksualni.

Pokušaću plastično da objasnim: Kada sam 2013. godine tadašnjim studentima i studentkinjama doktorskih rodnih studija prezentovala svoj kratak film koji se bavi seksualnošću žena sa invaliditetom, jedan od komentara je bio kako se osobe sa invaliditetom suočavaju sa mnogo važnijim problemima, poput nepristupačnosti i zapošljavanja i kako je taj film prenaduvan, kazala je ona.

Kako dodaje, film je inače rađen na osnovu iskustava žena s invaliditetom. Dakle, pravo na seksualnost, potrebe za seksom, za povezivanjem sa drugim bićima se negira i oduzima.

U novije vreme, čini mi se da viđam više mladih osoba sa invaliditetom u partnerskim vezama (hetero i homoseksualnim) što raduje ali ne smijemo zaboraviti to su mladi ljudi koji (možda potiču iz malih sredina ali) žive u velikim gradovima, visoko su obrazovani, osnaženi kroz razne programe i obrazovanje. I oni takvi suočavaju se sa čuđenjem okoline koja ima određene pretpostavke o odnosima i motivima partnera koji nije osoba sa invaliditetom, zaključila je Milinković.

Izvor: Danas

Pripremila: Dajana Vuković

Crna Gora nije uradila ništa konkretno i direktno sa ženama s invaliditetom, kao posebnom ciljnom grupom, niti je ovu grupaciju žena obuhvatila svojim aktivnostima namijenjenim ženama generalno, poručeno je iz Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG).

Iz te NVO su kazali da je Komitet za eliminaciju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) objavio svoja zaključna razmatranja u odnosu na treći periodični izvještaj države i ukazao na loš položaj i zaštitu žena u brojnim oblastima, a među njima posebno djevojčica i žena koje pripadaju manjinskim i marginalizovanim grupacijama.

Marina Vujačić iz UMHCG je ukazala da je djevojčica s invaliditetom duplo manje u sistemu tzv. inkluzivnog obrazovanja u odnosu na dječake s invaliditetom, dok je nezaposlenih žena s invaliditetom na evidenciji Zavoda za zapošljavanje duplo više u odnosu na muškarce s invaliditetom.

O znatnim razlikama između upisanih djevojčica i dječaka s invaliditetom, kao i o dosljedno višem procentu žena među nezaposlenima s invaliditetom izvijestio je i Komitet sa zabrinutošću i preporučio državi da sprovede istraživanja u cilju utvrđivanja temeljnih uzroka za razliku u broju upisanih djevojčica i dječaka s invaliditetom i preduzme odgovarajuće mjere za rješavanje tih uzroka, između ostalog kroz aktivnosti na podizanju nivoa svijesti o značaju obezbjeđivanja jednakog pristupa obrazovanju za djevojčice s invaliditetom, kao i da uvede konkretne mjere za bolji pristup žena s invaliditetom mogućnostima za zaposlenje i obuku, navela je Vujačić.

Navela je da je Komitet konstatovao da se žene s invaliditetom suočavaju sa višestrukom diskriminacijom u državi, posebno u oblasti pristupa pravdi, obrazovanja, zapošljavanja i zdravstvene zaštite.

Dodatno je zabrinut zbog izvještaja da one često nemaju znanja, ni sposobnosti da zagovaraju svoja prava i da često nijesu obuhvaćene diskusijama o javnim politikama. Komitet preporučuje da država ugovornica obezbijedi da žene i djevojčice s invaliditetom mogu da ostvare pristup pravdi, tržištu rada, inkluzivnom obrazovanju, uslugama zapošljavanja i zdravstvene zaštite, uključujući usluge zaštite seksualnog i reproduktivnog zdravlja, i da mogu u potpunosti da ostvare svoje pravo na tjelesnu autonomiju i odlučivanje u vezi sa svojim reproduktivnim pravima i starateljstvom i staranjem o svojoj djeci, ukazala je Vujačić.

Izvor: Dan

Pripremila: Dajana Vuković