Osobe s invaliditetom teško ostvaruju svoja prava u institucijama, službenici često bez osnovnih informacija.

Osoba s oštećenjem govora dolazi na red kod službenika jedne državne institucije. Na šalteru, međutim, službenik ne uspijeva da razumije šta toj osobi treba, odlazi, vraća se, zove kolegu u pomoć. I to je trajalo.

To nije jedini scenario u kojem osoba s invaliditetom pokušava da ostvari neko građansko pravo.

Na pitanje Vijesti da li država ima razvijenu podršku i servise za sve osobe s invaliditetom u pogledu ostvarivanja njihovih prava u institucijama čiji je osnivač država, odnosno lokalna samouprava, izvršna direktorka Inicijative mladih s invaliditetom Boke Miroslava-Mima Ivanović odgovara kratko: „Ne uopšte”.

„U većini državnih i lokalnih institucija osobe koje koriste pomagala za kretanje (invalidska kolica, hodalice, štake, bijeli štap i dr.), ne mogu da uđu zbog fizičkih barijera i neposjedovanja orijentacionih planova i taktilnih obilježja za kretanje osoba s oštećenjem vida. S druge strane, iako postoji zakonska mogućnost, nigdje se ne angažuju prevodioci za znakovni jezik, pa osobe s oštećenjem sluha i/ili govora ostaju uskraćene za informacije i mogućnost komunikacije sa službenicima i službenicama državnih i lokalnih institucija. O informacijama u lako razumljivom formatu za osobe s intelektualnim invaliditetom nema ni govora”, kazala je Ivanović Vijestima.

Mnogi službenici bez informacija

Mnoge osobe s invaliditetom i njihove porodice kada uspiju da uđu u državne institucije da bi se raspitale o svojim pravima ili ostvarile neko pravo, dodaje ona, budu od službenika i službenica usmeno informisane da nemaju šanse da uspiju u postupku i da nema svrhe podnositi zahtjev za ostvarivanje prava.

„Ovo je naročito slučaj u centrima za socijalni rad, sa kojima ova grupa ima najčešće kontakte radi ostvarivanja prava”, kaže ona.

Miroslava-Mima Ivanović dodaje da bi svi službenici koji rade sa strankama morali da imaju svijest o tome da treba da pomognu osobama s invaliditetom i njihovim porodicama da ostvare svoja prava i budu uvaženi.

„Tada se službenici državnih i lokalnih institucija, dodaje ona, ne bi upuštali u utvrđivanje ishoda postupaka, prije pokretanja samih postupaka za ostvarenje prava ove grupe (osoba s invaliditetom i ne preda zahtjev, jer službenik/ca već unaprijed zna da će biti odbijena, te da nema svrhe žaliti se i tužiti), već bi osobama s invaliditetom pružili sve neophodne informacije i podršku, na način i u formi koja njima odgovara”, pojašnjava ona.

Ravnopravnost nije veliki trošak

Govoreći o uslugama koje bi trebalo razvijati, kazala je da je, pored angažovanja sudskih tumača za znakovni jezik i obezbjeđivanja informacija u lako razumljivom formatu, osobama s oštećenjem vida neophodno informacije obezbijediti i na Brajevom pismu i zvučnom formatu.

„Nije veliki trošak da državne i lokalne institucije nabave Brajeve štampače i obuče svoje zaposlene da ih koriste, a čitanje i snimanje zvučnih informacija svako od građana/ki ko ima mobilni telefon može da osigura, pa bi mogli i državni i lokalni službenici. Ovo bi osobama s oštećenjem vida omogućilo ravnopravno učešće u postupcima pred državnim i lokalnim institucijama, jer ne bi morale da angažuju asistente/kinje i mole članove/ice porodice i prijatelje/ice da im čitaju štampane i skenirane informacije.

Pritom bi se ovim osobama obezbijedilo uživanje prava na nepovredivost pisama i privatnost, i izbjegle bi rizik da propuste rokove za izjavljivanje žalbi i tužbi zbog nemogućnosti da potrebnu informaciju pročitaju kad god im treba”, kazala je Ivanović.

Nije usluga, nego obaveza

Na pitanje gdje su neophodna poboljšanja, rekla je da je najprije potrebno da zaposleni u državnim i lokalnim institucijama shvate da osobama s invaliditetom i njihovim porodicama ne čine nikakvu uslugu, „nego ispunjavanju svoje obaveze prema njima”.

„Stoga ukoliko se prava osoba s invaliditetom i njihovih porodica ne prepoznaju kao prioritet, stalno ćemo imati izgovore u vezi s nedostatkom različitih resursa. Međutim, nije samo problem u nedostatku resursa, nego i u raspodjeli postojećih”, rekla je ona.

Da bismo mogli da govorimo o potpunoj slobodi života osoba s invaliditetom, prije svega, dodaje, državne i lokalne vlasti moraju s punim uvažavanjem da uzimaju navode osoba s invaliditetom, njihovih porodica i organizacija koje ih zastupaju.

„Već se 20 godina govori o servisima podrške za samostalan život osoba s invaliditetom, a vrlo se malo toga uradilo. I ono što je urađeno, urađeno je zahvaljujući ličnim naporima osoba s invaliditetom, njihovih porodica i organizacija koje ih zastupaju. Međutim, u tih 20 godina dosta je i osoba s invaliditetom stradalo zbog nedostatka ovih servisa. Da se ono malo resursa što imamo u tih 20 godina drugačije raspoređivalo, i da su se kapaciteti osoba s invaliditetom i njihovih porodica iskoristili, osobe s invaliditetom bi danas bile u boljoj poziciji, a neke od njih i u životu. Ovako, i dalje stradamo”, kazala je Ivanović.

 
Preko suda do ostvarivanja prava

Miroslava-Mima Ivanović ima i lično iskustvo u ostvarivanju prava, konkretno kad je u pitanju servis personalne asistencije. Ona je prva osoba s invaliditetom u Crnoj Gori koja je počela da koristi to pravo, koje joj je priznato od nadležnih organa, Centra za socijalni rad i Ministarstva rada i socijalnog staranja. Inicijativa mladih s invaliditetom Boke koju vodi, pruža besplatnu pravnu pomoć osobama s invaliditetom u postupcima za ostvarenje prava na tu uslugu i uslugu pomoći u kući i ta prava do sada su priznata za četiri osobe s invaliditetom.

Ona je zahtjev za ostvarenje prava na uslugu personalne asistencije podnijela 2017., a pravo joj je priznato u julu 2018.

„Pošto od rješenja o priznanju ovog prava u praksi nije bilo ničeg, pokrenula sam sudski postupak za zaštitu od diskriminacije protiv države i JU Centra za socijalni rad za opštine Kotor, Tivat i Budva. U ovom sudskom postupku, vještaci medicinske struke su utvrdili da mi je potrebna personalna asistencija 24 sata, sedam dana u nedjelji. Sudija Osnovnog suda u Podgorici Biljana Krgović je donijela presudu kojom se utvrdilo da sam trpjela diskriminaciju i da mi se treba naknaditi šteta zbog toga, ali Viši sud u Podgorici još nije donio pravnosnažnu presudu. Individualni plan usluga, koji je osnov za ostvarivanje svih usluga socijalne i dječje zaštite je izrađen u julu prošle godine, a Centar za socijalni rad za opštine Kotor, Tivat i Budva trebalo je da ga donese još 2014. Tek u decembru prošle godine mi je priznato pravo na korišćenje ove usluge, ali svega 40 sati sedmično i uz pokriće 50 odsto troškova od države”, kazala je ona.

Dodaje i da to nije usklađeno s njenim individualnim potrebama, zbog čega je nastavila postupak žalbom, koju je Ministarstvo rada i socijalnog staranja odbilo, potpuno pogrešno tumačeći propise. U svom rješenju Ministarstvo podršku za uključenje „u aktivnosti dnevnog života u zajednici“ tumači na sljedeći način: „podrška prvog stepena odnosi se samo na dnevne a ne i na dvadesetčetvoročasovne aktivnosti, kao i za ostale stepene podrške“. Sada je ovaj predmet vraćen na ponovno odlučivanje Centru za socijalni rad za opštine Kotor, Tivat i Budva”, dodaje Miroslava-Mima Ivanović.

Obesmišljava usluge personalne asistencije

Novi podzakonski akt Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, koji je Ministarstvo donijelo u aprilu ove godine, kako je rekla, propisuje da svaki korisnik čija su primanja preko 800 eura, a u koja suprotno Zakonu ulaze i dodatak za njegu i pomoć i lična invalidnina, mora da učestvuje u pokriću 60 odsto troškova usluga podrške za život u zajednici, savjetodavno-terapijskih i socijalno-edukativnih usluga i usluga smještaja.

„To u praksi znači da OSI koje primaju preko 800 eura moraju da daju 877,54 eura mjesečno za pokriće troškova usluge personalne asistencije.

Ovo potpuno obesmišljava usluge personalne asistencije, jer njeni troškovi premašuju primanja osoba s invaliditetom. Iz mog ličnog i profesionalnog iskustva u pružanju besplatne pravne pomoći osobama s invaliditetom, nedvosmisleno zaključujem da je Ministarstvo rada i socijalnog staranja uporno u namjeri da onemogući korišćenje usluge personalne asistencije. Ovakvim postupanjem nadležni službenici Ministarstva ulaze u sferu krivične odgovornosti, jer osobama s invaliditetom onemogućavaju osnovne uslove za iole dostojanstven život”, poručila je Mirislava-Mima Ivanović.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Zabrinjava dugogodišnja praksa i način primjene Zakona o nevladinim organizacijama, posebno u dijelu finansiranja projekata i programa nevladinih organizacija u oblasttima od javnog interesa, ali i nezainteresovanost Vlade Crne Gore (svih dosadašnjih sastava) da pristupi izmjenama i dopunama ovog zakonskog rješenja. Tako, već godinama, reprezentativne i autentične organizacije osoba s invaliditetom ostaju bez finansijske podrške za realizaciju svojih ideja, iako ove organizacije najčešće imaju višestruke uloge u crnogorskom društvu: od javnog zagovaranja i kampanja podizanja svijesti, do praćenja rada organa vlasti u dijelu prava osoba s invaliditetom (ili određenih specifičnih ciljnih grupa, kao što su djeca s invaliditetom, žene s invaliditetom, osobe s određenim vrstama oštećenja ili kao što je slučaj s Udruženjem mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) koje je tzv. cross-disability organizacija, dakle zastupa osobe sa svim vrstama oštećenja, odnosno osobe s invaliditetom u najširem smislu) pa sve do učešća u procesima donošenja odluka: kreiranju javnih politika, sprovođenja istraživanja, izrade analiza i izvještaja, do pružanja usluga korisnicima i rada s ostalim ciljnim grupama u segmentu edukacija i podizanja kapaciteta, kako samih osoba s invaliditetom, tako i onih koji rade ili su nadležni za politike u oblasti invaliditeta, često preuzimajući i uloge organa državne uprave i drugih institucija zbog njihovog nepotpunog, nedovoljnog ili nekada skoro nikakvog rada, i na kraju i zapošljavanja osoba s invaliditetom. Dakle, ove organizacije nekada imaju više uloga nego sve druge organizacije civilnog društva, i više nego država koja je dužna garantovati i primjenjivati, odnosno poštovati sva prava i standarde u ovoj oblasti.  Sve navedeno su imale na umu Ujedinjene nacije prilikom usvajanja Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, definišući i obavezu države u dijelu podrške reprezentativnim organizacijama osoba s invaliditetom, čije je razmjere i opseg pojasnio Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom kada je razvio Opšti komentar broj 7 - Učešće osoba s invaliditetom i organizacija osoba s invaliditetom u sprovođenju i praćenju Konvencije. 

Naime, još od početka primjene novog Zakona o nevladinim organizacijama, usvojenog 2017, ukazujemo na brojne nedostatke, kako u legislativnim rješenjima, tako i u njegovoj primjeni u praksi. Nekoliko važnih odredbi ovog Zakona smo kritikovali i dok je bio u formi Nacrta, dok smo, u istoj toj fazi, prema nekima bili vrlo skeptični. Ovo ne znači da ovo zakonsko rješenje nema dobrih odredbi, ali da bi one zaživjele u praksi neophodan je adekvatan, transparentan, nepristrastan i profesionalan odnos prema nevladinim organizacijama, od strane Vlade Crne Gore i organa u njenom sastavu, koji su i nadležni za njegovu primjenu. 

Otkada se raspisuju konkrusi za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija, sa ciljem njihovog doprinosa sprovođenju javnih politika - što je osnovni razlog zbog kojeg se Vlada Crne Gore opredijelila da finansijski podržava rad nevladinih organizacija - isti nijedne godine nijesu raspisani na vrijeme, a 2017. nikako jer nijesu, istovremeno sa Zakonom, pripremljena podzakonska akta, koja su preduslov potpune primjene Zakona. 

Tako je rijedak primjer da bilo koje ministarstvo konkurs raspiše do 1. marta tekuće godine, a posebno je sporno i to što nije definisan rok u kojem su ministarstva dužna donijeti odluku o finansiranju projekata i programa NVO u oblastima u kojima se raspisuju konkursi. Tako, godinama unazad, odluke se donose čak i u decembru, što znači da se projekti sprovode godinu nakon njihovog planiranja i nekada i nakon isteka određenih javnih politika na koje se ti projekti i odnose - kada je riječ na primjer o nekoj strategiji, akcionom planu ili programu koji su vremesnki oročeni. Postoje i primjeri ministarstava koji odluku nijesu donijeli ni više od tri godine nakon raspisanog konkursa. 

Nadalje, ono što nas posebno zabrinjava kao reprezentativnu organizaciju osoba s invaliditetom jeste raspodjela sredstava u oblasti zaštite lica sa invaliditetom (kako je definisana Zakonom, kao oblast koja je svake godine prioritetna) a taj trend je iz godine u godinu sve lošiji. Naime, tadašnja struktura Vlade nije prihvatila prijedloge kriterijuma koje smo dostavili, a kojima je trebalo adekvatno urediti uslove pod kojima neka organizacija može dobiti projekat u ovoj oblasti. Da smo bili u pravu sa tadašnjim prijedlozima, potvrđuju i Zaključna razmatranja Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom, upućena Crnoj Gori u septembru 2017, a u vezi s odredbama člana 4.3. i 33.3. Konvencije. Komitet je, inače, u prethodno pomenutom Opštem komentaru broj 7, napravio razliku između organizacija osoba s invaliditetom, organizacija za osobe s invaliditetom i drugih organizacija civilnog društva koje mogu doprinositi položaju osoba s invaliditetom, ali ove posljednje ne mogu biti reprezentativne. Takođe, samo neke organizacije za osobe s invaliditetom mogu biti reprezentativne, ukoliko je, na primjer, riječ o udruženjima roditelja koja zastupaju interese djece s invaliditetom (što je termin usklađen s duhom Konvencije i pristupom zasnovanim na modelu ljudskih prava). Dakle, kad kažemo djece s invaliditetom mislimo na maloljetne osobe, dok je svako sa napunjenih 18 godina, ne samo punoljetan, nego treba da upravlja sopstvenim životom, u skladu s individualnim potencijalima, i naravno podrškom za donošenje odluka, ukoliko je ona potrebna, a ne zamjenskim odlučivanjem, kakvo je, za neke kategorije osoba s invaliditetom, još uvijek dominantno u Crnoj Gori, a suprotno je principima ljudskih prava. U tom smislu, dužnost je svih onih koji zastupaju interese djece s invaliditetom da rade na njihovom osamostaljivanju, kako bi ona kada odrastu preuzela aktivne uloge u svojim životima. Da je navedeno moguće potvrđuju i organizacije koje se bave samozastupanjem poput onih koje zastupaju prava i interese osoba s intelektualnim invaliditetom, autizmom i psihosocijalnim invaliditetom. 

S druge strane, da bi neka organizacija bila smatrana organizacijom osoba s invaliditetom, njome treba da rukovode same osobe s invaliditetom, da ima zapošljene ili aktiviste koji su osobe s invaliditetom i da u upravnim organima bude više od 50% osoba s invaliditetom. U tom smislu, nijedna organizacija, šta god u statutu navela kao ciljeve i oblasti djelovanja, ako ne ispunjava ove kriterijume, ne može se smatrati organizacijom osoba s invaliditetom.  

Međutim, na osnovu mnogobrojnih odluka o finansiranju projekata i programa NVO, u ovoj oblasti, ali i srodnim poput: oblasti rodne ravnopravnosti, zaštite od nasilja, borbe protiv bolesti zavisnosti, LGBTIQ zajednice, Roma i Egipćana i, u krajnjem, ali ne i konačno, u oblasti zaštite starijih, finansiraju se projekti nevladinih organizacija sa spornim kredibilitetom, modelima pristupa i odnosu prema fenomenu ljudskih prava, i načinu djelovanja, uopšte, a koje navedene oblasti vide najčešće kao izvor zarade, a ne istinsku želju da unaprijede položaj ugroženih pojedinaca i grupa jer da bi to mogli činiti neophodni su brojni preduslovi, nikako samo umijeće pisanja, preuzimanja ili kopiranja dobrih projekata i ideja. Jedan, nikako ne i jedini važan preduslov je adekvatan odnos prema ciljnim grupama, a ne nerijetko omalovažavajući i diskriminatoran što je čak bilo očigledno i iz samih naziva podržanih projekata. 

Koliko je problematično neprihvatanje kriterijuma koje smo predložili i potpuno pasivan odnos države prema odredbama Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, jasno je i zbog činjenice da nijedna vlada do sada nije prihvatila inicijativu za usvajanje zakona o statusu organizacija osoba s invaliditetom, koji je prvi put predložio Savez slijepih Crne Gore. Krajem marta ove godine, Generalnom sekretarijatu Vlade, uputili smo Inicijativu za određivanje nadležnosti za pripremu Nacrta zakona o reprezentativnosti organizacija osoba s invaliditetom, kako bi se definisala i pravno uredila reprezentativnost organizacija osoba s invaliditetom, u cilju adekvatnijeg i pravednijeg razvoja i funkcionisanja samih osoba s invaliditetom, pa  i organizacija u kojima djeluju i koje ih predstavljaju. Međutim, na istu do danas nijesmo dobili odgovor. 

Da je riječ o dugogodišnjem, sistemskom problemu, koji urušava rad organizacija osoba s invaliditetom i stavlja ih na margini djelovanja, primoravajući ih na gašenje, i konstantnu borbu za opstanak, ukazali smo čak prilikom prvih odluka, polovinom 2018, iako je u toj godini većina projekata kojima je apliciralo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) odobrena. Koliko smo principijelno reagovali, govori i činjenica da smo zajedno sa drugim organizacijama - koje djeluju u oblasti zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u porodici - jedne godine tražili poništenje odluke, iako je nama baš te godine, projekat bio odobren. Međutim, smatrali smo da organizacije kojima je projekat podržan ne bi smjele biti finansirane iz budžeta, za rad s ovom ciljnom grupom, jer osim što nanose štetu njoj, nanose štetu i državi. 

Pored svega, jedni od rijetkih smo kritikovali činjenicu da se u komisijama za finansiranje projekata i programa NVO koje formiraju ministarstva nalazi po jedan predstavnik/predstavnica NVO jer smo bili, od početka, svjesni činjenice da će se u primjeni desiti suprotno od namjeravane veće transparenstnosti procesa. Naime, komisije biraju nezavisne procjenjivače, sa Liste nezavisnih procjenjivača, pa tako predstavnik/predstavnica NVO može vršiti neprimjereni uticaj ili pristati na postupanja suprotna zakonu i kriterijumima iz zakona, uključujući kriterijume za ocjenjivanje projekata, a što je jednostavno lako zaključiti i kada se uporedi spisak organizacija čiji su projekti podržani i njihova bliskost sa predstavnikom/predstavnicom NVO u Komisiji, iako je ta osoba dužna potpisati izjavu o sprečavanju sukoba interesa. Čak je ove godine jedno ministarstvo poništilo Konkurs zbog činjenice da je predstavnik NVO bio uključen u proces administrativne provjere pristiglih prijava i za organizacije koje su ga podržale u Komisiji, a pritom nije javno navelo da li je protiv navedene osobe podnijelo krivičnu prijavu zbog konflikta interesa u kojem se našla. 

I na kraju, javnosti radi, UMHCG ove godine nije odobren nijedan od tri projekta kojima smo aplicirali kod Ministarstva rada i socijalnog staranja (u oblasti zaštite lica sa invaliditetom, zaštite od nasilja i djece i mladih). Vjerujemo da javnost može suditi o efektima i rezultatima našeg rada, a neka ostane zapisano kako se ovo Ministarstvo i cijela trenutna Vlada odnose prema pravima osoba s invaliditetom, i to nikako samo zbog činjenice da ćemo mi, zbog odbijenih projekata, morati da uskratimo podršku mnogima osobama s invaliditetom i njihovim porodicama, nego zbog ukupnog odnosa prema ovoj populaciji kojih se samo sjete u susret izborima i pozicioniranju u toku pregovora o formiranju vlade. Cijenimo da i u ovom i u svakom drugom ministarstvu ima dobrih kadrova, vrijednih službenika i zaposlenih koji daju svoj ogroman doprinos, ali se osjećaju nemoćno. Međutim, odgovornost za donošenje odluka je na resoru, i nikako se ne mogu kriti iza nezavisnih procjenjivača koji ocjenjuju projekte, jer ukoliko s tim ocjenama nijesu saglasni trebaju i javno govoriti o tome, kako bi se konačno uveo red u ovoj oblasti, iako je posljednjih godina nevladin sektor kao i cijelo društvo, nažalost nesređen, a ne ispred društva.

U konkretnom, zbog navedene situacije UMHCG je primorano da u narednom periodu odbije svaki novi zahtjev centara za socijalni rad, da se posredstvom naše organizacije, kao licenciranog pružaoca usluge personalne asistencije, obezbijedi ova usluga, što smo do sada prihvatali, po svakom zahtjevu, koj je usklađen sa Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti i važečim standardima. Međutim, kako je zakonska obaveza da na 10 korisnika imamo jedno stručnog radnika, a pritom država ne finansira zapošljavanje stručnih radnika, nijesmo u mogućnosti zaposliti novi kadar kako bismo obezbijedili pružanje usluge i za nove korisnike, odnosno za veći broj od 10. O tome ćemo obavijestiti i Ministarstvo i sve centre koji nam se budu obraćali u narednom periodu, uz očekivanje da je Ministarstvo navedeno imalo u vidu prilikom donošenja Odluke kako ne bi ugrozilo potencijalne nove korisnike prava na uslugu personalne asistencije. 

Ukoliko naredna Vlada ne bude pristupila ozbiljno i temeljno navedenom problemu, to će značiti da i njoj savršeno odrgovara ovakvo stanje i status quo.

Na kraju, kao motiv za razmišljanje, dijelimo jedan komentar koji smo dali u junu 2018, prilikom objavljivanja prvih odluka. 

„Svi diskriminišu osobe s invaliditetom, ali kad su konkursi, svi se bave zaštitom od diskriminacije. Svi se bave zapošljavanjem OSI, ali kad dobiju projekat onda zovu druge da im nađu ciljnu grupu. I tako, iz godine u godinu, brojne NVO vide vrlo plodno tlo za projekte u oblasti prava OSI, a institucije, umjesto da jačaju kapacitete OSI, što im je obaveza, one tolerišu i podržavaju, pa time i razvijaju ovakvu praksu. Dugo raspravljasmo zašto je potreban zakon o statusu organizacija osoba s invaliditetom. Tada i brojne partnerske NVO rekoše da tražimo poseban status, nešto dodatno, neopravdano. Na to „neopravdano" Komitet za prava OSI ukaza državi jer OSI i OOSI nemaju jednak položaj, iste uslove i izjednačene mogućnosti s osobama bez invaliditeta. Zato većina OSI NVO koristi kao mehanizam jačanja sopstvenih kapaciteta i za taj proces su potrebne godine - one iste godine propuštene zbog nejednakih uslova u formalnom obrazovanju, dok druge NVO dođu do cilja preskačući OSI koje su ostale tamo negdje ispred prepreka. Zato, samostalnost i sloboda osoba s invaliditetom će se desiti onog dana kada budemo, jednako s drugima, mogli na ulici, u škole, na posao, na stadion, u restoran i kafanu, u teretanu, u banku, u prodavnicu, u bilo koji objekat i na bilo kojoj javnoj površini, u bilo kojem, odnosno svakom prevoznom sredstvu, kada budemo mogli koristiti sve javne usluge, kada znakovni jezik bude priznat kao jezik u službenoj upotrebi i kada se bude omogućilo i obrazovanje na znakovnom jeziku... kada nam se prava na isti način budu garantovala kao drugima, kada se bude razumio princip razumnih adaptacija, afirmativne akcije, kada se bude znalo šta znači univerzalni dizajn, kako se rješava pitanje sistemske diskriminacije, kada jednog poslanika ne bude sramota i javno reći: „I ja sam osoba s invaliditetom i borim se za NAŠA prava", a ne „Ja vas razumijem, i razumijem vašu borbu". Sloboda će biti kada budemo imali iste mogućnosti za obrazovanje i sticanje znanja, kada budemo zapošljavani zato što imamo kapacitete, a ne samo zato što drugi imaju beneficije našim zapošljavanjem, kada se nađemo i na čelu nekog ministarstva, i Vlade, i u parlamentu.... Sloboda će biti za nas onda kada budemo mogli živjeti bez prepreka - u stavovima drugih, u administraciji, u lošim zakonskim rješenjima...“ (Stav Marine Vujačić)

Portal Ahondroplazija Srbija pokrenuo je Intervju nedelje i u prvom Intervjuu, razgovarali su sa Marinom Vujačić. Za one koji prate naš portal, prenosimo Intervju u cjelosti. 

Ahondroplazija Srbija: Kako su Vaša lična iskustva sa invaliditetom uticala na Vašu strast za radom na unapređenju položaja mladih sa invaliditetom?

M.V. Lično iskustvo invaliditeta, ili kako ja volim da kažem suočavanja s invaliditetom, kao sa društvenim fenomenom, uticalo je, u ogromnoj mjeri, na moju odluku čime da se bavim u radu, karijeri i životu. Pritom, kad kažem iskustvo invaliditeta, mislim na sadejstvo mog ličnog svojstva s okolinskim barijerama, bile one u stavovima drugih ljudi, nepristupačnosti, negativnom pravnom nasljeđu, odnosno neadekvatnim zakonskim odredbama, zatim administrativne (u postupcima) za ostvarivanje prava ili se ogledale u društvenim preprekama. Dakle, naša lična svojstva, u mom slučaju ahondroplazija – koja za posljedicu ima nizak rast – ne proizvode invaliditet, već on nastaje u trenutku suočavanja sa preprekama u društvu.

Još kao studentkinja sociologije željela sam raditi u oblasti ljudskih prava, tada posebno osoba s intelektualnim i psihosocijalnim invaliditetom jer sam stekla utisak da su najugroženije i da se društvo, pod kojim podrazumijevam i institucije i ljude, često oholo ponaša prema njima. Kasnije se ispostavilo da dobijem priliku da radim u organizaciji koja okuplja najšire kategorije osoba s invaliditetom (cross disability pristup), a koja danas poseban fokus stavlja na prava mladih i žena s invaliditetom.

Ahondroplazija Srbija: Koje su najveće prepreke sa kojima se mladi sa invaliditetom susreću u Crnoj Gori i kako vaše udruženje radi na njihovom savladavanju?

M.V. Ja uvijek kažem da su najveće prepreke u stavovima ljudi jer iz tih prepreka proizilaze sve druge. Neko ko nema adekvatne stavove, ko ne prihvata, ne razumije i ne podržava ljudska prava osoba s invaliditetom, ko smatra da su manje sposobne od drugih, manje vrijedne kao ljudska bića, piše neadekvatne zakone, propušta garancije ili definiše diskriminatorne, ograničavanjuće odredbe, definiše prepreke u postupcima za ostvarivanje prava, ne radi na pristupačnosti okruženja i objekata, informacija, komunikacija, ICT i sistema, usluga, saobraćaja i slično i ne uklanja druge društvene prepreke, što osobe s invaliditetom dovodi u nepovoljan položaj, ne daje im šanse za lični razvoj i često vrši segregaciju, zapostavlja, zanemaruje ili ih na druge načine diskriminiše.

Samim tim, lako je zaključiti da se onda sve te prepreke preslikavaju na različite oblasti života: od odgoja i obrazovanja, do zapošljavanja, porodičnog života i samostalnog življenja u najširem smislu. One počinju u porodici koja nema podršku sistema, završavaju se u društvu koje često, i pod izgovorom najboljih namjera, diskriminiše. Na drugoj strani, smatram da ni herojski pristup prema osobama s invaliditetom nije prihvatljiv i dobar jer i on nastaje zbog niskih očekivanja od osoba s invaliditetom, a onda se pretvori u to da osobe s invaliditetom, koje su heroji, nemaju pravo na grešku, a ako pogriješe ona će se smatrati logičnim slijedom stvari i pravdati ličnim svojstvima osobe, u našem slučaju, niskim rastom. Mnoge osobe s invaliditetom, koje postanu heroji u očima drugih, često, u želji da ne razočaraju te druge, upadnu u zamku i isrpljuju sebe do krajnjih granica izdržljivosti; rade stvari koje zbog sebe samih nikada ne bi.

Ahondroplazija Srbija: Možete li nam reći više o nekim od najuspešnijih kampanja i projekata koje ste realizovali za unapređenje položaja ove zajednice?

M.V. Svake godine sprovodimo različite kampanje, obilježavajući brojne datume, ali lično kampanju povodom Evropskog dana samostalnog života, 5. maja, smatram najuspješnijom. Godinama unazad, podržavaju je mnoge osobe s invaliditetom, članovi njihove porodice, vršnjaci, brojne javne ličnosti, uključujući one iz političkog života, novinarke i novinari i drugi. Osim brojnih aktivnosti na društvenim mrežama i u medijima, svake godine povodom ovog datuma organizujemo događaj na Trgu nezavisnosti u Podgorici, na otvorenom, pa se osim direktno pozvanih pridruže i ostali zainteresovani. Posljednje godine, organizovali smo i Šetnju za slobodu (Freedom Drive) po uzoru na događaj koji, u Briselu, svake druge godine, organizuje Evropska mreža za samostalni život, čija smo članica.

Ahondroplazija Srbija: Kako vaš blog doprinosi obezbeđivanju prostora za glasove mladih sa invaliditetom i širenju svesti o njihovim izazovima?

M.V. Ne pišem ni približno koliko bih željela. Istina, nemam vremena iako sama upravljam svojim vremenom. U stvari, radi se o prioritetima koje biramo. Počela sam davno pisati, uvijek sam to mnogo voljela, a prvi objavljeni tekst bio je na temu eseja: Moja različitost – moje pravo! Pošto je taj tekst izazvao brojne reakcije, pa i emocije, odlučila sam se da kasnije objavljujem i ostale. Pišem kad imam inspiraciju, više ne pišem „po zadatku”. Ono što objavim, osim o iskustvu invaliditeta, odnosi se generalno na ljudska prava, ali i na druge društvene teme ili moj odnos prema nekome i nečemu, a nekada i političke teme, odnosno odnos političkih partija, vlasti i opozicije, prema pitanjima ljudskih prava. Prije par godina, započela sam i knjigu, koja je prošle godine dobila i ime, a biće, nadam se, uskoro objavljena - za par godina najviše.

Ahondroplazija Srbija: Kako ste uspeli da se izborite sa predrasudama i stereotipima koji su Vas okruživali i kakve savete bi dali mladima sa invaliditetom koji se suočavaju sa sličnim izazovima?

M.V. Savjet za mlade s invaliditetom jeste da uvijek idu u susret strahu jer će ga jedino tako savladati. Što više bježimo od straha, on je veći, a mi smo više uplašeni i udaljeni od rješenja. Ne počinjem slučajno ovim. Naime, moja borba s predrasudama počela je onog trenutka kad sam, još kao adolescentkinja, odlučila da se ne povlačim, da ne ćutim i ne patim u ćutnji, već ga govorim, objašnjavam, radim ono što ja smatram da treba da radim – ono što želim.

Kao što prethodno rekoh, najveće predrasude, pa i prepreke, su u stavovima ljudi. U toku mog formalnog obrazovanja, nije bilo puno osoba niskog rasta koje su društveno vidljive. Onog trenutka kad sam shvatila da i od mene zavisi kako će se drugi odnositi prema meni, stvari su se počele mijenjati. Često to objasnim na primjeru djece. Logično je da djeca reaguju začuđeno kada vide neku osobu s invaliditetom, pa svakako i osobu niskog rasta, ali sam shvatila da nije logično da ih roditelji, ako su u njihovom prisustvu kada se desi ta reakcija djeteta, kažnjavaju smatrajući da ću ja pomisliti da su djeca nevaspitana. Ona žele da znaju, ona su slobodnija i ne ustručavaju se da pokažu reakciju. Ako ih roditelji iskritikuju, ili i fizički kazne (što se dešavalo) ona će se naučiti da mrze osobe s invaliditetom, ili da ih izbjegavaju i kada odrastu jer su imala negativno iskustvo u detinjstvu, i smatraće, da se to iskustvo desilo zbog nas – osoba s invaliditetom.

Tako sam počela govoriti da sam ja osoba niskog rasta, da jednostavno nijesam porasla i da ne moram biti visoka, da će sretati i druge osobe niskog rasta. Da to što sam niska ne znači da sam bolesna, da me zbog moje visine ne boli ništa i što je jako važno – da nijesam niska zato što nijesam jela supu ili zato što nijesam slušala roditelje, jer su upravo to neki od komentara i odgovora roditelja i drugih odraslih na pitanje djece zašto sam mala. Da se ne bi proizvodila veća šteta, ne samo prema meni, nego prema svim ljudima, koji su po bilo kom osnovu različiti, počela sam da govorim, a onda i da pišem često o svojim iskustvima koja su bila dominantno ružna u nekom periodu odrastanja, a onda su se mnoga pretvorila i u lijepa iskustva, simpatična i dragocjena. Danas su ova druga dominantna. 

Ahondroplazija Srbija: Kako biste opisali svoju ulogu kao direktorke Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore i kako se ona razlikuje od Vašeg rada na blogu?

M.V. Ja sam na čelu Udruženja došla odmah nakon pripravničkog rada, jako mlada i neiskusna, ali smjela i već prilično sigurna u sebe i u svoje sposobnosti. Pritom, ne smatram da sam egocentrična, arogantna i utripovana, ali držim do sebe, svjesna sam svojih sposobnosti, kvaliteta i znanja, radim na sebi i učim i dalje. Naravno, i iskustvo rada u Udruženju doprinijelo je dodatnom razvoju i ličnom i profesionalnom, ali posljednjih godina se trudim da svoja znanja prenosim drugima, ne čuvam ih sebično i iskreno želim da nakon mene dođe neko još sposobniji, smjeliji, ali istovremeno ko će bolje paziti sebe, nego što to ja radim. Jer „previše sebe dadoh, tamo gdje nije trebalo ni da me ima”.

Ahondroplazija Srbija: Koje izmene i napretke smatrate najbitnijima u poslednjih nekoliko godina u odnosu na priznavanje prava i potreba mladih sa invaliditetom?

M.V. Upravo izmjene u svijesti, prihvatanju i većem razumijevanju ljudskih prava osoba s invaliditetom smatram najvećim napretkom. Ove izmjene nijesu primjetne odmah, u trenutku kada nešto radimo, ali imaju dugoročne efekte i osjećaju se nakon našeg rada, pa nas tako „sretnu negdje, iza nekog ćoška” i iznenade.

Ahondroplazija Srbija: Koje bi se mere i aktivnosti, po Vašem mišljenju, mogle primeniti da bi se dodatno podržalo unapređenje kvaliteta života mladih sa invaliditetom u društvu?

M.V. Sistem i država bi morali pružiti adekvatnu podršku porodici od najranijeg trenutka kada se sazna da će se roditi ili kada se rodi dijete koje će imati neku vrstu oštećenja (kako se to navodi u zvaničnom prevodu Konvencije o pravima osoba s invaliditetom) ili od najranije faze otkrivanja tog oštećenja, kako bi njegovo iskustvo invaliditeta bilo manje, odnosno kako bi se suočavalo sa što manje prepreka tokom odrastanja i života. Naredne mjere i aktivnosti preduzimaju se u sistemu zdravstva, obrazovanja i socijalne zaštite, pa onda u svim ostalim sistemima. Na kraju, da ne zanemarim, morala bi se mnogo veća i adekvatnija podrška pružati osobama s invaliditetom da se osamostale, odnosno da same upravljaju svojim životom i njihovom adekvatnijem životnom standardu i ekonomskoj nezavisnosti, i da, ukoliko to žele, se ostvare i u porodičnim ulogama.

Ahondroplazija Srbija: Vaša vizija za budućnost unapređenja situacije za mlade sa invaliditetom u Crnoj Gori?

M.V. Ima jedan dobar citat da ne treba otkrivati svoje snove. Ja sam svoje tek u posljednoj godini naučila „sebično” čuvati. Mislim da ću, još neko vrijeme, ostati u oblasti ljudskih prava, a onda zavisi od dosta faktora. U junu sam napunila 37 godina, tada sam napisala da su mi ostale još dvije velike želje i nekoliko malih da ostvarim sebi. Jedna od tih velikih je profesionalna i šira je od granica Crne Gore.

Ahondroplazija Srbija: I za kraj našeg intervjua, koji Vam je najveći izvor motivacije i kako uspevate da zadržite energiju i borbenost u Vašem radu?

M.V. Mislim da je ključ u mojim osobinama: samokritičnosti, perfekcionizmu, ambicioznosti i stavu da uvijek može bolje. Ove osobine su i dobre i loše, odnosno mogu biti i dobre i loše, mogu vući naprijed i tražiti od sebe više, ali mogu i usporiti, činiti nezadovoljnim. I desi mi se i jedno i drugo, nije da ne desi.

Motivaciju crpim i iz toga što smatram da uvijek možemo uraditi nešto dobro i kao pojedinci i da nije tačno da smo nemoćni. Niko na svijetu nije sposoban za sve i ne postoji osoba koja nije sposobna ni za šta. Kad to shvatimo, promjene su moguće, a motivacija se crpi iz malih stvari – nečijeg ostvarenog prava, neke nove garancije, pa i pozitivnog komentara, nečije inicijative da se nešto uradi i slično.

... 

Projekat Ahondroplazija INFO podržan je na osnovu Konkursa za sufininasiranje projekata medijskih sadržaja iz oblasti javnog informisanja na teritoriji Grada Sombora u 2023. godini. Mišljenje koje je izneto u ovom članku je mišljenje redakcije medija AHONDROPLAZIJASRBIJA.ORG.RS i ne predstavlja nužno i mišljenje Grada Sombora.

Izvor: Ahondroplazijasrbijaorg.rs

Naredna Vlada Crne Gore, ko god je činio, kao i cijela državna administracija, odnosno sve institucije sistema morale bi podatke iz Popisa stanovništva iskoristiti za adekvatnije planiranje i razvoj javnih politika u oblasti invaliditeta, pa samim tim i za adekvatnije sprovođenje, odnosno izmjene i dopune politika, kreiranje mjera u cilju adekvatnijih garancija svih ljudskih prava osoba s invaliditetom, uključujući i pravo na adekvatan standard života. Navedeno je, uostalom, obaveza Crne Gore još od 2009, kada je ratifikovala Konvenciju UN o pravima osoba s invaliditetom, dok je i Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom, u toku Kontruktivnog dijaloga održanog u avgustu 2017, postavio pitanja o primjeni tzv. Liste Vašingtonskih pitanja.

Navedenu obavezu država Crna Gora nije nikada ispunila, odnosno ne prati je prilikom planiranja, pripreme, sprovođenja i praćenja sprovođenja javnih politika, a podatke dobijene popisom iz 2011. je samo koristila kao statistički iskaz osoba s invaliditetom, bez dubljih analiza, istraživanja i prikupljanja podataka koje je obavezna raditi.

Ovo potvrđuje i činjenica da je Vlada Crne Gore tek nedavno pristupila pripremi Zakona o jedinstvenom vještaćenju invaliditeta, ali je usvajanje i ovog akta odložila u odnosu na prvobitni plan, bez ikakvih konsultacija s reprezentativnim organizacijama osoba s invaliditetetom, što je, takođe, dužna činiti u ovom slučaju preko resornog ministarstva (Ministarstvo rada i socijalnog staranja) nadležnog za pripremu Nacrta zakona, dok na terenu i dalje ima osoba s invaliditetom koje nemaju definisan status, ili imaju više dokumenata, izdatih od različitih institucija, koja se u osnovi potpuno razlikuju, dok procjene i utvrđivanje statusa osobe s invaliditetom nije u duhu modela pristupa invaliditetu zasnovanog na ljudskim pravima, već medicinskom ili funkcionalnom.

UMHCG je, na osnovu ranije uspostavljene saradnje koja traje duži niz godina, na poziv Uprave za statistiku, u maju ove godine, dostavilo svoje sugestije i komentare u cilju preciznijeg i potpunijeg definisanja pitanja u Upitniku za popisivače. Sugestije se odnose na preciznije i potpunije definisanje pitanja koja se odnose na invaliditet i prikupljanje podataka o invaliditetu (oštećenje + barijere + potrebna podrška), kao i na segment objekata za stanovanje u kojima žive osobe s invaliditetom u cilju informacija o pristupačnosti tih objekata, što je još jedna zakonska obaveza. Međutim, nebrojeni su primjeri da stambeni objekti, uključujući i zgrade sa više od četiri sprata nemaju adekvatan pristup za osobe s invaliditetom, niti pristupačne stanove. Podsjećamo, pravo na stan je osnovno ljudsko pravo, a pravo na pristupačan stan je, samim tim, ljudsko pravo osoba s invaliditetom i ukoliko nije obezbijeđeno država krši Konvenciju UN o pravima osoba s invaliditetom. Tako se u Opštem komentaru Komiteta, broj 5 o pravu na samostalni život i uključenost u zajednicu, u paragrafu 46 navodi: Države potpisnice imaju obavezu da bez odlaganja eliminišu diskriminaciju osoba s invaliditetom, kako pojedinaca, tako i grupa, i da im garantuju jednako pravo na samostalni život i učešće u zajednici. Ovim se od država potpisnica zahtijeva da opozovu ili reformišu politike, zakone i prakse koje osobama s invaliditetom onemogućavaju, na primjer, da odaberu sopstveno mjesto boravka,ili im uskraćuju raspoloživost priuštivog i pristupačnog prostora za stanovanje, iznajmljivanje smještaja ili korišćenje osnovnih opštih servisa, tj. infrastrukture neophodne za njihovu samostalnost. Dužnost obezbjeđivanja razumnih adaptacija (član 5 (3)) takođe ne podliježe progresivnoj realizaciji.

Jedino što je Crna Gora uradila u dijelu navedene obaveze odnosi se na činjenicu da Zakon o održavanju stambenih zgrada definiše da u slučaju izvođenja radova na stambenoj zgradi kojima se obezbjeđuje nesmetan pristup, kretanje, boravak i rad lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom nije potrebna saglasnost etažnih vlasnika. Međutim, mora se propisati i jasna obaveza lokalnih samouprava da obezbijede u praksi pravo na pristupačan stan osobama s invaliditetom - finansijskom podrškom ili drugim mjerama i politikama.

Sve navedeno ukazuje na neopodnost ozbiljnih reformskih aktivnosti u oblasti prava osoba s invaliditetom u kojima se, inače, već duži vremenski period dešava potpuna stagnacija ili i nazadovanje.

U tom smislu, ovom prilikom se zahvaljujemo Upravi za statistiku na dosadašnjoj saradnji, uz očekivanje da budemo uključeni i u toku obuka popisivala, kako bi oni, na adekvatan način, tokom terenskog rada, prikupljali podatke o osobama s invaliditetom. Ujedno, ohrabrujemo sve osobe s invaliditetom i članove njihovih porodica da vjerodostojno odgovore na pitanja o invaliditetu jer to može imati samo koristi, ne samo za populaciju osoba s invaliditetom, koje su primarne, već i za cijelo crnogorsko društvo. Nadamo se da je vrijeme posmatranja invalidnosti - što je lično svojstvo osoba - kao sramote prošlo i da se ne dešava skrivanje osoba s invaliditetom i institucionalizacija u sopstvenim domovima.

Izvršna direktorica UMHCG

Marina Vujačić

Lotj Soderland (Lotje Sodderland) je bila mlada žena puna života i energije. Radila je kao producentkinja u marketinškoj agenciji u Londonu i stalno je bila u pokretu. Bila je zdrava i u odličnoj formi. I onda se u novembru 2011. sve promijenilo. Sa samo 34 godine Lotje je pretrpjela moždani udar koji je bio toliko jak da je dva dana bila u indukovanoj komi. Doktori su otkrili da je rođena sa čvorom abnormalnih krvnih sudova u mozgu koji je jedno veče bez ikakvog razloga pukao. Operacija joj je spasila život, ali nije mogla da popravi štetu koju je krvarenje već napravilo u njenom mozgu.

Probudila se u nepoznatom svijetu. Nije mogla govoriti, pisati, čitati niti jasno razmišljati. No, nekim čudom je shvatila kako da pokrene kameru na svom Ajfonu (iPhone).

 “Živa sam, nisam mrtva”, te riječi je izgovorila nekoliko dana nakon moždanog udara u prvom video snimku. 

Kamerom je bilježila uspone i padove tokom svog oporavka, a ti video snimci su postali osnova za film Moj divni, slomljeni mozak (My beautiful, broken brain). Publika širom svijeta je vidjela kako Lotje ponovo uči abecedu i da koristi laptop pošto se sjećala kako da tipka po ekranu, ali nije mogla pročitati ono što je napisala. Svakog dana se trudila da poveže prošlost i sadašnjost. Šest mjeseci nakon moždanog udara dobrovoljno se prijavila da učestvuje u eksperimentu nadajući se da će tako vratiti kognitivnu funkciju i opet znati da čita. No, nakon mjesec dana tretmana imala je veoma jak napad. Većina stvari koje je naučila je samo nestala. Iako nije sigurno da ovaj tretman ima bilo kakve veze sa napadom koji je pretrpjela, Lotje se pita zna li nauka sa čime se igra? Sve to je istraživala dok je radila na novom dokumentarnom filmu Učini me boljim mozgom (Make me a better brain).

Na prvi pogled Lotje izgleda sasvim dobro. Vesela je i puna entuzijazma, njeno lice je i dalje lijepo sa prćastim nosićem i rupicama na obrazima koje se pojave svaki put kada se nasmije.

 “Sav haos je sakriven unutra. Na desno oko ne vidim dobro i nikad neću moći da vozim. Mogu da tipkam, ali još uvijek ne mogu da čitam. Vidim slova različitih veličina i vrsta, ali ne mogu da ih povežem”, objašnjava Lotje i dodaje da stalno koristi tehnologiju kako bi lakše komunicirala s ljudima. Uz pomoć aplikacije Siri dešifruje mejlove i poruke i pretvara ih u zvuk. Vizuelnu percepciju je zamijenila slušnom. Više ne čita nego sluša. Vijesti čuje na radiju, a knjige na njenim policama su pune fotografija. Stare knjige je uglavnom podijelila drugim ljudima, no neke i dalje čuva na tavanu.

Lotje mora strogo voditi računa o tome da se ne zamara. Ne može gledati filmove uveče, počne joj se vrtjeti u glavi i bude joj muka. Njene kognitivne i senzorne reakcije i procesi su preosjetljivi. Svaka slika, zvuk i količina informacija je svjetlija i glasnija. Veoma brzo se zamori, ne može da zaspi i sutradan nije sposobna da radi bilo šta. Sve joj to jako teško pada zato što je nekada bila hiperaktivna i znala je spavati samo tri sata noću.

Sada njen dan počinje sa 40 minuta meditacije. Dnevno smije biti samo sat vremena na laptopu i telefonu. Mora da spava osam sati svaku noć. Njen dom pokazuje koliko je tišina sada važna za nju – nalazi se u mirnoj jednosmjernoj ulici, zidovi su ofarbani u umirujuću nijansu sive i ima jako malo namještaja. Artikulacija joj je mnogo bolja zato što je veoma napredovala, a najviše zbog toga što stalno priča o svom mozgu.

“Navikla sam da govorim o tome. Da me sada pitate o ratu u Siriji ili nečem drugom ne bih baš mnogo pričala. Specijalizovala sam se za pričanje o mozgu”, objašnjava Lotje.

I zaista, film Učini me boljim mozgom fokusira se na to koliko malo stručnjaci znaju o tom organu. Lotje je zabrinuta zbog etičke dimenzije neuronauke, a to potiče iz njenog iskustva nakon što je učestvovala u eksperimentu. Sa druge strane, svjedočila je nekim čudima iz svijeta neuronauke kao što su koraci prema vraćanju sjećanja kod ljudi oboljelih od Alchajmerove bolesti ili mnogo kontroverzniji primjeri kao što je korištenje transkranijalne magnetne stimulacije za navodno liječenje autizma.

Budući da ona u svakodnevnom životu ima mnogo ograničenja sigurno se pitate kako je uspjela da snimi dokumentarni film, da osmisli cijelu priču oko njega, putuje i prezentuje ga? Za nju je to bilo veoma uzbudljivo jer je i ranije voljela avanture i to se nije promijenilo. No, priznaje da se suočila sa mnogo izazova.

“Govor jako umara. Ljudi sa normalnim mozgovima nisu ni svjesni šta se u njima dešava dok komuniciraju. To je jako komplikovano. Ja sam na svakoj večeri bila tiha, nisam uopšte bila zabavna i osjećala sam se pomalo beskorisno u društvu”, iskreno priča Lotje.

Kada priča o večeri koja je njen život u potpunosti promijenila Lotje se sjeća da se usred noći probudila sa užasnom boli u glavi. Kvarenje je već počelo. Kada je uzela telefon u ruke ništa joj nije imalo smisla. Najgore od svega je bilo to što je živjela sama. Pokušavajući da ostane pri svijesti i savlada strah nekako je uspjela da se obuče, uzme torbicu, siđe niz stepenice i otvori vrata. Ni dan danas ne shvata kako je uspjela da otvori vrata zato što je morala da ukuca šifru, a sigurna je da je se nije mogla sjetiti.

 “Otišla sam u hotel preko puta i zamolila recepcionarku da mi pomogne, no ona me je samo čudno gledala. Ne čudi me to zato što u tom dijelu grada živi dosta ludaka. Na kraju su me našli onesviještenu u toaletu hotela oko jedan sat ujutro i odveli me u bolnicu”, priča Lotje.

Da joj je ranije pružena pomoć možda njen mozak ne bi bio toliko oštećen. No, Lotje nije mnogo ogorčena zbog toga. Trebalo joj je nekoliko godina da prihvati svoj novi mozak. Danas, nakon dugih i bolnih godina rehabilitacije smatra da je jednostavan život lijep. Ova divna mlada žena više ne razmišlja o tome šta je moglo da bude. Mama i brat su joj velika podrška, kao i nećaci i nećakinje. Trenutno je u srećnoj vezi sa muškarcem koji je nije poznavao prije nego što je je pretrpjela moždani udar.

“To je zaista oslobađajuće zato što on ne očekuje nešto od one stare Lotje. Dugo vremena su svi ljudi u mom životu vidjeli ovu novu osobu i bio mi je dodatni stres da pokušam biti ona stara za te ljude”, otkriva Lotje i dodaje da ne žali za osobom koja je nekada bila.

Jedino žali za svojim nekadašnjim vještinama, poslom i stilom života, ali svjesna je da su to samo spoljašnje, periferne stvari. Za samu sebe kaže da je u suštini ostala ista – zainteresovana, srećna i uzbuđena osoba. 

Izvor: Magazin Lola

Svakodnevno slušamo i čitamo o povećanju različitih oblika nasilja, diskriminacije, stigme, govora mržnje, mizoginije nad ženama i djevojkama u Crnoj Gori. Koliko je tek  slučajeva o kojima se nikada i ništa ne sazna jer žene i djevojke žrtve rodnog nasilja ćute zbog  straha od nasilnika.

Institucije sistema, shodno patrijarhalnom ustrojstvu koji brižljivo njeguju,  i dalje ne shvataju ozbiljnost rodnog nasilja i posljedice koje ono može izazvati, pa se minimalno ili nikako ne bave otkrivanjem, privođenjem i sankcionisanjem nasilnika po važećim nacionalnim i međunarodnim normama.

Svojim (ne)činjenjima mnogi muškarci, posebno oni na pozicijama moći i odlučivanja nastoje disciplinovati žene i djevojke i vratiti ih u, po njima, jedino prirodno stanište koje se odnosi na kuću, kućne poslove, brigu o djeci. Nepoželjno je i neprihvatljivo da žene i djevojke imaju svoje mišljenje, stav ili da učestvuju u javnom, političkom, životu posebno ne na mjestima odlučivanja i visokim funkcijama. Intenzivno se radi na obezvrjeđivanje i urušavanju svega što je do sada postignuto u oblasti poštovanja ženskih ljudskih prava.

Nasilne, bahate „muškarčine" kako iz svakodnevnog života tako i iz javnog i institucionalnog života trebali bi da znaju da ukoliko im za sva nepočinstva prema ženama i djevojkama ne budu sudili u institucijama sistema, sudiće vam feministkinje permanentnim OTPOROM i NEPRISTAJANJEM NA LANCE PATRIJARHATA I UGNJETAVANJA!

Izvor: Fejsbuk stranica Crnogorskog ženskog lobija

Žičara „Kotor–Lovćen“ biće otvorena za komercijalne vožnje 14. avgusta, a cijena vožnje u jednom smjeru za odrasle iznosiće 13 eura, dok će cijena povratne ulaznice biti 23 eura.

Iz Žičare su saopštili da će cijene dječijih karata biti značajno niže, pa će vožnja u jednom smjeru koštati sedam eura, odnosno 12 eura za oba smjera.

"Za djecu mlađu od dvije godine predviđena je gratis vožnja. Povoljnosti su definisane i za osobe s invaliditetom, pa će cijena karte u jednom smjeru iznositi sedam eura, odnosno 12 eura za oba pravca", saopštili su iz ove firme.

Iz ove firme kazali su da posebnu i najveću zahvalnost iskazu predsjedniku Vlade Dritanu Abazoviću, bez čijeg angažmana i pomoći njegovog tima, kažu, ovaj projekat ne bi bio završen.

"Ono što sa ponosom možemo istaći jeste da će Crna Gora uskoro imati žičaru sa pogledom na jedan od najljepših zaliva na svijetu, čija konstrukcija, kao i sigurnosna provjera i protokoli odgovaraju najvišim svjetskim standardima“, istakli su iz Žičare.

Trasa Žičare polazi od Duba, koji se nalazi na teritoriji opštine Kotor i vodi do lokaliteta Kuk na planini Lovćen, na 1.348m nadmorske visine.

Projektovani kapacitet je 48 gondola na nivou od 1200 putnika po satu, dok je vrijeme putovanja od stanice Dub do stanice Kuk nepunih 11 minuta.

Izvor: Portal Vijesti 

Priredila: Marina Vujačić

U aktuelnim pregovorima za formiranje i sastav nove Vlade, političke partije se, ponovo, ali samo naizgled, bave osobama s invaliditetom jer ih vide kao potencijal za pozicioniranje u pregovorima za formiranje vlasti, odnosno, vide ih kao sredstvo za postizanje svojih ciljeva, uskopartijskih i ličnih, dakako. I to upravo, trenutno, radi partija i/li partije koje su već duže vremena - ko god da je činio većinu - činile sastave dosadašnjih Vlada, pa su (bile ili jesu) i na čelu onih resora čija je značajna odgovornost za trenutni položaj osoba s invaliditetom, i njihovih prava, kako s aspekta garancija, tako i kada je u pitanju primjena zakona i poštovanje prava u praksi. 

Ipak, iako je ovo višegodišnja praksa - da osobe s invaliditetom budu interesantne uoči i neposredno nakon izbora, a tokom mandata, odnosno vršenja vlasti, redovno zapostavljene, zanemarene i isključene iz procesa donošenja odluka - i dalje nas uspijevaju iznenaditi svojom kreativnošću jer su se, eto, nakon četrnaest godina neki od njih sjetili da treba primjenjivati Konvenciju UN o pravima osoba s invaliditetom, i kako reče predstavnik jedne partije - tražili su da se u osnovne principe za formiranje 44. Vlade doda obaveza pune implementacije UN Konvencije o pravima lica sa invaliditetom i reforma sistema vještačenja invaliditeta, unapređenje političke participacije žena u zakonodavnoj vlasti i uvođenje kvota za žene u izvršnoj vlasti, ispunjavanje preporuka Savjeta Evrope oko suzbijanja govora mržnje u oflajn i onlajn prostoru, kao i suzbijanja seksizma. 

Da zanemarimo da je 14 godina malo da se nauči značaj dokumenata - koji je crnogorska Skupština ratifikovala, čime je postao sastavni dio domaćeg zakonodavstva - i značaj drugih značajnih procesa jer je, ako se nastavi dosadašnjim tempom, za primjenu potrebno i 144 godine, ipak smo iznenađeni da se (političkim) principom predstavlja ono što je davna obaveza, čija implementacija predstavlja primat nad domaćim zakonodavstvom. Preostaje još da se nabroje i ostali zakoni koje je Skupština donijela, pa koliko zakona, toliko i resora koji će se baviti njihovom primjenom, a to u praksi znači - toliko pozicija za određene partije i njihove kadrove jer, zar trebamo očekivati stručne, kompetentne, profesionalne kadrove, neutralne od političkih i uskostranačkih interesa? Ili mi, građanke i građani, umjesto meritokratije, i zasluga, tražimo nepozitam, korupciju, lični interes, političke i rodbinske veze i dobijanje značajnih pozicija samo po osnovu jedne karakteristike i identiteta - političkog, nacionalnog - a ne na račun znanja, kompetencija i kapaciteta?! 

Iako bismo, mi, i mogli i trebali prozivati direktno po imenu sve one koji osobe s invaliditetom pomenu u političkom i uskostranačkom interesu, ne činimo to jer trenutna situacija nije izuzetak. Ona je pravilo. 

Prisjetimo se: Vlada koju su činili ranije DPS, SD, BS i ostale manjinske partije je ukinula Savjet (tada za brigu o osobama s invaliditetom) kao vladino tijelo, spuštajući ga na nivo savjetodavnog tijela jednog ministra, a namjeravala je u da u sastav tijela koje je formirala 2020, neposredno prije gubitka vlasti, imenuje predstavnika NVO koji ne predstavlja reprezentativnog predstavnika osoba s invaliditetom - upravo suprotno obavezama ratifikovane Konvencije. Ista Vlada je Informaciju o mogućnostima izdvajanja Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, kao posebnog pravnog lica, proglasila tajnom, a usmeno je dala netačlne informacije razloga sakrivanja informacije, što je uradio ministar iz partije koja nas sada vidi kao princip. Na koncu, ta Vlada je prilikom zapošljavanja osobe s invaliditetom, to predstavila kao dobročinstvo, a posao kao nagradu za osobe s invaliditetom. 

Naredna Vlada je formirala Direktorat za zaštitu lica sa invaliditetom od diskriminacije, ali je propuštila osnovati Savjet za prava osoba s invaliditetom i nije, kao ni prethodna, ozbiljno i temeljno pristupila primjeni preporuka Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom, iz septembra 2017, upućenim Crnoj Gori, kroz Zaključna razmatranja, niti je usvojila Akcioni plan za primjenu preporuka Komiteta, već je, kao i prethodna, odustala od tog dokumenta. I ova i Vlada nakon nje (trenutna u tehničkom mandatu) su propuštile nominovati nekoga za Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom (u aprilu 2022), a trenutna nije usvojila nijedan zakon koji reguliše prava osoba s invaliditetom, niti je formirala Savjet za prava osoba s invaliditetom, ukinula je Direktorat za zaštitu odoba s invaliditetom od diskriminacije, niti je čak s reprezentativnim organizacijama osoba s invaliditetom održala sastanak. Nijedan, jedini, sastanak, a kamoli temeljne konsultacije, uključivanje u procesima donošenja odluka i slično. I gle čuda, sad se jedan ministar, s pozicije predsjednika partije, sjetio da bi nas trebalo uvrstiti u principe i baš čudno kroz nadležnosti koje naginju jednom resoru - Ministarstvu rada i socijalnog staranja. 

Kad već pomenuh jedno konkretno ministarstvo, interesuje me, šta je baš ono i Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava, do sada, uradilo u cilju podnošenje Drugog i trećeg periodičnog izvještaja Komitetu UN o pravima osoba s invaliditetom? I šta su, ova dva ministarstva i partije koje vrše vlast, uradili da prekinu i zaustave negativnu kampanju o zapošljavanju osoba s invaliditetom? Ili da, makar, ne naručuju tekstove u pojedinim medijima? 

A da neko nas, osobe s invaliditetom, pita o principima. Pa, iako ne pita, evo ih nekoliko: 

• Obavezne edukacije za sve državne službenike i namještenike, kao i za ostale zaposlene u organima državne uprave o pravima osoba s invaliditetom i modelima pristupa invaliditetu; 
• Formiranje Savjeta za prava osoba s invaliditetom, kao vladinog tijela, sastavljenog od ministara/ministarki i reprezentativnih organizacija osoba s invaliditetom i udruženja roditelja djece s invaliditetom; 
• Formiranje Direktorata za zaštitu osoba s invaliditetom od diskriminacije u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava; 
• U najkraćem roku, pristupanje pripremi drugog i trećeg periodičnog izvještaja o sprovođenju Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom; 
• Jačanje inspekcijskog nadzora nad poštovanjem zakona, posebno u dijelu nadležnosti građevinske inspekcije i inspekcije rada; 
• Prekid negativne kampanje u oblasti zapošljavanja osoba s invaliditetom; 
• Usklađivanje nacionalnog zakonodavstva s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, a prioritetno propisa u oblasti jednakog priznanja pred zaknom, pristupa pravdi, samostalnog života, zdravlja, adekvatnog životnog standarda, braka i porodice i dr.
• Prikupljanje sveobuhvatnih i temeljnih podataka o osobama s invaliditetom i njihovo razvrstavanje po definisanim kriterijumima u cilju adekvatnijih garancija i primjene zakona, te usvajanje sveobuhvatne strategije pristupačnosti i strategije deinstitucinalizacije; 
• Sprovođenje kontinuirane kampanje podizanja svijesti i promocije antidiskriminacije prema osobama s invaliditetom, s posebnim naglaskom na djecu i žene i višestruko i intersekcijski diskriminisane grupe među osobama s invaliditetom. 

Eto, neka ih bude neparan broj, a moglo bi i hiljadu. I to što tražim nije hir, i to što kritikujem nije zato što sam za nekoga (drugoga) niti protiv nekoga. To ne znači da sam za opoziciju, ako kritikujem vlast, ne znači da sam protiv države, ako kritikujem državnu politiku, ne znači da sam protiv jednog naroda, ako kritikujem djelovanje pripadnika tog naroda i ne znači da politički djelujem, ako kritikujem neku partiju, zbog načina njenog djelovanja. 

Kao što sam 2020. poželjela da umjesto što smo narod, budemo građanke i građani, tako sada želim da nam ne lijepe etikete, da nas ne prebrajaju zarad sebe, da nas ne koriste kao plijen, i da nas, na kraju, ako ne umiju bolje od ovoga, ostave na miru. Ionako svi pokazuju kako može i gore od prethodnog, a još ne znamo za bolje i dobro od njih i njihovog djelovanja ili od propuštanja da djeluju. 

Autorski tekst Marine Vujačić
Photo credits: Miloš Vujović

„Većina političkih partija, tokom izbornog procesa vanrednih parlamentarnih izbora, nije akcentovala nijedno pitanje o pravima osoba s invaliditetom (OSI), a ako i jeste, to je bilo sporadično, bez konkretnih aktivnosti, mjera i ciljeva“, saopšteno je na Pres konferenciji Saveza slijepih Crne Gore (SSCG).

Pomoćnica direktora SSCG Katarina Bigović Kulić, kazala je da su monitoringom željeli da sagledaju situaciju u odnosu na to koliko političke partije uključuju pitanja OSI, da li OSI mogu da se pravovremeno informišu, da se pridruže određenoj političkoj partiji i da se kandiduju.

„Monitoring je počeo od raspisivanja vanrednih parlamentarnih izbora i trajao je i nakon njihovog održavanja. Monitoring je sproveden na više načina, upućivali smo dopise izbornim listama koje su učestvovale u izborima, vršili smo monitoring pristupačnosti veb sajtova političkih partija, kao i pres kliping pitanja zastupljenosti OSI od strane izbornih lista i njihovih kandidata/kinja u medijima“, pojasnila je Bigović Kulić.

Kako je navela, dopis je poslat svim izbornim listama da se izjasne o pitanjima „Da li na listi ima kandidata/kinja s invaliditetom? Da li je politika invaliditeta zastupljena u političkom programu? Da li su prostorije i informacije pristupačne za OSI? Da li i na koji način se planira sprovođenje politike invaliditeta nakon raspodjele mandata?“

„Dopis je poslat izbornim listama 24. maja, a ponovljen je 5. juna. Od 15 izbornih lista, samo su dvije dostavile odgovore: Preokret - Za sigurnu Crnu Goru i Da, mi možemo za građansku Crnu Goru, kazala je Bigović Kulić.

Govoreći o odgovorima koje su dobili od izborne liste Preokret - Za sigurnu Crnu Goru, Bigović Kulić je kazala da su njihovi predstavnici naveli da u programu imaju dio o pravima OSI, ali i da osnažuju koncept ljudskih prava uopšte.

„Oni su istakli da je njihov osnovni cilj ostvarivanje poštovanja prava svakog pojedinca.

Naveli su da su njihove prostorije trenutno nepristupačne, kao i promotivni materijali, a da bi nakon raspodjele mandata, akcenat stavili na arhitektonsku, fizičku pristupačnost, osnovne servise i primjenjivanje standarda i uključenosti OSI u društvo“, rekla je Bigović Kulić.

Ona je, govoreći o odgovorima koje su dobili od izborne liste Da, mi možemo za građansku Crnu Goru, kazala da su oni naveli da na listi imaju kandidata s invaliditetom.

„Tokom kampanje akcentovali su prepreke u pogledu pristupačnosti (obrazovanje, zapošljavanje, socijalna inkluzija). Naveli su različite programe i inicijative za promociju, poboljšanje stanja, finansijsku i stručnu podršku, inkluziju OSI, s ciljem veće nezavisnosti i kvaliteta života OSI. Takođe su kazali da su njihove prostorije djelimično pristupačne, ali da informacije nisu“, rekla je Bigović Kulić.

Ukazala je da ostale političke partije koje su učestvovale u izborima nisu pokazale spremnost za saradnju s organizacijom koja se bavi pitanjem OSI više od 75 godina.

„Izostanak odgovora pokazuje da političke partije ne mare za pitanja koja se tiču OSI, te da ista targetiraju uopšteno, kroz napominjanje unapređenja stanja.

Međutim, ne postoji svijest o pravima OSI i važnosti sveobuhvatne pristupačnosti u odnosu na službene prostorije, organizaciju događaja, kreiranje i objavljivanje informacija“, istakla je Bigović Kulić.

Smatra i da političke partije ne osiguravaju svrsishodnu zastupljenost OSI u istima. Bigović Kulić je kazala da su, u skladu sa članom 69 Zakona o izboru odbornika i poslanika, koji propisuje da OSI dobiju informacije u pristupačnom formatu u odnosu na biračko mjesto pružili podršku svim članovima/icama tako što su im pomogli u koncipiranju zahtjeva za dostavljanje obavještenja o izborima u pristupačnom formatu.

„Novina u ovom izbornom procesu je što su nam skoro sve osobe s oštećenjem vida, koje su na vrijeme predale ovaj zahtjev Ministarstvu unutrašnjih poslova, javile da su da su dobile informaciju u pristupačnom formatu, što im je omogućilo da odu na pravo biračko mjesto“, navela je Bigović Kulić.

Predstavnica SSCG Anđela Dragović kazala je da su se prilikom monitoringa pristupačnosti veb sajtova političkih partija/izbornih lista vodili Pravilnikom o standardima pristupačnosti.

„Monitoring je pokazao da nijedan sajt nije u potpunosti pristupačan. Postoje pozitivni primjeri na sajtovima koji se odnose na kontrast i uvećanje fonta. Može se zaključiti da političke partije/izborne liste ne obezbjeđuju ravnopravno i jednako učešće OSI u političkom i javnom životu“, navela je Dragović.

Ukazala je da na veb sajtovima ne postoje opcije pristupačnosti, dokumenti koji na njima postoje nisu e-pristupačni, da titl ili transkript nije tekstualan, da ne postoji automatska konverzija teksta u audio formatu, grafički elementi nisu adekvatno opisani, kao i da su mejlovi uglavnom linkovani.

„Smatram da u nedostatku informacija ne možemo očekivati da osobe s oštećenjem vida budu adekvatno informisane niti se mogu na adekvatan način upoznati s programima određenih političkih partija/izbornih lista, samim tim ne mogu ni pristupiti određenoj političkoj partiji, jer je to sve uzročno posljedično“, istakla je Dragović.

Govoreći o preporukama, Dragović je kazala da je potrebno obezbijediti elemente e- pristupačnosti: kontrast, uvećanje fonta, istaknuti linkove, prored, razmak, kursor, poravnanje teksta, font za disleksiju.

„Potrebno je da grafički elementi budu opisani na adekvatan način, da linkovani baneri vode na određeni link, da se omogući automatska konverzija teksta za čitače ekrana, da dokumenta budu prilagođena za čitače ekrana, kao i da multimedijalni sadržaji budu adekvatno opisani“, navela je Dragović.

Kulić Bigović je, predstavljajući podatke koji se odnose na monitoring medijskih tekstova, kazala da se u 61 odsto tekstova OSI pominju direktno, dok se u 39 odsto pominju indirektno.

„U 54 teksta upotrijebljena je adekvatna terminologija, u 27 njih se koristi adekvatna i neadekvatna terminologija, u 59 tekstova se koristi neutralna terminologija, a u čak šest tekstova je bila prisutna terminologija koja nije zasnovana na principima ljudskih prava“, navela je Bigović Kulić.

Kazala je da je monitoring pokazao, kad je u pitanju model pristupa invaliditetu, da je socijalni model bio najprisutniji i to u 80 tekstova.

„Pristup zasnovan na ljudskim pravima bio je prisutan u 35 tekstova, različiti adekvatni i neadekvatni modeli u 19 tekstova, u šest tekstova su bili prisutni neadekvatni modeli, u tri teksta nije bio adekvatan pristup i zasnivao se na funkcionalnom modelu i u dva na milosrdnom modelu“, rekla je Bigović Kulić.

Kazala je da su se OSI u 97 odsto slučajeva u tekstovima pominjale pozitivno, dok su se u negativno pominjale u tri odsto slučajeva.

Govoreći o monitoringu emisija (debata) Javnog servisa, Bigović Kulić je kazala da su njegovi rezultati pokazali da nijedna emisija nije bila posvećena pitanju iz politike invaliditeta, kao i da se najveći dio emisija nije bavio pitanjima OSI.

„Jedan dio emisija ovim pitanjima se bavio sporadično, dijelom pomenuto kroz ostale teme, npr. kada se govorilo o zdravstvenom sistemu ili socijalnoj politici. Nažalost, prilikom javnih izlaganja predstavnici/e izbornih lista, koji su nerijetko i javni funkcioneri/ke pokazali su nedostatak razumijevanja, znanja, koncepta ljudskih prava OSI, manifestujući neadekvatne pristupe prema OSI“, istakla je Bigović Kulić.

Ukazala je i da najveći dio emisija nije imao prevodioca na znakovni jezik, da je uglavnom korišćena neadekvatna treminologija, kao i da su rijetki slučajevi poštovanja principa zasnovanog na ljudskim pravima i upotrebe odgovarajuće terminologije.

Bigović Kulić je ukazala da političke partije ne pokazuju odgovornost prema OSI i da su zatvorene za njihovo učešće.

„S obzirom na to da OSI, kao građani/ke Crne Gore učestvuju u finansiranju političkih partija, neophodno je da iste obezbjede uslove da OSI ravnopravno učestvuju u radu i funkcionisanju političkih partija, da obezbijede pristupačne informacije o programima i radu političkih partija“, poručila je Bigović Kulić.

Pres konferencija je organizovana u okviru projekta Biram da biram, koji realizuje SSCG. Projekat je podržan kroz program OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M BASE koji sprovode Centar za građansko obrazovanje (CGO), Friedrich Ebert-Stiftung (FES), Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i Politikon mreža. Projekat finansira Evropska unija (EU), a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Izvor: Portal Saveza slijepih Crne Gore

Pripremio: Ivan Čović

Pametne telefone treba zabraniti u školama kako bi se riješila nepažnja učenika tokom nastave, poboljšalo samo učenje i pomoglo u zaštiti djece od sajber nasilja, preporuke su UN-ove agencije za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO).

Novi globalni UNESCO-ov izvještaj o tehnologiji u obrazovanju naglašava nedostatak odgovarajućeg upravljanja i regulative u ovoj oblasti. Zemlje se pozivaju da odrede uslove korištenja tehnologije u obrazovanju, a na način da ona nikada ne zamijeni direktan kontakt s nastavnicima.

Izvještaj pokazuje da neke tehnologije mogu podržati učenje u nekim kontekstima, ali ne i kada se prekomjerno ili neprikladno koriste.

„Upotreba pametnih telefona može poremetiti učenje u učionicama. Jedna studija koja je proučavala predškolsko do visokog obrazovanja u 14 zemalja pokazala je da to odvlači učenike od učenja. Čak i samo da imate mobilni telefon u blizini dovoljno je da učenici izgube pažnju sa zadatka. Jedno istraživanje je pokazalo da učenicima može biti potrebno i do 20 minuta da se ponovo fokusiraju na ono što su naučili kada im se odvrati pažnja”, navodi se u dokumentu.

Utvrđeno je da uklanjanje pametnih telefona iz škola u Belgiji, Španiji i Ujedinjenom Kraljevstvu poboljšava ishode učenja, prema studiji citiranoj u izvještaju, posebno za učenike koji nisu bili tako dobri kao njihovi vršnjaci.

UNESCO je saopštio i da vrijeme koje se provodi ispred ekrana negativno utiče na emocionalnu stabilnost djece.

Gotovo svaka četvrta država uvela je zabranu korištenja pametnih telefona u školama u zakonima ili politikama od Obale Slonovače do Kolumbije, od Italije do Holandije.

Zabrane su češće u Aziji. I Bangladeš i Singapur zabranjuju upotrebu pametnih telefona u nastavi, ali ne i u školi. Francuska zabranjuje korištenje pametnih telefona osim u isključivo pedagoške svrhe ili za podršku djeci s invaliditetom.

Neke zemlje su zabranile korištenje određenih aplikacija iz obrazovnih okruženja zbog zabrinutosti za privatnost. Danska i Francuska su zabranile Guglov radni prostor (Google Workspace), a Njemačka Majkrosoftove proizvode u nekim državama. U Sjedinjenim Državama, neke škole i univerziteti počele su zabranjivati ​​TikTok.

U apelu na hitnu regulaciju upotrebe tehnologije u školama, UNESCO je poslao jasnu poruku da digitalna tehnologija u cjelini, uključujući vještačku inteligenciju, uvijek treba da bude podređena “viziji obrazovanja usmjerenoj na čovjeka” i da nikada ne zamjenjuje interakciju licem u lice s nastavnicima.

UNESCO je upozorio one koji su i tvorci “novih metoda učenja” na nepromišljeno prihvatanje digitalne tehnologije, tvrdeći da bi njen pozitivan uticaj na ishode učenja i ekonomsku efikasnost mogao biti precijenjen, a da nešto što je novo nije uvijek nužno i bolje.

„Ne predstavljaju sve promjene napredak. Samo zato što je nešto novo i tek osmišljeno, ne mora značiti da bi trebalo biti odmah primijenjeno svugdje”, poručuju iz UNESCO-a.

“Digitalna revolucija ima nemjerljiv potencijal, ali, kao što su izrečena upozorenja o tome kako je treba regulisati u društvu, slična pažnja mora se posvetiti načinu na koji se koristi u obrazovanju”, rekla je generalna direktorica UNESCO-a Audrej Azolej (Audrey Azoulay), prenosi Gardijan (Guardian).

Iako bi tehnologija potencijalno mogla otvoriti mogućnosti za učenje za milione stanovnika na planeti, koristi su bile nejednako raspoređene, a mnogi siromašniji ljudi iz cijelog svijeta su bili praktično isključeni, pojašnjavaju.

„Digitalna obrazovna infrastruktura bila je skupa, a njeni ekološki troškovi često podcijenjeni”, dodaju u sapštenju predstavnici UNESCO-a.

Izvor: Portal roditelji.me

Pripremio: Ivan Čović