Direktorka Centra za studente sa hendikepom Ljupka Mihajlovska za portal Vreme kaže da nedostaju politike i procedure koje bi jasno odredile šta je čija nadležnost i prema kojima bi nastavni kadar mogao da se orijentiše. A nedostaju i materijalni i ljudski resursi.

Inkluzivno obrazovanje, osnovno i srednje, uvedeno je u zakonske okvire prije 14 godina Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Nakon srednje škole, osobe s invaliditetom koje žele da upišu viši nivo obrazovanja mogu, međutim, da naiđu na niz prepreka tokom studiranja.

„Osobe s, na primer, intelektualnim invaliditetom koje žele i imaju mogućnosti da upišu fakultet i prođu prijemni, dolaze do barijere kada nastavni sadržaj i materijal nije prilagođen njihovim sposobnostima jer to nije utvrđeno zakonom”, kaže profesor Visoke škole socijalnog rada Saša Stepanović.

S druge strane direktorka Centra za studente sa hendikepom Ljupka Mihajlovska kaže da na nivou Univerziteta u Beogradu ima studenata s različitim spektrom invaliditeta, te da su oni fokusirani na to da svakome ko se javi pokušaju da obezbijede neku podršku.

Ipak, pored pozitivnih primjera jedan dečko s Daun sindromom je zbog neprilagođenosti materijala i samog sistema morao da napusti studije.

Stepanović, koji je, inače, bio njegov profesor i kod koga je mladić položio predmet, kaže da profesori nisu imali metod na osnovu koga bi prilagodili gradivo i nastavne metode. „To je generalno predstavljalo problem i na tome se trebalo raditi primenom individualnog obrazovnog plana i programa, ali on u visokom obrazovanju ne postoji.”

Mihajlovska navodi da nedostaju politike i procedure koje jasno određuju šta je čija nadležnost i prema kojima bi i nastavni kadar dobio adekvatne preporuke i znanja. Kaže i da „nedostaju i resursi, materijalni i ljudski, da to sve bude na zadovoljavajućem nivou.”

Ona objašnjava da postoje razmimoilaženja u stavovima akademske zajednice o tome ko treba i može da bude student i koji nivo podrške je visokoškolska ustanova dužna da obezbijedi, te da tu barijeru prevazilaze iskustvima koje imaju u pružanju podrške osobama s ivaliditetom u učenju.

„Trudimo se da ih ohrabrimo da nije potrebno ništa posebno uvoditi već je samo neophodno da smo drugačije podešeni u pogledu toga koja je uloga akademske zajednice u promociji različitosti i inkluzije”, kaže Mihajlovska.

Stepanović je, pak, mišljenja da je potrebno uraditi i portfolio svake osobe kako bi se vidjeli njeni potencijali, te da to nije nešto što može da se uradi za dan, već je proces koji traje nekoliko mjeseci kako bi se na kraju izradio adekvatan plan individualizacije po kome bi se radilo.

I dodaje: „Mi imamo uređen zakon za osnovnu i srednju školu koji predviđa propisanog i ličnog pratioca. Međutim, nakon 18. godine gubi se mogućnost angažovanja ličnog pratioca koji bi pomogao u samom radu i u samom nastavnom procesu studentu.”

Potrebna je rješenost sistema

Obrazovanje osoba s invaliditetom je predviđeno članom 24 Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, gdje piše da su države dužne da obezbijede inkluzivni sistem obrazovanja na svim nivoima.

Takođe, Zakon o visokom obrazovanju zabranjuje diskriminaciju po osnovu invalidnosti i reguliše pravo osoba s invaliditetom na visoko obrazovanje, pristupačnost, prilagođavanje uslova.

Saša Stepanović kaže da se prije tri, četiri godine obraćao Ministarstvu prosvete s željom da se uključi u inkluzivni tim i da zajedno s kolegama pomogne u oblikovanju i formulisanju Zakona o visokom obrazovanju (inkluzivnom).

Kaže da su mu se „pisanim putem zahvalili što se neko interesuje”, ali da se na tome završilo.

Mihajlovska ukazuje da je dobro da smo došli do nivoa da niko ne može više da kaže „nije moja stvar što je nekome potrebna podrška“, da se sada kada se upiše student s intelektualnim invaliditetom ili bilo kojim invaliditetom postavlja pitanje „šta treba da uradimo i na koji način“.

Nedostaje ipak i dalje rješenost obrazovnog sistema da se stvari suštinski promjene, a koja bi bila praćena politikama i procedurama da se više radi na obezbjeđivanju visokog inkluzivnog obrazovanja.

Izvor: Portal Vreme

Pripremio: Ivan Čović

Krajem avgusta na evidenciji Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) u Pljevljima nalazilo se 2.115 nezaposlenih Pljevljaka, 266 manje nego u istom periodu prošle godine. Broj nezaposlenih je za 380 manji u odnosu na početak godine.

Prema Statističkom izvještaju ZZZCG, broj nezaposlenih krajem avgusta u Pljevljima je za 55 bio manji u odnosu na mjesec ranije. Od ukupnog broja nezaposlenih, registrovanih na Birou rada u Pljevljima, 1.310 su žene, odnosno oko 62 odsto.

Na evidenciji Biroa rada trećina nezaposlenih je bez školske spreme ili sa završenom osnovnom školom.

Krajem juna najviše je bilo nezaposlenih s četvrtim stepenom stručne spreme 731, od kojih 511 žena. Veliki broj nezaposlenih bez školske spreme, njih 600, od kojih su više od polovina (360) su žene, a sa drugim stepenom, odnosno završenom osnovnom školom 88.

Posao je čekalo i 513 građana sa završenim trećim stepenom stručne spreme gdje, takođe, dominiraju žene.

S fakultetskom diplomom u Pljevljima krajem juna posao je čekalo 97 Pljevljaka, znatno manje nego na kraju prošle godine kada ih je na Birou rada zaposlenje čekalo njih 305.

Zaposlenje čeka i šest magistara, od kojih su četiri žene.

S petim stepenom zaposlenje čeka 25 Pljevljaka a sa šestim 54.

Prema statističkim podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG), skoro svaki peti nezaposleni u Pljevljima je s invaliditetom.

Ukupno je registrovano 408 nezaposlenih s invaliditetom od kojih su 303 žene, a najviše ih je sa prvim stepenom stručne spreme 199.

Na evidenciji je 712 građana koji prvi put traže zaposlenje, a najviše ih je bez školske spreme 286 i četvrtim stepenom stručne spreme, 208.

U avgustu 2023. ZZZCG je prijavljeno ukupno 36 slobodnih radnih mjesta, a najviše 19 za prijem nezaposlenih s trećim stepenom obrazovanja.

Od početka godine, u Pljevljima su zaposlena 604 Pljevljaka, od kojih 80 s fakultetskom diplomom. Najviše je zaposleno Pljevljaka sa četvrtim stepenom stručne spreme njih 264.

Pravo na isplatu novčane naknade u avgustu je imalo 470 nezaposlenih Pljevljaka, kojima je ukupno isplaćeno 97.642 eura, odnosno u prosjeku po 208 eura.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Predstava Roko i Cicibela  odigrana je na Edukcijsko- rehabilitacijskom fakultetu Tuzli, a izvele su je osobe s Daun sindromom, članovi Down sindrom centra iz Banja Luke. Predstava govori o ljubavi, ali razbija i predrasude o osobama s invaliditetom.

Roka i Cicibelu je spojila ljubav na prvi pogled. Svojom ljubavlju, privrženošću i odanošću jedno drugome, pokazali su kako je za sreću potrebno tako malo.

Sandra Radinković: „Konkretno, igram Cicibelu, a Kićo je Roko. Hoću da naglasim da Kići i ja to radimo iz ljubavi i srca.”

Kristija Zeljković: „Ja sam Roko u Roko i Cicibela. Uvijek radim sa Zoranom Jelićem. Nas dvojica radimo to sve.”

Ova predstava nastala je kao rezultat škole glume, ekspresivne art terapije i psihodrame u Down Sindrom centru u Banja Luci, a kroz ovu predstavu pokušava se smanjiti socijalna distanca između osoba s Daun sindromom i društvene zajednice.

Zoran Jelić, direktor Centra za socijalnu rehabilitaciju osoba sa invaliditetom Down syndrom centar, Banja Luka je kazao:

„Tim hoćemo pokazati da je osnovni alat u našem centru ljubav. Ljubav je pokretač svega. Mi radimo sa populacijom na kojoj se diskriminacija vrši i prije nego se rodi, kada se u trudnoći ustanovi višak hromozoma, daje se nekome pravo da odluči da li da rodi ili ne. I kada se rode, te osobe obole od jedne najsloženije svjetske bolesti, a to je osjećaj odbačenosti”. 

Stoga, vrlo je bitna i uspostavljena saradnja Tuzlanskog Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta s centrom, ali i sa Specijalnom bolnicom za hronična psihijatrija iz Modriče, a sve kako bi se pomoglo osoba s invaliditetom.

Mirjana Pejičić, Specijalna bolnica za hroničnu psihijatriju Modriča: „Jedna Veoma razvijena metoda je radnookupaciona terapija. Pitamo kakve sklonosti pacijent ima, šta on voli, preporučimo likovnu, muzičku sekciju. Organizujemo takmičenje, biramo najboljeg pjevača, pravimo filmske predstave”. 

U međuvremenu, ovi glumci pokazuju da različitost ne smije biti prepreka, već šansa.

Ova antistigmatska predstava do sada je odigrana u Srbiji, Hrvatskoj, Grčkoj, Češkoj, Poljskoj i Austriji, a sve uz promovisanje inkluzije i jednakih prava za sve, bez obzira koliko hromozoma ko ima.

Izvor: Portal N1 info.ba

Pripremio: Ivan Čović

Mlade Nišlije, Aleksa Ranđelović i Aleksa Đošić, učenici osmog razreda Osnovne škole Sveti Sava za vrijeme školskog raspusta snimili su film edukativnog karaktera, s jasnom porukom o poštovanju i prihvatanju različitosti, empatiji i toleranciji.

Akteri filma, Andrej Radulović (korisnik kolica) i Nikola Radojlović (osoba s oštećenjem vida), prikazuju i skreću pažnju na probleme osoba s invaliditetom u njihovoj svakodnevnoj komunikaciji i kretanju, šta vole da rade i šta ih ispunjava, a šta im smeta.

Dva mjeseca školskog raspusta iskoristili su na najbolji mogući način i poslali važnu poruku.

Film će danas, 26. oktobra premijerno biti prikazan u svečanoj sali ove škole. Cio događaj je humanitarnog karaktera, gdje će učenici osmog razreda donirati sredstva za liječenje bivše učenice Jane Petrović i prikupiti plastične čepove za ČEPeNIng i kupovinu kolica.

Autor Aleksa Ranđelović na ideju da se „pozabavi“ ovom temom došao je slučajno vidjevši rijaliti program na društvenoj mreži u kome učestvuju korisnici kolica, što ga je navelo da pomisli kako je zapravo osobama s invaliditetom.

„Tek kada sam seo u kolica, shvatio sam da pored toga što je užasno teško da se tako krećeš i što ima puno fizičkih barijera, najteži osećaj je da zbog nebrige drugih ljudi, ti ne možeš da dođeš na neko mesto gde svi idu i osećaš se bespomoćno. I to je ono što moramo da promenimo i jedna od poruka filma.Nije dovoljno da se samo priča o toleranciji i empatiji, već je potrebno da se tako i ponašamo i to stvarno primenjujemo svaki dan. Da pomognemo kada možemo i da ne okrećemo glavu. Da slobodno upoznajemo ljude različite od sebe I da osobe s invaliditetom ne svrstavamo u neke grupe, jer je bitna osoba, a ne njen hendikep. Po mom mišljenju, tako se poštuje i prihvata različitost“, kazao je Aleksa.

Aleksa Đošić koji je sve zabilježio okom kamere, ističe da nije bilo zahtjevno.

„Snimali smo sa dva telefona, jednim za zvuk, drugim za video. Jedinu tehničku poteškoću koju smo imali bila je kada je  koji je telefon snimao zvuk ugasio, što je i naglašeno u videu.  Zadovoljni smo i mislimo da smo poslali pravu poruku“, poručuje on.

Prije nego što pogledate cio film, razmislite da li ste se zapitali nekad šta bi bilo „Da sam ja ti“?

Izvor: Portal Niskevesti

Pripremio: Ivan Čović

„Inkluzivnost društva, kada je riječ o osobama sa invaliditetom, u godinama za nama je napredovala, ali još uvijek smo daleko od toga da njen stepen bude na zadovoljavajućem nivou“, ocijenila je predsjednica Skupštine Glavnog grada Podgorice dr Jelena Borovinić Bojović, govoreći na manifestaciji Vožnja za slobodu (Freedom Drive), u organizaciji Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG), tokom koje se šetnjom kroz grad promovisala borba za slobodu osoba s invaliditetom.

Ona je izrazila zadovoljstvo što učestvuje na ovom značajnom događaju koji ima za cilj da kod naših sugrađana probudi ili produbi svijest o zajedništvu i neophodnosti da se o svakom članu zajednice brinemo u skladu s njegovim potrebama.

„Mnogo toga još može i mora da bude urađeno, a ovakvi događaji su odličan način da se svima nama koji smo na mjestima odlučivanja da podsticaj u tom pravcu, ali i da se svim pojedincima u društvu omogući bolje razmijevanje prepreka i problema sa kojima se njegovi članovi sa invaliditetom susrijeću. Podrška sistema i institucija neophodna je kako bi se stvari preobražavale i mijenjale nabolje, ali želim da istaknem da je zapravo najvažniji preobražaj onaj koji se događa unutar svakog pojedinca kada uspije da prevaziđe sopstvene predrasude i da razumije da je u njegovom ličnom interesu stvaranje zajednice u kojem svako ima pretpostavke za razvoj i napredak. Moj lični i politički cilj je upravo stvaranje društva jednakih šansi za razvijanje potencijala svih njegovih članova, bez obzira na naciju, vjeru, pol, kao i na fizičke ili kognitivne sposobnosti. Zato ja danas nisam ovdje samo da vam dam podršku, već i da se borim zajedno sa vama. Jer, vaši ciljevi su i moji ciljevi, i treba da budu ciljevi svakog čovjeka u ovom gradu”, poručila je Borovinić Bojović.

Ona je istakla da je UMHCG prepoznato kao veoma odlučno, proaktivno i agilno u svojoj borbi i saopštila da su i njima i drugim srodnim organizacijama vrata Skupštine Glavnog grada uvijek otvorena, posebno za predloge u pravcu normiranja novih rješenja koja bi mogla da pomognu uklanjanju barijera i doprinesu lakšem funkcionisanju osoba s invaliditetom u svakodnevnom životu.

„Unapređenje mogućnosti zapošljavanja, pristupačniji javni prevoz i dostupnije zdravstvene usluge svakako su oblasti u kojima će se Glavni grad u okviru svojih nadležnosti snažnije angažovati u narednom periodu. Vjerujem da ćemo tokom današnje šetnje imati priliku da se neposredno upoznamo sa izazovima sa kojima se pojedinci sa invaliditetom i dalje svakodnevno suočavaju i da će nam to biti od pomoći u naporima da zajedno stvaramo grad koji osnažuje svakog građanina i građanku da vodi ispunjen i nezavisan život”, rekla je Borovinić Bojović.

Izvor: Portal CDM

Pripremio: Ivan Čović

Djeca s invaliditetom često su neshvaćena od strane društva. I iako se nekada može razumjeti da je to zbog neznanja ili straha, roditelji sigurno ne bi očekivali da podrška izostane od onih koji su se posvetili (i zakleli) čuvanju života, ljekara. Međutim, nekada je baš to slučaj. Zato je majka male Emersin Fejt, jednoipogodišnje djevojčice s Daun sindromom, odlučila da napiše pismo svom ginekologu i da objasni čovjeku koji joj je trebao biti podrška kroz devet mjeseci trudnoće, zašto je strašno reći majci da treba da izvrši abortus, jer njeno dijete „nije u redu”.

Tako je krajem maja Kortni Bejker, ruku pod ruku sa svojom kćerkicom, napokon dostavila pismo ljekaru koji je tokom trudnoće uočio da će njeno dijete biti rođeno drugačije, a potom joj savjetovao da okonča trudnoću. Pritisak da ne treba da rodi nastavio se i kada je jasno rekla: „Ne, to je moje dijete”, i zato je sada odlučila da taj teret napokon skine riječima:

„Dragi doktore, nedavno mi je prijateljica ispričala kako bi prilikom svakog ultrazvuka njen ljekar rekao: „Savršen je.” Kada je rodila dječaka s Daun sindromom, otišla je kod istog ljekara i pogledala ga, a on je pogledao dječaka i rekao: „Rekao sam vam. Savršen je.”

Njena priča me je slomila. Iako sam bila zahvalna što sam saznala za njeno iskustvo, istovremeno sam osjetila neku gorčinu u ustima zbog onoga što sam ja prošla. Da ste bar, Vi, bili taj ljekar.

Došla sam kod Vas u najtežem momentu svog života. Bila sam prestrašena, zbunjena, očajna. Tada još nisam ni znala istinu o svom djetetu i baš ovakva podrška je ono što mi je trebalo. Ali umjesto toga, umjesto ohrabrenja, Vi ste predložili da abortiram. Rekla sam Vam njeno ime, a Vi ipak upitali da li sam svjesna kako nizak kvalitet života čeka dijete s Daun sindromom. Potom ste, iznova, predložili da još jednom razmotrim odluku da ne prekinem trudnoću.

Od te prve posjete, plašila sam se svakog termina za pregled, svakog sljedećeg susreta. Najteži period u mom životu je postao gotovo nesnošljivim, jer mi nikada niste rekli istinu: moje dijete je savršeno.

Ja nisam ljuta na Vas. Nisam ogorčena. Ja sam samo beskrajno tužna.

Tužna sam, jer Vas mala srca koja gledate svakoga dana ne ispunjavaju neprolaznom radošću. Tužna sam, jer ne zastanete uvijek u čudu posmatrajući taj splet preslatkih malih prstiju, pluća i očiju i ušiju. Tužna sam, jer ste toliko pogriješili govoreći da će dijete s Daun sindromom umanjiti naš kvalitet života. Srce mi se lomi pri pomisli da te iste riječi možda izgovarate nekoj majci danas, ponovo. Ali najtužnija sam zbog toga što nikada nećete imati tu čast da upoznate moju kćerku, Emersin.

A, vidite, Emersin ne samo da je naš život promijenila, poboljšala i učinila ga kvalitetnijim, već je dotakla srca hiljade drugih ljudi. Dala je svrhu našem životu i radost koju riječima nije moguće opisati. Poklonila nam je najveće osmijehe i više smijeha i poljubaca nego što smo ikada mogli zamisliti. Ona nam je otvorila oči za pravu ljepotu i najčistiju ljubav.

Sada se molim da nijedna majka ne prođe kroz ovo kroz što sam ja morala. Molim se da i Vi svakim ultrazvukom koji uslijedi, ugledate istinsku ljepotu i čistu ljubav.

I molim se da sljedeći put, kada ugledate bebu s Daun sindromom ušuškanu u majčinom stomaku,  pogledate tu ženu u oči i kažete joj istinu: „Vaše dijete je savršeno.”

Ovom rečenicom je Kurtni završila svoje pismo. Da li ga je doktor otvorio, vjerovatno nikada nećemo saznati. Ali ono što je sigurno jeste da je učinilo mnogo više od mijenjanja pogleda jedne osobe, dotakavši srca hiljada onih koji su podijelili pismo koje je ova žena postavila na Fejsbuk stranici.

Iako je dužnost svakog ljekara da ukaže ako uoči bilo kakva odstupanja prilikom pregleda, a pravo svake majke da odluči da li želi da dijete zadrži ili ne, jednom kada je odluka donesena, svaki ljekar, baš kao i svaka osoba, trebalo bi da odluku podrže i budu oslonac onoj kojoj je to potrebno.

Ako riječi mogu da mijenjaju ljude, onda ove vrijede svakog slova. A opet, kažu, djela govore više od riječi, a slika više od njih hiljadu. Zato pogledajte još jednom ova dva srećna lica i razmislite o svemu što je ova žena uradila. I kada vidite bilo koje dijete na ulici, osmijehnite mu se i učinite dan boljim. Vrijediće.

Izvor: Portal Lolamagazin

Pripremio: Ivan Čović

„Freedom Drive je događaj koji simbolizuje sve što radimo, ne samo kada direktno sprovodimo aktivnosti u oblasti samostalnog življenja, nego i sve što sprovodimo u drugim oblastima, ima za cilj upravo to: da upravljamo sopstvenim životom, da se pitamo.”, započela je svoje obraćanje Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG. 

Kako je navela, ispred nje se nalaze transparenti s različitim porukama, od kojih bira jedan, kao motivaciju. 

„Na njemu piše: Institucije nisu rješenje. Možda se može jako raznoliko tumačiti. Nastao je iz prevoda s engleskog jezika: Institutions are no solutions, a njima je cilj bio u Briselu, da poruče kako, u stvari, rezidencijalne ustanove u kojima se, ne samo smještaju, nego i žive cijelog života osobe s invaliditetom, odlukama drugih, nijesu rješenje, jer je rješenje život u zajednici, u sopstvenim domovima i okruženjima, u kojima žive i drugi ljudi, odnosno osobe bez invaliditeta, na način što će se osobama s invaliditetom pružiti onaj stepen i ona vrsta podrške koja je potrebna. Međutim, kad još institucije nijesu rješenja? Može, zaista, dvosmisleno da se shvati, i neka bude da crnogorske institucije nijesu rješenje kada ne rade na način na koji treba, kada ne rade nikako, kada donose pogrešne odluke, kada ne konsultuju i ne uključuju osobe s invaliditetom, kada ne uključuju njihove reprezentativne predstavnice i predstavnike i kada sprovode savremene oblike onoga što su radili u Antičkoj Grčkoj i Hitlerovoj Njemačkoj.”, nastavila je Marina. 

Kako je dodala, tada su se osobe sa fizički vidljivim oštećenjima uništavale, za koje je bilo očigledno da su osobe s invaliditetom jer su se smatrale nevrijednima i nesposobnima, pa se društvo čistilo. Danas se sprovode savremene vrste zločina tako što se osobe s invaliditetom stihijski, odlukama koje se donose, ugrožavaju i njihovi životi ne mogu biti i nijesu dostojanstveni. 

Tako, kako je navela, ni crnogorske institucije, uključujući i Vladu Crne Gore, nijesu rješenje ako rade na takav način i „ovo je pravi trenutak, da poručimo narednoj Vladi da ćemo je rado dočekati s onim što su naši zahtjevi i što je naša principijelnost u borbi i zastupanju. U tom smislu, bićemo vrlo otvoreni za saradnju ukoliko budemo uvaženi i cijenjeni, ukoliko budemo pitani, konsultovani i pozivani. Ali ćemo isto tako svaku priliku koristiti da kritikujemo, pozivamo i prozivamo, kada ne budu radili na način na koji moraju i trebaju raditi. Jer su odgovorni za to. Ne zbog toga što je nama potrebna zaštita ili briga, ili humanost, nego upravo zbog toga što nam je potrebno ono što promovišu principi filozofije samostalnog žviljenja, a to je: izbor, samostalno donošenje odluka, kontrola nad sopstvenim životom, odgovornost i pravo na grešku.”, nastavila je svoje obraćanje.

Marina je dodala da se svi ti principi osobama s invaliditetom često osporavaju, a koliko se donose pogrešne odluke, ne samo u Crnoj Gori, nego i u svijetu i Evropi, govori jedna fotografija iza nje. Na njoj je Džejmi Boling, iz Švedske, jedna od osnivačica ENIL-a zatvorena u kavezu na kojem piše da je projekat finansirala Evropska unija. Zbog toga što i Evropska unija finansira zemlje članice za otvaranje novih institucija u kojima se smještaju i žive osobe s invaliditetom, bilo da je riječ o tzv. malim grupnim zajednicama ili drugim zatvorenim ustanovama rezidencijalnog tipa, a takve imamo i u Crnoj Gori i u njima boravi veliki broj ljudi. 

„Neke od njih su porodice napuštile, a ni crnogorske porodice ne dobijaju podršku društva i sistema da prihvate oštećenje, kao lično svojstvo, odnosno invaliditet, kao društveni fenomen (što on i jeste) jer on nastaje iz sadejstva oštećenja s okolinskim preprekama i iz nedostatka podrške koju je sistem dužan pružiti.”, dodala je. 

Nastavila je time da crnogorske institucije donose pogrešne odluke i kada podržavaju projekte nevladinih organizacija, izborom onih čije projekte finansiraju. 

Uvijek smo ih, kako je rekla, kritikovali i u onim situacijama kada je UMHCG podržan projekat jer smo smatrali da su takve odluke pogrešne jer uključuju ili pogrešan pristup prema osobama s invaliditetom ili organizacije koje su respektabilne i kredibilne i koje će na adekvatan način doprinijeti onome što je cilj konkursa, a to je podrška državnim organima da sprovedu javne politike u različitim oblastima. 

„Nama, na primjer, projekti u oblasti pristupačnosti ne prolaze. Znate zašto? Zbog toga što ne pristajemo da mi primjenjujemo Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata, koji su dužni primjenjivati vlasnici i korisnici objekata, pa i državne institucije i ustanove, odnosno sve koji pružaju usluge, dok upravo takvi projekti prolaze. Dakle, država nije u stanju ili neće da poštuje sopstveni zakon i da sankcioniše one koji imaju obaveze, već očekuje da joj nevladine organizacije prilagođavaju objekte, usluge, saobraćaj, informacije i komunikacije. Nećemo pristati na to, kao što nećemo pristati da u oblasti zaštite od diskriminacije, ili bilo kojoj drugoj, radimo ono što je posao državnih institucija. To bi značilo, kao da u oblasti zdravstva preuzmemo posao ljekara i liječimo ljude. Do tog nivoa je obesmišljen sistem finansiranja NVO i neka ovo čuju i trenutna i buduća Vlada jer je ovo praksa koja se sprovodi od 2018. 

Isto tako, dodala je, nećemo pristati da u oblasti zaštite od nasilja ćutimo i nekritikujemo odluku, bez obzira da li je nama podržan projekat ili ne, kada, u ovom slučaju, Ministarstvo rada i socijalnog staranja podrži organizaciju, čiji je osnivač osuđivani nasilnik. 

„Zbog toga smo tu da protestujemo i da ukažemo na nepravilnosti, makar nas to koštalo. A kako nas to košta? Na način što ne dobijamo finansijsku podršku i ne dobijamo podršku za jačanje kapaciteta i opstanak. Nema veze, ako je to izbor i cijena, ako crnogorskom društvu ne treba jedno UMHCG, ne zbog onoga što ono jeste, nego zbog onoga što ono radi i načina na koji to radi, onda ne treba ni da postojimo. A ono često mijenja i ulogu države i društva i radi dodatne stvari i ima višestruke uloge koje nema nijedna druga institucija organizacija ili pojedinac.‟, dalje je dodala.  

Završila je time da je ponosna i da se raduje protestnoj šetnji ili vožnji, koja ima za cilj i to da pokaže da su vidljivi, jer ako ih nema i ako ne govore, onda se mogu donijeti samo dva zaključka. 

„Prvi je taj da ne postojimo, što je netačno, drugi, koji je još pogubniji, je taj da nemamo prepreke i probleme. Zato je naša dužnost da javno govorimo, svi mi, koji možemo, hoćemo i smijemo jer je to nekada i hrabrost, a ne biti odbačen i potpuno negiran i da podržimo one koje nemaju dovoljno smjelosti i hrabrosti, prilika i mogućnosti, da kroz ono što zastupamo se i njihov glas čuje.”, zaključila je Marina Vujačić.  

Napomena: Freedom Drive – Vožnja za slobodu je aktivnost projekta Samostalno – aktivno – odgovorno! koji UMHCG realizuje uz podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja, kroz Konkurs za NVO u 2022. 

Stavovi u ovom tekstu su isključiva odgovornost Marine Vujačić.

Podgorica, PR pres servis – Institucije nisu rješenje za osobe s invaliditetom, već život u zajednici i u sopstvenom domu i okruženju, a nadležni bi trebalo da donose odluke poštujući pravo na samostalan život, poručeno je na Freedom Drive - Vožnji za slobodu.

Učesnici događaja, koji je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u cilju skretanja pažnje javnosti na samostalni život i značaj obezbjeđivanja uslova i sevisa podrške koji su važni za samostalnost, prošetali su od Trga nezavisnosti do Rimskog trga. 

Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić istakla je da institucije nisu rješenje za osobe s invaliditetom, već život u zajednici, u sopstvenom domu i okruženju u kojima žive i drugi, na način što će se osobama s invaliditetom pružiti onaj stepen podrške koja je potrebna. 

„Crnogorske institucije nijesu rješenje kad ne rade na način na koji treba, kada ne rade nikako, kada donose pogrešne odluke, kada ne konsultuju i ne uključuju osobe s invaliditetom, kada ne uključuju njihove reprezentativne predstavnice i predstavnike i kada sprovode savremene oblike onoga što su radili u antičkoj Grčkoj i Hitlerovoj Njemačkoj. U tom periodu su se osobe s invaliditetom uništavale i to one koje su imale fizički vidljiva oštećenja, jer su se smatrale nervijednima pa se društvo čistilo“, navela je Vujačić. 

Ocijenila je da se danas sprovode „savremene vrste zločina tako što se osobe s invaliditetom stihijski, odlukama koje se donose, ugrožavaju i njihovi životi nijesu dostojanstveni“. 

„U tom smislu, ni crnogorske institucije, uključujući Vladu Crne Gore, nijesu rješenje ako rade na takav način i ovo je pravi trenutak da poručimo narednoj Vladi da ćemo je rado dočekati s onim što su naši zahtjevi i naša principijelnost u borbi i zastupanju“, rekla je Vujačić.  To znači, kako je navela, da su spremni na saradnju, ako ih vlast bude cijenila i uvažila, ako ih bude konsultovala i uključivala, ali i na kritiku ukoliko ne bude radila odgovorno i ispravno, odnosno ono što joj je posao.
 

Poručila je da je osobama s invaliditetom potrebno ono što promovišu principi filozofije samostalnog življenja – izbor, samostalno donošenje odluka, kontrola nad sopstvenim životom, odgovornost i pravo na grešku. 

„Svi ti principi se osobama s invaliditetom često osporavaju“, ukazala je Vujačić. 

Prema njenim riječima, kako je dodala, projekti koji se finansiraju od strane ministartava su vrlo često spornih odluka i rješenja. 

„Nama, na primjer, projekti u oblasti pristupačnosti ne prolaze zbog toga što ne prihvatamo da mi primjenjujemo Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata, da mi prilagođavamo objekte u javnoj upotrebi za koje su dužni to uraditi vlasnici ili korisnici prostora uključujući institucije i ustanove, kao i sve koji pružaju usluge, a takvi projekti prolaze“, navela je Vujačić. 

„Isto tako nije nam prihvatljivo da se u oblasti zaštite od diskriminacije bavimo svim i svačim jer bi na isti taj način mogli i u oblasti zdravstva da preuzmemo posao ljekara i da liječimo ljude. A to se ovakvim odlukama čini, preuzimanjem posla države i obesmišljavanjem svega“, zaključila je Vujačić. 

Predsjednica Skupštine Glavnog grada Jelena Borovinić Bojović ocijenila je da je inkuzivnost društva kada je riječ o OSI u godinama za nama napredovala, navodeći da smo još uvijek daleko da njen stepen bude na zadovoljavajućem nivou. 

„Mnogo toga još može i mora da bude urađeno, a ovakvi događaji su odličan način da se svima nama koji smo na mjestima odlučivanja da podsticaj u tom pravcu, ali i da se svim pojedincima u društvu omogući bolje razumijevanje prepreka i problema sa kojima se njegovi članovi sa invaliditetom susrijeću“, navela je Borovinić Bojović. 

Smatra da je podrška sistema i institucija neophodna kako bi se stvari preobražavale i mijenjale na bolje, ističući da je najvažniji preobražaj onaj koji se događa unutar svakog pojedinca kada uspije da prevaziđe sopstvene predrasude i da razumije da je u njegovom ličnom interesu stvaranje zajednice u kojoj svako ima pretpostavku za razvoj i napredak. 

„Moj lični i politički cilj je stvaranje društva jednakih šansi za razvijanje potencijala svih njegovih članova, bez obzira na naciju, vjeru, pol, kao i na fizičke i kognitivne sposobnosti“, rekla je Borovinić Bojović.

Poručila je da su vrata Skupštine Glavnog grada uvijek otvorena za organizacije civilnog društva u pravcu normiranja novih rješenja koja bi mogla da pomognu uklanjanju barijera i doprinesu lakšem funkcionisanju OSI u svakodnevnom životu. 

Državni sekretar Ministarstva rada i socijalnog staranja Darko Stojanović rekao je da u tom resoru čine sve kako bi poboljšali uslove života svih ranjivih grupa u Crnoj Gori. 

„Činimo sve da saradnju unaprijedimo i otvoreni smo za sve prijedloge i sugestije, posebno UMHCG kojeg smatramo pravim partnerom. Čini mi se da smo kao 43. Vlada uradili onoliko koliko su složene političke okolnosti to dozvoljavale, a uvijek se može više“, naveo je Stojanović. 

Rekao je da se od nove Vlade očekuje da nastavi rad na Zakonu o jedinstvenom tijelu vještačenja gdje bi sve komisije koje utvrđuju invaliditet i sva druga materijalna prava iz oblasti socijalne i dječije zaštite bila na jednom mjestu. 

„Takođe, potrebno je raditi na Strategiji deinstitucionalizacije, kojom će, kad bude donešena, biti sprovedene sve aktivnosti koje su danas pomenute, a prije svega veća uključenost OSI u život u zajednici kako bi institucionalno zbrinjavanje bilo samo na nivou prijeko potrebnog“, kazao je Stojanović.

Aktivista za prava osoba s invaliditetom Samir Guberinić rekao je da je pod utiskom jučerašnje Odluke Ministarstva za ljudska i manjinska prava u okviru koje udruženje koje se bavi pravima OSI preko 25 godina nije dobilo projekat, već Udruženje pčelara i voćara. 

„Oni će da se izbore da status OSI bude bolji. Oni imaju kapaciteta da se izbore sa tim, a mi nemamo. Oni će oko svojih košnica da se izbore da nama bude bolje. Ministarstvo za ljude, a ne za pčele. Ta odluka crta kakvo je stanje OSI u Crnoj Gori“, istakao je Guberinić. 

Prema njegovim riječima, OSI su grupacija čija prava su najviše ugrožena. 

„Meni je „zabranjeno“ da uđem u kancelariju predsjednika Bijelog Polja. Meni je „zabranjeno“ u bilo koju kancelariju bilo kog službenika u Opštini Bijelo Polje. Meni je „zabranjeno“ da pogledam predstavu u pozorištu u Bijelom Polju ili film u bioskopu“, rekao je Guberinić. 

Ocijenio je da se položaj OSI nije popravio u zadnjem mandatu Vlade. 

„Šta je uradio ministar za ljude u zadnjoj ili u predzadnjoj Vladi?“, upitao je Guberinić. 

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore Goran Macanović kazao je da, pored toga što je OSI zabranjen pristup i boravak u određenim institucijama, zabranjen im je i samostalan život. 

„Govorim o periodu prethodne tri godine i o aktivnostima ove i prethodne Vlade. Situacija i položaj OSI do 2020. godine nije bio dobar, bio je loš i mi smo na to svakodnevno ukazivali. Ni ove dvije Vlade, kao ni prethodne, nisu skoro ništa radile za samostalnost OSI“, ocijenio je Macanović. 

Prema njegovim riječima, u Crnoj Gori se samo deklarativno zalaže za „prava ljudi“. 

„Usvojili smo Konvenciju za prava OSI, krovni i najvažniji dokument za OSI, koji vrlo jasno govori o tome šta svaka država i društvo treba da urade da bi OSI bile ljudi, da bi živjele dostojanstveno i slobodno i imale jednake startne pozicije i mogućnosti kao svi drugi, ali ništa nismo uradili da bi je primjenili“, ukazao je Macanović. 

Pojasnio je da samostalni život ne podrazumijeva da OSI mogu i treba da urade sve same. 

„Samostalni život podrazumijeva mogućnost da OSI samostalno donose odluke kontrolišu njihovo sprovođenje, a društvo je dužno da im omogući servise podrške ili usluge za život u zajednici“, istakao je Macanović. 

Rekao je da pluralizam pružalaca usluga ne omogućava primjenu tog principa zato što očekuje da organizacije OSI realizuju i sprovode usluge za podršku za život u zajednici. 

Macanović je poručio predsjedniku države da u Crnoj Gori postoje OSI. 

„Pozivam i budućeg predsjednika Vlade i sve ministre da sa deklarativnog pređu na suštinsko zalaganje za prava OSI, da im među prioritetima bude donošenje i rješavanje statusa reprezentativnosti organizacija OSI kroz donošenje zakona o organizacijama OSI, na razgovor sa organizacijama OSI kako bi im pomogli da unaprijede oblast servisa podrške za OSI“, rekao je Macanović. 

Učesnici događaja su nosili transparente sa ispisima: Jaki, ponosni, vidljivi, Institucije nisu rješenje, Personalna asistencija je naša egzistencija, Samoodređenje je naše pravo. 

Događaj je održan u okviru projekta Samostalno - aktivno – odgovorno! koje sprovodi UMHCG uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja posredstvom Konkursa za NVO u 2022.

Paraolimpijski komitet Crne Gore  (POKCG) upriličio je u petak u podne, u Kući fudbala na Starom aerodromu, konferenciju povodom novog uspjeha šahiste Predraga Nikača.

Nikač je na Svjetskom pojedinačnom prvenstvu za osobe bez i sa smetnjama vida u grčkom Rodosu osvojio srebrnu medalju. Šampionat je završio sa sedam pobjeda i po jednim porazom i remijem.

Savladao je na Rodosu Marjana Štimeca iz Slovenije, Serika Maklušova iz Kazahstana, Španca Oskara Saeza Gabikagogeaskoa, Kuralbaja Đakašova iz Uzbekistana, Poljaka Jaceka Stašančika i Ukrajinca Vladislava Kolpakova, dok je remizirao s Aleksejom Strelcovim iz Izraela.

Jedini poraz doživio je od novog prvaka svijeta, Poljaka Marčina Tazbira, koji je šampionat završio s osam poena, pola poena više od Nikača.

Nikač, koji je branio zlato s prethodnog šampionata svijeta u Kaljariju 2019, na Rodosu osvojio je četvrto veliko odličje.

Ima i zlatne medalje na prvoj tabli Olimpijade slijepih i slabovidih 2017. i prvoj tabli prve Paraolimpijade početkom februara u Beogradu.

Prvi je seniorski šampion nezavisne Crne Gore, a četiri puta bio je državni prvak u redovnom programu.

Nikača je na Rodosu pratio majstor Svjetske šahovske federacije (FIDE)  Nenad Aleksić.

Izvor: Portal Vijesti.me

Pripremio: Ivan Čović

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović primio je predstavnike organizacija koje se bave pravima djece, obrazovanjem, inkluzijom i socijalnom zaštitom.

On je iskazao zadovoljstvo zbog održavanja sastanka i istakao značaj tema kojima se ove organizacije bave za sveukupan razvoj crnogorskog društva.

„Pitanja obrazovanja djece, unapređenja njihovog položaja i unapređenja sistema obrazovanja su među prioritetima mog djelovanja. U posebnom fokusu je i poboljšanje položaja mladih i lica s invaliditetom, i uspostavljanje punog koncepta inkluzivnog društva. Moj kabinet aktivno radi na aktivnostima koje su usmjerene na društvenu koheziju ali i borbu protiv siromaštva. U tom kontekstu povodom Međunarodnog dana borbe protiv siromaštva u saradnji s Crvenim krstom Crne Gore (CKCG) planiramo zajedničke aktivnosti”, saopštio je predsjednik Milatović.

Predstavnici nevladinog sektora istakli su da u praksi postoje brojni izazovi u ostvarivanju pomenutih prava i vidno odsustvo sistemskog pristupa u rješavanju kako problema položaja djece tako i u oblastima obrazovanja i borbi protiv siromaštva.

Kao jedan od najvećih izazova prepoznate su brojne slabosti unutar sistema obrazovanja počevši od nedovoljnog broja škola i vrtića, ekonomsko- socijalnog položaja nastavnika, nepripremljenosti nastavnog kadra za rad s djecom s invaliditetom, preko ukupnog kvaliteta nastave i znanja koje učenici usvajaju, što je prepoznato i lošim rezultatima Pisa testiranja. Takođe, ocijenjeno je da zabrinjava rast broja slučajeva vršnjačkog nasilja, delikvencije kao i složenost krivičnih djela za koja se terete maloljetnici. Predstavnici civilnog društva poručili su da je sistem obrazovanja zapostavljen, a socijalne zaštite i pravosuđa neefikasan da bi garantovao prava brojnim ranjivim grupama i da je neophodna veća pažnja s najviših adresa kako bi se problemi sistemski riješili.

Predsjednik Milatović je poručio da je sastanak uvod u tješnju komunikaciju i saradnju s organizacijama koje se bave socijalnom i dječijom zaštitom, inkluzijom i obrazovanjem, u formi redovnih sastanaka s konkretnim prijedlozima aktivnosti na poboljšanju stanja u ovim oblastima. Istakao je da civilni sektor u instituciji Predsjednika ima snažnog partnera spremnog da suštinski pomogne u rješavanju ovih važnih pitanja.

Sastanku s predsjednikom Milatovićem prisustvovali su predstavnici Udruženja Roditelji.me, Prosvjetne zajednice Crne Gore, Unije srednjoškolaca Crne Gore, Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore, Centra za prava djeteta Crne Gore, Pedagoškog centra Crne Gore,NVO SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica i Ulcinj, Nacionalne asocijacije roditelja, djece i omladine sa smetnjama u razvoju Crne Gore, NVO Hrabro srce i NVO Niste sami.

Izvor: Portal Predsjednik.me

Pripremio: Ivan Čović