Željko

Željko

Dom zdravlja Tivat, u saradnji Centrom za savjetovanje i lični razvoj Tivat, i uz podršku lokalne samouprave nastavlja organizovanje stručnih edukativnih radionica, u okviru projekta Mentalna higijena porodice - pričajmo o tome.

U srijedu, 4. oktobra, u 17 sati, u zgradi stare Opštine, dječja psihijatrica dr Ivana Milonjić održaće predavanje na temu Mentalno zdravlje djece i izazovi.

Predavanje je besplatno, a zainteresovani građani, koji žele da prate predavanje mogu se prijaviti na broj telefona 067 201 934.

Ovom temom se nastavlja niz radionica i tematskih predavanja koje će svake srijede održavati psihoterapeuti različitih orjentacija. 

Izvor: Portal Dz Tivat

Pripremio: Ivan Čović

Članovi i članice Nezavisnog mehanizma za promociju, zaštitu i praćenje primjene Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori, prisustvovali su drugom treningu organizovanom u cilju jačanja kapaciteta, znanja i ekspertize o Konvenciji, kao i mehanizmima, modelima i instrumentima praćenja njene primjene.

Podsjećamo da je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore uspostavio početkom godine Nezavisni monitoring mehanizam za promociju, zaštitu i praćenje primjene Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom (UNCRPD) u Crnoj Gori, koji čini deset organizacija osoba s invaliditetom i udruženja roditelja i predstavnik/ca  institucije Zaštitnika.

Na treningu, koji je 26. i 27. septembra održan u Bijelom Polju, angažovani treneri bili su: Goran Macanović, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore (SSCG), Svetlana Dujović, predstavnica Udruženja roditelja djece sa teškoćama u razvoju Zračak nade i bivša direktorica Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoju i lica sa invaliditetom Pljevlja, kao i Darijo Jurišić, zamjenik Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Republike Hrvatske.

Prvog dana, g. Macanović govorio je o mehanizmima i modelima zalaganja udruženja osoba s oštećenjem vida za prava osoba s invaliditetom, kao i učešću osoba s invaliditetom preko njihovih reprezentativnih organizacija u sprovođenju i praćenju primjene Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom. Podsjetio je da je SSCG osnovan 11. aprila 1947, kao nevladina, neprofitabilna organizacija koja okuplja 1000 osoba potpuno i djelimično oštećenog vida i osam (8) lokalnih organizacija. Svojim djelovanjem, Savez utiče na prevazilaženje zastarjelih modela pristupa invaliditetu kojima se osobe s invaliditetom smatraju osobama kojima je isključivo potrebna njega i zdravstvena zaštita.

Osobe s invaliditetom, kako je pojasnio, ne traže milosrđe i humanost, već poštovanje ljudskih prava i sloboda na jednakoj osnovi s drugima. Macanović je ukazao i na neophodnost udruživanja organizacija osoba  invaliditetom, kao i na mehanizme djelovanja, i to: podizanje nivoa svijesti o pitanjima osoba s invaliditetom kroz medijske kampanje, edukacije šire javnosti, predstavnika institucija i samih osoba s oštećenjem vida, javno zastupanje kroz iniciranje donošenja novih propisa, iniciranje izmjena postojećih propisa; iniciranje uvođenja novih prava u različitim oblastima života, monitoring primjene javnih politika; aktivnosti samopodrške,  servise podrške (pravno savjetovalište; psihološko savjetovalište; videći pratilac),  saradnju s drugim organizacijama, promociju Brajevog pisma (Brajeva štamparija; radionice za upoznavanje sa Brajevim pismom), praksu studenata (memorandumi o saradnji, radionice za studente, priručnik za studente i dr).

Trenerica Svetlana Dujović govorila je o mehanizmima i modelima zalaganja udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju za prava djece sa smetnjama u razvoju, kao i o učešću djece sa smetnjama u razvoju i osoba s intelektualnim invaliditetom preko njihovih reprezentativnih organizacija u sprovođenju i praćenju primjene Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom.

Izlaganje je započela sa sloganom Put od izolacije do uvažavanja i pojasnila da je dug put od sažaljevanja djece sa smetnjama u razvoju do uvažavanja i da organizacija koju predstavlja ima misiju da podiže svijest roditelja i šire zajednice da u njihovoj djeci ne traže ono što je izgubljeno,  već one sposobnosti koje treba razvijati i podržati. Naglasila je značaj odredbe člana 33 (3) Konvencije kojom je propisano da će civilno društvo, posebno osobe s invaliditetom i organizacije koje ih predstavljaju, biti uključeno i da će u potpunosti učestvovati u procesu nadgledanja primjene Konvencije.

Dujović je ukazala na opšte probleme s kojima se suočavaju djeca sa smetnjama u razvoju i osobe s invaliditetom i to da ne postoji registar podataka o djeci sa smetnjama u razvoju i osobama s invaliditetom, da zakonska regulativa nije u potpunosti usklađena s garancijama Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, da implementacija zakonskih rješenja nije adekvatna i dosljedna, kao i da međusektorska saradnja nije na zadovoljavajućem nivou. Podsjetila je i na nedostatke u oblasti pružanja usluga, uključujući neravnomjernu teritorijalnu pokrivenost uslugama, nejednak pristup pravdi i nedovoljno razvijenu pristupačnost.

Drugog dana, trening je vodio g. Jurišić, a detaljnije je govorio o smjernicama za praćenje primjene Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom (indikatori koji mjere napredak u sprovođenju Konvencije), kao i primjerima funkcionisanja nezavisnog nadzornog mehanizma Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj (izazovi i dostignuća).

Pojasnio je da invaliditet treba posmatrati kao pitanje ljudskih prava, te da osobe s invaliditetom čine značajan dio populacije ljudi širom svijeta (više od milijardu ljudi ili oko 15% svjetske populacije živi s invaliditetom). Podsjetio je i na modele pristupa invaliditetu, model milosrđa (naglasak na zbrinjavanju, posebni uslovi, zaštita, drugi znaju šta je najbolje, velikodušni su i milosrdni); medicinski model (naglasak na rehabilitaciji i liječenju, identitet bolesnika i pacijenata); društveni model (naglasak na preprekama u sredini i obavezi društva da ih ukloni, samostalan život uz podršku); kao i model ljudskih prava koji polazi od toga da su ljudska prava univerzalna i nedjeljiva, te da invaliditet nije prirodno ograničenje.

U odnosu na praćenje prava osoba s invaliditetom, naveo je da taj proces treba da prati uključivanje osoba s invaliditetom; utvrđivanje „nosilaca dužnosti“ i partnerskih organizacija, kao i jačanje kapaciteta osoba s invaliditetom i organizacija koje ih predstavljaju.  Naglasio je važnost bliskog savjetovanja i aktivnog uključivanja osoba s invaliditetom u proces donošenja odluka koje ih se tiču, uključujući proces praćenja sprovođenja Konvencije (podjednako se odnosi i na proces i na sadržaj). Prema njegovim riječima, u praćenju prava osoba s invaliditetom središnju ulogu imaju osobe s invaliditetom  i organizacije osoba s invaliditetom. Konkretizovao je da praćenje obuhvata tri faze, od prikupljanja podataka, do analize zakonskog okvira i podataka, dokumentacije i izvještavanja, korektivnih mjera i dodatnih objašnjenja te, na kraju, evaluacije. Sve ove faze su, kako je naveo, međusobno povezane i čine ciklus praćenja.

Detaljnije je pojasnio funkcionisanje Nadzornog mehanizma u R. Hrvatskoj koji djeluje u okviru Pravobranitelja za osobe sa invaliditetom, kao i proces paralelnog izvještavanja institucije Pravobranitelja za osobe s invaliditetom i organizacija osoba s invaliditetom. Saradnja s civilnim društvom, kao prirodnim partnerima, tokom izrade paralelnog izvještaja, kako je naveo, realizovana je kroz serije sastanaka, rasprava, konsultacija, ispunjavanja obrazaca, potvrđivanje sadržaja i prijedloga sadržaja samog teksta izvještaja.

Nezavisno tijelo uspostavljeno je u okviru projekta Podrška nezavisnom monitoringu UNCRPD, koji institucija Zaštitnika realizuje uz tehničku podršku sistema Ujedinjenih nacija (UN) u Crnoj Gori. Projekat predstavlja dio dvogodišnje inicijative Unapređenje inkluzije djece sa smetnjama u razvoju i odraslih sa invaliditetom u Crnoj Gori finansirane od strane Partnerstva Ujedinjenih nacija za prava osoba sa invaliditetom, koju realizuju UNICEF, Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) i Kancelarija rezidentnog koordinatora Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori.

Izvor: Ombudsman

Pripremio: Ivan Čović

U Herceg Novom otvoren je Dnevni boravak za odrasla i starija lica i lica sa invaliditetom, kapaciteta 15 korisnika. Opština Herceg Novi je obezbijedila prostor, tehničke uslove i finansijska sredstva.

Dnevni boravak je otvorio ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović, s predsjednikom opštine Herceg Novi Stevanom Katićem.

„Otvaranjem Dnevnog boravka u opštini Herceg Novi nastojimo da unaprijedimo kvalitet života lica s invaliditetom i stvorimo uslove za integraciju naših korisnika u zajednicu na osnovu jednakih mogućnosti, podstičući razvoj praktičnih vještina i sopstvenih potencijala kako bi se osnažili za samostalan život”, kazao je Adrović.

Ministar je naveo da će se u Dnevnom boravku, u skladu s potrebama korisnika, obezbjeđivati niz važnih aktivnosti i organizovati radno-okupacione, odnosno edukativne aktivnosti, koje podstiču razvoj novih znanja i vještina.

„Socijalizacija i integracija ovih ranjivih kategorija u zajednicu na osnovu jednakih mogućnosti je naš zajednički cilj”, kazao je Adrović.

On je dodao da će Vlada Crne Gore, odnosno Ministarstvo rada i socijalnog staranja nastaviti da razvija usluge i servise za podršku za život u zajednici, čiji je opšti cilj unaprijeđena socijalna zaštita starijih, s integrisanim uslugama i podrškom radi očuvanja i poboljšanja kvaliteta njihovog života.

Prvi čovjek grada, Stevan Katić, kazao je da svjesni potrebe za servisom koji će biti na usluzi osobama s invaliditetom starijim od 27 godina, kao lokalna samouprava koja se trudi da vodi brigu o svakom svom građaninu, još prilikom gradnje Dnevnog centra u Sutorini ostavljena je mogućnost da se dogradi i poseban dio za ovu grupu korisnika.

„Do realizacije tog projekta, našli smo prelazno rješenje, a to je Dnevni boravak koji će biti velika pomoć i podrška korisnicima koji nisu imali više pravo na Dnevni centar. Gubljenjem prava na korišćenje servisa, oni su ostali uskraćeni i kada je riječ o socijalizaciji, radnoj i fizičkoj terapiji, komunikaciji. Zato je obaveza grada bila da preuzme brigu o njima i otvori ovakav prostor, adaptira ga, ali i pruži stabilnost u daljoj realizaciji projekta“, kazao je Katić.

On je istakao da će ovaj objekat sasvim sigurno pružiti ne samo novi sadržaj, već i obezbijediti bolji kvalitet života najstarijim sugrađanima, te da će im pružiti mogućnost da se okupljaju u moderno opremljenom prostoru u centru grada koji je prilagođen njihovim potrebama.

Ministar je prethodno obišao Centar za socijalni rad, gdje je s direktoricom Biljanom Dimić razgovarao o aktuelnim temama, te planiranim aktivnostima Centra u cilju unapređenja kvaliteta usluga u oblasti socijalne i dječje zaštite u tom gradu.

U okviru obilježavanja Dana Doma starih Grabovac, koji se održava u periodu od 1. do 4. oktobra u Risnu, ministar će prisustvovati tradicionalnoj manifestaciji Noć mode u Grabovcu 2023.

Izvor: Portal Cdm

Pripremio: Ivan Čović

Dvanaesto izdanje Međunarodnog filmskog festivala Uhvati film Banjaluka biće održano od 12. do 14. oktobra u banjalučkom bioskopu Sinestar bioskopi (CineStar cinemas) (kino-dvorana 2), a ulaz na sve projekcije i prateći program je besplatan.

Svečano otvaranje biće upriličeno 12. oktobra u Sinestaru, s početkom u 19 časova, a naredna dva dana, 13. i 14. oktobra, program se nastavlja na istoj lokaciji.

„Na ovogodišnji filmski konkurs prijavljena su 454 filma iz svih krajeva svijeta, a u okviru filmskog program premijerno će biti prikazano 17 filmova koji mijenjaju perspektive i ruše predrasude. Igrani, animirani i dokumentarni filmovi su visokog umjetničkog kvaliteta", saopštili su organizatori.

Anja Ilić Stanić, direktorka Audio-vizuelnog centra Republike Srpske, otvoriće ovogodišnji festival, nakon čega će filmski program započeti projekcijom dokumentarnog filma Treća sreća u režiji Davida Todorovića (Crna Gora).

Pored projekcije filmova, publiku očekuje i zanimljiv prateći program festivala.

„Povodom obilježavanja Međunarodne nedjelje djeteta, u saradnji s Narodnom i univerzitetskom bibliotekom Republike Srpske (NUB RS) 4. oktobra, od 12 časova biće održana projekcija kratkometražnih filmova pod nazivom Dječija nedjelja u svjetlu inkluzije u izložbenom salonu ove kulturne institucije (4. sprat)", navedeno je u saopštenju.

Panel-diskusija Kultura dostupna svima (moderatorka Jelena Joksimović), s gostima iz svijeta kulture, umjetnosti i književnosti, na programu je 13. oktobra, s početkom u 19 časova, u Sinestaru.

U revijalnom dijelu filmskog programa, posjetioci će imati priliku da pogledaju dokumentarni film Neki novi Brodvej u režiji Denisa Bojića, nakon čega će uslijediti razgovor s Denisom Bojićem i Zoranom Jelićem.

Cilj festivala je da se kroz filmsku umjetnost doprinese smanjenju socijalne distance prema osobama s invaliditetom promovišući sve naše potencijale i mogućnosti, a bitni segmenti festivala su i rad na povećanju kulturne participacije osoba s invaliditetom, afirmacija umjetničkog stvaralaštva i stručnosti u relevantnim oblastima osoba s invaliditetom, kao i uticaj na medije radi adekvatnijeg i politički korektnijeg praćenja aktivnosti i dešavanja u kojima osobe s invaliditetom učestvuju.

Projekat je dio regionalne mreže Filmskog festivala Uhvati film, koji realizuju partnerske organizacije iz regiona: KAO Parnas (Novi Sad), Udruga Spirit (Rijeka), HO Partner (Banjaluka) i NVU Art 365 (Podgorica).

Izvor: Portal Nezavisne

Pripremio: Ivan Čović

utorak, 03 oktobar 2023 09:46

Rani znaci koji ukazuju na šizofreniju

Oktobar je mjesec u kojem se obilježavaju brojni datumi, među njima i Svjetski dan mentalnog zdravlja (10. oktobar). 

U susret ovom datumu, u narednim danima, objavljivaćemo brojne tekstove o mentalnom zdravlju i o izazovima mentalnog zdravlja. 

Prvi takav tekst odnosi se na šizofreniju. 

Šizofrenija podrazumijeva ozbiljnu promjenu mentalnog/psihičkog stanja (zdravlja) koja se vremenom pogoršava. Oboljelii najčešće doživljavaju teško funkcionalno oštećenje: gubitak radne sposobnosti, nesposobnost za samostalan život, narušeno socijalno funkcionisanje i izolaciju od društva. Ali ako se šizofrenija prepozna na vrijeme, to može značajno da olakša svakodnevno funkcionisanje oboljele osobe.

Prema klinici Mejo, postoji nekoliko simptoma koji mogu ukazivati na to da osoba boluje od šizofrenije, ali se jedan smatra prvim znakom upozorenja jer se obično javlja i do nekoliko godina prije konačne dijagnoze, prenosi Index.hr.

Radi se o nesanici. Ljekari objašnjavaju da problemi sa spavanjem kao što su nesanica ili stalno buđenje tokom noći prethode svim drugim znacima šizofrenije, iako ih mnogi ljudi godinama ignorišu.

Ostali simptomi uključuju nagle i neobjašnjive promjene raspoloženja, neobične halucinacije, zaokupljenost ludim idejama, nejasan govor, neorganizovano ponašanje i gubitak motivacije za hobije koji su nekada zanimali osobu.

Simptomi mogu varirati po vrsti i težini tokom vremena, s periodima pogoršanja i remisije.

Isto tako, neki simptomi mogu uvjek da budu prisutni, dok se drugi možda nikada neće pojaviti, dodaju ljekari. Kod muškaraca, simptomi šizofrenije obično počinju u ranim i srednjim 20-im godinama, dok se u ženskoj populaciji prvi simptomi obično javljaju u kasnim 20-im godinama.

Izvor: Portal Radio Titograd

Pripremio: Ivan Čović

Svojim radom, predstavljenim na izložbi fotografija Nevidiljivi životi (Invisible Lives) u foajeu Kina Boka u Kotoru, istaknuti crnogorski umjetnički fotograf Duško Miljanić je, u okviru Festivala Uhvati film, na suptilan, plemenit i estetski prijemčiv način skrenuo pažnju na osobe s invaliditetom. U timskom radu s učesnicima projekta Nevidljivi životi iz Letonije, Srbije i Crne Gore, on je podijelio svoje ogromno znanje, vještine i iskustvo u oblasti analogne fotografije i kroz lični vizuelni izraz opisao Leonsa, jednog od mnogobrojnih osoba s oštećenjem vida u gradiću Cesis u Letoniji.

U postavci je uži izbor radova među kojima su u panoi s pričom o Emeriti - Frekvencija srcaIlgiSavjeti za srećan život, i drugi. U projektu su, pored Miljanića, učestvovali Aleksandra Drecun, Ana Mitrović, Nada Vojinović i Miloš Zvicer iz Crne Gore, zatim Boris Abramović, Irena Čučković, Sara Kecman, Stefan Kosanović i Darko Sretić iz Srbije, te Eline Buka, Paulis Jakušonoks, Monta Kruze, Eva Strazdina i Nikola Li Cvajcne (Nikola Lee Zvaigzne) iz Letonije.

„Ovo je potpuno drugačije, zanimljivo je, zato što smo radili s grupom ljudi koji su na životnim marginama, to je bio veliki izazov i za mene. Izložba je rezultat jedne fantastične radionice koja je održana prije dvije godine sa studentima/studentkinjama različitih medija. Radili smo analognu fotografiju na temu osoba s oštećenjem vida, da kroz ovaj medij prikažemo taj nekakav njihov otežani pristup svakodnevici. Nastojali smo da se iz ovog digitalnog doba vratimo u starinski postupak analogne fotografije, u nešto što je mnogo teže, zahtjevnije, kompleksnije, za šta je potrebno mnogo više truda i poznavanja raznoraznih parametara da bi uopšte nastao bilo kakav proizvod.

U pitanju je mali grad u Letoniji, zove se Cesis, grad s najviše osoba s oštećenjem vida prema broju stanovnika. Za vrijeme Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) tu je napravljena fabrika gdje su ih zapošljavali. Neki su rođeni s oštećenjem vida, neki su vid izgubili tokom života, a onda se njihov broj vremenom povećavao, objasnio je Miljanić za Boka Njuz (Boka news). On je kasnije, pored priče o Leonsu, uradio priče i s ostalim osobama s oštećenjem vida, kojima je ovaj projekat posvećen.

Mnogi od studenata, dodaje on,  prvi put uopšte su se susreli s takvom vrstom fotografije. Radili su raznim medijima, različito su se izražavali, svako od njih je posredstvom fotografije drugačije interpretirao ono što je imao u intervjuu s određenom osobom. Svako od njih je pravio neku vrstu mini- intervjua, u više navrata su se sretali sa sagovornicima s oštećenjem vida, šetali s njima, nastojeći da dopru do njihovih srca.

„Koristio sam mali detalj, ogledala, gdje sam pokušao da reflektujem kako oni vide svijet, koji oni zapravo ne vide, nego ga zamišljaju. Ono što sam dobio u razgovoru s njima, nastojao sam da interpretiram u tom ogledalu, da nađem te motive, ili te boje, ili to nešto o čemu oni razmišljaju, da se to reflektuje u ogledalu. To je bio malo kompleksniji proces, objasnio nam je Miljanić.

Projekat je urađen prema ideji Ieva Ubele, a koordinatori su Oskars Goba i Irena Čučković. Grafički dizajn uradila je Elina Bušmane, a kustos izložbe je Liga Linderbauma. Produkciju potpisuju Agnese Zvierde, Milan Vračar i Branimir Žugić.

Finansiran je kroz program Kreativne Evrope, a sproveli su ga Umjetnički fond Rucka (Letonija) u saradnji s  udruženjem Kulturanova iz Srbije i udruženjem Art 365 iz Crne Gore.  Njihov cilj je da kroz saradnju umjetnika iz tri  grupe ispričaju  priče o različitim marginalizovanim pojedincima u društvenoj zajednici Letonije.

Izvor: Portal Bokanews

Pripremio: Ivan Čović

Petog dana III Sajma knjiga Anderva buk (Anderva book) posjetioci su bili u prilici da prisustvuju Panel diskusiji (R)evolucija ženskih prava u kojoj su učestvovale: prof. dr Margareta Bašaragin, mr Božena Jelušić, doc. dr Branka Bošnjak, Marina Vujačić, Bojana Jokić i mr Fana Delija, dok je moderatorka bila mr Ksenija Rakočević.

Učesnice diskusije govorile su o stanju u našem društvu gdje su žene nevidljive ili nedovoljno vidljive što je potkrijepljeno podacima istraživanja Univerzitetskog i rodnog osnaživanja (UNIGEM). Osvrnuvši se na naziv panel diskusije, razgovarale su o tome da li je revolucija u borbi za ženska prava završena i je li vrijeme za evoluciju, ili sadašnji trenutak zahtijeva novu revoluciju. Iako postoje vidljivi pomaci u borbi za ravnopravnost, veoma zabrinjava činjenica da i danas svjedočimo spaljivanju vještica koje se pomjerilo s trgova na društvene mreže. Govorilo se i o istorijatu borbe za prava žena na našim prostorima, ali i o tome kako su brojna prava za koja su se pretkinje izborile danas ugrožena miješanjem crkvenih i desničarskih krugova u rasprave o pravu na abortus. Podaci o stanju Romkinja koje su žrtve onoga što se naziva tradicijom s jedne, a nebrige institucija s druge strane, izazivaju posebnu brigu, naročito u vezi s dječijim ugovorenim brakovima. S druge strane, specifični su vidovi zlostavljanja i diskriminacije žena s invaliditetom koje su ignorisane od strane sistema i institucija, koji, tvrdeći kako ne prave razliku između njih i ostalih pripadnica ženskog roda, zapravo prikrivaju svoju neažurnost ili nezainteresovanost za konkretne probleme s kojima se pripadnice ove grupacije suočavaju. Uprkos ostvarenim pomacima u borbi za jednakost LBTQ žena, čini se da zakonodavci zapravo ne prepoznaju prava ove manjine kao univerzalno ljudska. Još jedan od veoma značajnih problema je i to što sudovi u Crnoj Gori ne prepoznaju ili pak ne procesuiraju govor mržnje na društvenim mrežama, uprkos brojnim prijavama na osnovu prijetnji na internetu. Zaključuju da se s borbom za prava žena ne smije stati, i da treba krenuti od obrazovnog sistema jer, iako je to sporiji put, svakako je temeljniji.

Prof. dr Margareta Bašaragin je osnovne i magistarske studije završila na Odseku za nemački jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu. Doktorirala je 2017. na Centru za rodne studije Asocijacije centara za interdisciplinarne i multidisciplinarne studije i istraživanja (ACIMSI) (danas Univerzitetski centar za interdisciplinarne i multudisciplinarne studije i istraživanja - UCIMSI) na UNS. Usavršavala se u okviru Erasmus Mundus Sigma Agile projekta školske 2015/16. u Centru za transdisciplinarne studije roda na Humboltovom univerzitetu u Berlinu (Njemačka), pod mentorstvom profesorke Lan Hornšajt. Do sada je objavila sljedeće knjige i publikacije: Rod, kultura i diskurs razgovora u razredu, Znamenite Jevrejke Subotice, Sonja Licht– životna priča, Antifašistkinje Subotice: skojevke, partizanke i afežeovke, Starost i rod u vremenu i prostoru: Šta starije žene (ne)mogu u Srbiji danas, Prilog istoriji ženskih studija u Novom Sadu: vreme promene (koautorstvo sa Svenkom Savić).

Mr Božena Jelušić je diplomirala na Katedri za opštu književnost Filološkog fakulteta u Beogradu 1980. Bavi se naučnim radom u oblasti teorije književnosti, književnom kritikom i metodikom nastave književnosti. Dobitnica je nagrade Oktoih, predsjednica NVO Za bolji grad od osnivanja 1992. Autorka je knjige Mitsko u Lalićevim romanima i koautorka Kako je Budva sanjala Mediteran (sa suprugom Matom Jelušićem).

Doc. dr Branka Bošnjak je na Metalurško-tehnološkom fakultetu Univerziteta Crne Gore, Odsjeku za metalurgiju, kao student generacije. Poslijediplomske studije završila na istom fakultetu, Katedra za fizičku metalurgiju i odbranila magistarsku tezu 1997. Doktorsku disertaciju odbranila je 2001. Od 2002. angažovana kao koordinatorka za Crnu Goru, Američkog savjeta za međunarodno obrazovanje. Zadužena je za realizaciju Programa razvoja mlađih fakulteta (JFDP) namijenjenog usavršavanju nastavnog kadra s visokoškolskih ustanova u Crnoj Gori na renomiranim univerzitetima širom Sjedinjenih Američkih Država (SAD), kao i A-osmijeh (A-SMYLE) programa razmjene, u okviru koga srednjoškolci iz Crne Gore imaju priliku da pohađaju američke srednje škole i borave godinu dana u SAD-u. Kao dobitnica međunarodnih stipendija boravila je na višemjesečnim specijalizacijama na Univerzitetu u Birmingemu (Velika Britanija), zatim Univerzitetu u Luvenu, (Belgija) i Univerzitetu u Ljubljani (Slovenija).

Takođe je kao učesnica prestižnog programa Državnog odeljenja (State Department), Pograma međunarodni posjetilac(International Visitor Pogram) boravila tri nedelje u SAD-u i usavršavala se na temu Rješavanje konflikata.

Autorka je i kooautorka velikog broja naučnih radova objavljenih u domaćim i međunarodnim časopisima, prezentiranim na naučnim i stručnim konferencijama. Učestvovala je u nizu naučnih projekata, od kojih su neki i međunarodnog karaktera. Spoljna je saradnica, recezentkinja u medjunarodnom časopisu Wear, Institut za poizvodnju (Institute for Manufacturing) iz Kembridža.

Marina Vujačić diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću 2009, na Studijskom programu za sociologiju. Trenutno je, u četvorogodišnjem mandatu, od 2020, kao predstavnica NVO, članica Zajedničkog konsultativnog odbora (ZKO) između Crne Gore i Evropskog ekonomskog i socijalnog komiteta (EESK). Kao predstavnica NVO, bila je članica Savjeta za transparentnost Ministarstva unutrašnjih poslova, do trajanja mandata 42 Vlade Crne Gore. Autorka je ili koautorka četiri programa obuke za zaposlene u socijalnoj i dječjoj zaštiti, odnosno stručne radnike, stručne saradnike i saradnike i to na opšte teme iz oblasti ljudskih prava djece s invaliditetom i odraslih osoba s inavliditetom (OSI), o usluzi personalne asistencije, te o usluzi videćeg pratioca/teljke, kao i o samostalnom životu, deinstitucionalizaciji i uslugama socijalne i dječje zaštite, s posebnim naglaskom na socijalno-edukativne usluge, akreditovanih kod Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu (ZSDZCG). Koautorka je programa Obuke za nastavno osoblje o osnovnim temama invaliditeta i inkuzivnog obrazovanja: Nauči – primijeni – promijeni, koji je UMHCG podnijelo Centru za stručno obrazovanje i Zavodu za školstvo. Učestvovala je u izradi i pisanju: Izvještaja o ljudskim pravima osoba s invaliditetom za Crnu Goru 2010, 2011, 2012. i 2013, autorka ili koatorka je i drugih istraživanja, izvještaja i publikacija. Kao najvažnije, izdvaja pripremu Alternativnog izvještaja o sprovođenju Konvenciju UN o pravima osoba s invaliditetom u Crnoj Gori i njegovog predstavljanja članovima Komiteta o pravima osoba s invaliditetom, u Ženevi (Švajcarska), u avgustu 2017. Autorka ili koautorka je preko 20 drugih publikacija. Trenutno je članica Radne grupe za izradu Nacrta zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta, Odbora upravljanja projektom Reforma sistema jedinstvenog vještačenja invaliditeta (UNDP) i Upravnog odbora zajedničkog UN projekta Unaprjeđenje inkluzije djece sa smetnjama u razvoju i odraslih sa invaliditetom u Crnoj Gori (UNICEF predstavništvo u Crnoj Gori), kao i Nezavisnog monitoring mehanizma za praćenje primjene Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom u Crnoj Gori (Zaštitnik ljudskih prava i sloboda).

Mr Fana Delija je završila je Filozofski fakultet u Nikšiću i s najvećom ocjenom stekla zvanje diplomirane pedagogice. Izvršna koordinatorka u Centru za romske incijative je od osnivanja (2004.), i za organizaciju je pripremila i realizovala više od 70 projekata iz oblasti nasilja u porodici, obrazovanja romske i egipćanske zajednice, negativnih aspekata zajednice, dječjih ugovorenih brakova. U toku njenog profesionalnog rada izvršne koordinatorke Centra za romske inicijative dodjeljene su joj četiri prestižne međunarodne nagrade za lični doprinos integraciji svojih sunarodnika: Ana Lind nagrada (2012); priznanje Ambasade SAD u Podgorici za građanski aktivizam za 2013; Integracija Roma, nagrada Evropske Komisije (2014. ); nagrada Evropske komisije Neznane heroine za integraciju romske i egipćanske zajednice (mart 2019).

Bojana Jokić je diplomirala na Fakultetu za turizam i hotelijerstvo, Univerzitet Mediteran. Tokom profesionalne karijere u NVO sektoru, koja je započela 2013, bavila se pitanjima ljudskih prava LGBTQI osoba, zaštitom prava nacionalnih, vjerskih i etničkih manjina i zajednica, promocijom i zaštitom prava žena i feminizma, kao i zaštitom prava djece i drugih ranjivih kategorija društva. Od kraja 2014. je aktivna u LGBT Forum Progresu, dok je prije toga učestvovala u više neformalnih akcija podrške različitim marginalizovanim zajednicama u Crnoj Gori. U avgustu 2016. je izabrana za predsjednicu Upravnog odbora Progresa, nakon angažmana kao zamjenice izvršnog direktora i asistentkinje na programima. Tokom profesionalne karijere bila je članica Nacionalnog tima za koordinaciju praćenja primjene Strategije za unaprjeđenje kvaliteta života LGBTQI osoba u Crnoj Gori 2019-2023, Tima povjerenja LGBTQI zajednice i Uprave policije, Komisije Ministarstva za ljudska i manjinska prava za raspodjelu sredstava za finansiranje projekata/programa nevladinih organizacija u 2019.  u oblasti Zaštita i unaprjeđenje ljudskih prava LGBTQI osoba, Tima za praćenje govora mržnje na internetu. Takođe je bila članica Radne grupe za izradu nacrta Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola i Radne grupe za izradu Strategije za unaprjeđenje kvaliteta života LGBTI osoba u Crnoj Gori 2019-2023. Od 2019 – 2021. bila je članica Savjeta RTCG-a koje je rukovodeće tijelo Javnog servisa zaduženo za monitoring rada i razvoja RTCG, stepena realizacije programsko-produkcionih i finansijskih planova, usvajanje novih strateških i finansijskih dokumenata RTCG, ocjenjivanje radnog učinka Izvršnog direktora RTCG kao i stepena realizacije zaključaka Savjeta. U LGBTQI Forumu Progres obavlja funkciju predsjednice Upravnog odbora od avgusta 2016.

Izvor: Biblioteka Njegoš Nikšić

Pripremio: Ivan Čović

ponedeljak, 02 oktobar 2023 10:21

Žena - sebi cijela vasiona

Danas je godina dana od objave na društvenoj mreži, u kojoj sam se obratila, nakon oporavka od aneurizme (hemoralgijskog tipa - izliv krvi u mozgu - koji preživi 4% ljudi). Često, u posljednjih godinu dana, kažem kako je mene trebalo da udari nešto u glavu, kako bih postala sebi dovoljno važna. A dovoljno je kad postanemo sebi najvažniji. Nije da sam skroz naučila da i dalje ne ginem za druge, ali naučila sam i da kažem: Neću, Ne mogu, Ne želim. I da se nakon tih riječi osjećam dobro. Taj proces učenja je dug i on i dalje traje, ali je važno da ide uzlaznom putanjom. Da ne zastane, stane, zaustavi se, prekine i vrati se na početak, nazad, niz liticu (života). 

U okviru tog procesa, počela sam otvoreno da govorim ili pišem o jednom svom identitetu koji sam ranije često potiskivala, a u nekim periodima odrastanja i života ga se i stiđela. Stiđela zbog odnosa i ponašanja drugih, a ne zbog sebe same. Počela sam da govorim o sebi, kao o ženi. Ženi u svom sopstvenom tijelu, svojoj glavi. Ženi koja više nema tabu teme, posebno ne one koje društvo nameće ili percipira takvima. 

Septembar, ove godine, je bio toliko intezivan u aktivnostima i susretima, da se cijeli jedan život u njemu desio. Možda je i novi nastao (pežorativno – za sad). Od edukacija, do debata, diskusija, sastanaka, do razgovora na poslu s kolektivnom i otkrivanja drugih ličnosti, skrivenog i neskrivenog u njima.

Ovaj tekst je moj trenutni život, nije trenutak, a najveća inspiracija da on nastane desila se u Kotoru i Nikšiću. Nije slučajno jer su se u oba ova grada desile diskusije na temu prava žena. U Kotoru, na Festivalu filma Uhvati film, u organizaciji NVU ART 365, diskusija na temu: Žene i invaliditet – Gdje je tu film? i u Nikšiću, u organizaciji JU Narodne biblioteke Njegoš, Javna debata, na temu: (R)evolucija ženskih prava. I većina toga što sam rekla i što nijesam rekla na tim događajima, ali mislim, osjećam i živim je ovdje. 

Možda neću ponuditi odgovore, postavljaću i pitanja, onima koji žele odgovore, odgovore koje traže ili do kojih dolaze sami – kroz učenje, iskustvo, saznanje, otvoreni um. A ja sve više razgovaram i diskutujem samo s onima otvorenog uma. I drugima dam šansu, ali nakon što se ona prokocka, zaustavim se. I ne dajem više ništa. Tim drugima kažem šta mislim i zatvorim svoja vrata. Vrata trpljenja, strpljenja, razumijevanja, pravdanja, podrške, žrtvovanja. Nemam više vremena za to. Moje vrijeme je vrijeme koje ću sve više sebi da posvećujem, a sve manje drugima i za druge. I promjena je što vjerujem da to nije sebično, već nužno, neophodno i jedino ispravno. 

A nakon tih otvorenih diskusija, s ljudima širokog uma, uvijek budem bogatija. I nijesu to donijele samo godine i sva životna iskustva, preživljavanja onoga od čega se dnevno umire po desetak puta, ili preživljavanja drugih opasnosti po život, poput aneurizme i njenih posljedica. To je donijela zrelost. Zrelost u okviru koje je sasvim svejedno da li nas neko voli ili ne, da li se nekom sviđamo – na bilo koji način, ili ne. Zrelost u kojoj nam je dovoljno da se sami sa sobom osjećamo dobro, zadovoljno, ispunjeno, pa i srećno. Možda mi je ranije za proces samopotvrđivanja bilo bitno mnogo više toga: Šta će misliti bliski ljudi, prijatelji, kolektiv, saradnice i saradnici. Za samopotvrđivanje nekada ranije bio mi je važan i odnos sa muškarcem, partnerstvo, ljubavni odnos. Danas je sve više toga, u svim odnosima i relacijama, što neću, ne želim i ne prihvatam, ne pristajem i ne kajem se zbog nepristajanja. 

I ne plašim se ja odavno smrti, plašim se upravo umiranja. I ne nestajemo smrću, i ne ubija nas smrt, već nas ubijaju umiranja. Postepena, stalna ili kontinuirana – tiha, nečujna. Zbog toga, nekoliko puta izgovorena rečenica, u posljednjih par mjeseci, a i ranije u drugačijoj formi, objašnjava mnogo toga. Onima koji mogu, hoće i žele da razumiju. 

Ona je dio naredne priče. 

Priča o osobama s invaliditetom u istoriji je počela uništavanjem. U Antičkoj Grčkoj, odnosno njenim polisima, osobe sa fizički vidljivim oštećenjima (od engleskog: impairements, kao lično svojstvo) bacane su kao hrana lavovima, odmah po rođenju ili sticanju invalidnosti (sinonim za oštećenje). U Hitlerovoj Njemačkoj, spaljivane su u gasnim komorama. Do kasnih 60-ih godina prošlog vijeka, nakon dva svjetska rata, isključivo se radilo na njihovom liječenju i popravljanju (nepostojećih ili oslabljenih) funkcija. U prvim situacijama, vjerovalo se da su nastale iz grijeha, da su nečiste, nesposobne i da štete društvu, zbog čega su uništavane. Nakon svjetskih ratova, u kojima su mnogi ljudi poslati u rat, od strane država, prihvaćena je odgovornost nacija na svjetskom nivou, da se ne mogu uništiti, već ih je potrebno zbrinuti, izliječiti i rehabilitovati, što je do nedavno bila jedina svrha i cilj, a ako se ne bi uspjelo, opet bi bile posmatrane kao tragedija, kao bezvrijedne, beskorisne. Međutim, zanemarivalo se da invalidnost ne nastaje samo kao posljedica promjena zdravstvenog stanja (fizičkog, psihičkog), već i na razne druge načine: urođenim stanjima koja su nepromjenljiva, nadalje nastaje kao posljedica povreda, ozleda, kao posljedica nasilja i fizičkih i oružanih sukoba, kao posljedica životnih uslova, poput neuhranjenosti i nezdravih stilova života, i na brojne druge načine. Usko posmatranje invalidnosti, kao nužno vidnog fizičkog oštećenja ili pretpostavke istog, na osnovu ponašanja i djelovanja, te stava da su sve osobe s invaliditetom manje sposobne, inferiorne, manje vrijedne kao ljudska bića, samo na osnovu tog jednog ličnog svojstva – oštećenja, zanemarujući pritom prepreke, društvene okolnosti, spoljašnje faktore, te odsustvo podrške, proizilazi iz vrijednosti društva u datom istorijskom trenutku, pa i današnjici. Vrijednosti koja ističe fizičku snagu, ljepotu, sposobnost na osnovu to dvoje i uma, a sve to troje se ne priznaje, poništava i ne očekuje od osoba s invaliditetom. Kod drugih ljudi – osoba bez invaliditeta – smatra se da ih imaju prirodnim postojanjem i rođenjem, ili da njihove karakteristike i identiteti neće predodrediti sposobnost, životni uspjeh, ali o osobama s invaliditetom, uvjerenja su suprotna, isključivo, dominantno ili uglavnom: u porodici, u društvu i u sistemu, a onda se to preslikava i na lični stav samih osoba s invaliditetom – bilo da je riječ o djeci, ženama ili muškarcima. Kod žena s invaliditetom, uglavnom, ostaje najizraženije, posebno u društvima u kojima se žena ne poštuje dovoljno, smatra se manje vrijednom, onoj kojoj ne pripadaju različite životne uloge (ili joj se dominantno pripisuje uloga supruge i majke) posebno one koje se prirodno pripisuju muškarcima i daruju im se samim određenjem roda/pola. 

Danas nas, osobe s invaliditetom, ne daju kao hranu lavovima, ne spaljuju nas u gasnim komorama, ali nas ubijaju riječima, činjenjem ili propuštanjem činjenja. Danas vrše sterilizaciju žena s invaliditetom, lišavaju mnoge osobe s invaliditetom poslovne sposobnosti, smještaju ih u ustanovama rezidencijalnog tipa, I sve to pod izgovorom najboljeg interesa, najboljih namjera, brige i zaštite. Pod tim izgovorom dešavaju se savremeni zločini: život u zatvoru, bez zatvorskih ćelija, život u četiri zida, bez susreta sa spoljnim svijetom. A sve to, kako bi nas spasili, sačuvali, pošteđeli. Onda nas „poštede” i životnih uloga, ali ne i povređivanja tokom tih zabrana, osporavanja, onemogućavanja, i suzbijanja tih uloga. Poštede nas priče o životu, o ljubavi, o partnerskim odnosima, o roditeljstvu, o sreči jer nam ne pripisuju ništa od toga, a i priče nas poštede, kako nas ne bi povrijedili, misleći da je to neizbježno, ako pitaju. Pripisuju nam samo preživljavanje, kad smo se već, eto, takvi rodili ili živimo nakon sticanja invalidnosti. Počeće uskoro i da nam čestitaju što živimo, da nam aplaudiraju što mislimo i govorimo, jer ako nije sažaljenje, onda je najčešće divljenje, pa makar nas kroz to posmatrali i kao ohole, drske i isfrustrirane – kada odgovorimo ili postupimo suprotno od tog očekivanog – društveno prihvatljivog - po ocjeni većine. 

Mnogo puta su mi govorili i prenosili da me se ljudi plaše, plaše se moje reakcije, javnog govora, djelovanja. Možda ima i razloga. To je nekada oreol, kako bih iznijela svoje stavove, nepokolebljivo i bez suzdržavanja, kako bih zaštitila sebe i odbranila mnoge druge koji se slično osjećaju, ali nekada nemaju smjelosti ili načina da reaguju i djeluju aktivno, da se pobune, izbore.

 

… 

O stereotipu prema ženama s invaliditetom - kako su željne partnerskih odnosa - više puta sam govorila. Za žene s invaliditetom ili većinu nas, smatra se da pristajemo na sve, da jedva čekamo da nam neko priđe, zatraži, ponudi se. Makar i u tajnosti, diskretno, da niko ne zna i ne vidi. Možda ima onih kod kojih je tako, ali to nije dominantno. Ima među svim grupacijama i strukturama, i muškaraca i žena, kod kojih je tako – onih koji i koje će pristati na sve ili većinu toga i smatrati se bolje, vrijedno, poželjno. 

Lično, malo je toga na šta pristajem u muško-ženskim odnosima, sve više je toga što odbijam direktno i bez zadrške, a moji kriterijumi su jako visoki. I ne pristajem na sve, niti na većinu toga, već biram, tražim i pristajem samo na jedinstveno i izuzetno. Mogu dati šanse, poželjeti da volim, ili voljeti, ali ni ljubav sama nije dovoljna iako ovo, možda, grubo zvuči. Ja svoju samoću nazivam i osjećam slobodom, a kompromis i zamjenu za mir i spokoj ne uspostavljam ni sa čim i ne mijenjam ni za šta, pa ni za emociju, strast, suživot sa drugim. Jer to nikako nije dovoljno, ako vas zauzvrat neko želi podrediti sebi, koristiti ili iskoristiti kao sredstvo za svoje samoodređenje, samopotvrđivanje, zadovoljenje. Nije dovoljno meni kao ženi, ako će se dijeliti uloge na muške i ženske, na uzdizanje i na koljena. Ruže ne brišu ružne riječi, brisanje prašine ne čisti prljavštinu (u odnosima). Ljubav mora biti davanje, sloboda, a ne uzimanje, ograničavanje, sputavanje… Ako nije ovo prvo, neka je nema. 

I zato ova žena, s iskustvom invaliditeta, nije ni polovina (ljepša i nježnija), nije ni nedovršena sama sa sobom, već cjelina, sebi dovoljna sa svojih 37 godina, sa žejom da ostari i da svaku novu ponosno ističe, da dočeka i sijede, sa svojim 134 centimetra visine (ni mala, ni niska) bez želje da se mijenja sa bilo kime, sebi vrijedna, sposobna, brižna, emotivna, jasnih stavova, avangardna, buntovna, borbena i smjela, sebi lijepa, zadovoljna i ispunjana u svom tijelu i glavi, i jednako važno – sebi žena. Toj ženi nije stalo da se dopadne, I ona zna da ne treba svima ni da se dopada, a izbor je onda lak. Kome se ne sviđa, samo neka produži. Ona umije da priča i piše satima. Ona umije i da ćuti i da nestane - da ne bude prisutna, iako javno nikad nije bila prisutnija, da bude sve poželjnija, a sve nedostižnija, da se povuče u svoj svijet i da tako živi. 

I ako se nekada ostvari u ulozi majke neće se plašiti što neće dugo moći svoje dijete da nosi u naručju, jer dobra majka nije ona koja nosi, ona koja gleda i vidi svoje dijete, ona koja ga čuje (kad plače i kad je zove), ona koja ne može da ga stigne dok ono hoda ili trči… već je dobra majka ona koja voli, brine, osjeća, uči, vaspitava i koja u tome ne trpi, i ne zanemaruje (potpuno) sebe. Koja zna da mora sebi biti važna, vrijedna i dobra da bi to isto bila i za svoje dijete. Ako ga želi roditi, ako ga može roditi i ako i tu svoju ulogu osjeća i vidi kao važnu, a da to pritom ne radi pod pritiskom i kako bi drugima bila dobra i vrijedna. 

Žena koja je sebi film, koja je i revolucija i evolucija, koja je sebi spokoj, mir i cijela vasiona. 

… 

Zahvaljujem se organizatorima dva navedena događaja (personalno Banu ŽugičuNVU ART 365 i Bojani Obradović - Narodna biblioteka Njegoš u Nikšiču) na prilici da u posljednjih 10 dana govorim o pravima žena (uključujući posebno prava žena s invaliditetom – o feminizmu, seksualnosti, diskriminaciji, nasilju) i da probudim u sebi nekad usnulu ženu i podstaknem druge na budnost, pa možda i kroz drskost J i avangardu. 

O toj temi, isto u posljednjih 10 dana, pisala sam i u intervjuu za Zumiraj.me, i govorila u radijskoj emisiji Svijet žene, za RTV Nikšić

Autorski tekst Marine Vujačić 

Bijelo Polje, PR pres servis - U Crnoj Gori se povećava broj osoba s invaliditetom (OSI) koje vode postupke, sporove i predmete pred pravosudnim organima, ali njihovi ishodi nisu uvijek zadovoljavajući, zbog čega bi trebalo edukovati zaposlene u pravosuđu o njihovim pravima kako bi ih na adekvatan način zaštitili.

To je saopštila izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić povodom Seminara o pristupu pravdi i mehanizmima zaštite od diskriminacije OSI, koji je ta organizacija organizovala u Bijelom Polju.

Vujačić je kazala da je ovo treći seminar koji je UMHCG organizovao na istu temu, a koji je namijen onima koji se bave ljudskim pravima i pristupom pravdi za OSI - zaposlene u sudstvu, tužilaštvu, notare/ke, advokate/ice, zaposlene u organima policije i inspekcijskim organima.

“Teme koje smo obradili tokom seminara su: modeli pristupa invaliditetu i njihov uticaj na garancije prava osoba s invaliditetom, izjednačavanje mogućnosti, univerzalni dizajn, razumne i proceduralne adaptacije, višestruka i intersekcijska diskriminacija, s osvrtom na teže oblike diskriminacije osoba s invaliditetom, institutut besplatne pravne pomoći i načini komunikacije s osobama s invaliditetom”, navela je Vujačić u izjavi za PR Centar.

Ukazala je da je važno da se službenici koji se bave pristupom pravdi vode modelom pristupa invaliditetu zasnovanom na ljudskim pravima, pojašnjavajući da on jedini uvažava sve principe ljudskih prava OSI koje drugi modeli ne uvažavaju ili ignorišu.

Na pitanje koliko su se učesnici seminara, koje su organizovali do sad, susreli u radu sa zaštitom prava OSI, Vujačić je kazala da u svom radu nisu imali dovoljno iskustva u toj oblasti.

„Pitali smo učesnike seminara da li su se u praksi sreli sa primjerima zaštite prava OSI, a njihovi odgovori su nam pokazali da u ovoj oblasti nisu imali dovoljno iskustva, zbog čega je ovo tema koju konstatno treba pokretati i sprovoditi edukacije. Ne nekim seminarima smo govorili i o važnosti edukacije i zaposlenih u zdravstvu kada su u pitanju prava OSI i model pristupa zasnovan na ljudskim pravima”, rekla je Vujačić. Kazala je da su veliki dio seminara posvetili temi instituta (lišenja) poslovne sposobnosti, i negativnim efektima koje on nosi zbog neadekvatnog zakonodavsta i primjene u praksi.

„Polazi se od pretpostavke da su osobe s invaliditetom nesposobne da samostalno donose odluke i upravljaju svojim životom, zbog čega se u Crnoj Gori koristi zamjensko odlučivanje umjesto podržanog odlučivanja koje propisuje Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom. U tom segmentu, i zdravstveni radnici imaju značajnu ulogu i odgovornost”, navela je Vujačić.

Ukazala je da ukoliko u dovoljnoj mjeri nema postupaka pred različitim institucijama, to znači da OSI nisu u dovoljnoj mjeri osnažene da pokreću takve postupke, bilo zbog nemogućnosti da pristupe različitim institucijama ili nepristupačnih procedura da bi se postupci pokrenuli ili vodili, ili pak zbog nedovoljnog povjerenja u institucije.

„Međutim, besplatno pravno savjetovalište, koje u UMHCG pružamo, pokazuje da se povećava broj OSI koje vode različite vrste postupaka, ali da njihovi ishodi nisu uvijek zadovoljavajući. To znači da treba edukovati sudije, tužioce i advokate da zastupaju OSI da bi na adekvatan način zaštitile svoja prava”, istakla je Vujačić.

Savjetnica u instituciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore, Milena Krsmanović Iković, koja je bila trenerica na seminaru, kazala je je fokus njenog predavanja bilo pitanje pristupačnosti, proceduralnih i razumnih adaptacija i univerzalnog dizajna.

„Proceduralna adaptacija je izuzezno važna u postupcima pred organima javne vlasti, javnim službama, naročito sudovima. Proceduralna adaptacija predstavlja segment pristupačnosti i bezuslovna je obaveza. Pod proceduralnim adaptacijama podrazumijeva se širok opseg metoda, načina i sredstava komunikacija s OSI u sudskom postupku”, rekla je Krsmanović Iković. Pojasnila je da se osoba s invaliditetom koja učestvuje u sudskom postupku mora dati pravo izbora kojom metodom komunikacija će se koristiti.

„Razumne adaptacije predstavljaju segment individualne pravde i uzimanja u obzir individualnih potreba OSI u datom kontekstu. Pristupačnost važi za sve OSI, a razumne adaptacije za osobu sa rijetkim oštećenjima. Tako možemo govoriti o razumnoj adaptaciji na radnom mjestu, školi, vaspitno-obrazovnoj ustanovi... Razumne adaptacije nekad ne znače novac, već samo malo više vremena i razumijevanja”, kazala je Krsmanović Iković.

Advokat iz Bijelog Polja Josip Božović kazao je da u svom dosadašnjem radu nije imao priliku da se susretne sa zaštitom prava OSI.
„To je bio motiv da učestvujemo u seminaru i naučim nešto novo. Na seminaru su bile jako interesantne teme. Govorilo se od istorije diskriminacije OSI do njihove integracije u društvu i zaštite njihovih prava kroz konvencije, zakone i ostale akte”, rekao je Božović.

Ukazao je da je većina advokatskih i notarskih kancelarija nepristupačna za OSI, jer se nalaze u stambenim zgradama.

„Međutim, za razliku od sudova, advokati i notari imaju mogućnost da izađu na teren, uzmu potrebna punomoćja i preuzmu ostalo što je potrebno kako bi OSI ostvarila prava. Raduje me što se u sudu u Bijelom Polju vrši adaptacija na način da su obezbijedili rampu i lift za OSI, kao i taktilne staze za osobe oštećenog vida”, kazao je Božović.

Prvi Seminar na istu temu organizovan je u aprilu u Podgorici, dok je drugi održan u maju u Baru. Projekat P(O)(S)tupc(I)ma do pravde OSI sprovodi UMHCG uz finansijsku podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava posredstvom Konkursa za NVO u 2022. u oblasti zaštite lica sa invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti.

Izvor: PR Centar

Satertvejt, koja je boravila u osmodnevoj posjeti Crnoj Gori, rekla je da je nedavno otkriveni slučaj prokopanog tunela do depoa Višeg suda samo simbolični prikaz stanja u pravosuđu.

„Napadi na nezavisnost i nepristrasnost pravosuđa u Crnoj Gori su uobičajeni, a političari i mediji pokušavaju da utiču na odluke pojedinih sudija i tužilaca stavljajući ih u žižu javnosti“, ocijenila je specijalna izvještiteljka Ujedinjenih nacija (UN) o nezavisnosti sudija i advokata Margaret Satertvejt.

„Vidjela sam slučajeve u kojima Vlada na sebe preuzima zasluge sudija i tužilaca, kada joj to politički ide u prilog”, kazala je Satertvejt predstavljajući preliminarne zaključke posjete Crnoj Gori.

Satertvejt, koja je boravila u osmodnevoj posjeti Crnoj Gori, rekla je da je nedavno otkriveni slučaj prokopanog tunela do depoa Višeg suda samo simbolični prikaz stanja u pravosuđu.

Taj slučaj, kako je Satertvejt kazala, ukazuje na neadekvatno obezbjeđenje, izuzetno neprimjerenu infrastrukturu, kao i na povećan rizik miješanja spoljnih faktora u rad pravosuđa.

Prema njenim riječima, reakcije na taj događaj potvrđuju sveopštu tendenciju političkih aktera da javno komentariršu ponašanje sudija i tužilaca i da preuzimaju zasluge za rad tužilaštva.

„Mislim da je tretman tog slučaja pokazao određenu politizaciju. Treba pustiti pravosudnim vlastima da preuzmu svoju ulogu i da omoguće da se istraga sprovede pravično i robusno, i da se puste pravosudni organi da  donesu zaključke“, navela je Satertvejt.

Upitana kako gleda na korišćenje Skaj aplikacije Europola  kao dokaznog sredstva na suđenjima optuženim za organizovani kriminal, ona nije željela da komentariše korišćenja dokaza u pojedinačnim slučajevima.

„Ali svakako ohrabrujem vlasti da koriste sve potrebne i adekvatne dokaze, koji su legalno dostupni i koji su u skladu s procesima Evropske unije (EU) i prava na pravično suđenje”, dodala je Satertvejt.

Ona je rekla da se, tokom boravka u Crnoj Gori uvjerila u mnoge akspekte rada pravosuđa koji su za pohvalu.

„Pozivom da posjetim Crnu Goru, Vlada je pokazala svoju opredijeljenost da poboljša situaciju po pitanju nezavisnosti u radu sudija i advokata. Važni koraci u tom smislu već su preduzeti”, navela je Satertvejt.

Ona je kazala da je Crna Gora pokrenula dalekosežnu refomu pravosunodg sistema, kao i da njen Ustav i zakoni garantuju nezavisnost pravosuđa i stvaraju sistem insitucija koje garantuju podjelu vlasti.

Satertvejt je navela da je Specijalno tužilaštvo primijenilo proaktivan pristup u istraživanju i gonjenju aktivnosti koje spadaju u njihovu nadležnost ali i pokazalo nezavisnost u svom radu.

Ona je rekla da ju je puno sagovornika informisalo o svojim iskustvima s dobrim i pravičnim sudijama i tužiocima, ali da „postoji rizik da se ti ljudi obeshrabre i demoralizuju od sistema koji je navodno pod uticajem korupcije i nepotizma”.

„Obični ljudi se smatraju isključenim, iznevjerenim i nezaštićenim od sistema, koji ne čini sve što može da u svoje prioritete uvrsti pitanja kvaliteta, integriteta i ljudskih prava”, navela je Satertvejt.

Ona je kazala da je osnivanje Sudskog i Tužilačkog savjeta važan iskorak u sprečavanju neprimjerenog miješanja politike u rad sudova i tužilaštava ali da postoje određeni problemi po pitanju njihovog sastava i djelotvornog funkcionisanja.

Kako je Satertvejt navela, premda je prikladno da predstavnici zakonodavne vlasti budu uključeni u imenovanja najviših rukovodilaca u sudstvu i tužilaštvu, u praksi je političko nečinjenje dovelo do vakuuma u brojnim ključnim institucijama.

Ona je podsjetila da Skupština u više navrata nije uspjela da izabere sedmog sudiju Ustavnog suda, vrhovnog državnog tužioca, kao ni članove Sudskog savjeta iz redova uglednih pravnika.

„Poslanici u Skupštini trebalo bi da stave interes svoje države ispred političkih interesa i obezbijede imenovanje za te funkcije i to bez odlaganja”, rekla je Satertvejt.

Ona je kazala da su gotovo sve sudije i tužioci s kojima je razgovarala bili jasni u stavu da su uslovi u kojima rade očigledno nedostatni, zgrade u kojima rade su stare, prostor mali, a kancelarije prenatrpane.

„Bila sam šokirana neadekvatnim prostorijama za skladištenje arhive i dokaznog materijala, uključujući naoružanja i narkotika”, navela je Satertvejt.

Ona je rekla da se moraju obezbijediti dodatni resursi za Sudski i Tužilački savjet.

Satertvejt je kazala da je pravo na pristup pravdi zagarantovano brojnim međunarodnim ugovorima kojima je Crna Gora pristupila.

„Međutim, advokati i žrtve su mi rekli da pravosudni sistem ne omogućava pristup pravdi za sve. Zapažanja tokom moje posjete ukazuju na brojne prepreke koje stoje na putu ka postizanju pravde za mnoge pojedince i zajednice”, navela je Satertvejt.

Ona je poručila da je jasno šta Crna Gora treba da uradi dodajući da je država sposobna da odgovori na izazove koji su pred njom.

„Ako Crna Gora ne može ili neće da preduzme odgovarajuće korake da obezbijedi nezavisno, nepristrasno i kompetetno funkcionisanje cjelokupnog pravosudnog sistema, onda se mora razmotriti radikalna mjera utvrđivanja odgovornosti, kao što je veting (vetting)”, ocijenila je Satertvejt.

Ona je kazala da je na građanima da odluče da li je vetingodgovarajuća mjera za jačanje nezavisnosti i nepristrasnosti rada pravosuđa i tužilaštva, kao i da partneri u međunarodnoj zajednici treba da budu spremni da taj proces podrže, ako bude prihvaćen.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Strana 16 od 87

Back to top