„Žene s invaliditetom nekada nijesu dovoljno uključene ni u primarnoj porodici, pa samim tim ni u društvu. Nerijetko, biće ignorisane kada se teme odnose na materinstvo, roditeljstvo, seksualno i reproduktivno zdravlje, a onda neće biti ohrabrene i podržane ni da vode brigu o ovom segmentu zdravlja. U školi neće biti ohrabrivane da upravljaju svojim životima i da budu „vlasnice” sopstvenih života, niti edukovane o značaju obrazovanja. Tako, naučene da neko drugi odučuje o njima, a onda i ekonomski zavisne, rijetko će biti uključene u odlukama koje ih se tiču, pa i u proces jačanja rodne ravnopravnosti“, kaže Marina Vujačić iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Ženama s invaliditetom u Crnoj Gori se manje vjeruje u slučajevima nasilja nad njima, od njih se ne očekuje ni ono što su patrijarhalne norme za ženu u crnogorskom društvu, zakon ne prepoznaje njih i njihove potrebe u dovoljnoj mjeri, a praksa u još manjoj. U nizu različitih vidova diskriminacije s kojima se one susreću svakog dana, rodna je na vrhu liste, zajedno s invaliditetom.

Žena s invaliditetom, po poslednjem popisu iz 2011, ima preko 36 i po hiljada, odnosno 12% ukupnog  crnogorskog stanovništva. 

Višestruka diskriminacija tjera žene s invaliditetom da potiskuju i kriju svoju ženstvenost i seksualnost, kaže Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG.

Pored seksualnosti, tema braka i partnerskih odnosa je takođe izuzetak kada su žene s invaliditetom u pitanju. Istraživanje Inicijative mladih sa invaliditetom Boke je pokazalo da žene i djevojke s invaliditetom trpe visok stepen intersekcijske diskriminacije u zasnivanju partnerskih odnosa, koji je značajno veći nego kod članova/ica njihovih porodica. Čak 63% ispitanica s invaliditetom je doživjelo da im neko direktno (njih 30%) ili indirektno (njih 33%) kaže da nikad ne bi bio sa ženom s invaliditetom.

„Kao najslikovitiju činjenicu tog drugačijeg odnosa prema ženama s invaliditetom, često kažem, da se u crnogorskom društvu još uvijek očekuje da žena bude dobra supruga i majka, i ako se ne ostvari u tim ulogama, šta god drugo uradila, ne vrijedi. Odnosno, to neće cijeniti društvo. Na drugoj strani i ta tradicionalno očekivana uloga od žene, ne očekuje se od žena s invaliditetom, a i kada je one žele, nerijetko će im se osporavati ili ograničavati, odnosno zabranjivati“, objašnjava Vujačić.

„Zbog nevadenog, objašnjava ona, one se nerijetko stide svoje ženstvenosti i seksualnosti i potiskuju ih. Nadalje, ženama s invaliditetom se manje vjeruje i kada su žrtve nasilja, i slično kao Romkinje i Egipćanke koje trpe nasilje, biće zapostavljene, ignorisane i/li viktimizovane“, kaže Vujačić.

Dodaje da je očigledno da u svim oblastima života trpe diskriminaciju i po osnovu pola i invalidnosti, što otežava i njihov položaj čini složenijim i težim.

„Sve navedeno prouzrokuju stavovi i odnos prema invaliditetu, a na nivou javnih politika za posljedicu ima činjenicu da politike u oblasti invaliditeta ne prepoznaju u dovoljnoj mjeri žene s invaliditetom, dok isto tako politike u oblasti rodne ravnopravnosti, na adekvatan i sveobuhvatan način ne prepoznaju perspektivu invaliditeta“, zaključuje direktorica UMHCG.

Iako postoje jasne činjenice da su žene s invaliditetom višestruko ugrožene, nerijetko se od onih koji sprovode javne politike ili donose odluke može čuti kako oni žene s invaliditetom tretiraju jednako, zato smatraju da nema potrebe da se definišu „posebne” norme i mjere.

Vujačić objašnjava da upravo jednak tretman nekada dovodi do diskriminacije i isključenosti žena s invaliditetom i drugih grupacija koje su u neravnopravnom položaju i u nejednakim pozicijama.

Zakon o rodnoj ravnopravnosti ne ističe posebne mjere za zaštitu ni jedne od marginalizovanih grupa žena od diskriminacije, pa samim tim ni žena s invaliditetom. Zakon o zabrani diskriminacije prepoznaje i pol i invaliditet kao osnove po kojima je zabranjena diskriminacija, a u teže oblike diskriminacije ubraja višestruku diskriminaciju. Ipak, njime se ne definiše i ne zabranjuje intersekcijska diskriminacija, pa samim tim ni jedna nadležna institucija ne može utvrditi i zaštititi žene s invaliditetom u Crnoj Gori od ove vrste diskriminacije.  

S druge strane, ni Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom ne daje nikakvu dodatnu zaštitu ženama s invaliditetom od diskriminacije, i ne prepoznaje višestruko marginalizovan i stigmatizovan položaj u kome se one nalaze.

Takav je slučaj i sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici. On deklarativno garantuje posebne zaštite osobama s invaliditetom i hitnost u slučajevima zaštite ove grupe od nasilja u porodici ali ne propisuje nikakve konkretne mjere za zaštitu žena od ove vrste nasilja.

Glavna savjetnica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Dina Knežević, odgovarajući na pitanja Zumiraj, kaže da su žene s invaliditetom su u riziku od višestruke diskriminacije, a što utiče na sve aspekte njihovog života,  „Rodni stereotipi i predrasude zajedno s predrasudama o invaliditetu mogu dugoročno da utiču na smanjene mogućnosti ekonomske nezavisnosti žena s invaliditetom, kao i na nemogućnost ostvarivanja samostalnog života.“

Stav institucije Zaštitinika je da politike zapošljavanja osoba s invaliditetom moraju biti rodno osjetljive, odnosno voditi računa o ravnomjernom uključivanju muškaraca i žena kako bi oni imali jednake šanse na tržištu rada.

Nasilje nad ženama s invaliditetom: nestručnost plus stereotipi

„Posebno negativan aspekt rodno zasnovanog nasilja su sve vrste nasilja nad ženama s invaliditetom. Fenomen nasilja nad ženama s invaliditetom je mnogo složeniji, bilo da se radi o fizičkom, psihičkom, verbalnom, emotivnom, ekonomskom, seksualnom ili specifičnim manifestacijama nasilja“, objašnjava Knežević.

„U posebno teškoj poziciji su žene s invaliditetom koje su fizički zavisne od drugih osoba, a pogotovo ako je ta druga osoba muškarac, partner ili suprug“, kaže Marina Vujačić. Ona poznaje žene s invaliditetom koje su majke i koje zbog straha da će biti napuštene i da će same morati da odgajaju svoju djecu, trpe nasilje i žive u nasilju. Poznaje i one koje su samostalne i ekonomski nezavisne, a koje su izložene ili trpe iznudu, manipulacije i ekonomsku eksploataciju od strane muškaraca.

Njeno iskustvo pokazalo je da nadležni organi ne poznaju dovoljno specifičnosti nasilja nad ženama s invaliditetom, uključujući sve manifestacije nasilja nad njima, koje, po prirodi stvari, ne mogu trpjeti druge žene.

Kao neke od primjera ona navodi da žene s invaliditetom mogu trpjeti (i trpe) vid fizičkog nasilja koji se odnosi na uskraćivanje slobode kretanja, oduzimanjem pomagala za kretanje ili odbijanjem pružanja asistencije. Trpe i ekonomsko nasilje na način što im se, osim zarada, što je vid nasilja koji mogu trpjeti sve žene, oduzimanju i materijalna davanja iz oblasti socijalne zaštite. Nadalje, mogu trpjeti prisilnu medikalizaciju, ne samo na osnovu prisilnog smještaja u ustanove, nego i uskraćivanjem ili primoravanjem korišćenja medikamenata.

Iako je niz specifičnih vidova nasilja koje mogu trpjeti žene s invaliditetom dug, većina njih se ne nalazi u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici. Vujačić kaže da su oni u toku Javne rasprave, dostavili sugestije da se navedeni oblici definišu izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici te da ih je Ministarstvo pravde  odbilo ili djelimično prihvatilo, pa su samo prihvaćene njihove ranije dostavljene sugestije.

„Ni zajednica, a ni sistem – institucije i ljudi – nemaju dovoljno povjerenja u iskaz, svjedočenje i prenošenje iskustva žena s invaliditetom, pa nerijetko relativizuju njihova iskustva ili ih smatraju nerealnim. Ovo je pogubno jer može proizvesti i povlačenje žrtve, neprijavljivanje, a onda i nove oblike nasilja, u produženom trajanju“, objašnjava Vujačić.

Sam Ustav Crne Gore garantuje zabranu diskriminacije, jednakost pred zakonom, ravnopravnost žene i muškarca i zaštitu osoba s invaliditetom. Uprkos tome, realnost je nešto drugačija.

Vujačić kaže da pravosudni organi i institucije ne primjenjuju ni proceduralne adaptacije u postupku, prilikom prijave, saslušanja, svjedočenja, ispitivanja. Kaže da postoje primjeri seksualnog nasilja nad ženama s invaliditetom koji nijesu adekvatno procesuirani i odbačene su prijave iako su postojali i (medicinski) dokazi da se ono desilo. U nekim slučajevima, ni krivično djelo nije kvalifikovano na adekvatan način, kao obljuba nad nemoćnim licem (u slučaju nemogućnosti pružanja otpora) već kao silovanje, pa nije uzeta u obzir ni ta okolnost.

„Nakon ovakvih i sličnih iskustava, žene s invaliditetom nemaju i teško mogu imati povjerenje u institucije, a ako nemaju podršku porodice, onda ni najbližima blagovremeno neće saopštiti. Naše iskustvo, kroz pružanje psihološke podrške i besplatne pravne pomoći, ovo potvrđuje, ali i to da će žena s invaliditetom kada je dovoljno edukovana i osnažena prije prijaviti nasilje i što je važno – biće svjesna da se ono desilo i u stanju da ga prepozna“, ističe Vujačić za Zumiraj.

Instituciji Zaštitinika ljudskih prava i sloboda, kako su kazali našoj redakciji, nije pristigao veliki broj pritužbi žena s invaliditetom. Zbog toga, jedna od preporuka ove institucije je da je neophodno  posebno osnaživati dvostruko diskriminisanu grupu, žene s invaliditetom (koje su ujedno žrtve nasilja) da prijave nasilje, odnosno da prepoznaju mehanizme zaštite i mogućnost ostvarivanja prava na besplatnu pravnu pomoć u tim predmetima.

U skloništu Sigurne ženske kuće (SŽK) svake godine u prosjeku budu smještene od 2 do 4 žene s invaliditetom. U  poslednjih pet godina u skloništu je boravilo 14 žena s invaliditetom. To je za Zumiraj potvrđeno iz SŽK.

Iz SŽK potvrđuju navode Vujačić i kažu da su žene s invaliditetom grupa koja je među najranjivijima i najmarginalizovanijima u današnjem društvu. Dvostuka diskriminacija po osnovu invaliditeta i roda dovodi do toga da imaju iskustvo visokog stepena zloupotreba i nasilja svih vrsta,  fizičkog, psihičkog, ekonomskog i seksualnog.

„Najčešće se nasilje dešava unutar porodice (partner ili drugi članovi porodice s kojima živi), a isto se ne prijavljuje institucijama sistema. Razlozi neprijavljivanja i netraženja pomoći su uglavnom zavisnost žena s invaliditetom od osobe koja načešće vrši nasilje, osjećaj nemoći, teškoće u dokazivanju nasilja, informacija, nepristupačnost institucija, vezanost za porodicu, socijalna isključenost, te nepovjerenje u sistem“, objašnjavaju iz SŽK.

Njihovo iskustvo u radu s insitucijama sistema pokazuje da i dalje postoje nedostaci koji spriječavaju ženama s invaliditetom da ostvare pravo na zaštitu od nasilja. Potrebni su, smatraju, dodatni sistemi podrške, kako bi žene sa invaliditetom dobile poziciju u kojoj mogu da prekinu nasilje, prođu proces oporavka i započnu samostalan život. Dodatno je otežavajuće to što i institucije koje pružaju podršku generalno za žene žrtve nasilja, većina nema tehničkih i personalnih mogućnosti da bi svim ženama s invaliditetom, kao npr. ženama s oštećenjem sluha ili vida, omogućile pristup njihovim uslugama.

Na pitanje Zumiraj da li postoje pozitivni primjeri iz prakse iz SŽK kažu da ih ima, ali se česće se susreću sa negativnim primjerima. Za žene s invaliditetom pozitivan ishod može da se ostvari isključivo saradnjom svih institucija sistema zaštite, kao i uključivanjem pojedinih članova porodice, zaključuju.

S time je saglasna Marina Vujačić i kaže da sve navedeno, ne znači da nijedna žena s invaliditetom nema podršku, adekvatan odnos drugih i ulogu koju želi. Međutim, u konkretnom, da bi žene s invaliditetom imale adekvatnije uloge i položaj, svi bi morali i mogli biti uključeni: same žene s invaliditetom, njihove porodice, institucije, i mediji, zaključuje ona.

Podsjećamo, Crna Gora je potpisnica Instanbulske konvencije koju je ratifikovala 2013. Obaveze Crne Gore u skaldu s Konvencijom odnose se i na omogućavanje ravnopravne zaštite od nasilja žena, djevojaka i djevojčica s invaliditetom, a  u Konvenciji piše: „Članice će obezbijediti primjenu odredbi ove Konvencije, posebno mjera zaštite prava žrtava, bez diskriminacije po bilo kom osnovu“, među koje se uključuje i invaliditet.

I zdravlje trpi zbog rodne diskriminacije

Konvencija UN-a o pravima osoba sa invaliditetom, koju je Crna Gora ratifikovala 2009, je ženama s invaliditetom posvetila jedan član, šesti. U njemu se propisuje da države potpisnice priznaju da su žene i djevojčice s invaliditetom izložene višestrukoj diskriminaciji i u tom smislu preduzeće mjere radi osiguravanja punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i osnovnih sloboda od strane žena i djevojčica s invaliditetom.

Uprkos tome, žene s invaliditetom nerijetko su diskriminisane i od strane  stručnjaka kao što su ljekari i medicinsko osoblje, ako zbog (ne)pristupačnosti i uspiju da se pred njima nađu.

Istraživanje o nasilju i diskriminaciji nad ženama, djevojkama i djevojčicama s invaliditetom i vidovima podrške koja je potrebna njima i njihovim porodicama Inicijative mladih sa invaliditetom Boke pokazuje da je stepen intersekcijske diskriminacije žena i djevojaka s invaliditetom u ostvarivanju prava na zaštitu reproduktivnog zdravlja zabrinjavajući. Ukupno 44% ispitanica s invaliditetom ne ide redovno kod ginekologa, a kao razloge navode strah, negativna iskustva s ljekarima drugih struka i nepristupačnost, rezultati su istraživanja.

„Nepristupačnost zdravstvenih ustanova, procedura i komunikacije, nepristupačnost ili nepostojanje adekvatne opreme, i tome slično. Sve su to razlozi zbog kojih ispašta zdravlje žena s invaliditetom“, poručuje Vujačić iz UMHCG. 

„Svakako, vjerujem da je najznačajnije da budu osnažene i edukovane i da, u ovom slučaju, ginekolozi imaju adekvatne stavove, kako žene s invaliditetom ne bi zapostavljale ili potpuno zanemarivale svoje seksualno i reproduktivno zdravlje“, poručuje.

„Činjenica da i dalje sve zdravstvene ustanove nijesu arhitekstonski pristupačne, da su, na primjer, žene s oštećenjem sluha primorane da uvijek idu u pratnji druge osobe, zbog toga što medicinsko osoblje ne poznaje znakovni jezik, govori o tome koliko im je privatnost ugrožena“, smatra Vujačić.

Dodaje da djevojke i žene s invaliditetom prema kojima ni članovi porodice nemaju adekvatan odnos, već prezaštitnički i odnos kontrole, često i kada idu kod ginekologa, bivaju u pratnji nekog iz porodice i kada im nije neophodna ili potreba pomoć druge osobe.

„Lično, u posljednje vrijeme imam pozitivna iskustva, ali ona nikako nijesu pravilo jer, zbog posla kojim se bavim, susriječem se još uvijek dominantno s negativnim iskustvima djevojaka i žena s invaliditetom“, kaže Vujačić.

Izvor: Portal Zumiraj

Pripremio: Ivan Čović

Utvrđivanje Poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) je mnogima potrebno kako bi oprostili sebi i napokon počeli proces iscjeljenja, a sada je potreban i novi način razgovora o tome. 

Prijeko je potrebno da pronađemo novi način da pričamo o Poremećaju hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD). U proteklih nekoliko godina ušli smo u novo doba svijesti o ADHD-u.

Stereotipna slika nestašnog, hiperaktivnog dječaka blijedi, a medicinski stručnjaci, donosioci odluka i obični ljudi polako počinju da gledaju na dijagnozu kao ozbiljno, često doživotno stanje, koje mijenja živote i pogađa veliki broj ljudi.

Dio ovog procesa je retroaktivno otkrivanje mnogih slučajeva kod ljudi koji su kao djeca prošli ispod ljekarskog radara.

Međutim, dok sve veći broj ljudi sklapa sliku i dobija dijagnozu, način na koji razgovaramo o ovom stanju se mijenja.

Umjesto da bude znak teškoća koje predstoje, za mnoge od nas to je nevjerovatna vijest. Potvrda da stvari zaista jesu bile teške kao što smo osjećali, i ne, to nije bila samo lična slabost. Dijagnoza je ono što nam je omogućilo da oprostimo sebi i konačno počnemo s procesom ozdravljenja.

Prvi put mi stvaramo snažnu odlučnu zajednicu. Mada, naravno da pričamo o borbama koje donosi stanje, takođe, razgovaramo o neutralnim, čak i pozitivnim djelovima ADHD-a. Na primjer, kako široki raspon pažnje može podsticati nevjerovatne ideje, ili, obratno, o blagu skrivenom duboko u rupi „hiperfokusa”.

Počeli smo na sebe da gledamo kao na ADHD ljude, a ne kao na ljude s ADHD-om i učimo da na razlike u našem mozgu gledamo kao na nešto što suštinski utiče na to ko smo mi.

Ljudi sada postavljaju pitanje: Šta ako, kao kultura, o ADHD-u počnemo više da razmišljamo kao o kategoriji uma, a ne samo kao o „problemu”?

Zamislite kako bi društvo izgledalo kada bi naše obrazovne institucije, radna mjesta i socijalni sistemi bili dovoljno fleksibilni da se prilagode ljudima čiji mozak funkcioniše drugačije, umjesto što očekuju od pojedinaca da se uklope.

Da budemo jasni: bolji pristup liječenju, radnom mjestu, pristupačno obrazovanje i podrška države apsolutno su i dalje od suštinske važnosti. Ne kažemo da je nepravilno nazvati ADHD „poremećajem”, već da je to možda samo malo preusko.

Problem je u tome što „medicinsko stanje ADHD” mora smanjiti kvalitet vašeg života, u suprotnom sa zakonske i medicinske tačke gledišta, vi ga nemate. Međutim, nešto u vezi s tim djeluje nepošteno. To je stav da taj suštinski dio nas koji nas definiše i određuje način na koji funkcionišemo u svijetu može biti definisan isključivo kroz smetnje koje nam uzrokuje.

Dakle, kako da riješimo ove rastuće tenzije između poremećaja i identiteta?

Možda je korijen problema u tome koliki akcenat stavljamo na dijagnostički termin. Naša trenutna definicija ADHD-a je bila namijenjena samo tome da pomogne u utvrđivanju ko bi imao koristi od zakonskog pristupa strogo regulisanim ljekovima i dodatnim uslugama podrške.

„Proteklih godina, dosta vremena sam provela pokušavajući da objasnim da moj mozak funkcioniše drugačije od neurotipičnih ljudi u mom životu. Kroz vježbu, smislila sam prilično dobru metaforu. To je kao razlika između hodanja i plovidbe.“

Za neurotipične ljude (one bez neurološko razvojnih poremećaja), obavljanje stvari je poput hodanja po tlu. Praktično od rođenja vas uče kako to da radite, i većinom možete da idete pravolinijski. Naravno da postoje usponi i prepreke koje treba da savladate, ali obično možete da ih predvidite, a vaša brzina uglavnom zavisi od toga koliko energije imate. Nije uvijek lako potrčati, ali to je obično u okvirima vaše kontrole.

„Ali, makar za mene, obavljanje stvari je više kao da pokušavate da plovite s malim brodićem na moru.“ Ako vas nikada nijesu učili kako da plovite, zapravo ste prepušteni na milost i nemilost vjetrova i talasa. Ponekad vas oni guraju naprijed brzinom koja vam oduzima dah, ponekad je voda toliko nemirna da se samo trudite da ostanete na brodu. Možda nikada niste naučili da vaš brod ima jedro, pa godinama veslate protiv talasa, umjesto da ga razvijete.

Međutim, kada jednom naučite navigaciju, možete da radite u sprezi s okeanom. Možete sebi olakšati put kroz oluje, pronaći struje koje će vas odvesti gdje god vam je potrebno. Povremeno, putovanje će i dalje biti sporo i teško, ali uz pravu obuku i uz dobar vjetar, možda ćete čak stići do vaše destinacije prije nego oni koji putuju pješke.

„Da budemo jasni: bolji pristup liječenju, radnom mjestu, pristupačno obrazovanje i podrška države apsolutno su i dalje od suštinske važnosti. Ne kažemo da je nepravilno nazvati ADHD „poremećajem”, već da je to možda samo malo preusko“

Na osnovu mog iskustva u svijetu, ima mnogo ljudi koji imaju „mozgove okeane” poput mene, nezavisno od toga da li ispunjavaju kriterijume zvanične dijagnoze ADHD-a ili ne.

Stoga možda je potrebno da uvedemo drugu, manje medicinsku, riječ u razgovor.

„Mislim da bi obrazovni sistemi zaista mogli imati koristi od razgovora s djecom o tome kakav unutrašnji teren prelaze i od prilagođavanja metoda učenja tome. Vjerovatno bi i odraslim osobama pomogla neka vrsta ne-stigmatizovanog, ne-medicinskog jezika da opišu svoje obrasce produktivnosti.

Jedini problem je u tome što „mozak okean” zvuči malo čudno za moje odrasle uši. Srećom u jeziku već postoji sofisticiranija riječ koju bismo mogli usvojiti: „pelagičan”, što označava pripadanje otvorenom moru.

Zamislite da se ljudi s različitim varijacijama i nivoima simptoma identifikuju kao „pelagični” i da se okupe kao zajednica oko zajedničkih iskustava koje ovakav tip mozga donosi. Zatim, pored toga, mogli bismo i dalje koristiti pravno/medicinski termin za one od nas koji pate od poremećaja koji utiče na kavlitet života, a koji je često povezan s pelagizmom: ADHD. (Što bi, usput budi rečeno, značilo da oni od nas s poremećajem mogu početi da govore, „Oh, danas imam morsku bolest”. Ja mislim da bi to bilo baš slatko).

„Ne znam da li bi dodavanje još jedne oznake odgovaralo potrebama svih, ali mislim da bi kulturna riječ meni zaista pomogla da se uhvatim u koštac s isprepletenom mrežom mog identiteta i mog poremećaja.

U svijetu u kojem imamo ove dvije različite riječi, da, ja želim da izliječim moj ADHD. Ali to ne znači da ne želim da budem pelagična.

Volim okean u mom mozgu. Poznajem mnogo ljudi koji takođe vole svoje mozgove okeane. Samo nam je potrebna pomoć da naučimo da plovimo, i možda neke tablete za mučninu da nam olakšaju put.“

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

I ove jeseni, Kotor je bio domaćin filmskih priča, ideja, panel diskusija, radionica, projekcija kratkometražnih filmova, umrežavanja, jačanja svijesti, unaprjeđivanja saradnje, novih prijateljstava.

Međunarodni filmski festival Uhvati film Kotor 2023, po četvrti put je održan u Kotoru, gradu koji je svijetu predstavljen po svojoj ljepoti, kulturnoj i istorijskoj baštini, gradu koji poziva na inkluzivnost, koji razumije, podržava, baštini i mijenja perspektivu sa događajima čiji je domaćin.

Trodnevni festival koji nastoji upravo da svojim filmskim ostvarenjima mijenja perspektivu o učešću lica sa invaliditetom u sferi kulture, prikazao je, između ostalog, publici 20 regionalnih i domaćih kratkih filmova na temu invalidnosti, na temu snage, volje, izdržljivosti i nemjerljivog potencijala svakog glavnog protagoniste ili protagonistkinje.

Psihološkinja Olivera Marković u kotorskoj Gimnaziji otvorila je ovogodišnji Festival predavanjem na temu vršnjačke podrške, dok je drugi segment Uhvati filmić sa projekcijom animiranih filmova na temu inkluzije i radionicom sa osnovcima iz Osnovne škole Savo Ilić vodila glumica Branka Otašević.

U popodnevnim satima program je uključio radionicu fotografije Mijenjamo perspektivu, koju je vodio renomirani fotograf Duško Miljanić. Radovi polaznika/ca radionice biće dostupni na svim digitalnim platformama Festivala.

Drugog festivalskog dana, naš poznati reditelj Dušan Vuleković održao je radionicu Kako sam snimiti film. Okrugli sto MREŽA, nakon radionice, bio je prilika za predstavnike/ce filmskih festivala iz regiona, koji se bave temom invalidnosti u filmskoj industriji, da razgovaraju o mogućnostima i načinima unaprjeđenja saradnje u oblasti bolje vidljivosti festivala, a u cilju veće uključenosti lica sa invaliditetom u kulturni život regiona.

Panel diskusijom na temu žena i invaliditeta, te pitanjem gdje je tu film, Festival je na samom početku zaintrigirao prisutne da se zamisle o svom pogledu na svijet invalititeta kroz prizmu dvije ostvarene žene. Svojim razmišljanjima i stavovima učinile su svoje izazove našim. Marina Vujačić ispred UMHCG iz Crne Gore i Milesa Milinković iz KAO Parnas iz Novog Sada, svjedočile su o snazi i upornosti žena s invaliditetom ličnim primjerima. U ulozi moderatorke sa feminističkom okosnicom priči bila je Nataša Nelević.

Poslednji segment Festivala Kroasan, kafa i kratke priče, bio je rezervisan za reditelja i koordinatora Inkluzivnog filmskog kampa Seada Šabotića. Uz kafu i kroasane, u inkluzivnom okruženju, publika je imala mogućnost da se informiše, uči, razmišlja o potencijalnim perspektivama, da mijenja postojeće, ali i da svojim učešćem doprinese jačanju opšte, ne samo stručne svijesti o važnosti inkluzije, o značaju ostvarivanja ljudskih prava koja su jednaka za sve.

Gosti ovogodišnjeg Uhvati film Kotor 2023 bili su direktorica festivala Umjetnost bez ograničenja (Art Without Limits) iz Prištine Ganimete Sava i umjetnički direktor Burim Haliti koji su uspješno predstavili primjere svoje dobre prakse, izazove koje su imali i ideje za dalje unapređenje.

Festival organizuje NVU Art 365 uz podršku Opštine Kotor, Turističke organizacije Kotor, Sekretarijata za kulturu, sport i društvene djelatnosti Opštine Kotor, Kulturnog centra Nikola Đurković Kotor, Resursnog centra Peruta Ivanović i Filmskog centra Crne Gore. Festival su podržali i privredni subjekti Domaća trgovina, hotel Cattaro i hotel Porto In. Prijatelji festivala su: UMHCG, JU Gimnazija Kotor i Osnovna škola Savo Ilić.

Projekat je dio regionalne mreže Filmski festival Uhvati film koji realizuju partnerske organizacije iz regiona KAO Parnas Novi Sad, Udruga Spirit Rijeka, HO Partner Banja Luka i NVU Art 365 iz Podgorice.

Ničiji potencijal, kreativnost niti upornost ne možemo znati dok taj neko ne dobije priliku da je iskaže. I nije do okolnosti, izgovora, nemogućnosti. Volja je ona koja mijenja perspektivu! Zato, festivali ovog karaktera, ogromnog srca, malih nada, velikih ljudi u jednom krugu nastoje da pošalju poruku - mijenjamo perspektivu! 

Izvor: NVU ART 365

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva sve zainteresovane studente/kinje društvenih nauka, da se prijave za učešće na Radionici o izvještavanju baziranom na modelu pristupa invaliditetu zasnovanom na ljudskim pravima.

Radionica će se održati u Podgorici, u četvrtak, 28. septembra 2023, u Press sali Skupštine Glavnog grada Podgorice, s početkom u 11.00 časova.

Cilj ove aktivnosti je doprinijeti povećanju informisanosti i specifičnih znanja budućih novinara/ki, radio i TV reportera/ki i urednika/ca o modelima pristupa invaliditetu, što će, između ostalog, doprinijeti adekvatnom i kvalitetnom medijskom izvještavanju, odnosno pravilnom tumačenju i razumijevanju osnovnih pojmova u oblasti invaliditeta, čime će se ujedno uticati i na primjenu i poštovanje prava OSI.

Na Radionici će biti riječi o terminologiji OSI i modelima pristupa invaliditetu kako bi se studenti/kinje edukovali/e o upotrebi adekvatne terminologije i načinima adekvatnog izvještavanja i komunikacije s OSI. U okviru Radionice biće obuhvaćene neke od sljedećih tema: Modeli pristupa invaliditetu OSI, Društvena slika i medijsko izvještavanje o OSI, Zakonska regulativa – obaveze medija i prava OSI. Nakon teorijskog dijela, Radionica će obuhvatiti praktični dio u kojem će učesnici/e, u paru, pripremati medijski tekst na zadatu temu.

Učešće na Radionici mogu uzeti studenti/kinje političkih nauka s invaliditetom i studenti/kinje bez invaliditeta – smjer medijske studije i komunikologija (FPN, UDG i ostali privatni fakulteti u okviru kojih postoji smjer žurnalistika/novinarstvo), ali isto tako i svi/e studenti/kinje društvenih nauka, kao i zainteresovani/e novinari, TV i radio reporteri, urednici/e. Informisanju će dodatno doprinijeti i Džepni priručnik o modelima pristupu invaliditetu, kao i Leksikon pojmova u oblasti ljudskih prava OSI, koji će biti podijeljeni učesnicima/ama.

Zainteresovani/e se mogu prijaviti najkasnije do srijede, 27. septembra 2023, do 15.00 časova, dostavljanjem prijave na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Prijava za Radionicu o izvještavanju baziranom na modelu pristupa invaliditetu zasnovanom na ljudskim pravima, a za sva dodatna pitanja organizacione i tehničke prirode, informacije se mogu dobiti na telefone: 020/265-650; 067/801-761 i 069/385-981, radnim danima u vrijeme od 8.30 do 16.00 časova.

Aktivnost se realizuje u okviru prijekta P(O)(S)tupc(I)ma do pravde OSI, koji je finansijski podržan od strane Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.

Četvrto izdanje Međunarodnog filmskog festivala Uhvati film Kotor održano je od 22. do 24. septembra, na nekoliko lokacija u Kotoru. 

Program Festivala, bazično posvećenog osobama s invaliditetom, obuhvatao je 20 filmskih ostvarenja iz regiona i svijeta, a u holu Kina Boka pratila ga izložba fotografija Nevidljivi životi (Invisible Lives).

Sadržaj i tema filmova prikazanih na otvaranju Festivala bili su veoma ispirativni za debatu: Žene i invaliditet - Gdje je tu film? na temu diskriminacije žena s invaliditetom u segmentu prava na seksualno i reproduktivno zdravlje, na majčinstvo, porodicu, seksualnost. 

Osnovu ove neravnopravnosti Milesa Milinković, direktorica Filmskog festivala Uhvati film Novi Sad, vidi u patrijarhalnim idealima žene, u kulturološkim i sistemskim ograničenjima, ali i u duboko urezanim, naslijeđenim odnosima majki prema djetetu s invaliditetom, kao nepoželjnom, „nepostojećem”.  Od žena s invaliditetom se ne očekuje da se ostvare u ulozi majke, ali ne znači da sve žene s invaliditetom žele da se ostvare kao takve.

„Možda nije filmski savršen, ali je vrijednost ovog Festivala to što je „otrežnjujući”, edukativan, jer nažalost, u našem društvu još uvijek postoji puno nepoznanica i stereotipa. Zbog toga je film jako važan, a mi ćemo se truditi da stalno donosimo u naš region filmove i materijale koji mogu da unesu promjene”, poručila je Milinković.

Da se nije mnogo toga promijenilo, kada je u pitanju pristup prema osobama s invaliditetom, posebno ženama s invaliditetom, u odnosu na istoriju, potvrđuje se na mnogo načina. „Osobe s invaliditetom, i žene i muškarci, danas se „uništavaju” vrlo sofisticiranim metodama kao što je abortus u slučaju pretpostavke, odnosno medicinskih indikacija koje ukazuju da će se roditi dijete s invaliditetom (dok su ih nacisti spaljivali u gasnim komorama)„, primjećuje Marina Vujačić, direktorica UMHCG, te navodi sterilizaciju žena s invaliditetom (medicinska i nemedicinska) kao specifičan oblik nasilja, kojim se sprečava da se ostvare u ulozi majke. Moderatorka Nataša Nelević je naglasila potrebu da se žene s invaliditetom povežu sa feminističkim pokretom i „naoružaju” znanjem iz feminističke teorije, što je tema filma Čuće nas (We will be heard).

„Žene, ne samo žene s invaliditetom će rjeđe napuštiti muškarca kada on stekne invalidnost u braku, dok će muškarci češće ostaviti ženu kada ona stekne invalidnost u braku. Žene s iunvaliditetom i kada žele da se ostvare u partnerskim i porodičnim odnosima neće biti podržane, nego često zanemarene, osporavane, a nekada će im to biti i zabranjeno. Tema partnerskih i porodičnih odnosa, kao i seksualnosti, kao da ne postoji za njih. One su naučene da se još više stide, nego muškarci s invaliditetom, sebe, svog postojanja, svog tijela, svoje seksualnosti... Zbog toga jako teško govore o svojim ličnim iskustvima, a kada, ipak, govore, to rade u jako uskom krugu ljudi. Udruženje mladih sa hendikepom već godinama sprovodi besplatno pravno savjetovalište i psihološku podršku za žene s invaliditetom koje su iskusile nasilje. Tu one podijele svoje iskustvo, ispričaju, ali kad to treba dalje da se procesuira kroz institucije, neće ih biti par. One nemaju podršku porodice, njima malo ko vjeruje da su žrtve nasilja različitih oblika. U posebno nezavidnoj situaciji su žene s invaliditetom, koje su zavisne od drugih osoba – fizički, ekonomski, kako god. Osim fizičkog, one najčešće trpe verbalno, psihološko nasilje i to mnoge svakoga dana, a znam i one koje trpe ekonomsko nasilje, što od dijela zarade i prihoda, tako i od materijalnih davanja koja ostvarjuju po osnovu invalidnosti, do pokušaja ekonomskog i drugog eksploatisanja. O tome preteško govore, što zbog nepovjerenja, što zbog straha da će izgubiti ono malo podrške od uskog kruga ljudi koji im pružaju pomoć, što zbog nepristupačnosti institucija i sl, ali i zbog načina na koji se ishodi tih prijava završe”, ističe Vujačić i navodi primjer seksualnog nasilja nad jednom djevojkom s invaliditetom, koji je završen jako negativno po nju. „Iako je policija konstatovala da se to nasilje desilo, prijavu koju su podnijeli, odbacili su tužilaštvo i sud, pri čemu žrtva nasilja nije ispitivana na način koji je njoj pristupačan (nije mogla adekvatno da odgovori na pitanja), a ni krivično djelo nije kvalifikovano adekvatno, kao obljuba nad nemoćnim licem (jer žrtva nije mogla pružiti otpor), već kao silovanje”, dodaje Vujačić.

Za žene s invaliditetom se smatra da će pristati na sve i prihvatiti svakog muškarca, da su željne svega u partnerskim odnosima, što je apsolutno netačno. Užasni su komentari, koje su neposredno nakon ročišta izgovorili sudija i tužilac, koji su aludirali na to da je ta djevojka „željela seksualni odnos”, odnosno da joj to što se desilo ne škodi. Takvi ishodi, uključujući generalno žene uopšte koje trpe nasilje, dovode do toga da one teško to prijavljuju i pričaju o tome. Neka vrsta samopodrške postoji samo u užim krugovima. Mislim da feministkinje i organizacije koje se bave ženskim pravima treba da se edukuju upravo o modelima pristupa invaliditetu i o našim iskustvima da bi one mogle pružiti adekvatnu podršku, objasnila je Vujačić, dodajući da UMHCG uspješno sarađuje sa Centrom za ženska prava.

Festival organizuje NVU Art 365, uz podršku Opštine Kotor, Turističke organizacije Kotor, Sekretarijata za kulturu, sport i društvene djelatnosti Opštine Kotor, Kulturnog centra Nikola Đurković Kotor, Resursnog centra Peruta Ivanović i Filmskog centra Crne Gore. 

Projekat je dio regionalne mreže Filmski festival Uhvati film koji realizuju partnerske organizacije iz regiona KAO Parnas Novi Sad, Udruga Spirit Rijeka, HO Partner Banja Luka i NVU Art 365 iz Podgorice.

Među partnerima Festivala je i Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG). 

Izvor: Marina Vujačić, Boka News

Foto: Agencija CG News

U okviru obilježavanja Evropske nedelje mobilnosti juče je održan sastanak radne grupe koja je radila na izradi Plana održive urbane mobilnosti (SUMP), dok je danas organizovana simulacija Pristupačnost i inkluzivna mobilnost, koju je organizovao Sekretarijat za socijalno staranje Glavnog grada u saradnji s Udruženjem mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Na jučerašnjem sastanku zamjenik gradonačelnice Luka Rakčević, naglasio je da je održiva urbana mobilnost na listi prioriteta gradske uprave, čiji će mandat trajati naredne četiri godine. Istakao je da su mnogi pozitivni iskoraci urađeni od donošenja Plana održive urbane mobilnosti, ali isto tako vjeruje da je glavni zadatak kolega da u naredne četiri godine kompletiraju taj proces i zaokruže ga na valjani način.

„Vizija je prilično jasno definisana, ona se odnosi na autobuski prevoz i na biciklistički prevoz i širenju pješačkih staza. Vjerujem da smo krenuli sa svih frontova paralelno, ali se nadam da ćemo uspjeti da za godinu dana imamo rezultate“, kazao je zamjenik gradonačelnice Luka Rakčević. Na radnom sastanku Jasna Sekulović u ime Njemačkog društva za Međunarodnu saradnju (GIZ) predstavila je SUMP, usvojen 2020., a koji je podržan od strane Otvorenog regionalnog fonda za jugoistočnu Evropu.

„Kada se osvrnemo pet godina unazad, mi već u Crnoj Gori imamo ovaj plan za Podgoricu, a u međuvremenu smo takođe dobili planove za Kolašin i Rožaje. Vjerujem da smo, nakon četiri godine, koliko se pripremao taj plan, mnoge stvari osvijestili bolje. Tokom izrade SUMP-a, gotovo 5.000 ljudi dalo je svoje mišljenje o predloženim rješenjima koje su stručnjaci ozbiljno uzeli u obzir“, istakla je Jasna Sekulović. Profesor Radoje Vujadinović, naglasio je važnost zadržavanja na istom kursu strateškog planiranja saobraćaja.  „Važno je nastaviti sa ovom pričom, da gradska uprava bude i dalje posvećena ovom planu. Vidimo značajan iskorak kada je u pitanju javni prevoz, a s druge strane u sektoru biciklizma imali smo izgradnju infrastrukture, određene subvencije, aktivnosti kako gradske uprave, tako i NVO Biciklo.me. Međutim biciklističke staze nijesu dovoljno iskorišćene“, kazao je profesor Vujadinović.

Juče je održana i simulacija kretanja pomoću pomagala (kolica i bijelog štapa) u centru Podgorice, s ciljem da se ukaže na izazove s kojima se tokom kretanja suočavaju osobe s invaliditetom i načine na koje se isti mogu riješiti. Prepreke u vidu neprilagođenih trotoara, ulica, autobuskih stajališta, nepropisno parkiranih vozila, u znatnoj mjeri onemogućavaju slobodno kretanje, a samim tim i ravnopravno učešće osoba s invaliditetom u životu zajednice.

Uz podršku predstavnika Saveza slijepih Crne Gore (SSCG), učesnici simulacije su imali priliku i da pomoću tzv. simulacijskih naočara dožive iskustvo osoba s različitim oblicima oštećenja vida. Ova aktivnost bila je prilika i da se istakne da Glavni grad Podgorica, kroz sve svoje aktivnosti, kontinuirano radi na unaprjeđenju uslova za život osoba s invaliditetom u našem gradu, tako da je u prethodnom periodu ugrađeno oko 4,5km taktilnih staza za osobe s oštećenjem vida, dok se kontinuirano pružaju servisi podrške za osobe s invaliditetom: aktivnosti podrške za život u zajednici, mobilni timovi i pristupačan prevoz od vrata do vrata, u saradnji s partnerima iz civilnog sektora. Zaposleni i volonteri UMHCG su dijelili i promotivno-edukativni materijal o bezbjednosti OSI u saobraćaju. 

Događaju su prisustvovali predstavnici uprave Glavnog grada Podgorica, Sekretarijata za socijalno staranje,  odbornici iz Skupštine glavnog grada, zaposleni u Glavnom gradu, predstavnici UMHCG, Organizacije slijepih za Podgoricu, Danilovgrad i Kolašin, Saveza slijepih Crne Gore.  Predsjednik Savjeta za pitanja lica sa invaliditetom u Skupštini Glavnog grada Goran Šćepanović istakao je da je simulacija bila prilika da se odbornici i neposredno upoznaju s izazovima s kojima se OSI suočavaju i da će Savjet u daljem radu uložiti napore da doprinese rješavanju ovih problema. 

Izvor: Glavni grad Podgorica

Pripremio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) organizuje jednodnevni Seminar o pristupu pravdi i mehanizmima zaštite od diskriminacije osoba s invaliditetom (OSI), s akcentom na razumne i proceduralne adaptacije. 

Seminar će biti organizovan u Bijelom Polju, u petak, 29. septembra 2023, u hotelu Franca, s početkom u 12.00 časova. 

Cilj održavanja Seminara je unaprjeđenje saradnje u oblastima od zajedničkog interesa, a naročito prilikom ostvarivanja i zaštite prava osoba s invaliditetom, čime se teži uticati na adekvatniji pristup pravdi osoba s invaliditetom. 

Planirano je da se na Seminaru obuhvate neke od sljedećih tema: Modeli pristupa invaliditetu i njihov uticaj na garancije prava OSI u oblasti jednakog proznanja pred zakonom i pristupa pravdi, Izjednačavanje mogućnosti, razumne i proceduralne adaptacije, univerzalni dizajn, Institutut besplatne pravne pomoći i načini komunikacije s OSI.

Trenerice na Seminaru biće: izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić i savjetnica u instituciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore Milena Krsmanović Iković.

Seminar će se zasnivati na principima neformalnog učenja, i pored predavanja, sadržaće i diskusiju, razmjenu iskustava iz prakse, prezentacije i različite druge interaktivne metode.

Učešće na Seminaru mogu uzeti zaposleni/e u sudstvu, tužilaštvu, notari/ke, zaposleni/e u organima policije: Ministarstvu unutrašnjih poslova i centrima bezbjednosti, kao i zaposleni/e u inspekcijskim organima.

Ovim putem, pozivamo sve zainteresovane da pošalju prijave za učešće na: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. do 27. septembra do 12.00 časova, a za sva dodatna pitanja organizacione i tehničke prirode, informacije se mogu dobiti na telefone: 020/265-650; 067/801-761 i 069/385-981, radnim danima u vrijeme od 8.30 do 16.00 časova.

Seminar se realizuje u okviru projekta P(O)(S)tupc(I)ma do pravde OSI, koji je finansijski podržan od strane Ministarstva ljudskih i manjinskih prava, u oblasti zaštite lica sa invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti. 

Međunarodni filmski festival Uhvati film Kotor svoje četvro izdanje imaće od 22. do 24. septembra na više lokacija u Kotoru.

Pored projekcija 20 kratkometražnih filmova na temu invalidnosti, publika će moći da pogleda i regionalna filmska ostvarenja na ovu temu kao i jedan domaći film. 

Festival počinje projekcijom filmova i predavanjem psihološkinje Olivere Marković u kotorskoj Gimnaziji na temu: Vršnjačka podrška - I meni je važno. Festivalski program nastavlja se segmentom Uhvati filmić u Osnovnoj školi Savo Ilić. Učenici će pogledati animirane filmove na temu inkluzije, a na istu temu radionicu i razgovor s učenicima imaće glumica Branka Otašević. U petak u popodnevnim satima počinje Radionica fotografije Mijenjamo perspektivu koju tokom festivala vodi fotograf Duško Miljanić. Na svim digitalnim platformama Festivala moći ćemo da pogledamo radove polaznika. 

U petak veče, tokom svečanog otvaranja biće otvorena izložba fotografija Nevidljivi životi (Invisible Lives), a održaće se i panel diskusija: Žene i invaliditet - Gdje je tu film, koju moderira Nataša Nelević, a učesnice su Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) i Milesa Milinković, izvršna direktorica Filmskog festivala Uhvati film Novi Sad.

Drugog festivalskog dana Majstorska klasa (Masterclass) na temu Kako sam snimiti film održaće reditelj Dušan Vuleković, a zatim će biti održan okrugli sto MREŽA, na kome će učestvovati predstavnici filmskih festivala iz regiona i Evrope koji se bave temom invalidnosti u filmskoj industriji.

Festival se završava segmentom Kroasan, kafa i kratke priče, gdje će gost biti Sead Šabotić reditelj i koordinator Inkluzivnog filmskog kampa. 

I ove godine ulaz je besplatan za sve programske segmente.

Festival organizuje NVU Art 365 uz podršku Opštine Kotor, Turističke organizacije Kotor, Sekretarijata za kulturu, sport i društvene djelatnosti Opštine Kotor, Kulturnog centra Nikola Đurković Kotor, Resursnog centra Peruta Ivanović i Filmskog centra Crne Gore.

Festival su podržali  i privredni subjekti Domaća trgovina, hotel Cattaro i hotel Porto In. 

Prijatelji festivala su: UMHCG, JU Gimnazija Kotor i Osnovna škola Savo Ilić.

Projekat je dio regionalne mreže Filmski festival Uhvati film koji realizuju partnerske organizacije iz regiona KAO Parnas Novi Sad, Udruga Spirit Rijeka, HO Partner Banja Luka i NVU Art 365 iz Podgorice.

Izvor: Portal Radiokotor.info

Pripremio: Ivan Čović

Jednom sam pročitao jedan članak u muškom časopisu koji je ostavio snažan dojam na mene. Bili su to stihovi napisani od strane muškarca koji su mi se urezali u sjećanje.

U tom članku je bilo rečeno: „Sve dok žena nešto traži od tebe, dok te gnjavi i ljuti, sve je u redu. Ona te oblikuje za sebe. Ali čim utihne, čim počneš sve uređivati za nju, znaj da je to početak kraja. To se naziva „labudova pesma“. Tada muškarcu izgleda kao da je život postao idiličan, odnosi su se sredili, ali u tom trenutku žena pravi druge planove, planira koliko vremena treba da dobije kartu i gdje će letjeti. Zauvijek." 

„Ove riječi su me natjerale na razmišljanje. Ima li istine u tome? Može li nešto tako bezazleno kao utišavanje žene biti početak kraja veze? Ima li veze između zadovoljstva žene i stabilnosti odnosa? Razmišljajući o tome, prisjetio sam se Irine Kakamade (Irina Khakamada), koja je jednom prilikom tokom direktnog prenosa na svojoj društvenoj mreži izjavila da je početak kraja veze najmanja iritacija koju partner izaziva“.

„Ako primijetite da vas nešto iritira, znajte da je ova faza života s tom osobom prošla“. Ova izjava je izazvala podijeljena mišljenja žena. Neki su podržali Irinu, dijeleći svoje priče i potvrđujući da su se slične situacije događale i njima. Tvrdili su da nema povratka sreći i da sve prolazi. 

S druge strane, drugi su se smijali uz emotikone u komentarima, tvrdeći da bi brakovi u principu bili nepostojeći ako se od muža razvodimo nakon svake iritacije ili svađe. „Uzimajući u obzir sve ove perspektive, sjetio sam se jedne priče koju mi je prijateljica ispričala“. 

Ona nikada nije razmišljala o razvodu i živjela je sa svojim mužem više od deset godina. Međutim, jednom je njen muž otišao na službeni put na mjesec dana, a ona je ostala sama na farmi, očekujući dosadu i tugu. No, tada su se pojavile njene komšinice. One su predložile organizovanje djevojačke večeri. Ubrzo je i sama pozvala daleke rođake da posjete njen dom.

Kada su rođaci otišli, nova komšinica iznad nje pozvala ju je u goste kako bi se izvinila za nered. Zatim su sjedjeli zajedno, pili čaj, razgovarali i smijali se. Nekoliko dana kasnije, njen muž se vratio kući, ali ona je shvatila da se s njim osjećala kao ptica u kavezu. Nije bilo tema za razgovor, smijeha ni mogućnosti da pozove prijatelje u posjetu. 

To nije bilo prihvaćeno u njihovoj porodici. Kao da je nestalo kiseonika, ali ne samo u plućima, već i u duši. „Pitao sam se kako je mogla živjeti sve te godine u takvoj situaciji. Ova priča me navela na razmišljanje o različitim aspektima ženske prirode“. Žene su različite, iako možda nema toliko neustrašivih avanturista koji su spremni odreći se svega što su izgradili kako bi započeli nešto novo.

Ipak, žena je kreativno biće. Njena razdražljivost u većini slučajeva može biti razlog da uzme valerijanu, umjesto da dijeli imovinu stečenu zajedno. Postoji jedna poslovica koja kaže: „Ako tražite prijatelja bez mane, ostaćete bez prijatelja." 

„Takođe se sjećam jednog poznatog psihologa koji je ispričao priču o jednoj vrlo imućnoj ženi koja je došla kod njega i stalno pričala o nedjelima i greškama svog muža“. Svaki put ga je pitala: „Trebam li se razvesti od njega? Što kažu tvoje pametne knjige? Je li vrijeme za to?" Na to joj je psiholog odgovorio: „To je na tebi."  Ona je bila iznenađena i pitala: „Za što te plaćam?" Psiholog je odgovorio da je na njoj da donese odluku, jer niko ne poznaje situaciju bolje od same sebe. 

„Sjetio sam se i izjave umjetnice Fride Kalo (Frida Kahlo) koju je uputila svom suprugu: „Ne tražim od tebe da mi se izvinjavaš kada mislim da si pogriješio. Ne tražim od tebe da me zagrliš kada mi je najpotrebnije. Ne tražim od tebe da mi kažeš koliko sam lijepa, čak i ako to nije istina. Ne tražim od tebe da me nazoveš i kažeš kako je protekao tvoj dan i kako mi nedostaješ. Ne tražim od tebe da mi zahvališ za sve što činim za tebe i da se brineš o meni kada mi je duša suha. Ne tražim od tebe da me slušaš kada imam tisuću priča za ispričati. Ne tražim od tebe da učiniš nešto za mene, pa čak ni da pokušaš biti tu zauvijek. Jer ako moram sve to tražiti od tebe, onda to više ne želim."

Izvor: Portal Svezazenu.net

Pripremio: Ivan Čović

Nezavisni monitoring mehanizam za praćenje sprovođenja Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom bio je u terenskoj posjeti vaspitno - obrazovnim ustanovama u Bijelom Polju i Centru za djecu i mlade sa smetnjama u razvoju Tisa.

Obilazak je započet posjetom javnoj predškolskoj ustanovi Dušo Basekić, jedinicom Pčelica, gdje je razgovarano s direktoricom Dijanom Kovačević.

Ovu ustanovu pohađa 1.200 djece, od čega desetoro djece ima rješenje o usmjeravanju. Od pet objekata predškolske ustanove, dva imaju elemente pristupačnosti, uključujući objekat koji je posjetio Nezavisni monitoring mehanizam, koji ima lift, pristupačne toalete i dr.

Konstatovan je nedostatak pojedinih elemenata pristupačnosti, kakvi su taktilne trake i obilježja na Brajevom pismu. Ustanova je uključena u pilot projekat rane intervencije. Direktorica, koja je i predsjednica Komisije za usmjeravanje, konstatovala je da se rješenja o usmjeravanju, zbog nedostatka materijalnih i kadrovskih uslova, ne realizuju u praksi u svim segmentima i na potpun način. U ovoj ustanovi je zaposleno sedam asistenata u nastavi, a među zaposlenima su četiri osobe s invaliditetom.

Posjeta je organizovana i u  JU OŠ Dušan Korać, uz razgovor s direktoricom Todorom Popović, koordinatorkom za inkluzivno obrazovanje Nejrom Mekić i stručnim saradnicama.

Ovu ustanovu pohađa 20 djece s invaliditetom,  koja imaju rješenje o usmjeravanju. Od tog broja, devet učenika/ca pohađa nastavu u integrisanom odjeljenju, a 11 redovnu nastavu. Škola je renovirana i ima elemente pristupačnosti.

U školi je zaposleno osam asistenata na neodređeno vrijeme, a među zaposlenima nema osoba s invaliditetom. Konstatovana je potreba za dodatnim stručnim kadrom, posebno još jednim logopedom i oligofrenologom.

Škola nema posebni tim koji pruža psiho-socijalnu podršku roditeljima djece s invaliditetom, što se očekuje da će niti razvijeno u okviru rane intervencije.

Problematizovalo se i pitanje prakse da se u rješenjima za djecu koja se usmjeravaju u integrisana odjeljenja ne navode asistenti kao mjera podrške. Škola nema literaturu u pristupačnim formatima, niti asistivnu tehnologiju, a stručne radnice improvizuju didaktički materijal.

Tokom posjete JU Srednja stručna škola, zapaženo je da je objekat u potpunosti nepristupačan za osobe s invaliditetom.

Od 680 učenika/ca 14-oro je s invaliditetom. U školi su zaposlena dvije osobe s invaliditetom, kao i sedam asistenata u nastavi, od čega tri na neodređeno vrijeme. Problematizovano je izvođenje praktične nastave za učenike/ce s invaliditetom zbog nedostatka elemenata pristupačnosti, a škola nema psihološku, već samo pedagošku službu. Između ostalog, identifikovan je problem da sva djeca s invaliditetom nemaju rješenje o usmjeravanju, a jedno dijete je, kako smo obaviješteni, zbog otpora roditelja usmjereno tek u 4. razredu srednje škole. Škola nema koordinatora za inkluzivno obrazovanje, a ukazuju i da samo par djece ima individualni tranzicioni plan iz osnovne škole. Razgovor je obavljen s direktorom Zoranom Vukovićem.

Posjeta je završena obilaskom Centra za djecu i mlade sa smetnjama u razvoju Tisa, a Monitoring tim je obavio razgovor s direktorom Ensadom Omerovićem.

Centar ima 15 stalno zaposlenih, od čega pet stručnih radnika i jednog stručnog saradnika. Preko Zavoda za zapošljavanje (ZZCG), iz dva projekta, angažovano je 10-ak lica. Centar ima 35 korisnika/ca, od čega 10-oro mladih koji su preko 18 godina, a do 10 godina imaju 15-ak korisnika/ca.

Centar je pristupačan i dobro opremljen, pa između ostalog ima bazen, slanu i asistivnu sobu. Ustanovljena je praksa obnavljanja ugovora s roditeljima korisnika na nivou godine, radi upoznavanja s novim uslugama, pravima i obavezama. Po dva puta godišnje se organizuju individualni i grupni roditeljski sastanci, a individualno razvojni plan, između ostalih, potpisuje i roditelj. Centar je uključen u projekat rane intervencije.

Izvor: Ombudsman

Pripremio: Ivan Čović