APEL 28 NEVLADINIH ORGANIZACIJA: Skupština da stavi na dnevni red Rezoluciju o osudi zločina Izraela u Palestini

Zbog trenutne humanitarne krize i genocida koji je u toku vrijeme je da odmah djelujemo bez odlaganja, zato pozivamo Skupštinu Crne Gore i njenog predsjednika Andriju Mandića da konačno stavi na dnevni red posljednju dugo čekanu tačku Predlog rezolucije o osudi zločina Izraela u Palestini sa 9. sjednice, poručuje u zajedničkom saopštenju 28 nevladnih organizacija potpisnica Apela za usvajanje Rezolucije o osudi zločina Izraela u Palestini.

Svakodnevno svjedočimo porastu izraelskih zločina i sve većim brojem ubijenih Palestinaca, posebno djece i žena, prisilnom raseljavanju, izgladnjavanju i potpunoj destrukciji pojasa Gaze, tako i zločinima koji se dešavaju na Zapadnoj obali, posebno porastu nasilja izraelskih doseljenika, rušenja palestinskih domova, širenju izraelskih naselja i skrnavljanju svetih mjesta.

Naglašavaju da dan za danom svjedočimo zločinima Izraela, koji predstavljaju grubo kršenje brojnih međunarodno pravnih akata, poput: Ženevskih konvencija i pripadajućih protokola, a naročito (Četvrte) Konvencije o zaštiti civila u vrijeme rata; Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, naročito u kontekstu člana 5 koji propisuje obavezu država da garantuje kažnjavanje počinilaca genocida u okviru svojeg pravnog sistema; UN konvencije o pravima djeteta. 

Izrael je otvoreno odbio brojne rezolucije Savjeta bezbjednosti i Generalne skupštine UN kojima se poziva na momentalni prekid vatre i hitno omogućavanje ulaska humanitarne pomoći u Gazu. Izrael je prekršio brojne i druge međunarodne akte koji garantuju zaštitu osnovnih ljudskih prava, a koje su Crna Gora i Izrael ratifikovali i time se obavezali ne samo na njihovo poštovanje, već i promociju principa koji leže u osnovi međunarodnog prava.

Podsjećaju da je Međunarodni sud pravde prošle nedjelje pozvao sve države da preispitataju svoje bilateralne odnose sa Izraelom kako bi osigurale da njihova politika ne pomaže u kontinuiranoj agresiji Izraela na palestinski narod, bilo direktno ili indirektno.

Međunarodni sud pravde je izraelsku okupaciju proglasio nezakonitom i odredio da se mora u potpunosti prekinuti i što je prije moguće;

Međunarodni sud pravde konstatovao je da okupacija krši Povelju UN-a, ljudska prava i međunarodno humanitarno pravo, uključujući posebno zabranu rasne segregacije i aparthejda kao i da su sva izraelska naselja na okupiranoj palestinskoj teritoriji nezakonita i da se moraju demontirati, i da svi izraelski setleri moraju biti evakuisani;

Međunarodni sud pravde je proglasio da izraelska nezakonita okupacija ne samo da narušava već i uništava pravo palestinskog naroda na samoopredjeljenje u svojoj zemlji, uključujući pravo na vlastitu državu, navode u zajedničkom saopštenju. 

Apeluju na sve poslanike da usvoje ovu Rezoluciju shodno svim rezolucijama i međunarodnim konvencijama prema kojim se Crna Gora obavezala kao i odlukama i pozivima Međunarodnog suda pravde i drugih UN tijela i doprinese zaustavljanju izraelskog genocidnog rata i sve teže humanitarne katastrofe u Palestini.

28 nevladinih organizacija potpisnice su Apela za usvajanje Rezolucije o osudi zločina Izraela u Palestini u Skupštini Crne Gore: Građanska alijansa; NVU Djeca Crne Gore; Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore; Udruženje roditelja "Oaza" Bijelo Polje; Centar za ženska prava; Crnogorski ženski lobi; SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Ulcinj; Udruženje hendikepiranih Srce; Nvo Prima; NVO Carep; Asocijacija Spektra; Centar za održivi razvoj i saradnju; NVO Naša akcija; NVO Prima; NVO Euromost; Udruženje raseljenih Roma i Egipćana Kosmeta u Crnoj Gori; NVU “Staze”; Udruženje za razvoj civilnog društva; NVO Punctum; NVU Arte Sano; NVO Opštinsko udruženje multiple skleroze Bijelo Polje; NVO Zora; NVO Most kulture; NVO ,,Ključ"; Akcija za održivi razvoj - Oikos; Agencija za lokalnu demokratiju; Društvo crnogorsko palestinskog prijateljstva; SOS telefon Rožaje. 

Rampe na Žutoj plaži – Kotor, su ranijih godina postavljane bez konsultacija s osobama s invaliditetom, ne uzimajući u obzir njihovu potrebu za diskrecijom prilikom namještanja proteza, presvlačenja i intimnih momenata; zbog toga, kao i zbog nedostatka jednostavnog korišćenja i održavanja one nisu ni zaživjele.

Osobe s invaliditetom u Kotoru i u drugim primorskim opštinama i dalje nemaju pristup za ulazak u more, iako je to nešto što se podrazumijeva kao jedan od standarda za prevazilaženje arhitektonskih barijera i zvjezdica plus za visoko rangiranje turističke destinacije kakva je Boka Kotorska.

U svijetu odavno postoje različiti inovativni mehanizmi kojima je olakšan prilazak osoba s invaliditetom za kupanje na otvorenom, a kod nas osobe koje koriste kolica mogu da računaju na kupanje samo ukoliko imaju nekoga ko ih na rukama može prenijeti do vode. Svi ostali, ne samo domaći, nego i gosti, turisti, a takvih nije malo, u ovim vrelim ljetnjim danima sa neizdržljivim temperaturama, mogu samo da maštaju o rashlađenju u moru. Uz to se, naravno, osjećaju diskriminisanim jer nemaju mogućnost da se kupaju kao i ostali, te u svoja četiri zida priželjkuju da lokalna uprava konačno postavi neku funkcionalnu, jednostavnu rampu za pristup moru. Minulih godina u Kotoru su bile postavljene dvije vrste pomagala za ulazak osoba s invaliditetom u more, ali nijedno od njih nije zaživjelo niti se održalo kao funkcionalno rješenje. Ideja ima puno, to ne mora da košta mnogo, a važno je da se ovakav način kupanja osoba s invaliditetom popularizuje, da se i same osobe oslobode predrasuda i stereotipa.

Mnogo je osoba s invaliditetom iz cijele Crne Gore koje dolaze na more u pratnji svojih bližnjih u potrazi za prigodnim mjestom za ulazak u more, a takvih plaža je malo. Na Prčanju smo na jednoj maloj plaži sreli roditelje iz Nikšića koji su doveli svoju ćerku da se okupa. Morali su je iznijeti iz automobila i donijeti je do same vode na rukama, a isto tako da je vrate nazad. Kažu da je lijepo što su u Starom gradu Kotoru na Parilu otvorili toalet za osobe s invaliditetom, ali da je velika poteškoća to što ne mogu naći mjesto za parking – sva ona parking  mjesta u blizini grada označena za osobe s invaliditetom redovno budu zauzeta.

Godine i godine su prošle otkada sam se kupala u moru, jako volim more i bilo bi mi drago da imam prostor gdje bih mogla da uđem u vodu i okupam se, ali ga nema, kaže Ljuba Šljuka, članica Udruženja paraplegičara Kotora. Sjeća se da je prije više godina na Žutoj plaži bila postavljena prva rampa koja je trebalo da omogući ulazak u more, međutim to nije dobro funkcionisalo, pa su je demontirali. Kasnije su, priča nam Ljuba, na obali Dobrote iza Žute plaže postavili su mehaničku ruku, ali ni to nije zaživjelo, jer je pristup kolicima preko šljunka bio nemoguć. Takve komplikovane mehanizme treba i održavati, a to iziskuje zapošljavanje stručne osobe.

To bi bilo dobro da je na nekom prostoru gdje su se kolica mogla komotno kretati, ali nije bilo tako. Staza je bila betonirana tačno do te mehaničke ruke, ali osobe sa invaliditetom nisu mogle lagodno prići sa strane te staze gdje je bio šljunak, a po njemu se kolica ne mogu kretati. Ni to nije funkcionisalo i samo je tako stajalo neko izvjesno vrijeme, kaže Šljuka.

 Da to ne mora biti neko komplikovano rješenje, pokazuje i primjer iz Hrvatske, gdje je za potrebe osoba s invaliditetom na prilazu u more betonirana kosa staza sa čvrstim rukohvatom od inoks – čelika, s jedne strane za one u kolicima, a sa druge za one koje djelimično mogu da hodaju. To je trajno rješenje, trošak nije velik, a održavanje je jednostavno.

PRENOSITI OSOBE S INVALIDITETOM IZ KOLICA U MORE, IZ MORA U KOLICA NIJE LAKO

Imamo dosta osoba koje koriste kolica, a nemaju nikakvog prilaza, bez ikakve šanse da se mogu okupati. Postoji mogućnost da se osobe s invaliditetom u kolicima okupaju uz uslov da imaju nekoliko pratilaca koji bi vas morali prenositi iz kolica u more, iz mora u kolica, a to je vrlo nezgodno.

S obzirom da je pokrenuta peticija da Žuta plaža pripadne građanima Kotora, gdje bi trebalo da imamo svoj mir i prostor za komotno kupanje, bilo bi lijepo da se tu u jednom kraju napravi rampa, kojom bi se osobe s invaliditetom direktno dovozile u more. To nije veliki trošak za jednu bogatu primorsku opštinu kakva je Kotor.

Nije to samo za nas, evo i mnogo turista dolazi pomoću kolica, sve više je takvih osoba sa kruzera koje traže toalet, a pitali su i kako da jedan grad, turistički tako poželjan, nema nigdje prilaza moru za kupanje osoba s invaliditetom. Oni bi rado ljetovali tu, ali, s obzirom da nemaju pristupa, idu tražiti negdje mjesto gdje mogu da ostanu, primjećuje Ljuba Šljuka, koja je ranije obavljala funkciju sekretarke Udruženja paraplegičara Kotora. Sjeća se da je nekoliko specijalnih kolica za pristup moru bilo poklonjeno republičkom udruženju paraplegičara, ali ne zna šta se s njima desilo. Svim primorskim gradovima je trebalo da pripadnu po jedna kolica, međutim, kaže ona, ni od toga nema ništa.

POTREBNO JEDNOSTAVNO ODRŽAVANJE

Miloš Todorović, predsjednik Udruženja paraplegičara Kotora kaže za BN da prva rampa na gradskoj Žutoj plaži nije bila uređena propisno: Mogli su je koristiti svi osim osobe sa invaliditetom.

Ta rampa nije održavana i raspala se. Drugo pomagalo, mehanička ruka bila je postavljena na mjestu neprimjerenon za osobe sa invaliditetom. Dvije godine niko je ni jednom nije koristio. Ove godine nije ni postavljena. Ono što je bilo  do nas kao udruženja mi smo uradil, kaže Todorović i dodaje da bi trebalo provesti anketu kod potencijalnih korisnika rampe za pristup moru, sa pitanjem gdje i kakvu rampu žele i mogu koristiti.

Ima tu puno starijih ljudi koji ne mogu koristiti pristupe za sve ostale. Njima takođe, treba omogućiti prilaz moru. Veliki broj tih ljudi nisu naši članovi, a imaju potrebu da pristupe obali mora, poručuje Todorović.

BRIGA O PSIHOSOCIJALNIM MOMENTIMA OSOBA S INVALIDITETOM

Zoran Radimir, koji je u vrijeme kada je na Gradskoj plaži postavljena prva drvena rampa bio predsjednik Udruženja paraplegičara, kaže da niko od investitora i izvođača radova u vezi sa tim nije pitao osobe s invaliditetom, te se odmah vidjelo da se njome nije moglo doći u more. Takođe, kaže Radimir, ta prva rampa bila je postavljena u centralnom dijelu Žute plaže što nije baš primjerno mjesto za osobe s invaliditetom koje imaju potrebu za skidanjem i namještanjem proteza, presvlačenjem itd.

Mislimo da i o tim psihosocijalnim momentima treba voditi računa kod izgradnje ovih objekata. Poznato je da u sezoni ima osoba sa invaliditetom koje nisu članovi naših udruženja i koje bi htjele da koriste plivanje u moru kao dio terapije, ali rampa nije postavljena, kaže Radimir. Objašnjava da je druga rampa – mehanička ruka za spuštanje osoba s invaliditetom u more  bila  postavljena u blizini prve, takođe na isturenom molu u centru Žute plaže. Ona je bila tehnički prilagođena i članovi su imali čak i demonstraciju silaženja i korištenja. Međutim, tvrdi Radimir, koji privatno ima sličnu spravu kod svoje kuće i redovno je koristi, niko od osoba sa invaliditetom u naredne dvije godine nije koristio ni ovu rampu.

– Slično je i sa pokrivenim bazenom gdje je rampa do skora bila u kvaru i odaziv osoba sa invaliditetom je veoma slab. Nama su rekli da platforma koja podiže kolica do nivoa vode nije u funkciji jer treba napuniti baterije! Tako su nas nosili na rukama zajedno sa kolicima. Nije mi poznato da li je to sređeno i da li je platforma u funkciji. Nisam siguran da li pokriveni bazen uopšte ljeti radi?! Postoji opštinski Savjet za prava osoba sa invaliditetom  gdje imamo svoje predstavnike, ali ova tema nije bila na dnevnom redu, kazao je za Boka News Zoran Radimir.

Izvor: Boka News

Pripremila: Dajana Vuković

Osobe s invaliditetom na Kosovu suočavaju se sa mnogim poteškoćama, ali među glavnima su zaposlenje, otežano kretanje gradom i inkluzivnost.

Posljednjih godina osobe s invaliditetom sve češće tuže institucije za diskriminaciju.

Kažu da je to samo jedan od načina kojim vrše pritisak na institucije za ostvarivanje svojih prava za učešće u društvu.

Prateći link izvora teksta možete poslušati cijelu priču.

Izvor: Aljazeera

Pripremila: Dajana Vuković

Kompanija Matel iz Sjedinjenih Američkih Država lansirala je prvu barbi lutku koja predstavlja osobu s oštećenjem vida. Ova lutka, koja nosi bijeli štap, osmišljena je s ciljem da kod djece s oštećenjem vida podstakne osjećaj pripadnosti.

Nakon šest decenija od predstavljanja originalne barbi, kompanija je odlučila da proširi svoju ponudu ovom inkluzivnom lutkom, prema izvještaju Gardijana.

Predstavnici kompanije su istakli da je glavna namjera ovog poteza bolja zastupljenost djece s oštećenim vidom u društvu.

Mi shvatamo da je barbi mnogo više nego samo lutka, izjavila je potpresjednica kompanije Krista Berger, dodajući da preko nje djeca mogu da izraze sebe i da dobiju osjećaj pripadnosti.

U procesu kreiranja lutke, Matel je sarađivao sa Američkim udruženjem slijepih. Cilj je bio da se osigura da svaki detalj, od očiju do odjeće lutke, vjerno odražava karakteristike osoba s oštećenjem vida.

Nova barbi je odjevena u garderobu od materijala prijatnog na dodir, što olakšava oblačenje. Čak je i ambalaža prilagođena, sa natpisima na Brajevom pismu.

Pored ove inovacije, Matel je nedavno predstavio i druge lutke sa jedinstvenim karakteristikama, uključujući prvu crnu barbi lutku sa Daun sindromom, koja je uslijedila nakon bijele verzije lansirane prethodne godine.

Ove lutke su dio posebne kolekcije pokrenute 2009, koja uključuje lutke različitih boja kože i tipova tijela, kao i barbi sa protezom i u invalidskim kolicima.

Izvor: RTCG

Pripremila: Dajana Vuković

U hotelu Princes danas je održana prezentacija projekta NVU Lea Bar, nakon što je ovo nevladino udruženje dobilo licencu za Sklonište za žene i djecu žrtve nasilja u Baru.

Sklonište se nalazi na tajnoj lokaciji i ima kapacitet osam osoba.

Prezentaciji su prisustvovali predstavnici Ministarstva rada i socijalnog staranja, Opštine Bar, Centra za ženska prava i Sigurne kuće iz Podgorice, Centra za socijalni rad, brojnih nevladinih organizacija, ali i Vojske i Policije.

Prikazan je i kratkometražni film, koji je snimilo ovo nevladino udruženje.

U uvodnoj riječi, novinarka Biljana Dabić iznijela je podatke o ovom nevladinom udruženju i podsjetila na zvanične brojke o nasilju, objavljene u januaru ove godine.

Načelnica Direkcije za zaštitu od rodno zasnovanog nasilja u porodici u Ministarstvu rada i socijalnog staranja Jovana Radifiković podsjetila je da je dug put od 1999. godine i prvog skloništa za žrtve nasilja.

Prije svega, hvala nevladinim organizacijama koje svojim djelovanjem i aktivnim učešćem u kreiranju javnih politika i zagovaranju njihove izmjene svojim kritičkim stavom, sugestijama i preporukama, značajno doprinose uspješnoj reformi javne uprave i razvoju društva u cjelini.

Crna Gora uskoro obilježava tačno deset godina od stupanja na snagu dobro poznate Istambulske konvencije.

Međutim, još uvijek se suočavamo sa ustaljenim stereotipima o ulozi žene u društvu, izostaje prijavljivanje nasilja, postoji značajan stepen tolerancije na nasilje unutar porodice, sve su učestaliji primjeri mizoginije i seksizma i sve ovo ukazuje na činjenicu da je Crna Gora još uvijek patrijarhala država u kojoj je prisutna i izražena diskriminacija žena istakla je ona.

Opština Bar je prepoznala značaj Skloništa za žene i djecu žrtve nasilja, a potpredsjednica, Tanja Spičanović, se nada da svi zajedno možemo kreirati podržavajući ambijent sa ciljem nulte tolerancije na bilo koji oblik nasilja.

Nadam se da svi zajedno možemo kreirati podržavajući i siguran ambijent u kojem će se žene osjećati bezbjedno i u kojem će znati, ukoliko su žrtve bilo koje vrste nasilja da ga na adekvatan način prepoznaju, da reaguju, da znaju kome da se obrate za pomoć.

Potrebno je povećati stepen informisanosti, kako bi znale koji su im sve resursi na raspolaganju i da na taj način promovišemo ono što nam je zapravo cilj nulta tolerancija na bilo koji oblik nasilja. Opština Bar kontinuirano radi da izgradi jednu mrežu usluga podrške, koje bi bile dostupne svima kojima su potrebne, posebno organizacijama koje pružaju ovu vrstu usluga, istakla je Spičanović.

Centar za ženska prava na prezentaciji je predstavljala Maja Raičević, koja je istakla da su do sada nevladine organizacije zbrinule hiljade žena i djece, pomažući na taj način državi da ispuni sve obaveze koje je prihvatila.

Sa velikom radošću učestvujem u ovom divnom događaju koji smo dugo čekali, s obzirom da u ovom dijelu naše zemlje nije bilo ne samo skloništa, nego niti jednog autonomnog ženskog servisa za žene sa iskustvom nasilja.

Zahvalila bih Emiliji i Anđeli na hrabrosti, na inicijativi i onome što će raditi ubuduće, ne samo za žene Crne Gore, nego za cijelo naše društvo.

Naime, skloništa su se pokazala kao najveći izvor podrške za žene i djecu s iskustvom nasilja.

Njihov način rada je nastajao decenijama, na osnovu prakse i principa koji su se pokazali da su važni da bi se ženama pružila podrška, a to su prije svega autonomija u radu, povjerljivost, vjerovanje u iskaz žrtve, bezuslovna podrška bez osude.

Zbog toga nije ni neobično da nevladine organizacije u ovom trenutku zaista uživaju veliko povjerenje osoba koje su iskusile nasilje.

One su Crnoj Gori do sada zbrinule hiljade žena i djece i podigle svijest o tome koliko su nasilje nad ženama i nasilje u porodici razorni društveni problemi, koji utiču na sve društvene procese i koče razvoj društva, smatra Raičević.

Menadžerka Sigurne ženske kuće u Podgorici, Jovana Mirković saopštila je da su za 25 godina zbrinuli više od 15.000 žena i djece, a da je 20 odsto ove brojke bilo sa primorja.

Razmišljajući o ovoj temi i o skloništu koje je otvoreno u Baru, sjetila sam se Ljilje, koja je prije četrnaest godina, kada sam počinjala da radim, željela da se pojavi neko ko bi radio ovaj težak posao i na primorju.

Konačno smo to dočekali, zadovoljna je Jovana.

NVU Lea Bar nudi sveobuhvatnu uslugu – imaju psihologa, pedagoga, pravnika. Lokacija skloništa je tajna, objasnila je Emilija Jukić.

Ona je najavila da će ovo nevladino udruženje već od septembra organizovati brojne edukativne radionice.

NVU Lea iz Bara osnovano je sa ciljem i idejom o sveobuhvatnoj pomoći žrtvama porodičnog nasilja.

Cilj udruženja je obezbijediti podršku ženama i djeci, žrtvama nasilja u porodici kroz uslugu skloništa, savjetovanja, psihološke i pravne pomoći.

Osim toga, cilj je iniciranje izmjena u zakonu, poboljšanje pravnog okvira i praćenje njegove implementacije, kao i promjena kulturne percepcije nasilja nad ženama i rodno zasnovanog nasilja, istakla je Jukić.

Izvor: Feral.bar

Pripremila: Dajana Vuković

Kratkometražni film je izrađen u okviru projekta Bezbjed(n)(OS)n(i) PUTevi, koji Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) sprovodi u saradnji s Udruženjem paraplegičara Cetinje.

Fokus projekta usmjeren je na unaprjeđenje usluga u oblasti saobraćaja, sigurnosti i bezbjednosti za osobe s invaliditetom, kroz smanjenje stepena i vrste barijera s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom u oblasti javnog saobraćaja, kao i sigurnosti i bezbjednosti u istom. Osim toga, pažnja je usmjerena i na  sprovođenje edukacija zaposlenih u oblasti drumskog, avio i željezničkog saobraćaja, ali  i informisanju mladih s invaliditetom o pravima i obavezama osoba s invaliditetom kao učesnika u saobraćaju.

Uzimajući u obzir činjenicu da je pristupačnost i dostupnost javnog saobraćaja i usluga jedno od osnovnih prava osoba s invaliditetom, garantovano međunarodnim i domaćim propisima, a da trenutna situacija u Crnoj Gori pokazuje da javni saobraćaj nije pristupačan za osobe s invaliditetom, upravo kroz ovaj Kratkometražni film, prikazano je iskustvo osoba s invaliditetom u oblasti saobraćaja, sigurnosti i bezbjednosti, odnosno o izazovima i barijerama sa kojima se svakakodnevno susrijeću, kao učesnici u saobraćaju.

Zbog svega navedenog, a imajući u vidu uticaj koji mediji imaju na cjelokupno društvo i zajednicu, pozivamo medije da objave Kratkometražni film, kako bi svi zajedno uticali i doprinijeli unaprijeđenju položaja osoba s invaliditetom u oblasti saobraćaja, sigurnosti i bezbjednosti.

Projekat se sprovodi u okviru Javnog konkursa za raspodjelu sredstava za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija – oblast saobraćaj, sigurnost i bezbjednost za 2023, finansiranog od strane Ministarstva saobraćaja i pomorstva.

Film je dostupan na linku.

Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG)  u okviru Konkursa za realizaciju programa Direktno otvaranje radnih mjesta – javni rad, odobreno je angažovanje osam personalnih asistenata/kinja za osobe s invaliditetom u opštinama Podgorica, Tuzi, Nikišić, Bijelo Polje i Kotor.

Programom se želi doprinijeti poboljšanju položaja osjetljivoj grupi nezaposlenih, i to licima bez školske spreme ili sa završenom osnovnom školom, starijim od 50 godina ili mlađim od 30, ženama, licima koja su na evidenciji Zavoda za zapošljavanje Crne Gore duže od 12 mjeseci, ženama i pripadnicima Romske i Egipćanske populacije. U skladu s tim, angažovani personalni asistenti su lica koji pripadaju nekoj od navedenih ciljnih grupa i biće zaposleni na privremenim poslovima pružanja usluge personalne asistencije za osobe s invaliditetom, direktnim zapošljavanjem na tim pozicijama.

Ovim programom biće obezbijeđena Usluga za osobe s invaliditetom, koji su korisnici ili članovi UMHCG, a u skladu s prioritetima. Asistencija se pruža po principu 1:1, uz usklađivanje satnice spram potreba, želja  i na način kako to korisnicima najviše odgovara.

Javni rad je podržan od strane Zavoda za zapošljavanje Crne Gore i trajaće četiri mjeseca.

Šokirani smo.

Adolf Racka (Adolf Ratzka), koji se više od godine dana bori sa zdravstvenim problemima, sada nas je napustio zbog nesreće.

U nedelju, 21. jula, u šetnji sa Dorom, njegovom suprugom, Adolf je izgubio kontrolu nad kolicima i prešao preko ivice šume. Pao je sa visine od skoro četiri metra i ležao na obali jezera. Šok koji je možda doveo do njegovog srčanog zastoja i smrti u kolima hitne pomoći.

Institut za samostalni život (Independent Living Institute) je u žalosti. Naše misli i želje ljubavi i mira odnose se na Adolfovu suprugu Doru Ridel, ćerku Katarinu Racku i njenog partnera i sve ostale članove porodice u Nemačkoj i drugim zemljama. Svima nama u pokretu, širom svijeta, koji smo bili bliski Adolfu, koji smo Adolfa vidjeli kao mentora, koji smo ga poštovali zbog svega što je postigao, nažalost moramo da se oprostimo od Adolfa, jednog od naših najjačih lidera. O Adolfu kao ličnosti i svemu što je postigao ima toliko toga da se kaže. To se ne može učiniti ovdje i sada. Samo ljubav i tuga trenutno.

Adolfe, sa tvojom vizijom, tvojom strašću i tvojom energijom, nedostajaćeš nam, kao prijatelj i kolega. Počivaj u moći Adolfe.

Prevela: Marina Vujačić

Izvor: Independent Living Institute

Branka Otasević je jedno od najprepoznatljivijih lica Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP), gdje je svojim talentom, harizmom i posvećenošću osvojila srca publike i kritike. Njen put do zvijezda nije bio jednostavan, ali je njena strast prema glumi i umjetnosti bila pokretačka snaga koja ju je dovela do statusa jedne od vodećih glumica crnogorske pozorišne scene.

Rođena u Nikšiću, Branka je od malih nogu pokazivala sklonost ka scenskoj umjetnosti. Nakon završetka srednje škole, odlučila je da svoje snove pretvori u stvarnost upisavši Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju. Njeni profesori brzo su prepoznali njen prirodni talenat, a Branka je svojim radom i trudom ubrzo postala jedna od najperspektivnijih mladih glumica u generaciji.

Njen debitantski nastup u CNP-u obilježio je početak blistave karijere. Kritičari su je odmah zapazili zbog njene autentične interpretacije i sposobnosti da prenese kompleksne emocije. Branka je briljirala u raznim ulogama, od klasičnih do savremenih drama, pokazujući svestranost koja je rijetko viđena na ovim prostorima.

Jedna od njenih najznačajnijih uloga bila je Anica u predstavi Lasice, autora Stevana Bodrože, u režiji Bojane Mijović. Njena interpretacija ove složene uloge bila je toliko uvjerljiva da je mnoge gledaoce ostavila bez daha. Takođe, Branka je briljirala kao Sofija Ljubiša u predstavi Ane Đorđević, gdje je kroz svoje izvođenje uspjela da oživi riječi i emocije koje su utkane u tekst, stvarajući duboko emotivno iskustvo za publiku. Njeno umijeće dodatno je došlo do izražaja u ulozi Don Kihota, pod rediteljskom palicom Andraša Urbana, gdje je njena sposobnost da prenese kompleksne emocije i karaktere još jednom potvrđena.

Osim rada na pozorišnoj sceni, Branka je takođe aktivna u filmskoj i televizijskoj industriji Crne Gore. Njene uloge u domaćim serijama i filmovima donijele su joj dodatnu popularnost i prepoznatljivost. U svakom projektu u kojem učestvuje, ona unosi cijelog sebe, donoseći likove koje tumači na autentičan i emocionalno bogat način.

Posebnu dimenziju njenom radu posljednjih pet godina daje njen angažman kroz inkluziju. Branka se posvetila radu na kratkometražnim filmovima i projektima koji uključuju djecu i mlade s invaliditetom. Njena posvećenost ovoj zajednici čini je još posebnijom, jer koristi svoj talenat i platformu da bi podigla svijest o važnosti inkluzije i pružila podršku onima kojima je najpotrebnija. Kroz ove projekte, Branka je uspjela da stvori prostor gdje se djeca i mladi osjećaju prihvaćeno, podržano i inspirisano da i sami istraže svijet umjetnosti.

Branka Otašević je poznata i po svom angažmanu u društvenim pitanjima. Kao javna ličnost, često koristi svoj glas da bi ukazala na važne teme i podržala inicijative koje promovišu kulturu, obrazovanje i ljudska prava. Njena posvećenost zajednici i želja da doprinese društvenom napretku čine je ne samo izvanrednom glumicom, već i uzorom mnogima.

Kroz svoju karijeru, Branka je dobila brojna priznanja i nagrade, ali ono što joj je najvažnije je ljubav i podrška publike. Njen rad u Crnogorskom narodnom pozorištu nastavlja da inspiriše nove generacije glumaca i pozorišnih entuzijasta.

Branka Otasević je primjer kako strast, talenat i upornost mogu da vode do velikih uspjeha. Njena priča je dokaz da, uz pravu posvećenost i ljubav prema onome što radimo, možemo doseći neslućene visine i ostaviti neizbrisiv trag u svojoj zajednici.

Izvor: Ženski Portal

Pripremila: Dajana Vuković

Sestra i brat, Branka i Mališa Rahović, osobe s invaliditetom, žive u bjelopoljskom naselju Potkrajci, u neposrednoj blizini željezničke pruge Beograd-Bar i magistralnog puta Bijelo Polje-Prijepolje.

Za njih je odlazak u grad misaona imenica, jer moraju preći prugu da bi došli do magistrale. Na drugoj strani, put koji vodi od podvožnjaka prema njihovoj kući u katastrofalnom stanju je, pa auta njime teško mogu saobraćati.

Rahovići kažu da ih je ova muka natjerala da napišu pismo dojučerašnjem ministru saobraćaja Filipu Raduloviću da im, kako ističu, pomogne da žive kao ostali normalan svijet. Oni se nadaju da će ministar, u koga vjeruju, s obzirom na dosadašnje njegove aktivnosti, pomoći da prevaziđu postojeće teškoće.

Branka ističe i da je iskoristila otvaranje nove Željezničke stanice u Bijelom Polju, kad su govorili dva ministra, jedan iz Srbije Goran Vesić, a drugi iz Crne Gore Filip Radulović, da uspostavi kontakt sa državnim sekretarom Zoranom Đukićem.

Đukić me je ljubazno saslušao, i kazao da se dopisom obratim na adresu Vlade i Ministarstva saobraćaja. To sam i uradila i očekujem da riješe problem koji imamo ja i brat, s obzirom na to da smo osobe sa invaliditetom. Tražimo da nam dozvole da tih 200 metara makadamskog puta, koji nama život znači uredimo sami. Ne tražimo nikakvu pomoć. Sami ćemo platiti. Kazali nam iz lokalne uprave da su i oni voljni da pomognu ali da ne smiju da diraju jer je put u zoni vlasništva Željeznice Crne Gore kaže Branka Rahović.

Prije par godina uređeno 70 metara puta, ali Rahoviće zaboravili

Branka Rahović kaže da su ranije sami održavali ovaj dio puta od podvožnjaka do njihove kuće, ali je sada u lošem stanju pa se više niko ne usuđuje da krene njime.

Ne možemo ništa da donesemo do kuća. Često moram da idem do doktora, i onda prelazim prugu izlažući se opasnosti da me pregazi voz. Prije par godina mjesna zajednica je uredila oko 70 metara puta i probiše dalje naviše prema Jelahu. Mislila sam da će konačno ovaj naš dio urediti ali to ostade samo nada. To je bilo pred izbore 2016. godine. Pitala sam zašto nas zaboraviše, zašto nas diskriminišu, ali mi ostadosmo na cjedilu, ističe Branka Rahović.

Ona ističe da put neće širiti već da ostane u istim gabaritima, ali hoće da ga dovedu u pristojno stanje i uklone šiblje u koje je zarastao.

Na naš zahtjev ranije je dolazila komisija Željeznice Crne Gore ali su bili decidni da ne dozvoljavaju nikakav rad na pristupnom putu. Pitamo samo zašto imaju dvostruke aršine. Suprotno od nas, u istom našem naselju, od drugog podvožnjaka, uz samu prugu su dozvolili ne samo da se uredi put, nego i da se asfaltira. Još nam prijetili da ćemo biti kažnjeni ako prelazimo prugu. Ne znam kako misle da ostanemo živi, žale se Rahovići čija je kuća 21 metar udaljena od pruge, a 25 metara od magistrale.

Kada je građena pruga Beograd - Bar, iz Željeznice su nam ostavili na korišćenje taj put u dužini od oko 200 metara. Put je makadamski ali može da se sanira da njime može proći auto i da do nas može doći taksi ili vozilo Hitna pomoć. Taj put nam znači i da se ne izlažemo opasnostima od prelaska preko pruge, pričaju Rahovići i dodaju da nada umire poslednja, te da se nadaju pozitivnom odgovoru ministra Radulovića.

Izvor: Dan

Pripremila: Dajana Vuković