Željko

Željko

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji sa Savezom slijepih Crne Gore (SSCG), u okviru projekta Inkluzija osoba s invaliditetom, je u petak, 4. novembra 2022, održalo onlajn prezentaciju za dio zaposlenih u agencijama EU u Crnoj Gori koji su bili uključeni u realizaciju projekta. Prezentacija se odnosila na dobijene rezultate koji su se odnosili na fizičku pristupačnost prostorija i procjenu digitalne pristupačnosti među agencijama Ujedinjenih nacija (UN) u Crnoj Gori. 

U prethodnom periodu je izvršena fizička procjena prostorija UN u dvije zajedničke prostorije u Crnoj Gori: u UN Eko kući, u kojoj su smještene četiri UN agencije: Međunarodna organizacija rada (ILO), Program razvoja Ujedinjenih nacija (UNDP), Fond Ujedinjenih nacija za djecu (UNICEF) i Kancelarija rezidentnog koordinatora Ujedinjenih nacija (RCO), kao i u poslovnom centru Hilton, u kojoj su smještene dvije agencije UN-a: Međunarodna organizacija za migracije (IOM) i Komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR),

Prezentacija se sastojala iz dva dijela. U prvom dijelu Katarina Bigović Kulić (SSCG) govorila je o sprovedenom monitoringu koji je pokazao u kojoj mjeri su dokumenta koja se objavljuju na web stranicama UN agencija u Crnoj Gori pristupačna za osobe s potpunim ili djelimičnim oštećenjem vida. Na kraju, date su preporuke koje su u skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, i na taj način se skreće pažnja na potrebu da se osigura pristup ICT-a osobama s invaliditetom, na ravnopravnoj osnovi sa drugima, a ukoliko postoje barijere, njih je neophodno eliminisati. Preporuke su se odnosile na postojanje opcija pristupačnosti u odnosu na sve elemente - kontrast, istaknute linkove, uvećanje teksta, razmak između slova, pauziranje animacije, font za disleksiju, kursor, strukturu stranice, prored, poravnanje teksta, grafičke elemente, banere. Tom prilikom je naglašeno da je potrebno da fotografije budu opisane na odgovarajući način i da sadrže opise, omogućiti ponuđene titlove, transkript ne-tekstualnom sadržaju, automatsku konverziju teksta u audio format i slično. 

Drugi dio prezentacije bio je posvećen fizičkoj pristupačnosti i Iva Mijović (UMHCG) govorila je o sprovedenim monitorinzima s aspekta poštovanja odredbi univerzalnog dizajna. Predočeni su rezultati koji su se odnosili na obavezne elemente pristupačnosti, a to su: kakav je pristup zgradi, koji uključuje i kapije, da li postoji obilježeno parking mjesto za OSI i koje su njegove dimenzije, da li je ulazni prostor urađen po standardima, zatim da li su ispoštovani elementi pristupačnosti koji se odnose na recepciju, toalete, kancelarije zaposlenih, prostorije za sastanke i konferencije, pristupačne radne površine, kafeterije. Pored toga, bitna je mobilnost između različitih oblasti, npr. od radnog prostora, do sala za sastanke, kafeterije, do pristupačnih toaleta, kao i mobilnost između spratova, uz upotrebu lifta, koji se nalazi u obje zgrade u kojima se nalaze rezidentne UN agencije. 

U Izvještaju o procjeni navedene su i preporuke i rokovi (kraći, srednji i duži) u kojima je potrebno prilagoditi objekte u skladu sa standardima univerzalnog dizajna. Za dvije UN agencije čije se prostorije nalaze u Biznis centru Hilton iz UN su naveli da neće biti moguće ispoštovati elemente pristupačnosti koji se tiču adaptacije ili rekonstrukcije prostorija.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva zainteresovane osobe s invaliditetom (OSI), uzrasta od 18 do 35 godina s teritorije Glavnog grada Podgorice da se prijave za učešće na osnovnom nivou kursa računara.

Učešćem na Kursu mladi s invaliditetom će unaprijediti znanja i vještina koje su preduslov kvalitetnog pristupa obrazovanju i zaposlenju gotovo na svakom radnom mjestu. Zamišljen je kao grupna obuka za pet OSI i program će biti koncipiran kao paralelni rad teorija/praksa u trajanju od četiri mjeseca, počev od 1. decembra 2022. Program će sprovoditi licencirani organizator obrazovanja odraslih Društvo za zapošljavanje, obrazovanje odraslih, organizovanje i izvođenje profesionalne rehabilitacije – ZOPT. 

Na kursu će biti obrađene sledeće teme:

  • Računari i informacione tehnologije;
  • Operativni sistem (Microsoft Windows);
  • Obradu teksta (Mikrosoft Word),
  • Internet i komunikacije (Microsoft Internet Explorer i Microsoft Outlook Express).

Zainteresovani kandidati/kinje se mogu prijaviti dostavljanjem motivacionog pisma i kratke biografije najkasnije do 21. novembra 2022. na mejl adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Prijava za Kurs računara.

Aktivnost se realizuje u okviru grant projekta Jačanje otpornosti starijih osoba i osoba sa invaliditetom tokom COVID-19 virusa i budućih kriza kojim koordinira Crveni krst Crne Gore i Crveni krst Srbije, a koji je podržan od strane Evropske unije, Austrijske razvojne agencije i Austrijskog Crvenog krsta.

sreda, 09 novembar 2022 07:37

Živjeti život

Kao da je ovo izdanje časopisa, posvećenog samostalnom življenju, čekalo moj dugi oporavak i ponovno otpočinjanje, ili nastavak, samostalnog življenja nakon desetomjesečne "pauze".

Nemam unutrašnju, ličnu, a još manje profesionalnu potrebu ili obavezu da pišem o svom "iskustvu", odnosno zdravstvenom izazovu, kakav je moždani udar, ali primjećujem da moja priča jako ohrabruje ljude, pa ako će pomoći makar jednoj osobi biće značajno i dragocjeno. Namjerno pišem "izazov" jer se sada, nakon svega što sam preživjela, šalim da ja nemam probleme, samo izazove, iako nije bilo ni najmanje bezazleno. Naprotiv. 

Naime, u januaru 2022, tačnije, u subotu 29. januara, u poslijepodnevnim časovima, doživjela sam moždani udar i dugih 40 sati nepomično, ležala u nesvijesti, dok me u ponedeljak ujutru nijesu našle kolege s posla. Znam da je bilo poslije podne jer nijesam izlazila iz zgrade, nakon povratka iz grada.

Doživjela sam i preživjela tip koji preživi svega 4% ljudi. 

Sjećam se jedino te subote i povratka iz grada s prijateljem. Kada smo se razdvojili ispred njegovog ulaza, na čošku zgrade mi se zavrtjelo u glavi, na kratko sam se uhvatila za zid, i kada je prošlo nastavila. Međutim, ne sjećam se kako sam ušla u zgradu, niti otključala vrata, niti gdje i kada sam legla. Jedino se sjećam da sam se nakon nekog vremena ustajala do kupatila. Kaže mi prijatelj da su me našli na podu, bosu, ali pokrivenu ćebetom?! 

Dugih pet mjeseci sam bila u bolnici, a do 5. maja, bez mogućnosti posjeta. Naime, oba brata su prethodno na kratko ulazila, ali se tog perioda ne sjećam. Bila sam toliko konfuzna da dugo nijesam znala je li se nešto zaista desilo, ili sam sanjala. Možda je i bolje što je tako jer nekih situacija sa nekim sestrama i tehničarima bih radije da se ne sjećam. I zaista se i ne sjećam, mada ima i prilično neugodnih kojih se sjećam, uključujući komentare "kada ću više ići kući", kao da sam željela boraviti u takvom okruženju. Međutim, od jula mi se dešava da mi se vraća pamćenje, ali ono što se dešavalo od aprila, ne i prije toga. 

Naravno, bilo je i onih koji su divni, ali neću o imenima jer sam nekima zaboravila ime. Ipak, glasa i lika svih njih se sjećam, tako da bih i kada su u hodniku znala ko priča. Krajem maja se ispostavilo i da sam COVID-19 pozitivna, zbog čega sam izmještena na infektivnom odjeljenju. Tamo je osoblje zaista divno i pažljivo, mnogo posvećeno, a non-stop "na nogama". 

Ipak, i dalje smatram da sam imala predivnog doktora, vrhunskog stručnjaka, najboljeg neurohirurga kojeg imamo, Luku Borovinića, iako je svoju skromnost pokazao kada sam mu u jednom razgovoru rekla da smatram da mi je spasao život. On je neko koga mnogo cijenim i čije mi prisustvo mnogo odgovara, osjećam se sigurnije i smjelije. 

Šta više, srećna sam što ga poznajem, i zaslužan je što imam prijatna osjećanja kada prođem pored KBC, posle mnogo, mnogo godina drugačijih osjećanja i iskustava. 

Prijatelji mi pričaju da sam na neurohirurgiji stalno pitala za Lopticu (mog psa), i trening u Herceg Novom, koji ne znam da li se desio u tom periodu :), ali vjerujem da sam i to sanjala jer Herceg Novi volim najviše od svih gradova.

Lopticu su, inače, našli na meni, ležala je i tek se spuštila nakon što su otvorili vrata od dnevnog boravka. Bilo im je čudno zašto se ona ne čuje i ne laje, ali pošto su čuli vibriranje telefona odlučili su da provale vrata. 

Preko 40 sati nije obavila nuždu u stanu. Kasnije, kada je prijatelj poveo u šetnju kaže da je dugo obavljala nuždu, nakon čega je jedno vrijeme ležala pored njega, a onda se ustala i počela da laje kada se opuštila jer je obavila nuždu. Ona je, zaista, posebno stvorenje i pokazala je to nebrojeno puta, ne samo sada.

Često sam, takođe, sanjala da idem do kupatila u koje ne mogu da uđem zbog drvenih letvi i nepremostivih prepreka. U želji da budem samostalna, iako sam mjesecima bila toliko nepomična da se nijesam mogla javiti na telefon jer senzor na moj dodir ne bi funkcionisao, bilo mi je prilično teško. Nerijetko bih oplakala zbog toga jer mi je to bilo najteže iskustvo pored jecaja drugih ljudi i zvuka respiratora.

Dok sam bila na hematologiji sanjala sam da sam u Goliji, na selu, kod roditelja i onda bih molila majku da me vodi kući. :)

Takođe sam sanjala da sam kod tetke, u Nikšiću, ali da su tu sestre i sve je kao na odjeljenju. Sestra od tetke, njena ćerka, mi je ispričala kasnije da je ta tetka bila najviše u kontaktu sa svima, što je, vjerujem, razlog snova jer su se identično ponavljali. 

U junu sam počela sanjati da mi kosa otpada, iako je bila toliko kratka da nije imalo šta otpadati. :) 

To je bio znak da briga prolazi, tako da sam noć prije izlaska iz bolnice sanjala da mi je i otpao poslednji dugi pramen. 

Kada je stariji brat došao pitala sam ga da li majka zna šta mi se desilo i rekla mu da joj ne pričaju. 

Od 27. juna i izlaska iz bolnice počeo je stvarni oporavak jer sam svakoga dana imala vježbe fizioterapeutkinje. I dan danas vježbam, par puta dnevno i s tegovina, i nadam se da neću prestati do kraja života. 

...

Na kratko da se "vratim" u KBC; naime, kada je majka prvi put došla bila sam smještena s muškarcima u sobi. U tom periodu moj doktor je koristio neiskorišćene dane godišnjeg odmora iz 2021. Pošto mi je krevet bio poslednji do prozora pomislila je da nijesam tu, i da su joj pogrešno rekli, a kada me je ugledala jedva me je prepoznala jer sigurno nijesam imala ni 30 kilograma. Dugo sam samo doručkovala maslac i džem, ili sir, i tako do narednog jutra, i to jako rano, odmah nakon vizite. Užasno sam mrzjela zvuk kolica s hranom jer mi je mjesecima donošena kuvana riža, koja nije ni slatka, ni slana, sve dok jedna Bjelopoljka, s kojom sam sada prijateljica, nije tražila da mi se donese ista hrana, kao i njoj, ali to je bilo tek krajem maja, pa s pauzom do posle 10. juna jer sam bila na hematologiji, gdje su me dobro hranili jer je hranu slao moj brat. 

Jako sam slabo spavala, toliko slabo da bi mi se ujutru prije i nakon vizite baš spavalo. Naravno, dešavalo se da zaspim pa se hljeb potpuno osuši. Takođe, dugo su mi davali samo sredinu (ne i koru), dok nijesam zamolila pripravnike/ce da mi daju i koru. Sestre su im rekle da se mogu zagrcnuti, ali nijesu brinule što pet mjeseci ležim na leđima, bez pomjeranja na boku i pridržavanja jastucima jer sam, naravno, tek u julu počela samostalno da se okrećem ka boku. Da ne govorim da je to prvenstveno posao fizioterapeuta. 

Ubrzo, u julu, sam počela i da sjedim samostalno, a onda da se, uz pridržavanje za sto, ustajem, i na kraju od 5. avgusta i da hodam bez pomagala.

Osjećala sam se kao beba koja se "dočepala" svojih nogu. Bilo mi je, naravno, mnogo stalo da budem samostalna, posebno u kupatilu, iako su brat i snaha zaista divni. Naravno, snaha mi je više pomagala u kupatilu.

Međutim, rana odvojenost od roditelja je učinila karakter čvrstim i nepokolebljivim.

Doktor je u julu rekao da je vijest da sjedim samostalno odlična vijest, i da je izvjesno da neće biti potrebna treća intervencija, koja je jako rizična, i bez obzira što nekada mora da se uradi, može da izazove ozbiljne posljedice. 

Pored moje porodice, fizioterapeutkinje, i ispravnih odluka doktora Borovinića, mislim da je moja upornost i pozitivan duh, kao i želja za životom bila presudna za oporavak. Nijednog trenutka se nijesam zapitala: "Zašto baš ja? Šta sam loše uradila, i zbog čega ispaštam?"

Naprotiv, bila sam neopisivo srećna i zahvalna, pa su rezultati došli zaista brzo nakon izlaska iz bolnice, a fizičke posljedice se i ne primjećuju. 

Upravo ovim tekstom sam vam to htjela i poručiti: "Živite svakoga dana radujući se novom jutru, i novoj večeri, svakom čovjeku, susretu, razgovoru, osmjehu, zagrljaju jer teško možete znati koliko sekundi, minuta, dana, mjeseci ili godina vam je ostalo. Ali, ono što trebate znati jeste da se najvrednije stvari, kao što su: zdravlje, ljubav, čista savjest i prijatelji, ne mogu kupiti novcem jer njihova vrijednost nema cijenu! 

 

Marina Vujačić (Ona koja je pored kliničke smrti preživjela i moždani udar i ne misli da je zbog toga heroj, već "samo" ona koja voli život)

Tekst je pripremljen i biće objavljen u časopisu DisabilityINFO, specijalnom izdanju posvećenom samostalnom življenju. 

U Opštini Bijelo Polje prema popisu stanovništva 2011, ima 6552 ili 14,2 odsto osoba s invaliditetom. Analizom je utvrđeno da u Bijelom Polju samo jedna raskrsnica ima adekvatan prilaz za OSI, dok u Beranam od 25 raskrsnica čak 20 nema spušteni prilaz. Zaključak je da je generalno problem taj što se ne razmišlja o ovome dok se pravi plan izgradnje (u početnom planiranju).

Projekat Imam i ja prava da se krećem finansiran je od strane Ministarstva kapitalnih investicija, i posvećen povećanju fizičke dostupnosti saobraćaja i javne saobraćajne infrastrukture za osobe s invaliditetom, realizovan je od NVO Multimedijal Montenegro (MMNE).

„Projekat Imam i ja prava da se krećem je obuhvatio informisanje i podizanje svijesti javnosti i zagovaranje za ostvarivanje prava osoba s invaliditetom za lakše korišćenje usluga prevoza i saobraćajne infrastrukture. Kroz projekat smo imali za cilj da povećamo razumijevanje javnosti o preprekama sa kojima se suočavaju osobe s različitim vrstama invalidtiteta tokom svakodnevnih aktivnosti, a posebno u saobraćaju", istakao je direktor NVO MMNE Željko Đukić.

Projekat je trajao šest mjeseci.

„Za to vrijeme vođena je aktivna kampanja na društvenim mrežama. Urađene su dvije kraće reportaže s OSI, gdje posebnu zahvalnost dugujemo našem sugrađaninu Benjaminu Bahoviću, koji je kroz čitav ovaj projekat bio uključen. Bahović je dao doprinos na način što je radio na skretanju pažnje o problemima s kojima se OSI u našem gradu suočavaju, i sam je bio učesnik u realizaciji jedne od naših reportaža. MMNE je, takođe, u sklopu ovog projekta, realizovala i uličnu aktivnost kroz koju je dijeljenjem edukativno-promotivnog materijala pokušala da skrene pažnju građanima na potrebe osoba s invaliditetom. Moramo pomenuti, da je posebna pažnja bila usmjerena na mapiranje kritičnih tačaka pristupačnosti u Bijelom Polju i Beranama, na osnovu čega je napravljen predlog poboljšanja uslova pristupačnosti OSI u saobraćaju”, kazao je Đukić.

Stručna saradnica na projektu bila je Aida Idrizović, koja je iznijela zabrinjavajuće podatke s terena, a to su da većina institucija nema prilagođen prilaz za osobe s invaliditetom kako u Bijelom Polju tako i u Beranama.

Osim institucija, Idrizović je istakla da ni saobraćajna infrastruktura nije prilagođena ovim osobama, što zvuči poražavajuće.



Izvor: portal Vijesti

Priredio: Ivan Čović

Postoji nekoliko programa u Americi koji pomažu osobama s invaliditetom da dođu do posla. Reporter Glasa Amerike Arzuma Kompaore (Arzouma Kompaore) donosi priču o čovjeku koji je pronašao posao i vjeru u samog sebe.

Izvor: portal VOA

Priredio: Ivan Čović

utorak, 01 novembar 2022 11:43

Nikšićani drugoplasirani u Roštoku

Golbal klub Nikšić, kao drugoplasirani, završio je debitanski nastup u Ligi šampiona.

Nikšićki tim poražen je danas u Roštoku, u finalnom meču završnog turnira, od aktuelnog prvaka, litvanskog Saltinisa rezultatom 8:3.

Izabranici trenera Nikole Čurovića, koji su ove sezone debitovali u Ligi šampiona, plasmanom u finale obezbijedili su nastup na klupskom prvenstvu svijeta.

Takmičenje u Roštoku završili su s pet trijumfa i tri poraza.

Slavili su u grupi protiv domaće Hanze 12:7, finskih timova Old Pauer 8:7 i Aisti sport 7:4 i portugalskog Andvisa 11:6, dok su poraženi od njemačkog Čemnicera 15:5 i litvanskog Saltinisa 8:5.

U polufinalnom meču, možda jednom od najboljih na turniru, pobijedili su njemački Čemnicer 11:9 i revanširali se rivalu za poraz u prvoj fazi takmičenja.

Trener Čurović kazao je da zadovoljam ostvarenim rezultatom i ponosan na momke koji su ostvarili veliki uspijeh kada je klupski sport u Crnoj Gori u pitanju.

„Smatram da smo na najbolji mogući način promovisali državu i grad Nikšić, na terenu i van njega. Ostvareni rezultat daje nam snagu i uliva dodatni optimizam da u narednom periodu, uz dobar i predan rad, možemo i na reprezentativnom nivou da napravimo sličan rezultat”, rekao je Čurović.

Čemnicer, po mnogima i prvi favorit turnira, nastup je završio s bronzanim odličjem, a u meču za treće mjesto pobijedio je Old Pauer 10:6 (5:1).

Nikšićki tim u Roštoku nastupao je u sastavu Goran Macanović, Marko Nikolić, Nikola Nikolić, Miloš Ranitović, Mirnes Ramović i Velizar Obradović.

Predvodio ih je trener Nikola Čurović, a asistirao mu je Branislav Bulatović.

U ženskoj konkurenciji trofej je osvojio Malme, trijumfom u finalu protiv Old Pauera 1:0.

Bronzana je bila Hanza, domaćin turnira.

Izvor: portal Informativna agencija MINA

Priredio: Ivan Čović

Nikšićki tim savladao je večeras u polufinalnom meču njemački Čemnicer 11:9, i revanširao se rivalu za poraz u prvoj fazi takmičenja.

Golbal klub Nikšić plasirao se u finale završnog turnira Lige šampiona u Roštoku.

Nikšićki tim savladao je večeras u polufinalnom meču njemački Čemnicer 11:9 i revanširao se rivalu za poraz u prvoj fazi takmičenja.

U najboljem meču na turniru debitant u Ligi šampiona nadigrao je rivala, vodio je 4:0 i 6:2, a u odlučujućim trenucima bio prisebniji i koncentrisaniji.

Junak trijumfa bio je Nikola Nikolić s devet pogodaka, dok je ostala dva postigao njegov brat Marko Nikolić.

Važnu ulogu u defanzivnim zadacima odradio je treći član crnogorskog tima Miloš Ranitović.

Rival Nikšića u sjutrašnjem finalu biće bolji iz duela Saltinisa i Old Pauera.

Nikšić je ranije danas ostvario dva trijumfa i kao četvrtoplasirani, s četiri pobjede pobjede i dva poraza, završio prvi dio takmičenja i izborio polufinale.

Konačan plasman odlučivala je gol razlika, nakon što su četiri ekipe imale po 12 bodova.

Izabranici trenera Nikole Čurovića savladali su danas finski Aisti sport 7:4 i portugalski Andvis 11:6.

U Roštoku slavili su i protiv domaće Hanze 12:7 i finskog Old Pauera 8:7, dok su poraženi od njemačkog Čemnicera 15:5 i litvanskog Saltinisa 8:5.

Nikšićki klub u Roštoku nastupa u sastavu Goran Macanović, Marko Nikolić, Nikola Nikolić, Miloš Ranitović, Mirnes Ramović i Velizar Obradović.

Predvodi ih trener Nikola Čurović, kome asistira Branislav Bulatović.

 

Izvor: portal Vijesti

Priredio: Ivan Čović

utorak, 01 novembar 2022 10:38

IZOLOVANOST (SAMOĆA I USAMLJENOST)

Doba pandemije koronavirusa u svijetu i mjere koje su preduzete od strane država u borbi protiv ove bolesti bacila je svijetlo na jedna od temeljnih egzistencijalnih pitanja ljudskog duha u savremenom svijetu: usamljenost, samoću, izolaciju. Oduvijek je čovjek kroz sistem naučnih, ali i drugih svjetonadzora pokušavao da odgovori na pitanje ljudske usamljenosti, dimenzija samoće i fenomena izolacije. Paradoksalno jer se čini da je savremeni čovjek, zahvaljujući razvoju tehnologije povezan sa ljudima na razne načine, sve usamljeniji. Zbog brzog načina života, nastajanja novih sistema vrijednosti i razaranja već postojećih vrijednosnih konstrukcija, čovjek je u savremenom svijetu zarobljen u površnim i kratkotrajnim vezama i odnosima koje kada im dođe kraj za posljedicu imaju još veću usamljenost. Međutim, čovjek po svojoj prirodi jeste društveno biće, te kao takav, tek u odnosu sa drugim ljudima, zadovoljava osnovne potrebe za sigurnošću, zaštitom, ljubavlju, rešavanjem određenih problema.

Nekada su se pojmovi samoće, usamljenosti i izolacije izjednačavali i sinonimno upotrebljavali, danas se vrlo precizno pravi dinstinkcija između ovih termina; važno je razlikovati samoću od izolacije. Izolacija kao jedan tip odvojenosti od drugih jeste stanje koje osoba ne može promijeniti i koje je uzrokovano različitim barijerama (pravnim, vjerskim, političkim i slično). Izolacija sa kojom se savremeni svijet susreo u ovom trenutku jeste ona koja je izazvana specifičnom epidemiološkom situacijom. Naučnici različitih profila ističu da je dugotrajna izolacija štetna i negativno utiče na mentalno i tijelesno zdravlje (Lacković-Grgin, 2008). Sve negativne posljedice izolacije se višestruko uvećavaju kada govorimo o izolaciji djece s invaliditetom i njihovih porodica. Čovjek može biti gurnut u izolaciju, pa samim tim i u usamljenost protiv svoje volje, ali ono što se često dešava kod porodica djece s invaliditetom jeste ta vrsta izolovanosti koja je posljedica ljutnje na sistem izazvana osjećajem uskraćenosti prava.

Tako na primjer, norveški filozof Svensen jasno razlikuje samoću i usamljenost, smatrajući da samoća može da bude korisna za čovjeka jer mu ona zapravo omogućava da se on udalji od svog okruženja, okrene sebi i dođe do samospoznaje, ali isto tako upozorava da preduga samoća može dovesti do usamljenosti, osjećaja odbačenosti od sredine u kojoj živi, i ozbiljnije patologije. Istraživanja koje je Svensen sproveo u Norveškoj govori da su žene usamljenije od muškaraca, stariji ljudi od mlađih, a posebno su pogođene osobe s invaliditetom i njihove porodice. 

Većinu nas je izolacija sa kojom smo se suočili prisilila da se u zavisnosti od postojećih ličnih i društvenih kapaciteta suočimo sa njom uopšteno posmatrano na dva načina:

  • da li da postojeću situaciju prihvatimo kao ukazanu mogućnost da u miru i saglasju sa sobom posmatram sebe, svoje unutrašnje biće, upuštajući se u različite oblike kreativnog djelovanja u odnosu na sebe sama i svijet koji nas okružuje, 
  • ili nam izolacija stvara negativno osjećanje usamljenosti, napuštenosti, izopštenosti od sebe samog i svega što nas okružuje.

Preferirana samoća kao željeno stanje je potrebna pojedincu za filozofsku refleksiju i vijećanje sa samim sobom (Lacković-Grgin, 2008), produbljivanje vlastitih misli te bavljenje intelektualnim i kreativnim aktivnostima (Burger, 1995). Prethodno navedene tvrdnje dobijaju na važnost naročito u savremenom društvu koje kao dominantne karakteristike ima: otuđenost, površnost, strah, usamljenost.

U izolaciji ukoliko kao ličnost ne posjedujemo individualne kapacite za preispitivanje sebe samog i svijet koji nas okružuje i dobijene odgovore transformišemo u intelektualne i kreativne aktivnosti različitih nivoa suočavamo se sa usamljenošću kao neugodnim, averzivnim i stresnim iskustvom koje se javlja kada je mreža socijalnih odnosa pojedinca deficitarna, ili u svom kvalitetu ili kvantitetu (Perlman i Peplau, 1984). 

Možemo razlikovati dva različita tipa usamljenosti: socijalnu i emocionalnu usamljenost. Kod socijalne usamljenosti, pojedinac je nezadovoljan zbog manjka socijalne mreže prijatelja i poznanika, dok je emocionalno usamljena osoba nezadovoljna zbog nedostatka bliskih, privrženih odnosa. Stepen usamljenosti i u jednom i u drugom obliku dobija na intezitetu onda kada u porodici imamo dijete s invaliditetom, naročito u onim društvenim sistemima koji nijesu u stanju da ponude adekvatan odgovor na potrebe djeteta s invliditetom i njegove porodice.

Umjesto zaključka, možemo postaviti niz pitanja koja mogu biti inicijativne hipoteze za neka buduća istraživanja o uključenosti djece s invaiditetom i njihovih porodica u savremene tokove društvene zajednice u kojoj živimo:

  • Šta se dešavalo unutar porodica djece s invaliditetom koje su u procesu izolacije bile fizički, ali ono što je možda i najznačajnije duhovno dislocirane, 
  • Da li se porodice djece s invaliditetom osjećaju usamljeno i izolovano i u uslovima kada za većinu nas sve teče uobičajno? (nažalost, nemamo istraživanja na tu temu koja bi potvrdila ili opovrgla naše pretpostavke da su se porodice djece sa invaliditetom osjećale izolovano, usamljeno i prije pojave korona virusa i izrečenih mjera u spriječavanju njegovog širenja),
  • Koliko kao društvena zajednica prihvatamo različitosti,
  • U kom obimu se na institucionalnoj dimenziji trudimo da na različitim sektorima prihvatimo, umrežimo se i pružimo podršku zajednički postavljenim institucionalno definisanim mjerama (poštujući principe: uvremenjenosti, univerzalnosti, empatije),
  • Koliko smo kao pojedinci koji egzistiramo u okviru društvene zajednice oslobođeni potrebe da etiketiramo i odbacimo onog koga poimamo kao drugačijeg po različitim osnovama,
  • Koliko smo kao pojedinci spremni da napustimo poznati okvir kretanja prihvatimo i pružimo podršku onome što nas, možda u krajnjoj instanci naše ličnosti: plaši, što ne razumijemo ili želimo da zaboravimo,
  • Koliko smo spremni da shvatimo borbu koju roditelji djece s invaliditetom svakodnevno vode na različitim nivoima: na nivou društva (u sistemu obrazovanja, socijalne zaštite, zdravstva):, ali i na ličnom nivou (proces prihvatanja, osjećaj nesigurnosti, nepravde, ugroženosti),
  • Da li smo uopšte razmišljali o načinima njihove borbe u uslovima izolacije, u situaciji pandemije,
  • Novonastala situacija nas je kao sistem, ali i na pojedinačnom nivou prisilila da afirmišemo alternativne kanale komunikacije, ali bez obzira koliko su nam savremene tehnologije umnogome olakšale rad i komunikaciju, s druge strane okolnosti su nam ipak još jednom ponudile potvrdu da je  ljudski dijalog odnosno razgovor ipak nezamjenjiv.

Možda nam iskustva nastala specifičnom organizacijom funkcionisanja u uslovima pandemije izazvane novim virusom mogu kao društvu dati osnovu za nove početke, za preispitivanje efikasnosti ranije upotrebljavanih ili primjenu novih mehanizama rada sa djecom sa smetnjama i njihovim porodicama i njihovog revidiranja, kako na institucionalnom tako i na individualnom nivou. Jedno je sigurno: situacija je nametnula odgovornost (bar bi to trebalo biti slučaj sa praktičarima) da analiziramo naš pređašnji način rada sa djecom sa invaliditetom (u različitim sferama) sada iz novog, potpuno neočekivanog ugla.



Literatura

Burger, P. M. (1995): Individual differences in preference for solitude. Journal of Research in Personality, 29, 85-108.

Lacković-Grgin, (2008): Usamljenost: Fenomenologija, teorije i istraživanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Perlman i Peplau, (1984): Loneliness research: A survey of empirical findings. U: L. A. Peplau i S. Goldston (Eds.) Preventing the harmful consequences of severe and persistent loneliness (pp. 13-46). Rockville, MD: U.S. Government Printing Office.

Svensen, H. Fr. Laš (2017): Filozofija usamljenosti, Geopeotika, Beograd.



Mr Mirjana Popović

„Osobe s invaliditetom su posebno osjetljiva grupa i suočavaju se s mnogobrojnim problemima u svakodnevnom životu koji se ogledaju u fizičkim i socijalnim preprekama i predrasudama u stavovima prema invalidnosti“, naglašava Radivoje Bogavac.

Nevladine organizacije Novi poredak i Korak promjene realizuju projekat Slobodni u kretanju-Ravnopravni u saobraćaju koji ima za cilj podizanje nivoa svijesti i edukaciju mladih po pitanju promocije prava osoba s invaliditetom kao učesnika u saobraćaju. Fokus je na ukazivanju na prepreke s kojima se susreću OSI i smanjenje socijalne distance.

Koordinator na projektu profesor Radivoje Bogavac kaže da su aktivnosti programa usmjerene na promociju prava osoba s invaliditetom u saobraćaju i na mehanizme njihove implementacije u praksi.

„Projekat je fokusiran na primjenu formalno - pravnog okvira u procesu eliminisanja prepreka koje postoje u kretanju osoba s invaliditetom i saobraćajnih barijera sa kojima se svakodnevno susreću. Poštovanje prava osoba s invaliditetom je od značaja za poboljšanje indeksa ljudskih prava. Osobe s invaliditetom su posebno osjetljiva grupa i suočavaju se s mnogobrojnim problemima u svakodnevnom životu koji se ogledaju u fizičkim i socijalnim preprekama kao što su ograničenost kretanja u fizičkom prostoru, u saobraćaju, u prisutnim predrasudama kao i u stavovima prema invaliditetu“ naglašava Bogavac.

Radionice u Mojkovcu i Andrijevici

U nastavku realizacije projekta projektovane su radionice u SMŠ Vuksan Đukić u Mojkovcu i SMŠ Andrijevica u Andrijevici s ciljem podizanja svijesti učenika o problemu participacije OSI u kretanju u saobraćaju. Planirano je i održavanje okruglog stola s osobama s invaliditetom kojom prilikom će se markirati njihovi bazični problemi u kretanju kao učesnika u saobraćaju i biti evidentirane sve prepreke u ostvarivanju prava OSI.

Projekat Slobodni u kretanju-Ravnopravni u saobraćaju finasijski je podržalo Ministarstva kapitalnih investicija Crne Gore.

U okviru projekta su realizovane tri informativno edukativne radionice s 60 učenika treće godine Gimnazija Miloje Dobrašinović u Bijelom Polju u cilju povećanja stepena informisanosti, razumijevanja i znanja učenika o zaštiti prava OSI kao učesnicima u saobraćaju, otklanjanju barijera u njihovom kretanju kao i o značaju društvene inkluzije osoba s invaliditetom.

Prema riječima profesorice Milene Drobnjak, koja je bila predavač na radionicama, mnogo je bitno da mlade ljudi, koji su budući nosioci državnih i javnih funkcija, budu na pravi način edukovani po pitanju prava osoba s invaliditetom.

„Mladima je neophodno ukazati na administrativne prepreke s kojima se suočavaju OSI, odnosno neagilnost nadležnih institucija vezano za implementaciju ljudskih prava, razne pravne i proceduralne prepreke kao i na socijalne prepreke, odnosno socijalnu distancu i stigmatizaciju prema osobama s invaliditetom koji pokreću diskriminatorsko ponašanje“,  naglasila je Drobnjak.

Predavač na projektu Dragana Božović akcentovala je neinformisanost mladih o pravima osoba s invaliditetom i o formalno pravnim procedurama za njihovo ostvarivanje. Ukazala je na mnoge prepreke u fizičkom okruženju koje potpuno blokiraju ili otežavaju kretanje OSI.

Izvor: portal Dan

Priredio: Ivan Čović

petak, 28 oktobar 2022 08:13

U Podgorici održan prvi Freedom Drive

,,Osobe s invaliditetom i njihovi predstavnici biće uključeni i konsultovani u procesu izrade svih javnih politika u nadležnosti Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, posebno u dijelu kreiranja politika koje se odnose na pitanja pristupačnosti jer smo i danas u procesu izrade novih zakonskih rješenja", navela je ministarka Ana Novaković Đurović, obraćajući se prisutnima na platou između Biblioteke ,,Radosav Ljumović" i zgrade Skupštine Glavnog grada.

,,Sigurna sam da će nove javne politike biti urađene u konsultativnom procesu i na zadovoljstvo i samih osoba s invaliditetom. S druge strane, trudimo se da kroz izradu kvalitetnih sektorskih analiza i podršku projektima nevladinim organizacija, posebno u dijelu poboljšanja položaja osoba s invaliditetom, u odnosu na one iznose iz budžeta kojima raspolažemo, podržimo vaše aktivnosti koje apsolutno doprinose realizaciji naših javnih politika. I to je sa jedne strane da kažem pozitivni dio ove teme, ove saradnje, ali istovremeno da naglasim da smo potpuno svjesni da položaj osoba s invaliditetom u Crnoj Gori, i ostvarenje svih njihovih ljudskih prava su daleko još uvijek od evropskih i apsolutnih standarda", dodala je Novaković Đurović.

Ona je dodala da u tom pravcu svi mi treba mnogo više da radimo, mnogo više da se trudimo, posebno u oblasti pristupačnosti uz veliku posvećenost Ministarstva, ali i Vlade Crne Gore, a „ja vjerujem i svih drugih državnih institucija, pa da krenemo od svog primjera, i naše prostorije, i naše institucije, za početak da učinimo pristupačnim osobama s invaliditetom, i na taj način im omogućimo ostvarivanje elementarnih ljudskih prava. Još jednom danas na ovom događaju izražavam veliku podršku svim aktivnostima i Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore i kompletnog NVO sektora koji je u odnosu na ovu temu, ali i na druge teme, strateški partner Vlade Crne Gore, i otvoreni smo za vaše predloge i nadamo se da ćemo i u perspektivi donositi dobre i kvalitetne odlike, koje će zaista kreirati jedan mnogo, mnogo bolji ambijent za osobe s invaliditetom u Crnoj Gori”, zaključila je Đurović.

„Iako je Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom ratifikovana prije 13 godina, mi  u Crnoj Gori nemamo situaciju u praksi da Ministarstvo rada i socijalnog staranja, niti centri za socijalni rad, priznaju pravo osobama s invaiditetom na personalnu asistenciju, niti procjenjuju njihove potrebe za ovom uslugom, iako je već nekoliko godina donešen pravilnik koji definiše standarde, iako se pružaoci usluga obavezuju na licencu koju između ostalog posjeduju i ustanove, kada sprovode usluge, i iako postoji cjenovnik usluge još od septembra prošle godine.“ navela je Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG, na Trgu Vektre, ispred prostorija nekolicine ministarstava. Ona je dodala da je Ministarstvo tada u komunikaciji s UMHCG prihvatilo da definiše cijenu usluge, "koja je nešto adekvatnija u odnosu na ono što smo imali kada smo je projektni sprovodili, međutim, nažalost državni organi ne čine dovoljno ili ne čine ništa da bi se ova usluga sprovodila u praksi, posebno ne onaj broj sati koji je potreban svakom korisniku individualno, niti opredjeljuju sredstva u budžetu da se usluga redovno sprovodi", dodala je Vujačić.

„NVO se ne mogu i ne smiju uslovljavati da sprovode uslugu personalne asistencije kroz projekte koji se finansiraju posredstvom Zakona o nevladinim organizacijama jer je personalna asistencija pravo OSI, a prava se ne mogu ostvarivati posredstvom NVO, već pred državnim organima“, dodala je .

„Uslovljavanjem NVO da posjeduju licencu prilikom konkursa, ili da dobijanje iste planiraju projektom. NVO se na taj način pretvaraju u paradržavne organizacije, odnosno pokušava se vršiti neprimjrena vrsta pritiska na njih jer ako finansijski zavise od nekog ministarstva onda će sigurno mnogo teže govoriti kritički i onako kako razmišljaju i kako bi inače govorili. Međutim, to Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore nikada neće stopirati i zaustaviti da se zalažemo za prava i položaj osoba s invaliditetom kako radimo godinama, u stvari evo više od dvije decenje. I upravo smo bili motivisani tim što smo mi vidjeli u Briselu 2019. na njihovom Freedom Drive, kada su se zaustavii ispred institucija Evropske unije i Evropske komisije i na simboličan način pokazali kakva je podrška EK pravima osoba s invaliditetom, tako što je jedna od osnivačica ENIL-a iz Švedske, zemlje na koju bismo se definitivno trebali na neki način, neću reći ugledati, ali itekako preuzimati pozitivne primjere koje oni imaju već decenijama i decenijama unazad. Na kraju krajeva, najrazvijenija su zemlja u tom smislu kada su u pitanju prava osoba s invaliditetom u praksi. Ona je bila zaključana u kavezu, metalnom, koji je stajao ispred ovih institucija i na kavezu je bio logo EU, a na njemu je pisalo: Ovaj projekat je podržan sredstvima EU. Oni su na simbolčan način onima od kojih zavise finansijski jer je Evropska komisija najveći donator ENIL-a, pokazali šta oni misle o njihovoj podršci i načinu na koji oni finansiraju države članice, koje iako EK podržava u izgradnji i otvaranju novih institucija, a s druge strane u svojim dokumentima se zalaže za deninstitucionalizaciju i poziva države članice i države kandidate da omogućavaju samostalan život  i ona radi potpuno suprotno u praksi." dodala je Vujačić.

Ona je navela da se osjećala ponosno što je dio takvog pokreta koji kritički ukazuje na nešto što su zaista negativne prakse, posebno imajući u vidu da mnoge osobe s invaliditetom cijeli svoj život provedu u takvim institucijama, potpuno ne samo odvojeni od porodica, nego i od prijatelja, poznanika, od generacije svoje, isključeni iz procesa obrazovanja, bez ikakve mogućnosti zapošljavanja, rada i sopstvenih prihoda i samim tim itekako zavisne od drugih, ne samo fizički nego u svakom mogućem smislu.

 "Oni koji ne odlučuju kada će se ustati, šta će obući, šta će i kada jesti, jednostavno ne mogu samostalno donositi odluke niti se to od njih treba očekivati. To je negdje bio motiv da i mi nešto slično organizujemo u Crnoj Gori, i zbog toga mi je jako drago da je makar relatvno  puno građana/ki s nama i mnogi su nas ovih dana podržavali na društvenim mrežama. Zaista je bila velika podrška medija danas tokom cijelog dana od jutra, a i sada, i neki resori odnosno njihovi predstavnici su tu sa nama, iako je otežaba komunikacija s njima, i zato im kažem, pozivam Ministarstvo da u najkraćem mogućem roku raspiše poziv za uslugu personalne asistencije i da makar pružaocima usluga koji su liencirani omogući to u praksi, kako ne bismo imali situaciju, kao što je sada, da samo jedna osoba s invaliditetom ostvaruje ovo pravo i trenutno je u potrazi za personalnim asistentom, i to nakon što je dobila sudski spor protiv države jer je upravo tužila zbog uskraćivanja prava na samostalan život i uslugu personalne asistencije.", dalje je kazala Vujačić.

Vujačić je dodala da to ne bi smjelo da se dešava, isto kao što ne bi trebalo da se dešava da  Zavod za zapošljavanje od februara nije isplatio subvencije poslodavcima koji ostvaruju zakonom ovo pravo ili su u ovom periodu podnijeli zahtjev po prvi put.

„Mogu misliti u kakvom su finansijskom problemu neki od njih. Tokom godine nam se obraćaju osobe s invaliditetom, koje su ostale bez radnog angažmana ili zbog raskida ugovora od strane poslodavaca, ili zato što im poslodavci nijesu ponudili produžetak ugovora nakon isteka onog na određeno vrijeme." dodala je Vujačić.

Na kraju pozvala je sva ministarstva da u najkraćim rokovima raspišu javne konkurse za finansiranje projekata NVO, kako bi se odluke donijele do kraja ove godine jer bi nezamislivo bilo da se sredstva vrate u budžet, odnosno ostanu neutrošena.

Događaju je prisustvovalo oko 70 građana, a isti je aktivnost projekta Samostalnošću do slobode, finansijski podržanom od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja posredstvom konkursa za NVO.

Strana 4 od 42

Back to top