Željko

Željko

Osobe s invaliditetom i dalje se suočavaju sa teškoćama po pitanju zapošljavanja i učestvovanja u društvenom, kulturnom i zabavnom životu i nemogućnošću da posjećuju institucije i ustanove zbog njihove nepristupačnosti, kaže u razgovoru za „Dan“ Blagoje Šturanović, direktor NVOMozaik“ i jedan od predstavnika kluba za osobe s invaliditetom, Social club ADAPT, otvorenog u okviru istoimenog projekta.

Šturanović smatra da je položaj i status osoba s invaliditetom generalno loš u Crnoj Gori, pa tako i u Nikšiću.

Ima pomaka, ali još uvijek ima puno prostora za napredovanje. Pristupačnost je na veoma niskom nivou, što je pokazala i naša prošlogodišnja analiza. U Nikšiću nema poptuno pristupačne institucije i ustanove, a kamoli privatnog objekta. Nevjerovatno je da jedan korisnik kolica u 21. vijeku ne može da samostalno ode u neku ustanovu, završi svoju obavezu i učestvuje u društvenom životu kao svi ostali – ističe Šturanović.

Od analize koju su sproveli u toku ljeta do danas nema većeg pomaka, osim jednog ugositeljskog objekta u centru grada sa kojim su sproveli projekat u okviru kojeg je postavljena pristupna rampa za korisnike kolica.

To pokazuje da je potrebno samo malo dobre volje i malo sredstava kako bi se omogućila pristupačnost za sve – kaže Šturanović.

On dodaje da nemaju konkretne brojke kada je u pitanju zaposlenost osoba s invaliditetom u institucijama i da je problem što u Crnoj Gori ne postoji registar osoba s invaliditetom, niti podaci kojima mogu raspolagati i koristiti ih za istraživanja i planove.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, znamo da oko 10 do 12 odsto populacije u državi čine osobe s invaliditetom, što nam govori da ih u Nikšiću imamo oko 6.000. Konkretniji podaci bi nam dosta pomogli, posebno u oblasti zapošljavanja. Nema puno zaposlenih osoba s invaliditetom. U prilog tome govori činjenica da ih nema ni na mjestima gdje bi baš trebalo da rade, kao što su sekretarijati za socijalno staranje i Centar za socijalni rad. Osobe s invaliditetom najbolje znaju kako da se ponašaju i rade svoj posao sa drugim osobama s invaliditetom, jer smo svi u istoj situaciji – ukazuje Šturanović i podsjeća na Savjet za brigu osoba s invaliditetom, gdje su radili zaposleni koji ne poznaju tematiku i nemaju senzibilnosti za rješavanje određenih problema.

Naš sagovornik naglašava da imaju dobru saradnju sa Opštinom Nikšić i da uvijek dobiju podršku za svoje inicijative.

Jedna je bila da se omogući pristupačan prevoz za korinike kolica. Radi se o besplatnom servisu i ovom prilikom pozivam sugrađane da se prijave da ga koriste. To je prva usluga koju je budžetirala Opština Nikšić. Ova usluga i „Videći pratilac“, koju sprovodi Organizacija slijepih, prvi su socijalni servisi koji se budžetiraju, i to je pomak – rekao je Šturanović.

Druga inicijativa je formiranje Savjeta za osobe s invaliditetom, koje je u toku, a što će biti preteča najavljenog novog i izdvojenog Sekretarijata za osobe s invaliditetom u Opštini Nikšić, što Šturanović smatra značajnim korakom. Smatra i da sadašnji Sekretarijat za sport, mlade i socijalno staranje nema dovoljno sredstava ni angažmana po pitanju osoba s invaliditetom.

U Savjetu bi se donosile sve odluke za osobe s invaliditetom i u njemu bi moralo učestvovati što više osoba s invaliditetom i predstavnika NVO, jer mi imamo i kapacitet i znanje da unaprijedimo život osoba s invaliditetom – kazao je Šturanović.

Ističe da je u toku i izrada Akcionog plana za osobe s invaliditetom, bitnog strateškog dokumenta u kojem će, u saradnji sa ostalim predstavnicima NVO u Nikšiću i savjetnicima Opštine, navesti sve što je potrebno rješavati u narednom periodu, posebno u segmentu povlačenja sredstava od ministarstava, države i Evropske unije (EU) kroz projekte.

U klubu 30 članova

Novootvoreni klub za osobe s invaliditetom u Nikšiću trenutno broji oko 30 aktivnih članova različitih generacija.

To je mjesto gdje pružamo psiho-socijalnu podršku i bavimo se raznovrsnim kreativnim aktivnostima. Ovom prilikom pozivamo sve da nam se pridruže i ostvare svoja prava. Sarađujemo sa dosta privatnika i postoji mogućnost zapošljavanja, a to je ono na čemu posebno radimo – ističe Šturanović i dodaje da imaju i novi servis za pravno savjetovanje.

Borba sa sistemom

Posmatranje osoba s invaliditetom kroz medicinski pristup kao osoba koje su bolesne predstavlja zastarjeli pristup, ali i dalje postoji, i to je borba sa sistemom od koje mnogi odustaju. I u zdravstvu i u socijalnom sektoru postoji taj pristup i nikako da se shvati da osobe s invaliditetom imaju velike kapacitete, znanje i mogućnosti i da mogu dati doprinos društvu, kaže Šturanović.

Izvor: RTV Nikšić

Pripremila: Dajana Vuković

Šta će biti sa njenim sinom nakon njene smrti, najveća je životna briga i problem Aide Hrnjić, majke dječaka s autizmom.

Tretman osoba s invaliditetom u institucijama je višegodišnja tema, a nakon što je javnosti objelodanjen odnos zaposlenih prema „štićenicima“ Zavoda Pazarić. Vezanje „štićenika“ za radijatore je posebno uzdrmalo javnost, a ponajviše porodice osoba koje su u riziku da nakon smrti roditelja ili staratelja završe u instituciji.

Anur konkretno ima sestru i ona je sigurna u to da će se poslije naše (supruga i nje) smrti brinuti o njemu. Eh sad… šta je kome sudbina i kad, teško je to procijeniti“, priča Anurova majka.

Osoba s razvojnim teškoćama ili s invaliditetom nakon smrti roditelja često bude osuđena na život u ustanovi, iako mnogi od njih imaju potencijal za samostalan život ili život u zajednici.

Kakav je život u zajednici zna Adnan Ahmetović koji je u zavodu Drin u Fojnici proveo 13 godina.

„U zavodu je teško, vjerujte. Može se izaći samo ukoliko si sposoban, socijalni radnik ti da papir da se možeš kretati od 9 do 12  časova. I dole je bilo dobro u neku ruku, u neku nije“, priča nam Adnan.

Sada već pet godina živi van institucije i kaže da je to neuporedivo bolje. Dok razgovaramo Adnan priprema sastojke za grah. Često kuha, a nije mu teško ni pranje veša i čišćenje svog novog doma. Nakon odlaska u instituciju nije mogao pretpostaviti da će jednog dana živjeti drugačije.

„Nakon 13 godina života u zavodu upoznao sam druga koji je trebao ići u Sumero, dao mi je vizitku u nadi da bih ja mogao doći. Tri mjeseca sam razmišljao, 15 dana sam čekao odgovor nakon čega su me primili u zajednicu. Meni je krenulo baš dobro, bio sam dobar. Mada sam i sada za neke dobar, za neke nisam. Uglavnom, dobro mi je ovdje“, priča Adnan.

Nije se u potpunosti osamostalio, ali uz podršku asistenata živi u stambenoj zajednici u okviru SUMERO programa Stanovanje u zajednici uz podršku sa tri cimera u Vogošći.

„Ovo je puno bolje rješenje nego zavod. Ja sam bio u poluotvorenom tipu zavoda. Meni je ovdje super, pomaže mi asistent, pomaže mi društvo, prijatelji. Uglavnom super, vjerujte“, govori nam Adnan s osmijehom na licu zadovoljan životom u zajednici.

Zadovoljan je i svojim cimerima. Jedan od njih je i Ahmedin Avdić iz Hadžića koji je u Sumero došao prije nekoliko mjeseci nakon smrti majke. Bio je bez usvojenih vještina, nije mogao skoro ništa samostalno raditi, ali uz pomoć asistenata svakim danom je sve samostalniji. Ahmedin je imao sreće, nije završio u zavodu ili nekoj drugoj instituciji jer je nadležni centar za socijalni rad prije odluke o smještaju u instituciju kontaktirao Sumero. Ahmedinu je tako dana šansa za život u zajednici zahvaljujući projektu deinstitucionalizacije koji Savez Sumero provodi od 2012.

„Sve ide po planu, sve je kako treba, a volio bih nekako da se vratim kući. Tu sam i odrastao. Tu me svi znaju“, priča nam Ahmedin.

Familija, komšije i prijatelji su mu, dodaje, velika podrška i vjeruje da će nakon osposobljavanja u Sumeru biti sposoban za život u svojoj kući.

„Vidim napredak, lagano idem, polako, nemam nikakvih problema ovdje, niko me ne dira, sve je okej. Imam porodicu u Švedskoj koja me podržava u ovome što radim, imam brata u Francuskoj“, ponosno govori Ahmedin.

Kada završi svoje obaveze u zajednici u kojoj živi često izađe vani, prošeta ili ode na kafu sa prijateljima. Za nekoliko mjeseci u Sumeru ostvario je veliki napredak.  

„Nisam znao prati suđe, nisam znao mnogo stvari dok nisam ovdje došao. Rodica me nagovorila da dođem ovdje, tako sam i došao“, dodaje Ahmedin.

Njegova aistentica Saliha Saračević-Bulbul koju svi od milja zovu Seka kaže da je Ahmedinov napredak za samo nekoliko mjeseci vidljiv, ali još nedovoljan za samostalan život.

„Kada je došao u Sumero, Ahmedin nije imao usvojenih vještina, nije znao da održava ličnu higijenu, bila mu je potrebna stalna podrška da mu se kaže kako da se umije, kako da opere, nije znao koristiti kućanske aparate. Vremenom je to počelo usvajati. On sada stavi veš u mašinu, mi uključimo. Još ne zna u potpunosti sam, nekad zbrka sve brojeve“, govori Ahmedinova asistentica.

Ahmedin jedva čeka da se vrati kući, ali njegova sistentica kaže da će morati još malo sačekati jer je proces osposobljavanja u nekim slučajevima sporiji.

„Napredovao  je u ličnoj higijeni, tu mu ne treba nikakva podrška, sada sam ode okupa se, opere zube. Nije mu više potrebna ta stalna podrška. Njemu je podrška najviše potrebna kad izađe vani. On se može samostalno kretati, ali pošto ima problema sa nogom, par puta je pao. Često idu na druženja, na kafu, na kolače“, dodaje Saračević-Bulbul.

Dodaje da Ahmedinu često u posjetu dolazi robina koja je bila protiv opcije da život nastavi u zavodu u kojem, kaže Saračević-Bulbul, ne bi ništa naučio.

„Njegova porodica se jako trudila da Ahmedin dođe u Sumero. Mislim da je ovo jako dobro za Ahmedina, za njegov napredak. Šta može naučiti u zavodu, ništa. Kad ode u zavod, ostaje u zavodu“, dodaje Saračević-Bulbul.  

Život u Sumeru predstavlja novu priliku, aktivniji, sretniji i normalniji život.

Adnan je bio u zavodu. On jako dobro zna kako je tamo. Ovdje imaju jednostavno svoju slobodu. Samostalan izbor hrane, samostalno peru svoj veš, sve je drugačije.“

Asistentica u savezu Sumero kaže da ne zna šta bi se desilo sa stotinama osobama koje su prošle proces prevencije institucionalizacije odnosni deinstitucionalizacije ili su aktivni korisnici programa Stanovanje u zajednici uz podršku da nije Sumera.

„Ja radim jako dugo ovdje, mislim da sam jako, jako puno pomogla svojom podrškom mnogima da se osamostale. Svi dođu bez usvojenih navika, neki su došli iz doma, neki iz zavoda. Nisu imali osnovne navike lične higijene, da samostalno kuhaju, neki čak nisu samostalno mogli ni izlaziti vani“, priča na Saračević-Bulbul.

Haris Haverić, direktor Saveza Sumero, kaže da je ogromna potreba svake porodice koja ima dijete s invaliditetom da dugoročno zna na koji način i gdje će to dijete kada bude zreo čovjek živjeti i dalje se razvijati.

„Taj prirodni izvorni problem koji smo s ovim modelom dijelom riješili, je da roditelj, bez obzira kojeg je uzrasta dijete, može vidjeti i zajedno modulirati gdje i na koji način će njegovo dijete kad već bude zrelo biti i živjeti. Tako da smo mi zahvaljujući znanju koje smo prikupljali u zemljama EU, u Češkoj, Hrvatskoj, Velikoj Britaniji, Austriji modulirali i pripremili za bosansko-hercegovačke uslove od zakonskih rješenja do društvenog okruženja i našeg mentaliteta“, kaže Haverić.

Projekat se provodi u partnerstvu sa 20 lokalnih zajednica, za 150 ljudi koji žive život dostojan čovjeka u ovom programu. No, i dalje je sve od idealnog.

„Nažalost mnogo toga zavisi od donosioca odluka pa dijelom i od familije, još uvijek svijest nije dovoljno razvijena i ide se linijom manjeg otpora - da će država nekome nešto riješiti a uglavnom se to ne dešava i kada se ne razmišlja dugoročno i razvojno, osoba s invaliditetom, naročito osobe sa intelektualnim teškoćama završavaju u zavodima za smještaj osoba s invaliditetom. Kada se duboko pogleda ključna je svijest ljudi u okolnim lokalnim zajednicama od donosioca odluka pa do porodica, da samo svjesno razmišlja o svojim sugrađanima i ponudi rješenje za život ove populacije u toj lokalnoj zajednici“, dodaje Haverić.

Model je krenuo u implementaciju 2012. i u početku se fokusirao na treninge, istraživanje, edukacije saradnika i volontera. Već 2014. preveniran je prvi odlazak u instituciju. Iako je proces deinstitucionalizacije i prevencije institucionalizacije često poistovijećen, oni se bitno razlikuju. U prvom slučaju se osoba povlači iz institucija, a u drugom se sprečava da tamo uopšte i završi.

„Proces zaustavljanja odlaska je jedno,  a proces da se vrati korisnik nazad u zajednicu je puno teži i to je drugi proces. Prevencija je važna da se zaustavi odlazak zato što koliko god mi radili, ako se prevencija ne uradi na pravi način, mi ćemo stalno i uvijek iznova gasiti samo požar koji gori“, napominje Haverić.

Sjeća se prvog slučaja od prije 10 godina kada su prvi put spriječili odlazak osobe s invaliditetom u instituciju. Sumeru se tada javila tetka momka s intelektualnim teškoćama čija je majka teško oboljela.

„Tada smo se u pravom smislu pokrenuli, otvorili stambenu zajednicu na Grbavici i za još nekolicinu korisnika, zajedno sa tim momkom, obezbijedili prve podrške, stanovanje, kulturna dešavanja, sve ono što bi tom momku trebalo zajedno sa njegovim sustanarima. Jako smo ponosni na tu odluku u tom trenutku. “

Model funkcioniše u skladu sa propisanim zakonskim rješenjima gdje je, naravno, prije svega važna dobra volja osobe sa intelektualnim teškoćama i njegovih staratelja, porodice. Nakon odluke i pristanka za učešće u programu, druga faza je procjena osnovnih životnih potreba- osobe te usvajanje osnovnih životnih vještina.

Treća faza jeste rad sa njim kada dođe kod nas. U 99% slučajeva prolaze faze i ide u sledeći korak, a to je da vidimo njegove preostale sposobnosti i vještine, da vidimo da li on može da ide na rehabilitaciju, da li može da ide u vjerske zajednice, na kulturna i druga dešavanja. Pokušavamo koliko nam njegove mogućnosti dozvoljavaju, da ga uključujemo u sve društvene tokove. Naročito smo fokusirani na oblast rehabilitacije i zapošljavanja, objašnjava Haverić model po kojem se sprečava odlazak osoba u instituciju.

Neki su se nakon boravka u zajednici u potpunosti osamostalili i započeli život izvan programa i bez asistenta tako da se neki i ožene, udaju, odnosno izađu iz programa osnaženi, osposobljeni da žive bez ikakve socijalne ili bilo koje druge podrške“, objašnjava Haverić.

Osim Sumera koji služi kao svojevrsna platforma u program su uključeni Centar za socijalni rad, centri za mentalno zdravlje, opština ili grad koji ima mogućnost da dodijeli stan ukoliko ima kapaciteta, Ministarstva rada i socijalne polike, zavodi i službe za zapošljavanje osoba, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i druge institucije.

Osobe s invaliditetom u lokalnim zajednicama odnosno_ osobe koje su van ustanova ne koriste javne zdravstvene ustanove ekskluzivno kao što je to slučaj kada su u ustanovama, već inkluzivno.

„Vi ste sigurno vidjeli u vašem gradu nekog korisnika koji koristi Dom zdravlja isto kao i vi, samo što ni jedan ne koristi nešto kako biste ga vi mogli prepoznati, on je punopravni građanin, najčešće se i ne legitimiše kao osoba s invaliditetom nego kao i svi ostali. Čekaju u redu, ništa preko reda, ništa ekskluzivno“, dodaje Haverić.

Ovaj model ima tri stuba finansiranja: međunarodni donatorski fondovi, donacije domaćih i međunarodnih kompanija i institucije vlasti.

U cijelom procesu ključna je uloga asistenata, posebno u prvim danima ulaska korisnika u program.

Saračević-Bulbul, je jedna od asistentica za podršku sa kojom osobe koje žive u zajednici provode najviše vremena. Ona je njihov putokaz, korektiv, a često i osoba koja im daje savjete za svakodnevni život.

„Oni su povodljivi, ljudi njima mogu manipulisati. Vjeruju svima i onda ih najviše savjetujem, svakodnevno razgovaram s njima, da trebaju voditi računa, nikome ne smiju vjerovati koga ne poznaju. Najveći je rizik da osobe koje koriste terapiju, konzumiraju alkohol“, kaže Saračević Bulbul.

Iako je mnogima promijenio život, ovaj model nije savršen i ima svoje nedostatke. Prvi je što država ne preuzima odgovornost koju je preuzela potpisivanjem brojnih konvencija o pravima osoba s invaliditetom. Funkcionisanje modela otežava i podijeljena nadležnost između države, eniteta, kantona i opština.

„Organizacija kao Sumero mora sa svakom lokalnom zajednicom ili kantonom kao sa posebnim subjektom, da ne kažem posebnom državom, razgovarati, pregovarati, lobirati umjesto kao što je to bilo u Republici Hrvatskoj sa jednom vladom, jednim ministarstvom, gdje se donese odluka i to bude implementirano na čitavu Hrvatsku, od Osjeka do Dubrovnika. U BiH to nije slučaj, već se puno više energije, napora, znanja troši da se sva ova postignuća urade, a to je jako mukotrpan, dug proces. To je jedan od izazova na koji mi ne možemo uticati“, dodaje Haverić.

Problem je i što BiH kaska na putu ka EU pa ne može, poput Hrvatske, pristupiti brojnim fondovima EU.

Hrvatska je koristila ogromne resurse EU da bi procesi prevencije institucionalizacije i deinstitucionalizacije zaživjeli, mi to nemamo, već mi moramo da se obraćamo svakom pojedinačnom donatoru, kompaniji, pozive na projekte i na neki način donositi resurse, da bi se program razvijao širom BiH u odnosu kako je to u Hrvatskoj gdje je išlo prilično dobro i brzo. Ovdje, država kaska u evropskim integracionim procesima. Ali ipak mogu reći da smo, i ovako kako jeste, dosta ispred Srbije, Crne Gore i Makedonije“, priča Haverić.

Resurse je uvijek teško obezbijediti, ali je to često manji problem u odnosu na stereotipe i predrasude koje postoje prema ovoj populaciji odnosno obezbijediti da im status bude jednak kao i svim ostalim ljudima“, pojašnjava Haverić.

„Svijest javnosti, i komentari „ma šta će oni ovdje, njima je dom zavo“, to je najveći problem. Nije lako naći sredstva, ali je lakše nego prodrijeti do svijesti naših sugrađana.

Model koji gradi Sumero se širi, ima svoju dinamiku i ne može se desiti, kao u nekim zemljama, da korisnici budu prepušteni sami sebi.

„To se dešava često u zemljama u regiji gdje, kada se završi projekat dovodi se u pitanje njihov status, za razliku od BiH modela gdje je koncept napravljen da kada osoba uđe u program, ona može samo otići u samostalan život, ne može ostati nepokriven podrškom. Još jedna od pozitivnih strana ovog modela u BiH jeste jedno veliko međunarodno priznanje koje smo dobili u zgradi UN-a, u Beču 2018“, dodaje Haverić.

„Stalno ponavljamo, nije smisao da sve i svuda bude Sumero jer je nemoguće, bez obzira koliko mi imamo resursa, nemoguće je da dođemo u svaku lokalnu zajednicu i za svakog korisnika obezbijedimo podršku i program života u zajednici.

 

Institucije moraju raditi više

 

U Kantonalnom centru za socijalni rad Sarajevo kažu uposlenici službi socijalne zaštite u okviru svojih redovnih aktivnosti pokušavaju prevenirati institucionalizaciju osoba s invaliditetom na način da se najprije ispita da li unutar porodice korisnika/ca postoje srodnici koji bi mogli prihvati i na adekvatan način voditi brigu o njemu/njoj.

„Ukoliko korisnik nema takvih srodnika pokušava se ponaći hraniteljska porodica koja bi ga/je bila spremna prihvatiti na smještaj. Institucionalizacija osoba sa intelektualnim teškoćama se također prevenira i zbrinjavanjem takvih korisnika u Sumero, a što podrazumjeva život osoba s intelektualnim teškoćama u lokalnoj zajednici uz podršku asistenata i drugog osoblja“, kaže nam Mahir Delić, direktor kantonalnog Centra za socijalni rad.

Kažu da su do sada nekoliko puta brzom reakcijom uspjeli prevenirati slanje građana u ustanove.

„Najviše je slučajeva u kojima se institucionalizacija prevenira životom korisnika u zajednici uz podršku Sumera. Zaključno sa stanjem na dan 31.12. 2023. godine na takav način su zbrinute 43 osobe“, dodaje Delić.

Oko 1200 osoba s invaliditetom je smješteno u ustanove socijalne zaštite čiji je osnivač Federacija Bosne i Herecegovine.

Podaci o smještaju u ustanovama i organizacijama na Kantonalnom i općinskom nivou se redovno ne ažuriraju.

U porastu je broj usluga stanovanja u zajednici koje organizuju same ustanove socijalne zaštite ali i nevladine organizacije poput SUMERA. Procjena je da godišnje oko 10% korisnika bude ili reintegrisano u porodice, hraniteljstvo ili nove usluge smještaja u zajednici.

Federalno ministarstvo rada i socijalne politike je po prvi put na pravi način prepoznalo značaj deinstitucionalizacije i prevencije institucionalizacije pa su u budžetu planirali sredstva za ovakve projekte.

„Ovaj tip podrške prepoznali smo u budžetu za 2024. godinu kroz posebnu stavku za deinsdtitucionalizaciju ukupnog iznosa milion KM, što je samo početak i pokazatelj ozbiljnosti ovog ministarstva kad je u pitanju deinstitucionalizacija. Pokrenuli smo i niz drugih aktivnosti za koje se nadamo da će zaživjeti i da ćemo vas blagovremeno o njima informisati“, kaže resorni ministar Adnan Delić.

U tri federalne ustanove socijalnog zbrinjavanja (Pazarić, Drin, Bakovići) u prošloj godini bilo je  smješteno oko 1200 osoba.

„Od čega: Trenutno u Ustanovi Bakovići imamo 340 osoba na smještaju od toga 62 živi u Stanovanju u zajednici (van institucije). Imamo tri stana u Kiseljaku, kuću u Fojnici sa dvije stambene jedinice, kuću u Bakovićima također sa dvije stambene jedinice, kuću u Gojevićima sa dvije stambene jedinice, te socijalno naselje Gojevići. Od 2014 godine do danas iz Bakovića je otpušteno 66 osoba, neki su otišli svojim kućama, a neki u Sumero“, dodaje Delić.

U Drinu trenutno boravi 490 korisnika, od čega je njih 80 smješteno u devet kuća u lokalnoj zajednici koje su u vlasništvu ustanove Drin. Od 2019. do 2023. u Sumero premješteno je 11 korisnika, dok su 43 korisnika otpuštena po drugom osnovu.

„Dakle, naše ustanove također već neko vrijeme rade na programima osposobljavanja za život u zajednici uz podršku stručnih asistenata. Proces deinstitucionalizacije je dugotrajan i mukotrpan za bilo koju zemlju, a posebno za BiH koja još uvijek nije prošla period tranzicije i posebno ako se uzme u obzir da su naše ustanove dugo zanemarivane i nije im posvećena neophodna pažnja kako bi se razvijale u korak s vremenom i potrebama“, kaže ministar Delić.

A dok se bh. institucije decenijama igraju igrica susjedna Hrvatska je odlučila da do 2027. napravi tranformaciju institucija te da se kroz proces deinstitucionalizacije i prevencije institucionalizacije na način da broj korisnika u ustanovama svede na minum. Do 2027. godine planirano je deinstitucionalizirati i uključiti u program organiziranog stanovanja uz podršku ukupno 1180 novih korisnika (971 osoba s invaliditetom trenutno koristi uslugu organiziranog stanovanja uz podršku). Takođe je planirano zapošljavanje 944 novih pružatelja usluga i osiguravanje potrebne infrastrukture odnosno  319 nekretnina i 70 potrebnih vozila.

 

Izvor: Buka Magazin

Pripremila: Dajana Vuković

Podgorica, (MINA-BUSINESS) – Kompanija Underpin je upisana na mapu ženskog preduzetništva u Crnoj Gori u oblasti građevinarstva sa idejom da, u skladu sa svojim nazivom, pruži stručnost, stabilnost i povjerenje u oblasti poslovanja u kojoj djeluje, saopštila je njena direktorica, Mirela Pavićević.

U fokusu kompanije su usluge projektovanja, izvođenja završnih radova u građevinarstvu, prilagođavanja objekata za osobe sa invaliditetom, opremanja poslovnih prostora kancelarijskim namještajem i tehničkog održavanja objekata, rekla je Pavićević u intervjuu za Glasnik Privredne komore (PKCG).

Prema njenim riječima, tako široka usluga je rezultat želje da se klijentu omogući da sve što je neophodno za stvaranje funkcionalnog poslovnog prostora po njegovim željama i potrebama, pronađe na jednom mjestu.

Na naše zadovoljstvo, tržište je prepoznalo benefit ovakvih cjelovitih ponuda, kako zbog uštede vremena i novca za realizaciju projekata, tako i zbog jednostavnije komunikacije koja isključuje transfer odgovornosti sa jednog na drugog nosioca pojedinačnih faza projekta, kazala je Pavićević.

Ona je objasnila da se osnivanje kompanije i njen samostalni profesionalni angažman, desio u jednom posebnom poslovnom kontekstu koji je zahtijevao da napravi izbor između nastavka poslovnog angažmana kod tadašnjeg poslodavca i pokretanja sopstvenog biznisa.

Izbor između poznatog okruženja i ustaljenih poslovnih obaveza, ali i materijalne sigurnosti sa jedne strane i izazova i neizvjesnosti sa velikim šansama za dalji profesionalni razvoj sa druge strane, je bio nevjerovatno lagan, rekla je Pavićević.

Obrazovanje i višegodišnje radno iskustvo u oblasti građevinarstva i oblasti upravljanja projektima koje je sticala od pozicije pripravnika u projektnom birou tada ugledne jugoslovenske kompanije Aeroinženjering iz Beograda, do direktora tehničkog sektora Societe Generale banke Montenegro i jednog od tri Ambasadora energetske efikasnosti u internacionalnoj i interkontinentalnoj bankarskoj grupaciji Societe Generale su bili „osnivački kapital“ na koji je računala u trenutku pokretanja samostalnog biznisa.

Iako nijesam imala sumnju u svoju odluku, porodica i prijatelji su bili velika podrška, neophodna da ta odluka bude održiva i Underpin postavi na dobrim osnovama. Sada sam, nakon par godina provedenih u privatnom biznisu, sigurna da je to bila ispravna odluka, koja je donekle inspirisala neke moje kolege da izoštre sliku o ličnim i profesionalnim kvalitetima i nezadovoljstvo radom u kompanijama zamijene ostvarivanjem svog punog kreativnog potencijala samostalnim nesputanim radom“, dodala je Pavićević.

Ono smatra da su neophodna udruživanja malih preduzetnika u jedinom zajedničkom cilju, a to je uspješna realizacija projekata i zadovoljstvo klijenta.

Na moju sreću, uspjela sam da uspostavim izuzetnu i kontinuiranu saradnju sa odličnim firmama i arhitektonskim biroima zasnovanu na podjednakoj odgovornosti za uspješnost kompletnog projekta, bez obzira ko je od učesnika za njega formalno odgovoran“, saopštila je Pavićević.

Jedan od rezultata takve povezanosti i saradnje je i brend OFFICE+ koji povezuje uslugu izvođenja enterijerskih radova kompanije Underpin, sa uslugom opremanja namještajem poslovnih prostora partnerske firme Midline i plod ove saradnje je više uspješno realizovanih projekata.

Na pitanje kako ocjenjuje poslovnu klimu za razvoj ženskog preduzetništva u Crnoj Gori, Pavićević je odgovorila da je tek iz uloge preduzetnice shvatila da žene zaista mogu da računaju na podršku društva.

Iznenadilo me mnoštvo informacija o podršci ženskom preduzetništvu kroz razne kanale od finansijskih do edukativnih. Ovo je izuzetno značajno posebno mladim preduzetnicama koje su hrabre i žele da preuzmu inicijativu, a nemaju dovoljno kapaciteta, pa im je preko potreban taj inicijalni vjetar u jedra. I naša kompanija je korisnik jednog takvog aranžmana preko Investiciono-razvojnog fonda (IRF), koji je došao u pravom trenutku i omogućio realizaciju značajnog projekta na kojem smo radili, navela je Pavićević.

Na pitanje koji su to najvažniji projekti ili referentni radovi koje je kompanija Underpin ostvarila u oblastima u kojima se bavi, Pavićević je odgovorila da su najznačajniji projekti svakako oni koje realizuju kroz sve faze, od projektovanja, preko izvođenja radova do opremanja namještajem, svojevrsni ključ u ruke, ali ništa manje važni nijesu ni projekti gdje su učestvovali samo u jednoj od faza.

S obzirom na veliko iskustvo u projektovanju i izvođenju radova u objektima za pružanje bankarskih usluga, kao najznačajnija referenca se izdvaja saradnja sa Adriatic bankom i izvedeni radovi na opremanju filijale ove banke u Podgorici, Tivtu i Budvi, a skoro je realizovan i projekat rebrendiranja objekata ove banke u više gradova u Srbiji, rekla je Pavićević.

Ponosni su i na projekte realizovane za ostale klijente kao što su Zapad banka, Aerodrom Tivat, više ordinacija, IT kompanija i drugih poslovnih prostora, kako u javnom sektoru, tako i za potrebe domaćih i inostranih kompanija u Crnoj Gori.

Prema njenim riječima, potreba da se objekti u javnoj upotrebi prilagode osobama sa invaliditetom je bila evidentna i prije donošenja Pravilnika 2009. godine koji reguliše ovu oblast, ali se ta, prije svega humana obaveza ne sprovodi sistemski, nažalost.

I u ovoj oblasti djelovanja smo pokušali da ponudimo tržištu cjelovitu uslugu od izrade projekta prilagođavanja objekata za pristup i boravak osobama sa invaliditetom do izvođenja radova, tako da su iza nas kilometri ugrađenih taktilnih staza, pristupnih rampi i brojna obilježja i planovi na Brajevom pismu, objasnila je Pavićević.

Na pitanje koji su to najveći izazovi s kojima se suočavaju u poslovanju, Pavićević je odgovorila da je i u toj industriji najveći izazov pronalaženje stručnog kadra, ili osoba posvećenih sticanju neophodnih znanja.

Nedostatak motivacije kod svih generacija je generalno problem u kadrovskom smislu. Drugi problem vidim u sve manjem, ali i dalje izraženom, raskoraku, iniciranom sporom i nerijetko neadekvatnom digitalizacijom javne uprave, pa se i dalje mnoge procedure završavaju ličnim odlaskom u institucije, čekanjem kako bi se podnio ili dobio „original“ dokumenta u papiru, što je, iz mog ugla posmatranja, nezamislivo u razvijenim društvima u kojima se koriste i primjenjuju nove tehnologije i prate trendovi zaštite životne sredine, kazala je Pavićević.

I u privatnom sektoru je, kako navodi, ista situacija. I dalje se proizvode gomile papirnog otpada, baš zbog nedostatka svijesti o zelenoj agendi i značaju ličnog doprinosa u stvaranju boljeg društva u uslovima tehnološkog razvoja, kojeg smo svjedoci.

I na kraju ali možda najvažniji izazov je biti dobar menadžer svog vremena i rasporediti dobro prioritete da bi život u cjelini bio ispunjen. Finansijska stabilnost je svima važna, ali nerijetko trka za novcem može ostaviti za sobom velike žrtve pa treba dosta promišljanja kada su u pitanju usklađenost poslovnog i privatnog života“, dodala je Pavićević.

Na pitanje o daljim planovima, Pavićević je kazala da su u ovih par godina uspjeli da urade mnogo na razvoju kompanije i najvažnije, obezbijede sopstveni poslovni prostor, kvalitetne saradnike i iste takve klijente, ali da nastavljaju da se aktivno bave daljim razvojem usluga proširujući njihov opseg novim tehnikama, materijalima, dizajnom, aktivno prateći trendove iz razvijenih zemalja.

Uz ovaj segment razvoja prepoznali smo i potrebu intenzivnijeg rada na digitalnoj transformaciji internih procesa do nivoa do kog je to moguće u poslu kojim se bavimo. Svakako nas sadašnjica obavezuje da razmotrimo i ponuđenu asistenciju u svakodnevnom radu AI tehnologije, u nadi da će ispuniti svrhu kao bilo koji alat, kako u pogledu kvaliteta poslovanja, tako i uštedi u vremenu provedenom na realizaciji poslova, gdje je to moguće, zaključila je Pavićević.

 

Izvor: Agencija MINA

Pripremila: Dalida Rastoder

Odbor za ljudska prava i slobode održao je danas Petu sjednicu na čijem dnevnom redu je bilo kontrolno saslušanje na temu „Praćenje realizacije Zaključaka Skupštine Crne Gore donesenih povodom razmatranja Predloga zaključaka Odbora za ljudska prava i slobode sa kontrolnog saslušanja ministra rada i socijalnog staranja (predstavnica Ministarstva rada i socijalnog staranja), ministra prosvjete, ministra zdravlja (predstavnika Ministarstva zdravlja) i ministra pravde na temu „Rad dnevnih centara za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom u Crnoj Gori, posebnim akcentom na praćenje realizacije Zaključka Odbora za ljudska prava i slobode sa Konsultativnog saslušanja, održanog 25. septembra 2019  na temu „Rad dnevnih centara za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom u Crnoj Gori" i Preporuka iz Analize intersektorske podrške različitih sistema djeci sa smetnjama u razvoju u Crnoj Gori, koju su pripremile ekspertkinje angažovane od strane UNICEF-a", objavljenih u „Službenom listu Crne Gore” broj 84/22 od 1. avgusta 2022 

Pozivu za kontrolno saslušanje su se odazvali: zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore mr Siniša Bjeković, ministar finansija Novica Vuković, ministar zdravlja dr Vojislav Šimun, v. d. direktorica Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu Ana Kulić-Ratković, direktor Instituta za javno zdravlje prof. dr Dragan Laušević i generalna sekretarka Zajednice opština Crne Gore Mišela Manojlović, dok su ministarka rada i socijalnog staranja, ministarka prosvjete, nauke i inovacija i ministar ljudskih i manjinskih prava delegirali predstavnike ministarstava za učešće na ovom kontrolnom saslušanju. Pozivu se nijesu odazvali predsjednik Vlade Crne Gore mr Milojko Spajić i ministar pravde Andrej Milović. 

Lica koja su učestvovala na kontrolnom saslušanju su u uvodnim izlaganjima informisala o ključnim aktivnostima koje preduzimaju na unapređenju položaja djece sa smetnjama u razvoju, sa posebnim fokusom na aktivnosti preduzete na unapređenju rada dnevnih centara za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom. 

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore mr Siniša Bjeković je podsjetio da 17 dnevnih centara u Crnoj Gori funkcionišu kao javne ustanove osnovane od strane lokalne samouprave, osim jednog koji je osnovala država u okviru Dječjeg domaMladost” u Bijeloj. Funkcionisanje dnevnih centara uključujući i njihovo finansiranje je jedan od ozbiljnih problema u pogledu njihove budućnosti. Nedostaje sredstava za funkcionisanje dnevnih centara i treba naći odgovarajući model njihovog finansiranja, jer u tom pogledu još ne postoji jasna i pouzdana granica između obaveza države i lokalne samouprave. Treba razmisliti o tome da li nas ovakve institucije koštaju više ili manje od formiranja posebnih institucija koje ne da će se baviti osobama sa invaliditetom i djecom sa smetnjama u razvoju 8 sati već 24 sata. Zaštitnik smatra da je ovakav model rada i način zadovoljavanja elementarnih potreba osoba sa invaliditetom, prvenstveno djece sa smetnjama u razvoju efikasniji, jer dnevni centri pružaju ne samo usluge koje su tipične za te ustanove, već i brojne druge usluge za njihove korisnike. Ukazao je na problem licenciranja dnevnih centara, kao i na nedefinisan model po pitanju učešća države u finansiranju ovih usluga, posebno metodologiju obračuna cijene koštanja za korisnike usluga. Takođe, ukazao je i na nedostatak stručnjaka u pojedinim oblastima koje se tiču pružanja zdravstvenih usluga, a posebno za djecu iz spektra autizma. Istakao je i da su kadrovi u dnevnim centrima nejednako raspoređeni. Podsjetio je na nedavnu pravosnažnu Presudu Upravnog suda kojom je utvrđeno da djeca iz jedne opštine imaju pravo na korišćenje usluga dnevnog centra u drugoj opštini.  U pojedinim opštinama kapaciteti su popunjeni, a u drugima postoji deficit korisnika. Istakao je da dnevni centri ne postoje u Baru, Kolašinu, Petnjici, Gusinju, Šavniku, Žabljaku, Plužinama i Tuzima. Napomenuo je da su intenzivirani radovi na izgradnji dnevnog centra u Baru i da se njegovo otvaranje očekuje krajem ove godine. Potrebno je što prije i na strateški način pristupiti izgradnji dnevnih centara u preostalim opštinama, jer i u njima ima djece sa smetnjama u razvoju. U pojedinim opštinama mnogo je veći broj potencijalnih korisnika, nego što je kapacitet dnevnog centra.  Kada su u pitanju dnevni centri, smatra i da postoji nedostak saradnje između državne uprave i lokalne samouprave. Poručio je da je neophodno uspostaviti registar osoba sa invaliditetom jer je to osnovni preduslov za kreiranje strategija i dalji razvoj, što je navedeno i u Zaključku Skupštine.  Ombudsman je zaključio da na osobe sa invaliditetom treba gledati kao na resurs, a ne kao problem. Ministar finansija Novica Vuković je naveo da dnevne centre osniva lokalna samouprava u saradnji sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja, pa tako nijesu direktni korisnici budžeta. U skladu sa aktima Ministarstva rada i socijalnog staranja iz opredijeljenih sredstava Ministarstvo participira sa 250 eura mjesečno po korisniku. Prema podacima Direktorata za budžet za 2024.  sredstva su planirana u okviru aktivnosti regulisanja prava iz socijalne, boračke i invalidske zaštite u iznosu od 8,34 miliona eura. Od toga je na transfere opštinama za razvoj socijalnih usluga namijenjeno 1,62 miliona eura, dok je za izdržavanje štićenika u domovima planiran iznos od 6,73 miliona eura. Sredstva nijesu namijenjena samo za dnevne centre, već i za smještaj, domove starih, prihvatilišta, skloništa i slično. U 2022.  plan je bio 6, 5 miliona eura, a izvršenje 3,55 miliona eura, transferi ka opštinama plan je bio 1, 36 miliona eura, a izvršenje je 0,76 miliona eura, dok je u 2023. plan bio 5,56 miliona eura, izvršenje je bilo isto toliko, za transfere opštinama plan je bio 1,61 milion eura, a izvršenje 1,18 miliona eura.  Za 2024. godinu planirano je 6, 72 miliona eura. Ministar zdravlja dr Vojislav Šimun je saopštio da je u skladu sa Srednjeročnim programom rada Vlade za period 2022-2024 u oktobru 2023.  usvojena Strategija ranog razvoja djeteta za period 2023-2027. u skladu sa kojom je planirano umrežavanje zdravstvenog sistema, sistema obrazovanja i socijalne zaštite u cilju kvalitetnijeg pružanja usluga rane intervencije, digitalizovanje i uvezivanje sistema sa kvalitetnim bazama podataka, osnaživanje porodice i bolje demografske perspektive, profesionalni razvoj stručnjaka i kadrova u oblasti zdravlja, obrazovanja i socijalne zaštite u Crnoj Gori, kvalitetnije finansiranje usluga, uključenost društva u reformu, bolji uspjeh države u procesu pristupanja EU i u odnosu na globalnu zajednicu koja je prepoznala rani razvoj djeteta kao prioritet i uvećan potencijal za primjenu, akademsku i stratešku razmjenu sa članicama EU. Potrebno je smanjiti administrativne i birokratske zahtjeve prema roditeljima/starateljima sve djece, posebno one u rziku i sa djecama s invaliditetom u razvoju kroz unapređenje digitalizacije, razmjenu informacija između specijalista, izabranih pedijatara, Fonda za zdravstveno osiguranje i učiniti te procedure “prijateljskim” za dijete i porodicu. Takođe, potrebno je implementirati novi model rane intervencije, u smislu porodično orjentisane rane intervencije. Državni sekretar u Ministarstvu rada i socijalnog staranja Agron Ibrahimi je saopštio da je tokom 2023.  usluge dnevnih centara koristilo 353 djece i da je Ministarstvo rada i socijalnog staranja u 2023.  za finansiranje usluga socijalne i dječje zaštite opštinama opredijelilo 1,5 miliona eura koliko je planirano i u ovoj godini. Direktorica Direktorata za visoko obrazovanje u Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija Dragana Ćetković je upoznala sa aktivnostima Ministarstva u ovoj oblasti i istakla da je jedna od važnih obaveza sveobuhvatnije uključivanje svih ranjivih kategorija i lica sa invaliditetom u sistem obrazovanja. Državni sekretar u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava Astrit Hodža je saopštio da je Vlada usvojila Pravilnik o sistematizaciji i unutrašnjoj organizaciji Ministarstva, koji uključuje organizacionu jedinicu Direktorat za zaštitu i jednakost lica sa invaliditetom i da se već pristupilo imenovanju v.d. stanja rukovodioca te organizacione jedinice. Ana Kulić Ratković, v.d. direktorica Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu je predstavila ključne podatke sadržane u kvalitetnom i sadržajnom Izvještaju o radu dnevnih boravaka za djecu i mlade sa smetnjama i teškoćama u razvoju za 2022. sa osvrtom na Zaključke Skupštine Crne Gore, koji je Zavod sačinio postupajući po Zaključku Skupštine Crne Gore. Uslugu dnevnog boravka pruža 17 dnevnih centara lociranih u 16 opština. Prema podacima dostavljenim Zavodu za socijalnu i dječju zaštitu, uslugu dnevnog boravka u dnevnim centrima krajem 2022.  koristilo je 375 korisnika, od čega su 239 lica, odnosno 63,7% djeca (do 18 godinu), 94 lica ili 25,1% mlade osobe (od 18 do 26 godina) i 42 lica ili 11,2% odrasle osobe (iznad 27 godina). Najbrojniji korisnici su uzrasta od sedam do 14 godina, koji čine približno 34%, odnosno oko 1/3 svih korisnika dnevnih centara. Od 13 dnevnih centara koji aktuelno ne pružaju usluge odraslim korisnicima, većina dnevnih centara procjenjuju da postoji potreba za organizacijom usluge dnevnog boravka i za odrasle korisnike. Naveli su da sedam dnevnih centara ima potrebu i planira uspostavijanje ove usluge, u tri dnevna centra je već pokrenuta ova procedura, dok njih četiri nemaju u planu uspostavljanje ove usluge. Iako je saradnja sa zdravstvenim ustanovama koje prate zdravstveno stanje korisnika dnevnih centara od velikog značaja, jedan broj dnevnih centara uopšte nema saradnju sa izabranim doktorima i doktorima specijalistima korisnika. Imajući u vidu da su korisnici dnevnog centra djeca i mladi sa kombinovanim smetnjama, počev od intelektualno-kognitivnih, mentalnih, fizičko-motornih smetnji, smetnjama u govoru i komunikaciji pa sve do autističnog spektra, smatra da je saradnja sa zdravstvenim institucijama nužna.  Preporuka Zavoda je da svi dnevni centri uspostave tješnju saradnju sa doktorima specijalistima, a posebno sa doktorima opšte prakse.

Predsjednik Odbora je pohvalio napore Instituta za javno zdravlje o kojima je direktor prof. dr Dragan Laušević informisao, navodeći da je Institut za javno zdravlje od 4. maja 2021. kada je potpisao sa UNDP-ijem Ugovor o implementaciji projektnih aktivnosti u okviru projekta „Reforma sistema vještačenja invaliditeta”, u planiranom vremenskom periodu uspješno koordinirao izradu nacrta liste tjelesnih oštećenja i liste funkcionalnih sposobnosti, te dva upitnika za procjenu funkcionisanja (za djecu i odrasle). Rad na izradi pomenutih upitnika vezanih za potrebe osoba sa invaliditetom je u završnoj fazi, ali će biti finalizovan tek po usvajanju konačnog teksta zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta, čijom izradom koordinira Ministarstvo rada i socijalnog staranja.

Generalna sekretarka Zajednice opština Crne Gore Mišela Manojlović je ukazala na istinsku korisnost rada Odbora za ljudska prava i slobode i drugih skupštinskih odbora koji svojim radom doprinose uspostavljanju suštinske saradnje i partnerstva među različitim institucijama na državnom i lokalnom nivou. Navela je da opštine obavezuje Zakon o lokalnoj samoupravi i u tom smislu opštine učestvuju u pružanju usluga socijalne i dječje zaštite u skladu sa svojim mogućnostima. Opštine su u fazi izgradnje i uspostavljanja dnevnih centara utrošile oko 3 miliona eura kroz učešće u izgradnji objekata, vrijednost ustupljenog zemljišta i naknadu za komunalno opremanje građevinskog zemljišta, a za troškove dnevnih centara u protekle tri godine oko 6 miliona eura. Od 2019/2020. godine opštine su izložene različitim udarima po pitanju finansija zbog neadekvatnih i neprilagođenih zakonskih rješenja kojima se ukidaju ili smanjuju prihodi opština ili se sprečava njihovo povećanje u različitim oblastima. Prema podacima iz 2022.godišnji trošak lokalnih samouprava za otvarivanje funkcije dnevnih centara je 2.712.274 eura. Zajednica opština Crne Gore je uspostavila saradnju sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja i ušla u pregovore o načinu finansiranja troškova dnevnih centara. Tokom 2023. izvršili su analizu ukupnih mjesečnih i godišnjih troškova i utvrđeno je da taj trošak po korisniku iznosi oko 900 eura na mjesečnom nivou. Uslijedilo je povećanje participacije Ministarstva sa 150 na 250 eura mjesečno po korisniku, ali razlika do iznosa od 900 eura i dalje je problematična većini opština iz razloga što je 18 opština neodrživo i korisnice su Egalizacionog fonda i dolaze u situaciju da ne mogu da isplaćuju bruto zarade za sopstvene zaposlene, već su u reprogramu poreskih dugova. Stoga je sve ovo, uz najbolju volju i želju opština, neodrživa konstrukcija za koju se mora naći održivo rješenje. Ministarstvo rada i socijalnog staranja nije bilo u mogućnosti da definiše i opredijeli iznos participacije za opštine iz razloga što nije usvojen pravilnik, odnosno adekvatna metodologija. Manojlovićka je saopštila da su na izradi izmjena pravilnika radili cijele prethodne godine, zajedno sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja i da su zahtijevali mnogo veću participaciju države, jer je to izvorna nadležnost države. Stoga Ministarstvo rada i socijalnog staranja treba da uredi ova pitanja posebnim Pravilnikom kojim će utvrditi metodologiju i izvore finansiranja i kojim će se participacija opština svesti na maksimalno 30% ukupnih troškova kako bi opštine mogle da pružaju neke druge usluge za koje postoji potreba u lokalnoj zajednici, a ne da većinu sredstava ulažu u dnevne centre. Naglasila je da je ovo jedan od prioritetnih zahtjeva većine opština, dok su Glavni grad Podgorica i opštine u južnom regionu održive opštine koje mogu da finansiraju ove troškove. Ukazala je na iskustva iz regiona gdje se praktikuje povezivanje ustanova za djecu sa smetnjama u razvoju sa ustanovama koje se bave brigom o starima i djecom bez roditeljskog staranja, čime se značajno smanjuju i troškovi neophodni za funkcionisanje ovih ustanova. Apelovala je da se hitno pristupu dovršavanju rada na pravilniku koji će stvoriti osnov da država preuzme veći dio troškova. Takođe, Ministarstvo zdravlja treba da preuzme troškove zdravstvenog osoblja u dnevnim centrima, a takođe treba uvesti određene stimulativne mjere za zapošljavanje osoblja u manjim opštinama kako bi se ova usluga koja je veoma značajna za jednu od najranjivijih kategorija naših sugrađana mogla izvršavati na najbolji mogući način.

Tokom rasprave, poslanici i ostali učesnici su postavili sledeća pitanja:

- Da li je Ministarstvo finansija uspostavilo procedure sufinansiranja integrisanih međusektorskih usluga za djecu sa smetnjama u razvoju sa međuministarskog i lokalnog nivoa i ako nije, da li namjerava to uraditi? (Zaključak 11);

- S obzirom da se djeca iz romsko-egipćanske populacije suočavaju sa problemom ugovorenih dječjih brakova da li su opredijeljena posebna sredstva za izgradnju centra za djecu žrtve dječjih ugovorenih brakova?;

- Koliko finansijskih sredstava se na godišnjem nivou izdvaja iz državnog budžeta za usluge socijalne i dječje zaštite i na koji način se vrši prioritizacija koje usluge u domenu socijalne i dječje zaštite će se podržati i koliki iznos od državnih sredstava, sredstava koja se opredjeljuju za finansiranje projekata nevladinih organizacija i sredstava Evropske unije se opredjeljuje za djecu sa smetnjama u razvoju? (Zaključak 10);

 - Da li Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Ministarstvo finansija planiraju da preduzmu aktivnosti na izgradnji staračkih domova u pojedinim opštinama?;

- Da li se razmišlja o povećanju kapaciteta dnevnih centara za djecu i mlade sa smetnjama u razvoju?;

- Da li je moguće povećanje zarada zaposlenima u dnevnim centrima za djecu i mlade sa smetnjama u razvoju, jer imaju manje zarade od mnogih drugih zaposlenih na lokalnom i državnom nivou?;

- Imajući u vidu povećanje broja djece sa autizmom (oko 70 u Nikšiću) i namjeru da se otvori Centar za autizam koji će biti još jedna ustanova koja će mnogo značiti ne samo za Nikšić, nego i šire, jer može da preraste u regionalni centar, čime bi se značajno smanjili troškovi porodica koje u tu svrhu odlaze van Crne Gore kakav je stav nadležnih institucija, prvenstveno Ministarstva zdravlja i Ministarstva rada i socijalnog staranja, po ovom pitanju?;

- Da li je Ministarstvo zdravlja preduzelo aktivnosti na povećanju broja specijalizovanih stručnih radnika za podršku rehabilitaciji djece sa smetnjama u razvoju: dječjih neurologa, dječjih hirurga, specijalista za rehabilitaciju dječje fizikalne medicine, dječjih fizioterapeuta, dječjih psihologa i posebno dječjih psihijatara?;

- Koje aktivnosti je Ministarstvo rada i socijalnog staranja preduzelo na ubrzanju reforme sistema socijalne i dječje zaštite, u skladu sa preporukama Komiteta Ujedinjenih nacija za prava djeteta i međunarodnim standardima? (Zaključak 14);

- Koje aktivnosti su preduzete na usklađivanju zakona i politika sa Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima djeteta i Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom? (Zaključak 15);

- S obzirom da je značajan broj osoba sa autizmom starijih od 18 godina i da se značajan broj njih smješta u Zavodu “Komanski most”, a da su njihovi roditelji nezadovoljni radom te institucije, šta se planira po tom pitanju da bi se na najbolji način zadovoljile potrebe tih osoba, ali i njihovih roditelja?;

- U koliko gradova se planira otvaranje Centara za rani razvoj tokom 2024. godine i da li je planirano da se ove godine realizuje plan integracije dnevnih centara u sistem podrške ranoj intervenciji?;

- Da li je usvojen Akcioni plan za implementaciju preporuka sadržanih u Analizi intersektorske podrške različitih sistema djeci sa smetnjama u razvoju u Crnoj Gori i ukoliko nije, iz kojih razloga isti nije usvojen? (Zaključak 3);

- Koje aktivnosti su preduzete na uspostavljanju registra osoba sa invaliditetom, odnosno konsolidovane baze podataka o djeci sa smetnjama u razvoju? (Zaključak 5);

- Ako je urađeno ocjenjivanje inkluzivnog obrazovanja, kakve su ocjene inkluzivnog obrazovanja u Crnoj Gori i kakvi su benefiti tog procesa?;

- Koje aktivnosti su preduzele nadležne institucije na širenju spektra usluga koje dnevni centri mogu pružati? Šta je preduzeto na povećanju raznovrsnosti spektra usluga i pružalaca usluga socijalne i dječje zaštite zasnovanih na porodici i zajednici u smislu kapaciteta, broja dostupnih mjesta i geografske distribucije?

Ukazano je da je za usluge socijalne i dječje zaštite, uključujući usluge podrške za život u zajednici, konkretno za personalnu asistenciju uvedena participacija korisnika kao obaveza. Primjera radi, osoba sa invaliditetom za koju se procjenom ustanovi da ima ukupne mjesečne prihode u iznosu od 800 eura, treba da plaća participaciju mjesečno u iznosu od 877,53 eura, što je neprihvatljivo, jer osobe sa invaliditetom vodi u situaciju zavisnosti i ne cijeni se njihova samostalnost. Takođe, naglašeno je da još uvijek nijesu doneseni svi pravilnici nakon usvajanja Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti 2013. godine. Ukazano je na probleme u raspodjeli sredstava nevladinim organizacijama, jer se sredstva dodjeljuju fiktivnim nevladinim organizacijama koje se samo na papiru bave poboljšanjem položaja lica sa invaliditetom, dok su organizacije koje se dugi niz godina bave ovom populacijom zbog nedostatka sredstava na ivici opstanka. Učesnici su saglasni da je neophodno raditi na razvoju usluga u zajednici.

Poslanici i ostali učesnici Kontrolnog saslušanja koji su postavili pitanja izrazili su nezadovoljstvo odgovorima predstavnika nadležnih institucija koji su uglavnom dali uopštene i neprecizne odgovore na postavljena pitanja. Najavili su da će se rješavanjem većine ukazanih problema baviti u okviru pripreme novog zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti čije usvajanje se očekuje u IV kvartalu ove godine. Takođe, ukazali su da će se određena pitanja riješiti donošenjem zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta i strategije deinstitucionalizacije koja se očekuje u IV kvartalu ove godine.

Zamjenica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore Snežana Mijušković je pohvalila rad Odbora za ljudska prava i slobode, predsjednika Odbora koji istrajava u razmatranju problema sa kojima se suočavaju dnevni centri i djeca sa smetnjama u razvoju, kao i rad stručne službe Odbora koja nakon aktivnosti i sjednica Odbora produkuje dokumenta koja mogu da posluže kao dobar model kako se sagledava određeni problem. Onaj ko pročita Zaključke Skupštine donešene povodom prethodnog kontrolnog saslušanja ne može da ima nejasnoća na ovu temu, zaključila je Mijušković. Zamjenica Zaštitnika je ukazala da se duže od 15 godina radi metodologija izračunavanja cijena usluga u ustanovama koje ih pružaju i još uvijek je ne posjedujemo.

Zaklanjanje iza strateških dokumenata i, po njenim riječima, još uvijek neusvojenih zakonskih rješenja ne može se implicirati na sledeću budžetsku godinu, jer takva neizvjesnost može dovesti u pitanje funkcionisanje dnevnih centara.  

Odboru je upućen poziv da posjeti roditeljska udruženja djece sa smetnjama u razvoju i uspostavi bližu saradnju sa Nacionalnom asocijacijom roditelja djece i mladih sa smetnjama u razvoju, što je predsjednik Odbora Jovan Jole Vučurović prihvatio.

Nakon petosatne rasprave, može se zaključiti da nadležne institucije, a prvenstveno Ministarstvo rada i socijalnog staranja koje je, shodno nadležnosti, ključno u ovoj oblasti, nijesu realizovale Zaključke Skupštine Crne Gore donesene 2022. Istaknuto je da se ne smije dozvoliti ovolika inertnost, a naš sistem je suviše mali da bi prepoznavali probleme u prošlom vijeku, a rješavali ih u narednom.

 Odbor očekuje da će na narednoj sjednici koja će biti posvećena ovoj temi dobiti konkretne podatke od nadležnih institucija i da će biti realizovano mnogo više aktivnosti u cilju unapređenja položaja djece sa smetnjama u razvoju, kao i da će se pokazati odgovorniji odnos prema obavezama utvrđenim Zaključcima Skupštine Crne Gore koji su usvojeni jednoglasno od strane tada prisutnog 71 poslanika Skupštine.

Odlučeno je da se sačini Izvještaj sa predlogom zaključaka koji će Odbor podnijeti Skupštini u skladu sa članom 77 stav 3 Poslovnika Skupštine Crne Gore.

U okviru druge tačke Dnevnog reda, usvojene su Informacije o posjetama Delegacije Odbora za ljudska prava i slobode dnevnim centrima za djecu sa smetnjama u razvoju i lica sa invaliditetom u opštinama Bijelo Polje, Pljevlja i Nikšić.



Izvor: Skupština Crne Gore

Pripremila: Dalida Rastoder

Međunarodni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja pod nazivom Dan roze majica obilježava se posljednje nedjelje februara u osnovnim i srednjim školama, kao i u predškolskim ustanovama.

Ideja je nastala u znak protesta zbog incidenta koji se dogodio 2007. u Kanadi kada je žrtva nasilja bio učenik koji je prvog dana škole obukao ružičastu majicu kao podršku svojoj majci koja je oboljela od karcinoma dojke, a zatim su ga vršnjaci ismijali i psihički i fizički zlostavljali. Pretrpio je verbalno i psihičko nasilje, a u znak podrške grupa aktivista je nakon toga kupila roze majice i podijelila ih djeci u njegovoj školi. Ubrzo su djeca i sama dolazila u školu u svojim majicama roze boje, kao simbol borbe protiv vršnjačkog nasilja.

Obilježavanje ovog dana ima za cilj promovisanje tolerancije, empatije, poštovanja različitosti, razvijanja saradnje i osnaživanje za nenasilno rešavanje konflikata.

Najvažnija je prevencija, uvijek treba otvoreno kritikovati nasilje, edukovati djecu, nastavnike, vaspitače, roditelje, realizivati aktivnosti i manifestacije koje promovišu toleranciju i nenasilno rješavanje problema.

Tolerancija na nasilje mora biti nulta, odnosno uvijek reagovati u situacijama nasilja u skladu sa propisanim pravilima i protokolima u svim ustanovama koje se bave djecom.

Potrebno je da sa djecom razvijati odnose međusobnog povjerenja i prihvatanja, osluškivati ih i posmatrati znakove nasilja, učiti ih da ne budu takvi, ali i da odmah prijave one koje takve

Kod prijave nasilja potrebno je odmah reagovati, zaštiti dijete, raditi sa žrtvom, nasilnikom i vršnjačkom grupom, uključujući i porodice i sve nadležne ustanove.

Ohrabrivati djecu da prijavljuju slučajeve nasilja odraslim osobama u koje imaju povjerenja (roditelji, učitelji, nastavnici, rođaci, treneri…) Ohrabrivati i „posmatrače“ da ih prijave. Poštovati privatnost i anonimnost ukoliko je neophodno.

Emotivno podržavati dijete žrtvu, osnaživati ga, uvjeriti ga da ono nije krivo, niti manje vrijedno da  svako može nažalost biti žrtva nasilja žrtvu, osnaživati ga, uvjeriti ga da ono nije krivo, niti manje vrijedno da  svako može nažalost biti žrtva nasilja.

Posebna pažnja se mora usmjeriti i na nasilnika uključujući njegovu porodicu, tragati za razlozima takvog ponašanja, izgrađivati pozitivne oblike ponašanja, obučiti ga ispravnim socijalnim vještinama, nenasilnoj komunikaciji, ispravnim reakcijama na frustraciju, uključivati ga u pozitivne zajedničke aktivnosti sa drugom djecom, kažnjavati adekvatnim kaznama nasilno ponašanje, roditeljima pružati savjete o adekvatnom odnosu prema djetetu i poželjnim strategijama vaspitanja. Vršnjačko nasilje je opšte društveni problem sa kojim se mnoga djeca susreću, s toga se mora na njemu raditi dokle god postoji. Nemojmo čekati da nas pokrenu tragične priče porodica čija su djeca ne znajući za drugo rešenje izvršila suicid. Treba reagovati sada.

 

Izvor: RTV Budva

Pripremila: Dalida Rastoder

četvrtak, 22 februar 2024 12:57

NAJAVA: Panel diskusija o vršnjačkom nasilju

Panel diskusija na temu Vršnjačko nasilje – prepoznajmo i reagujmo zajedno, u organizaciji Ženskog kluba Skupštine Glavnog grada, UdruženjaRoditeljiCentra za ženska prava, održaće se u multimedijalnoj sali Gradskog parlamenta u petak, 23. februara, sa početkom u 11 časova.

Događaj će otvoriti predsjednica Skupštine Glavnog grada dr Jelena Borovinić Bojović, a govoriće ministarka prosvjete, nauke i inovacija prof. dr Anđela Jakšić Stojanović, koordinator programa za razvoj adolescenata u UNICEF-u Nikola Vulić, psihološkinja u Savo Pejanović” Milica Pušonjić, izvršna direktorica Udruženja Roditelji” Kristina Mihailović, izvršna direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević, kao i odbornice iz Ženskog kluba Skupštine Zoja Bojanić Lalović i Branka Marković.

U okviru događaja, u kojem će učestvovati i učenici osnovnih škola, biće prikazana dva socijalna eksperimenta UdruženjaRoditelji” na temu vršnjačkog nasilja.

Panel se održava u susret Danu roze majica, koji se obilježava posljednje srijede februara kao Međuarodni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja.

Događaj je otvoren za sve građane/ke.

Izvor: Skupština Glavnog grada Podgorica

Pripremila: Dajana Vuković

Podgorica, PR pres servis –  Država bi trebalo da u potpunosti pokrije troškove usluge personalne asistencije, da osigura licenciranje više pružalaca te usluge i da je pruži u skladu sa individualnim potrebama korisnika, kako bi se poboljšao njihov kvalitet života i bila im omogućena potpuna participacija u društvu.

To je saopšteno na pres konferenciji povodom Svjetskog dana socijalne pravde, koju je organizovala Inicijativa mladih s invaliditetom Boke a na kojoj su predstavljeni najozbiljniji primjeri kršenja ljudskih prava osoba s invaliditetom u oblasti socijalne i dječje zaštite.

Izvršna direktorka I MI Boke Miroslava-Mima Ivanović podsjetila je da u toj organizaciji pružaju besplatnu pravnu pomoć, u okviru koje se više od polovine zahtjeva odnosi na prava osoba s invaliditetom i njihovih porodica iz oblasti socijalne i dječje zaštite, najviše na materijalna davanja i usluge podrške za život u zajednici.

Ukazala je na niz problema u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom u Crnoj Gori.

„Zakonski rokovi za odlučivanje često se ne poštuju, što dovodi do dugotrajnih čekanja i nepotrebnih odlaganja. Materijalna davanja za osobe s invaliditetom, poput lične invalidnine i dodatka za njegu i pomoć, značajno su ispod minimalnih standarda. Nepravilna primjena podzakonskih akata često ograničava prava propisana zakonom, što dodatno komplikuje situaciju“, rekla je Ivanović.

Kazala je da su postupci za ostvarivanje prava često spori i neujednačeni.

„Mnogi su slučajevi u kojima prava nisu priznata suprotno zakonu ili su priznata tek nakon sudskih postupaka. Usluge podrške za život u zajednici takođe su problematične. Pravilnici su doneseni sa kašnjenjem, a cijene usluga nisu adekvatno utvrđene. Osobe s invaliditetom se često suočavaju sa visokim troškovima, ponekad čak i višim od njihovih primanja“, rekla je Ivanović.

Ukazala je i na probleme u ostvarivanju prava na pomoć u kući i personalnu asistenciju poput dugotrajnog čekanja na korišćenje prava ili ograničenja u pristupu uslugama.

„Kad je u pitanju personalna asistencija, naša organizacija je pružila besplatnu pravnu pomoć u podnošenju devet zahtjeva“, rekla je Ivanović

Rekla je da jedino ona u Crnoj Gori za sada koristi uslugu personalne asistencije, navodeći da joj se to pravo priznaje za najviše 40 sati sedmično, suprotno Zakonu i Pravilniku.

Cijena usluge je 8,31 eura po satu, osobe s invaliditetom treba da troše do 877,53 eura za 40 sati ili do 3.589,92 eura za 24 sata, rekla je Ivanović .

Kazala je da je I MI Boke pripremilo dokumentaciju za podnošenje zahtjeva za licenciranje za pružaoca usluge personalne asistencije i usluge pomoći u kući za odrasle osobe s invaliditetom.

„Ove zahtjeve smo podnijeli 22. decembra prošle godine, nakon čega smo poslali dopunu dokumentacije Ministarstvu rada i socijalnog staranja 15. januara ove godine. Do sada nemamo nikakve povratne informacije o tim zahtjevima“, navela je Ivanović.

Advokatica Tijana Živković Petraković kazala je da je Miroslava-Mima Ivanović podnijela tužbu u maju 2018. Osnovnom sudu u Podgorici, navodeći da je ona sadržala sedam tužbenih zahtjeva koji se odnose na nemogućnost ostvarenja prava na personalnu asistenciju.

Kazala je da je u novembru 2023. donesena Presuda Višeg suda u Podgorici u kojoj se navodi da država treba da obezbjedi pružanje usluge personalne asistencije 24 sata dnevno i bez učešća korisnika u pokriću troškova usluge.

„Tim dijelom tužbenog zahtjeva je utvrđeno da su tužene prvog i drugog reda – država Crna Gora i javna ustanova Centar za socijalni rad za opštine Kotor, Tivat i Budva prema tužilji učinili teži oblik diskriminacije, ne u odnosu na druga lica s invaliditetom, već u odnosu na lica bez invaliditeteta i to kontinuiranim nesprovođenjem i nepreduzimanjem posebnih mjera kroz postavljanje i pružanje podrške za život u zajednici, u skladu sa propisima kojima se uređuje socijalna i dječja zaštita“, navela je Živković-Petraković.

Kazala je da je država podnijela žalbu u kojoj se navodi da je njena nadležnost bila da organizuje centre za socijalni rad, dok usluge personalne asistencije organizuje u skladu sa materijalnim mogućnostima budžeta.

„Zabrinjavajuće je da je država istrajavala u tome da propisivanje usluge personalne asistencije ne znači imperativnu obavezu države da je uspostavi, već se zakonskim rješenjima stvaraju preduslovi da se usluga organizuje od strane drugih subjekata. Država se izjasnila da u tom predmetu nema diskriminacije, a slično se izjasnio i Centar za socijalni rad“, navela je Živković-Petraković.

Ukazala je i da je država donijela rješenje po kojem se Ivanović pruža podrška personalne asistencije ali samo 40 sati sedmično, a država pokriva 50 odsto troškova.

„Ovakva odluka nije ispravno rješenje, naročito kad se uzme u obzir Presuda Višeg suda u Podgorici. Presude Osnovnog i Višeg suda u Podgorici su dragocjene. Upravnim organima su „održale lekciju“ kad je u pitanju socijalna zaštita, da je njihova obaveza da se osobi s invaliditetom faktički pruži pomoć i da se preduzmu sve mjere i mehanizmi kako bi se usluga personalne asistencije organizovala“, istakla je Živković-Petraković.

Pojasnila je da činjenica da Crna Gora nije imala registrovanih pružalaca usluga personalne asistencije ne može biti opravdanje zašto se Ivanović priznato pravo ne priznaje u praksi.

Pravni savjetnik u NVO Juventas Jovan Bojović kazao je da socijalna pravda ne može biti samo ideja, navodeći da je to imperativ koji zahtijeva odlučnost.

„U politici, ona ne smije biti samo plan, već temeljni princip koji oblikuje svaki korak prema boljem društvu. U ostvarivanju socijalne pravde, nevladine organizacije su važan pokretač promjena - oni su glas onih koji često ostaju nečujni. NVO nisu samo sudionici, već kreatori i realizatori različitih promjena koje doprinose društvu socijalne pravde“, rekao je Bojović.

Ocijenio je da će projekat koji realizuje I MI Boke doprinijeti unaprjeđenju ljudskih prava osoba s invaliditetom i njihovih porodica, kroz pružanje direktne podrške stručnih saradnika, sa fokusom na pravnu podršku i zagovaranje učešća osoba s invaliditetom u procese donošenja odluka na lokalnom nivou.

„Vjerujemo da će podrška projektima poput ovog Inicijative mladih s invaliditetom Boke značajno unaprijediti pristup pravdi i jednakosti, te da ćemo zajednički konstatovati napretke po pitanju poštovanja prava osoba s invaliditetom i svih drugih građana i građanki, gradeći društvo socijalne pravde, jednakih mogućnosti za sve“, zaključio je Bojović.

Konferencija je organizovana u okviru projekta „Krajnje vrijeme za unaprjeđenje ljudskih prava osoba s invaliditetom”, koji je podržan kroz subgranting program u okviru projekta „U pravo vrijeme - Podrška zaštitnicima/ama ljudskih prava i OCD u oblasti promocije ljudskih prava i razvoja demokratske političke kulture”, koji realizuju nevladine organizacije Juventas, Help - Hilfe zur Selbsthilfe, Centar za monitoring i istraživanjeCeMi, Kvir Montenegro i Otvoreni centar Bona fide, finansira Delegacija Evropske unije kroz program Evropski instrument za demokratiju i ljudska prava za Crnu Goru 2022 (EIDHR) – ctr. 438-535, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Izvor: PR Centar

Pripremila: Dajana Vuković

utorak, 20 februar 2024 14:17

Konkurs za Bosifiest 2024

Hendi centar koloseum u Beogradu raspisao je konkurs za prijem dokumentarnih filmova za 15. Beogradski internacionalni filmski festival osoba sa invaliditetom – Bosifest, koji će biti održan od 21. do 23. oktobra 2024. u Jugoslovenskoj kinoteci.

Tema Bosifesta je rad i život osoba s invaliditetom

Konkurs je otvoren do 20. aprila, a rezultati selekcije biće objavljeni  25. juna.

Festival je takmičarskog karaktera, a cjelokupan program sadrži i revijalni dio. Filmovi koji ne budu izabrani za takmičarski dio programa, a ispunjavaju uslove konkursa, biće prikazani u revijalnom dijelu programa.

Nagrade:

- Gran pri za najbolji film;

- Za najbolju režiju;

- Za najbolji scenario.

Uslovi prijavljivanja i učestvovanja:

  1. Žanr: dokumentarni filmovi na temu osoba sa invaliditetom;
  2. Trajanje filma maksimum do 100 minuta;
  3. Film mora da bude na engleskom jeziku ili sa srpskim/engleskim titlom;
  4. Film mora da bude produciran u prethodnih 5 godina;
  5. Film mora da bude poslat najkasnije do 20. aprila;
  6. Filmovi se salju putem platforme Filmfreeway, Festhome ili mozete poslati link filma na nas mejl kao i prateci materijal (Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.);
  7. Organizacija Bosifesta može da koristi u reklamne svrhe deo primljenog rada (do minut trajanja).

Potrebno je dostaviti i:

  • Sinopsis ili tekstualno objašnjenje dužine između 100 i 200 riječi
  • Dijalog listu (ukoliko postoji)
  • Dvije slike iz filma ili sa snimanja filma
  • Biografiju i fotografiju autora
  • Godinu i mjesto rođenja autora/autorke filma, zanimanje, mjesto boravka i kontakt (telefon i e-mail)

Kontakt za dodatna pitanja u vezi sa konkursom: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli., telefon/fax: +381 11 263 78 20 (10-14h), +381 063 221 049, http://bosifest.rs 

 

Izvor: Bosifest 2024

Pripremila: Dalida Rastoder

utorak, 20 februar 2024 09:48

Stepenišni lift put u život

PORODICA BULATOVIĆ SE UZDA U HUMANOST GRAĐANA POŠTO SU NADLEŽNI PALI NA ISPITU

Nas je kod Bulatovića doveo „Glas Zabjela“. Zabjelo se probudilo, mogu to i Masline, Blok pet, Stari aerodrom, Zlatica. Može sva Podgorica, da pokažemo da nas ima.

Stepenišni lift pomogao bi Slavici i Miodragu Bulatoviću da svakodnevne poslove obavljaju lakše i bolje, jer je ona teško pokretljiva. Kako Slavica koristi kolica, a na četvrtom su spratu zgrade svaki izlazak iz stana znači da Miodragu mora neko pomoći da je donesu do lifta. Isto je tako i od lifta do dvorišta zgrade. Nas je kod Bulatovića doveo „Glas Zabjela“. Zabjelo se probudilo, mogu to i Masline, Blok pet, Stari aerodrom, Zlatica. Može sva Podgorica, da pokažemo da nas ima.

Da pomogne Bulatovićima uključila se Fondacija Budi human otvarajući žiro račun preko kojeg se uplaćuje novac za kupovinu stepenišnog lifta. Miodrag kaže da je prije šest godina zbog bolesti Slavica ostala nepokretna i od tada on daje sve od sebe da njihova svakodnevica bude kao i kod svih ostalih ljudi. Često šetaju i trude se da žive potpuno normalan život.

Živimo na nekom međuspratu i kada izađem iz lifta sačekaju nas stepenice. Tuda moram spustiti ili popeti kolica. To je ta neka diskriminacija iz koje želim da izađemo. Želim da svojoj supruzi, koja je nepokretna, omogućim normalan život u zajednici, da i ona može poći do frizera, ljekara. I njoj je potreban vazduh i boravak na otvorenom. Sve to je teško jer imamo stepenište koje moram svakodnevno, nekada i po više puta da pređem kolicima priča Bulatović.
On ističe da se obraćao raznim institucijama tražeći pomoć. Sve je bilo uzalud.
Potrošio sam skoro dva kilograma papira, gusto kucanih strana, obraćajući se za pomoć, ali to je bilo uzaludno. Zahvaljujući Fondaciji Budi human pokrenuta je akcija prikupljanja sredstava za kupovinu lifta. Svi su se uključili da pomognu. Stepenišni lift košta 9.600 eura kaže Bulatović.

On je zahvalan svima koji mu pomažu, naročito komšijama.

Uvijek sačekam da neko naiđe i ljudi mi pomognu. Ispred ulaza sam uradio rampu da bih mogao da dođem do ulaznih vrata zgrade. Ali kada se popnem ne mogu da je spustim niz stepenice bez pomoći drugih ljudi. Sreća je što ovuda narod cirkuliše pa ima ko da mi pomogne. Niko me do sada nije odbio kaže Bulatović.

Bulatovići su zadovoljni što su sada autobusi prilagođeni slabo pokretnim licima.

Ranije sam znao i po 15 kilometara dnevno da prođem. Sada imamo autobus koji je prilagođen jer ima rampu i sve što treba. Tako bi mogli do Beograda. Vožnja autobusom za nju doživljaj kaže Bulatović.

On ističe da ne bi bilo loše i da se napravi malo bolja rampa ispred ulaza kako bi lakše mogao da silazi kolicima.

Kupovinu stepenišnog lifta građani mogu pomoći uplatom na žiro-račun 52044362-73 ili slanjem SMS poruke 44 na broj 14565.

Država mora da reaguje

Marina Vujačić, Direktorica Udruženja mladih sa hendikepom kaže da su se više puta obraćali Glavnom gradu za pomoć porodici Bulatović, ali da nijesu dobili pozitivan odgovor. Pisali su i svim bankama, firmama, ministarstvima, Vladi, političkim partijama.

Godinama već, Slavici su uskraćena i ograničena mnoga prava, a pravo na pristupačan stan je osnovno ljudsko pravo svake osobe s invaliditetom. Obaveza je države, odnosno lokalne samouprave u kojoj živi osoba s invaliditetom da osigura ovo pravo. Međutim, država i njene institucije bilo na nacionalnom ili lokalnom nivou, ukoliko ne pružaju ovu vrstu podrške, posredno ne pružaju podršku ni za opstanak braka i porodice, ostavljajući tako pojedince prepuštene same sebi i na milost humanih ljudi koji razumiju koliko je Slavici važna samostalnost i dostojanstvo, a Miodragu njegovo zdravlje i dobrobit. Iako bi i samo jedan slučaj trebao da zabrine, nažalost, ovo nije jedina porodica u kojoj neka osoba s invaliditetom nema osnovne uslove stanovanja, rekla je Vujačić.

Ona je istakla da im se javljaju osobe iz više gradova koji žive u nepristupačnim objektima.

Zbog toga smo i pokrenuli inicijativu da se u okviru Popisa stanovništva prikupe podaci o pristupačnosti objekta stanovanja. Uprava za statistiku je prihvatila tu inicijativu, pa se nadamo da će Vlada nakon što dobije podatke pristupiti i adekvatnijim javnim politikama u ovoj oblasti, navodi Vujačić.

Izvor: Dnevne novine Dan

Pripremila: Dajana Vuković

Poslanik sa invaliditetom može da uđe u Skupštinu Crne Gore a u Plenarnoj sali imaće mjesto za korisnike kolica, koje je istina, smješteno iza stuba pa je donekle zaklonjeno.

Ipak, ukoliko bi taj isti poslanik bio izabran za šefa državnog parlamenta, upitno je da li bi do mjesta predsjedavajućeg mogao da dođe.

Slični problemi bilježe se i u susjednim državama, mada na svim adresama koje je kontaktirao Radio Slobodna Evropa (RSE) navode da se sitacija popravlja.

U Plenarnoj sali omogućeno je mjesto za korisnike kolica koje je iza stuba pa je jako zaklonjeno. To znači da ona [osoba s invaliditetom] ne bi mogla biti u nižim redovima, ne bi mogla predsjedavati parlamentom i slično, jer to je nezamislivo u Crnoj Gori, opisuje Marina Vujačić, direktorica Udruženja mladih sa hendikepom, okonosti u crnogorskoj skupštini.

Brojne sale u kojima se održavaju sjednice odbora su isto tako djelimično pristupačne jer predsjedavajući sto nije pristupačan, rekla je Vujačić.

Ona je napomenula da, osim fizičke pristupačnosti, treba obezbijediti i neke druge uslove, što ukupno gledano "dovoljno govori kako Crna Gora vidi osobe s invaliditetom".

Iz Skupštine Crne Gore za RSE kažu da su u prethodnom periodu posebnu pažnju posvetili jačanju kapaciteta u domenu pristupačnosti.

Obezbijeđena su mjesta za osobe sa invaliditetom u Plenarnoj sali, a uvedeno je i prevođenje na znakovni jezik nekih od najvažnijih sjednica. Skupština je u saradnji sa Savezom slijepih Crne Gore pokrenula i servis  'Pristupačnost' kojim je skupštinski vebsajt prilagođen slabovidim i slijepim osobama, kazali su iz crnogorskog državnog parlamenta.

Kako su dodali, zgrada Skupštine ima i pristupnu rampu, lift i toalet upodobljen potrebama lica sa invaliditetom.

Skupština Crne Gore nastaviće sa aktivnostima na stvaranju pretpostavki koje će u potpunosti omogućiti nesmetane uslove za kretanje i rad osoba s invaliditetom, kazali su.

RSE kontaktirao je i ostale zakonodavne domove sa Zapadnog Balkana sa pitanjem da li su osobama sa invaliditetom u potpunosti pristupačne sve prostorije, uključujući Plenarnu salu, i da li su im dostupna sva mjesta u sali, uključujući mjesto predsjedavajućeg.

Skupština Republike Sjeverne Makedonije je, kako su nam kazali, u potpunosti opremljena. Dodaju da je ulaz u Plenarnu salu pristupačan ali da je kretanje njome ograničeno.

Može se nesmetano odvijati samo u prvih nekoliko redova jer je glavna arhitektura dvorane blago nakošena, nalik parternom amfiteatru. Iako u dvorani nema posebno određenog mjesta za osobe s invaliditetom, dogovori se mogu napraviti prema individualnim potrebama. U ostalim dvoranama u kojima se održavaju sastanci radnih tijela Sabora predviđeni su posebni prostori za osobe s invaliditetom, koji osiguravaju pristupačnost, kazali su iz Sobranja.

Iz Parlamentarne Skupštine Bosne i Hercegovine (PSBIH) tvrde da je pristupačno svako mjesto u salama tog zakonodavnog doma, kao i mjesta predsjedavajućih.

Oni su se u odgovoru pozvali na Specijalni izvještaj – pristupačnost radnih prostora zakonodavnih tijela u Bosni i Hercegovini osobama s invaliditetom iz 2016., kao i na godinu dana kasnije objavljeni Izvještaj o realizaciji preporuka Ombudsmana za ljudska prava BiH u vezi sa Specijalnim izvještajem o pristupačnosti radnih prostora zakonodavnih tijela u BiH osobama s invaliditetom.

Međutim, aktivistkinja Ana Kotur Erkić, i jedna od autorki publikacije u kojoj su analizirana prava, društveni i politički položaj osoba sa poteškoćama u politici i unutar političkih stranaka na Zapadnom Balkanu, rekla je da su Velika i Bijela sala PSBIH iz njenog iskustva, samo djelimično pristupačne za osobe s invaliditetom, budući da govornice nisu pristupačne.

"I da se dijelu u kojem sjedi rukovodstvo može prići u obje sale, ali da nisu obje pristupačne u smislu potpunog kretanja - Velika sala ima stepenast prilaz sjedećem dijelu za publiku. U Bijeloj se korisnici kolica mogu kretati neometano, svakako - mimo govornice", rekla je Kotur Erkić.

Kako je dodala, pitanje nepristupačnosti govornica vezuje se za mogućnost korištenja dijela za rukovođenje, pa se to uzima kao alternativa.

No mislim da je to prilično klimav argument, jer prosto - makar i jedan događaj mora imati očekivani slijed a ne improvizaciju. Ne vidim zašto ne bi bilo moguće imati nižu govornicu, pogotovo jer su u sali najčešće dvije govornice, kazala je Kotur Erkić.

Dodaje da je nadležnost PSBIH vrlo ograničena i da najveći broj pitanja od značaja za svakodnevni život osoba sa poteškoćama rješavaju parlamenti nižih nivoa - Entitetska Narodna skupština Republike Srpske (NSRS), te Parlament drugog entiteta Federacije BiH i Skupština Brčko distrikta BiH.

Nažalost - nijedno od spomenutih tijela nema riješeno pitanje pristupačnosti - u NSRS je dio za rukovodstvo na zasjedanju potpuno nepristupačan, kao i govornica, iako je napravljen pomak - ranije su zapošljavanju jedne korisnice kolica, a u aktualnom sazivu je i poslanica Milica Ijačić, koja koristi kolica i njeno poslaničko mjesto je u ovom sazivu prilagođeno, kazala je Kotur Erkić.

Ona je rekla da je parlament Federacije BIH ubjedljivo najlošija institucija po tom pitanju, budući da ta zgrada nije adekvatna ni u uobičajenim okolnostima, a kamoli za osobe sa invaliditetom:

U suštini, sala koja je poznata javnosti je formirana po principu amfiteatra - stepenasto su postavljene klupe i ne može im se prići. Do govornice i dijela za rukovodstvo se stiže.

Kako je dodala, Skupština Brčkog ima nepristupačna sjedeća mjesta, dok dio za rukovodstvo i govornica nisu prilagođeni i nemaju toalet.

To je samo aspekt arhitektonske pristupačnosti, jer u cijelosti nedostaje aspekt pristupačnosti osobama s drugim oblicima invaliditeta - nijedna institucija koju pominjem nema riješeno pitanje programa koji prevode govor u titl, odnosno korištenja bilo kakvih materijala za osobe s oštećenjem vida, podvlači Erkić.

Iz Skupštine Srbije rekli su RSE-u da su Dom i Zgrada Narodne skupštine u potpunosti usklađeni sa članom 16. Zakona o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom, odnosno da je svim osobama sa invaliditetom omogućen nesmetani prilaz tim objektima.

Ljupka Mihajlovska, koja je od od 2016. do 2020. godine bila poslanica u Narodnoj skupštini Republike Srbije, kaže međutim da osobe koje se otežano kreću u tu zgradu mogu ući samo kroz sporedni ulaz, koji je vikendom zaključan.

Prema njenim riječima, poslanik može da uđe u zgradu srpske skupštine u bilo koje doba dana i noći ali, ako ima invaliditet, a primjera radi ima sastanak sa svojom poslaničkom grupom vikednom, primoran je da traži od obezbeđenja sa glavnog ulaza da otključa sporedni ulaz.

Moje iskustvo je takvo da su uvek otključavali i nikada nisam naišla na otpor. U zgradi postoje dva lifta koja su prilično uska, ali može nekako da se u njih uđe. Postoje i pristupačni toaleti. Prilazi do restorana i bifea su bez prepreka. Plenarna, velika sala, nije pristupačna iz nekoliko razloga. Nivoi za sedenje su kaskadni, stolice su fiksne. Možda je moguće prići stolu gde je predsedavajući, kroz neki ulaz blizu tog stola. Sa mesta gde sede poslanici, kroz sredinu sale, ne može se prići. Nema nikakvih taktilnih obeležja za slepe i slabovide osobe. Do prelepe biblioteke je nemoguće doći, osim da neko popne osobu u kolicima, navodi Mihajlovska.

Do prelepe biblioteke (skupštinske) je nemoguće doći, osim da neko popne osobu u kolicima, kaže nekadašnja poslanica u Skupštini Srbije Ljupka Mihajlovska

Ipak, naglašava, da je značajan vid podrške koji postoji u Skupštini Srbije pravo narodnog poslanika sa invaliditetom da angažuje asistenta kojeg plaća Narodna skupština, a bira ga sam narodni poslanik.

Zakonodavni domovi Albanije i Kosova nisu odgovorili na upit RSE-a o pristupačnosti njihovih zgrada.

Da li smo imali poslanike sa invaliditetom?

U najvišem zakonodavnom domu u Crnoj Gori, kako kaže Vujačić, do sada se niko nije identifikovao kao poslanik sa iskustvom invaliditeta.

U Skupštini Crne Gore niko nikad nije rekao otvoreno I ja sam osoba sa invaliditetom ili I ja imam iskustvo invaliditeta iako je bilo poslanika i ima poslanika trenutno koji jesu osobe sa invaliditetom, rekla je Vujačić .

Ona je pojasnila da se situacija donekle razlikuje na lokalnom nivou, budući da su odbornici otvorenije govorili o svom iskustvu sa invaliditetom i bavili se pravima osoba sa poteškoćama kao i drugim oblastima. Ipak, prema njenim riječima, to opet nije bilo "u dovoljnoj mjeri odnosno u onoj kolike su bile brojke samih osoba sa invaliditetom u politici do sada".

U susjednoj Srbiji, u prethodnim sazivima parlamenta građane su zastupale dvije poslanice sa iskustvom invaliditeta, kaže doktorand na Univerzitetu u Lidsu i aktivista Radoš Keravica.

Dvije istaknute aktivistkinje koje su radile vrlo dobar posao u zagovaranju prava osoba sa invaliditetom – Gordana Rajkov i Ljupka Mihajlovska. Obe žene sa vrlo vidljivim invaliditetom koje se i same identifikuju kao osobe sa invaliditetom i koje su zagovarale prava onemogućenih osoba i koje su se zbog toga namjenski uključile u politiku, rekao je Keravica.

To je, prema njegovim riječima, vrlo mali broj i vrlo je realno očekivati da je bilo više poslanika koji se nisu tako identifikovali u javnosti i koji nisu vidljivo zagovarali prava onemogućenih osoba.

Iskustvo EU

Sredinom januara vijest da je vijest da je Mar Galceran, nakon decenijske bitke da se glas osoba sa intelektualnim poteškoćama čuje, ušla u političku istoriju svoje zemlje kao prva poslanica sa Daun sindromom, naišla je na sveopšte odobravanje u Španiji.

Galseran, koja je ujedno prva osoba s Daun sindromom u nekom evropskom regionalnom parlamentu, nastavila je naslijeđe Angele Bachiller koju su građani španskog Valjadolida još 2013. izabrali na poziciju odbornice.

Invaliditet odnosno onemogućenost samo je jedan od aspekata ličnosti njemačke političarke Malu Dreyer, koja trenutno obnaša funkciju ministarke-predsjednice Raјna-Palatinata i koja je bila na čelu Bundesrata od 2016. do 2017.

Tu je i Wolfgang Schauble, koji je iz invalidskih kolica od 2017. do 2021. bio na čelu Bundestaga. I ne samo to prethodno je bio na poziciji minitra unutrašnjih poslova, kao i ministar finansija.

Slično je i sa naučnikom i političarem Pablo Echenique koji je predstavljao svoju državu u Evropskom parlamentu od 2014. do 2015. , dok je poljski političar i aktivista Marek Miroslaw Plura dva puta služio u parlamentu Poljske, a od 2014. do 2019. u Evropskom parlamentu.

Evropski parlament, kako su za RSE rekli iz pres službe, zbog privatnosti ne vodi statistiku o poslanicima i osoblju sa invaliditetom.

Međutim, oni mogu da odluče da obavijeste administraciju o svom statusu ako to žele ili ako treba da se prilagodi njihovo radno okruženje, kazali su iz pres službe tog parlamenta.

Tvrde i da je, tokom godina, značajan broj mjera umnogome poboljšao pristupačnost za članove, osoblje i posjetioce sa invaliditetom.

Svi novi projekti proširenja, renoviranja ili opremanja zgrada Parlamenta moraju od samog početka u potpunosti da osiguraju pristupačnost za osobe sa invaliditetom kao prioritet. Internet stranica Parlamenta prilagođena je smjernicama Inicijative za pristup vebu. Uz te sadržaje koji su jednostavni za pristup, dostupno je više pomoćnih tehnologija, a veb stranica Parlamenta poboljšana je i postala je lakša za navigaciju, naveli su iz Parlamenta.

Žele li osobe sa invaliditetom u politiku?

Vujačić je u aktivizmu već 14 godina a u nevladinom sektoru radila individualne konsultantske poslove i ima iskustvo u državnoj upravi.

Ona ocjenjuje da politička scena u Crnoj Gori nije dovoljno ohrabrujuća pa da se, i poslije godina borbe i aktivizma, osobama sa poteškoćama prigovara kao da im neke stvari ne pripadaju.

Pa tako vjerujem da osobe sa invaliditetom nijesu sebi u dovoljnoj mjeri dale za pravo da im politika pripada jednako kao i bilo kom drugom jer se često posmatramo samo kao biračko tijelo, a ne kao oni koji treba da budu birani i mogu biti birani, kazala je Vujačić.

Ona ocjenjuje da je u nekim profesijama kojima se bave osobe sa poteškoćama jako važno da se kaže da neko ima iskustvo u invaliditetu.

Kad bi se jedan političar izjasnio kao osoba sa invaliditetom onda bi poslali poruku da je politika i naša stvar i da mi nijesmo tu samo da biramo druge već da budemo birani, poručuje Vujačić.

Keravica ukazuje i na važnost perspektive iz koje se govori o invaliditetu, budući da poruke mogu da rezultiraju percepcijom o invaliditetu kao o nečem tragičnom ali i kao o dijelu ljudske različitosti i nečemu sa čim se živi.

Skoro kad sam išao u ambasadu u Srbiji, konzulka me pitala, kad me je vidjela kako se otežano krećem sa štapovima, 'Šta je vama, šta se Vama desilo?'. Ljudima je jako interesantna ta priča o invaliditetu - šta se nekom desilo, šta 'nije u redu s tom osobom. Mislim da je ta priča bespredmetna i da nema neku korist osim zadovoljavanja znatiželje. Nije mi problem da zadovoljavam znatiželju, ali mislim da je mnogo važnije, kada bi eventualno parlamentarci sa invaliditetom pričali, da to bude akcenat na izvorima onemogućavanja - šta je to što treba da se promijeni da bismo bili ravnopravni građani, imali iste prilike kao i svi drugi, ali i mogli da se ostvarujemo u životnim ulogama kao očevi, majke, kolege, smatra Keravica.

On je kazao da se društvo odmalena hrani vizijama invaliditeta kao nečeg što je pogubno, deficit i nesreća i za osobu i za porodicu, pa onda osobe sa invaliditetom počnu da razmišljaju na taj način ili čak prikrivaju svoj invaliditet.

Trebalo je dosta vremena, a i poznavanja nekih uzora da primijenim to mišljenje i da dođem do tačke kad se identifikujem kao onemogućena osoba sa velikim 'O' u političkom smislu, kao neko ko pruža otpor onemogućavanju. Ne krijem i otvoreno govorim o svom invaliditetu ali mislim da je pružanje otpora onemogućavanju mnogo važniji aspekt invaliditeta, naveo je Keravica.

Keravica upozorava i da ne mora da znači da će neko ko ima invaliditet nužno zastupati interese onemogućenih niti da zna šta su njihovi interesi.

To što ja imam invaliditet ne čini me nužno ekspertom za pitanja sa kojima se suočavaju osobe sa intelektualnim invaliditetom ili ljudi sa drugim hroničnim bolestima. Da bi neko valjano zagovarao ili želio da zagovara generalno tematiku prava osoba sa invaliditetom potrebno je da izgradi svoje kompetencije, da se izgradi i da ima širinu da prepozna što je zajedničko svima nama koji imamo određeni zdravstveni problem, invaliditet, hroničnu bolest, naveo je on.

Keravica, koji je u upravnom odboru Evropske mreže za samostalni život koja blisko sarađuje sa Evropskim parlamentom i njegovim članovima, rekao je da je u prošlom sazivu bilo pet ili manje evroparlamentaraca koji se idenitifikuju kao onemogućene osobe i na strani desnice i ljevice.

Imali smo na primjer situaciju da su neki evroparlamentarci sa strane desnice imali fizički invaliditet pa su samo zagovarali teme fizičke pristupačnosti. Uopšte nemaju širinu ni viziju šta su politike koje bi mogle biti značajne ostalim grupama osoba sa invaliditetom, da ne govorimo o tome da imaju problematične desne i ekstremističke stavove o drugim grupama čija su prava takođe ugrožena i važna. Imali smo recimo osobu sa invaliditetom koja je vrlo jasno i otvoreno govorila da se protivi pravu žena na izbor na abortus, kazao je Keravica.

Da li je potreban sistem kvota?

Kada se određenoj grupi u društvu uskraćene prilike za napredovanje, ili kada su njeni pripadnici na bilo koji način izloženi diskriminaciji, uvodi se mjera afirmativne akcije odnosno takozvana "pozitivna diskriminacija".

U izbornom sistemu Zapadnog Balkana najpoznatija je mjera ženskih kvota koja propisuje koliko pripadnica tog pola mora biti na poslaničkim izbornim listama.

Iako su osobe sa invaliditetom jedna od najdiskriminisanijih kategorija stanovništva, nije poznato da se sistem kvota primjenjuje igdje u svijetu.

Vujačić je kaže, dugo bila suzdržana i po tom pitanju, jer se razumijevajući crnogorski ambijent plašila da bi se u slučaju propisivanja kvota desilo to da osobe sa invaliditetom budu na listama samo da bi se ispunila kvota a ne zato što bi se suštinski njima omogućilo da se bave politikom.

Međutim, dosta sam promijenila svoj stav upravo prateći način kako se primjenjuju kvote za žene. Da nije propisana kvota za žene, mogu misliti u kojim procentima bi žene bile zastupljene u politici, a vidimo i da se sama kvota ne poštuje uvijek u situaciji i trenutnog saziva parlamenta. Zato vjerujem da je važno da postoji mjera afirmativne akcije, dok se ne obezbijede uslovi koji su adekvatniji, da ne kažem izjednačeni s drugima, rekla je Vujačić.

Prema njenim riječima, vjerovatno bi u nekom prelaznom periodu bilo poslanika koji ne bi na adekvatan način zastupali ni prava osoba sa invaliditetom ni neke druge oblasti. Ipak, kako primjećuje, i među ljudima koji su sada zastupljeni u politici ima raznovrsnih.

Osobe s invaliditetom ne treba na sebe da preuzimaju veću odgovornost nego što to rade drugi, već da upravo slijede sopstvena uvjerenja. Za nas bi naravno bilo poželjno da budu sa adekvatnim stavovima da zastupaju model zasnovan na ljudskim pravima i da se adekvatno bave oblastima i sferama kojima se interesuju, ali ne treba da postoji konstantan pritisak da moraju da pruže više nego svi drugi da bi bili uvaženi i imali pravo na političko učešće i mišljenje, zaključila je Vujačić.

Prema najnovijem Izvještaju Ujedinjenih nacija iz 2023, osobe sa invaliditetom čine 16 odsto svjetske populacije. To što jedna u šest osoba ima neki invaliditet, pokazalo se, ne znači da će u jednakom razmjeru biti zastupljene na mjestima odlučivanja.

 

Izvor: Radio Slobodna Evropa

Pripremila: Dalida Rastoder

 

Strana 12 od 96

Back to top