Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) uputilo je srednjim školama na teritoriji Crne Gore Inicijativu za podsticanje inkluzivnog obrazovanja učenika s invaliditetom s namjerom  da učenike koji su usmjereni u obrazovni proces, te one za koje postoji izrađen IROP/ITP informišemo o sadržaju o servisima podrške koje mogu ostvariti posredstvom Studentske savjetodavne kancelarije i radi povezivanja s UMHCG zbog aktivnosti savjetovanja koju sprovodimo i dalje podrške u procesu obrazovanja mladih s invaliditetom. 

Naime, u društvu, pa tako i u obrazovanju i na nivou politika i prakse, je i dalje prisustna primjena funkcionalnog ili medicinskog modela pristupa invaliditetu, kao i kontinuirano neobezbjeđivanje adekvatnih servisa podrške za učenike s invaliditetom, (usluga psihološkog savjetovališta, dostupan prevoz, nepristupačna literatura za osobe oštećenog vida ili literatura u lako čitljivom ili lako razumljivom formatu, neadekvatno obezbjeđivanje asistencije u nastavi, individualizovan pristup svakom učeniku, alternativne metode nastave i dr) zbog čega je prisutan nejednak broj učenika koji upisuju osnovno obrazovanje i onih koji se odlučuju da nastave srednje, a posebno onih koji kasnije upišu fakultet, ali i nedovoljan kvalitet procesa obrazovanja. Smatramo da je učenicima s invaliditetom potrebno omogućiti adekvatne servise podrške tokom obrazovanja, individualizovan pristup u radu, kako bi se na pravi način podstaklo razvijanje navika kod učenika i usvajanje znanja na pravi način, u skladu s potencijalima i individualnim mogućnostima, a sve u cilju motivacije za nastavak daljeg školovanja, odnosno sticanja znanja i vještima a ne samo formalnog obrazovanja - diplome. 

U skladu s navedenim, uprava škola je informisana da UMHCG sprovodi Savjetovalište za srednjoškolce s invaliditetom i to srijedom od 10.00h do 12.00h.  Ova aktivnost ima za cilj informisanje učenika s invaliditetom o pravima i servisima podrške tokom školovanja, stvaranje ravnopravnijih uslova, kako za vrijeme srednjeg obrazovanja – upućivanjem različitih inicijativa srednjim školama, kao što su inicijative za upis djece s invaliditetom, vanredno polaganje nastave i/li poštovanje standarda pristupačnosti, tako i za vrijeme visokog obrazovanja.

Dodatno, putem Savjetovališta studenti će biti informisani i osnaženi za nastavak daljeg školovanja, na način što ćemo im pružiti podršku pri odabiru željenog fakulteta i prilikom upisa na fakultet, redovno ili po principu afirmativne akcije (ovo uključuje i pomoć prilikom prikupljanja i predaje dokumentacije), pružanje informacija u cilju ostvarivanja prava na studentsku stipendiju i smještaj u studentskom domu. 

Kroz ovu aktivnost učenici će biti informisani i o pravima i mogućnostima koje mogu ostvariti kao brucoši u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju. Prije svega ističemo: 

- upućivanje inicijative za primjenu principa afirmativne akcije prilikom upisa, i u situaciji kada se kandidat za upis na studijski program na osnovnim i specijalističkim studijama nalazi ispod crte odnosno ispod propisanog broja kandidata za upis. 

- upućivanje inicijative fakultetskoj jedinici/konkretnom profesoru da omogući polaganje predispitnih i ispitnih obaveza na način, u vrijeme i u formi koja studentu najbolje odgovara, uključujući i pomjeranje kolokvijuma/ispita ukoliko je student s invaliditetom bio spriječen da izađe u prvobitno zakazanom terminu;

- upućivanje Zahtjeva za povraćaj novca uplaćenog po osnovu naknade za školovanje ili drugih administrativnih troškova fakultetskoj jedinici/univerzitetu, i dr.

Ovom prilikom pozivamo sve zainteresovane da nam se obrate za informacije i savjete pozivom na brojeve telefona UMHCG: 020 265 650; 067 801 761; 069 385 981 ili slanjem poruke na Fejsbuk stranicu. 

Ova aktivnost se trenutno sprovodi u okviru projekta Nauči – primijeni promijeni, koji je finansijski podržan od strane Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta, kroz konkurs Inkluzija na djelu za finansiranje projekata/programa za NVO u oblasti institucionalnog i vaninstitucionalnog obrazovanja-podoblast podrška inkluzivnom obrazovanju za 2020.

Pripremila: Anđela Miličić, koordinatorka Studentske savjetodavne kancelarije

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore poziva svu zainteresovanu javnost da isprati Konferenciju posvećenu Evropskom danu samostalnog života, koja je planirana za srijedu, 5. maja, s početkom u 12.00 časova, a čiji je direktan prenos omogućen posredstvom ZOOM-a i Facebook stranice UMHCG.

Konferenciju će otvoriti potpredsjednik Vlade dr Dritan Abazović i ambasadorka EU u Crnoj Gori NJ. E. Oana Kristina Popa, dok će u panelu vrijeme biti rezervisano za izlaganje zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore Siniše Bjekovića, ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića i izvršne direktorice UMHCG Marine Vujačić. 

Koristimo ovu priliku da pozovemo sve zainteresovane da prate događaj i uključe se na isti postavljanjem pitanja tokom diskuje, planirane nakon panela. Takođe, pitanja se mogu slati i prije i tokom Konferencije na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli., kao i na Facebook stranici UMHCG.

Tradiciju obilježavanja Evropskog dana samostalnog života pokrenula je 2014. Evropska mreža za samostalni život (European Network for Independent living - ENIL), čija je UMHCG punopravna članica, pa se ove godine obilježava osmi put zaredom i to na temu Mobilnosti OSI. Mobilnost kao posebno važna tema obuhvata više prava kao što su sloboda kretanja i lična pokretljivost, pristupačnost, život u zajednici, adekvatan životni standard i dr. Na ovaj datum se svake godine skreće pažnja s ciljem podizanja svijesti javnosti o pravu i značaju samostalnog življenja za osobe s invaliditetom, kao i ključnim principima samostalnog života: samostalnom donošenju odluka, izboru, odgovornosti, kontroli i pravu na grešku. OSI treba motivisati na život u zajednici, i omogućiti im maksimalno dostižni nivo življenja po principima filozofije samostalnog života, a ne na život „pod ključem“ u instituciji ili sopstvenom domu. 

Događaj povodom 5. maja UMHCG organizuje u okviru projekta EU4ME koji finansira Evropska unija, a sprovodi ga Generalni sekretarijat Vlade Crne Gore, kao i kroz projekat Osamostali se! koji sprovodi UMHCG a finansira Ministarstvo finansija i socijalnog staranja kroz konkurs za NVO u 2020.

Za sve dodatne informacije možete kontaktirati UMHCG na brojeve telefona 020 265 650, 067 801 761 ili 069 385 981. 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore poziva crnogorske novinare/ke, zaposlene u medijima ili freelance novinare/ke za učešće na konkursu za pripremu medijskih priloga posvećenih pravu na samostalni život osoba s invaliditetom. Konkurs se organizuje u susret Evropskom danu samostalnog života – 5. maju, i kao podrška kampanji koju UMHCG sprovodi tim povodom.

Novinari/ke se ohrabruju da pripreme i pošalju autorske tekstove, emisije, video sadržaje i sl. na teme samostalnog života, slobode i mobilnosti. Poslati sadržaj mora biti isključivo tematski kreiran između 23. aprila i 3. maja. Kandidovani materijal za nagradu na Konkursu može biti i objavljen, ali samo u periodu nakon raspisivanja ovog Konkursa. Komisija će izabrati najbolje materijale čiji autori/ke će biti nagrađeni novčanim nagradama.

Materijal za konkurs se može slati najkasnije do 3. maja 2021. do 23.59 časova, na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.. Dodjela nagrada će biti upriličena na tematskoj konferenciji planiranoj u susret 5. maju, a nagrađeni materijali će biti objavljeni na portalu www.disabilityinfo.me.

Kampanju povodom 5. maja UMHCG organizuje u sklopu projekta EU4ME koji finansira Evropska unija, a sprovodi ga Generalni sekretarijat Vlade Crne Gore, i to kao mjeru Akcionog plana za 2021. Strategije za informisanje javnosti o pristupanju Crne Gore EU, kao i kroz projekat Osamostali se! koji finansira Ministarstvo finansija i socijalnog staranja kroz konkurs za NVO u 2020.

U prilogu teksta možete naći detaljnija objašnjenja pojma samostalnog života, njegovih principa i filozofije, odnosno okvira mogućih tema za Konkurs.

Radujemo se vašem učešću. Za sva pitanja i dodatne informacije stojimo na raspolaganju.

Stejt Dipartment (State Department) je 30. marta 2021. objavio svoj najnoviji izvještaj o Crnoj Gori za 2020.

Djelove izvještaja koji se odnose direktno ili indirektno i na osobe s invaliditetom možete pročitati u nastavku. 

U izvještaju se navodi da su značajna pitanja ljudskih prava obuhvatala: navode o mučenju od strane vladinih organa; proizvoljno hapšenje ili pritvaranje; ozbiljne probleme sa nezavisnošću sudstva; proizvoljno ili nezakonito miješanje u privatnost; ozbiljna ograničenja slobode izražavanja; značajno miješanje u slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja; ozbiljna djela korupcije; krivična djela koja uključuju nasilje ili prijetnje nasiljem usmjerena na osobe s invaliditetom, članove nacionalnih/rasnih/etničkih manjinskih grupa ili starosjedjelačkog stanovništva; i zločine koji uključuju nasilje ili prijetnje nasiljem usmjereni na lezbejke, homoseksualce, biseksualne, transrodne ili interspolne osobe.

Nekažnjivost i dalje predstavlja problem, a vlada je malo toga učinila da identifikuje, istražuje, krivično goni ili kažnjava zvaničnike koji su počinili kršenje ljudskih prava. Navodilo se da se većina zloupotreba (prekoračenja ovlašćenja) dogodila bilo u vrijeme lišenja slobode ili tokom faze istrage u pritvoru u svrhu izvlačenja priznanja. 

Tokom junskih protesta, policija je ponekad koristila prekomjernu silu prilikom zadržavanja demonstranata. Opozicija je osudila „policijsku brutalnost“ i ustvrdila da se zemlja kretala od „autokratije ka nasilnoj diktaturi“.

ZATVOR I IZDRŽAVANJE KAZNE

Bilo je izvještaja u vezi s uslovima u zatvorima i pritvorima koji su pokrenuli zabrinutost za ljudska prava.

Fizički uslovi u zatvorima su definisani kao loši zbog prenatrpanosti i nedostupnosti zdravstvene njege i zaštite. Nakon posjete Crnoj Gori 2017. CPT je zabilježio problematičan nivo prenatrpanosti zatvora, odnosno manje od tri kvadratna metra (32,3 kvadratnih stopa) prostora po zatvoreniku u ćelijama, a da im se mjesecima ili čak godinama ne nude neke rekreativne aktivnosti. CPT je primijetio da materijalno stanje u policijskim stanicama koje su posjećene nije pogodno za zadržavanje osoba do 72 sata zbog strukturnih nedostataka kao što su loš pristup prirodnom svijetlu, neadekvatna ventilacija, loši higijenski uslovi i neredovno snabdijevanje hranom.

Nevladine organizacije su izvještavale da su se zatvorenici koji su bili korisnici psihoaktivnih supstanci, imali psihosocijalni invaliditet ili su imali druga oštećenja i dalje suočavali sa poteškoćama u dobijanju adekvatnog liječenja dok su bili pritvoreni/zatvoreni. CPT je takođe primijetio da je stepen ozbiljnog nasilja nad zatvorenicima dugogodišnji i trajni problem u istražnom zatvoru i Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija. U maju su se pojavili izvještaji da je jednog zatvorenika drugi zatvorenik izbo nožem. 

Tokom nadzora Centra bezbjednosti u Nikšiću 13. maja nakon hapšenja vladike Joanikija i osam sveštenika (vidi odjeljak 1.d.), Savjet za građansku kontrolu policije primijetio je loše uslove zatvorske sobe. Pored nedostatka vode i opremljenosti oštećenim i prljavim dušecima, problem je bila i pretrpanost jer je za devet zatvorenika bilo samo sedam kreveta. U drugim nadzorima centara bezbjednosti u Podgorici i Nikšiću, inspekcija je primijetila slične probleme sa prenatrpanošću i nedostatkom kapaciteta za zadovoljavanje osnovnih potreba zatvorenika. Zatvor u Podgorici nije u potpunosti pristupačan osobama s invaliditetom.

Poboljšanja: Prenatrpanost u privremenom pritvoru u Podgorici nastavila je da se smanjuje i trebalo je da se dodatno poboljša nakon završetka novih objekata. Vlada je takođe najavila da će novi zatvorski objekat biti izgrađen u Mojkovcu i da je predviđen za 250 zatvorenika. Zavod za izvršenje krivičnih sankcija pružao je zdravstvene usluge zatvorenicima kako bi ublažio širenje COVID-19. Od avgusta, mediji su objavili da je bilo pet slučajeva zaraženosti sa virusom COVID-19 među zatvorenicima u objektu u Spužu. Takođe su promovisani novi programi usmjereni na rehabilitaciju zatvorenika i sticanje vještina za povećanje izgleda za zaposlenje po oslobađanju, uključujući programe za razvijanje poljoprivrednih vještina.

U junu je parlament usvojio Zakon o amnestiji čiji je cilj ublažavanje problema prenatrpanosti zatvorskog sistema i osiguranje sigurnosti zatvorenika kojima prijeti pandemija COVID-19. Zakon predviđa smanjenje kazne zatvora za 15 odsto i smanjenje kazne za 10 odsto za one koji još nijesu započeli izdržavanje kazne. Amnestija se ne odnosi na najteža krivična djela, uključujući ratne zločine protiv civila, terorizam, trgovinu ljudima, silovanje, pranje novca, kriminalno udruživanje, stvaranje kriminalne organizacije, zlostavljanje maloljetnika i porodično nasilje.

POSTUPCI SUĐENJA

Ustav i zakon zabranjuju proizvoljno hapšenje i pritvaranje i predviđaju pravo na pravično i javno suđenje i pravosuđe je generalno to pravo sprovodilo, iako su mnoga suđenja odložena zbog pandemije COVID-19. Prema zakonu, optuženi se u toku trajanja postupka do konačne presude smatraju nevinima (presumpcija nevinosti). Institucije su dužne da zatvorenike obavijeste o razlozima pritvora. Optuženi imaju pravo na pravično i javno suđenje bez nepotrebnog odlaganja i da budu prisutni na njihovom suđenju. Sudovi mogu zatvoriti određene djelove suđenja tokom svjedočenja zaštićenih svjedoka ili drugih osjetljivih svjedoka. Institucije takođe zatvaraju suđenja za maloljetnike. Optuženi imaju pravo da se blagovremeno konsultuju s advokatom u pretkrivičnom i krivičnom postupku. Iako je predviđena pravna pomoć za osobe kojima je potrebna, finansijska ograničenja ponekad ograničavaju kvalitet i dostupnost pomoći. Zakon zahtijeva od vlasti da obezbijede advokata o javnom trošku kada je okrivljeni osoba s invaliditetom ili za osobu koja je već u zatvoru. 

Kancelarija Ombudsmana primijetila je da je čak i prije operativnih kašnjenja izazvanog pandemijom COVID-19, dugo trajanje suđenja, posebno onih koja su smatrana visokim prioritetom, narušilo povjerenje građana u sudski sistem. Ovo je bilo posebno izraženo u sporovima koji se tiču zasnivanja ili prestanka radnog odnosa ili prava na zaradu i druge naknade. 

Nezvaničan prevod s engleskog: Nada Bošković i Marina Vujačić 

Stejt Dipartment (State Department) je 30. marta 2021. objavio svoj najnoviji izvještaj o Crnoj Gori za 2020. U nastavku možete pročitati dio izvještaja koji se odnosi na ženska prava. 

Diskriminacija, društvene zloupotreba i trgovina ljudima

ŽENE

Silovanje i nasilje u porodici: Ova djela su nezakonita i vlasti su generalno sprovodile zakon. U većini slučajeva zakonom propisana kazna za silovanje, uključujući silovanje u braku kažnjava se od jedne do 10 godina zatvora, iako zakon dozvoljava niže kazne u slučajevima kada postoje izuzetno olakšavajuće okolnosti ili značajan nedostatak dokaza. Izrečene kazne su uglavnom bile blage, u prosjeku tri godine. Sudije su često koristile sumnjive metode, uključujući forsiranje sukoba između žrtava i počinilaca, kako bi procijenili kredibilitet žrtava. NVO su izrazile zabrinutost zbog ugrožene bezbjednosti u sudnicama u kojima su žrtve često bile prisiljene da se sastaju sa nasilnicima. U jednom slučaju osumnjičeni počinilac je napao osobu koja je preživjela nasilje u porodici pred sudijom, dok ga je zatvorsko osoblje sprovodilo u sudnicu. Uprkos tom incidentu i svjedočenju nekoliko stručnjaka, uključujući predstavnike nevladinih organizacija i advokata žrtve, sudija je oslobodio počinioca. Nasilje u porodici se uglavnom kažnjava novčanom kaznom ili jednogodišnjom zatvorskom kaznom. Prema izvještajima nevladinih organizacija, žrtve porodičnog nasilje nastavile su da imaju poteškoće u procesuiranju njihovih slučajeva u pravosudnom sistemu, promovišući atmosferu nekažnjavanja nasilnika. Ovaj problem je dodatno bio složen ograničenjima koja se postavljaju na tužioce i sudove zbog pandemije COVID-19. U nekim slučajevima policija je brzo odbacila navode o porodičnom nasilju, posebno za mlade parove, napominjući da će problemi biti riješeni vremenom. Čak i kada se u njihovim slučajevima sudilo na sudu i kada su presude bile u korist žrtve, žrtve su primijetile da su kazne izrečene počiniocima bile blage i da su dominirale uslovne i novčane kazne. Dugotrajna suđenja, ekonomska zavisnost, društvene norme i nedostatak alternativnog smještaja često su primorali žrtve i počinioce da nastave da žive zajedno.

Izvještavano je i da je policijski odgovor na nasilje u porodici ispod standarda, a službenici često savjetuju ženama da „oproste“ svojim napadačima ili da „ne naštete njihovim (napadačima) izgledima za posao“. Slučajevi u kojima su učestvovali počinioci koji su ujedno bili i javni službenici i dalje su bili problematični. Suđenje policajcu koji je napao i povrijedio ženu u noćnom klubu 2019. trajalo je 15 mjeseci nakon incidenta i godinu dana od početka suđenja. Odgovori drugih institucija takođe su bili problematični. Prema nevladinim organizacijama, centri za socijalni rad sve više preduzimaju akcije kako bi održali žrtve i nasilnike na okupu kako bi sačuvali porodičnu strukturu ili plaćaju jednokratnu pomoć za kiriju, umjesto da smještaju žrtve u licencirana skloništa i pružaju im drugu potrebnu podršku, uključujući psihološku i pravnu podršku.

Zemlja je uskladila svoje zakonodavstvo s Istanbulskom konvencijom o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, ali nasilje u porodici i dalje je trajan i čest problem. Zakon dozvoljava da žrtve nasilja dobiju zabranu prilaska od strane zlostavljača. Kada nasilnik i žrtva nasilja žive zajedno, vlasti mogu nasilnika ukloniti iz stambenog objekta, bez obzira na pravo vlasništva. U praksi se to rijetko radilo, a NVO su izvijestile da kao rezultat restriktivnih mjera Ministarstva zdravlja zbog virusa COVID-19, žene zapravo više vremena provodile sa nasilnicima. Nasilje u porodici bio je ozbiljan problem u svim zajednicama.

Prema izvještajima nevladinih organizacija i Ombudsmana, žene koje su preživjele nasilje u porodici često su se žalile da centri za socijalni rad nijesu adekvatno odgovorili na njihove apele za pomoć. NVO su izvijestile da državne institucije nijesu pružale fizičku zaštitu žrtvama.

Vlada je u saradnji sa nevladinom organizacijom otvorila besplatnu telefonsku liniju za žrtve porodičnog nasilja. Kao dio mjera protiv virusa COVID-19, vlada je uvela policijski čas kojim se građanima zabranjuje napuštanje domova u vremenu od 19:00. do 7:00 ujutru sledećeg jutra, što je praćeno povećanjem broja prijavljenih slučajeva nasilja u porodici.

Vlada je promovisala aktivnosti nevladine organizacije SOS telefon u Nikšiću, a UNDP je razvio mobilnu aplikaciju „Budite sigurne“ kao alate za pomoć žrtvama porodičnog nasilja. NVO su nastavile da izvještavaju da su, uprkos određenom napretku, posebno u zakonodavstvu, institucije neadekvatno reagovale kako bi spriječile nasilje u porodici i pomogle žrtvama da se oporave. Prema izvještajima nevladinih organizacija, zbog restriktivnih mjera COVID-19, vlasti nijsu uspjele da se blagovremeno bave nasiljem u porodici, pružajući žrtvama ograničenu podršku. NVO Centar za ženska prava je izjavio da su počinioci često oduzimali telefone žrtvama i da nijesu sve žrtve mogle da koriste digitalne alate, što je ograničavalo izvještavanje.

Centar za romske inicijative tvrdio je da je grub tretman žrtve nasilja i radnika NVO od strane policije i zdravstveno-sanitarnog inspektora bio posljedica diskriminacije na osnovu njihove nacionalnosti. Njihova nespremnost da prihvate žalbu žrtve izazvale su dodatne probleme jer se žrtva nasilja plašila za svoj život, kako od porodice drugog muža, tako i od čovjeka koji je pokušao da je siluje, a kojeg je često viđala kako prolazi pored kuće u kojoj je živjela. Nakon povratka u dom porodice drugog supruga, suočila se sa ponovljenim psihičkim i emocionalnim zlostavljanjem i značajnim pritiskom da što prije napušti kuću. Slučaj je bio pod istragom, a nevladine organizacije su nastavile da ga pažljivo prate.

Prinudni abortusi ili namjerna sterilizacija: Državni organi nijesu izvještavali o prinudnom abortusu ili namjernoj sterilizaciji.

Diskriminacija: Zakon predviđa isti pravni status i prava za žene kao i za muškarce.

Sva imovina stečena tokom braka zajednička je imovina. Vlada je donekle efikasno sprovodila ove zakone. NVO SOS telefon je konstatovao da su žene često imale poteškoća u odbrani svojih imovinskih prava u postupcima razvoda zbog široko rasprostranjenog javnog uvjerenja da imovina pripada muškarcu. Ponekad su žene ustupale naslijeđenu imovinu i nasledna prava muškim rođacima zbog tradicije i pritiska njihovih porodica.

Zbog toga su muškarci favorizovani u raspodjeli vlasništva nad imovinom, ponekad ograničavajući mogućnosti žena u slučajevima porodičnog nasilja ili razvoda. Žene su i dalje diskriminisane u platama i pristupu penzijskim davanjima.

Ombudsman je primijetio da su žrtve seksualnog zlostavljanja obično djevojčice u dobi od 14 do 16 godina. Nasilnici su uglavnom bili bliski rođaci djece, a zlostavljanje se obično dešavalo kod kuće. Veoma mali broj prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja nad djecom pokrenuo je zabrinutost oko identifikacije žrtava. 

Nezvaničan prevod s engleskog: Nada Bošković i Marina Vujačić 

Stejt Dipartment (State Department) je 30. marta 2021. objavio svoj najnoviji izvještaj o Crnoj Gori za 2020. U nastavku možete pročitati dio izvještaja koji se odnosi na osobe s invaliditetom. 

OSOBE S INVALIDITETOM

Ustav i zakon zabranjuju diskriminaciju osoba sa fizičkim, senzornim, intelektualnim ili psihosocijalnim invaliditetom. Vlada je sprovodila Strategiju za integraciju osoba sa invaliditetom u periodu 2016 - 2020, ali su nevladine organizacije tvrdile da nije sprovođena efikasno. Tokom godine mreža od 10 nevladinih organizacija koje se bave pravima osoba s invaliditetom nastavila je da koordinira i nadgleda sprovođenje strategije. NVO Udruženje mladih sa hendikepom izvještavalo je da iako je Ministarstvo rada i socijalnog staranja nadležno za registar osoba s invaliditetom uspostavljen u skladu sa strategijom, bilo je problema s objedinjavanjem informacija o osobama s invaliditetom koje su prikupljale različite državne institucije kao i uključivanje novih podataka osoba koje se prethodno nijesu registrovale ni u jednoj instituciji.

Institucije su generalno sprovodile zahtjeve da nove zgrade budu dostupne osobama s invaliditetom, ali većina javnih objekata, uključujući zgrade kao i javni prevoz, je starija i nije im moguće pristupiti. Iako izborni zakoni izričito zahtijevaju pristupačna biračka mjesta, prema izvještaju NVO, približno 65 posto biračkih mjesta ostalo je nepristupačno tokom parlamentarnih izbora 30. avgusta. Pored toga, na 17 odsto biračkih mjesta nedostajali su šabloni za glasačke listiće za osobe s oštećenjem vida. Prijavljene su i pojedinačne zloupotrebe biračkog prava osoba koje su imale punomoćje.

Neke nedavne rekonstrukcije postojećih institucija uzele su u obzir pristupačnost, kao što je početak izgradnje centralnog lifta u Ministarstvu vanjskih poslova. Plan je, međutim, bio tek u početnoj fazi i tek je trebalo da realizuje i obuhvati potpunu pristupačnost zgrade.

Uprkos zakonskoj zaštiti, osobe s invaliditetom često su oklijevale da pokrenu pravne postupke protiv osoba ili institucija koje krše njihova prava. Posmatrači su ovo pripisali lošim ishodima prethodnih sudskih slučajeva ili, prema Ombudsmanu, nedovoljno razvijenoj svijesti javnosti o ljudskim pravima i mehanizmima zaštite u vezi s invaliditetom.

Nekoliko tužbi u slučaju diskriminacije je NVO Udruženje mladih sa hendikepom pokrenulo protiv Ministarstva finansija, doma zdravlja u Podgorici, Crnogorskog fonda za solidarnu stambenu izgradnju i centra za socijalni rad u Podgorici, Tivtu i Budvi i postupci su nastavljeni tokom godine, dok je slučaj diskriminacije po osnovu invaliditeta u oblasti pristupa objektima i površinama u javnoj upotrebi protiv Pošte Crne Gore okončan u korist diskriminisane osobe.

Savjet za brigu o licima sa invaliditetom, kojim predsjedava ministar rada i socijalnog staranja, odgovoran je za politike koje štite prava osoba s invaliditetom. Sastav Savjeta čine Ministarstavo zdravlja; Ministarstvo rada i socijalnog staranja; Ministartvo Prosvjete, Ministarstvo sport; Ministarstvo finansija; Ministarstvo pravde, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava; Ministarstvo održivog razvoja i turizma, kao i Sekretarijat za zakonodavstvo, Zavod za zapošljavanje  i pet nevladinih organizacija, koje su tokom cijele godine pružale podršku i zaštitu u svojim oblastima.

Prema nevladinim organizacijama, usluge na lokalnom nivou za djecu sa psihosocijalnim i fizičkim invaliditetom i dalje su neadekvatne. Udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju bila su primarni pružaoci ovih usluga. Zakon dozvoljava roditeljima ili starateljima osoba s invaliditetom da rade pola radnog vremena, ali poslodavci nisu poštovali ovo pravo.

Vlada je uložila napore da djeci s invaliditetom omogući pohađanje škola i univerziteta, ali kvalitet obrazovanja koje su stekli i mogućnosti prilagođavanja za njih ostali su neadekvatni na svim nivoima. U zemlji postoje tri modela obrazovanja za djecu s invaliditetom: redovne škole, posebna odjeljenja u redovnim školama i resursni centri - tri u državi. Zakoni koji regulišu obrazovanje takođe predviđaju da opštine formiraju posebne komisije koje će usmjeravati u obrazovni proces djecu s invalidtetom. Takva usmjeravanja se ne odnose na drugu djecu.

NVO Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore izjavilo je da posljednja dva modela predstavljaju segregaciju učenika s invaliditetom, što se prema zakonu smatra oblikom diskriminacije. Praćenje procesa obrazovanja djece i mladih osoba s invaliditetom pokazalo je da su ih komisije često u ograničenom broju upućivale u osnovne i srednje škole i da nijedno dijete s invaliditetom nije usmjereno u gimnaziju (priprema učenika koji će nastaviti obrazovanje na većem nivou), što je neprihvatljivo.

NVO su takođe izjavile da podrška za život u zajednici i slične usluge nijesu pružane porodicama i roditeljima djece s invaliditetom. Pandemija COVID-19 dodatno je zakomplikovala školovanje djece s invaliditetom, od kojih su mnoga ostala bez odgovarajuće pomoći tokom nastave/obrazovanja. Nekim roditeljima djece s invaliditetom nije obezbijeđeno ni plaćeno odsustvo.

Osobe s invaliditetom su često bile institucionalizovane ili obeshrabrene od strane institucija, što je produbljivalo stigmatizaciju. NVO Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore prijavilo je tokom godine dva slučaja kršenja ljudskih prava u ustanovama koje se bave brigom o osobama s invaliditetom. Kancelarija Ombudsmana potvrdila je kršenje ljudskih prava u oba slučaja.

U prvom slučaju radilo se o djetetu koje je koristilo usluge dnevnog centra u Nikšiću.

Zaposlenu u Dnevnom centru koristili su ljepljivu traku za vezivanje djeteta, a zatim su ga umotali u tepih, i tvrdili su da je ovo metoda za „smirivanje djeteta“. Roditelj je podnio zahtjev Dnevnom centru za dostavljanje video snimaka iz Dnevnog centra od dana incidenta, ali zaposleni u centru su tvrdili da kamera u tom trenutku nije radila.

Ombudsman je izdao mišljenje u kojem je povreda potvrđena, ali zbog osetljivosti podataka o djetetu sadržanih u tom mišljenju, izvještaj nije dostupan javnosti.

Osobe sa psihosocijalnim invaliditetom imale su teškoće u nabavci visokokvalitetnih medicinskih uređaja koji bi im olakšali mobilnost kroz zdravstveno i socijalno osiguranje.

D. DISKRIMINACIJA U ZAPOSLENJU I ZANIMANJU

Zakon zabranjuje diskriminaciju na osnovu rase, boje kože, pola, religije, političkog mišljenja ili druge pripadnosti, nacionalnog porijekla, državljanstva, invaliditeta, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, starosti, jezika, trudnoće, bračnog statusa, socijalnog statusa ili porijekla, članstva u političkim i sindikalnim organizaciama, ili zdravlja, uključujući HIV pozitivan status i druge zarazne bolesti. Vlada nije efikasno sprovodila antidiskriminacione zakone i propise i bilo je slučajeva diskriminacije po tim osnovama.

Kazne za prekršaje nisu srazmjerne kaznama za druga krivična djela u vezi sa kršenjem građanskih prava.

Osobe s invaliditetom suočene su sa značajnom diskriminacijom u zapošljavanju uprkos programima afirmativne akcije koji su poslodavcima pružali značajne novčane podsticaje da zapošljavaju osobe s invaliditetom. Iako Zavod za zapošljavanje nije pratio stopu zapošljavanja osoba s invaliditetom, na Zavodu 25,6 % nezaposlenih čine osoba s invaliditetom. Pored toga, nevladina organizacija Udruženje mladih sa hendikepom izvijestila je da je svega oko 3.021 osoba s invaliditetom koje su zaposlene u državi.

Konstatovano je da je premalo programa za obuke za osobe s invaliditetom koji bi značajno doprinijeli njihovoj ekonomskoj integraciji. Ni institucije, ni privatni poslodavci nijesu raspoloženi da zaposle osobe s invaliditetom. NVO su izvijestile da se poslodavci češće odlučuju da plate novčanu kaznu, umjesto da zaposle osobu s invaliditetom.

Žene su takođe ponekad bile izložene diskriminaciji na osnovu bračnog statusa, trudnoće ili fizičkog izgleda. Poslodavci nijesu poštovali sve zakonske obaveze prema trudnicama i ponekad su umanjivali sopstvenu odgovornosti ili su ih otpuštali po povratku sa porodiljskog odsustva. Nesrazmjeran je udio žena koje obavljaju poslove na nižim pozicijama od muškaraca. Poslodavci su žene promovisali ređe od muškaraca. Neke najave za posao za žene izričito uključuju diskriminatorne kriterijume zapošljavanja, poput starosti i fizičkog izgleda. Poslodavci su povremeno kršili pravo žena na 40-časovnu radnu nedelju, prekovremeni rad, plaćeno odsustvo i porodiljsko odsustvo. Društvena očekivanja u vezi s obavezama žena prema porodici smanjile su im mogućnosti da se zaposle i napreduju na radnom mjestu. Ipak, sve veći broj žena služio je u profesionalnim oblastima, poput prava, nauke i medicine.

Zaposleni često nijesu prijavili kršenja u oblasti rada i zapošljavanja zbog straha od odmazde. Uobičajena je praksa da se radniku samo formalno isplaćuje minimalna zarada, čime se isplaćuju i niži doprinosi, a zaposlenima daje „novac na ruke“ kao dodatak. Takođe je bila uobičajena praksa potpisivanja kratkoročnih ugovora o radu ili dugotrajnog „probnog“ perioda za radnike umjesto da potpišu ugovore za stalno kako je propisano zakonom.

Nezvaničan prevod s engleskog: Nada Bošković i Marina Vujačić 

Savez slijepih Crne Gore (SSCG), ove sedmice, od 19. do 23. marta obilježiće godinu dana od pokretanja aktivnosti Audio poezija. Riječ je o prilagođavanju poezije u audio formatu, koja je prvenstveno namijenjena osobama s oštećenjem vida kao i osobama koje preferiraju konzumiranje poezije u audio-vizuelnih objava.

Osim poezije, SSCG ističe da je sadržaj tokom prethodnih 365 dana dopunjen bajkama i basnama, a od 19. aprila, i aforizmima. Svakog ponedeljka, na JuTjub (YouTube) kanalu i na društvenim mrežama će se naći po tri aforizma.

Oni su, prethodnih mjeseci s ciljem da promovišu i afirmišu ljubitelje satire, pa tako na link https://ss-cg.org/?p=1832 možete naći nešto više o Čedu Laziću i razlog zbog koga je počeo s pisanjem aforizama, a na link https://www.youtube.com/watch?v=JDbju9WS4n4 emisiju s nagrađivanom aforističarkom Radom Draganić, koju je uredila i vodila Nevena Kovačević iz radija Feniks.

SSCG najavljuje da će nastaviti s unaprijeđivanjem sadržaja i poziva sve ljude zainteresovane da posjete JuTjub (YouTube) kanal https://www.youtube.com/channel/UCdvyiF17qzsPiDqC315IcXA i Fejsbuk (Facebook) profil https://www.facebook.com/pg/Audio-poezija-103936691300761/posts/, kao i Instagram stranicu https://instagram.com/audiopoezija?igshid=160a7uuc0uo4q. 

Priredio: Ivan Čović

Izvor: Saopštenje za javnost Saveza slijepih Crne Gore

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), 8. aprila 2021, u 11.00 časova, organizuje Onlajn pravno savjetovalište za djecu i mlade s invaliditetom, kao i članove njihovih porodica. Tema savjetovališta biće Prava OSI i članova njihovih porodica iz oblasti saobraćaja.

Događaj će biti organizovan na Zoom-u, s prenosom na Facebook stranici UMHCG. 

Cilj aktivnosti je osnaživanje osoba s invaliditetom, s posebnim naglaskom na djecu i mlade s invaliditetom, i članove njihovih proodica, da se aktivnije zalažu za svoja prava.

Na ovaj način pružiće se potrebna stručna podrška ciljnoj grupi da se informiše i podstakne da se aktivnije bori za sostvarivanje i zaštitu svojih prava.

Pozivamo sve zainteresovane za prava djece i prava OSI da nam do 7. aprila 2021. do 16.00 časova dostave pitanja iz navedene oblasti na koja žele odgovore. Pitanja će moći da se postave i u toku same konferencije. 

Pitanja se mogu slati putem SMS-a na telefon: 069/385-981 i 067/801-761, e-maila (Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. i Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.) Fejsbuk stranice, Instagram naloga, putem čata na portalu DisabilityInfo.me  ili putem čata na platformi Vršnjačkapodrška.me (po sopstvenom izboru zainteresovanih). 

Nakon završetka snimak će biti objavljen na platformi Vršnjačkapodrška.me i YouTube stranici UMHCG-a i biće dostupan svim zainteresovanim stranama koje bi mogle pronaći odgovore na svoja pitanja. 

Ova aktivnost realizuje se u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Pripremila: Aleksandra Pavićević, koordinatorka projekta

Ustav Crne Gore u članu 75 navodi sljedeće: „Jemči se pravo na školovanje pod jednakim uslovima”. Da li se osobe s oštećenjem vida školuju pod jednakim uslovima u Crnoj Gori? Postoje mnogobrojni, pozitivno-pravni dokumenti (konvencije, zakoni, strategije, akcioni planovi) koji govore i dalje razrađuju ovo pravo u smislu da se obrazovanje temelji na ljudskim pravima svakog pojedinca/ke, da on/ona može nakon osnovne škole birati zanimanje, odnosno profil koji želi, za koji ima afinitet/sklonost, potrebu, interesovanje, ličnu težnju.

Bilo bi divno kada bi ono što je na papiru moglo da se bez ikakvih prepreka realizuje, pretoči u stvarnost i kada bi sve osobe s invaliditetom (OSI) mogle radosno uskliknuti.

„Taj studijski program je upravo ono što sam želio/la! Nema prepreka na putu mojih želja ka sticanju akademskog obrazovanja! Sve je sada na meni, mom radu, istrajnosti, znanja!”

Mnoge osobe s oštećenjem vida, ali i druge OSI, upisivali su fakultete ili više škole pod pritiskom, skoro minimalne, ali neophodne, pristupačnosti, kako fizičke, tako i one u pogledu dostupnih informacija, predavanja i literature. Nekada se određeni studijski program zavoli još kod prvog predavanja, sklope se kockice i ta osoba zaista postane sjajan student/kinja, a kasnije i zaposleni/a. Ali, svaki vid pritiska, primoravanja i sužavanja izbora samo zato što ste OSI, nosi određeni rizik da započeto ne uspijete završiti ili ne u mjeri u kojoj bi. Do ovakve situacije ne bi došlo da je ta OSI upisala fakultet koji je željela, očekivala i u kojoj profesiji je sebe vidjela dok je bila srednjoškolac/ka.

Bolno je, a i nepravedno, kada vam neko uskrati obrazovanje samo zato što ste OSI. To uskraćivanje nikada nije direktno i otvoreno. Dogodi se najčešće tako što vas na ulazu vašeg odabranog fakulteta sačekaju barijere, koje ne moraju uvijek biti samo fizičke. Savladate one početne, koje se odnose na formalnosti prilikom upisa, koji je uglavnom nepristupačan osobama s oštećenjem vida, pa stignete do predavanja. Neka predavanja su zasnovana na isključivo verbalnoj komunikaciji, a druga su samo djelimično pristupačna ovim studentima. Dalje, nakon predavanja, mora se i učiti i pokazati znanje. Kako? Iz kojih udžbenika? Kome se obratiti?

Lakše je ako je neko već pohađao taj fakultet i neka od revnosnih Nevladinih organizacija (NVO) i njihovih volontera je pomogla da se ta literatura prilagodi (audio format, Brajeva štampa i sl). Ali, ako nije?! Šta tada činiti?

Morate se obratiti opet NVO za pomoć, umjesto da literaturu možete preuzeti iz biblioteke vašeg fakulteta. Ili, da jednostavno možete poći do opremljene čitaonice i s drugim studentima, na vama pristupačan način učiti, čitati, raditi seminarski rad i sl.

Zbog navedenih, ali i dodatnih prepreka  koje prate osobe s oštećenjem vida tokom studija, one se najčešće odlučuju za fakultet kojeg je već pohađao veći broj OSI, odnosno onaj koji je barem u manjoj mjeri prilagođen njihovim potrebama sticanja znanja, ali nažalost, ne i njihovim željama i afinitetima.

Priredio: Ivan Čović

Izvor: sajt Saveza slijepih Crne Gore

Osobe s invaliditetom (OSI) se svakodnevno bore za svoja prava i  ravnopravnost u našem društva. Diskriminacija koja je vidljiva na svakom koraku, posebno je izražena kada je u pitanju zapošljavanje OSI. 

Ana Kotur-Erkić je diplomirana pravnica koja živi na relaciji Banja Luka–Brčko i osoba je s invaliditetom.

Za posao se obraćala svima, od državnog sektora do nevladinih organizacija.

 „Ako pričamo o broju konkursa, u javnom i privatnom sektoru je to oko 70, za koje imam pisani trag da sam sjedila i pripremala dokumentaciju. Bilo je toga još, uzevši u obzir da sam se svim institucijama - od Grada Banja Luka, Vlade Republike Srpske (RS), Narodne Skupštine i Vijeća naroda RS, Vlade Brčko distrikta, Skupštine, Instituciji Ombudsmana za ljudska prava, Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, nekima i u više navrata, obraćala. Također, bilo je poslodavaca iz privatnog sektora sa kojima sam komunicirala po preporuci, no bez uspjeha. Do sad imam radno iskustvo i u privatnom sektoru, i u organizacijama civilnog društva, i u javnom sektoru - na određeno, u slučajevima kad je sve ono što sam stekla kao iskustvo i kompetencije, bilo potrebno“, ipak kako naglašava većina prijava za posao je bez odgovora. „Čak ima i konkursa, za koje znam da je prednost izabranog kandidata bila manja od jednog boda, uz formalne pretpostavke na mojoj strani, ako gledamo regulativu o zapošljavanju u javnom sektoru”, rekla je Kotur–Erkić. 

Dodaje da je nekada bila odbijana na čak četiri prijave za posao u jednome danu, dok se to danas dašava na sedmičnom nivou, što bi se, ironično, tumačilo kao uspjeh.  

„Sasvim sigurno, razlozi su u ukupnom zbiru stranačkog zapošljavanja, nedovoljno objektivnih kriterija za zapošljavanje“ jer, kako kaže, usmeni intervju uvijek nekako ispadne kao mehanizam na kojem se dobrom kandidatu uskraćuje prednost. To se obično dešava zbog nedovoljnog povjerenja i poznavanja sposobnosti osoba s invaliditetom, što se kako kaže dešavalo i njoj.

Konkretni slučajevi diskriminacije

Ana navodi da su bila dva ili tri konkretna slučaja, koja može navesti kao primjere. 

 „Moje prvo stručno iskustvo nakon diplome, kad sam dokazivala diskriminaciju u procesu traženja pripravničkog staža u advokatskoj kancelariji u Banjaluci, povodom čega su i Ombudsmani izdali preporuku, zatim intervju u jednoj većoj kompaniji, gdje sam upitana - šta mislim, kako će poslodavac platiti nekoga ko bi mi bio vozač u slučaju da moram putovati, a predmetom razgovora je bilo da li imam vozačku dozvolu - za šta sam prolazila posebnu proceduru dok nisam ostvarila pravo, i u konačnici, jedno javno poduzeće i jedna - tad državna banka, u kojoj mi je rečeno da - nemaju lift i da nisu planirali zaposliti osobu s invaliditetom”, kazala je Kotur – Erkić. 

Ona dodaje da poslodavci osobu s invaliditetom ne vide kao radnika, već kao socijalni slučaj. 

„Moram biti i potpuno iskrena, oni koji eventualno imaju osobu s invaliditetom u radnom okruženju - ne i na radu, uglavnom brinu o tome da li su dovoljno društveno vidljivi zbog zapošljavanja osoba s invaliditetom i da li imaju neku korist od toga. Moje lično iskustvo je da je poslodavac kod kojeg sam bila u volonterskom angažmanu nagrađen za zapošljavanje, a da istovremeno meni nisu uplaćeni doprinosi i porezi, što je otežalo sam proces polaganja stručnog ispita”, rekla je ona. 

Izvještaj revizije u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) govori da je odnos zaposlenih osoba s invaliditetom, u odnosu na zakonsku obavezu, nedovoljan i da taj broj ne ispunjava ni polovinu traženog.

         Kaže da u FBIH  svakih par mjeseci imaju novi slučaj zloupotrebe položaja poslodavaca nad osobama s invaliditetom. „A u Brčkom distriktu još uvijek nemamo zakonsku regulativu koja ovo uređuje, i jedva dvocifren broj osoba s invaliditetom koje se mogu prijaviti na evidenciju zavoda za zapošljavanje, jer to tako uslovljava regulativa u socijalnoj zaštiti”, smatra Kotur – Erkić. 

Najefikasniji mehanizmi  

Ana Kotur–Erkić smatra da je potrebno naći način da se pristupi stvaranju afirmativne  akcije prilikom zapošljavanja osoba s invaliditetom, na način što će se stvoriti prednost prilikom zapošljavanjaukoliko kandidat ispunjava, opšte i posebne uslove konkursa, što je trenutno samo djelimično regulisano. 

„Dosljedno je pratiti primjenu ovog djela, a pošto naše institucije izuzetno vole projekte u ovom pogledu - za prvu ruku, projektom zaposliti one koj imaju najbolje kvalifikacije i najduži staž na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, u onim institucijama kojima nemaju ispunjenu zakonsku obavezu onako kako je propisana, jer je to suštinski Preporuka UN komiteta za prava osoba s invaliditetom, u zaključnim razmatranjima i preporukama BIH, da se otvoreno tržište rada prilagodi osobama s invaliditetom i prestane s praksom stvaranja posebnih preduzeća, koja su najbrojnija u ovom sistemu. Druga komponenta projekta bi bila zapošljavanje u privatnom sektoru, što bi značilo stvaranje posebnih budžetskih linija za sve osobe s invaliditetom, bez obzira na uzrok invaliditeta, što sad nije slučaj i stvaranje kapaciteta u zavodima za zapošljavanje za posredovanje u zapošljavanju za ovu skupinu”, istakla je ona.

Zbog diskriminacije, Ana je poslala i žalbu Ombudsmanu za ljudska prava u BiH. Oni su ustanovili da su prekršena prava podnositeljke žalbe koja su zagarantovana Ustavom BiH kao i Zakonom o zabrani diskriminacije BiH.

„Veoma često postupci istraživanja Ombudsmena, pokazuju da organi različito tumače propise na koje se pozivaju, uglavnom na štetu građana, što ukazuje i na neefikasnost  nadležnih organa kao i na činjenicu da isti ponekad ne pokazuju nimalo dobre volje  da riješe pitanje zaštite podnositeljice žalbe iako su sa problemom upoznati već  određeni vremenski period”, ova izjava je iz Preporuke Ombudsmana za ljudska prava BiH povodom žalbe Ane Kotur-Erkić.

Preporukom nadležnim organima ukazuju „da standard dobre uprave ne dozvoljava nečinjenje i pasivnost, već traži aktivan, angažovan stav organa prema obavljanju poslova radi ostvarivanja cilja zbog koga su organu data javna ovlaštenja, u suprotnom dolazi do propusta koji za neposredne posljedice po pravilu imaju stvaranje pravne nesigurnosti, otežavanje pravnog položaja građana, onemogućavanje i kršenje njihovih prava”:

„Propuštanje organa i službenih lica da se bave suštinom stvari, već umjesto toga iscrpljivanje u opravdanjima, uskom tumačenju propisa i prebacivanja odgovornosti na drugi organ, karakteristično je obilježje ,,loše uprave“. Ovo takođe stoji u  Preporuci Ombudsmana BiH.

Ova priča/prilog je dio projekta neVIDLJIVI koji sprovodi SUMERO u partnerstvu s produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAIDa (Američke agencije za međunarodni razvoj) u okviru IMEP ( Programa osnaživanja nezavisnih medija) programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.

Priredio: Ivan Čović

Izvor: portal Source.ba